Bobovac br. 221

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XIX. • BROJ 221 • SVIBANJ 2013.

UVODNIK

U

trenutku kad prvi primjerci ovog broja budu u vašim rukama, u Sarajevu će u organizaciji Veleposlanstva SAD-u BiH i izaslanstva EU-a u BiH, na konferenciji od koje se puno očekuje biti predstavljena 181 preporuka nezavisnog tima domaćih pravnih stručnjaka koji su mjesecima radili na ustavnim rješenjima za funkcionalniju i jeftiniju Federaciju BiH. Dok na jednoj strani namještenici u "do plafona" nakrcanim kantonalnim i općinskim administracijama najave kresanja primaju s prezirom prema ekspertnom timu (kao da su njegovi članovi krivi za stanje neodrživosti), ostala javnost i mediji više se zanimaju za senzacije odnosno za onaj dio preporuka koji bi se odnosio na teritorijalni preustroj.

Premda je iz službenih izvora naglašeno da se ovaj ekspertni tim nije bavio crtanjem bilo kakvih mapa, iz neslužbenih se moglo saznati da postoje i takve preporuke. U njima se konkretno spominje i naša općina. Naime, Kanton Sarajevo bio bi proširen, a na temelju zemljopisnih, prometnih i ekonomskih pokazatelja u njegov bi sastav trebali ući Vareš, Olovo i Goražde. Predviđeno je također da se na lokalne zajednice prenesu neke vitalne nadležnosti koje su uzurpirali kantoni, ponajprije u oblasti obrazovanja i zdravstva. Promjene bi pretrpio i sustav raspodjele prihoda od viših ka nižim instancama vlasti kako bi bilo onemogućena dosadašnja praksa svojevrsnog kažnjavanja "politički nepodobnih" nižih razina od strane onih stranaka koje su u danom trenutku nositelji vlasti na višim instancama. U skladu s ovim bit će jasno regulirane njihove međusobne nadležnosti.

Po predstavljanju preporuka, uslijedit će period tijekom kojeg će svi nadležni razmotriti predloženo, dati sugestije i eventualne dopune. Očekuje se da političari, posebno oni u federalnom parlamentu, progledaju i shvate da ne mogu dalje živjeti u "balonu" u kojemu je sve dobro, dok ogromna većina građana trpi posljedice nakaradnog uređenja. U Ustav bi, po preporukama, ušla i odredba koja

se odnosi na visinu plaća, a koja za pred-sjednika Parlamenta FBiH i predsjednike oba doma ne bi prelazila iznos tri pro-sječne plaće u FBiH. Većina ostalih za-stupnika imala bi prosječnu plaću u FBiH. Isto bi važilo i za kantonalne poslanike. Ali, imajući u vidu socijalnu osjetljivost naših političara, morali bi biti nečim do-bro omamljeni da usvoje ovakve mjere protiv sadašnjih, nerealnih i posve neza-služenih primanja.

U kakvoj se ustavnoj i zakonskoj konfuziji Federacija BiH trenutačno nalazi najbolje pokazuje slučaj njezina predsjednika Živka Budimira, kojemu je određena mjera pritvora od 30 dana i odande ne može obavljati svoju dužnost, ali on ne nalazi za shodno normalno reagirati i podnijeti ostavku na svoju dužnost nego se koristi upravo time što ustavno rješenje za takvu situaciju nije definirano. Budimir je uhvaćen, uz još 18 osoba iz institucija sustava – neki su to uzgred nazvali i političkim obračunima – u bavljenju najnižim oblikom korupcije, jer je na vrhu toga lanca uzimao mito za odluke o pomilovanju (što je funkciji predsjednika dodijeljeno u ovlasti) nekih likova iz sarajevskog podzemlja, optuženih za najteže kriminalne radnje. Ni federalni parlament na izvanrednoj sjednici nije našao izlaz iz pat-pozicije, i onda ne treba začuditi ako Budimiru, iako nedostojnom dužnosti, na kraju bude uredno isplaćena naknada za odvojeni život kroz zatvorske dane.

U mjesecu koji je za nama Općina se potrudila organizirati dvije književne promocije i time u rubriku kulture upisala dva poena, ali očekivanja su gradske publike zacijelo više okrenuta k drugim oblastima. No, upravo u (ne)nadležnostima Općine leže odgovori i na mnoga banalna pitanja kao što je, primjerice, rupa na cesti u glavnoj ulici. Ima jedna takva, zapravo je to kanal što ga (nedugo nakon polaganja novog asfalta) poprečno iskopa neko javno poduzeće da položi svoje kabele, kod Toplika, gdje se građani žale na proživljavanje stresa svaki put kad prazni teretnjaci s prikolicama (koji nekamo idu u zoru uz Vareš) sa svim svojim tonama "posrnu" u nj! I koje je rješenje? Vidjelo se na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća kad je načelnik Avdija Kovačević predložio da se nužno pošalje zahtjev odnosno primjedba kantonalnom ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije, a zbog lošeg održavanja putova, kako zimi tako i ljeti, koji su u nadležnosti kantona.

No, ništa se bolja slika ne vezuje niti uz novi asfalt kakav se u bosanskoj vicoteci već prozvalo eko-asfaltom: ujesen položen, na proljeće maslačci procvjetali kroz njega.

A Općina svoju proljetnu sjetvu provodi tako što nastupa s katalogom projektnih ideja, pa kakva će biti žetva – pokazat će mjeseci pred nama.

IZ ŽUPNIH ŽUPA VAREŠ MATICA Umrli: Ivan Čuraković (1988.), Marija Kojić rođ. Zadro (1933.), Anica Kokor rođ.

Dugonjić (1928.), Fabijan Dusper (1950.), Franjo Božić (1953.), Marcel-Mato Dugonjić-Vrhovčić (1943.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: Janja Ivkić rođ. Bešlić (1942.).

EVIDENCIJA Umrli: Damnjanka Videkanić (74), Esad Hršumović (60), Hasija Koprdža (73), MUJE ČURTIĆA Azema Lepić (47), Almasa Ahmedović (82), Goran Lazarević (44).

Mladen Radoš, Švedska – 75 KM, Antonija Martinović, Kanada – 65 KM, organizatori susreta Varešana u Nizozemskoj – 150 €.

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: K. Božić

2

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

BROJ 221

SVIBANJ 2013.

VIJESTI

PRIJEM KOD VELEPOSLANIKA SAD-a

HUMANITARCI S NAČELNIKOM

Vareško izaslanstvo koje su činili općinski načelnik Avdija Kovačević, općinski vijećnik Zdravko Barkić i stručni referent u općinskom organu uprave Brano Šurkić sredinom travnja primljeno je kod američkog veleposlanika u BiH Patricka Moona.

Cilj ovog susreta bio je upoznavanje veleposlanika Moona s težnjama općine Vareš za pripajanje Kantonu Sarajevo, a u sklopu aktualnih ustavnih reformi. Isto tako, veleposlaniku je uručen općinski katalog projektnih ideja na engleskom jeziku, te zamoljena njegova potpora glede usmjeravanja investitora na vareško područje.

Američki je veleposlanik obećao poduprijeti nastojanja Općine Vareš, te razmotriti mogućnost da posredovanjem razvojne agencije USAID budu podržani neki od vareških projekata.

SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko je vijeće Vareš dana 25. travnja 2013. godine održalo svoju sedmu sjednicu, a njoj je prethodila prezentacija i (ponovljena) javna rasprava o dodjeli koncesije za projektiranje i izgradnju mini hidroelektrane "Vareš" na rijeci Stavnji.

Tvrtka investitor koja se pojavila s ovim projektom je "Ekoenergy" iz Tešnja. U njezino je ime, pred vijećnicima, predstavnicima nevladinog sektora i pojedincima koji se zanimaju za ovo pitanje, slično kao pred studentima, prezentaciju održao prof. dr. Šefket Goletić s Mašinskog fakulteta iz Zenice. On je iznio podatke da bi to bila mala hidroelektrana, snage 980 kW, s vodozahvatom u Prnjavoru, a strojarnicom u Pajtovu Hanu, da je ekološki prihvatljiva i da su njezini negativni utjecaji na okoliš minorni, odnosno da će biti izraženiji tijekom izgradnje nego tijekom eksploatacije. U korito Stavnje bio bi smješten cjevovod u dužini od 2925m, s cijevima promjera 1100mm, a objekt strojarnice projektanti bi uradili tako da se uklapa u ambijent, ustvrdio je prof. Goletić. Iako su se sportsko-ribolovna i ekološka društva iz Vareša i Breze zajedno usprotivila ovom projektu, posebno upozoravajući na problematično nizak vodostaj u ljetnim mjesecima, pri čemu se naročito pripremljenim pokazao predstavnik vareških sportskih ribolovaca Ilhan Klančević, općinski načelnik Avdija Kovačević kritizirao je "populizam i patetiku" u njihovim istupima, a na koncu su vijećnici pod točkom dnevnog reda s dostatnim brojem dignutih ruku investitoru izglasali suglasnost za parcelaciju zemljišta.

Više pažnje i rasprave od većine redovitih točaka dnevnog reda izazvalo je jedno od tzv. tekućih pitanja, a ono je otvoreno na inicijativu poduzetnikâ i građana koji su u svojim kolektivno dostavljenim dopisima Općinskom vijeću reagirali na problematiku parkiranja duž glavne ulice u gradu. Naime, dosljednom primjenom Zakona o dopuni Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima u BiH (član 73 i 74) vozačima je uskraćena mogućnost dužeg zaustavljanja i napose parkiranja (što onda uključuje i stanare) duž desnog traka ulice Zvijezda, gledajući nizvodno. Svjesni da će takva revnost u ovom gradu "a u državi bez reda" unijeti dodatne probleme tijekom godišnjih odmora, kada je potreban prostor za parkiranje i desecima automobila iz inozemstva, vijećnici su donijeli zaključak da se kroz zakonske propise na lokalnoj razini iznađe modus za ublažavanje trenutačnih restrikcija oko parkiranja.

SVIBANJ 2013.

Pomaganje – redovito Dana 17. travnja 2013. općinski načelnik Avdija Kovačević primio je u svom uredu prijatelje Vareša iz njemačkoga grada Offenburga koji su, na čelu s Mijom Vidovićem, već dva desetljeća humanitarno angažirani na području naše općine. Bio je to prvi susret Alfonsa Vögelea i Güntera Schumachera s novim načelnikom, pri čemu su ga također informirali o liku i djelu nedavno preminule Theresije Pfänder, čija je uloga i pomoć vareškim obiteljima, kao i župnim uredima, u periodu od rata do danas bila i ostala nemjerljiva. Načelnik Kovačević kazao je da je upoznat s njihovim djelovanjem, pozdravljajući činjenicu da se pomagalo i pomaže Varešanima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, te istaknuo da je nadasve impresioniran obimom te pomoći. No, istodobno je predložio otklon od dosadašnjeg načina pomaganja (humanitarnim paketima) i sugerirao da bi eventualna pomoć u zapošljavanju imala dugoročno važniji učinak. U to ime kazao je da bi svaka preporuka investitorima za ulaganje na vareškom području dobro došla te uručio ovim humanitarcima po jedan primjerak kataloga projektnih ideja. Njemačko je izaslanstvo ukazalo na skromnost svojih gospodarskih veza te naznačilo da je riječ o skupini koja se organizirala na način da privatno pomaže socijalno ugroženim stanovnicima Vareša. Gosp. Vögele iznio je na koncu vlastiti dojam da se situacija na području Vareša u smislu tolerancije i prosperiteta poboljšava, te načelniku Kovačeviću poželio uspjeh u njegovim zalaganjima za pozitivne promjene.

U sklopu svoga posjeta Varešu njemački su dobrotvori osigurali uobičajeni kontingent pomoći: 450 humanitarnih paketa (s prehrambenim i higijenskim artiklima) ukupne vrijednosti 22 tisuće KM, koji su i razvezeni u svako selo i zaselak vareške općine, a uručena su i novčana sredstva za rad Pučke kuhinje te za još neke potrebe tako da se sveukupna donacija popela na 35 tisuća KM. M. M

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

BROJ 221

www.fondacija.vares.info

3

KAD SE SRCA SLOŽE

Oćevska akcija za zvono M. Vidović

Zvonik i crkva u Oćeviji

N

a inicijativu upravitelja Gospinog svetišta u Olovu fra Ilije Božića, koji pastoralno skrbi i za Oćeviju, pokrenuta je akcija za elektrifikaciju zvona u Oćeviji. Prema riječima fra Ilije, elektrifikacija je bila potrebna iz razloga što više nema onih mještana koji bi mogli zvoniti redovito u određeno vrijeme.

Akciju su pozdravili i mnogi Oćevci koji žive u inozemstvu, kao i oni koji su nastanjeni u samoj Oćeviji. Akciju su posebno podržali Oćevci i njihovi prijatelji koji žive u Australiji. Oni su svoje priloge prikupili i poslali preko Mije Vidovića koji je nedavno boravio među njima.

Donosimo popis onih osoba koje su svoje priloge za ovu dobrotvornu akciju uputili preko Mije Vidovića: Udruga Varešana "Bobovac" Sydney (600 dolara), Zlatan i Nina

Jakić (200 dolara), fra Ivo Tadić, Wollongong, (200 dolara i 60 eura), Čedo i Božana Jakić (100 dolara), Blaženko i Dušanka Barkić (100 dolara), Jasenko i Justa Jakić (100 dolara), Bernard i Manda Vijačkić (100 dolara), Štefica i Ljubinko Veljović (50 dolara), Tomo i Agneza Ilić (50 dolara), Mladen i Stjepanka Ilić (50 dolara), Anto i Marina Miletović (50 dolara), N. N., Sydney (50 dolara), Zlatan Jakić (za Ljupka Jakića, 50 dolara), Ilija i Božana Semunović, Spaichingen

(50 eura) te Josip i Janja Prpić, Spaichingen (20 eura). Ukupan iznos od 1.700 dolara i 130 eura uredno je predan voditeljima akcije u Oćeviji.

Fra Ilija Božić iskreno zahvaljuje ne samo navedenim, nego i svim drugim darovateljima ove hvalevrijedne akcije koja je ovim u potpunosti uspješno završena. "Ako ljudi imaju sluha za neku stvar i ako su solidarni između sebe, ni jedna stvar neće ostati nedovršena", riječi su fra Ilije Božića.

Aktivnosti na Pogari N

akon provedenih izbora u Mjesnoj zajednici Pogar, 24. ožujka 2013. izabran je novi Savjet MZ (Zoran Miletović, Marko Barnjak, Ivo Mutić, Stjepan Petrović, Jasna Šimičević, Eugen Mutić i Brano Šurkić), a za predsjednika je izabran Ivo Mutić. U kratkom roku, do danas, organizirano je desetak radnih akcija koje su podržali mještani i donatori te, ako to iskažemo u dnevnicama, ove akcije ih broje oko 180. Akcije su bile usmjerene na pomoć u pripremi ogrjeva, čišćenju groblja, raskresu puta kroz selo, nasipanju puta, ograđivanju rezervoara, te izradi i postavljanju znakova na ulazu u selo i na raskrižjima. Mještani su spremni raditi u cilju poboljšanja uvjeta za život, a ove akcije su dokaz tome.

Ovim putem MZ Pogar zahvaljuje svima koji su sudjelovali i, naravno, pozivamo da se ponovo pridruže u narednim akcijama, kao i da drugi, koji se dosad nisu uključili, daju svoj doprinos. Zahvaljujemo donatorima: Rajku Tomiću Rajkači i Tomi Čurakoviću za donirane znakove na

4

ulazu u Pogar i Sjenokos, fra Mirku Majdandžiću za osvježenje i hranu, Danici Šarić – obrtnička radnja "Dijamant" – za doniranu nadgrobnu ploču; Srđanu Božiću za donirani materijal za nasipanje puta, Ivici i Ani Jović, Željku i Ani Miletović te Stjepanu Petroviću – donacije za nasipanje puta, Ivanu Čurakoviću za ručno izrađena tri putokaza, Caritasu, Njemačka za donirane humanitarne pakete i svima ostalima koji su dali svoj doprinos na drugi način.

Postoje planovi MZ Pogar za daljnji rad koje ćemo doraditi i ugraditi u naš plan aktivnosti, a u tom cilju priprema se izmjena Statuta MZ radi proširenja Savjeta do devet članova, kako bi se u rad i aktivnosti MZ Pogar uključili i mladi. Uz nedostatak mladih, nedostaje i posjet općinskog načelnika u cilju upoznavanja s problemima i potrebama, gdje bismo odredili probleme koje možemo riješiti s Općinom i druge probleme koje moramo rješavati na drugim adresama. Nadamo se da će i taj posjet ubrzo uslijediti.

BROJ 221

DONACIJE IZ SYDNEYJA Kako je pisano u "Bobovcu" broj 219, u tekstu našeg dopisnika iz Sydneyja, Varešani u tom australskom gradu i ove su se godine nesebično organizirali kroz razne akcije novčane pomoći rodnom kraju. Među tim akcijama teklo je i samoinicijativno prikupljanje donacija za list "Bobovac", koji se inače šalje na mnoštvo adresa diljem svijeta, pa tako i na ovu najudaljeniju destinaciju redovito odlazi desetak primjeraka.

Stoga još jedanput zahvaljujemo na donaciji udruge "Bobovac" Sydney, kao i na pojedinačnim donacijama koje su za list dali: Čedo Jakić (100 dolara), Zlatan Jakić (100 dolara), Blaženko Barkić (70 dolara), Mladen Ilić (100 dolara), Tomo Ilić (100 dolara), Mijo Marjanović (100 dolara), Ambroz Nikolić (100 dolara), Josip Josipović (100 dolara) i Anto Miletović (100 dolara).

Zahvaljujemo Davoru Barnjaku za fotografije o urađenom na Pogari, kojima smo, uz fotografije drugih autora, odvojili prostora u rubrici Turistička razglednica, a gdje su se uklopile u temu ovog broja i gdje im je mjesto upravo stoga što promoviraju uređen okoliš.

Isto tako, zahvaljujemo gospođi Tomislavi Thoma s Pogari na čiji smo poziv (na njezinu pogarskom imanju) ovjekovječili breskvu u beharu, ali i nešto još "jedinstvenije": leptira s rasponom krila od 17 cm. I njega, kao pečat pogarskoj ljepoti, donosimo na omotu otraga.

Jedan od narednih koraka jest osiguranje dolaska terenske ambulante na Pogar jer su osigurani svi preduvjeti kao što je prostorija za preglede, voda i toalet. A također, u suradnji s Let's do it Vareš planira se provesti akcija čišćenja divljih deponija na dan 18. svibnja 2013. godine te ovim putem pozivamo mještane da se pridruže i daju doprinos ovoj akciji.

Da bi MZ Pogar još bolje radila potrebno je jedinstvo svih mještana što može donijeti dobro svima nama.

Ivo Mutić, predsjednik MZ Pogar SVIBANJ 2013.

OGNJENO PERO

Vareška djeca pišu srcem Ognjen Krivošić od ovog je broja novo autorsko pojačanje u redovima "Bobovca". Uz prvu kolumnu donosimo i njegovo predstavljanje, s naglaskom na vareški dio biografije.

Prvi put sam, pet minuta prije brata blizanca, zaplakao u Sarajevu 11. siječnja 1984. Nastavili smo u Varešu. Tu smo progovorili, prohodali, zaradili prve modrice...

U Varešu smo krenuli u školu, gdje me je najviše privlačio odmor, posebno veliki.

Nisam baš nailazio na mamino odobravanje koja je bila učiteljica u toj školi.

Kada se samo sjetim ekipe na uskom prostoru između 20-obiteljskih zgrada i vrtića…

Bezbroj puta smo, nemajući vremena popeti se u stan, pretrčavali opasnu cestu

P

odesim ponekad tako budilicu, ustat ću kao ranije uraditi nešto. Ali nije to to! Probudim se, ali sam i u polusnu svjestan da nemam pravog razloga za ustajanje. Sve što trebam uraditi, mogu uraditi bilo kada, ili ne uraditi uopće.

Pokrijem se preko glave i nastojim zaspati ne razmišljajući ili maštajući o nečem lijepom, nadajući se da će dan tako lakše proći, a onaj koji dolazi da će biti bolji.

Kad više ne mogu zavaravati dan, ustanem pa varam sebe. Onome u ogledalu zaželim "dobro jutro", onda se ubjeđujemo da ne izgledamo najgore na svijetu, da ne starimo, da nas čekaju bolji dani, mladi smo još i budućnost je pred nama. Kreveljim se, nastojim da to liči na osmijeh, a lik iz ogledala mi uzvraća. Priznajte, dobar je momak. Ne može se reći da se ne trudi ostati optimista.

da se osvježimo na Topliku ili operemo zguljeno koljeno.

Bože, koliko nas je tada bilo!

Svojim nestašlucima izluđivao sam roditelje, a, vjerujem, i susjedstvo. I sve je bilo predivno, nevino dječje, do svršetka trećeg razreda.

A onda... S tisućama Varešana i mi odlazimo. Pokušavam zaboraviti, ponekad i uspijevam, ali sjećanja počinju navirati baš onda kad ih ne želim.

Dugo sam mislio da mi se ništa teže ne može desiti. Na žalost, prevario sam se.

Na Daštanskom završavam četvrti razred,

Ja, "vojnik"...

Dani i dani su prošli, a da me nije probudio zvuk budilice. Šta dani? Mjeseci su prošli! Ma, i godinica! Ne sjećam se više kada sam se to probudio s konkretnim razlogom.

Ono, probudim se, dišem, jedem, hodam, družim se, popije se kavica ili pićence... Ponekad nešto napišem, i to sve rjeđe... Nema se inspiracije, a i kad dođe, sve neke tmurne misli i beznadežnost, a ja se trgam, dosta je crnjaka i bez mene...

Nakon ovog, skoro svakodnevnog rituala, uslijede kontakti s prijateljima. I čudo jedno! Većini dan počinje (i završava) kao meni. Neki su otišli još dalje. Počinju mrziti lika u ogledalu. Onda se kao tješimo da će biti bolje. Hoće, ali "malo sutra"!

Razmišljam nešto; gdje ja, i drugi kao ja, pripadamo?

Jesam sin i brat, i unuk. Ali, to sam postao samim dolaskom na svijet. Nisam birao niti što učinio da to budem. Nisam ničiji muž ni otac. Nisam ni u jednoj stranci, a ne mogu reći ni da sam "veliki" što se tiče

vl. Snježana Tomić

ZAHVALA Udruga "Majka Terezija" Vareš upućuje zahvalu za "API" Kanada na donaciji od 50 KM, te dobrotvorima iz Njemačke koji su i ove godine osigurali humanitarne pakete svim građanima Vareša i okolice koji su u stanju potrebe.

TRGOVINSKA RADNJA

TERZIĆ

VAREŠ tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE SVIBANJ 2013.

nacionalnog identiteta. Ono što mogu i znam nikoga ne zanima.

Trebaju li ovakvi ikome?

Sad znam! Znao sam ja to dugo. Znali su i moji prijatelji.

Samo, opirali smo se da priznamo. Nadali smo se valjda, šta li? Pripadamo ogromnoj vojsci nezaposlenih, u ovoj, napaćenoj nam, ali voljenoj domovini. Što ona da uradi s nama, a mi s njom?!

Piše Ognjen Krivošić

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA

PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

a ostatak u Drvaru, kamo je mama otišla zbog posla, a onda nam se pridružio i tata. Život nam se počinje vraćati u normalu. Srednju školu završavam u Livnu, a Fakultet političkih nauka (odsjek žurnalistika) u Sarajevu. Sve vrijeme smo često dolazili u Vareš i u njemu provodili svaki slobodan trenutak, nadajući se konačnom povratku.

I život se ponovo učinio lijep, a onda...

U prosincu 2008. ostao sam bez najvećeg oslonca u životu, svog tate Hrvoja.

Nije dočekao da pročita moj prvi članak u novinama, ni pogleda prvu reportažu na TV-u. Nije dočekao ni da brat završi studij lovstva i zaštite prirode.

Ali, život ide dalje. Nadam se da je Gore ponosan na nas.

Sve moje želje vezane su za pronalazak zaposlenja i mogućnost da češće boravim u gradu koji mi je dao dušu, a ja njemu poklonio svoje srce (jer on dušu već ima).

BROJ 221

VAREŠ, ul. Čaršija bb. vl. Davorka Terzić

tel. 061/791-133

• školski pribor • udžbenici • uredski materijal • knjige • suveniri • darovni program • čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja

5

HOĆEMO LI O TURIZMU?

Z

a Uskrs ove godine na Bijelom Borju, u "Kući susreta" ugostili smo jednog prijatelja, "naše gore list", koji se ubraja u one sretne ljude koji su u ratu uspjeli izvući živu glavu, te na vakat otići u svijet.

Ostali, da prostite, tadašnji Jugoslaveni, kojima to nije uspjelo, tokom ratnih nevolja prolazili su kroz pakao na zemlji, a, kako izgleda, većina na ovim našim prostorima to još uvijek prolazi – neko ovako, neko onako – Balašević je to u jednoj svojoj pjesmi precizno izrazio: "…znaš li ti, prijatelju, šta znači ubiti jedan grad…!?" U toj pjesmi slijedi opis bestijalnog ubijanja i raznim nestašicama, kako bi na red došla izjava: "…sretan je onaj prvi pogođeni…".

Da se taj naš prijatelj zdrav i čitav uspio iskobeljati iz močvare tih zlih vremena i događanja, možda ne bi bilo baš nešto posebno, ali posebno je to što mu je uspjelo sačuvati zdrav razum, poštenje i moral, a ovo zadnje u njegovom najdubljem smislu. To je danas prava rijetkost.

Upoznali smo se u Njemačkoj, u zemlji koja se vrlo često u određenim situacijama s čežnjom spominje kao primjer pravno uređene, ekonomski i ekološki napredne države. Zemlja u kojoj danas živi i radi više stotina hiljada naših ljudi, koji zarađuju, te od tog, ne baš lako zarađenog novca, odvajaju što i koliko mogu, da bi tu pomoć nesebično poslali svojima u BiH kako bi oni, ni krivi ni dužni što su tu gdje jesu, nekako preživjeli u borbi za golu egzistenciju. Konačna suma spomenute pomoći porodicama u BiH je ponekad godišnje iznosila više od državnog budžeta. Ma hajde dobro, neka im bude, kažu neki od tih "spašenih". Međutim, sad, kad ja o tome razmišljam, sjetim se jedne, jednom prilikom zabrinuto izgovorene rečenice tog mog prijatelja: "…i umal' spašavajući tijelo ne zijanismo dušu…". S takvom sposobnošću razmišljanja on me odmah razumio kad sam mu govorila kako sam možda mogla ovdje puno više uraditi, puno više ljudi pomoći da spase i ozdrave svoju osakaćenu, poniženu i izgladnjelu dušu, i tijelo. Mogla sam puno većem broju tih čestitih i vrijednih ljudi pružiti ugođaj odmora i mira, mogla sam… Da, mogla sam, ali pod uvjetom da sam bila spremna i sama "zijaniti i dušu i tijelo", kako bih na kraju spasila samo svoj novčanik. A to bi značilo uhvatiti se s "anam-njima" u kolo korupcije i onog naj-

GOSTI I SJEČA

Približava se treća obljetnica od otvorenja "Kuće susreta", terapeutsko-turističkog karaktera, na Bijelom Borju. Tim povodom posjetili smo pokretače ovog projekta, Jelenu, diplomiranu terapeutkinju antropozofskih umjetničkih terapija, i Matthiasa, specijalista za neuropsihijatriju i psihoterapiju. Naišli smo na rezultate novih ulaganja i nove ambicije, ali i na stare probleme koji opterećuju njihov rad.

Na njihovu primjeru potvrđuje se da poslovna hrabrost, zdrava investicija i unikatna ideja same po sebi u našim prilikama ne znače mnogo jer ovdje stvari funkcioniraju drugačije u odnosu na pravno i politički uređene zemlje.

Naša je prvotna namjera bila raditi klasični intervju, ali zahvaljujući koincidenciji da je Jelena već imala pripremljen tekst u kome detektira ono što koči svaku pozitivnu (napose turističku) zamisao u našem okruženju to smo ga i pristali objaviti, napose jer se u njemu govori kroz primjer u što se može pretvoriti uloga domaćina kad pred sobom ima jednog ozbiljnog turista. Uzgred, zamolili smo i rođenoga Nijemca Matthiasa za nekoliko rečenica biografije, ali i o njegovoj vezanosti za Bosnu i dolasku na naše prostore.

Jelena Kuhač-Odenwald goreg profiterstva i politikanstva, koje zdrav i pošten um ne može ni zamisliti.

Oni koji to mogu i umiju danas se spominju kao sposobni ljudi. A oni koji se usude govoriti o pravdi ili poštenju su za njih samo ni za šta sposobne, zanesene budale(!?). Ipak, i pored svega ja vjerujem u jednu vrstu pravde koja će to kad-tad sve opet posložiti kako valja i koja će se na pravi način postaviti na put tim "herojima" uspjeha i napretka. I sigurna sam, dohakat će se njima, ako ne u ovom životu, onda s onu stranu svijeta, sa zakonom i sudom u kojemu nema ni nacionalnog, vitalnog interesa, niti zamršenih procedura koje se koriste da bi se pljačkalo i haralo, kako se to ovdje već godinama besramno radi a – "sve po zakonu".

Ali da se sad vratim započetoj priči o uskrsnoj posjeti našeg prijatelja. Kako je naš gost od svoje mladosti bio strastveni planinar, nije mi bilo lako odlučiti kuda da krenemo, u koju od ovih naših prekrasnih planina. Njegova želja je presudila da krenemo kod Mire i Fatke na Mekuše, pa dalje na krš planine Zvijezde. Željeli smo da zajedno na toj prelijepoj planini doživimo ponovno rađanje proljetnog buđenja i uskrsnuće prirode. Znala sam ja da je oko planinarskog doma na Mekušama bila sječa šume, znala sam iz ranijih iskustava

AMI

šta to znači po pitanju puteva i izgleda šume. Znala sam i šta to sve znači i za promociju našeg posla koji je vezan za boravak na čistom zraku i u prirodi. Taj prijatelj je, između ostalog, i član njemačkog, alpskog planinarskog društva i on je, kao i svi drugi naši prijatelji, voljan pokušati u svom djelokrugu motivisati ljude da dođu u Bosnu, te da koriste našu ponudu i da se, između ostalog, sretnu s kulturom i ljepotama ove zemlje. Zbog svega toga, ali, k'o biva, i zbog nesigurnih vremenskih prilika, odlučismo da do Mekuša idemo autom, što nam je nekako i uspjelo. Svako ko ovdje živi i vozi, ili pak pješke hoda putevima kroz dionice gdje se obavlja ili se obavljala sječa šume, sigurno zna šta se pod tim "nekako" podrazumijeva. Međutim, jednom građaninu – turisti iz bilo koje uređene zemlje, sa iole ekološke svijesti, je nepojmljiv ovakav način upravljanja prirodnim blagom ove zemlje, a posebice šumama, te istodobno stupanj siromaštva ljudi u ovoj općini pored ogromnog "iskorištenog" šumskog blaga koje se odavde izvezlo, to "nekako" je gore od "nikako"! Zbog toga, pored rizika biti ismijan, pa na neki način i kažnjen, ja ipak mislim da treba početi na adekvatan način govoriti o svemu ovome i u vezi s tim o pravu turista da, ako već skupo plati pu-

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 6

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BROJ 221

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI SVIBANJ 2013.

Jelena i Matthias Rođen sam osam godina poslije Drugog svjetskog rata.

Poslijeratna situacija mog okruženja mi je, sa svim tim prebolijevanjem izgubljenog, izgradnjom oštećenog i namirivanjem propuštenog, tako reći, stavljena u kolijevku.

Od 1994. godine svu svoju snagu i energiju, u konačnici i moj (prvi) brak, žrtvovao sam u "borbi" s posljedicama rata kod ljudi: od izgnanstva i mučenja do političkog proganjanja.

Jedan dobar dio toga je otišao ljudima koji su izbjegli iz raspadnute Jugoslavije, a među njima najveći broj je iz Bosne.

Osme godine nakon rata na ovim prostorima prvi put sam došao u Bosnu. Kao rođeni "poslijeratnik", nalazim kamaru zadaća s kojima se, kako mi je izgledalo, treba uhvatiti u koštac. Moj doprinos je trebao biti za obnovu neuropsihijatrije, za rad na poveznici između medicine i spiritualnosti, a želio sam nešto doprinijeti i u građanskom angažmanu. Bez pomoći moje (druge) žene ja ne bih mogao krenuti ovim putem. No, s vremenom sam došao do zaključka da moje dobre namjere ovdje nisu dovoljno shvaćene ni prepoznate.

Matthias Odenwald

tovanje do BiH, također plati uslugu boravka na nekom mjestu koje mu se nudi kao turističko i kao takvo nudi uživanje u zdravoj, lijepoj, uređenoj okolini sa sigurnim, obilježenim i uređenim, što znači i čvrstim planinarskim putevima bez smeća i otpada, osim u postavljenim korpama za smeće – on to zauzvrat treba i dobiti.

Treba da ima mogućnost divljenja prelijepim starim šumama, različitom drveću koje krasi i štiti rub svakog puta ili izvora, rijetkim biljkama koje treba da rastu oko postavljene klupe za odmor, umjesto što vidi kako je sve to, čega je nekad bilo a sad nestaje, bezdušno satrano. Treba govoriti i o tome šta jednog turistu, kad ovdje dođe, od svega što vidi i doživi toliko šokira da većina njih ne želi ponovno doći.

Treba, i mislila sam da je to logična obaveza odgovornih ljudi u Općini, govoriti i o nama – ovdje ne mislim samo na nas, mog supruga i mene, nego na sve koji su ovdje ostali, ili ponovo došli, uložili trud i novac kako bi radili i gradili u ovoj zemlji, i o našim uvjetima za rad. U vezi s tim, treba govoriti i o tome zašto od Podtisovaca do Bijelog Borja ("Kuće susreta") dalje do Mira i Stupnog Dola još uvijek nije asfaltiran put? Zašto se od "Kuće susreta" više ni u jednom pravcu ne može krenuti pješ-

ke i zašto se u njenom okruženju, od našeg dolaska (već 7 godina!), svake godine siječe i izvozi šuma, koja je inače zbog "nečega, nekako" mjestimično, kao i preko puta naše kuće, već vidljivo oboljela?

Pa govoriti i o tome, što mene niko ne pita smije li on preko mog privatnog zemljišta izvoziti posječenu šumu, ili smije li to isto raditi potočićem, kojeg su naši gosti i od nas plaćeni radnici danima čistili? Treba postavljati pitanje zašto je stanje puteva ka izletištu Mekuše i oko Mekuša, sve do vrha Zvijezde i dalje kroz šumu ka Klarinom ugostiteljskom objektu još gore nego ovdje kod nas? I tako redom, do "Kugle", pa kroz neosvijetljeni tunel i dalje.

Na Mekušama, na putu prema vrhu Zvijezde, nas je tog uskrsnog blagdana zatekao prizor koji je meni oduzeo dah.

Na svakom koraku je i u oči i u srce bola slika bezobzirnog, po zakonu (?!) odrađenog pustošenja stare ljepotice Zvijezde.

Ni oko njenog (našeg) izvorišta "Lalića mlin" nije se ustručavalo ponovo sjeći, ne samo šumu, nego i vodovod. I tako, mi smo gacali po samom živom blatu, zapinjali za granje i obilazili oko srušenih, a neodvezenih stabala, oko duboko izrovanog puta i zatrtih staza. Kao pod nekom prisilom, olovno teških nogu, ipak smo

Našim gostima, koji počinju dolaziti od 12. maja ove godine, neću morati puno govoriti o uvjetima za naš rad. Sve će oni sami vidjeti i s time doživjeti potvrdu svega onog negativnog što o ovoj našoj državi pričaju oni koji su je već upoznali. Sa njima i sa svim onima koje to interesuje, uprkos svemu, želimo i hoćemo 25. maja proslaviti otvaranje kreativne radionice, koja bi trebala da svojim radom doprinese boljoj budućnosti naših, vareških ljudi.

Na taj datum, koji smo nazvali "danom otvorenih vrata" svi ste pozvani, koji skupa sa nama želite proslaviti nešto čega još nema, čijoj realizaciji se svih ovih godina na put postavilo more nevidljivih prepreka. Pozvani ste da dođete onako kako ko zna, kojim i kakvim putem može jer, prevoza do nas nema, nije ga bilo i kako vidim neće ga ni biti, kako ni uređenog i asfaltiranog puta kojim bi se taj "prevoz", da je bilo makar malo lijepe pameti, obavljao.

SVIBANJ 2013.

BROJ 221

šutke išli dalje ka kršu Zvijezde i ostacima legendarnog Zvjezdangrada. Kasnije sjedimo kod Fate i Mire za bosanskom, uskrsnom sofrom, sa i bez svinjetine, taman za nas u kakvom sastavu smo došli. Pitamo se, kako se pod ovakvim uvjetima ima obraza i bez imalo nelagode govoriti o tamo nekom razvoju turističkog potencijala i bulazniti o nekom tobožnjem napretku kroz djelatnosti koje bi podrazumijevala ta grana privrede!? Kako pored tih, na svakom koraku vidljivih "učinkovitosti" onih koji su svoju dušu već davno zijanili, ali ne spašavajući tijelo, jer u tom slučaju bi im se to moglo nekako i halaliti, sačuvati svoju dušu od svih mogućih teških grijeha poput kletvi: "dabogda im… i prokleti bili sve do devetog koljena… i, i, i…!".

U posljednjih godinu dana, pa i na taj spomenuti Uskrs, jako mi se teško uzdržati da ne počinim taj teški grijeh, pogotovo od ove zadnje sječe šume i od onda kad vidjeh moju uništenu "Slatinu". To je jedna bajkovito lijepa upinica, koja se nalazi na "putu" (nema više ni tog puta!) ka šumskom jezeru, upina okružena žuborenjem potoka s obje strane, koji se u špicu ulijevaju u jedan, upinica na kojoj postoji izvor slane vode, jedna rijetkost, koju bi svaka dobro uređena država odmah zaštitila, i na kraju, upina koja je planirana kao mjesto za odmor familijama sa djecom, a koje je trebalo uređeno da se prezentira gostima koji će uskoro kod nas doći. Najavljeni gosti su iz Njemačke i Švicarske, iz dviju uređenih zemalja kojima imamo i dugo ćemo imati na mnogočemu zavidjeti, a najviše na funkcionalnosti zakona koji bi, ako bi se i kod nas tako provodili, nama raji donijeli napredak i sigurnost, a "anam-njih", koji će se kao takvi u ovoj suludoj raboti prepoznati, sve redom strpali u zatvor.

7

"SEVDALINKA" U VAREŠU

Pjesma čežnje Monografija "Sevdalinka – alhemija duše" autora dr.

Esada Bajtala, o kojoj smo premijerno pisali u "Bobovcu" broj 215, dana 15. travnja 2013. godine "došla" je na predstavljanje i u Vareš. Organizator promocije bila je Općina Vareš, u čije ime se ljubiteljima knjige i pjesme okupljenim u dvorani Općinskog vijeća obratio Rusmir Berberović, pomoćnik načelnika iz oblasti društvenih djelatnosti. O knjizi su govorili direktorica Opće biblioteke Vareš Jasmina Šijak, urednik lista "Bobovac" Mladenko Marijanović, profesorica bosanskog jezika i književnosti Adisa Nahić, te glazbenik i član Sarajevske filharmonije prof. Željko Sertić, kao i sam autor. Varešani, koji su se okupili u solidnom broju, osim promotivnih riječi imali su priliku poslušati i nekoliko sevdalinki uz saz, u izvođenju mladoga ali sjajnoga interpretatora Zanina Berbića, učenika Srednje muzičke škole u Zenici.

Donosimo isječke iz promotivnih govora.

NEPRAVEDNO POTISNUTA Adisa Nahić U našoj, bosanskohercegovačkoj stvarnosti sevdalinka je prisutna kao istorijski, kulturni, sociološki fenomen koji egzistira od osmanlijskih osvajanja ovih prostora iz 15. vijeka. Ta djevojačka ljubavna pjesma je slika vremena, prilika i neprilika naših naroda koji su svoje ljudske nevolje i patnje iskazivali pjesmom o kojem samo ona svjedoči i govori. Knjiga "Sevdalinka – alhemija duše" autora dr.

Esada Bajtala je nastala iz objektivnog naučnog pristupa i uvida u taj široki prostor sevdalinke i njenog bivstvovanja u životima naših ljudi. Autor ističe značenjsku sfingoidnost sevdalinke jer opstaje kao mitološko biće koje je sprijeda gledano djevojka, a straga lav. Naslijeđena u raspolaganju ljudima kao moćno sredstvo koji su često nesvjesni bića pjesme.

Ova knjiga želi sa više kapija ući i doći do našeg srca i razuma, u trenutku vremena kad je sevdalinka nepravedno potisnuta sa medijskog trona, vraćajući joj značaj koji joj pripada. Sa vrela vremena sa kojeg je potekla, živjela i živi, sevdalinka danas ovom knjigom dobiva još veću snagu da traje za vrijeme koje dolazi.

Autor je izvršio mnoge sociološke procjene tekstova sevdalinke i koristi se njome kao sredstvom kritike današnjem

8

društvu, podsjećajući na teška vremena izolacije žene i njene neravnopravnosti spram muškarca, i krajnje granice koja vodi do današnje pornografije i erotiziranog nadomještaja smanjenih vokalskih sposobnosti pjevača turbo-folk muzike, urušavajući time moralnost i krhkost ženskog bića. Bajtal osvjetljava brojna psihološka stanja duše čovjeka, njegove patnje i jade, dertli stanja iz čega sevdalinka izrasta i čiju dušu sobom ispunjava.

SREDSTVO OTPORA Mladenko Marijanović Govor o sevdalinci moglo bi se započeti definicijom da je riječ o specifičnoj glazbeno-poetskoj formi, međutim time nije ništa naročito kazano. Kad sam bio na promociji ove knjige u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu prije koji mjesec – ni ne sluteći, evo, da ću se i sam zateći s ove strane stola – vidio sam tamo i veće govornike u neobranu grožđu. Naime, dio predstavljača tom je prigodom govorio više o knjizi kao knjizi nego o fenomenu sevdalinke, pri tome javno priznajući da nisu bliski onome što tematizira ova vrijedna monografija – a to je pjesma. Pogotovu što je riječ o pjesmi koja, nastranu glazbeni ukus, traži tankoćutnog recipijenta i po mogućnosti kroničnog melanBROJ 221

količara. Zato je po meni najbolja definicija za ovu, kako rekosmo, specifičnu vrstu glazbe, odnosno pjesme, ona koja je izgovorena iz dječjih usta. Pa tako reče jedan mališan, kad su ga pitali kako bi on opisao što je to sevdah: ah znam, kaže, to je ono kad tajo pjeva a plače.

U sevdalinci odnosno tekstovima sevdalinki napose je fascinantna lakoća izražavanja, a riječ je u pravilu o najdubljoj čežnji ili pak boli. Nije svakome dano to razumjeti, a kamoli izraziti i prenijeti.

Nisu svi niti dužni apsorbirati tu emociju, da se i to razumijemo. Međutim, zbog njezine kulturološke dimenzije i životnosti u njezinim stihovima, sevdalinku se ne bi smjelo doživjeti tek kao rod pjesme, ili još gore – kao puku ljubavnu jadikovku. Motiv njezina nastanka nije komercijalni, i prije svega treba to imati na umu. Ona priča istinu, ona postavlja suštinska pitanja ili piše prosvjedna pisma samoj sudbini, ona je često i sredstvo otpora nakrivo nasađenim društvenim normama koje bi srcu određivale koga će voljeti.

IMPRESUM BOSANSTVA Jasminka Šijak Monografija "Sevdalinka – alhemija duše" odiše punoćom izražaja i elokventnošću autora koji se trudi prenijeti na čitaoca svoju oduševljenost i razigranost SVIBANJ 2013.

povodom odabira teme. Autor monografije Esad Bajtal je u svom euforičnom nizanju impresija povodom sevdalinke naveo i povijesne okolnosti koje su uticale da se ovaj književni i muzički fenomen ukorijeni baš ovdje na našem području.

Naime, nepobitna je činjenica da je dolazak Osmanlija na područje srednjovjekovne bosanske države uticao na postojanje sevdalinke u nas i na njen opstanak kroz duge vjekove. Iako, isto tako, stoji i činjenica da je od 1878. godine, dakle odlaskom Osmanlija a dolaskom AustroUgarske, ona izgubila dotadašnju potku kojom je tkana. Svojom osobitošću, vanrednom vrijednošću, sevdalinka je ostala sačuvana do dana današnjeg kao neuništiv dokaz o postojanju duha bosanskog čovjeka, koji ima divnu dušu, koji je uvijek znao da živi, da voli, da se raduje i da u svojoj boli ostane ponosan i čitav, neokaljan grijehom trenutne izrevoltiranosti. Bosanac je uz svoju sevdalinku živio, rastao, ona ga je pratila kroz život u svim mogućim situacijama i uz to se mijenjala, nadopunjavala po mjeri bosanskog čovjeka, prije svega i u zavisnosti od povijesnih strujanja datog vremena. Njih dvoje zajedno čine simbiozu koja se drugim imenom zove "impresum" bosanstva i bosanskoga, što nam autor apostrofira na bezbroj mjesta u svojoj monografiji.

Monografija "Sevdalinka – alhemija duše" zaslužuje da bude čitana i iščitavana, analizirana onako kako nam ju je autor želio predstaviti: kao proizvod narodnoga duha, kao govor zaljubljenih, kao rasplamsalu ljubav dvoje mladih koji nikome ne mogu nanijeti zlo. Jer onaj koji je sposoban da se zaljubi i voli – taj može sve.

BEZVREMENSKA PJESMA Željko Sertić Motiv nesretne i neostvarene ljubavi prisutan je kroz cijelu povijest umjetnosti: od antičkih Grka, srednjovjekovnih trubadura i truvera (Adam de la Hale), minezengera (Walter von der Vogelweide), od Romea i Julije u romanskoj, Tristana i Izolde germanskoj, Omera i Merime u našoj, bosanskoj tradiciji. Naša, autohtona pjesma o nesretnoj ljubavi je sevdalinka.

Nastup Zanina Berbića To je krik bolne i ranjene duše zbog nesretne ljubavi, to je pjesma bola i dostojanstva, pjesma čežnje i utjehe. I koliko god je točno da "od sevdaha goreg jada nema", ništa manje nije istinito ni to da boljeg lijeka tome jadu nema od sevdalinke. Fenomen ljubavi ostaje najveća ljudska tajna. A vječna ljubav je upravo ona koja nije ostvarena, današnjim suvremenim merkantilno-potrošačkim vokabularom rečeno nije "konzumirana", nešto kao parafraza Čežnje D. Maksimović "ljubav je lijepa samo dok se čeka" ili kao što kaže veliki engleski pjesnik lord Byron: "usne pjevaju kad ne mogu da ljube".

Budući da je primarna funkcija usnama da ljube, a to ne mogu, onda kao supstitut, kao kompenzat tome nastaje pjesma.

Tako je nastala i sevdalinka.

Svatko od nas se makar jednom našao u lirskoj ljubavnoj paučini kada nam ona neka čarobna koprena gasi razum i nije još bilo oka ljudskog da nije oslijepilo od te mrene, pa se zato kaže "ljubav je slijepa", ili "gdje je ljubav slatka, tu je pamet kratka". O svemu tome autor je u monografiji donio zaista ingenioznih opservacija i refleksija.

S muzičkog stajališta sevdalinka se ne može vezati samo za vrijeme i sociološke prilike u kojim je nastala. Ona je bezvremenska, sveprisutna i univerzalna i trajni je izvor inspiracije kasnijih muzičkih stilova i epoha, od klasike do jazza. A upravo s jazzom, tj. s njegovim najstarijim i izvornim oblikom bluesom, ima i najviše sličnosti. Tekst je narativan, liričan, a muzič-

ka građa se zasniva na improvizaciji. I u jazzu i u sevdalinci izvođači su ad hoc kompozitori u tom smislu što je improvizacija čin stvaranja koji nastaje u momentu izvedbe.

Ritmička struktura sevdalinke proizlazi iz metrike teksta, kada je akcent na tekstu melodija je u drugom planu s ciljem da auditivnim efektom pojača tekst.

To je način koji narod naziva "poravno" pjevanje, pjevanje u "ravan", kako bi pjevač zapjevao "onako ravno od srca". Melodija je uskog tonalnog dijapazona, ali se vremenom to arhaično ravno pjevanje mijenjalo horizontalno i vertikalno. Melodijski se obrazac širio s karakterističnom melizmatikom, a ti su melizmi specifikum sevdalinke. Najveću ulogu ima interpretator, tj. pjevač. Od njegove senzibilnosti, njegovog umijeća da svoje emocije poput fluida, rekao bih telepatski, reflektira i prenese na slušatelje zavisi sve. A to je vještina koja se ne uči i ne stječe, čak ni akademskim muzičkim obrazovanjem, s time se jednostavno rađa i dolazi na ovaj svijet i zato nije svakome od Boga dano da pjeva sevdalinku, da joj "udari onaj sitni safetovski vez". Korifeji naše sevdalinke su, među tekstopiscima, Aleksa Šantić, Mustafa Mujezinović Ćazim Musa Ćatić, među interpretatorima Safet Isović, Zaim Imamović i da ne nabrajam, zaista ih je mnogo.

I da zaključim: ova monografija o sevdalinci gosp. Esada Bajtala je zaista senzacija koju vrijedi doživjeti.

95,

SVIBANJ 2013.

Hz

01 3 i 1 ,1 M

BROJ 221

9

S PROMOCIJE

U velikoj dvorani Općine dana 26. travnja 2013. vareškoj su publici predstavljene Vareške priče, u svom drugom izdanju. Rijetki su gradovi – čulo se na promociji, a od strane nekoga tko nije iz Vareša – počašćeni takvom gestom da imaju ukoričene priče s kojima se, navlastito po svom pridjevu, mogu ponositi pred drugima.

Uz promociju samih priča, gradski su se čelnici potrudili iskazati čast njihovu autoru, Željku Ivankoviću, u povodu 35 godina njegova književnog rada, pa mu je općinski načelnik Avdija Kovačević tim povodom darovao bakrorez autora Senada Parića s motivima rodnoga grada. Uvodnu je riječ imao Rusmir Berberović, načelnikov pomoćnik iz Službe društvenih djelatnosti koja je i organizirala promociju, a za promotorskim stolom sjedili su i obratili se Izedin Šikalo, direktor nakladničke kuće "Dobra knjiga", zatim Amra Penava, profesorica bosanskog jezika i književnosti (ona je – zbog njegove odsutnosti – pročitala recenziju prof. dr. Envera Kazaza, koju smo donijeli u prošlom broju, a također i jednu priču iz knjige), te glavni promotor, književnik Hadžem Hajdarević, čije govorenje i prenosimo.

Obratio se, dakako, i autor, i nadasve darovao za varešku biblioteku simboličnih 35 knjiga.

eljko Ivanković pripada onim piscima u BiH koji su od svoje prve knjige ušli u književni život suvereno, otvoreno, jasno. Nije bio od onih pisaca koji je imao svoje uspone i padove, nego se već prvom knjigom najavio kao ozbiljan autor i do posljednjih knjiga uspijeva da održi taj i intelektualni i književno-estetski ritam i da se jednostavno potvrdi kao jedno od najznačajnijih imena u današnjoj bosansko-hercegovačkoj književnoj produkciji.

Sjećam se kada smo krajem sedamdesetih godina u književnom klubu "Tribina 08" čitali vlastite tekstove. Željko Ivan-

Ž

10

Ivanković i Hajdarević

Živa veza sa zavičajem (Željko Ivanković, Vareške priče, "Dobra knjiga", Sarajevo 2013.)

Hadžem Hajdarević ković je ubrzo objavio svoju prvu knjigu pjesama, uslijedila je kasnije i druga, objavit će prije rata više knjiga i u svim ovim knjigama je na jedan fin, nježan način uspostavljana veza sa tradicijom, a u isto vrijeme i veza s onim što nazivamo modernošću. Ja se vrlo često pozovem na jedan veliki tekst, Ginsbergov, koji kaže da je čovjekova sloboda moguća onoliko koliko je moguća čovjekova tradicija, čovjekova sloboda da uspostavi vezu između slobodarstva u sebi i poštovanja tradicijskih vrijednosti sredine iz koje dolazi.

Kad kažete Željko Ivanković odmah pomislite na Vareš. Rijetki su pisci poput njega, koji imaju tako finu, nježnu, sentimentalnu vezu sa zavičajem, a ta veza nije patetična, ni usiljena, nije ni hinjena, nego jedna zaista živa, normalna, fina, aktivna veza sa onim što zovemo rodnim krajem.

Drugdje sam pričao jednu zanimljivu priču koju sam čuo od jednog velikog pisca s ovih prostora, Ibrahima Hadžića. Bio je kongres P.E.N. Centra u septembru 2012. godine i Ibrahim Hadžić otkriva mi jednu nevjerovatnu činjenicu o kojoj ranije nisam razmišljao, a to je odakle dolazi oblik riječi zavičaj. I rekao mi je da zavičaj postoji samo na ovim prostorima kod ljudi koji danas jezik imenuju bosanskim, hrvatskim, srpskim, crnogorskim. Ima nekih indicija da ta riječ dolazi od onog čakavskog oblika -vik, tako bar kažu, ali zanimljiv je taj odnos prema zavičaju u smislu da je zavičaj čovjekov moguć mogućsamo samo BROJ 221

onda kad zavičaja nema, kad zavičaj nestane, kad mi budemo u prilici da se sjetimo zavičaja u nekim drugim kontekstima.

To je ona situacija koju oni što su čitali roman Slobodan pad Williama Goldinga prepoznaju u priči njegova glavnog junaka, kad nam govori da postoji to neko glavno vrijeme, kalendarsko vrijeme, i ono tzv. spiralno vrijeme, vrijeme svih vremena. Odnosno, putem asocijacija, putem prisjećanja neke senzacije vlastitog života mi u svakom životnom trenutku imamo i neka druga vremena uz ovo naše sadašnje. Taj odnos prema zavičaju kod Željka Ivankovića je etičan, on je potpuno normalan, potpuno neusiljen.

Mi, nažalost, živimo u vrijeme fast food književnosti gdje je, neću pretjerati kad kažem, 80 ili 90 posto književne produkcije neka vrsta književnih polufabrikata, gdje dominira ta srceparateljska domovinska literatura puna plača, suza "što su nam dušmani uradili", "na koji način smo mi odgovorili", gdje književnost jedva da ima ikakve veze sa onim što zovemo njezinim estetskim aspektom. Malo je pisaca zaista koji su uspjeli da uspostave jednu tako živu, normalnu vezu sa zavičajem kao što je to Željko Ivanković, i njegove Vareške priče su taj neki obol zavičaju, čvrsta veza sa zavičajem, način na koji se rodni kraj ne pokazuje nikakvim patetičnim utočištem u koje se sklanja bilo pjesnik, bilo narator, nego je jednostavno realni prostor, neka vrsta rudnika SVIBANJ 2013.

jezika, jezika, rudnika rudnika ideja, rudnika ideja, unutarnjih rudnika unutarnjih motivacija damotivacija se napiše određeno da se napiše knjiodređeno ževno djelo. knji-ževno djelo.

Enver Kazaz je u svom tekstu profesorski vrlo precizno detektirao tri aspekta Ivankovićeve proze, tri narativna modela. Ono što sam, čitajući ovu knjigu, u prvi mah primijetio jest da knjiga počinje od bajkovitosti Zvjezdangrada, planine Zvijezde, od onog doba kad su ovim prostorima hodale vile i vilenjaci, da bi onaj posljednji dio knjige bio zapravo posmatranje onoga što bismo nazvali padanjem mraka. Oni koji znaju čitati – a vrlo je bitno znati čitati – upravo će u ovome otkriti vezu, u ovom luku između zvjezdanosti u onim prvim pričama, u kojima otkrivamo taj vilenjački, čedni, lijepi, nježni svijet koji je pun fantazmi i pun nekih sitnih jeza koje prolaze kroz nas, i ovih koji će vama donijeti neke druge jeze, koje se tiču rata, stradanja, užasa kojemu smo svi bili izloženi. Ovo je jedna od najautentičnijih priča o našoj zemlji Bosni.

Bosna je jedna velika, sama sobom neispričana priča i ovo je jedan pokušaj da se kroz oživljavanje životnih situacija, bilo Kulina bana i njegovih briga i kušnji, bilo priča o malim ljubavima gdje, recimo, djevojka Anica ima sasvim finu ljubavnu romansu koliko kolikogod godjeje popo ovim ovim prostoprosto-

Ivanković i na arapskom U okviru susreta pjesnika Mediterana pod nazivom Voix Vives Mediterranee na kojemu u marokanskom gradu El Jadida sudjeluje, Željku Ivankoviću je prevedeno 15 pjesama na arapski, a pjesma Iz moje kuće raste drvo uvrštena je i u antologiju Festivala.

rima rima nosili nosili đavli, đavli, džini džini ili ne ili ne znam znam ko,ko, a tua tu su su i priče i pričeo omalim malimljudima ljudima koji, koji, recimo, vole sprovode, koji dočekuju predsjednike, o djeci koja hoće da postanu pisci i o različitim životnim emocijama; zapravo ovo je knjiga koja se čita tako da od prve do posljednje priče ulazimo u jedan nevjerovatno bajkoviti, očaravajući svijet Vareša i okoline, toponima, za Varešake na neki način svete topografije, a u isto vrijeme putem njih uspostavljamo vezu s vremenom u kojemu mi živimo.

Ovo je knjiga svjedočanstvo o različitim vremenima u kojima je ne samo ovaj kraj živio, nego i općenito ljudi u Bosni, i na koji su način uspostavljali dijalog sa vlastitom duhovnošću, s vlastitom tradicijom, s vlastitim odnosom prema povijesti, kao i prema premaonome onomešto štoprepoznajemo prepoznajemo

kaokao budućnost budućnost itd., itd., tako takoda dase se Vareške priče mogu čitati u tih pet-šest slojeva kako je rekao profesor Kazaz s tim svojim, hajde da kažemo, fantastičkim aspektom, jednom borhesijanskom situacijom, jednim labirintom ideja, misli, emocija... Možemo ih čitati i iz pozicije kako svijet promatra dijete, za razliku od većine dječje književnosti – Kazaz je to dobro primijetio – koja danas nastaje u BiH kao oblik debilizacije djece, u smislu da im se obraća nekim tetošijskim, meketavim jezikom, kojim se zapravo vrijeđa ono osnovno čitateljsko dostojanstvo, i mladog čitača a ne samo nekog izraslijeg. I na kraju, tu su priče koje u potpunosti korespondiraju s vremenom u kojemu živimo i koje govore o još živim ranama. Samo, Željko Ivanković, kao odgovoran i ozbiljan pisac ne pripada onim autorima koji od rana, od krasta prave mape za neke svoje spomenike, nego ih on samo predstavlja, pokazuje, izlaže, a na onome koji čita je da različitim oblicima empatije uspostavlja neku ličnu dijalošku vezu sa tekstom koji ima pred sobom i da, na kraju krajeva – ne mora biti iz Vareša – uživa u pričama koje na najbolji mogući način slikaju svu ovu i lijepost i tragičnost, svu višeslojnost ove naše zemlje Bosne.

TVRTKA BRZOG RASTA

Biznis nagrada "MPM"-u Poduzeće "MPM" osnovano je 1998. godine u Varešu s osnovnom djelatnošću proizvodnje pekarskih proizvoda, a kroz 15 godina rada izraslo je u suvremeno organiziran proizvodno-prodajni sustav koji udovoljava svim zahtjevima i potrebama tržišta i ima preko 50 zaposlenika, što je na koncu i prepoznato – dodjelom nagrade na državnoj razini

K

ompanija "Kameleon M&M Group", u suradnji s Vanjskotrgovinskom komorom BiH i Privrednom komorom Federacije BiH, dana 25. travnja 2013. godine u Sarajevu upriličila je dodjelu BH busiSVIBANJ 2013.

ness nagrade "Gazela", za male i srednje tvrtke s brzim rastom, značajnim zapošljavanjem i društvenom odgovornošću.

Direktor kompanije "Kameleon M&M Group" Zlatko Berbić istaknuo je da poduzetnici stvaraju vrijednosti koje se, u vidu kvalitete života, prenose na sve ostalo te da bi ih, za razliku od trenutne negativne percepcije, trebalo promatrati kao pokretače ekonomije i uzore ostalima.

A u konkurenciji malih poduzeća među deset nagrađe-

nih našla se i vareška pekarska tvrtka "MPM".

Riječ je o poduzeću koje je od male radnje otvorene povratničkim kapitalom stasalo do kompleksa veličine tisuću četvornih metara, te danas uz još jednu manju pekaru posjeduje i četiri trgovine mješovite robe u Varešu. Svoje pekarske proizvode – a asortiman obuhvaća čak 30 vrsta kruha i 30 vrsta peciva! – "MPM" plasira ne samo u susjednim općinama nego je ostvarilo proboj i na tržište u glavnom gradu gdje se "vareški" kruh može

BROJ 221

naći u trgovačkim lancima. Istodobno su slastičarski proizvodi "MPM-a" postali prepoznatljivi diljem BiH. U narednom razdoblju "MPM" planira dodatno širiti paletu pekarskih, slastičarskih i konditorskih proizvoda sukladno zahtjevima tržišta.

Također je u planu podizanje kvalitete proizvoda, koji će udovoljavati europskim standardima, što bi značilo da će se primijeniti suvremeni sustav higijenski ispravnih proizvoda temeljen na HACCP principima.

M. M.

11

PREMIJERNO

Četiri čuvara neba Nakon zbirke priča i zbirke pjesama (ovjenčane prestižnom nagradom "Mak Dizdar"), iz pera Mladenka Marijanovića dolazi i roman. Iza naslova "Četiri čuvara neba" krije se 260 stranica mješavine ratne tragike, ljubavne storije i, nadasve, autentičnog vareškog (iliti bosanskog) humora, a štivu je pridodan i rječnik specifičnih pojmova.

Roman će svoju prvu promociju imati u Zagrebu, a u vareškim knjižarama bit će ga moguće nabaviti od početka lipnja. Nakladnik je Ex libris Rijeka, urednica Katarina Mažuran-Juretić.

Donosimo recenzije što su ih romanu napisali Željko Ivanković i Miljenko Jergović.

Neobuzdan i intrigantan

S osjećajem i užitkom

Željko Ivanković To da je rat tako uobičajena pa ipak tragična pojava ničim nas ne limitira da neke knjige o ratu, pa tako i roman Mladenka Marijanovića, čitamo ne skidajući smiješak s usana. Osim, dakako, kad iz dubine organizma progovori iz nas iskren grohotan smijeh.

Svi mi koji smo posljednji rat intenzivno živjeli, više od samog rata, rata kao cjeline, pamtimo neke važne, sudbonosne trenutke, među kojima je, svakako, ponajvažniji njegov početak, zapravo naša inicijacija u rat, ono već famozno – "kako je počeo rat na mom otoku" što čini granično mjesto prijelaza u posve novu ljudsku i životnu stvarnost. Onu stvarnost, iz koje se više gotovo ne može, a za koju smo se nadali da je nikada nećemo (do)živjeti, za razliku od naših roditelja koji su svoju mantru "samo da rata ne bude" u našim djetinjstvima izgovarali češće nego Očenaš. Čak do te mjere uporno i dosadno da ju je jedan popularni kantautor pretvorio u uspješan glazbeni hit koji se najposlije pokazao proročkim govorom.

Svako je biće čudesni otok u svemiru, a svaki taj otok ima opet svoj otok svijeta i na njemu neki vlastiti mikrosvijet. A u tom mikrosvijetu bolno sačuvano sjećanje na početak samo njegova osobnog i do kraja privatnog rata, kao najvećeg "kulturnog događaja", kako bi to rekao Ugo Vlaisavljević.

Takav je po svemu i rat ili, da budemo precizni, početak rata Mladenka Marijanovića. Rat kojemu se približavamo ili kojemu u njegovu prologu prisustvujemo u romanu Četiri čuvara neba Mladenka Marijanovića, u jednoj do kraja identifikantnoj sredini, dakle nipošto nije riječ o fiktivnom svijetu, mjesto je, uz to što je mjesto brojnih zgoda i nezgoda, mnogostrukih i mnogovrsnih identifikacija. Za jednoga je od Marijanovićevih junaka (pripovjedni subjekt!) rat inicijacijsko doba, za drugoga mjesto "opravdanja" da se do kraja bude iščašen, za

12

Miljenko Jergović

trećega dnevna rutina više, za četvrtoga karijerne stube više...

Za sve njih, međutim, kao i za čitatelja Marijanovićeva romana uostalom, rat je beskrajni prostor limitiranih sloboda u kojemu su njegovi junaci istovremeno i bolno stvarni i nerijetko švejkovski karikaturalni.

I jedno i drugo, kao dva pola životne stvarnosti o koja jednom zaljuljana udara ova priča, možda su i najbolji uvod u razumijevanje, ako već ne i "obrazloženje" (premda u romanu rata gotovo i nema?!), same prirode rata koji se u svoj svojoj bestijalnosti sručio na naše prostore.

I dok je roman istovremeno i ratni i neratni i humorno antiratni, priča o ljudima i njihovim karakterima tako je ljudski topla i ništa manje groteskna, nepodudarna ni s čim znanim, a istovremeno tako opća i poznata. Međutim, autor ju je učinio neobičnom, novom, neobuzdanom, intrigantnom ponajprije sjajnim humornim pasažima u portretiranju junaka i situacija da je dominantno čitamo kao humorističku priču o nečemu što je u svojoj biti duboko ljudski bolno i tragično.

BROJ 221

Četiri čuvara neba vjeran je prikaz raspada jednoga bosanskog svijeta, koji se događao u ratovima početkom devedesetih, a događa se, taj raspad, već stoljećima, svakih pedesetak godina, kad god se u Bosni zarati. Samo se radi o tome hoće li se nakon rata pojaviti netko tko će raspadnutu Bosnu nanovo sklapati i popravljati, budući da ono što nastane njezinim raspadom nikada ništa ne valja. Osim jedno što valja, ili što može valjati: velike i male priče, romani, pripovijesti...

Mladenko Marijanović pripovijeda unutar klasične bosanske pričalačke tradicije, siguran i u sebe i u svoje uzore, vrlo kultivirano i s osjećajem za mjesto i značenje svake riječi. U suvremenoj hrvatskoj književnosti to je rijetkost: znati riječima njihovo pravo značenje i još pripovijedati s užitkom u pripovijedanju.

Ovo drugo je, na neki način, preduvjet uspjelome romanu, jer se užitak prenosi na čitatelja.

Njegov pogled nije smrtno ozbiljan, on ne osjeća potrebu da prenosi veliku priču o svojoj zemlji, njegova priča je mala, obična i ljudska, u nekom dubljem smislu moguća i bez rata. Za razliku od nekih drugih bosanskih pisaca Marijanović ne pada u tu klopku da pomisli kako se njegovim likovima i zemlji u kojoj žive dogodilo nešto što se inače ne događa i zbog čega bi se sad ostatak svijeta morao slediti u minuti šutnje nad njegovom knjigom. Ničega tu nema komemorativnog i prozivajućeg, Četiri čuvara neba priča je o živome, pa i smiješnome. Knjiga vrijedna čitanja u miru.

SVIBANJ 2013.

NEKAD I SAD

Kućica u kamenu

Toronto. Imalo je u svoje vrijeme, kažu, najbolje igranke. Kad bi do ponoći završile druge zabave u vareškoj okolici, svi su putovi vodili do njega. I pješačke "kozje" staze i zavojite, krupne kaldrme.

M. Marijanović

R

iječ je, naravno, o Zabrezju, ali otkud mu taj "stranjski" naziv? Rafo Dužnović, član Sarajevske filharmonije i hodajuća legenda, čija je kuća navrh predgrađa posljednja na pješačkom putu do Zabrezja, pojašnjava da se u nazivu "Toronto" osjećao prizvuk nečeg dalekog, gotovo nedokučivog, i zato su se osjećali važno oni koji su se do njega uspinjali.

Anđa Stovrag jedina je stanovnica Zabrezja danas i ujedno "vlasnica" najboljeg pogleda na grad. Tu je prvi put doselila 1956. godine, u kuću uglavljenu u kameniti brijeg. O vremenima kad su igranke bile u zenitu ona kazuje da su kadšto i parmaci s njihove ograde znali biti upotrijebljeni, ako bi izbila kakva kavga.

Kamen je na Zabrezju, kako se ima običaj reći, rodio kao u Hercegovini, pa se tako i moglo dogoditi da jedan stećak, koji se tu osamio, isprva ostane neprepoznat i počelo ga se komadati za neku svrhu, kad se na njemu ugledalo uklesanu ruku s ispruženim prstima. Svjesna da joj se tik uz temelje kuće nalazi vrijedan spomenik, Anđa ga je izribala i otad pazi na njega.

Osim što joj je, kad se spusti mrak, čar promatrati svjetla grada u kotlini, Anđa se također iz zdravstvenih razloga drži

Koga čeka Zabrezje

Anđa Stovrag

kuće na Zabrezju radije nego stana u gradu. I kaže da to ima efekta. Ali onda je spojila ugodno s korisnim pa posijala nešto u gredice i nabavila pet janjaca da ima štogod živoga oko sebe. Za njene je mezimce tu dovoljno ispaše, oko zgrade vojarne.

Vojnici Oružanih snaga BiH dolaze iz grada na dužnost da bi čuvali golemo oronulo zdanje. Inače je ono proglašeno besperspektivnim, u vojnom smislu, i prepušteno zubu vremena. Oko njega fini plato koji bi se dalo sjajno iskoristiti za sportsko-rekreacijske svrhe. Gdje završava zaravan i počinje pucati vidik tu bi se dalo staviti klupe za odmor, a sve ih uvezati šetnicom i osvijetliti, još kad bi se u podrumu livnice našlo kakve kitnjaste kandelabre da nisu prodani u staro željezo.

Da, trebalo bi svakako upristojiti i jednu od prilaznih cesta...

Sve u svemu, još jedno mjesto na vareškoj mapi, čuvano u sjećanjima a zaboravljeno u čamotinji današnjice. Al', definitivno, sa Zabrezja pogledat' je lijepo...

CRTICA SA ZVIJEZDE

I

z dalekog i za nas još uvijek nepojmljivog Dubaija na zelene obronke planine Zvijezde došla jedna curica, mrkušica, ratni uradak ovog podneblja.

Lijepa, šuti, gleda ovo, gleda ono, ponekad nešto priupita, češće gleda kroz fotoaparat.

Oči tamne, crne, duboko skrivene iza gustih trepavica.

Sitna je, mala, ne jede mnogo, samo biranu hranu koja ne deblja jer tamo gore, visoko u zraku, treba paziti na svaki kilogram.

Pritajen osmijeh ne silazi s lica, ponekad otkrije biserno bijele zube, progovori bez napora i ne hvali se ni sa čim, promatra i konta.

SVIBANJ 2013.

Malo zvjezdanske bjeline za Dubai

Ivana J. Klarić Djetinjstvo u ratnoj strci izgubljeno, djevojaštvo prošlo tek onako, bez šminke, bez prve ljubavi i pravog odraza u ži-

vot. Ime naše, lagano, zvučno…

Ivana.

Prvi je svibanj, vrijeme lijepo, pukla uranjena zelen, gle-

BROJ 221

dam je i vidim da dušu odmara, pitam se zašto je došla baš danas u Zvijezdu, novca ima, drugih mogućnosti ima... Tamo negdje gdje joj sada žive roditelji došla im u posjet, na godišnji odmor. U dvojbi kuda za Praznik rada, a svi imaju novca i vremena, njeno je bilo tiho i skromno: ja bih da odem u Vareš, na Zvijezdu, da napunim baterije i dušu.

Na rastanku je pitam da joj dam nešto za uspomenu. Može, kaže, ako imaš neku sliku sa snijegom da pokažem onima tamo u vrelom pijesku kako izgleda zima u mome zavičaju.

Dug stisak ruke, uz samo jednu želju: sretan put i ugodan let.

13

SVEČANOST NA MIRU

Položen temeljni kamen

N

a Miru je dana 11. svibnja 2013., nakon proljetnog blagoslova polja, izvršeno polaganje kamena temeljca za izgradnju novog doma kulture (prijašnji je objekt, zajedno sa selom, uništen u ratu prije dvadeset godina – no, treba i to kazati, izvan borbenih djelovanja). Čast da tim simboličnim činom označi početak još jedne u nizu hvalevrijednih radnih akcija Mirjana prepuštena je najstarijem stanovniku u selu Franji Miočeviću.

Mirjani dom obnavljaju vlastitim sredstvima i zajedničkim snagama (iseljeni i domicilni), a obratili su se i općinskom načelniku za potporu. Predsjednik odbora za izgradnju je Frano Radoš. Dovođenje objekta pod krov planirano je do konca srpnja, kad se održava godišnji susret stanovnika ovog sela. Župnik fra Mirko Majdandžić blagoslovio je temelje (odnosno već izlivenu ploču) i mještanima poželio da u budućem

domu provedu što više lijepih i radosnih trenutaka. Potom je zapjevana pjesma "Kriste, u Tvoje ime", a onda i jedna koja se na Miru može redovito čuti: "Kad procvatu u proljeće jabuke".

M. M.

OBIČAJI MOGA MJESTA (IV)

R

azmišljajući o selima u okolici Vareša došao sam do zaključka da je moje selo, kojeg više nema, mjesto u kojem su živjele obitelji s najviše različitih prezimena, ni manje ni više nego 45. Iako je prošlo već dosta vremena od nestanka sela, sjećam ih se svih itekako dobro. Kao potvrda tome je i navođenje svih, po redu uzvodno: Turbići, Andrići (Mišure), Dugonjići (koji su prvi iselili iz Potoka), pa zatim Delipara, Nikolić, Bartolović, Markanović i Šokić (svi iz Šaškog Potoka), zatim Dodik, Petrih, Serezlija, Petrović, Matičević, Tucaković, Pantić, Klarić, Brđanović, Dužnović, Filipović, Terzić, Jurkić, Knežević, Franjković, Brodić, Grgić, Šobota, Idžaković, Dijaković, Stojičić, Kolaković, Josipović, Pendić, Čota, Mijić, Vodopija, Petković, Mitrović, Zukić, Čavić, Gavrić, Šimundić, Tomić, Klicić, Bilkić i Puljić.

Znakovito je i to da je selo bilo poznato i po velikom broju nadimaka, onih po prezimenima, ali i osobnih, na koje su se neki ljutili a neki se s njima srodili i jedino smo ih po nadimku prepoznavali.

Tako je jedna obitelj Andrića nosila nadimak Mišure, a druga Kavedžije, jedni Petrovići su bili Blažići, drugi Perani, treći Zecani, a četvrti Kalajdžije, Gavrići su nosili nadimak Zec, Klarići bijahu Barnjakušići, Matičevići – Ablići, Terzići – Ajkune, a Markanovići – Mandušići.

Posebna je raznolikost bila kod osobnih nadimaka. Neki nadimci su imali svoja značenja, dok nekima nismo mogli dokučiti "porijeklo". Nadimke su imale i žene i muškarci, ali su muški bili u većini.

Neke su žene dobile nadimke po mjestima iz kojih su se udale u Potoke, npr.

Pogarka, Vareška, Strička, Pržićka, Boro-

14

Prezimena i nadimci Piše Miroslav Petrović vička, Sutješka, Bjeloborka i sl. U Potocima nije bio običaj kao u drugim selima da žene nose nadimke po imenima svojih muževa, što će reći da su ih već tad uvažavali kao ravnopravne bračne partnere.

Mislim da je interesantno navesti sve nadimke kojima smo se oslovljavali jer ćete se na neke od njih i nasmijati. Pa evo ih redom: Lija, Ruta, Škutor, Titan, Šarac, Gusan, Kisa, Svinja, Kokuz, Sule, Tubonja, Šironja, Šljiva, Šljakija, Dodol, Šef, Đikan, Džigera, Čoka, Beka, Sulivan, Karasija, Pepika, Prdan, Roda, Kolak, Zecan, Pela, Grcan, Petomanja, Taksi, Čulo, Tuka, Kalajdžija, Šundul, Jabuka, Djed, Guzanka, Kavedžija, Šiklija, Pucka, Đurica, Baraba, Antika, Arap, Čaruga, Ciciga, Čarli, Tičica, Brko, Majmun, Čita i Kika. I tako ispade impozantna brojka od 54 nadimka… Mogli ste doći u selo i tražiti primjerice Antu Klarića, no malo tko je znao za njega dok mu ne biste spomenuli nadimak Beka.

BROJ 221

Isto je važilo za Josipa Jurkića s nadimkom Kisa. S nadimcima Prdan i Guzanka mislim da je sve jasno.

A uz nadimke ima dosta vezanih događaja. Sjećam se svog susjeda Kavedžije, dragog i mirnog čovjeka, velikog vjernika i prakanatura u selu. Išao je na ranu misu i uvijek ostajao i na pučkoj. Svirao je tamburicu, po čemu je bio poznat i izvan sela.

Tako je sam sebi spjevao i pjesmu vezanu za svoj nadimak, koja je glasila: "Curo moja, ja sam zanačija, iz Potoka, Frano Kavedžija".

Sjećam se isto tako dragog i dobroćudnog susjeda, karakterističnih brkova. Bio je jedan od rijetkih muškaraca u selu koji je redovito išao u štalu i muzao krave.

Uvijek je imao šeširić na glavi, sepet na leđima, štap u jednoj, a kotlušu za mlijeko u drugoj ruci. I taj moj susjed proda kravu svojoj sestri na Pržiće, gdje je živjela. Svakako da joj je prodao najbolju kravu iz štale, k'o sestri. Kad je ona dotjerala kravu kući, već je bilo vrijeme da ju se pomuze. I dođe žena pored krave s posudom za mlijeko, a krava ne dâ sebi prići, kamoli se pomusti. Jadna žena iziđe pred štalu i požali se susjedu koji je dobro poznavao njezina brata te znao da isključivo on muze svoje krave pa joj predložio da stavi šešir na glavu i onda je pokuša pomusti.

Ona to učini, iz kuće uzme šešir, i bez problema pomuze kravu. Sva sretna odmah i ostavi šešir u štali gdje je bio okačen sve dok je imala tu kravu.

Vezano za sumještane i njihove nadimke imao bih još dosta dogodovština, ali o njima neki drugi put. I, kao što možete zaključiti, mi smo se najčešće po nadimcima poznavali i odazivali jedni drugima, u mojim Potocima.

SVIBANJ 2013.

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 1. svibnja navršilo se 40 dana od smrti našeg dragog supruga, oca i djeda

Dana 5. travnja 2013. u 74. godini života preminuo je naš dragi otac, djed i pradjed

TOMISLAVA KREŠIĆA Samo mi koji te volimo znamo kako je živjeti bez tebe.

Zauvijek ostaješ u našim srcima, mislima i molitvama.

Počivao u miru!

Supruga Katarina, djeca Vesna i Marin s obiteljima "VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI" Okrijepljena svetim sakramentima naša se draga mama, sestra i baka

MARA PAVLOVIĆ rođ. Džoja (1937. – 2013.) preselila s ovoga svijeta u vječnu domovinu gdje smrt više ne vlada već trajna radost ostaje.

U ovim bolnim trenucima mnogi su naši poznanici, rodbina, prijatelji i drugi dobri ljudi bili s nama i iskazivali osjećaje podrške. Ljudska je riječ siromašna da iskaže zahvalnost za sve. Neka nas sve zajedno Uskrsli Krist ojača u vjeri i zajedničkoj ljubavi, a našu dragu majku primi u svoje vječno kraljevstvo.

Zahvalna djeca: sin Ivo (Biboja), kćeri Gordana, Božana, č.s. Klara (Snježana) i Mijana

ERNEST GAVRAN (1939. – 2013.)

Ostaješ živjeti u našim srcima i mislima.

Počivao u miru!

Tvoji: sin Zoran i kćerka Anita, braća Ivan i Tvrtko s obiteljima, unučad Mirela, Danijela, Dinko, David, Daniel i Nikola, praunučad Ajdin, Ajmin, Mia i Lea

POSLJEDNJI POZDRAV S dubokom boli javljamo da je prerano preminuo naš dragi sin i unuk

IVAN ČURAKOVIĆ (22.V.1988. – 10.IV.2013.)

Tuga i bol koja je ostala iza tebe nikada neće prestati.

Počivaj u miru!

Tvoji: majka Vera, otac Tomo, baka Lucija, te ostala rodbina i prijatelji

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 15. travnja u 85. godini života preminula je naša draga

POSLJEDNJI POZDRAV Našem dragom

ANICA KOKOR rođ. Dugonjić

FRANJI BOŽIĆU (2.V.1953. – 13.IV.2013.)

Voljeni ne umiru, oni dovijeka žive u nama. U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve.

Tvoji najmiliji

(1928. – 2013.)

Ostaješ dio naših najljepših uspomena.

Počivaj u miru!

Kćerka Ljerka, sin Dario, zet Josip, nevjesta Zdenka, braća Miroslav i Ivica s obiteljima, unučad Paula, Ante, Josip i Antonela, te ostala rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

FABIJAN DUSPER

dragoj

(1950. – 2013.)

Nakon kratke bolesti, primivši sakrament umirućih, preminuo dana 16. travnja 2013. u 64 godini života.

Počivao u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Janja, kćerka Željana, sin Vedran, zet Kristijan, nevjesta Lejla, unuk Kristijan, braća Ljubko, Josip, Filip i Marcel s obiteljima, sestre Marinka i Jelena s obiteljima, te ostala rodbina i prijatelji

LENKI ČULJAK Uvijek ćemo te se sjećati.

Nebojša, Igor i Anđa

SJEĆANJE

POSLJEDNJI POZDRAV

na dragu majku

mami naše Jace

LENKU ČULJAK

gđi LENKI ČULJAK Sestre i liječnici Anestezije Rijeka

Draga mama, ostavila si mi predivne uspomene i neizmjernu tugu.

Tvoja Jaca

TUŽNO SJEĆANJE VIDEKANIĆ

SLAVKO

TUŽNO SJEĆANJE Na moga dragoga sina

ZDENKA PEŠTIĆA

DAMNJANKA

preminuo 10.IV.2000. preminula 5.IV.2013.

Porodica Videkanić SVIBANJ 2013.

BROJ 221

(1.IX.1959. – 9.IV.2012.)

Navršila se tužna godina, i preteška. U mome srcu tuga neće prestati dok živim. Tvoj plemeniti lik i dobrota s tugom u duši i suzama u očima zauvijek čuvam.

Počivaj u miru Božjem!

Vječno ožalošćena majka Jela, i ostali

15

IN MEMORIAM SJEĆANJE

SJEĆANJE

(14.IV.2006. – 14.IV.2013.)

Na našeg dragog supruga, oca i djeda

(14.IV.2008. – 14.IV.2013.)

Dana 14. travnja navršilo se pet godina od smrti našeg dragog MARIJANA FRANJIĆA pok. Ilije S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim srcima i mislima.

Počivao u miru Božjem!

Supruga Jozefina, kćerka Katica, sinovi Željko, Mladen i Alojzije s obiteljima

MIHOVILA MIJU BRĐANOVIĆA Postoji nešto što ne može umrijeti, a to su ljubav i sjećanje. Uvijek ćemo te nositi u srcu i čuvati od zaborava.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga Evica, sin Zlatko, nevjesta Ljilja, kćerka Nada, zet Petar, unuke Ena, Mihaela i Andrea

SJEĆANJE

SJEĆANJE

Dana 5. svibnja navršile su se dvije godine otkako nije s nama naš

Na naše drage roditelje

NIKO MALBAŠIĆ

(1931. – 2005.)

(1939. – 2011.)

Uvijek ćeš biti u našim srcima i našim mislima.

Počivaj u miru Božjem!

FRANU PAVIĆA ANU PAVIĆ rođ. Filipović

Supruga Filomena i sinovi Anto i Kornelij s obiteljima

(1933. – 2013.)

Vrijeme prolazi, a uspomena na vas ostaje vječna.

Počivali u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, vaša djeca

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na naše drage roditelje

(10.V.2009. – 10.V.2013.)

MIJO KNEŽEVIĆ (6.I.1992. – 6.I.2013.)

Prošle su četiri tužne godine otkako nije s nama voljeni sin i brat

LJUBICA KNEŽEVIĆ

STJEPAN PILJIĆ

(8.V.2004. – 8.V.2013.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas.

Počivali u miru Božjem!

Sjećanje na tvoju plemenitost i dobrotu koju si nam nesebično pružao uvijek je s nama.

Svjetlost vječna neka ti svijetli u miru Božjem!

Sin Zvonko, kćeri Danica, Željka, Vesna i Zdenka s obiteljima

Tvoji najmiliji: mama, sestra i brat s obiteljima

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

RATIMIR JARČEVIĆ (15.V.1944. – 13.V.2005.)

Vrijeme prolazi, uspomene ostaju. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i mislima.

Neka te čuvaju anđeli.

Tvoji: Draženka, Vjerana, Renata, Michael, Slavenko, Saša i Elena

ANĐELKA KRISTIĆ (13.V.2012. – 13.V.2013.)

Bila si ljubav, radost i ponos naše velike obitelji. Živjet ćeš zauvijek u našim srcima i mislima. Hvala ti za ljubav koju si nam svima dala. Neizmjerno nam nedostaješ.

(15.V.1944. – 13.V.2005.)

Tvoji: suprug Tadija, sin Ivan, kćeri Sidonija i Edita, snahe Branka i Ana, zet Jovo, unuke Marinela, Inga, Izabela, Iva, Tamara, Romana i Rebeka, unuci Marko, Hrvoslav, Andrija, Robert i Igor sa sinovima.

Dragi Ratko!

Zbog Tebe ne mirišu ruže, zbog Tebe ne pjevaju ptice, zbog Tebe nam suze klize niz lice. Osam godina je prošlo, a Ti nisi s nama. Sada znamo zašto srce boli, jer naše srce samo Tebe voli.

Počivala u miru Božjem!

IN MEMORIAM RATIMIR JARČEVIĆ

Tvoje sestre i brat, s obiteljima

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Na voljenog supruga, tatu i djeda

JOZO i JULIJANA JARČEVIĆ

ZVONIMIRA DUGONJIĆA

(25.I.1924.

– 26.I.1992.)

(1937. – 2011.)

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama.

Supruga Ljubica, djeca Igor i Irena s obiteljima

(23.V.1925.

– 28.III.2010.)

Vrijeme prolazi, ali bol ne prestaje. Ljubav koju ste nam nesebično davali ne prolazi. Neka Vas čuvaju anđeli, dragi naši roditelji.

Vole Vas Vaša djeca

16

BROJ 221

SVIBANJ 2013.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na našu dragu i voljenu suprugu, majku, baku i svekrvu

(29.IX.1962. – 19.V.2008.)

Dana 19. svibnja navršava se pet godina od smrti našeg dragog

ZORANA PRKIĆA Uspomena na tebe ostat će trajno u nama.

Hrvoje, Azra, Tijana

ANTONIJU-ELVIRU BAGARIĆ (18.V.2010. – 18.V.2013.)

TUŽNO SJEĆANJE

Prođoše tri tužne godine da si nas samo svjetovno napustila jer si još uvijek prisutna u našim sjećanjima i srcima. Ostavila si mnoge uspomene koje nas svakodnevno sjećaju na Tebe i Tvoju marljivost i dobrotu. Zahvalni smo dragom Bogu da smo živjeli i dijelili sretne i teške trenutke našeg zajedničkog života s Tobom.

Počivaj u miru Božjem!

ELIZABETA MALBAŠIĆ rođ. Josipović (20.V.2011. – 20.V.2013.) Život nestane u trenutku, ali ljubav i sjećanje ostaju zauvijek. Vrijeme od dvije godine ne donosi zaborav, već tužnu istinu da smo te prerano izgubili.

Tvoji najmiliji: suprug Marko, sinovi Viktor i Mario, unučad Jelena, Ivana, Hrvoje, Tomislav i Goran, nevjeste Danica i Franciska

Vole te tvoji: Leon, Ivana i Bojan

TUŽNO SJEĆANJE Dana 19. i 21. svibnja 2013. navršit će se 7 godina od kako su prestala kucati srca naših najmilijih

IN MEMORIAM

JOSIP ŽIVIĆ

BARBARA ŽIVIĆ

VALENTINA PRAJO

JADRANKA PRAJO

(5.III.1932. – 19.V.2006.)

(18.VI.1927. – 21.V.2006.)

(31.V.2012. – 31.V.2013.)

(23.V.2008. – 23.V.2013.)

S ponosom, ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na vas. U našim srcima živite i živjet će te zauvijek, jer voljeni ne umiru nikada.

Vaši: sin Adam (Eugen), nevjesta Nada, unuk Marin, kćerka Terezija, zet Željko

Tiho ste otišle stazom vječnog mira, a nama ostavile neizbrisivu uspomenu na vašu vjeru i dobrotu i nauk kako se nosi teret života i živi njegova ljepota.

U nadi spasenja počivajte u miru Božjem!

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

ANTON KNIH

ANA ZADRO rođ. Drijenčić

(11.VI.1908. – 24.V.1975.)

(20.VII.2003. – 20.VII.2013.)

ANA KNIH

TOMISLAV ZADRO

(21.I.1915. – 5.IX.1997.)

(30.V.2006. – 30.V.2013.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju.

Počivali u miru!

Ne postoji zaborav već samo ljubav i sjećanje na vas.

Počivali u miru Božjem!

Vaša obitelj

Vaši najmiliji: kćerka Silvana, unuk Vanja i zet Vlatko

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(31.V.1992. – 31.V.2013.)

Dana 31. svibnja navršit će se 21 godina od smrti našeg dragog sina, oca i brata

(31.V.2006. – 31.V.2013.)

ROBERTA ZEKIĆA Ne postoji ništa osim tuge u nama i našim srcima, u kojima je tama i mrak koji nikad neće proći, ma koliko htjeli znamo da neće moći. Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i tugom, tvoji najmiliji: majka, otac, kćerka i sestra s obitelji SVIBANJ 2013.

Nikolina, Tomislav, Goran i Anton, s obiteljima

BROJ 221

Dana 31. svibnja navršit će se sedam godina od smrti mog dragog

ŽELIMIRA DEMETERA Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoj lik i dalje živi.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja Jela

17

IZ STARIH ALBUMA

ŠKOLARCI, ŠEZDESETIH! Na gornjoj fotografiji su učenici II. razreda osnovne škole u Vareš Majdanu i s njima učitelj Slavoljub Marović (snimljena 1961. godine).

Na srednjoj su učenici I.a razreda, također snimljena u Vareš Majdanu, ali 1962. godine, i s njima je učiteljica Karmela Kevešević.

I na donjoj su učenici VIII.b razreda Osnovne škole u Varešu, snimljena 1967., a s njima je razrednik Gojko Boljević.

Fotografije su posudili Marijana Jelić (prvu i treću), te Anto Jelić (drugu).

Koji pripadaju ovim generacijama, prilika je da se prepoznaju i prisjete školskih dana.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

18

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 221

SVIBANJ 2013.

REBUSI Iz radionice našeg vrsnog enigmata Čedomira Jelića ovoga puta donosimo par rebusa s kojima je trenutačno zapažen i na blogu (rebusi.blogspot.com). Vlasnik bloga Branislav Nikić našega je urednika predstavio kao "sjajnog sastavljača rebusa iz Vareša" i potkrijepio: "Prvi enigmatski rad (ukrštenicu) objavio je kao petnaestogodišnjak u zagrebačkoj 'Areni'. Sastavlja sve vrste zagonetki, a najdraži su mu rebusi kojih je objavio preko 700. U njima ne koristi pomoćna slova. Pobeđivao je i osvajao visoke plasmane na brojnim međunarodnim enigmatskim takmičenjima.". Za napomenu: većinu rebusa koje objavljuje na spomenutom blogu, Jelić je i grafički pripremio.

SVIBANJ 2013.

BROJ 221

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Tekst J. Klarić

Kada učeni (ugledni) gosti iz Sarajeva dobiju učene (i ugledne) goste iz inozemstva, evo kuda ih vode, što im preporučuju i pokazuju.

Prva postaja je posjet Zavičajnom muzeju u Visokom, gdje je predočena i pohranjena prošlost toga kraja. Visoko je zanimljiva varoš; trgovina, odmor, lagani provod, ukusan zalogaj...

Dalje polako, stopama bosanskog kraljevstva, uz Goruški potok do ostataka starog grada Goruše (Čajen grad), grobnice i stećka kaznaca Nespine, a odatle najkraćim srednjovjekovnim putem do Kraljeve Sutjeske, u posjet samostanu sv. Ivana, njegovoj biblioteci i muzeju.

Tko je voljan pješačiti može nastaviti kroz selo Poljane, kanjonom Ljestvače do drevnoga grada Bobovca. (Do Bobovca se može i autom, preko Kopijara) Na Bobovcu ostaci ostataka srednjovjekovne rezidencije bosanskih kraljeva i ploče sa šturim informacijama o prošlosti i značenju istog.

FOTO: K. BOŽIĆ

FOTO: M. MARIJANOVIĆ

FOTO: D. BARNJAK

Dalje makadamskim putem, po volji, kroz negdašnje rudarsko selo Borovicu ili kanjonom Bukovice do predaha u hladovini Mrestilišta, a onda se nastavlja preko pitoreskne pogarske visoravni – s koje donosimo kadrove na fotografijama.

Spuštanje, uz stanku za panoramski snimak s Kotine okuke, zavojitim serpentinama niz Velež do Vareša. Pogled na kamenitu ćupriju i razgledanje najstarije sačuvane katoličke crkve pa oprezno uzbrdo na ručak, na ribnjak ili u Šimin Potok, da se obiđe zanimljiva nekropola stećaka i "popije" priča o vareškim zanimljivostima.

Pred večer ostaje spuštanje prema selu Oćeviji, da se vidi što je još ostalo od njezine tisućljetne prošlosti i znamenitih kovačkih majdana. Ako bi preostalo vremena, zanimljiv je i posjet Orlji, Gospinom svetištu u Olovu, crkvišću sv. Roka na Bakićima, tamnim dubinama pećine na Bijambarama, a zatim po mraku natrag u Sarajevo.

Istina, sve ovo obići za jedan dan prilično je teško, ali s mogućim noćenjem u Varešu dva dana sasvim su dovoljna.