Bobovac 224

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XIX. • BROJ 224 • KOLOVOZ 2013.

U VAREŠU O VAREŠU

Na sastanku s Budimirom

Stanje zabrinjavajuće Dana 17. srpnja 2013. godine u radnom posjetu općini Vareš boravio je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Predsjednika je o trenutnom stanju u općini, s posebnim osvrtom na gospodarstvo i infrastrukturu, informirao općinski načelnik Avdija Kovačević. Nakon radnog sastanka, sudionici su pošli u obilazak grada, posjetili staru crkvu, izložbenu postavku "Vareš kroz vrijeme" u zgradi osnovne škole, te gradskog imama.

– Općina Vareš predstavlja pozitivan primjer suživota općenito, pa i političke stranke koje participiraju u lokalnoj vlasti dobro sarađuju kad je u pitanju odnos prema lokalnoj zajednici, ali nemamo dovoljnu zakonsku zaštitu i stalno apelujemo da se na lokalni nivo vrate pripadajuće ovlasti – istaknuo je načelnik Kovačević. Načelnikovi suradnici u svojim izlaganjima potencirali su još neka goruća pitanja poput iskorištavanja šuma od čega općina ima samo štete umjesto koristi.

Istaknuti su i primjeri loše privatizacije,

IZ ŽUPNIH MATICA

te loše provedenih stečajnih postupaka, sračunatih da na njima profitiraju samo pojedinci.

Predsjednik Budimir kazao je najprije da se zalaže za institucionalno vođenje države te prenio svoje protivljenje praksi da se sudbinska državna pitanja navodno pokušavaju riješiti sastancima šestorice ili četvorice (lidera političkih stranaka), no naglasio je da kod svega toga presudnu ulogu igra međunarodna zajednica koja, po njemu, to svjesno dopušta zbog vlastitih prljavih interesa. Dotičući se javnih

ŽUPA VAREŠ Kršteni: Matia Katičić (Zorana i Danijele), Laura Dodik (Ante i Sandre), Nikša Lukić (Roberta i Jelene).

Vjenčani: Blaženko Matić i Alena Babić.

Umrli: Eugen Grgić (1947.), Nino Markotić (1933.). ŽUPA BOROVICA Umrli: Ljubomir Kojić (1931.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Marijan Vidović (1957.), Janja Barkić (1928.).

EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA

Umrli: Selver Hajrić (69), Sifa Ajanović (75), Remzija Zubača (79), Hanifa Suljić (80).

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

BROJ 224

poduzeća njih je nazvao "bankomatima političkih stranaka" te istaknuo da je zbog ovakvih stavova i došao na udar proteklih mjeseci.

Nakon sastanka u Općini dao je izjavu za list "Bobovac" u kojoj je kazao: – Zahvaljujem načelniku za poziv u službeni posjet općini Vareš, a razlog mog dolaska jest upoznavanje sa stanjem u općini, prije svega s aspekta sagledavanja socijalnog stanja stanovništva općine, kao i gospodarskih potencijala odnosno kapaciteta u ovoj općini. Moram naglasiti da sam bio solidno upoznat sa stanjem u Varešu i prije ovog dolaska, no kroz razgovor s načelnikom i predstavnicima Općinskog vijeća svakako sam te svoje spoznaje proširio. Nažalost, nisam primio puno dobrih informacija. Prije svega stanje je zabrinjavajuće u demografskom pogledu. Upoznat sam da je broj stanovnika u odnosu na prijeratni prepolovljen, da i dalje postoji trend iseljavanja. Vareš je bio poznat prije ovoga rata kao napredna sredina, koja je bila industrijska, ali i na kulturnoj razini nalazila se iznad prosjeka u Bosni i Hercegovini. Stanje u kojemu se Vareš danas nalazi trebalo bi biti alarmantno za sve subjekte našeg društva.

Evidentni su i problemi oko funkcioniranja lokalne samouprave s kojima su suočene gotovo sve lokalne zajednice u BiH, napose u Federaciji, a to je nedostatak ovlasti. Sa svoje pozicije ja ću pokušati pomoći koliko mogu kad je u pitanju promjena zakonskih regulativa koje bi trebale vratiti dio nadležnosti općinama.

Očekujem da će aktualne ustavne promjene osigurati kvalitetniji ambijent kako za čovjeka tako i za gospodarstvenike, te stvoriti mogućnost razvoja Bosne i Hercegovine.

M.M

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Mirun Idžaković, Vareš – 20 KM, Darimir Ćurčić, Sarajevo – 20 KM, obitelj Vijačkić, Sydney – 50 KM, Marijeta Mašić, Nizozemska – 20 KM, Zrinka Jotić, Nizozemska – 25 KM, Anton Prajo, Nizozemska – 35 KM, Mato Grabovac, Nizozemska – 55 KM, Bernarda Kovačević, Kašteli – 20 KM, Zlatko Glavaš, Švedska – 50 KM, Emilija Zloušić, Vareš – 10 KM, A. T., Vareš – 10 KM, N. N., Njemačka – 50 KM, sa susreta Javorničana – 50 KM, Nina Golder i Ana Tomas – 20 KM, Zaklada za razvoj regije Vareš – 200 KM.

Svima hvala lijepa!

KOLOVOZ 2013.

UMJESTO UVODNIKA Od polovice srpnja do polovice kolovoza Vareš je živio jednim drugim životom. Tako su i događanja, kojih je bilo raznih i na raznim stranama, odredila sadržaj ovog broja "Bobovca". Posebnog su prostora zavrijedile mise koje su za župne zajednice na području Vareša uistinu bile veliki događaji, na kakve se često čeka godinama, negdje i desetljećima. Zabilježili smo i kulturna događanja. I njima smo posvetili prostora, nekima izdvojenog nekima zbirnog, a prema već ustaljenoj koncepciji lista. Susreti i druženja, emocije koje ih prate, već godinama se podrazumijevaju. I sportskih je događanja bilo, ali započetih u vrijeme zaključenja broja. Za djecu, pak, upriličen "Kids festival" s radionicama socijalnog, stvaralačkog, umjetničkog i sportskog tipa. I on je trajao gotovo mjesec dana, kroz program je na dragovoljnoj osnovi prošlo stotinjak vareških mališana, a njegovi su organizatori bili gostujući – volonteri nevladine organizacije "Narko Ne" i studenti iz Švicarske – i zato njih treba posebno spomenuti.

Sve u svemu, dinamika i gužva nešto su od čega se Vareš odviknuo, i neki su možda pritom poželjeli da se stvari što prije vrate "u normalu" koja se ustvari zove letargija.

Prometni propisi koji su ove ljetne sezone bili na snazi, zbog priljeva vozila iz inozemstva, donijeli su paradoksa – da se može parkirati i na zelenoj površini, ali uz cestu ne. No, sve je to Vareš preturio mirno i stoga ovaj period treba pamtiti prije svega po onom duhu koji se probudi i podsjeti da je ipak biti lijepo Bosancem i Varešaninom.

KOLOVOZ 2013.

VIJESTI LJETNI FESTIVAL Općinska služba za društvene djelatnosti na čelu s Rusmirom Berberovićem ove je godine napravila iskorak i organizirala "Ljetni festival Vareš 2013." u trajanju od mjesec dana. Njime je obuhvaćen velik broj sadržaja, od kulturnih i umjetničkih, do sportskih i zabavnih. Razlika u odnosu na nekadašnja "Vareška ljeta" posebno se primijetila u izostanku vašara (uvedenog po uzoru na susjedne gradove), koji u Varešu nije uspio zaživjeti.

Tako su građani Vareša od polovice srpnja do polovice kolovoza bili u prigodi posjetiti brojne izložbe (o njima u posebnom tekstu), par promocija (književnu smo također uobičajeno izdvojili), a zatim i sudjelovati u sportskim natjecanjima ili ih navijački pratiti, pogledati filmove u ljetnom kinu ili pak s ljetne pozornice (napokon pristojne) poslušati glazbu uživo koje je bilo za sve ukuse. Dobro, ne baš za sve jer izostao je upravo on – turbo folk, a nastupali su: Armin Muzaferija, "Sarajevo sevdah art", "Lazy River", Alen i Amer, dok je u vrijeme zaključenja broja u najavi ostalo još gostovanje tamburaša i folklora iz Kreševa, uz angažman vareškog župnika fra Mirka Majdandžića, te DJ party.

Ljetna je pozornica montirana u ulici Čaršija i orijentirana prema ljetnim baštama okolnih kafića, s kojima je Općina razgovarala o suorganizaciji da bi se povećao broj izvođača, ali dogovor nije postignut.

Bilo je prigodnih sadržaja i za one željne adrenalina. Klub ekstremnih sportova "Perun-Va" Vareš uz podršku pokrovitelja i prijatelja organizirao je na perunskoj gredi od 2. do 4. kolovoza "BH paragliding cup" u preciznom slijetanju pod nazivom "Perun open air".

Sudjelovalo je 16 pilota iz cijele BiH, koji su u vrijeme natjecanja bili smješteni u planinarskom domu "Javorje" na Perunu, a vareški su letači u ekipnom poretku zauzeli treće mjesto.

Također je u sklopu ljetnog festivala dana 21. srpnja održan šahovski turnir na otvorenom (kod biste Rešada Saletovića), s nagradnim fondom od 100 KM. Prvak turnira bio je Mujo Čurtić sa stopostotnim učinkom od sedam pobjeda (50 KM), drugo mjesto i 30 KM pripalo je Augustu Pavigliji, a treće s nagradom od 20 KM Dževadu Musi.

Osim službenog programa Općine, i ove je godine održano "Kulturno ljeto" u caffeu "Jazz in the house", koji je mladima, ali i pripadnicima srednje generacije priuštio gostovanje bendova koji sviraju zabavnu glazbu.

PROMOTORI UREDNOSTI Općina je Vareš potkraj svibnja objavila javni poziv za izbor najljepšeg dvorišta i najljepšeg balkona s cvjetnim aranžmanom. U ostavljenom roku kandidirana su četiri balkona, a znatno veći broj građana, njih 29, kandidiralo je svoje okućnice. Općinska je komisija obišla sve adrese s kojih su došle BROJ 224

prijave i donijela odluku dodijeliti šest novčanih nagrada za najljepše okućnice, i to: Šeherzadi Hasagić – 300 KM, Damiru Petroviću – 200 KM, Seidu Kamenjašu – 100 KM, Nijazu Žutiću – 100 KM, Ciprijanu Klariću – 100 KM i Smiljki Petrović – 100 KM. Za najljepši balkon novčana nagrada od 150 KM pripala je Šefiku Kamenjašu. Nagrade će biti dodijeljene na svečanoj akademiji što će se održati na Dan općine (16. kolovoza), čime Općina nastoji popularizirati proslavu toga praznika, ali prije svega stimulirati građane da pokažu kreativnost i budu promotori kulture življenja.

SJEDNICA VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 31. srpnja 2013. godine desetu redovitu sjednicu i na njoj razmatralo 18 točaka dnevnoga reda.

Pretresalo se, između ostalog, Strategiju prema mladima općine Vareš, usvojilo program obilježavanja Dana općine, i još se, od široj javnosti zanimljivijih točaka, može izdvojiti Izvješće o stanju lokalne i regionalne putne mreže. Konstatirano je, naime, da područje općine Vareš i dalje ima gotovo polovicu cesta pod makadamom ili, preciznije, od oko 60 km regionalnih cesta 40 km je asfaltirano, a 20 nije, a lokalne ceste, ukupne dužine od oko 150 km, u omjeru su: 71 km asfaltiran, 69 km pod makadamom. Kojom se brzinom napreduje pokazuje podatak da su potkraj 2012. i početkom 2013. završeni radovi na asfaltiranju dionica Daštansko–Višnjići (2,3 km) i Zarudje–Strica (1,1 km). Što se tiče regionalnog puta R-444, posljednji su radovi vršeni lani na dionici Šimin Potok–Ivančevo, te je asfalt stigao nadomak ovog sela, a već dulje vrijeme vode se mjesne diskusije o tome hoće li se izgradnja (zapravo tek projektiranje) dalje nastaviti kroz središte Vijake ili nekom prečicom do Krivaje koja bi ostavila Vijaku po strani.

PODRŠKA "BLUHEND WOODU" Veleposlanik NR Kine Dong Chunfeng dana 7. kolovoza posjetio je Općinu Vareš. Općinski načelnik Avdija Kovačević informirao ga je o općem stanju u Varešu i o gospodarskim potencijalima. Dotaknulo se svakako poduzeća "Bluhend wood" u Ponikvi koje je u kineskom vlasništvu, a kojemu je veleposlanik došao izraziti svoju podršku, te izraziti očekivanja da će ono u svom poslovanju biti podržano i s lokalne razine. Spomenuto poduzeće se bavi primarnom preradom drveta i trenutno zapošljava 66 radnika, ali je najavljeno da će s pristizanjem novih strojeva iz Kine do konca godine biti posla za još 30 radnika.

Najavljeno je također da bi u idućoj godini došlo do novog proširenja kapaciteta nakon čega bi trebalo još stotinu radnika. Poslije sastanka, kineski je veleposlanik u pratnji domaćinâ posjetio festivalske izložbene postavke u osnovnoj školi te pogone "Bluhend wooda".

3

S KULTURNE POZORNICE

Postavka bosanske sobe

N

a izložbi je, kako i sam naslov kaže, predstavljen Vareš kroz razna vremenska razdoblja. Uvećane crno-bijele fotografije prikazale su dio kraljevske povijesti Bosne, detalje s arheoloških iskopina grada Bobovca, zatim ponešto od bogate prošlosti rudarstva, ali i kulturnih sadržaja u Varešu, primjerice vareškog orkestra i gradske dvorane gdje su se nekad održavale razne muzičke večeri i glumačke predstave. Zavičajna zbirka biblioteke u Varešu predstavila je kroz publiciranu građu niz važnih događaja i ličnosti vezanih za vareški kraj, primjerice članak o objavljivanju prve knjige Željka Ivankovića, običaj "svekrva" u hrvatskim selima, kao i mnogo drugog zanimljivog sadržaja. Zatim se moglo razgledati razne starinske predmete, izrađene pretežito od drveta, kojima su se naše bake i djedovi koristili u raznim kućanskim i vanjskim poslovima, a donesene za ovu prigodu iz etno-muzeja u Vijaci. Forum žena s Pogari prenio je dio dnevnog boravka iz svog etno-muzeja, koji dočarava jednostavnost i ljepotu nekadašnjeg interijera starih bosanskih kuća na Pogari, ali i u drugim vareškim selima. Udruga "Izvorno vareško" također je imala svoju postavku, koja je ujedno bila prodajnog karaktera. Izloženi su razni radovi koju njeguju bogatu tradiciju rukotvorina, uključujući ljevarstvo, vez i heklanje. Izložba je bila obogaćena i raznim predmetima iz kovačnica u Oćeviji kao što su peke, tave, sačevi i sjekire.

Bogata tradicija rudarenja i ljevarstva predstavljena je od strane obitelji Ravlija i poduzeća "Mes var-liv" Vareš. I na koncu, izložbu je upotpunila autohtona bosanska soba koju su uredili članovi BZK "Preporod" Vareš. U sobi se moglo vidjeti stare ibrike, sehare, nakit, sećije, ćilime i druge predmete koji su krasili domove vareških muslimana. Sve u svemu, jako vrijedna izložba gdje je bilo za svakoga ponešto.

Osim navedenih stalnih postavki, moglo se obići i umjetničke izložbe. Jedna takva je bila postavljena da traje do kraja ljetnog festivala, 16. kolovoza, a riječ je o izložbi grafike Erola Islamovića. Erol je rođen u Varešu 1974. godine, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2002. godine. Njegove grafike su bile prodajnog karaktera, a sav prihod od prodaje namijenjen pučkoj kuhinji "Kruh

Raznovrsne izložbe Od polovice srpnja u prostorijama osnovne škole u Varešu svi zainteresirani imali su prigodu razgledati izložbu "Vareš kroz vrijeme" koja je bila postavljena u sklopu Vareškog ljetnog festivala 2013. Organizator festivala je Općina Vareš, a u pripremi ove i drugih izložbi sudjelovalo je nekoliko organizacija, ustanova i pojedinaca koji su omogućili da kulturna događanja prođu bez propusta.

Ana Šurkić sv. Ante" u Varešu. Jako human i ljubazan gest prema svom gradu i ljudima kojima su usluge pučke kuhinje najpotrebnije.

Varešani su imali prigodu uživati i u nesvakidašnjem performansu skulptora Petra Jelića iz Teslića. Gospodin Jelić je četiri dana boravio u Varešu i kroz to vrijeme od javorovog debla izradio kip vareškog rudara koji će ostati u Varešu, na još neodređenoj lokaciji. Jelić je izlagao u brojnim gradovima BiH, a sudionik je likovnih kolonija u svim zemljama bivše Jugoslavije. Svi koji su pratili Jelićev rad u parku osnovne škole kao i završeno djelo bili su oduševljeni.

Usporedo s Jelićevim skulpturama postavljene su i umjetničke slike Ahmeda Delije i Ivana Bernadića iz Sarajeva. Delija je profesionalni radio-televizijski pjevač i slikar s dugogodišnjim iskustvom. Radi isključivo ulja na platnu, a slika realistične slike, pejzaže, mrtvu prirodu, kao i portrete. Ivan Bernadić je cijeli radni vijek proveo u tamburaškom orkestru Radio Televizije BiH, gdje je i upoznao Ahmeda Deliju. Slikanjem se bavi više od 20 godina i ima za sobom preko tisuću slika koje su izložene na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama. Bernadić radi isključivo akvarel, a po rođenju je

OGLAS Prodajem dvoiposobni stan (70 m² - četvrti sprat, broj 13) u Varešu, ulica Put mira O-6 (iznad prodavnice "Izvorno vareško").

Mob.: 00385912440617 kućni: 0038552455403

4

Mostarac gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Kako je kazao, akvarel mu najbolje oslikava toplinu zavičaja. Delija i Bernadić su jedni od rijetkih umjetnika koji su ujedno i profesionalni glazbenici i vrsni slikari, tako da je vareška izložba bila obogaćena njihovim sudjelovanjem.

Pred kraj festivala postavljene su izložbe fotografija svjetski poznatog fotografa, također Varešanina, Benisa Arapovića, kao i fotografije njegovog mlađeg kolege Roberta Filipovića. Gospodin Arapović je ponudio u prodaju svih 40 izloženih fotografija, a prihod je također namijenjen pučkoj kuhinji u Varešu. U svakom slučaju, Vareš kao mjesto koje je proizvodilo nadarene ljude izgleda i u ovim teškim vremenima uspijeva iznova iznenaditi.

Izložba je izazvala zadovoljstvo mnogobrojnih posjetitelja, koji su mahom izražavali pohvale za organizaciju, ali i želju da ovaj događaj postane tradicija. Zaista je, nakon godinâ stagnacije, ovogodišnji (prvi ovakav) festival sa svojim sadržajima došao kao dašak osvježenja i donio nadu da napokon stižu neka bolja vremena za naš grad.

(Nekoliko detalja s izložaba donosimo na omotu otraga, op. ur.)

AMI

TR

BROJ 224

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

KOLOVOZ 2013.

LJETO U VAREŠU

D

anas je Vareš demografski prepolovljen i u dobroj mjeri nepovratno raseljen. Ali par tisuća njegovih bivših stanovnika ljeti ga ipak posjeti. Neki dolete iz prekooceanskih zemalja, a ulice dobrano preplave automobili s oznakama brojnih europskih država. S vremenom je to donijelo trend organiziranja zavičajnih susreta od kojih su se mnogi ustalili i rijetka su danas vareška sela koja se ne mogu pohvaliti svojim danom za okupljanje i feštanje na otvorenom.

Dok s jedne strane ti susreti postaju tradicija, s druge strane postaju pomalo deja vu, dakle nešto već viđeno (i to više puta). Tako se unaprijed zna gdje tko i s kime sjedi, ostaje samo na licima tražiti neku boru više u odnosu na prošlu godinu. Ali sve dok ljudi nalaze smisao u okupljanju i osjećaju potrebu okružiti se svojim susjedima iz sela pa tako barem jedan dan oživjeti sjećanje na prošla vremena, to je nešto pozitivno i, da ništa drugo, donosi korist lokalnom ugostiteljstvu.

Moglo bi se govoriti i o kulturi teferiča.

U prvom redu pohvalno jer se ne ostavlja nered, organizatori vode računa o tom aspektu. Ne pamti se ni kad se netko potukao. Ono što narušava lijep dojam jest vozikanje usred piknika. Prašina, buka i plinovi iz auspuha, a par metara dalje vrte se ražnjevi ili peku ćevapi. Međutim, nije sve sport i zabava, lopta i tombola, glazba i gozba. Ponegdje ima i molitvenih susreta, a organiziraju se i radne akcije.

Bilo kako bilo, sezona zavičajnih susreta odnosno ljetnih druženja u Varešu već uhodano započinje na Mrestilištu.

Ove godine je taj ribnjak organizirao 'sijelo' 14. srpnja i svojim posjetiteljima ponudio potpuno novi ambijent u kojem se odsad mogu organizirati razne proslave, ima i fini salon za poslovne ručkove, a o svemu se klijentela može informirati putem facebook stranice Mrestilište Vareš, što je za pohvalu.

Dana 20. srpnja okupljali su se Pogarani, na svome četvrtom susretu na Salakuši. Odigrane su međugeneracijske utakmice u nogometu, a već se razmišlja o prvom jubilarnom susretu iduće godine odnosno o podizanju susreta na višu organizacijsku razinu.

Jedna od češćih disciplina

Na njivama zavičaja

Onog ljeta prije 20 godina, prije nego će se Vareš raspršiti, sigurno je ponetko već sanjario kako zauvijek okreće leđa nemirnom Balkanu i kako će, kad rat prođe, u limuzini sa stranim pločicama doći jednom uza Stavnju i prokrstariti vareškom okolicom, tek da ga želja mine. Međutim, taj san pojedinaca dosanjali su i mnogi koji to nisu mislili, a ljetni su godišnji odmori u današnje vrijeme postali obilježeni takvim dolascima i susretima.

Piše M. Marijanović Na Vranjkovcima 21. srpnja okupiše se Potočani već 24. put. Pripreme susreta kao i uvijek uključivale su uređenje prilazne ceste i košenje trave na izletištu, što su nemali zahvati, a sâm susret ponudio je glazbu uživo i tombolu s brojnim i vrijednim nagradama. Prije susreta služena je misa za preminule Potočane i sve ukopane na lokalnom groblju, a vremenske prilike ove su godine Potočanima i njihovim gostima najzad bile naklonjene.

Posljednji vikend u srpnju ispunjen je susretima na Tisovcima, Javorniku i Miru.

Ovogodišnje treće tisovačko druženje počelo je u predvečerje 26. srpnja i bilo obilježeno maskenbalom, kojemu se uz djecu odazvao i lijep broj odraslih. Nazočni su počašćeni večerom, kao i glazbom uživo. Bilo je i natjecanja te nagrada za djecu, a u ponoć je priređen vatromet.

Javorničani se na već znanom mjestu u središtu sela, dana 27. srpnja, okupiše jubilarni deseti put. I ondje razna natjecanja, glazba uživo, dobrodošlica za svakoga gosta 'sa strane'. Svoje su zavičajno okupljanje javornički iseljenici, osim ve-

selja, iskoristili za jednu radnu akciju na krčenju šiblja, kao i za akciju prikupljanja novca u svrhu izvođenja radova na cesti.

Mirjani se već tradicionalno sastaju tri dana, u sklopu kojih imaju misu na groblju, igranku na Pržićima i sportsko-rekreativno druženje na visoravni iznad sela. Igranka bi već iduće godine mogla biti održana na Miru budući da je u akcijama izvedenim u proteklih par mjeseci seoski dom kulture sagrađen do krova. U sklopu ovog 13. susreta objavljeno je i peto izdanje mirskog biltena, o čijem kulturološkom značaju donosimo poseban prilog.

I na koncu je, dana 3. kolovoza, na izletištu Obla glava održan susret mještana Strice i Zarudja, kojima su se u lijepom broju priključili i susjedi s obje strane, s Javornika i Pogari. Odmjeravanje snaga u potezanju konopca, glazba uživo i tombola, uz miris pečenja u sjeni visokih smrča, bili su sastavni dio i ovoga druženja.

Vijaka i Borovica također imaju svoja ljetna okupljanja, ali ih prigodno vežu uz proslavu svojih patrona.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info KOLOVOZ 2013.

BROJ 224

5

KNJIŽEVNA VEČER

S vareškim piscima HKD "Napredak" Podružnica Vareš u sklopu Ljetnog festivala organizirala je Večer vareških književnika dana 23. srpnja 2013. godine na kojoj je predstavljen književni opus Mladenka Marijanovića, s naglaskom na nedavno objavljeni roman "Četiri čuvara neba", a zatim je govoreno o književnom djelovanju Željka Ivankovića kroz proteklih 35 godina. Pozdravne riječi uputio je predsjednik Podružnice Mario Mirčić, a publici okupljenoj u lijepom broju u velikoj dvorani Općine s nekoliko pjesama uz gitaru dušu je zagrijao vareški župnik fra Mirko Majdandžić.

O Mladenkovoj književnoj pojavi i napose aktualnom romanu govorio je stariji kolega Ivanković, na Željkovih 35 godina osvrnuo se prof. dr. Enver Kazaz (oba govora donosimo integralno), a obratio se i autor romana iznijevši svoju inspiraciju za njegov nastanak. Kako su obojica i pjesnici, prijatna književna večer okončana je čitanjem Željkove i Mladenkove poezije.

Plemenita priča Željko Ivanković Mladenko Marijanović je čovjek kojeg sam upoznao kroz pisanje u "Bobovcu" i onda se pokazao kao čovjek koji dobro piše i još brže uči. Dakle, čovjek koji je spreman trajno unapređivati svoje znanje. I pojavio se s knjigom priča. Sjećam se da sam mu tada u nekom našem nekonvencionalnom razgovoru rekao: dobro, prvu knjigu je, hajde da kažem, a ne omalovažavajući je, dapače, lako napisati, vidjet ćemo te kakav ćeš biti na drugoj knjizi.

I onda, naravno, Mladenko ne napiše drugu knjigu priča, što sam ja mislio da će uraditi, nego napiše odličnu knjigu pjesama. Knjigu za koju je dobio prestižnu nagradu "Slovo Gorčina". Dakle, još jedno pozitivno iznenađenje. I onda ja opet, po istom principu, kažem: dobro, prva knjiga pjesama je kao i svaka prva knjiga, vidjet ćemo te na drugoj, na drugoj se pisac potvrđuje. Odnosno, na drugoj iz iste vrste. I onda Mladenko sve nas, i mene, iznenadi trećom knjigom. Treća knjiga je roman. Roman koji je u međuvremenu objavljen u riječkom "Ex librisu" i promoviran u Zagrebu, koji je u izašao u ovoj godini, dvadesetoj od tragičnih događaja koji su obilježili noviju varešku povijest.

Roman govori o vareškom kraju u kojem se rat još ne događa. Iz priče zapravo vidimo da je rat tu, da je svud oko nas, ali u Varešu tada još nije. Ja govorim o Varešu zato što se nigdje u romanu ne spominje Vareš, ali mi iz svega vidimo da je to priča o Varešu. "Četiri čuvara neba" je mene na neki način asociralo na jedan ranije napisan roman i po njemu snimljen film: "Kako je počeo rat na mom otoku". Dakle, ova bi se knjiga mogla na neki način nazvati,

6

imenovati, okarakterizirati kao knjiga koja piše kako je počeo ili kako je počinjao rat u ovoj našoj vareškoj dolini, odnosno kotlini. Ne uspoređujem ga samo slučajno, po imenu i po zbivanjima, nego i po onoj humornoj dimenziji romana. Ovdje je rečeno da je to humoristički roman. To vjerojatno nije humoristički roman, ali ima izuzetno naglašenu humornu dimenziju koja zapravo kroz četiri čuvara neba, kroz četiri glavna junaka portretira četiri tipa doživljavanja jedne nove stvarnosti.

A ta nova stvarnost je rat.

Rat je na razne načine definiran. Jedna od najstarijih definicija, iz antičke Grčke je da je rat otac svih stvari, dakle da je rat ono mjesto koje porađa sve. Kod Mladenka rat nije to, ali je rat ono što čitamo u jednoj drugoj definiciji, a ta je da je rat povišena temperatura društvenog organizma. Dakle, kad čovjek ima povišenu temperaturu, to znači da se u njegovom organizmu nešto događa. U knjizi čitamo da Vareš tada živi pod povišenom temperaturom i po tome znamo da se u njemu događa, da se u njemu sluti rat ili da se svud oko njega vodi rat koji stvara tenzije nad ovom kotlinom. Nimalo drukčije, naravno, nije ni na okolnim brdima gdje ta četiri čuvara neba tobože patroliraju i čuvaju ovu dolinu, a ustvari se, što kroz pisca što kroz vlastito djelovanje i razgovore, samoportretiraju. Dakle, imamo četiri različita junaka. Nijedan junak nikad nije u literaturi dan u čistom ekstraktu onoga što on jest, nego je uvijek kombinacija cijelog niza likova, portreta, a Mladenko ih je sjajno sažeo u tu priču. I ta četiri čuvara neba su na neki način i dragi i smiješni, švejkovski smiješni, istovremeno interesantni i tragični. Dakle, možda bi se moglo govoriti i o tragikomičnoj dimenziji ove priče. Četiri junaka imaju i simbolično BROJ 224

značenje. Četiri je broj koji uvijek simbolizira i četiri strane svijeta i četiri ugla kuće, dakle jednu dovršenost, jednu zaokruženost, a ova priča upravo to pokazuje.

Moram vam reći da postoje mjesta na kojima – a ovaj roman se čita iznimno lako, privlačno, šarmantno je napisan – imate potrebu naprosto ostaviti roman i slatko se nasmijati jer u njemu prepoznajete, čini mi se, samo Varešu prispodobive neke likove, neke profile. Jedan od ovih junaka je autor ili, da kažemo, piščev alter ego koji tu priču priča i koji je od ove četvorice najmlađi, i koji zapravo kroz rat i taj ambijent, ratni a neratni – dakle, nije to rat pucanja i rat fronte ali jest rat psihoze, rat povišene temperature – taj mladi junak raste i sazrijeva, i svjedoči. I o svom rastu, svom sazrijevanju i o ljudima s kojima mu je dano da bude, kojima je dodijeljen i s kojima se našao živjeti. U tom svom sazrijevanju on doživljava, on živi svoja emocionalna iskustva i ljubav, a drugi junaci su tu da budu ono, kako bi stari Latini rekli, ono malo soli u tijestu.

Oni su tu cum grano salis, dakle da jelu daju ljepotu, da ne bude bljutavo. I ti junaci su ustvari ona plemenita priča u ovom romanu.

Bio sam svjedokom narastanja ove priče jer je Mladenko ovaj roman dugo i pažljivo radio, i Mladenko je – što moram reći unatoč brojnim zavidnicima – ovim romanom položio veliku maturu u literaturi. Zašto to kažem? Kažem zato što su se i najveći pisci, kao što je Tin Ujević, znali žaliti kako im je žao što će umrijeti, a neće napisati roman. Jer roman je nešto što se – kako bi se to reklo malo prostije, ali razumjet ćete – piše stražnjicom. Nešto što treba dugo pisati i jednako tako brisati.

Mladenko Marijanović se nakon knjige kratkih priča, nakon knjige iznimno eksKOLOVOZ 2013.

Ivanković, Marijanović i Kazaz

presivnih pjesama, uhvatio pisanja romana i moram reći vrlo uspješno. Svi vi koji ovaj roman budete čitali uvjerit ćete se lako u ovo što sam govorio. I zato je moje zadovoljstvo da večeras ovdje mogu o ovom romanu govoriti na način kako sam govorio i u Zagrebu, podijeliti s vama svoja razmišljanja, a vama zahvaljujem što ste ovu večer napravili, prije svega zarad Mladenka, lijepom i svečanom jer to on i ovaj njegov roman zaslužuju. Pred svima vama želim čestitati Mladenku za trud da roman napiše i za, ipak, jednu zavidnu mjeru majstorstva koju je pokazao.

Intelektualni pisac Prof. dr. Enver Kazaz Najradije bih govorio vrlo emotivno jer 35 godina nečijeg književnog rada to je otprilike negdje dvije trećine mog života. To je rijetka obljetnica i rijetka je situacija da govorite pred publikom koju volite jer mi smo susjedi, po tome sam ja Varešanin i po još mnogo čemu drugom, i najradije bih govorio tako da ne govorim o literaturi nego da govorim o životu.

Zašto? Zato što je literatura stvar za intimu i onda odete kući, fino sjedite, čitate, svađate se sa sobom, dijelite se sa sobom na više čitatelja jer je čitanje nikad završen proces, a emotivan govor bi podrazumijevao da na mjestu koje vam identitarno pripada zapravo prepoznate nekoga ko je u smislu vašeg identiteta prostornog vaš saputnik i neko s kim taj identitet dijelite. Dakle, Željko Ivanković je spisatelj s kojim bih morao dijeliti isti prostor, a prostor je jedna od najvažnijih suvremenih kategorija u humanističkim znanostima, odnosno jedna od najvažnijih kategorija u čitanju književnosti. Uveo ga je jeKOLOVOZ 2013.

dan francuski teoretičar, on se zove Mišel Fuko i on govori o prostoru kao heterotopu, a to bi otprilike bilo ovo: heterotop ima mogućnost da nam svojom savršenom uređenošću osvijetli neuređenost našeg prostora. I kad govorite o prostoru u literaturi, onda se morate sjetiti da je recimo Mehmed-pašin most u Andrićevom romanu "Na Drini ćuprija" heterotop. I to tako da svojom savršenom ljepotom i korisnošću za ljude on objašnjava odnosno omogućuje Višegrađanima uvid u neorganiziranost prostora, prostora Višegrada.

Da li bi mogla literatura Željka Ivankovića 35 godina poslije postati neka vrsta heterotopijskog momenta za kulturu Vareša? Vareš danas i Vareš od prije 35 godina – dva potpuno različita doba. Jedno doba, doba dekadencije jugoslavenskog komunizma, doba u kojem je postojala zaista ozbiljna civilizacijska vrijednost, koja je držala do tradicije ovog grada i civilizacijska vrijednost koja je držala do onoga što bi bila naslonjenost na evropsku tradiciju prosvjetiteljstva i racionalizma. Drugi Vareš je danas kad uđete u njega grad koji vas boli jer u njemu možete da osjetite depresiju u samom, da tako kažem, kanjonu, a sve ono što je održavao, na bilo koji način, ili gradio komunizam novi Vareš je uništio. Bi li ta literatura nakon 35 godina mogla Varešanima da kaže nešto? Da. Iako je Željko počeo svoju književnost prije svega kao pjesnik, poprilično diskursivan pjesnik, racionalan pjesnik, pomalo čak hermetičan, onda se u tu poeziju uselio rat i otvorio Željkovu književnost. Rat je proklet, zaista mijenjalačka energija povijesti, ali rat je i granica naših života. Mi smo do prije rata bili jedni, poslije rata nužno smo postali neki drugi ljudi. Postoje pisci koje je rat sržno BROJ 224

promijenio i od njih učinio sasvim drugačije pisce, gotovo i u samom stilu. Kad poredite prve Željkove knjige i kad poredite, recimo, "Raskoš, hladnu mjesečinu" onda vidite kako sazrijeva pjesnik, a da ta povijest, užasni rat nije imala direktnog, eksplicitnog odraza na njegovu poeziju, ali implicitno u donjim slojevima vi primjećujete kako se promijenila emocionalnost i kako su sad odjednom postale važne sasvim druge stvari. Refleksivni, intelektualistički pjesnik prije rata, poslije rata pjesnik melankolik koji se otvorio lirskoj emociji, refleksija je, tako da kažem, ustuknula pred tim, i onda pjesnik koji savršeno dobro uspijeva da osjeti društveni momenat. Takav pjesnik Željko Ivanković je, to sigurno tvrdim, antologijski pjesnik u svojim zadnjim knjigama.

Postoje dva čovjeka s kojima dijelim čitateljske ukuse, a to su Ivan Lovrenović i Marko Vešović. Jedan je, ja ih zovem didovima, jedan je did za poeziju, to je Marko, drugi je did za prozu, to je Ivan. I kad Marko, to se u Bosni kaže – aminuje nekog kao pjesnika, onda je aminovan. Zaista, njegov ukus cijenim i kad smo pričali o tim zadnjim Željkovim pjesmama ja sam htio da radim neku antologiju, taj je posao nažalost propao, no kad Marko kaže da su to antologijske pjesme, onda budite sigurni da jesu. Željko Ivanković kao prozaik je fantastičar i to onaj tip intelektualističkog, borhesijanskog fantastičara koji je otvorio, ja to nazivam posebnim tipom postmodernizma u našoj prozi. Fantastika je proza za koju trebate imati ogromno znanje. Lako je pisati realističku literaturu, vjerujte mi. Sjednete za sto, napravite plan, poredate motivacijski sistem, imate ugrađen idejni sistem i pratite ono što bi bila logika, unutarnja logika ponašanja junaka, koju prepoznajete u okolini oko

7

KNJIŽEVNA VEČER sebe, i onda je to literatura od koje vas boli zadnjica jer morate dugo da sjedite i pišete.

Literatura od koje vas boli glava, jer morate da izmaštate kompletan novi svijet paralelan ovom svijetu, a da istodobno nije pobjegao od njega, to je fantastička literatura za koju treba znanje, treba obrazovanje. Željko je najobrazovaniji pisac svoje generacije u Bosni i Hercegovini i on je ozbiljan, za razliku, recimo, od pisaca te generacije tipa Stojića. Stojić je odličan pjesnik, lirik, melankolik, ali to je lako pisati, to je poezija koja vas budi emotivno. Da biste postali intelektualnim, velikim piscem vi morate imati opus koji se gradi i to Željko radi u tišini, neprimjetno, samozatajno, dok postoje pisci koji se busaju u prsa, sjajno sarađuju s medijima, i neprestano imate svjetla uperena u njih, a onda vam odjednom sa strane izađe Željkova literatura i vi vidite da je to ne samo veliki i ozbiljan opus, ne samo dubok opus, nego opus koji vas opominje kako vrijeme čisti literarne ukuse. I kako vrijeme u te literarne ukuse unosi čiste bisere. Jedan od tih bisera koje možete pronaći kod Željka jest roman koji je meni promakao, priznajem. "Dodirom i svijet poče", dakle to je roman o taktilnosti, pa sad imate pripovjedača fantastičara, i odjednom imate roman i koji je političan, i društveno angažiran, ali suštinski iznutra sjajno psihološki organiziran. I kad pratite Željka kao pisca onda vi vidite da je on ne samo jedan od najobrazovanijih pisaca našeg vremena i sigurno najobrazovaniji pisac svoje generacije, nego i najsvestraniji. Osim poezije, proze, romana, sad dobijate Željka Ivankovića kao najprilježnijeg esejistu i kritičara u BiH, i svoje generacije, ali i znatno šire, a potom ga dobijate kao kroničara pa onda angažiranog intelektualca, pa ga dobijate onda kao političkog kritičara komentatora i vi se pitate ima li žanra u kojem on nije pisao. Toga u našoj, bosanskohercegovačkoj literaturi ima vrlo malo. Takvi su Ivan Lovrenović, Marko Vešović je pjesnik, i esejist i kritičar, nije romansijer, meni na pamet pada po količini obrazovanosti jedan od najveličanstvenijih ljudi uopće koje je ova zemlja imala, to je Vito Lukić, i to bi bilo to. Miljenko Jergović je veliki pisac, odličan, vrhunski, i vrhunski intelektualac, ali on ne zna pisati književni esej. Da književnu kritiku, ali ne zna pisati književni esej. Željko Ivanković ima i tu prednost da ima i esejističko u sebi.

Kad govorim o Viti Lukiću, pa da: i Željkov svijet je fantastički, i Vitin svijet je fantastički. Željko ima oslonjenost na Vareš kao neku vrstu kronotopa iz kojeg polazi, iz kojeg se širi sa vareškim pričama, ali po modelu borhesijanske literature on nije samo pisac Vareša, on je zapravo pisac čovječanstva. Stoga čestitam Željku, a Mladenku kažem: svaka čast, majstore.

8

PLOD ENTUZIJAZMA

Jubilarni bilten Ž. Ivanković

N

akon knjige Mladena Radoša Selo Mir – Vareš (prošlost – sadašnjost – budućnost), objavljene 2000. godine, ove se godine u povodu 20. obljetnice tragične vareške jeseni 1993., pojavljuje peti po redu broj Bilten sela Mira – Vareš, koji ponovno, kao što je i sve prethodne, radi sveprisutni i sveaktivni zaljubljenik u svoj zavičaj, u svoje selo – Mladen Radoš. I koliko god je autor i pokretač gotovo svih važnih ideja vezanih za svoj kraj, ovogodišnji specijalni broj Biltena kao urednici potpisuju i Željko Ivankovići, Ljubica Miočević, te dakako Mladen Radoš.

Bilten kao mjesto izlaska donosi švedski grad Malmö, Radoševo mjesto boravka, a mjesec izlaska je srpanj 2013. u kojemu Mirjani već godinama održavaju svoje tradicionalne susrete.

I po čemu je to ovogodišnji Bilten poseban, vrijedan posebnoga bilježenja? Osim što je peti po redu, osim što iznova znači obogaćenje pisane tradicije vareškog kraja, on na 106 stranica A4 formata donosi literarno-dokumentaristička svjedočenja sedmero Mirjana o njihovu iskustvu 1993. i prijeđenom putu otada do 2013. Uz to, tu su i veoma važni prilozi vezani uz selo Mir, njegove žitelje, iskustva 1993., obnovu, povratak, demografska kretanja... Jednom riječju, sve ono što nam do u detalje oslikava ovo selo, a što sve u bitnome obogaćuje već spomenutu Radoševu knjigu iz 2000. godine i širom otvara vrata nekom novom, bitno dopunjenom i obogaćenom izdanju iste te knjige.

A sad ono najvažnije, ono što nemaju ni historiografiji daleko posvećenije obitelji, a kamoli cijeli krajevi – Mirska obiteljska stabla. Polovicu Biltena (str. 55-105) čine Mirska obiteljska stabla koja su uradili Mladen Radoš i u mirskim stvarima sve agilnija i Miru sve posvećenija Ljubica Miočević. Projekt vrijedan rada nekog ozbiljnijeg instituta uradilo je ovo dvoje entuzijasta popisujući svih devet mirskih prezimena i radeći njiBROJ 224

hova obiteljska stabla, s tim da je najbrojnije i najrazgranatije prezime – Miočević – obrađeno u sedam zasebnih cjelina, pa se sva obimnost i sva povijesna (makar i mikropovijesna) važnost ovoga posla tek tada i s obzirom na to može cjelovito sagledati.

Uz popise obitelji, njihovu kratku povijest i porijeklo, tu su za budućnost sačuvana brojna imena rodonačelnika pojedinih obiteljskih loza i, u malome, pojedinačna povijest svakoga od zastupljenih u povijesnom trajanju mirskih obitelji, Mirjana. Čudesno velik i dragocjen posao.

Mirjani su tako sebi, svome selu, ali i cijelome vareškom kraju, podarili nešto što ima neprolaznu vrijednost.

Onu još vrijedniju činilo bi i činit će da se i mi drugi ugledamo na njih i svjedočimo o svome, svatko o svome dijelu Vareša i njegove bogate tradicije. Posebno u onom segmentu što ga čine obiteljske povijesti, obiteljska stabla.

Nadam se da nije posebno potrebno isticati kako je Bilten i više nego solidno likovno-grafički opremljen i tiskan, pa će doista u svakoj kućnoj biblioteci, ne samo mirskoj, činiti radost i ugodu očima.

KOLOVOZ 2013.

I USPRKOS SVEMU...

U

periodu od 27.7. do 10.8.2013. godine grupa od devet odraslih ljudi sa posebnim potrebama iz Socijalterapeutske zajednice "Brettachhohe" iz Gerabronna u Njemačkoj, posjetila je naš grad Vareš, tačnije selo Bijelo Borje. Gosti su boravili u Kući susreta, čiji vlasnici su Jelena i Matthias Odenwald. Grupa je došla u pratnji tri radnika Nenada, Andree i Marei, a u rad grupe uključila se i Merima, pedagoginja iz Vareša. Ova grupa već peti put posjećuje naš grad i, tradicionalno, svaki put osmisli neki radno-kreativni projekat, kako bi u našem gradu ostavila što pozitivniji znak svog prisustva. Ono što je uljepšalo boravak ove grupe ovaj put bilo je zajedničko druženje i saradnja sa osobama sa posebnim potrebama iz Vareša. Ovo je prvi put da se ostvarila ovakva vrsta saradnje, što je od posebnog značaja za naš grad, kao i naravno za pojedince koji su učestvovali u ovom projektu.

Ovaj projekat je, sa svim srcem, odobrio i podržao načelnik općine Vareš, Avdija Kovačević, tako što je pristao da snosi financijske troškove puta, materijala i hrane za naše sugrađane. Također, Javna ustanova "Centar za socijalni rad" Vareš je bila od velike pomoći i bez njene podrške ovaj projekat ne bi bio ostvariv.

Nijedna priča nije ispričana, a da se u njoj ne spomenu likovi koji su je oživjeli i koji su ono što ona predstavlja prenijeli u djelo, a likovi ove priče su: Bernhard, Mechthilde, Barbara, Jochen, Michael, Kemal, Kenan, Slađana, Franziska, Svjetlana,

Jedna lijepa priča Merima Džindo Nermin, Oliver, Holgar i Rosita. Dvije države – Njemačka i Bosna i Hercegovina, ujedninjene skupa u ostvarenju zajedničkog cilja. Jezik koji se govori u ovim zemljama sasvim je različit, jezik na kojem su se sporazumijevali ovi ljudi bio je isti – bio je to jezik srca. Ova sposobnost međusobnog razumijevanja proizlazi iz činjenice da su ovi ljudi zajednički spoznali viši cilj onoga što su željeli napraviti, i srce ih je odvelo tamo gdje su željeli doći. Imali su samo jedan cilj, a to je bio da doprinesu izlječenju planete Zemlje, konkretno da zaliječe jednu od mnogih njenih rana. Rana koju je liječila ova grupa nalazila se na izletištu Vresika, na selu Bijelo Borje, i tako je ovaj projekat dobio ime, svrhu i cilj.

Kao kod svakog liječenja i ovdje je trebalo otkriti zašto je rana nastala, šta je potrebno uraditi da bi ona što prije i što bolje zacijelila i kako je u budućnosti održati zdravom.

O uzrocima nastanka ove rane ne želim da govorim, ne želim da kvarim ovako lijepu priču. A o načinima njenog zacjeljivanja, i kasnije preventive ponovnog ranjavanja, govorili su oni, sudionici, najčešće ujutro kada bi svi sjeli u krug, iznosili svoje ideje i dogovarali se kako da zajedničkim snagama poprave ono što se popraviti može. Nakon iznošenja ideja i zajedničkog dogovora, sudionici projekta

Vareški izviđači

I

zviđači veterani vareškog odreda "Branko Jelić" i dalje se okupljaju. Ove godine (posljednjih dana srpnja) na Mekušama već šesti put. Dođu s raznih strana svijeta, podsjećaju se izviđačkih pravila i zbližavaju svoju djecu. Njihov odred svojeKOLOVOZ 2013.

su počeli sa konkretnim radom. Tako su, za početak, prvo očistili cijelo izletište.

Počistili su smeće, od grana koje su ležale na zemlji, a bilo ih je mnogo, napravili su drva za buduće izletnike, a preostalim šumskim otpacima prekrili su rovove nastale u ratu. Nakon čišćenja izletišta rad je dobio kreativnu notu i tako je napravljeno: mjesto za vatru od kamena, par klupa, klackalica za najmlađe posjetitelje ovog izletišta, golovi, mjesta za odlaganje smeća, kao i tabla na kojoj je napisano par dobronamjernih poruka koje će pomoći da se ovo izletište održi čistim i što duže upotrebljivim za sve stanovnike ovog grada, odnosno općine. Motivacija i volja za rad bila je velika, napredak je iz dana u dan bio sve očigledniji, a učesnici su, iako umorni, bili ispunjeni zadovoljstvom i srećom kada su vidjeli finalni produkt svog rada – lijepo i uredno izletište. Radna atmosfera je bila ispunjena smijehom i pjesmom.

I za kraj, ovo je jedan lijep primjer kako se sa malo truda, volje i želje može postići mnogo i zato hvala svima koji su nam pomogli, a vas, dragi izletnici, molimo da čuvate našu prirodu, ne bacate smeće i budete na oprezu sa vatrom, jer priroda je naše bogatstvo koje nam pruža tako puno a ne traži od nas previše, samo malo naše pažnje i brige.

dobno je bio među pet najboljih u Jugoslaviji. Podatak je to zbog kojeg ćemo nastojati u skorije vrijeme objaviti historijat odreda, a zasad samo još napomena da su se veterani (njih 40-ak) ovaj put posebno organizirali u spomen na svog bivšeg kolegu Samira Parića, posjetili njegov grob i izradili si prigodne majice.

Uvezani su preko facebook stranice svoga odreda, koji formalno više ne postoji, ali duh njihova zajedništva evidentno živi.

M. M.

BROJ 224

9

ZLATNA MISA U VAREŠU

Srcem u rodnoj župi U crkvi sv. Mihovila u Varešu 4. kolovoza 2013. proslavljena je zlatna misa fra Leopolda M. Rochmesa, koji je u župi Vareš službovao kao župnik od 1976. do 1982. godine, te u tom periodu izvršio i restauraciju vareške župne crkve.

Priredio M. Marijanović

U

nazočnosti mnoštva vjernika i preko dvadeset svećenika, zlatomisnika su u svečanoj povorci kroz sredinu crkve do oltara pratili i crkveni velikodostojnici među kojima nadbiskup beogradski i metropolit Stanislav Hočevar, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, biskup Hristo Proikov – apostolski egzarh za grkokatolike u Bugarskoj, biskup kotorski Ilija Janjić, vicetajnik hrvatske biskupske konferencije i ravnatelj Caritasa Hrvatske msgr. Fabijan Svalina, kanonik iz Mostarske biskupije msgr. Anto Luburić... Na pomalo zaboravljenom balkonu u velebnoj vareškoj crkvi ovom prigodom smjestili su se kamerni zbor iz Zemuna i zbor "Zvon katolikov" iz Beograda, pod ravnanjem dirigenta Đorđa Stankovića, te svečanost misnog slavlja upotpunili vrhunskim koncertnim ugođajem.

Propovijedao je nadbiskup Hočevar i, između ostaloga, kazao: "Ako je točno prije pedeset godina, na isti ovaj dan – četvrti kolovoza, uz tadašnjeg mladomisnika Leopolda propovijedao drugi biskup, nadbiskup Smiljan Čekada, opisivao životni razvoj i povijest našeg jubilanta, onda meni danas dozvolite da kratkim koracima prođemo tu povijest. Jučer smo se htjeli pokloniti toj povijesti. Roditeljima, da bismo dali zahvalu, ocu koji je morao izgubiti svoj život da bi još jače dao život, duhovni život svome sinu, majci koja je mnogo trpjela, djedu i baki koji su posebnom ljubavlju pratili našeg jubilanta, htjeli smo ići na grobove i mjesta stradanja da bi bila uvijek i zauvijek ova naša povijest ne samo sveta i pro-

Fra Leopold M. Rochmes čišćena, već da bi tu cvao novi život, život vjere, nade i ljubavi.

Kako ne bismo onda, predragi oče Leopolde, sine ove župe, zemaljski sine Bosne ponosne, duhovni sine velikog asiškog proroka, svećeniče Božji, katedralni župniče u gradu uz ušće Save i Dunava, generalni vikaru beogradske nadbiskupije i današnji zlatomisniče bili s tobom!? (...)

Dok promatramo povijest oca Leopolda možemo vidjeti odsjaj povijesti spasenja. I Mojsije, taj veliki prorok izlaska i oslobođenja, nije mogao živjeti uz svoje roditelje. Mojsije je morao pobjeći iz dvora, bio je ponajprije spašen na vodi. Evo,

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tako i naš slavljenik, ovdje uz krsni zdenac gdje je primio krštenje, bio je ne samo oslobođen tereta prošlosti istočnoga grijeha, već je prije svega bio uključen u ovu zajednicu Crkve koja čovječanstvo oslobađa. I mladom, tada još Marku, anđeo Božji se prikazao u veličanstvenom plamenu. Taj anđeo Božji je njegovoj savjesti i srcu govorio. I kao Mojsije nekada ni naš slavljenik nije mogao ostati bezbrižan, pasivan. Mojsije kaže: hajde da vidimo tu tajnu. Tako je i naš današnji slavljenik osjećao potrebu da uđe u novu zajednicu, redovničku i svećeničku..."

Misno je slavlje završeno emotivnim obraćanjem zlatomisnika Rochmesa, a u kome se našlo mjesta i za poruku Varešanima: "Sve vas od srca pozdravljam i svima zahvaljujem. Vi vjernici sad u Varešu mnogi me i ne poznate. Ja sam rastao s vašim roditeljima, popravljao crkvu s vašim djedovima, da tako kažem. I, eto, opet sam danas tu. Mene veseli da sam danas ovdje i nikad ne bih mogao ovakvu feštu negdje sa srcem proslaviti, mada sam uvijek Bogu zahvalan što sam svećenik, kao ovdje s vama i među vama. Ja se danas sjećam mnogih: svojih roditelja, svog teškog života s braćom i sestrama, sjećam se onih koje vi više ne poznajete, svoje rodbine najbliže, s majčine strane, moje mamice i tetke Kriste, pa moje druge rodbine sa strane majčine i sa strane očeve, svih se sjećam, a najviše se sjećam života, onog lijepog života u Varešu, prije našega velikog zbjega i izlaska.

Vi koji ste ovdje ostanite vjerni, vi koji nam dolazite godišnje dođite nam češće, ali nikada Vareša ne zaboravite.

Hvala vam svima na molitvama, hvala župniku koji je tako kao i uvijek širokogrudan stavio sve na raspolaganje da bi ova svečanost prošla na svim razinama što ljepše. A hvala najviše Gospodinu Bogu koji zna čovjeka uvijek kakav je. Možemo se mi praviti i biti ne znam što, Bog je onaj koji nas sudi. Ja bih molio i danas da me milosrdni Bog s milosrđem sudi. A ja mu zahvaljujem pred svima vama, i pred nebom i zemljom, za sve ono što mi je udijelio."

TRGOVINSKA RADNJA

TERZIĆ tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

10

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI BROJ 224

VAREŠ, ul. Čaršija bb. vl. Davorka Terzić

tel. 061/791-133

• školski pribor • udžbenici • uredski materijal • knjige • suveniri • darovni program • čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja KOLOVOZ 2013.

ZLATNA MISA U BOROVICI

U vremena progona Dana 28. srpnja 1963. godine u župi Borovica slavljena je prva mlada misa, a proslavio ju je vlč. Mijo Nikolić. Uz proslavu njegove zlatne mise, 5. kolovoza, iznesen je impresivan podatak da je kroz pola stoljeća iz borovičke župe njegovim stopama krenulo i redovničkom se pozivu odazvalo 14 svećenika i 28 časnih sestara. Istu je obljetnicu, 50 godina redovničkog života, kako je objavio don Đuro Arlović, borovički župnik na odlasku, ove godine u Borovici doživjela i č. s. Sebastijana.

Priredio M. Marijanović

U

svome prisjećanju na 1963., na internetskoj stranici župe Borovica, sestra zlatomisnika Ivanka Nikolić, ovako je napisala: "Mlada misa je održana dva dana nakon potresa u Skoplju uz uvjet lokalnih vlasti da se ne smije pjevati niti igrati (zbog žalosti za poginulima u potresu).

No, bez obzira na gornju zabranu, bio je to praznik za Borovičane jer je njihov sin slavio mladu misu. Osvanuo je prekrasan sunčan dan i svi su htjeli prisustvovati prvoj mladoj misi. Borovičanima su se pridružili stanovnici svih okolnih sela i u potpunosti ispunili naše Požeblje. Slika je bila nezaboravna..."

Požeblje je zaravan iznad sela na kojoj se nalazi (nakon spaljivanja u posljednjem ratu nanovo sagrađena) borovička crkva i ono je u čast vlč. Miji Nikoliću, sada – pedeset ljeta kasnije, bilo ispunjeno i drugi put. Zlatomisnik, koji je još vitalan ali zbog oštećena sluha ipak umirovljen, ovim se riječima obratio s oltara: "Draga braćo i sestre, dragi moji Borovičani, dragi hodočasnici. Jedina svrha našega današnjeg slavlja moje zlatne mise jest da sa svima zahvalim našem nebeskom ocu za neizmjerna dobra koja sam od Njega primio u mojih 78 godina života i 50 godina svećeništva. Posebno želim zahvaliti na daru života mojim dobrim dragim roditeljima, daru braće, sestara, rodbine i prijatelja, na dobrom zdravlju, na svećeničkom pozivu, na ustrajnosti u svećeništvu i u vjernoj svećeničkoj službi u kojoj sam krstio 1295 djece, vjenčao 408 pari zaručnika, kršćanski sahranio

Vlč. Mijo Nikolić 615 vjernika, odslužio oko 21 tisuću svetih misa, ispovijedao, propovijedao, katehizirao i druge svećeničke poslove obavljao. Zahvaljujem dobrom Bogu i za sve križeve i patnje koje mi je slao, ali mi je dao snage i da ih nosim. Sve su to Božji darovi i milosti na kojima skupa sa svima vama zahvaljujem nebeskom ocu, dobrom spasitelju Isusu Kristu i dragoj nebeskoj majci Mariji."

Pod misom je propovijedao zlatomisnikov brat, vlč. Pero Nikolić, i otkrio upečatljive detalje iz obiteljske povijesti. Prenosimo dio njegovih riječi: "U jesen 1955. godine išao sam ja u peti razred u Vareš. I ne znam što je bilo,

vraćao sam se iz Vareša sâm, iz Bukovice penjao sam se gore prema Krasadolu. U svojoj dječjoj glavi sam tada razmišljao, jer sam načuo da bi mogla biti mlada misa moga brata Mije 1963., pitao se, ma tko će to doživjeti. Činilo mi se daleko tih osam godina i mislio sam da se neće ni ostvariti.

Ali dočekah ja ne samo prvu mladu misu, nego i prvu zlatnu misu. Kod prve mlade mise sam ministrirao i dijelio sličice, a evo kod zlatne mise propovijedam. (...)

Kad jedan svećenik, dragi brate Mijo, slavi zlatnu misu, a ti to danas slaviš, dostojno je i opravdano da se osvrnemo na tragove koje si ostavio kroz pedeset godina svećeništva. Jedan od prvih tragova, možda i najvažniji, ostavio si u Borovici kad si se prvi ohrabrio i odazvao, te pošao u svećenički poziv. Koliki i kolike su krenuli za tobom. Odazvao si se u teška vremena. Ne zna današnja mladost kakva su to bila vremena početkom pedesetih godina kada si ti odlazio. Komunizam je pritiskao svim silama, sve se pratilo, špijuniralo i zatvaralo za najmanju sitnicu koja im se nije sviđala. Otišao si ujutro u sjemenište u Zagreb, a popodne su odveli župnika u zatvor. Sjećam se, dragi brate, kako je učitelj došao kući i odvraćao te da ne pođeš u sjemenište. Veliku ulogu odigrala je obitelj u kojoj si se rodio, a posebno tvoj otac, ili naš otac, koga su zvali trinaesti apostol. Da, taj trinaesti apostol imao je tri sina svećenika. Tebe zlatomisnika, mene propovjednika i trećeg Zorislava, za kojeg se nadamo da je na nebu.

Možda će jedan događaj iz našeg života dočarati atmosferu iz koje je izrastao današnji zlatomisnik, a i kako su bila ozbiljna vremena u kojima su se rađala redovnička zvanja. Otac naš, taj trinaesti apostol, Zorislav i ja, kosimo na našoj njivi dolje, u onoj najvećoj strančugi, čak se sjećam da je bilo popodne, i stali smo sva trojica da naoštrimo kose. Kad smo bili gotovi, kako je otac bio prvi nismo mogli bez njega nastaviti, okrene se prema nama dvojici, još mi je uvijek ta slika pred očima, i pita nas: jeste li vi spremni umrijeti za Krista? A mi dječaci, 14 i 16 godina..."

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA 95,

Hz

01 3 i 1 ,1 M

VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE KOLOVOZ 2013.

BROJ 224

11

ŽUPA POBOŽNOSTI

PATRON U BOROVICI Mladomisnik Zlatko Matić

Borovica je dala još jednog svećenika Zorislav Nikolić

B

orovičani i prijatelji župe Borovica dana 4. kolovoza 2013. godine proslavili su mladu misu vlč. Zlatka Matića. Vlč. Zlatko pridružio se tako velikom broju svećenika iz borovičkog podneblja (njih 14). Bio je to opet jedan nezaboravan događaj, koji se ne može riječima dočarati, trebalo je doći i vidjeti svu tu ljubav, slogu i gostoprimstvo borovičko osjetiti. Preko tisuću vjernika, mnoštvo svećenika i časnih sestara, kao i ekipa Radio Marije uveličali su mladomisničko slavlje. Poslije mise druženje je nastavljeno pod šatorima koji su prekrili naše predivno brdo Preobraženja, naše Požeblje. Družili smo se uz jelo, piće i slušali prelijepu glazbu Radio Marije, te mnogobrojne govore upućene

mladomisniku vlč. Zlatku, između ostalog i govor našeg zlatomisnika vlč.

Mije Nikolića. A Borovičani su i ovaj puta pokazali da su pravi domaćini, riječi pohvale čule su se iz usta svih onih što su to gostoprimstvo ovoga dana osjetili.

Mnoge vrijedne ruke, što mladih što starijih, ujedinile su se, pripremile i ugostile prijatelje Borovice, kao i naše Borovičane koji pohrliše sa svih strana svijeta u svoju Borovicu. Ovom prilikom bih se od sveg srca, u ime organizatora i Zavičajne zajednice Borovica, zahvalio svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da se jedan ovakav ugođaj napravi. A mladomisniku vlč. Zlatku Matiću želim da ustraje na Božjem putu, koji je odabrao.

N

a patron u Borovicu pozvan je predvoditi misu biskup banjolučki msgr. dr. Franjo Komarica i, uz očekivano duboke pastirske poruke, iznenadio Borovičane svojim poznavanjem činjenica o njihovoj župi. Prenosimo taj dio biskupove homilije: "Znaš li ti, Borovičane, otkad je ovdje zabilježen, davnih dana, tvoj predak?

Ove godine čuo sam da vi obilježavate 545 godina prvoga spomena Borovice!

U jednoj knjizi koja je nedavno izašla uz prvi popis bosanskoga stanovništva pet godina nakon pada Bosne pod otomansku vlast spominje se i Borovica, doduše malo drugačijim imenom – Boroviča.

Prije 545 godina! I tamo piše da je ovdje bio rudnik srebra i da je tada bilo 58 domova, 58 obitelji ovdje. Piše vam u ovim knjigama i crkvenim, vjerujem da svaka župa to ima, davne 1637. godine tadašnji apostolski vikar Bosne Srebrene biskup fra Jeronim Lučić pohađa župu Kraljeva Sutjeska, a vi, Borovica, pripadate toj župi. On je tada došao ovdje da krizma 19 krizmanika, dakle moglo je biti barem 100 do 150 tadašnjih vjernika. A imamo i nešto značajnije, naime 1742. godine tadašnji biskup apostolski, administrator fra Pavo Dragičević bilježi

PATRON U VIJACI

U

z koncelebraciju nekoliko svećenika iz susjednih župa misu je predvodio fra Željko Brkić, prethodni vijački župnik, i u svojoj homiliji, iz koje prenosimo nekoliko akcenata, prigodno govorio o roditeljskom poslanju odnosno današnjem odgoju djece: "Koja bi bila poruka današnjega blagdana? Dobro znate, draga braćo i sestre, da je budućnost našeg naroda,

U izjavi za list "Bobovac" mladomisnik vlč. Zlatko Matić je kazao: "Ovo što se događalo tijekom ova tri dana bilo je uistinu veličanstveno. Slavljenje imena Gospodnjega ovdje u rodnome kraju mome u Borovici. I mnogi Borovičani koji su došli iz raznih krajeva svijeta u Borovicu kroz ove dane bili su svjedocima Božjega djela, da Božja ostaje uvijek zadnja. Jedna zanimljiva stvarčica koju bih htio izdvojiti, u kojoj ja gledam Božju providnost a mnogi će možda reći da je to neka slučajnost, ali geslo koje sam uzeo kao mladomisnik bilo je "zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova". To isto geslo uzeo je zlatomisnik vlč. Mijo Nikolić, koji je ovdje slavio pedeset godina svoga svećeništva. Mjesec dana prije nego smo došli u Borovicu, i zlatomisnik i ja, razgovarali smo o tome kako bismo mogli najbolje organizirati trodnevni program u Borovici. Zlatomisnik je to zamislio, budući da je on pedeset godina svećenik i prvi svećenik koji je imao mladu misu u Borovici, kao izlazeće i zalazeće sunce. Ja to ne bih pogledao baš tako jer unatoč tome vlč. Mijo itekako ima snage i Bog mu je dao razboritost da još uvijek može služiti svojim vjernicima pa bih ja to gledao samo kao jedno veličanstveno izlaženje sunca u Borovici. Hvala Bogu na lijepom vremenu i velikom broju ljudi koji su bili tu, preko tisuću, kroz ova tri dana."

12

BROJ 224

KOLOVOZ 2013.

Ostanite postojani Msgr. Franjo Komarica

Proslavom patrona, Preobraženja Gospodinova (6. kolovoza), u župi Borovica okončano je trodnevlje obilježeno najprije mladom misom vlč. Zlatka Matića, a zatim zlatnom misom vlč. Mije Nikolića.

Sva tri molitvena skupa popratilo je lijepo vrijeme, mnoštvo vjernika i perfektna organizacija u režiji Zavičajne zajednice Borovičana.

Priredio M. Marijanović

da je ovdje bilo 20 domova, 137 katolika, 87 odraslih, 50-ero djece. I potrudio sam se da imam jednu knjigu staru da vidim koja su bila vaša prezimena tada. Evo ih nekoliko koja sam našao: Azap, Bojić, Čojo, Grgić, Jerković, Marić, Mikeljević, Pavlović, Tarmešić, Tokmakčić, Vidić. Neka su u međuvremenu nestala odavde, mnoga druga su došla ovamo, ali, Bože moj, što li će pisati župnik ili biskup za 20 ili 50 godina, koja će prezimena ostati od onih koja su bila 1991. godine kada je vas ovdje bilo 1511 vjernika? U Gornjoj Borovici je,

čini mi se, uvijek bilo malo više nego u Donjoj. A, evo, sada znadete koliko vas ima, i sada je Bog pripustio da se vi odavde, tako snažno ukorijenjeni u vjeri otaca, zahvaljujući vrlo savjesnom, predanom radu vaših svećenika, osobito otaca isusovaca, dugogodišnjih dušobrižnika vaše župe da ste vi ojačali u srcu svoga katoličanstva, da ste dobra "japija", reklo bi se, i da vi svjedočite svoju vjeru gdje god bili. Od Hrvatske do drugih krajeva Europe gdje sam nalazio Borovičane, i da ste vi potegli izdaleka ovih dana, ne "solistički" nego sa

svojom obitelji, sa svojom djecom koju odgajate u duhu vjere svojih predaka, zar to nije izuzetno snažna legitimacija vaše vjerodostojnosti, da vi doista znadete u koga Boga vjerujete i da nećete dozvoliti da vas bilo koji svojeglavac, odnosno zavedeni od sotone suvremenik, navede na tanak led i da kaže: nema više tvoje Borovice, nema više tvoga Isusa, nema više tvoje crkve, pusti kraju sve to, nije važno, hajde ti s nama zajedno, izgrađujmo mi suvremenu Europsku uniju, tamo nema ni Boga ni Bogorodice, tamo se Boga ne uvažava, a čovjeka se prezire, i vi tamo u Bosni niste ništa više nego štala za naše konje – kako su meni predstavnici Europske unije u mojoj kući u Banjoj Luci govorili. Zašto bi bilo nešto više ako preziru Boga, stvoritelja i našega a i njihovoga, zašto bi mene cijenili u Banjoj Luci ili vas ovdje u Borovici? Nemojte to dozvoliti.

Nemojte pljuvati u grobove svojih predaka, svojih očeva i majki, svojih svećenika koji su vas učili ovo što vas Isus uči u svojoj crkvi. Oni nisu iznevjerili svoju zadaću.

Oni su ušli u diku nebesku za koju su znali da postoji i diku nebesku im je otvorio Spasitelj svijeta. Na vama je odnosno na našoj generaciji je sada potez. Ostanite postojani, ostanite uz nauk Crkve..."

Budite uzor svojoj djeci Kao i svake godine žitelji župe Vijaka okupili su se u velikom broju proslaviti svoj "ljetni" patron. Na blagdan sv. Ane i Joakima (26. srpnja) slavljena je svečana misa i nakon nje pred župnom crkvom neizostavno je poigrano kolo.

Priredio M. Marijanović budućnost cijelog ljudskog roda u rukama roditelja, očeva i majki. I ako ozbiljno shvatite taj predivni dar s neba po kojem postajete sustvaratelji Božji, rađate novi život, samo tako ćete moći i svi ćemo moći očekivati bolje i sretnije sutra.

Taj dar je ujedno i zadaća koja vas obvezuje i pred Bogom i pred ljudima da odgajate svoju djecu, prema vječnom Božjem zakonu, da budete svojoj djeci uzor radinog oca, radine majke, uzor plemenitog čovjeka i pravog vjernika, u koji će se vaša djeca ugledati, nastojati onda to isto ostvariti u vlastitom životu. (...)

KOLOVOZ 2013.

Ali, upravo su roditelji u većini slučajeva glavni krivci i što su im djeca ponekad takva kakva ne bi trebala biti. Jer nisu ih naučili onu glavnu životnu mudrost da smisao ljudskog života nije u 'imati', u pribavljanju što više materijalnih dobara, nego da je smisao života u 'biti', biti pošten čovjek i živjeti od rada svojih vlastitih ruku. I onda roditelji misle da će sreću svoje djece kupiti za novac, ne uviđajući da sreća i zadovoljstvo nisu u eurima, inače bi najsretniji bili oni koji ih imaju. (...)

Roditelji danas često prakticiraju onu pogrešnu frazu,

Vjernici u Vijaci koja nažalost više nije fraza, ona je postala tužna stvarnost, pa kažu: 'ako sam se ja mučio, ne mora moje dijete'. I postigli ste možda da se vaša djeca ne muče, ali zapitajte se jeste li ih time usrećili. Usporedite malo sebe i njih pa ćete vidjeti tko je sretniji. Ti koji si se cijeli život mučio ili tvoje dijete koje možda i ne zna što je to žulj. Pusti ga da spozna i nauči pa će onda

BROJ 224

ono više cijeniti tvoju muku i trud i sigurno te više poštovati i voljeti. Tada ćeš mu biti otac i majka, a ne stari i stara, i neće te gledati samo kroz ono što ćeš mu dati ili kupiti..."

Fra Željko je u dodatku homiliji, a imajući u vidu prisutnost mnoštva raseljenih Vijačana, poticajno govorio o potrebi očuvanja zavičaja i njegovih vrijednosti.

13

OBLJETNICE

G

eneracija vareških gimnazijalaca 1969./1973. godine proslavila je jubilarnu 40. obljetnicu mature. Četrdeset godina od mature prošlo je brzo dok udariš dlanom o dlan i da nije borâ, viška kilograma, djece na školovanju, već i unuka, bilo bi kao da je vrijeme stalo 1973. godine. Tadašnjoj generaciji maturanata nikako se nije rastajalo niti žurilo upisati na fakultete. Nimalo obećavajuće za, kako su govorili, jednu od najboljih generacija vareške gimnazije "Ivan Goran Kovačić", ali, na kraju, sve je dobro ispalo. Ima nas svih struka i zanata. Zato priča o upisu Duška Stevića i Veljka Videkanića na fakultet nikad neće prestati biti smiješna do suza i zapravo je više skeč o profesionalnoj dezorijentaciji.

Minuta šutnje i sjećanje na preminule kolege Editu Grabovac i Dragana Miletovića, i zahvala nekadašnjim profesorima.

Jubilej je brojčano i vremenski veliki, ali u okupljanju veterana nije se dalo primijetiti da su sada sredovječni ljudi izgubili nekadašnji duh i duhovitost, pa se satima redalo: niz priče, pjesme, viceva, sjećanja i smijeha, puno, puno smijeha.

Ovom veselom druženju odazvali su se: Alma Klarić, Vildana Nožić, Zijada Imamagić, Željka Petrović, Darjana Likić, Ankica Kostić, Radosna Anđelić, Smiljka Zlović, Suada Salman, Zvjezdana Kristić,

Maturanti iz 1973.

40. godina od mature Rinka Čingel, Anto Jelić, Džafer Smailhodžić, Svetozar Lonco, Zaim Operta, Duško Stević, Veljko Videkanić i Krunoslav Jelić.

Upisano je puno izostanaka, ali svi će imati priliku za popravni 28.6.2014. godine u Stonu u Duškovoj organizaciji i uz

pomoć ostalih. "(De)Generacija" je zaključila da je 50. jubilarni sastanak daleko i da ćemo ga tada vjerojatno "obilježiti kod Pere, jer nikad nismo bili". Zašto kod Pere, morate se raspitati, a možda saznate kod Duleta.

Vidimo se "kod Pere".

Bila jednom liga

P

rije 40 godina, tj. godine 1973. u Varešu je osnovana općinska nogometna liga koju su činile dvije skupine (A i B) po osam momčadi. Prvoplasirani i drugoplasirani u skupinama igrali su polufinale i zatim finale na igralištu "Partizan" u Vareš Majdanu.

Na kraju sezone te prve godine to su bile momčadi: Pržići, Stupni Do, Diknjići i Dabravine. Za finale su se izborile Dabravine i Diknjići, a pobjedu je slavila momčad Diknjića rezultatom 3:1 i osvojila prijelazni pehar općinske lige Vareš. Za Diknjiće su tada igrali (stoje): Mladen Franjić, Tomo Malbašić, Mato Božić (Mičica) i Matija Franjić. (Čuče): Željko Franjić, Boro Božić i Slavko Jelić.

Momčad Diknjića isti je uspjeh ponovila i 1981. godine. Ž. F.

Pobjednička momčad 1973.

14

BROJ 224

KOLOVOZ 2013.

OBIČAJI MOGA MJESTA (VII)

Z

bog broja škola koje smo imali moji sumještani i ja trebali bi biti "najškolovaniji" u našoj općini. Međutim, ne radi se o vrsti škola, nego o broju građevinskih objekata u kojima se odvijala nastava do četiri razreda u osnovnoj školi.

Prva četverorazredna škola otvorena je 1952. g. Igrom slučaja osobno sam bio u generaciji koja se upisala u prvi razred te školske godine. Moja je generacija bila i posljednja koja je s tablom, pisaljkom i spužvom privezanom vrpcom za tablu pohađala prvi razred. Tabla je imala dva lica, s jedne strane linije, a s druge kockice. Već sljedeća generacija prvašića imala je teke za pisanje, s uskim i širokim linijama, a za račun teke s kockicama.

Nastava u svih pet škola, koliko smo ih imali, bila je organizirana u dvije smjene po dva razreda jer je uvijek bio angažiran jedan učitelj ili učiteljica. Učitelji (ili učiteljice) su uglavnom i stanovali u selu, tako da oni nisu bili samo učitelji nego osobe koje su nastojale kod mještana mijenjati loše navike i usmjeravati ih na kvalitetniji način življenja. Dakle, osim prosvjetiteljskog rada, bili su aktivni i maksimalno uključeni u kulturni i zabavni život u selu.

Prva školska zgrada bila je na dnu sela, tik uz rudnik "Smreka". Prva učiteljica je bila Senka, a prezimena joj se ne sjećam jer sam kod nje bio prvašić. Učiteljica je nastavu organizirala tako da su zajedno u jednu smjenu išli prvi i treći razred, a u drugu drugi i četvrti. Bilo je prostora u dva reda klupa pa su odjeljenja sjedila odvojeno. Prvo nas je naučila da se po ulasku u učionicu pozdravlja s 'dobro jutro' i 'dobar dan', a na odlasku s 'doviđenja'. I odmah problem. Dođem kod tetke, kažem 'dobro jutro', a ona meni da se u njezinoj KOLOVOZ 2013.

Jedno selo, a pet škola Piše Miroslav Petrović kući kaže 'Hvaljen Isus' i da se tako treba pozdravljati. Ja u školu i kažem 'Hvaljen Isus', a učiteljica me ispravlja i odgovara s 'dobro jutro'. Tako izbezumljenom dugo mi je trebalo da shvatim gdje treba reći 'Hvaljen Isus', a gdje 'dobro jutro'.

U tu školsku zgradu išli smo samo dvije godine i ona je morala biti napuštena zbog blizine miniranja, a onda su je i srušili zbog proširenja rudnika. Samo godinu dana smo išli u neku staru Serezlijinu kuću. Tu nam je kratko učiteljica bila Amalija Rajić, a nakon nje došla je učiteljica Milena, koja se također kratko zadržala. Tu školsku zgradu rado pamtim zbog podvorkinje Ivke čiji sam bio miljenik i uvijek bi mi za užinu birala najveći komad nekog finog žutog sira, čijeg se okusa i sada sjećam.

Po odlasku kažnjenika (zatvorenika) čiji je logor bio smješten pri dnu sela, ostao je prazan cijeli logor. Tada odabraše najbolju baraku u logoru za treću školu po redu u selu. To je bila prva školska zgrada koja je imala ograđeno dvorište. U toj novoj školi dobili smo i prvog učitelja, a zvao se Božidar Vukčević. U toj zgradi nastava se odvijala veći niz godina i u njoj su predavali samo učitelji. Poslije Bože dolazi Džemal, pa Vlado Popović, kršni Crnogorac koji se nikako nije mogao ili nije htio 'odreći' svoga crnogorskog naglaska.

Ali rudnik dođe i do te škole pa smo onda morali usred sela srušiti stari društveni dom na čijem smo mjestu napravili BROJ 224

zidanu zgradu za školu, stan za učitelja i društvenu kavanu zvanu 'čitaonica'. Ne znam zašto su je tako zvali kada se tu najmanje čitalo, iako su novine stizale svaki dan. Puno više se igrao bilijar i domine ili se kartalo. Pošto je prostorija bila malo većih dimenzija često bi se tu održavale i igranke jer selo više nije imalo doma kulture.

U toj školi nešto duže vrijeme učiteljica je bila Željka, jedna blaga osoba koja je uvijek bila spremna dati savjet i pomoći onome kome je pomoć bila potrebna. Poslije Željke ponovo dolazi učitelj, a zvao se Josip Ausić. Bio je mlad pa se lako uklopio u sredinu gdje je bilo puno mladih.

Kako se rudnik brzo širio, donesena je odluka i o iseljenju sela koje je bilo već djelomično iseljeno. Rješenje za školu, za djecu koja još nisu bila iseljena i za djecu iz Semizove Ponikve koja su uvijek bila sastavni dio naše škole, bilo je da se izgradi montažna baraka na granici ta dva sela. I tu su se mijenjali učitelji i učiteljice, a ja se sjećam samo Blagoje zvanog Badžo, jedinog učitelja koji je bio u mome selu, a i sada živi u Varešu.

Na koncu, napravio bih pogrešku kad se ne bih prisjetio i ovdje naveo činjenicu da su dva učitelja izabrali za sebe dvije potočke djevojke, koje su im postale i supruge, ali i naša dva mladića su dvije učiteljice učinili svojim suprugama tako da smo im po tom pitanju vratili "milo za drago".

15

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

POSLJEDNJI POZDRAV

(3.VIII.2008. – 3.VIII.2013.)

Navršava se 40 tužnih dana otkako nas je napustio naš dragi brat

Dana 3. kolovoza navršilo se pet godina otkako nas je napustio naš dragi

MARKO ĆURAKOVIĆ Iako nisi više s nama, živiš u našim srcima, mislima, u našim molitvama... Ponosni smo što smo te imali, čuvamo uspomene na tebe.

S ljubavlju: supruga Anđa, djeca Dražan, Alen, Marijana i Borjana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (3.VIII.2008. – 3.VIII.2013.)

Dana 3. kolovoza navršilo se pet godina od smrti našeg dragog brata

MARKA ĆURAKOVIĆA

VINKO ŠURKIĆ Otišao je i ostavio veliku prazninu iza sebe koja se popuniti ne može. Dani prolaze, a nama je sve teže. Teško mi je kad je jutro, a ne čujem njegov glas da ga podignem jer je bio sunce koje je grijalo sve nas, a sada se ugasilo zauvijek. Često posjetimo njegovo vječno počivalište, pomolimo se Bogu i zapalimo svijeću; ne bih plakala, ali suze teku same jer je bio najbolji brat na ovome svijetu.

Vječno će živjeti u našim srcima. Počivao u miru Božjem!

Zahvaljujemo osoblju koje je bilo uz nas u najtežim trenucima.

Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi.

Počivaj u miru Božjem!

Sestra Jela, braća Mato, Jozo i Tomo

TUŽNO SJEĆANJE

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 5. kolovoza navršile su se dvije godine od smrti naše drage

Dana 10. kolovoza u 85. godini života preminula je naša draga majka, sestra i baka

KRISTINE ZLOVIĆ rođ. Varoščić

JANJA BARKIĆ

(1933. – 2011.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoju dobrotu i plemeniti lik ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru!

(1928. – 2013.)

Hvala osoblju Doma zdravlja Vareš, te Štefici i Bernardi na nesebičnoj njezi, kao i svima koji su došli na posljednji ispraćaj pokojnice. Počivala u miru Božjem!

Suprug Vjekoslav, djeca Smiljka, Matilda i Mišo, unučad Sanja, Goran, Tanja, Lana i Errol, nevjesta Dina, zetovi Nenad i Milan

Ožalošćeni: kćerke Borka, Marija i Mirjana, sinovi Ilija, Zdravko i Boro, sestra Ljuba te unučad

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(8.VIII.2007. – 8.VIII.2013.)

(6.VIII.1994. – 6.VIII.2013.)

na našeg dragog

Dana 6. kolovoza navršilo se 19 godina od smrti našeg dragog

ANTU DEANOVIĆA Uspomene na tebe uvijek će živjeti u nama.

FILIPA JOZELJIĆA

Počivaj u miru Božjem!

Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u nama.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga Dragica s djecom

Supruga Anđa i sinovi Dragan i Zoran s obiteljima

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 12. kolovoza navršila su se dva mjeseca otkako je u 86. godini u Švedskoj preminuo naš dragi

Dana 13. kolovoza 2013. navršavaju se dvije godine otkako nije s nama naš dragi

IVAN GLAVAŠ IKO (1928. – 2013.)

Pokopan je u Drinovcima kod Gruda 20. lipnja.

Pokoj mu vječni!

Supruga Matija, sin Zlatko, kćer Ljiljana, sestra Delfina, nevjesta Dajana, zet Niče, unučad Lidija, Sunčana, Ivica, Ivor i Toni

TUŽNO SJEĆANJE

ANTO OBRDALJ Vjera, ljubav i dobrota krasili su te u životu.

Počivaj u miru!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 14. kolovoza navršile su se tri godine od smrti našeg dragog

IVE FILIPOVIĆA

Dana 17. 8. 2013. navršila se 41 godina od tragične smrti našeg voljenog

TOMISLAVA RIĐIĆA

(1936. – 2010.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanje ostaje.

Počivaj u miru Božjem!

U tišini vječnog mira s tobom su naša ljubav i sjećanje.

Supruga Jela, sinovi Mato, Mihovil, Velimir, Brano i Dragan s obiteljima

16

Njegove najmilije sestre: Janja, Terezija i Manda

BROJ 224

Porodice Riđić i Brđanović KOLOVOZ 2013.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (16.VIII.2010. – 16.VIII.2013.)

ANĐELKA IDŽAKOVIĆ rođ. Čulić Draga naša Anđelka, prošle su tri godine otkako nisi s nama. Ti si bila majka i supruga koja si nas bodrila i uvijek pomagala u svim pogledima. Tvoja ljubav je neopisiva i trajno ćeš ostati u našim srcima kao idol našeg života. Pokoj ti duši.

Suprug Mirun, sin Boris, nevjesta Dušanka i unuk Davor iz Australije

TUŽNO SJEĆANJE (16.VIII.2010. – 16.VIII.2013.)

Dana 16. kolovoza navršavaju se tri godine otkako je preminuo naš dragi

ZDRAVKO DODIK

PAVAO LOVRENOVIĆ

Sjećanje na tebe uvijek će živjeti u nama.

Počivaj u miru!

Počivao u miru Božjem!

Supruga Božana, sinovi Dario i Mario s obiteljima

Tvoji najmiliji

SJEĆANJE

SJEĆANJE

(17.VIII.2012. – 17.VIII.2013.)

Dana 19. 8. 2013. navršit će se godina dana kako smo ostali bez našeg dragog supruga, tate i djeda

na dragu nam

ILIJE BARIŠIĆA

MLADENKU VIDOVIĆ rođ. Bubić Prošla je preduga godina od tvog odlaska, svaki dan si nam u mislima.

Rodbina i prijatelji

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(20.VIII.2009. – 20.VIII.2013.)

Dana 20. kolovoza navršit će se četiri godine od smrti našeg dragog

Dvadeset godina je prošlo od kada nas je napustio naš voljeni

RUDOLFA KRISTIĆA

(9.IX.1930. – 23.VIII.1933.)

Pamtimo te po neizmjernoj ljubavi i dobroti koju si nam pružao. Počivaj u miru!

MIHOVIL DODIK Joze

Sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivao u miru!

Supruga, sin, kćerke, nevjesta, zet, unuci, rodbina i prijatelji

Tvoji: supruga Genoveva, kćeri Dinka, Marina i Ljilja s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 25. kolovoza navršit će se 21 godina od smrti dragog i neprežaljenog sina

(25.VIII.2012. – 25.VIII.2013.)

Dana 25. kolovoza navršit će se godina dana od smrti naše drage

MIROSLAVA TERZIĆA

MIROSLAVE MIRE ZLOUŠIĆ

(18.VI.1965. – 25.VIII.1992.)

Ostaješ uvijek u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Uspomene na tebe čuvamo s poštovanjem i ljubavlju.

Tvoji: majka, brat i sestre

Tvoji: Emilija, Branko i Zvjezdana s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Prošlo je dvadeset godina od smrti naše drage mame

Dana 25. kolovoza navršit će se sedam godina otkako nije s nama

IRENE ĆURČIĆ

BERNARDA KOLAKOVIĆ rođ. Prskalo

(1993. – 2013.) i sedam godina od smrti naše drage sestre

a dana 28. kolovoza navršit će se osam mjeseci otkako više nije s nama

DUNJE ANDRIJEVIĆ rođ. Ćurčić

PERO KOLAKOVIĆ

(2006. – 2013.)

S ljubavlju se sjećaju: Darko, Vidan, i prijatelji Ljerka, Kaća, Tomija, Zlata i Mejna KOLOVOZ 2013.

(1936. – 2012.)

Naša istina je bolna i teška jer tvoj život nestade u trenu. S ponosom ćemo čuvati uspomenu na tebe, tvoj plemeniti lik i tvoju neizmjernu ljubav i dobrotu koju si nam pružio.

Supruga Ana i kćeri

Nikada vas zaboraviti nećemo. Počivali u miru Božjem!

Sin Dubravko s djecom BROJ 224

17

OGNJENO PERO

Sjećanja na dane Ramazana Mjesec Ramazana je upravo prošao. Ali prisjetio sam se svojih studentskih dana i obuzimala me neka sjeta, ono kad se sav "raspilaviš" od rahatluka...

Uvijek sam volio gledati izlazak sunca, osluškujući svim čulima buđenje novog dana, predajući se kasnije dnevnoj vrevi i sudjelujući u njoj, da bih kasnije, u predvečernjim satima, u svojoj skromnoj studentskoj sobi, uživao u smiraju dana.

Piše Ognjen Krivošić

P

ucao je iz te moje sobice pogled na središnji dio Baščaršije, a ona se u svoj svojoj ljepoti nudila oku i duši promatrača. Znao sam tako satima sjediti u skučenom prostoru potkrovlja pored otvorenog prozorčića i uz šolju kave promatrati prolaznike, prepoznajući ponekad u njima i drage mi ljude. Intenzitet svemu davalo je saznanje da me nitko ne može vidjeti, a meni sve kao na dlanu. Mogao sam i ne gledati, i po mirisima, zatvorenih očiju, točno odrediti koje je doba dana.

Kako su samo mirisi roštiljnica, aščinica, ćevabdžinica, dražili moj želudac, čijim htijenjima najčešće nisam mogao udovoljiti (kao ni većina studenata). A tek miris svježe pečenih somuna?!

Volio bih negdje pročitati vjeran opis tog ugođaja. Priznajem, ja to i ne pokušavam, znam da mi ne bi uspjelo.

Srećom, rodih se i odrastoh u ovoj Bosni, zavoljeh je, a ona me prihvati, pa živim ne plašeći se da će mi biti uskraćeno nešto od onoga što bosanski skromni čovjek svojom ljubavlju može ponuditi. Nema komšiluka kao što je to ovdje. To je posebno izraženo u vrijeme blagdana, nije važno kojih ni čijih, važno je da se skupa obilježava, da se pruža i uzvraća ljubav.

Bosna je poznata po sofri, okruglom stolu, oko kojeg ima mjesta za svakoga čista i otvorena srca.

Ako bi me tko pitao kada da posjeti Sarajevo, predložio bih da to bude baš u vrijeme mjeseca Ramazana. Tada sve odiše čistoćom, smirenošću, iskrenom molitvom, mirisima, lakše se prašta, s radošću dijeli, kapije avlija i srcâ su otvorene.

Koje uzbuđenje dok vid naš čeka paljenje kandilja, sluh da se ispuni učenjem ezana, a onda slijedi okupljanje i druženje oko iftarskog stola.

Imao sam čast i zadovoljstvo puno puta prisustvovati iftarima. I sad se sjećam prvog poziva na iftar, kad sam se sa zahvalnošću, ali i strepnjom odazvao pozivu. Prelijepo je bilo te večeri, uz bogatu trpezu pila se hladna limunada, a i zapjevalo se. Danima sam poslije bio pod utiskom predivne večeri.

Nedostaje mi Sarajevo! Nedostaju mi ramazanski dani u Sarajevu! Nedostaje mi miris svježe pržene kave, običaja već dugo zaboravljenog, ali ne i u Sarajevu.

Tako rado bih je popio iz fildžana uz rahat

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

18

lokum. Koji ugođaj nepcu i nosnicama!

Tko tome može odoljeti? Ja nisam mogao.

U ušima mi i sada pjesme koje moja generacija ne sluša često. Ne znaju što propuštaju! Može li išta kao sevdalinka razgaliti dušu čovjeku? Molim se da i u budućnosti budem nagrađen prijateljstvima, da budem dio života dragih mi ljudi, a oni da su dio moga. I kad iftarski top označi kraj ramazanskog posta, oni će znati da sam uz njih, iako fizički nisam s njima.

u spomen na naše drage antonija čolić rođ. josipović (1930. – 2006.)

jozo čolić (1908. – 1980.) dragi mama i tata, počivajte u ljubavi i miru božjem! vaše mladenka i ana sa svima onima kojima ste i koji su vam bili u srcu

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 224

KOLOVOZ 2013.

IZ STARIH ALBUMA

S HODOČAŠĆA Na fotografiji su vareške djevojke, točnije hodočasnice, na Gospojinu 1947., i to (gore, slijeva nadesno): Anđelka Rajić, ?, ?, ?, Šima Puljić, Manda Pejčinović i Marica Dugonjić; (dolje) Ana Rajić, ?, ?, Marica Pogarčić i Dragica Puljić.

Fotografiju posudio i podatke o imenima pružio Florijan Rajić iz Zagreba.

KOLOVOZ 2013.

BROJ 224

19

Priredio M. Marijanović

FESTIVALSKE POSTAVKE

NA TRAGU MUZEJA Izložbene postavke u sklopu ljetnog festivala "Vareš 2013." ponudile su oku posjetitelja mnoštvo umjetničkih djela, rukotvorina, predmeta iz prošlosti... Svaki bi od njih mogao ispričati svoju priču, a eventualni katalog s izložbe već bi dostizao debljinu jedne knjige. Stoga ovdje donosimo tek par detalja, u nadi da je većina kulturno osviještenih građana pronašla vremena posjetiti taj privremeni i improvizirani, ali bezmalo vareški muzej.