Bobovac 230

9 771 512 81 3006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 1,50€€

GODINA XX. • BROJ 230 • VELJAČA 2014.

UVODNIK

S

tota je obljetnica od sarajevskog atentata i trideseta obljetnica od zimskih olimpijskih igara, i Sarajevo je opet udarna vijest svjetskih medija. Početak veljače 2014. Gori zgrada Predsjedništva BiH. Gori u podrumima Predsjedništva kulturno-povijesni Arhiv BiH. Gori zgrada Kantona Sarajevo i zgrada Općine Centar, koja ima najjači općinski proračun u državi.

Dok je to gorjelo, nijednog političara nije bilo na bijeli dan. Mediji se pitali: što je ovo? Razorni udar na državne simbole kao u američkom filmu Dan nezavisnosti?! Da, bio je. Političari će po izlasku iz podruma (ratna navika ostala) naknadno reći: ovo je državni udar, građanski rat. I invaziju su spomenuli, imaju "saznanja" da je netko sa strane dovozio neke naivne mladiće, doturao im kamenje i kanistre benzina, i 12 kg droge (što nije bila istina!). Činjenica jest da su prosvjedi buknuli i eskalirali u gradskim središtima gdje Bošnjaci čine većinu. U dva dana demolirane su ili izgorjele zgrade kantonalnih vlada u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru.

Tada, na stranačke jarbole, časkom su se s dalekozorom uzverali stranački čelnici osobno, gurnuli odozgo beskorisne dežurne izviđače i opazili u daljini opasnost po Bosnu koju samo oni čuvaju. Utaborile se negdje u magli neke snage, neki centri koji imaju planove za dodatne etničke i teritorijalne podjele zemlje.

Ništa ne reci. U nas od '92. svaki političar uz prisegu mora položiti i državni ispit za geometra. Zlu ne trebalo, ako se opet mašimo mapa i pušaka.

Međutim, smeta ono drugo na što lideri tobože državotvornih, probosanskih, patriotskih stranaka javnosti nisu skrenuli pažnju. Nisu istaknuli svoje zasluge za ovakvo crno stanje, nigdje nisu spomenuli svoju destruktivnu "ljubav" prema javnim funkcijama i financijama.

U nedavno objavljenom službenom popisu likova koji beru najveće mjesečne plaće (uvjetno ponovljeno, na području s bošnjačkom većinom), kao da nisu zapazili svoje stranačke perjanice. I na kraju

IZME\U DVA BROJA tog skandala, naravno, krivi su jedino novinari što takve stvari iznose u javnost.

Kad ih se stisne takvim činjenicama onda je odgovor – krade se na svim stranama, zašto se ocrnjuje samo Bošnjake?

To je točno, ali je isto tako točno da ne postoji državotvorna krađa niti je korupcija neka probosanska kategorija. U tim rabotama nitko nije patriot i u tome je suština, a ne u očajničkim izjavama tipa: "napad na mene je napad na Bošnjake".

Tako je inteligenciju, barem onih koji nisu bili njegovi stranački sljedbenici, svojedobno vrijeđao i onaj Ante iz Podprologa zdvajajući da se kroz istragu o njegovim tajnim fondovima progoni cijeli hrvatski korpus u BiH. Umjesto pristanka na sagledavanje najnovije političke krize u BiH isključivo iz perspektive nacionalnih torova, u kojima prokazani političari u ovakvim situacijama pronalaze jedini siguran azil i otud se brane, treba ih izvući i suočiti s najširim državnim interesom. Da se vidi gdje je njihov čuveni patriotizam recimo kad je u pitanju izgradnja modernih autoputova.

Od 1995. do danas u BiH je izgrađeno bijednih 79 kilometara autoceste. Hrvatska otad položi 1060 km, a Srbija 498 km. I još stigoše uhititi mnoge koji su ih gradili i potkradali. Prema tome, može nama biti kriv svatko živ, i oni lijevo i oni desno, ali

BiH se destabilizira i oslabljuje vlastitom korupcijom koja je metastazirala. Ta pošast je postala jedini (sve)nacionalni interes u ovoj zemlji koji se još brani, jer novci iz javnog sektora koji su mogli i morali biti utrošeni u kapitalne projekte završili su u stranačkim kasama ili u džepovima stranačkih tajkuna.

Jedna od spasonosnih varijanti bila je ući u nastavak izgradnje autocesta uz povoljna kreditna sredstva od Ivana Žilića, ali s najnovijim razvojem situacije otvara se pitanje što će uopće biti s njegovim ponudama. Vlast Zeničko-dobojskog kantona, koja je bila ažurna i Žiliću uputila relativno konkretne projektne prijedloge, sada je kompletna u ostavci, federalna vlast bi po nekim procjenama mogla postati sljedećom metom prosvjednih juriša, no njezini referenti se nisu počešali ni na jedan od naših sedam e-mailova niti više htjeli dići telefonsku slušalicu nakon što smo prvi put zatražili stav o eventualnoj kooperaciji sa Žilićem, a u kabinetu predsjedatelja Vijeća ministara BiH, Vjekoslava Bevande, sve se završilo kurtoaznim obećanjem da će nam naknadno biti pružene podrobne informacije.

To doista i sliči na naše vlasti – površne, trome i samodostatne. Ali započeli smo ovaj posao i za idući broj prikupit ćemo informacije o reakcijama i ozbiljnosti naših vlasti od samoga Žilića. U konačnici, posebno nas zanimaju vareški projekti, jer ni oni se ne mogu realizirati bez podrške viših razina vlasti.

I tako, u trenutku zaključenja ovog broja neredi su jenjali, pred Predsjedništvom su roditelji uhićenih mladića i ozbiljni prosvjednici koji napokon počinju istupati s jasnim zahtjevima za ostavkama i uhićenjima kriminalaca u vlasti.

Policijske strukture od vlasti su dobile promptnu naredbu da "obrade" situaciju na način kako nije bila riječ o prosvjedima nego da se kao krivci svemu prikažu "drogirani" huligani i da se njih "žrtvuje".

Tako tvrde roditelji uhićenika, skandirajući: "Djecu napolje, lopove u zatvore!", pored čađava zida na kom stajaše grafit: "Tko sije bijedu, požnjet će bijes!".

IZ ŽUPNIH MATICA ŽUPA VAREŠ Umrli: Marijan Lovrić (1961.), Ilija Dodik (1941.), Alojzije Malbašić (1953.), Berta Dodik rođ. Petrović (1937.), Pero Miočević (1937.), Slavko – Svetislav Dužnović Slugić (1924.), Miroslav Gavran (1934.).

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Antonija Božić, Vareš – 20 KM, Bajro Čolo, Vareš – 10 KM.

EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli: Šaćira Numanović (82), Hajra Musa (72), Milorad Šiljak (80), Džafer Aladin (81), Hamdo Berbić (61).

Fotografija na naslovnici: Z. Filipović

2

BROJ 230

Hvala lijepa!

VELJAČA 2014.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 30. siječnja 2014. godine svoju 15. sjednicu i razmotrilo na njoj deset točaka dnevnog reda. Početak zasjedanja obilježilo je Izvješće o radu Policijske stanice Vareš. Zakonodavno tijelo općine nema ingerencija nad policijskim strukturama i ne može donositi nikakve obvezujuće odluke i zaključke, pa Izvješće prima samo "na znanje" i pritom ga ne mora ni prihvatiti. Ali, drži se korisnim diskutirati o pitanjima sigurnosti i kriminaliteta na zajedničkom životnom prostoru. Stanje je pak ocijenjeno više nego dobrim u usporedbi s drugim općinama, što policijska statistika neupitno dokazuje. Po nekima, za to je zaslužna izoliranost Vareša i samim tim zaklonjenost od kriminalnih tokova više nego što je to produkt rada policije, ali ne može se poreći visok postotak rasvijetljenosti krivičnih djela.

Zavisno od toga kako tko gleda na ulogu policajca, danas kad svaki građanin može otvoreno govoriti o tome, očekivanja se najviše vrte oko rada na prevenciji ako već nisu pune ruke posla na represiji. Budući da je riječ o malom gradu s jednom glavnom i jednom sporednom ulicom (za promet vozila), već i svaki šetač zna "u glavu" svakog vozača i njegove navade, pa otuda ima primjedaba građana na bahate mlade vozače koji pak dobro znaju kad je "njihovo" doba dana, tj. kad nema patrole uz cestu. U isti mah, iz policije se naglašava da uvijek ima prostora za otvoreniju suradnju s građanske strane.

Nakon te prve točke, sjednica se ubrzano odvijala usvajanjem ponuđenih materijala po kratkom postupku, sve do posljednje kada su "potekla" tekuća pitanja koja u pravilu otvore zanimljivijih i više životnih tema od onih zacrtanih dnevnim redom. Raspravljalo se tako o visini naknade za komunalne takse koje su neprijeporno pravno utemeljene, ali, vijećnici su se složili, prema nejakim privrednim subjektima ipak nepravične, pa je donesen zaključak da se u okviru zakonskih mogućnosti pokuša uraditi stanovita diferencijacija. Nadalje, iz Javnoga je komu-

nalnog poduzeća vijećnicima stigao dopis kojim se upozorava na financijske konzekvence njihova neusvajanja odluke o korekciji cijene komunalnih usluga na prošloj sjednici. I tada su ponovo na površinu isplivala podijeljena mišljenja – od toga da se JKP Vareš može smatrati uzornim i da ne treba lošim odlukama narušavati njegovu likvidnost, do toga da JKP treba, uzimajući u obzir slabu ekonomsku moć i stalno opadanje broja stanovnika, odstupiti od kalkulativnih cijena i postizati pozitivno poslovanje snalaženjem na druge načine.

Na koncu, Općinsko vijeće se prvi put, pa opet samo ovlaš, dotaknulo onoga što je među građanima najaktualnija tema u posljednja dva mjeseca, a to su moguće investicije Ivana Žilića. Zapravo je vijećnik Mario Mirčić istupio s inicijativom formiranja projektnog odjela koji bi prionuo zadatku da se što bolje odgovori Žilićevoj ponudi od 100 milijuna eura, smatrajući da se općinske službe kroz svoj redoviti posao ne mogu same nositi s tako velikim "zalogajem" i da se treba ozbiljnije mobilizirati. Vijeće je na to, bez

rasprave, a oslanjajući se na činjenicu da je općinski načelnik Avdija Kovačević već pokrenuo određene projektne aktivnosti, usvojilo zaključak kojim je projektnom odjelu kazalo "da", ali u trenutku kad prvi projekti budu prihvaćeni i njihova realizacija postane izvjesna.

AUTOBUS U KORITU STAVNJE Premda mjesec siječanj nije donio snježnih niti prometnih neprilika, na kraju se ipak (s prvim padavinama, 28. siječnja) dogodilo da jedna prometna nezgoda na vareškom području dospije među udarne vijesti internetskih portala.

Riječ je o sudaru transportnog vozila tvrtke "MPM" Vareš i autobusa poduzeća "Autotrans" iz Vareša (koji je prevozio putnike na relaciji Vareš–Sarajevo), pri čemu je autobus "produžio" u korito Stavnje. Do kontakta je došlo pod nadvožnjakom ispod naselja Dabravine. Epilog je velika materijalna šteta i tri lakše povrijeđene osobe, kojima je liječnička pomoć ukazana u Domu zdravlja Breza.

Za vrijeme očevida

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576 VELJAČA 2014.

www.fondacija.vares.info BROJ 230

3

NAKON 40 GODINA

Novi RTG uređaj U Varešu je dana 21. siječnja 2014. godine boravio veleposlanik Japana u BiH Hideo Yamazuki u povodu ceremonije primopredaje donacije Domu zdravlja Vareš. Prema ugovoru potpisanom u ožujku prošle godine Vlada Japana izdvojila je sredstva za nabavu novog RTG uređaja i ambulantnog vozila ovoj ustanovi.

Za uspomenu nakon ceremonije

omaćin susreta bio je direktor Doma zdravlja Vareš prim. dr. Anto Jelić koji je u pozdravnom obraćanju kazao da će ove vrijedne donacije uvelike doprinijeti unapređenju pružanja zdravstvenih usluga pacijentima u Varešu. "Pomaganje japanske vlade i japanskog naroda drugim narodima uvijek je bilo nesebično i neupitno", istaknuo je dr. Jelić te izrazio zahvalnost za iskazanu humanost.

Uz pomoćnicu ministra zdravstva Federacije BiH dr. Vildanu Doder, ceremoniji je nazočila i riječi zahvale japanskom veleposlanstvu u BiH uputila ministrica zdravstva u Vladi Zeničko-dobojskog kantona prim. dr. Senka Balorda-Imamović, istaknuvši da Vlada kantona već duže vrijeme ima jako dobru suradnju s ovim veleposlanstvom.

Načelnik općine Vareš Avdija Kovačević pridružio se ranije izrečenim zahvalama, te u ime građana općine Vareš izrazio uvjerenje u nastavak prijateljskih odnosa s narodom Japana i njegovim predstavnicima u BiH. Na koncu, obratio se veleposlanik Hideo Yamazuki. Prema njegovim riječima,

u sklopu programa za tzv. temeljne projekte japanska je vlada za vareški Dom zdravlja izdvojila 89.278 eura. "Projekti u oblasti zdravstva stavljeni su u vrh prioriteta kada je u pitanju pomoć koju Vlada Japana pruža u Bosni i Hercegovini", istaknuo je veleposlanik i dodao kako je njegova zemlja do danas donirala više od

U novom RTG kabinetu

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 4

50 milijuna eura za obnovu i opremanje ustanova primarne zdravstvene zaštite diljem Bosne i Hercegovine.

Dom zdravlja Vareš, koji pruža primarnu zdravstvenu zaštitu za približno 10 tisuća stanovnika ove općine, dosad je raspolagao rendgen aparatom starim više od 40 godina koji je uslijed dotrajalosti i većeg stupnja zračenja predstavljao potencijalnu opasnost kako za pacijente tako i za medicinsko osoblje. Sada se može pohvaliti novim aparatom japanske tvrtke Shimadzu, jednog od vodećih proizvođača medicinske opreme u svijetu, kao i novim vozilom VW Caddy za prijevoz pacijenata do 75 km udaljene Kantonalne bolnice u Zenici.

Veleposlanik Yamazuki zaključio je riječima: "Nadam se da će ovaj projekt pridonijeti unapređenju uvjeta rada i podizanju kvalitete usluga u Domu zdravlja Vareš te da će, uz dobro održavanje, još dugo godina služiti svojoj svrsi, i nadam se da će ostati upamćen kao simbol prijateljstva između Japana i Bosne i Hercegovine".

M. M.

BROJ 230

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI VELJAČA 2014.

NaŠ OSVRT ako su nam educirani politički namještenici i kadrovi s kupljenim diplomama, tako su i prosvjednici. Prva je stvar onoga tko se priključuje nekom prosvjednom mitingu znati što hoće, je li to opravdano i zašto. Pa ako iz bastiona vlasti spuste uz škripu teški drveni most – da izaslanstvo onih koji vrše opsadu strogi komandant kantonalnog zamka primi i sasluša – ne bi bilo loše na komadiću pergamena iz njedara ili iz džepa na stražnjici izvući neke zahtjeve. Svaka sličnost sa srednjovjekovnom scenografijom ovdje baš i nije slučajna. A nije ni razvoj događaja jer u času dok mu pod prozorima prosvjednici otvaraju gladna usta svaki premijer je "na važnom sastanku izvan zgrade". No, kad oni poslije odapnu praćke i katapulte on će reći da se svakako planirao obratiti ili ih primiti u kabinetu, ali mu "jednostavno nisu dali priliku".

Vlast uvijek hini da je prezauzeta i odmahne rukom na okupljene "besposlenjake". Ispred pozove policiju da se ona bavi tom neartikuliranom masom.

Sve je, naime, počelo u Tuzli i počelo je legitimno, prosvjedima radnika čija su nekoć glasovita poduzeća uništena u pljačkaškoj privatizaciji. Izgledalo je ipak da će, kao uvijek, sve biti i utišano, razvodnjeno na lak način, ali kako je ove zime bez snijega i u ljudima nastao neki poremećaj, pukao je živac. Na nesreću, ovo je i izborna godina, te se među prosvjednicima nađoše i ubačeni elementi. Vlast je stoga inzistirala da nije uopće u pitanju njezin (ne)rad nego da je sve to maslo opozicije. Uglavnom: u svakom taboru ima onih što izgube osjećaj za mjeru pa je tako bilo i među naelektriziranom mladeži i među policajcima. I to je bio recept da se stupi u okršaj. Kad se "marisana", kako to fino kažu mladi anarhisti, prenijela i u druge gradove, u bolnice je prema službenim podacima primljeno znatno više policajaca nego VELJAČA 2014.

To je nama tranzicija dala

A odgovornost?

Nakon tri dana nereda u BiH potaknutih socioekonomskom krizom, a okrunjenih vandalizmom, od 5. do 7. veljače 2014., zapaljene su zgrade kantonalnih vlada u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Mostaru, a u Sarajevu još zgrada Općine Centar i samog Predsjedništva BiH pride.

Pri tome je par stotina policajaca završilo u bolnicama, ali nitko iz toga nije izišao trezveniji niti izvukao pouku, a najmanje političari i vlastodršci. To je, dakle, slika demokratske Bosne danas: zemlje sistemske korupcije i građanske frustracije, društva bez prosperiteta i patriotizma.

Neven S. vandala, ali ovi drugi znaju da će za njima biti naknadna potraga i u ambulantnim kartotekama pa će uboje radije previjati doma. I dok su se tako ove dvije skupine bavile jedna drugom, a majke im i supruge doma to gledale preko TV-ekrana, oni treći su kresnuli svoja tiha službena vozila i razbježali se kućama, po restoranima, na vikendice ili – majci stranci.

A cijenu su, osim povrijeđenih u neredima, platili objekti. Platili su kompjutori.

Platile su baze podataka. Sve ono zapravo što bi prije svega trebalo služiti na korist građanima. Uz ionako tromu administraciju, rješavanje predmeta i realizacija prava i projekata sad će se još više otežati i otezati. Svi stari činovnici, naravno, vratit će se opet u komociju sinekure. Korupcija,

nepotizam i rodbinske veze nisu izgorjeli ni u jednoj zgradi.

Prema tome, dobro jutro prosvjednici. Učinili ste strašnu medvjeđu uslugu ionako iscijeđenim zdravim proizvođačima i poreznim obveznicima.

Jer sve će to oni obnoviti, ta neće administracija samodoprinosom opremati svoje urede.

Usluga je učinjena i političkim strankama čija lukavost nikada ne spava, a ovo je, rekosmo, izborna godina. Svaka od njih krade dio prosvjedne vode i skreće je na svoj prazan mlin. No, najveća usluga učinjena je upravo onima koji su doveli zemlju u ovakvu situaciju i koji bi trebali listom završiti kao u Hrvatskoj, ni manje ni više, Ivo Sanader. Umjesto da se ili prosvjednici danju ili policija noću usmjeri na njih, njihove vile i aute, oni su

BROJ 230

se mogli smijati specijalcima i agresivnim prosvjednicima kako se sukobljavaju pod zidinama institucija.

Je li naša svijest sazrela i jesu li ovi prosvjedi, proglašeni tobože za bosansko proljeće, izraz te svijesti? Je li naša država spremna i sposobna za reviziju privatizacije i oduzimanje nelegalno stečene imovine? Za uhićenja okorjelih lopova? Nema takvog proljeća. Nažalost.

Zašto? Pa nisu zastupnici ludi izglasati antikorupcijski zakon protiv sebe, i kako bi uopće poslije izašli "majci" na oči. Majka stranka je stvarna gospodarica moći u ovoj zemlji. Ona delegira i infiltrira, javno ili tajno, kadrove: u tužiteljstva, u sudstvo, u javna poduzeća, u upravne odbore, u premijerske i ministarske fotelje.

Ti kadrovi se onda međusobno "oplemenjuju" i čuvaju leđa jedni drugima, a kad isisavaju javne financije moraju misliti i na majku koja ih je stvorila. I koji god zub majci stranci da iščupaš, pokazalo bi se da nije zdrav, ali tko bi ga iz te čeljusti iščupao kad i kliješta drži opet neki majčin sin. Ako se nekad nekoga sudski i zaganjalo, majka stranka odmah sakrila pod suknju. Sudovi su za siću, za narod.

Ima u stranačkim ćoškovima i ponešto neiskvarenih idealista i zbog njih se ne može do kraja generalizirati, ali kad su u pitanju svi krupni lopovi ove zemlje, kriminalni kolosi, ako se nađe i jedan da ne pripada (ili da nije pripadao) nekoj od vodećih stranaka i prošao kroz vlast, toga odmah treba odlikovati. Nakrao se "pošteno", s vlastitih deset prstiju.

Ti naši političari i oni što se ubrajaju čak među državnike, kad su zgarišta institucija dogorjela, izašavši odnekud nisu imali ništa suvislo kazati o grijesima sustava koji su stvorili i s kojim već 17 godina manipuliraju. Nego, onako šibicarski, promiješali su one tri kutijice na maramici, da se javnost ne dosjeti pod kojom je kuglica njihove odgovornosti za stanje u zemlji.

5

INTERVIEW

ZDRAVKO MAROŠEVIĆ, predsjedatelj Općinskog vijeća Vareš

Pripremati se i gledati dugoročno Razgovarao M. Marijanović Gospodine Maroševiću, za aktualnim sazivom Općinskog vijeća, na čijem ste čelu, već je 15 sjednica. Imali ste i ranija iskustva na mjestu predsjedatelja OV-a, pa kakvim ocjenjujete rad vijećnikâ u ovom mandatu?

Na Vaše pitanje možda bi trebali dati odgovor građani, odnosno birači koji su dali povjerenje pojedincima da zastupaju njihove stavove, mišljenja i sva druga pitanja koja idu u interesu poboljšanja standarda svih građana. Kada sagledam rad vijećnika s mjesta predsjedatelja Općinskog vijeća teško je izreći neku ocjenu od jedan do pet. Ovo pitanje neka tjera na jednu analizu u dva ili više pravaca. Pa idemo redom. Prisustvo na sjednicama je uredno, osim nekih opravdanih izostanka, ozbiljnost i poštivanje etičkog kodeksa može se reći da je u redu. Ali kada uzmemo sâm rad i pripremljenost po svim točkama dnevnog reda, nisam zadovoljan. Da se primijetiti da mnogi lutaju po mnogim točkama dnevnog reda, možda se nisu pripremili, možda ne znaju materiju o kojoj se raspravlja. Želim reći i ovo: mnogi nisu spremni preuzeti odgovornost za neka krucijalna rješenja, za bitne odluke koje trenutno izgledaju da idu na štetu građana. Dugoročno mislim koji nisu spremni preuzeti odgovornost za budućnost ovog grada, naše općine, za mlade ljude, našu djecu, rade u pogrešnom pravcu. Svaki vijećnik trebao bi biti širokih pogleda, preuzeti odgovornost za donošenje važnih odluka i kada takve odluke trenutno nemaju podršku kod građana.

Kakvom cijenite suradnju s općinskim načelnikom i njegove poteze u dosadašnjem dijelu mandata?

Kao predsjedatelj Općinskog vijeća nemam problem u suradnji s bilo kim. Moja je obaveza da surađujem s načelnikom, a posebno mi je obaveza da Općinsko vijeće usmjeravam u tome pravcu. Život me je naučio da razgovor, razumijevanje, tole-

6

rancija i uvažavanje drugog mišljenja može donijeti plodonosne rezultate, a sve drugo rezultat bi bio ravan nuli. Da se razumijemo, po bitnim stvarima i o bitnim odlukama koje načelnik ima namjeru provoditi razgovaramo, tražimo zajednička mišljenja i takve stavove pokušavamo prenijeti na ostale vijećnike. Vjerujem da ovakav pristup mora donijeti rezultat jer kada uzmemo u obzir da je aktuelni načelnik unio svježinu u radu organa uprave, uključio mlade školovane kadrove i podigao visoko ljestvicu u ostvarivanju boljeg životnog standarda građana.

Popis stanovništva pokazao je da općina Vareš ima 9556 stanovnika.

Može li ta brojka ugroziti status pojedinih institucija u Varešu i kako zadržati mlade jer jedino bi oni mogli spasiti budućnost?

Rezultat popisa je tužna činjenica, ali moramo je prihvatiti kao rezultat današnjeg općeg stanja u Varešu. Popis je pokazao da smo platili visoku cijenu loših poteza u bliskoj prošlosti. Sasvim je izvjesno da mali broj stanovnika utiče i uticat će na opstojnost pojedinih institucija. Naše je da radimo, da se borimo svim dozvoljenim demokratskim sredstvima da ne dođe do toga. Postavlja se često pitanje kako zadržati mlade ljude? Potpuno je svejedno kojeg su stepena obrazovanja, jer smo svjesni da bez mladih ljudi nema budućnosti. Mladi ljudi ne mogu sami. Na njima je ogromna odgovornost da zajedno s nama postupno preuzmu odgovornost za svoju vlastitu opstojnost, opstojnost svoje djece i nama starima mirniju i sretniju starost.

Odgovornost nije samo na organu uprave, Općinskom vijeću, odgovornost imaju svi koji mogu doprinijeti u odgajanju, školovanju i zapošljavanju mladih.

Moja je poruka svima: ako to ne urade neće ni oni sami opstati, jer je to neumoljiva činjenica prirodnog opstanka čovječanstva.

BROJ 230

Gospodarsko stanje u općini Vareš, po Vama, stagnira, napreduje ili nazaduje? Koje dobre i koje loše primjere možete izdvojiti?

Opće gospodarsko stanje u Varešu nije dobro. Svi mi znamo kakvo je. Da li ima pomaka, rekao bih da ima. Postoje mali koraci ka poboljšanju proizvodnih djelatnosti. Postoje dobre predispozicije da se pokrenu pojedini proizvodni kapaciteti. I tu vidim šansu i odgovor na Vaše prethodno pitanje. Svjesni smo da, kada je u pitanju gospodarstvo, ne ide ništa preko noći, ali stvaranjem uvjeta da se pokrene, da se primijetiti. Kada uzmemo činjenicu da je aktuelni načelnik zajedno s Općinskim vijećem donio niz odluka, pozitivnih rješenja u interesu poboljšanja gospodarskog stanja, onda je rezultat siguran. Dobar primjer je velika proizvodna hala u Ponikvi s betonskom konstrukcijom. To je, moramo priznati, rijetkost na ovim našim prostorima, ali daje nadu i odgovor na sva Vaša prethodna pitanja. Znam da uvjeti rada i sigurnost i zaštita na radu VELJAČA 2014.

PROJEKTI nije na visokom nivou, ali oni koji su odgovorni za provedbu zakona o pravima radnika i obvezama poslodavca moraju raditi svoj posao.

Jeste li u toku što se tiče mogućih investicija Ivana Žilića i ne čini li se da je Općinsko vijeće trebalo toj aktualnosti posvetiti bar jednu točku? Za usporedbu, nedavno je MMF odobrio državi BiH novu tranšu kredita od 93 milijuna KM, a po riječima općinskog načelnika Avdije Kovačevića Ivan je Žilić izrazio želju investirati na vareško područje 100 milijuna eura, posrijedi je dakle iznos nad kojim bi se valjalo jako zamisliti...?

Osobno imam određene informacije i upoznat sam od strane načelnika o svim aktivnostima kada je u pitanju gospodin Žilić. Ja imam svoje mišljenje i mislim da se ono u potpunosti podudara s onim što načelnik radi kada je u pitanju ova tema.

Ova tema daje nadu da Vareš krene u jednu bolju budućnost, ali ovo pitanje još nije za vijećničke klupe, jer bojim se da bi dobilo neki drugi pravac i moglo loše uticati na slijed događaja. U ovom trenutku ne znam što bi to Općinsko vijeće imalo raspravljati, jer mi smo dali odriješene ruke načelniku da razgovara s gospodinom Žilićem o zajedničkim interesima, a nalazi uporište u predočenom Programu rada načelnika koji smo jednoglasno usvojili. Ono što znam da je načelnik predložio gospodinu Žiliću određene projekte za koje ima zeleno svjetlo od strane Vijeća. Sve što bude trebalo iz domena Općinskog vijeća u daljnjoj suradnji, vjerujem da ćemo donijeti pozitivne akte. I na kraju želim reći da je ovo sve u pregovorima s gospodinom Žilićem. On donosi zadnje odluke, jer on ulaže svoj novac. Naše je da gospodina Žilića uvjerimo da u Varešu ima ozbiljnog, iskrenog sugovornika i vjerujem da će načelnik, kad bude vrijeme, upoznati Općinsko vijeće s konkretnim potezima ili dogovorima i onda ćemo otvoriti raspravu, ali raspravu koja će ponuditi nove vidike za nova ulaganja na radost svih građana općine Vareš.

Kraljevska voda U jednom od aktualnih projektnih prijedloga Općine Vareš zacrtano je da se "kroz javno privatno-partnerstvo želi izgraditi proizvodni objekt za proizvodnju i punjenje flaširane vode i proizvodnju aromatizirane vode s prirodnim limunom s izvorišta 'Radakovica', lociranog iznad sela Gornja Borovica". I ta je ideja vrlo brzo ušla u eksperimentalnu fazu.

Ana Šurkić ealizacija se počela odvijati kad je gospodin Majo Marilović iz Sarajeva došao kod načelnika Općine Vareš, gospodina Advije Kovačevića, i zatražio koncesiju za punjenje flaširane vode s navedenog izvorišta. Općinski je načelnik gospodinu Mariloviću dodijelio koncesiju na period od šest mjeseci za flaširanje limitirane količine vode, ali pod jednim uvjetom, a taj je da se uradi projektni zadatak za punionicu ili tvornicu flaširane vode.

Načelnik je inače kao jedan od svojih prioriteta tijekom mandata istaknuo afirmaciju Bobovca. Želi od njega stvoriti turističku destinaciju i nadasve mu vratiti historijski značaj koji ga je uvijek pratio. Nakon uvida u dokument koji su izradili gospodin Boško Andrić i gospodin Toni Petković, a vezano za povijesne veze Dubrovnika i Vareša, gdje je jasno prezentirana velika količina lijekovite vode koja se nalazi na izvoru "Radakovica", načelnik je postao sasvim uvjeren da bi projekt punionice flaširane vode bio pozitivan potez za Vareš, kao i za kraljevski grad Bobovac.

Projektni prijedlog je urađen u siječnju 2014., a izradio ga je gospodin Zlatko Sahadžić, diplomirani elektroinženjer. Projekt je u međuvremenu pre-

zentiran na BBI forumu u Sarajevu te je u tijeku aktivno traženje investitora za realizaciju projekta.

A dok se ne nađe investitor, gospodin Marilović prodaje vodu s Radakovice koja je dobila naziv "Kraljevska", što će biti osnovom za zaštitni znak na kome se posebno radi. Voda će biti pakirana u staklene bočice od po 0.20 ili 0.33 l.

Ova izuzetna voda moći će se uskoro kupiti i u Varešu, no cilj je učiniti je dostupnom diljem naše zemlje ali i inozemstva, te preko izvorske vode "Kraljevska" pronositi glas i o našoj bogatoj historiji, slavnoj prošlosti i o prirodnim vrijednostima koje krase naše područje i Bosnu i Hercegovinu.

"Fizičko-kemijska i mikrobiološka ispitivanja vode iz vrela Radakovica, pokazala su njen izuzetno visok kvalitet u svojstvima i zahtjevima za flaširane vode za piće", stoji u stručnoj analizi.

Zacijelo je i Kraljica Katarina osjećala nešto posebno u toj vodi koju je godinama pila na Bobovcu, te nisu bez značaja bile njezine oproštajne riječi kada je krenula s Bobovca: "Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja: pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice – jer toga troga više nigdje na svijetu nema."

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

SVJEŽE CVIJEĆE LONČANICE

VJENČANI BUKETI ARANŽMANI POGREBNA OPREMA I USLUGE

VELJAČA 2014.

BUKETI VIJENCI

BROJ 230

7

OSVRT NA BLAGOSLOV OBITELJI

Živjeti sam i ostati normalan Stalno govorim da brojke nisu važne, pogotovo ne najvažnije, a, svako malo, ja iznosim neke brojeve i statistike. Evo i opet!

Fra Anto, fra Marinko i ja obišli smo sve vaše domove i većinu vas zatekli u domovima. S nama su u pratnji bili naši suradnici, netko od njih. Tako je bilo i na selima i u gradu. I svugdje je bio lijep i srdačan doček: kao kad svoj dođe k svojima. Hvala vam svima na širokom i otvorenom srcu. Kažu da su u svih Varešana srca s takvom manom: s proširenom lijevom pretkomorom od gostoprimstva.

Piše fra Mirko Majdandžić z ovaj blagoslov obitelji obišli smo 1058 obitelji s 2161 članom. To je 2,05 članova po obitelji. Župljanki je 1161, a župljana 999. S jednim članom imamo 426 obitelji, s dva člana 327, s tri člana 156 obitelji, sa četiri člana 106, s pet članova 29 i sa šest članova samo 6 obitelji.

Brojevi nisu važni, ali ova prva dva broja – 426 obitelji s jednim članom i 327 obitelji s dva člana – prilično su teški.

Svaki dan provoditi život sâm: od jutarnje kave, do večernjeg čaja ili konjaka, puno je. A pogotovo kada se to ponavlja svaki dan. Varešani bi mogli (doduše, možda je slično i u drugim krajevima) patentirati recept: kako živjeti sâm i opet ostati normalan. A to su uspjeli. Župa Vareš je većinski gradska župa.

Nije to nikakva prednost. Vjerojatno je u vremenima kriza lakše živjeti na selu, lakše je preživjeti. Na selu uvijek ima bar nešto poljoprivrednih proizvoda i ponešto od domaćih životinja. Nisu važni brojevi, ali oni kazuju da u gradu živi 595 obitelji s 1221 članom. U Majdanu je 162

obitelji s 299 članova. I kada to zbrojimo vidimo da u gradu živi 757 obitelji s 1520 župljana. To je 71,5 % obitelji i 70,4 % župljana. Na selima imamo 296 obitelji ili 28,5 % sa 632 člana ili 29,6 % župe.

U našoj župi imamo 544 različita imena. Od ženskih imena najčešće ime (sa izvedenicama) jest Marija. Marijâ, Maricâ i Marâ imamo 65 u župi. Slijede Kate, Katarine i Katice, njih 59. Anâ imamo 53.

Nada nije izumrla u Varešu: u našoj župi imamo 22 Nade.

Od muških imena najpopularnije je Ivo (s Ivanom i Ivicom), 67 župljana nosi to ime. Josipâ i Jozâ imamo 45, a 25 župljana nosi ime Marko. Župljana s imenom Mijo je 23, a s imenom Anto 22. Na ime Stjepan odziva se 17 župljana.

Također imamo i 325 različitih prezimena. I ove godine najbrojnije prezime je Dodik – nosi ga 69 osoba. Slijede Božići – 54, Josipovići – 46, Franjići – 44, Malbašići – 42 i Gavrani – 38 nositelja. Zanimljivo je da imamo 72 prezimena sa samo jednim nositeljem.

U Varešu još ima mogućnosti organizirati neku humanitarnu akciju, za osobe koje su u potrebi. Jednu takvu akciju, humanitarni koncert "Daruj jedan obrok", na poticaj obitelji Cigura iz Vareš Majdana, organizirali su diskoteka Campari i župni ured Vareš. Koncert je bio 29. siječnja u navedenoj diskoteci. Sudjelovalo je petnaestak izvođača. Ako me pitate za njihova imena, ne znam ih nabrojati. Ako biste pitali koliko je pjevača, a koliko pjevačica? – također ne bih znao odgovora. Većina je mlađih pjevača, koji pjevaju pjesme koje inače ne slušam, ali sam mogao osjetiti otkucaje srdaca koja su ih dovela da sudjeluju u ovoj akciji. A to je važno.

Prodano je 437 ulaznica po 5 KM, ali ni to nije najvažniji podatak. Važno je to da je na ovim prostorima još ostalo srca i osjećaja za drugoga, za čovjeka u nevolji. Ljubav još nije izumrla!

8

BROJ 230

Umirovljenika je 796. Onih koji imaju nekakav stalni posao je 458. Na birou i bez posla je 201 osoba. Onih žena, koje puno i stalno rade, a to im nitko previše ne računa – domaćica – imamo 335. A za 63 župljanina nemamo podatke.

Predškolske djece je 52, a u osnovnoj školi oko 130 djece. Srednjoškolaca je 75, a onih župljana koji studiraju iz Vareša imamo 53.

Najstariji župljanin je gosp. Vinko Prkić (1919. g.), a među deset najstarijih samo su dvojica župljana, a osam je župljanki. Znači li to da žene žive smirenije, zdravije i bez manje stresa?

Najbrojnija godišta su 1958. (57 osoba), 1937. (56), 1935. (50), 1940. (48) i 1956. (46 osoba). Generacije 1960. ima 30 osoba (tu su fra Anto i fra Mirko).

Najbrojnija sela: Pogar (160 stanovnika), Duboštica (58), Pržići (57), Strica, Tisovci i Zarudje s po 50 stanovnika.

Najbrojnije ulice: Zvijezda – 278 župljana, Put mira – 243 župljanina i Selište sa 141 župljaninom. I tako dalje!

Naravno da brojevi nisu najvažniji, ali iz brojeva se može pročitati mnogo toga.

Djece i mladeži, uključujući tu i studente, imamo oko 320. To i nije mali broj kada bi oni, po završetku školovanja, ostajali u Varešu. Nažalost, u većini slučajeva, nakon završenog školovanja i studija oni moraju ići dalje, da bi našli sigurno zaposlenje. Sretnici su oni koji uspiju pronaći posao ovdje. Ovdje, na ovome polju, trebali bi se susresti ideje i genijalnost Varešana iz Vareša i Varešana s raznih strana svijeta, koji su uspjeli ostvariti značajne rezultate, da zajednički pronađu načine i mogućnosti ostanka i opstanka u Varešu. Često pomislim da je to realna mogućnost, a ponekad mi se učini da je to samo san. Ako sanjam, ne budite me!

VELJAČA 2014.

EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (III)

Ivanu Žiliću, vlasniku patenta koji mu je trebao donositi 90 eura naknade po svakom proizvedenom automobilu – i to od 26 milijuna automobila godišnje! – pri njegovu ulasku u sudsku borbu s Fordom nitko upućen u zakulisne igre kad je u pitanju tako ogroman novac nije prognozirao uspjeh. Uzmimo da takav automobilski gigant može angažirati i platiti toliko odvjetnika da sve u ešalonima ulaze u sudnicu, ali za rasipanje resursâ naprosto nije postojala potreba kad je nasuprot njih – ma koliko pravo bilo na njegovoj strani – stajao jedan čovjek. I izabraše za njega taktiku iscrpljivanja i podrivanja iznutra, podmićivanjem i ucjenjivanjem njegovih odvjetnika.

Magazin Rauchmelder iz Kölna, koji se prije šest godina pozabavio Žilićevom trakavicom pred njemačkim sudovima, slučaj je ocijenio vrlo jednostavnim: "On je vlasnik patenta, Ford je potvrdio uporabu i uštede, te mora platiti, ali to ne čini."

Rauchmelder tada zaključuje: "Vlada i industrija u dosluhu su, ne samo u ovom slučaju. To pokazuje fatalnu i antidemokratsku ovisnost sudova o ministarstvu pravosuđa, pa su postupci protiv 'sustava' većinom bezizgledni. Ovdje prava ostvaruje samo onaj koji ih uzme. U patentnom pravu, kod pronalazaka radnika mnogo je žrtava koje, doduše, imaju pravo, ali ga protiv industrije ne mogu realizirati. U pravilu se postupci otežu dok ne nastupi 'biološko rješenje', dakle izumitelj umre ili posustane zbog financijskih problema."

Danas kad post festum slažemo kockice Žilićevog slučaja, donoseći treći i posljednji nastavak priče iz njegovog kuta, znamo da je doista izgubio sve te sudske bitke, ali je u posljednjem času preokrenuo "rat" pa svoja potraživanja sada izvlači preko (re)osiguranja, upravo zahvaljujući odvjetnicima koji su se bili odveć zanijeli u svojem poigravanju.

Zato Žilić na kraju svakog govora o njima ne propušta reći: hvala im.

VELJAČA 2014.

Pravo u rukama jačega Piše M. Marijanović a početku suđenja, na radnom sudu u Kölnu, izgledalo je zapravo da su stvari krenule svojim tokom i da vode prema ishodu koji je jedini smislen i pravedan, a to je da Fordu bude naložena isplata naknade za korištenje patenta koji je Ivan Žilić po istupanju iz kompanije najzad registrirao na svoje ime.

– Ford nije protivriječio da je to moj patent bio, da je patent prošao tehnički pregled i da sam ja za njega dobio Award of Excellence, ali oni nisu izašli na parničenje. Dakle, Ford nije pravovremeno odgovorio na moju tužbu i on time automatski gubi proces – ponadao se Žilić, ali potom doživio razočaranje: – Da Ford ne bi izgubio novac, sudija uzima riječ i za mene kaže da sam "podčovjek" pitajući kako ja mogu tvrditi tako nešto da sam izumitelj!?

Revoltirani Žilić tada je suca "počastio" uzvratnom kvalifikacijom i kazao: "Ako sam ja podčovjek, onda ste vi naci-sudija".

POTVRĐENO: "PODČOVJEK"! Žilić uskoro uviđa da verbalni delikt od strane suca nije najgore što se moglo dogoditi njegovim ušima, a i očima kad je takva diskriminacija postala dijelom službene presude, te BROJ 230

da to nije samo provokacija nego sračunatost da ga se zapravo pokuša procesuirati kao Balkanca koji si umišlja da je izumitelj i k tome još potražuje novac.

– Na radnom sudu na prvoj instanci ne trebate advokata, ja tu nisam imao advokata, ali sudija mi je dodijelio jednoga i njega su ustvari angažirali da protiv mene pokrene postupak zbog neuračunljivosti. Ali nije im to uspjelo pošto on nije imao punomoć za radni sud.

Od procesa koji je imao u šaci, Žilić zapada u neugodan obrat i uspijeva se spasiti od psihijatrijskog vještačenja, ali ne i od druge optužnice, one za uvredu časti.

– Sudija, zvao se dr. Fabricijus, dakle mene je nazvao "podčovjekom", ja sam njega nacistom i tu smo mi počeli. Javni odvjetnik zbog toga je protiv mene pokrenuo postupak i ja sam tu uzeo svog odvjetnika, ali kad smo došli na parničenje on je pobjegao. Onda sam se branio sam, donio sam te dokumente gdje dr. Fabricijus napismeno navodi da sam ja "podčovjek", ali ovaj sudija to zgužva i strpa u košaru. I kaže, ne interesuje me to, dobivate dvije godine uvjetnog zatvora, za prevaru, zato što ja tvrdim

9

EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (III) kao "podčovjek" da posjedujem jedan patent. Dakle, i on to potvrđuje.

Istodobno su u Fordu, navodi Žilić, retroaktivno pokrenuli reviziju njegova rada odnosno upravljanja financijama.

– Meni nisu ništa našli, ali zato su neke moje kolege neslućeno završile u zatvoru.

Oni su bili kolateralna šteta, a ja sam gledao šta oni rade. Kad imate plaću od 20-30 hiljada eura vi to ne možete potrošiti, ne možete jesti više nego što inače jedete niti popiti više od jednog litra bilo čega, ali oni su još krali. I meni su predlagali da radim takve stvari, ali ja sam šutio i izbjegavao to, uvijek sam im rekao: nije mi zapelo sad, uzet ću drugi put. Bilo im je čudno i nisu vjerovali, mislili su da ja to bez njihova znanja...

POKER SE NASTAVLJA – Šef pravne službe Forda dr. KarlHeinz Dreumer pismeno je sudu potvrdio da primjenjuju moje rješenje i prihvatio isplatu naknade – iznosi Žilić argument koji mu je davao pouzdanja da nastavi pravnu borbu, navodeći uzgred da Ford i danas takav način postavljanja držača vodi pod njegovim imenom, a zatim otkriva: – Međutim, Fordovi pravni zastupnici meni su privatno rekli da mi novac neće nikad isplatiti, pa neka ih tužim do besvijesti!

Ne davši se pokolebati, Žilić ipak prijavljuje slučaj na viši radni sud, a u Njemačkoj se, kako kaže, troškovi postupka moraju platiti unaprijed i riječ je o stotinama tisuća eura.

– Ja sam tada od Forda potraživao iznos od 21,4 milion samo za radnu bazu, dakle ne za patent nego od zarade na mom patentu. Pošto ga Ford nije prihvatio kad je imao priliku i zakonski rok za to, znači patent je moj i ja ga prodajem kao proizvod, plus ja sam kao radnik napravio projekat za unapređenje proizvodnje i na to se odnosi zarada od 21,4 miliona.

I, kad je po drugi put gurnuo svoj ulog pred sud, poker s Fordom mogao se nastaviti. Za odvjetnika je unajmio, uvjetno rečeno, zemljaka Ivana Ćurića, uzdajući se u njega više nego u Nijemce. I opet je sve izgledalo nesporno, mislio je da ima dobre karte, ali...

– Mi smo to fino zastupali pred tri sudije, pošto je riječ o višem sudu, ali mjesec dana kasnije dobijem sudsku odluku da sam, pošto Ćurić nije bio prisutan tom procesu, izgubio parnicu! On je tu bio, tu je bila moja žena, bilo je još publike, ali on je naknadno potpisao da on nije bio prisutan. Pod pritiskom odnosno što je bio potplaćen – zaključuje Žilić.

10

Angelica Fessel prošla je s Iva

Treće godine parničenja Žilić je pred trećom instancom, tj. vrhovnim sudom.

Zna da četvrte prilike neće biti, ali kako se postaviti? Sudu ne može pristupiti bez pravnih zastupnika, a teško mu je povratiti povjerenje u njih. Angažira novi odvjetnički ured "Moritz und Partner".

Kad u Fordu shvate da Žilić ne posustaje, i oni podižu "borbenu pripravnost" na viši stupanj.

– Taj postupak je pred sudom svaki put bivao nečim ometen – ističe Žilić – i nikako se nije uspijevalo raspravljati o meritumu stvari.

Navodi kako je tužba najprije bila tri puta odbacivana zbog "nemara" njegovih odvjetnika jer nije sadržavala neke nužne dijelove. Kad je najzad prihvaćena suci u par navrata prekidaju postupak zbog toga što se pojavljuje "ugovor" prema kojem je on Fordu prepisao patent, a zatim i "izjava" da ništa više ne potražuje. Uspio je dokazati da su u Fordu četiri puta krivotvorili njegov potpis pa su sporni ugovori i izjave poništeni, a njegov pokušaj da BROJ 230

procesuira direktora Forda Bernharda Mattesa zbog načelne odgovornosti za podmetanje lažnih dokaza i ometanje suda odbačen je uz obrazloženje državnog odvjetništva da "nije počinjena šteta niti je došlo do uznemiravanja javnosti."

U SREDIŠTU PODVALA – To je postala borba protiv sustava – počinje shvaćati Žilić, navodeći primjer dr. Kurta Bartenbacha, koji je u početku zastupao Ford, a onda prešao u ministarstvo pravosuđa na položaj savjetnika ministrice.

– Toga sam čovjeka prvi put sreo u kancelariji mog advokata u Essenu, gdje mi se lažno predstavio kao njegov partner. Čak smo razrađivali moju tužbu protiv Forda i dr. Bartenbach je znao sve naše namjere i argumente. Na raspravi sam se šokirao kada sam ga vidio na strani Forda.

Nakon što je priznao da smo se sreli kod mog advokata, sudija je prekinuo postupak, a moje advokate pritvorio i zatvorio im ured.

VELJAČA 2014.

POTPIS ZA PREOKRET

nom Žilićem kroz sve nedaće

Kad je Žilićev slučaj prije četiri godine medijski pratio magazin "Business.hr" tada su iz Forda tražili odgovor na pitanje o ulozi dr. Bartenbacha u ovom slučaju, ali nisu ga dobili.

Isti je magazin izvijestio kako su Žilića razvlačili na druge načine. Naime, držače što se na vozila pričvršćuju Žilićevom metodom tvrtka "Black & Decker" na velesajmu je predstavila kao vlastiti proizvod i prodavala ga autokućama bez njegove licencije. U "Black & Deckeru" su odbili prijedlog nagodbe pa je Žilić tužio i njih.

Ali, sud je, kako tvrdi, obustavio postupak u dogovoru s njegovim odvjetnikom. Žiliću je preostalo i njega prijaviti odvjetničkoj komori, potom ga tužiti sudu te pronaći nekoga tko bi ga zastupao protiv svoga kolege. Kako se ipak ne bi iscrpljivao na manje važnim raspravama, tada je privremeno odustao od postupaka protiv proizvođača držača i diskreditiranih odvjetnikâ, da bi se mogao usredotočiti na glavni postupak, naveo je "Business.hr".

VELJAČA 2014.

Međutim, Ford tada preuzima inicijativu i preko posrednika nudi Žiliću dva milijuna eura naknade za patent i povlačenje tužbe. Kada Žilić odbija tu ponudu, jer je to neusporedivo malo u odnosu na trećinu dobiti ostvarene patentom koja mu treba pripasti sukladno njemačkom zakonu, ponudili su mu preko odvjetnika 20 milijuna eura na račun tvrtke koju bi na njegovo ime otvorili u Belgiji.

– Ja sam radio s novcem i nisu me mogli prevariti. Zato mi je to s Belgijom bilo sumnjivo pa sam zatražio isplatu u Njemačkoj, ali nisam dobio odgovor. Međutim, poslije su me posjetili novi emisari i pitali zašto sam odbio ponudu od 100 miliona eura!? Kada se ustanovilo da su moji advokati uistinu dobili takvu ponudu, ali računajući da ću pristati i na 20 miliona, uz isplatu u Belgiji, dok bi ostalih 80 uzeli oni, jedan od njih zbog toga je završio u zatvoru – iznosi Žilić još jedan loš epilog po odvjetnike koji su ga, navodno, zastupali.

BROJ 230

Prije okončanja postupka na vrhovnom sudu Žilić vuče taktički potez.

– Zamolio sam kancelariju "Moritz und Partner", pošto sam vidio da su oni ovlašteni za ekspertize, da naprave vještačenje kolika se šteta meni radi zbog neplaćanja za moj patent. Oni su to napravili i izašlo je 374 miliona na pet fabrika od kojih svaka izbaci po 400 hiljada auta godišnje, puta 12 držača na svakom od njih.

Ali i tužena strana se tada javlja s novom, naoko dobronamjernom ponudom.

– Kako bi izbjegli plaćanje, oni su meni nudili novo vještačenje, ali nisam pristao iako znam da na autu ima više od 12 držača. Jer šta ako eksperti kažu da nema nijedan? A mogu! Autoindustrija bi im možda za to platila milijardu i opet bila na dobitku jer cifra koju meni duguju je mnogo veća. Ovako, igrao sam na sigurno jer, prema priznanju Forda, mojih je 12 držača i meni dosta.

Uglavnom, tada je zatražio od svojih odvjetnika da potraživanja utvrđena ekspertizom, koju je sam naručio, prijave pred sudom, što su oni učinili, ali nisu izašli na završno parničenje.

– Mi smo se dogovorili s Fordom i mi gubimo! – rekli su mu ispred ulaza u sudnicu i ne bi pomoglo ni to da ih fizički pokuša ugurati unutra.

– U redu – rekao je na to Žilić – samo vi meni potpišite da sam zbog vas izgubio proces.

Kad se toga prisjeća, Žilić ističe da mu ni danas nije jasno kako su to oni spremno i olako potpisali.

– Rukovali smo se i razišli, a ja sam im drugi dan javio, molim vas prijavite to vašem osiguranju, pošto su oni bili osigurani od profesionalne pogreške. Ja sam to znao i tu sam ih čekao, ali oni su vjerovatno mislili da je autoindustrija toliko jaka i da ona stoji iza njih pa su se osjećali presilni kad su to potpisali. Međutim kad je osiguranje to shvatilo, da su ovi bili toliko glupi da to potpišu, odmah su im zatvorili sve kancelarije, i njihove i partnerske, i oduzeli im sve licence. Ali to je za njih bilo prekasno jer sam ja već imao crno na bijelo svoja potraživanja, notarski prenesena na mene.

Sve u svemu, od 7,81 eura po držaču, što je ulazni iznos, množenjem s brojem držača, pa s brojem proizvedenih automobila i brojem tvornica u kojima je Žilićev patent stavljen u primjenu, dobije se izlazni iznos od 2,3 milijarde eura. Tolika su konačna Žilićeva potraživanja od (re)osiguranja – na godišnjoj razini.

11

EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (III) ru. Ja otvorim prozor i onako mu kažem, je l' normalan, tako malo po bosanski par onih lijepih riječi, a on meni kaže: jesi li ti normalan, pa tebi lupa nešto naprijed!? Ja zaustavim auto i skinem onu kapu s točka, ispadoše šarafi. Znači, ja sam mogao poginuti bez problema ili nekoga slomiti.

Drugi primjer je, recimo, stavili su mi neke kapi u vino i ja sam bio privremeno oslijepio, nisam ništa vidio petnaestak minuta, i to mi se isto desilo usred vožnje.

PROBLEM ZVANI STO MILIJUNA

Pritom, patent vrijedi 20 godina, ali sudska odluka ostaje na snazi 30 godina, tako da je Žilić, zahvaljujući odvjetnicima koje je u stilu šah majstora naprosto matirao, dobio 10 godina bonusa za dotok novca.

– I hvala im na tome – poručuje im danas Žilić.

POSLJEDNJA PONUDA Ali, ako je netko pomislio da je ovim priči došao kraj, nije – ima još. Žilić dobiva novu, nikad veću ponudu za nagodbu. Predstavnici osiguranja nude mu pet milijardi eura uz uvjet da prestane preko porezne uprave utjerivati ostatak potraživanja od njih. Žilić bi na to, kaže, i pristao da su mu ponudili spomenuti iznos u gotovini.

Bio je to napet sastanak u krcatoj dvorani gdje se željelo izvršiti pritisak na njega i ishoditi njegov pristanak odnosno potpis pod vrtoglavi iznos. Došao je s tjelohraniteljima.

– I mi smo tu sjeli – pripovijeda Žilić – oni su meni nudili pet milijardi da se izmirimo. To se događa nakon što su procesi završeni, odvjetnička kancelarija je već zatvorena i ja prebacujem potraživanja na poreznu upravu, porezna uprava utjeruje novac na silu od njih. Tako da su oni primijetili da su postali nemoćni, dođe financijska policija i pokupi im novac. Da bi se sa mnom dogovorili onda su mi nudili pet milijardi, ali da ih prebace u švajcarsku UBS banku. Ali ja sam im rekao: dovezite kašikara s paletom novca, idemo fino s tim u najbližu poreznu upravu, pola ćemo podijeliti ja i uprava i meni ostaje čist novac. Oni nisu htjeli. Bila su trojica iz direkcije ERGO osiguranja, bio je jedan iz direkcije ARAG-a i oni su

12

mene uvjeravali da je to s UBS-om siguran način. Ali kad je u Švajcarskoj moj novac, oni mene ne prijave, onda ja odležim 30 godina u zatvor. Ili me prijave i onda mi zamrznu novac, da ne mogu nikada doći do njega. Oni su mislili na tako jeftin način mene se osloboditi, ali jednostavno nisam htio pristati. Onda je tu pukao glavni posrednik iz ARAG osiguranja i rekao mi doslovce: ti, stara vrećo, koliko dugo želiš još da živiš!? Pet milijardi nećeš da uzmeš!

Urlao je na mene jer mu je, ako me slomi u pregovorima, za nagradu bio obećan Porsche, ali nije ga na meni zaradio. Sada osiguranje plaća meni, a oni, pošto su reosiguranje, oni oduzimaju Fordu, tako da Ford mora na kraju opet da plati. Sad oni jedni druge tuže i neka se tuže, to je njihov problem. Žilić kazuje kako je otad pao u nemilost njemačkih vlasti i kako su mu radili sabotaže na automobilu, odbijali mu primiti auto na tehnički pregled, pritvarali ga i globili za sitnice i izmišljene prekršaje. Jedanput na švicarskoj granici, kazuje, bio je zadržan i skinut do gola, primoran sjediti na betonu, da bi ga nakon četiri sata jednostavno pustili. Prijavio ga vlastiti računovođa, ali provjera njegovih računa nije pokazala ništa nezakonito.

– Oni su mene na koncu pokušali ubiti, više puta, i to pravo – iznio je Žilić otvoreno pred kamerom sarajevske Face TV. Prepričava par takvih situacija: – Jednom prilikom ja i moja žena vozili smo se pored jedne škole i tu ne smijete brže od 30 kilometara na sat, mene tada pretiče jedan biciklist i lupa mi po prozoBROJ 230

Zbog svog mira, a na koncu i zbog manjeg poreza, Žilić donosi odluku o preseljenju u Luxembourg, bogatu državicu u zavjetrini, i skrasi se ondje u siječnju 2011. Nastavlja s poslovnim aktivnostima kako bi kroz njih mogao izvlačiti svoja potraživanja od osiguranja, ali u proljeće iste godine njegov dotadašnji tempo zaustavlja prometni udes. O tome kazuje: – Moj vozač na autoputu nije pazio i mi smo naletjeli na poledicu, sudar smo napravili, slomljena mi je jedna ruka na dva mjesta, noga, rebra, a ova bosanska glava kojom sam izbio šofer-šajbu, na njoj ništa nije bilo, jedino je bila sva plava. I to me zaustavilo. Neka viša sila jednostavno vas zaustavi, kaže: stani čovječe, bolan, smiri se. I za tu godinu dana dok sam ležao i oporavljao se novac je sâm dolazio meni, više nego kada sam radio i jurio okolo. To je životni put, ako nećete da učite milom, onda ćete silom – zaključit će Žilić.

O svom današnjem poslovnom životu Žilić veli: – Kad dobri projekti dođu ja investiram. Imam godišnje šezdesetak projekata i to umanjuje moj porez. Kad prebacim na nekoga jedan dio novca, u tom momentu plaćam manje poreza. To je meni u interesu. Međutim, moj problem je kad se pojavljuju mali projekti. Jer da biste potrošili 2,3 milijarde vi trebate hiljade i hiljade projekata pa sam ja ograničio sve na sto miliona, ne idem ispod. Tu je sada problem.

Na koncu, o rodnom gradu: – Što se tiče Vareša, malo mi je teško da je koncept Vareša izgubljen pošto je Vareš, zna se već, od bronzanog doba imao svoj identitet, ali preko noći se ne može ništa povratiti.

U bivši grad metalurgije i vrsnih majstora, kakvim ga Žilić pamti, kako je već izravno kazao i samom načelniku, spreman je uz stanovita jamstva rado uložiti jedan od ona 23 dijela svojega godišnjeg prihoda.

Priča o tome tek čeka svoj epilog…

(Svršetak) VELJAČA 2014.

ŽIVOTNE PRIČE

Nekom ništa, nekom sve Ne sudite čovjeka po izgledu i odijelu, jer to vas može prevariti. Uglavnom, život je čudna stvar, nekome daje i šakom i kapom, a nekome škrto i jadno.

J. Klarić ada u sumrak opazite zgurenu sjenku, bradatu i razbarušenu, kako baulja uzanim prolazima gornjega grada i traži skriveni put do obližnje birtije, da se utješi i ispovjedi slučajnom sugovorniku, pomislite: bolje ga je zaobići nego susresti.

Rođen u prvoj polovici prošloga stoljeća, odrastao nekako u trku, ušiju naslonjenih na "Glas Amerike" i Grgu Zlatopera, a tijelom i korijenima u svakodnevnici koja nam je obećavala: kad dođe komunizam sve će biti drugačije, radi koliko možeš, uzmi koliko ti treba. Žene nikad nije imao, a piše se na njega, djeca nikad sjela u krilo da čuju priču života, uhvate pravac. Sad su negdje u svijetu. Kada ga vidite obrijanog i uljuđenog znak je da je

netko od njih došao da ga obiđe, da vidi kako mu je.

Srednja škola, jedna teka pod pazuhom, olovka ako se nađe, knjiga mu ne treba, pamti sve, s ocjenama nema problema. Talent za slikanje, gitaru svira onako iz ruke, klavir iz trećeg pokušaja daje prepoznatljivu melodiju. Pozna svaku travku, zna kako se zove i čemu služi, pronikao u život pčela, krava je za njega sveta životinja, prijateljica i hraniteljica. Apsolvirao na Tehnološkom fakultetu, korak do diplome. A onda je nešto puklo (sačmara), žena se odvojila, djecu odvela, na diplomu zaboravio.

Vratio se u Vareš i, dan na dan, evo mu gotovo sedamdeset, ni dana staža, ni zrna zadovoljstva, uz njega je samo uglađeni mačak da ima s kim podijeliti priču i uspomene. Jedna od

Priredio Z. Filipović

Djede, jesi l' ti ikad 'vako sa svojim djedom?

VELJAČA 2014.

Zajedno na Zabrezju

njih nam je zajednička, vraća u mladost kada se išlo u Vijaku na igranku pješice preko planine Zvijezde.

Kolo, pjesma, alkohol, hvata omaglica, zora se nazire, valja na konak a ne zna nas nitko, golobradi i bandoglavi ne trebamo nikome. Spašava nas poziv: 'ajdete kod mene – pristojan čovjek, positan, podbuo od pića, seoski mesar, te mi se zgledasmo i pođosmo. Odvede nas na čardak, dva kreveta, jedan uredan i pospremljen, drugi izgužvan i zapušćan, između kreveta natkasla, na njoj nekoliko mrva kruva, boca rakije i glavica bijelog luka; nudi nas, grč u stomaku, gladni smo, umorni smo, pričamo kroz polusan.

Domaćin se otvara: imao sam kuću, ženu, mesaru, dolazilo se iz Vareša po meso, al' naiđe neka voda, što se oko srca ovija, pamet pomuti, i odnese sve. Čujem da je odselio da na nekom drugom mjestu proba ponovo. Krenulo ga, doš'o sebi i sve potraja opet do prve čaše u kojoj potonuše prošlost i snovi o novom i dru-

BROJ 230

gačijem (jedna čaša je taman, a dvije su malo).

Valja nama preko planine.

Noć je, osamljena kuća pored puta, moj suputnik lupa na vrata i doziva: gospoja, je l' ti čo'ek kod kuće? Javlja se bunovan ženski glas: a što pitaš za mog čo'eka kad me još nisi ni vidio!?

One '93. kad su svi nabrali nekud ostao je da bude pri ruci nepokretnom ocu i gleda kako Vareš tone u ništavilo.

Stariji brat, bivši visoki partijski dužnosnik i ambasador u mnogim zemljama sjeti ga se ponekad u vidu čestitke od sto maraka, koje dobro dođu da se malo okrijepi. Ne pruža ruku, ne išće, što je Bog dao, dao je, veli – ovo što imam meni je dovoljno. U žrvnju života mnogi su prošli mnogo gore. Zdrav je, na njemu nema viška mesa, nema za što bolest da se zalijepi. Kuća mu je naspram groblja, svaki put kad vidi novu humku ili okupljene ljude, u avliji na staru jabuku ureže novu crtu, a crtâ poprilično, boji se da mu drvo ne omanja.

13

VAREŠKA NASELJA (I) očnimo od donjega ulaza u Vareš, gdje se nalaze Korovinjići. Korovinjiće su nekad davno prepoznavali po tome što se u njima nalazila gospodarska zgrada za pečenje rakije "na veliko", za tržište.

Blizu te zgrade bila je stara klaonica koja je opskrbljivala mesom sve vareške mesnice, gradski hotel, bolnicu i lječilište na Ponikvi.

U Korovnjićima su smješteni i objekti u kojima se odvijalo sve vezano za kulturna događanja u Varešu. Tu je smješten radnički dom, kino dvorana, šahovski klub i ljetna bašta s pozornicom za glazbu te okruglim podijem za ples. Tu je bila i zdravstvena ambulanta, da bi se kasnije, na istom mjestu, izgradio sadašnji dom zdravlja. U tom naselju je izgrađen mali park i spomenici rudarskoj tradiciji Vareša.

Uzvodno, uz rijeku Stavnju, s desne strane nalaze se Zukići, naselje s kućicama koje su u nekom vremenu zamijenili "O" objekti. Prvobitno su u tom naselju izgrađene četiri, za ono doba velebne kuće s po dva stana velike kvadrature, za tadašnje visoke kadrove. U Zukićima je postojala stara džamija koju je na istom mjestu zamijenila nova 1965. godine i kasnijom dogradnjom izrasla u lijep vareški objekt.

Nešto dalje s lijeve strane Stavnje je naselje Tirići. To naselje je među prvima, izgradnjom "C" blokova izgubilo svoj nekadašnji izgled. Tiriće ćemo prepoznati i po tome što je u njima izgrađena najveća višekatnica, objekt s najvećim brojem stambenih jedinica, poznat kao "boračka zgrada".

Vraćamo se opet na desnu stranu Stavnje i malo uzvodno dolazimo do naselja Stojkovići. Ono počinje s pravoslavnom crkvom, a završava s bazenom na otvorenom, za kupanje tijekom ljeta. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini, uz vareški bazen, postojao je još jedino čuveni bazen na Bembaši. Također, malo je kome poznato da je poznati hrvatski pisac Novak Simić odrastao u Stojkovićima. Rođen je u selu Brda iznad Striježeva, kao dijete s roditeljima doselio je u Stojkoviće i u Varešu završio osnovnu školu. U Sarajevu

Nazivlje u duhu prošlosti Rijetko se možemo obradovati odlukama Općinskog vijeća, ali odluci da se stara vareška naselja preimenuju u ulice i da im se vrate njihova stara imena, obradovala je najveći broj Varešana. Ipak, dosta građana nije upoznato gdje su ta naselja locirana u gradu.

Piše Miroslav Petrović je završio srednju, a odlaskom na studije u Zagreb ostao je u njemu do kraja svog života. Danas se u Stojkovićima nalaze dvije institucije: Pučka kuhinja i Radio "Bobovac".

Samo malo dalje je naselje Franjići. Na početku Franjića nekada je bila fotografska radnja "Mandić", a nešto kasnije Jojićeva mesnica. Naselje je prije završavalo

malim parkom odmah do zgrade Općine.

U Franjićima su dugo vremena bile prostorije penzionera i tik do njih vinski podrum koji je kasnije pretvoren u okupljalište mladih poznato kao Klarin "Stari podrum". Danas to naselje prepoznajemo po srednjoškolskom centru izgrađenom na mjestu spomenutog parka.

95,

14

Hz

01 3 i 1 ,1 M

BROJ 230

VELJAČA 2014.

IN MEMORIAM ijest da je u zagrebačkoj bolnici Rebro svoju životnu bitku s opakom bolešću izgubio Davor Vidović, nakon hrabre i lavovske 16-mjesečne borbe prožete dubokom vjerom, mnoge je teško pogodila, posebno njegove najbliže: suprugu Nelu, djecu Luku, Lanu i Reu, majku Ginu, oca Tomu, sestru Marjanu i brata Marija s obiteljima.

Smrt svakog čovjeka, pogotovu mladoga – a Davor je umro u 38. godini života – zacijelo pogađa svakoga. Postoji bezbroj pitanja na koje jednostavno nema odgovora.

Tko je bio Davor Vidović?

Tragedija Vareša i egzodus Hrvata u studenom 1993. godine dovode ga do Kiseljaka dok je još bio malodoban. Posredovanjem dobrih ljudi Davor nakon nekoliko mjeseci odlazi kod rodbine u Šibenik, a potom u Komižu na otok Vis. On ne sjedi prekriženih ruku i ne jadikuje poradi sudbine koja ga je pogodila, nego nedugo po dolasku na Vis sa svojim prijateljem, Varešaninom Brankom, osniva poduzeće za otkup i distribuciju jadranske ribe. Davor i Branko, koji su jedva poznavali potočnu pastrvu, preuzimaju cjelokupni otkup ribe od čak 52 ribara, koju prodaju po Hrvatskoj i poslije po Europskoj uniji.

Davor stiže u jednu sredinu potpuno zatvorenu u sebe koja ne prima stranca tako lako i koja je desetljećima bila rezervirana samo za domicilno pučanstvo i za one politički podobne. No, on osvaja Vis, ali ne samo svojom poduzetničkom sposobnošću, nego prije svega svojom neizmjernom dobrotom i ljubavlju prema svakom čovjeku kojega je susretao. Uvijek nasmijan i miran Davor je bio nadaren čovjekoljubljem i nije prezirao ili mrzio čak ni one koji su mu pravili neugodnosti ili ostajali dužni za isporučenu ribu. Bio je i ostao jednostavan čovjek kojega poslovni uspjesi nisu digli u oblake, kako to obično biva, nego je ostao privržen običnim ljudima.

Posebno je bio ponosan na svoju obitelj: suprugu Nelu i djecu Luku, Lanu i Reu. On je imao sposobnost okupljanja prijatelja oko sebe, koji su se kao takvi pokazali i za vrijeme njegove životne bitke.

Sahranjen je u Komiži 25. siječnja 2014. godine. Prema pričanju starih Komižana, tako velik i veličanstven ispraćaj Komiža i Vis nikada nisu imali. Ljudi su pristigli iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švicarske, Njemačke, Nizozemske, Austrije... Preko 120 vijenaca i ostalih cvjetnih aranžmana poredanih uz zidine komiške crkve nijemo su svjedočili o VELJAČA 2014.

Davor s djecom

Lađa ostavljena žalu… Čovjek koji nas napušta je kao sunce koje zalazi. Ali nešto od njegovog svjetla ostaje uvijek u našim srcima. Posvuda su tragovi njegovog življenja koji nas podsjećaju na njega. dobroti čovjeka koji je premlad napustio ovaj svijet i prešao u drugi pravedniji.

Kako je na misi zadušnici naglasio mjesni župnik, postoji bezbroj pitanja na koja mi nemamo odgovora. Ostaje nam samo nada da ćemo jednog dana u vječnosti naći odgovore. Imamo pravo ljutiti se i na Boga jer ništa ne razumijemo. Mnogi ubojice, razbojnici, palikuće, silovatelji, lopovi, nesmetano i nekažnjeno hodaju ovim našim svijetom uživajući u materijalnim dobrima često stečenim nelegalnim sredstvima, dok neki dobri ljudi prerano sele u vječnost ostavljajući svoje najmilije u neizmjernoj boli, tuzi i žalosti.

Tko to sve skupa može razumjeti?

"Možda je i Davor imao svoje poslanje na ovoj zemlji koje je izvršio i potom preselio u vječnost", riječi su njegove sestre Marjane koja je još prije dvadeset godina doživjela isto tako tešku tragediju izgubivši muža.

Posebno dirljivo bilo je u crkvi pri oproštaju od Davora, kada je dalmatinska klapa zapjevala pjesmu "O, Bože, zar si pozvao mene... svoju lađu sada ostavljam BROJ 230

žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti..." Sa suzama u očima i krajnje dostojanstveno povorka je potom krenula prema posljednjem počivalištu uz pratnju klape s pjesmom "Ave Maria".

Nitko od prisutnih nije mogao suspregnuti suze ni prilikom polaganja lijesa u grob uz klapsku pjesmu "Ne dirajte moju ljubav…" na posebnu želju Davorove supruge Nele.

Koliko je Davor bio priznat i omiljen kod domaćih ljudi pokazuje i primjer čovjeka koji je svoj hotel "Biševo" otvorio i ugostio sve one koji su htjeli prenoćiti na otoku, bez ikakve naknade.

Riječi Davorove supruge Nele najrječitije govore o dobroti čovjeka koji je prerano otišao u vječni život: "Neizmjerno sam žalosna i tužna što je moj Davor otišao u vječnost, ali sam i neizmjerno sretna i ponosna što sam 16 godina imala čovjeka najboljeg na svijetu". Nela će nastaviti Davorov posao uz pomoć obitelji i prijatelja.

Pokoj ti vječni dobri naš i plemeniti Davore!

M.V.

15

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV U dubokoj boli javljamo svim rođacima, prijateljima i znancima tužnu vijest da je naš dragi, voljeni i neprežaljeni suprug, sin, otac i brat

DAVOR VIDOVIĆ preminuo nakon duge i teške bolesti 21.siječnja 2014. u 38. godini života.

Pogreb je bio 25. siječnja 2014. na mjesnom groblju u Komiži, otok Vis. Počivao u miru Božjem!

Supruga Nela, sin Luka, kćerke Lana i Rea, majka Gina, otac Toma, sestra Marjana s obitelji, brat Mario s obitelji, te ostala tugujuća rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV ILIJA DODIK (1941. – 2014.)

Dragi naš Ilija!

Imao si i uvijek ćeš imati posebno mjesto u našim srcima. Neka dragi Bog podari mir tvojoj dobroj duši.

S ljubavlju, sestra Dragica i djeca

IN MEMORIAM Dana 10. II. 2014. navršilo se 40 dana otkako nije s nama naš dragi

MILORAD ŠILJAK (1935. – 2014.)

Kako vrijeme prolazi sve više nam nedostaješ.

Volimo te!

Supruga Anđa s djecom

POSLJEDNJI POZDRAV

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 27. siječnja 2014. godine preminula je naša draga majka i baka

Dana 28. siječnja navršilo se sedam godina otkako nas je napustila naša draga

BERTA DODIK

SVJETLANA BRKIĆ

(1937. – 2014.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima.

Zahvaljujemo svim prijateljima i rodbini koji su u teškim trenucima bili uz nas.

Počivala u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

(28.I.2007. – 28.I.2014.)

Godine prolaze, a sjećanje na tebe ostat će vječito u našim srcima.

S ljubavlju i poštovanjem,

POSLJEDNJI POZDRAV

SJEĆANJE

našoj dragoj

Dana 28. siječnja 2014. navršila se godina dana otkako nas je napustila naša draga tetka

ŽELJKI JAZIĆ rođ. Riđić

tvoji najmiliji

BRANKA ZLOVIĆ

(1945. – 2014.)

Tvoju dobrotu nikada nećemo zaboraviti.

(1931. – 2013.)

Počivaj u miru Božjem!

Suprug Boro, sin Dragoslav s porodicom, kćerka Dragana s porodicom, djeverovi i zaova s porodicom

Uvijek ćemo je se rado sjećati i s ljubavlju je spominjati.

Mladen, Ana, Nataša i Nikolina

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE BERNARD IDŽAKOVIĆ

na našeg dragog supruga, oca i djeda

(30.I.1977. – 30.I.2014.)

MILORADA TRIFKOVIĆA

NEVENKA IDŽAKOVIĆ

(8.II.2011. – 8.II.2014.)

S poštovanjem, ljubavlju i ponosom te čuvamo u našim srcima i mislima.

(13.II.2006. – 13.II.2014.)

U tišini vječnog mira pratit će vas naša ljubav i lijepa sjećanja sve dok živimo.

Počivali u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE ZITA ILIČIĆ rođ. Lovrenović

(15.II.2009. – 15.II.2014.)

(1995. – 2014.)

Nedostaješ nam iako si uvijek uz nas i uz mnoge koji su te poznavali i kojima si pomagala svojim vrijednim rukama i dragim osmijehom.

Sjećanjem i spomenom obilježavamo godine tvog preranog i tužnog odlaska.

Počivala u miru Božjem!

Djeca: Kristina, Vjerana i Željko s familijama

16

BROJ 230

Dana 15. veljače navršava se pet godina od smrti dragog nam supruga, oca i djeda

FRANJE GRABOVCA Jure Uvijek ćeš biti u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Tvoja obitelj

VELJAČA 2014.

SJEĆANJE

SJEĆANJE na našeg voljenog brata, ujaka i strica

DRAGICA KALFIĆ rođ. Semunović

MIJU DRIJENČIĆA

(1997. – 2014.)

(15.II.2008. – 15.II.2014.)

S trajnom tugom u srcu i ljubavlju sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem nedostaješ.

Ne blijedi slika na tvoj dragi lik, tvoju dobrotu, plemenitost i sretan život proveden s tobom. Dok život traje, trajat će ljubav, tuga i sjećanje.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro, i Silvana, s obitelji

Tvoja djeca: Kaća, Željko i Miroslav s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(16.II.2006. – 16.II.2014.)

JANJA-ŠTEFANIJA IDŽAKOVIĆ Draga mama, vrijeme neumitno teče, ali sjećanja na Tebe ostaju.

Tvoji: Dragica i Dragan

SJEĆANJE KREŠIMIR ZLOVIĆ PEJČINOVIĆ

FERDINAND MIRČIĆ

(22.IX.1943. – 22.II.2011.)

(20.II.2010. – 20.II.2014.)

Vrijeme prolazi, spomen traje!

Već četiri godine gore među zvijezdama, gdje vječno vlada ljubav i pjesma anđela, tvoj je novi dom. Gore, gdje nema suza, strahova ni boli, gore su te, znam, dobri anđeli odveli. I nebo ponekad zaplače za onima koji su otišli prerano, a kako ne bi čovjek. Iako nema otkucaja tvoga srca, ni glasa ni osmijeha, nas četvero ćemo vječno čuvati tvoj lik kao najdražu uspomenu, najljepše sjećanje i sliku savršenstva.

Ostavio si tragove koji se ne mogu izbrisati, dao nam dobrotu i ljubav koja se pamti, bio si mirna luka u svakoj oluji, naša slika idealnog. Postojiš u svakoj našoj uspomeni i dok mi dišemo i ti ćeš živjeti!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (28.II.2001. – 28.II.2014.)

Dana 28. veljače navršit će se 13 godina otkako nije s nama naš dragi

IVO RADOŠ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Sinovi, kćerke i unučad

Vole te tvoji: Marko, Mateo, Goran i Matea, supruga Terezija, kćerke Svjetlana i Vedrana, zetovi Goran i Toni

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM Dana 28. veljače navršit će se dvije godine otkako nije sa mnom moj dragi suprug

VATROSLAV GRGIĆ (28.II.2012. – 28.II.2014.)

VATROSLAV GRGIĆ (22.XII.1951. – 28.II.2012.)

Ostaješ živjeti u našim sjećanjima...

Danju u mislima, noću u snovima, voljeni moj, živiš u srcu mom.

Tvoja supruga Katica

VELJAČA 2014.

BROJ 230

Porodice: Bešić, Ilić i Ajanović

17

OGNJENO PERO

Podstanari...

Kako je lijepo biti mlad i živjeti u zabludi (a da je nisi svjestan)! Samo da nije odrastanja uz tresak s oblaka, kad shvatiš da si bio u krivu, a nisi dovoljno ni odrastao ni mudar da priznaš svoje mladenačke zablude, pa sve bude još bolnije.

Piše Ognjen Krivošić edna od njih je i želja za što ranijim odlaskom iz roditeljskog doma. Misli čovjek (čuj, čovjek, s petnaest godina) kako će puno bolje organizirati život nego što su to činili njegovi roditelji. Pametan, prepametan, misliš imat ćeš svoj mir (kao da ti ga je netko prije uskraćivao), svoj svijet, navike... Moći ćeš cijeli dan provoditi u pidžami, bacati čarape gdje hoćeš, jesti iz šerpe, ne prati kadu za sobom... glupost do gluposti!

Prvi put sam otišao od kuće još kao srednjoškolac. Tada nisam znao što to znači, zašto me

roditelji zovu više puta dnevno, provjeravaju svaki moj korak (tada sam to tako tumačio) i upozoravaju na banalne stvari. Ne prođe mnogo vremena, a ja počnem shvaćati da ništa nije onako kako sam naivno želio i zamišljao. Shvatim da sam podstanar, a svi s tim iskustvom, znaju što to znači. Nema glasnog puštanja glazbe, dovođenja prijatelja, kasnih dolazaka, korištenja kupatila do mile volje. Nema ni razbacivanja garderobe, ni ljenčarenja u pidžami, a sve popraćeno svakodnevnim korištenjem usisivača i krpe za prašinu. Nema

veze što ti se ne radi, važno je da "gazda" ne vidi neurednu sobu. O bilo kakvoj privatnosti da i ne govorim. Koliko sam samo puta u tim godinama poželio da mama otvori vrata sobe i još s vrata zagalami što mi je neuredno. Tada još ne shvaćam, ali počinjem, što znači svoj dom.

Sve je bilo podnošljivo jer sam kući mogao odlaziti gotovo svakog vikenda.

Slijedi odrastanje, ne mogu reći i zrelost. Odlazim na studij, u drag mi grad, ali daleko od mjesta prebivališta i roditelja. I ponovo u podstanar-

stvo. Sada je sve na meni, od osposobljavanja podstanarske sobice da se u njoj uopće može prebivati, do brige o svemu što su prije činili drugi.

Sve češće mi počinju nedostajati sitnice, koje su moj dom činile samo mojim. Rijetke odlaske kući koristim da bih svaki put ponio nešto što će me podsjećati na dom.

Pošteno govoreći, imao sam i sreće. Sve vrijeme studiranja proveo sam u istom sobičku. Vlasnik je bio dobričina, koji je imao razumijevanje za moje, ne baš uvijek primjereno ponašanje. Nažalost, znao sam mnoge, a i danas znam, kojima podstanarstvo zagorčava život.

I kasnije sam, iz raznih razloga, još nekoliko puta bio podstanar. Iskustva su različita i ne bih želio da se ponove.

Trenutno sam u obiteljskom domu i mislim da ga sada znam cijeniti. Ipak, želja mi je stvoriti svoj dom, u godinama sam kada se dom stvara. Bolno sam svjestan da su mi šanse za to, kao i većini mojih vršnjaka, minimalne. Podstanarska iskustva nikako ne bih želio ponoviti. Ali, tko zna, možda opet jednog dana...

ZLATNI PIR Foto: Eugen Divković U vareškoj župnoj crkvi sv. Mihovila 1. veljače 2014. godine Ljubomir i Terezija Klarić obilježili su 50 godina braka. Vjenčali su se u Varešu 2. veljače 1964. godine i u braku dobili troje djece: Pavku, Radenka i Draganu. Za zetove su dobili Darija i Nikicu. Imaju četvero unučadi: Romanu, Tihanu, Leonarda i Laru. Bračni jubilej proslavili su s obitelji, rodbinom i prijateljima.

18

BROJ 230

VELJAČA 2014.

IZ STARIH ALBUMA

Unatrag pola stoljeća Kako je izgledalo središte Vareša krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji su objekti poslije nastali a koji su nestali, otkrijte uvidom u ove fotografije koje nam je posudila sugrađanka Blanka Zekić.

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

VELJAČA 2014.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 230

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA Sjeverni bedem grada Vareša čini raspuknuti stjenoviti masiv koji se dijeli na Stijene i Zabrezje.

Zgrada na Zabrezju koja je već desetljećima sastavni dio vareške panorame doima se kao "kruzer" nasukan na hrid, koji nikuda ne miče.

Objekt oronuo i zapušćan jedan je od endema bivšeg sustava za čijeg se vremena u ovom gradu dosta dobro živjelo i imalo mnogo onoga čemu danas bezuspješno težimo. Jedni taj objekt pamte kao vojnu zgradu, drugi kao dječju ambasadu, a jedna generacija, sada već u poodmakloj dobi, sjeća ga se po imenu Toronto i po urnebesnim igrankama do ranoga jutra. Domaća rock grupa sa svojim hitom "Roke, koke, jucu, cu..." stvarala je pakleni ugođaj u kome se igralo i plesalo u gusto zbijenoj, znojavoj masi, gdje je svaki nesputani dodir tijela bio dobro došao i životnim početnicima i onima koji su već bili zagazili u ozbiljnije godine.

Sada maštam kako da iz tog "kruzera" pokuljaju turisti i preplave Vareš, koji nikako da se otrese i zaplovi u turističke vode. Okolica i turistički resursi prodaju se za šaku maraka, ostaju razvaline, a nigdje nema ovako blagorodnog prostora što ima sve prirodne preduvjete da se zove turističkim i živi od turizma.

Zgrada kakva-takva, dala bi se restaurirati, a pogled na okolicu i panorama za nezaborav. U kamenoj utrobi ostaci nastambi pračovjeka, prostrane pećine koje treba otvoriti javnosti, ostaci (i sad iskoristivog) srednjovjekovnog karavanskog puta što je vezao vareške Matijeviće s dolinom Krivaje, razasuti "kameni spavači" (stećci), izvor 'ladne vode zbog koje se poželi ponovo doći i okrijepiti se. Sve u svemu, carstvo za speleologe, penjače, romantičare, djecu svih uzrasta, da osjete dah prirode, svježinu vode, oštrinu zraka, a sve zgusnuto na jednome mjestu. Žalosti činjenica da to ne vide i ne znaju oni koji bi mogli nešto učiniti, koji se "pitaju" i koji obično sve ovo nude u bescjenje kojekakvim bahatim tajkunima (svezgrabišama).

Priredio J. Klarić