Bobovac br. 234

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XX. • BROJ 234 • LIPANJ 2014.

UVODNIK

P

rije svega, isprika našim vjernim čitateljima i pretplatnicima zbog kašnjenja u izlasku odnosno distribuciji prošloga broja. Razlog je svima poznat.

Stanje prirodne nesreće – kako su to službeno definirale vlasti. Svi cestovni izlazi iz Vareša bili su zatvoreni, zatrpani ili poplavljeni, i tako je "Bobovac" četiri dana odležao u fojničkoj tiskari. No, kroz te burne dane preusmjerili smo se na objavu dnevnih on line izvješća na matičnom portalu Vareš Home Page, u vidu rezimea, jer informacija je bilo i viška a primjetno je manjkalo serioznosti i cjelovitosti. Naime, u ovom vremenu selfie pomame, kad svatko ima mobitel s kamerom i profil na nekoj od društvenih mreža, široko je virtualno polje zvano internet začas bilo poplavljeno privatnim fotografijama odavde i odande, svatko je želio biti ekskluzivan. Cijeneći dobru namjeru onih koji su nastojali da usputnim fotografijama posvjedoče situaciju i upozore, mnogi su ipak – govorimo lokalno – želeći se osjetiti važnim akterima nesvakidašnjeg događaja, nesvjesno inducirali dodatno dramatiziranje stanja. Tako da je bilo stihije u svakom pogledu.

A samu kišu i kobnu ciklonu koja se bila utaborila nad Balkanom i koja prouzroči u Bosni (te uz priobalje Save u Hrvatskoj i Srbiji) katastrofu biblijskih razmjera, hineći da dijele nemoć s ugroženim narodom i da bi s bilo kime podijelili odgovornost za svoje propuste, naši vlastoljupci prihvatiše nazvati Božjim davanjem. Međutim, kao što im je narod povjerio vlast, tako im je i Bog dao mozak da imaju čime rasuditi kako se od poplava brani prevencijom, a ne sujevjerjem. Lijepo je o tome za neki tv-dnevnik kazao jedan svećenik u Posavini, stojeći desetog dana od poplave sa svojim župljanima još uvijek u vodi do koljena: "Bog prašta uvijek, čovjek ponekad, ali priroda nikada".

Doista, otkud je mogla ciklona znati za našu korupciju i aljkavost, za nepropisnu i nelegalnu gradnju, za nekontroliranu sječu šuma, za proćerdane novce kojima je trebalo podebljati nasipe. Kamo odlazi

IZME\U 2 BROJA onih 20-40 KM što ih se u ime naknade za zaštitu voda otme od vlasnika vozila pri godišnjoj registraciji, a to nije jedini vodni, tobože namjenski namet!? Naša se državna/entitetska strategija za obranu od nepogoda zacijelo svodi na predmet jednostavno naslovljen s "Neće valjda..." i unutra su prazni listovi.

A razmjera ove katastrofe uspoređuje se s ratnim štetama. I posljedicama. Uništeno je stotinjak tisuća domova, raseljeni ljudi leže po kolektivnim centrima. Mnogima nema povratka jer su im kuće samljela klizišta. Drugima voda ostavila samo gole zidove, a mulj uništio sve pokretno i nepokretno: namještaj, vozila, usjeve, stoku – i već sada ih iz prikrajka vrebaju prodavači namještaja i rabljenih automobila, čekajući svoj dio kolača od ove nesreće. Trećima, koje nije dosinulo, ispala prilika da zlorabe pošiljke humanitarne pomoći. Četvrti opet, paraziti s viših katova, pustili volontere iz drugih gradova i država da čiste njihove ulicemočvare, bez da se sami uključe, dok vlastima nije došlo u glavu da ih odreda mobiliziraju...

Mizernost i velikodušnost – dva su lica ljudi koja su se u dane ove prirodne kata-

strofe stalno preplitala. No, nije se dao potopiti onaj prkosni, ponekad i uvrnuti bosanski duh: u foto-objektiv je ulovljen čovjek (za kojeg će se poslije doznati da je voditelj nekog kulturno-umjetničkog društva) kako sjedi na balkonu gornjeg kata svoje kuće i svira harmoniku dok mu podivljala mutna voda gotovo zapljuskuje noge.

Vlasti – čast pripadnicima oružanih snaga i policije kao dijelovima sustava – ni na jedan problem nisu adekvatno niti pravovremeno odgovorile. Nisu uspjele ustrojiti podjelu paketa, kamoli što drugo. Nakon "potopa" otvoreno je na desetke žiro-računa, svi s apelom za uplatu novčane pomoći i obnovu ugroženih područja pa se čovjek zbilja zapita kome vjerovati, a usto i federalna vlada ima krovni donatorski račun – na koji je sa svojim imidžom netransparentnosti privukla novca koliko nije dovoljno za obnovu jednog zaselka.

Nakon medijske atrakcije, koja je od poplava napravljena, kamere i pažnja okreću se od usmrdjele ustajale vode, blata i infekcija, jer to više ne služi gledanosti i samoreklami televizija. A trajalo je njihovo utrkivanje dok se od helikopterske evakuacije bebe moglo raditi reality show. Sada se, pak, "laktaju" oko sponzora i jure svoj profit od imbecilnog marketinga "pet štapića od sladoleda spoji i put u Brazil osvoji" pošto je započelo svjetsko nogometno ludilo, dok poharana područja ostaju kompletno deprimirana s upitnim očekivanjima od konfuznog i korumpiranog društva. Iznimku čini privatna Face TV koja je svojim (čak i javnim) konkurentima održala lekciju iz profesionalnosti, pa i solidarnosti.

Uglavnom, procjene su da se – ionako puzajuća – bh. ekonomija od ovog "Božjeg davanja" neće oporaviti u narednih 3-5 godina. A kada se u tom kontekstu sagleda Vareš, koji je i bez dramatičnih posljedica posljednjih nepogoda po svojoj razvijenosti u ravni s onim općinama koje su postradale, jasno je da će po ulaganjima sada pogotovu biti gurnut "u kraj".

IZ ŽUPNIH MATICA

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

ŽUPA VAREŠ Umrli: Anastazija Gavran (1941.), Katarina Kasapović (1936.), Ana Ruf (1935.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Pavo Pavić (1954.), Antonija Lučić rođ. Jozić (1930.).

EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli u svibnju: Jusuf Suljić (78), Hasnija Sirotanović (56), Senija Parić (87), Tadija Dodik (85), Rahima Dubinović (82).

Na naslovnici –Vareš, s Bogoša (foto: K. Božić)

2

BROJ 234

Gordana Dodik-Haray, Njemačka – 10 €, Mladen Zlović, Nizozemska – 50 €, Kruno Lučić, Nizozemska – 30 KM, Jeronim i Katarina Jozić, Njemačka – 40 €.

Svima hvala lijepa!

LIPANJ 2014.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Dana 29. svibnja 2014. godine održana je 19. sjednica Općinskog vijeća Vareš na kojoj se našlo 12 točaka dnevnoga reda. Kako ovo zasjedanje ne bi proteklo u znaku poplava koje su u drugoj polovici svibnja poharale Bosnu (u vareškom slučaju jednako je bio izražen i problem klizišta), a čije se posljedice još uvijek otklanjaju, na prijedlog općinskog načelnika Avdije Kovačevića odlučeno je da se o tome naknadno održi tematska sjednica.

I tako se s prvom točkom prešlo na temu koja se, međutim, opet ticala vode, tj. utvrđivanja njezine cijene. Dugo se već vareški vijećnici hrvaju s tim pitanjem. Izražen je problem gubitka vode (zbog dugih i starih cjevovoda čija bi rekonstrukcija zahtijevala golema sredstva) i još izraženiji – sve manje potrošača (nema privrede, osipanje građana). A zahvaćenu vodu netko bi morao platiti. Stoga je direktor Javnoga komunalnog poduzeća, nadležnog za vodoopskrbu, izašao s kompromisnim prijedlogom po kom bi JKP kroz prihode iz drugih djelatnosti amortizirao dio financijskih gubitaka, a da se drugi dio namakne kroz povećanje cijene vode, oko čega su vijećnici inače polarizirani. Raspravu je najviše usmjeravao predsjednik kluba vijećnika SDP-a Zdravko Barkić koji se založio za jasne ekonomske principe, a prijedlog direktora JKP-a Zafera Kamenjaša ocijenio hrabrim. Vijećnicima koji podizanje cijene vode pretvaraju u hamletovsko "biti ili ne biti" kazao je da i sâm podržava socijalni pristup, ali na drugačiji način: da Općina subvencionira one koji ne mogu plaćati komunalije, a ne da se s jeftinijom cijenom vode umanjuju obveze svima drugima koji mogu i trebaju plaćati za ovu osnovnu uslugu. Barkić je uzgred iznio primjedbu ranijim garniturama u Vijeću i prethodnom načelniku Hamdi Fatiću, zbog toga što se nije pokušalo postići dogovor s Općinom Breza – kada je ona počela crpiti pitku vodu s vareškog područja, tj. iz Male Rijeke – za dodatnih 4 km cjevovoda i preuzimanje vareških viškova, čime bi se problem dugoročno riješio. Na koncu je odluka o povećanju cijene vode izglasana, a oni vijećnici koji su bili protiv nje "da javnost zna" zatražili su pojedinačno izjašnjavanje.

Sjednicom su zatim dominirala godišnja izvješća javnih poduzeća i ustanova: Javnoga komunalnog poduzeća, "Vareš-stana", Doma zdravlja i Veterinarske stanice. Pritom su se uglavnom izražavale pohvale na njihov račun, s posebnim akcentom na učinjene dodatne napore tijekom nedavne prirodne nepogode. Isticani su primjeri savjesnog odnosa prema građanima i društvenoj imovini. Posebno se to odnosilo na JKP, sa zaključkom da ovakvo jedno poduzeće, koje se dokazalo u raznim izvanrednim okolnostima, treba dodatno ojačati i težiti k tomu da mu se dodjeljuju svi poslovi na lokalnom planu koje ono sa svojim resursima može uspješno obaviti. O financijskom poslovanju ovih poduzeća i ustanova također je bilo govora, a razvidno je da se ona u općoj krizi i slabašnoj općini dovijaju kako znaju. Komunalno je u tom smislu na pozitivnoj nuli, ako se gleda knjigovodstveno, a likvidnost zacijelo i nije takva ako bi se analiziralo obračunata a nenaplaćena potraživanja. No, državu nije briga za to, ona obračunava i naplaćuje porez po ispostavljenim fakturama. U "Vareš-stanu" je financijska bilanca negativna, takva je odavno naslijeđena, ali je kod ovog poduzeća istaknuta uzorna štedljivost i uklapanje u postojeće okvire. Bilo je diskusije i o odvojenim podračunima za stambene zgrade, te o prelijevanju sredstava – što ne bi trebalo raditi, ali, kako je pojašnjeno iz ovog poduzeća, situacija često nalaže drugačije. U Domu zdravlja, pak, postoji višak uposlenika, ali postoji i interna odluka o smanjenju koeficijenta u cijelom kolektivu kako LIPANJ 2014.

se nikoga ne bi otpuštalo. Uglavnom, izvješća su odreda usvojena.

A kad je na red došlo Izvješće o izvršenju općinskog proračuna za prvo tromjesečje ove godine uslijedio je niz kritika na značajno probijanje brojnih stavki. Zdravko Barkić, ekonomist, bio je posebno neumoljiv, premda su se isticali i vijećnici BPS-a te vijećnice SBB-a. Općinski načelnik je u obranu te situacije kazao da jedan kvartal ne može biti mjerodavan te da će se do kraja godine sve to "ispeglati", a Izvješće je na koncu prihvaćeno.

PROBLEM RUŠEVNIH OBJEKATA Umjesto da ukorak s 21. stoljećem objekti u modernom stilu polako istiskuju socijalističke građevine, rat i raseljavanje Varešu su u naslijeđe ostavili obilje pustih i ruševnih objekata. Kako industrijskih, tako i privatnih. Neki od njih i danas narušavaju sliku grada, čak i same jezgre, od obnove su davno dignute ruke, a uklanjanje se vrši sporo i sporadično. Sigurnosno ograđivanje od takvog stanja oslikavaju table, jedva pričvršćene na trule fasade, s natpisom: "Pažnja! Opasnost od urušavanja". Sve u svemu, iako su od rata prošla dva desetljeća još uvijek vlada pasivnost po pitanju općeg imidža grada.

Zato je od nedavnog uklanjanja dviju kuća u ulici Zvijezda (kod Jojića mosta), uz regionalnu cestu – gdje je pješaku ionako bilo ostavljeno trotoara koliko za jednu nogu – bezmalo ispao događaj. S druge strane, na rušenje kuća obitelji Brković i Stjepanović može se gledati i sentimentalno te kroz njih vidjeti postupni nestanak stare slike Vareša, ali niti Općina niti sami vlasnici takvih objekata (pa ni puno slikovitijih) nemaju ni financijskog potencijala niti ambicija udahnuti novi život starim građevinama.

Posljednji snimak prije uklanjanja

U resornoj općinskoj službi doznali smo da uklanjanje po jednom objektu, zavisno od lokacije i gabarita, porezne obveznike košta dvije do pet tisuća KM, a postupak skraćuju i pojeftinjuju oni vlasnici koji sami daju suglasnost. Na naše pitanje hoće li zemljane površine koje su ostale iza uklonjenih kuća biti iskorištene za neku drugu namjenu, odgovor će počekati do izrade urbanističkog plana Vareša. A pošto se kao cilj prilikom uklanjanja ruševnih objekata navodi otklanjanje potencijalne opasnosti za sigurnost prolaznika i odvijanje prometa, potencirali smo da urgentnijeg primjera za to nema od objekta u Metalskoj ulici (ispod nekadašnje "Dvice"), koji sužava regionalni put ispod svakog standarda. No, taj objekt u vlasništvu ugasle Livnice d.d., ma koliko predstavljao smetnju, ostaje nedodirljiv jer je, kako su nam prezentirali urbanisti, pod hipotekom.

BROJ 234

3

VAREŠ I NEPOGODA Više od milijun ljudi u Bosni strašno je unazađeno na područjima zahvaćenim poplavama i klizištima u katastrofičnom tjednu od 14. do 21. svibnja 2014. Nadasve, izgubljena su 23 ljudska života, na što aktualni predsjedatelj državnoga Predsjedništva Bakir Izetbegović reče: "Hvala Bogu pa nije i više". Pa pošto se u ovakvim situacijama u ovoj državi zahvale može upućivati isključivo Svevišnjemu umjesto zemaljskoj vlasti, jednu takvu put neba svakako treba odaslati i iz Vareša.

U usporedbi s drugim gradovima i općinama vareška se bilanca, kad su u pitanju klizišta, zaustavila na tri uništene i četiri oštećene kuće, te na petnaestak stambenih objekata i tridesetak podrumskih prostora, koji su zahvaćeni poplavama. Ostalo su štete na prometnoj infrastrukturi. Sada su u tijeku procjene istih, trajniji zahvati na sanaciji tek predstoje, a Općinsko će vijeće na posebnoj sjednici analizirati kako se lokalna zajednica – u jeku nepogode tri dana odsječena od svijeta – snalazila u danoj situaciji.

Uz institucionalnu, nepogoda je stavila na test i građansku odgovornost. U retrospektivi koju donosimo vidljivo je da građani mogu sebi dodijeliti prolaznu ocjenu, barem za solidarnost u trenucima krize, a ostaje bojazan hoće li se i ovoga puta pasti na polaganju iz predmeta "pouke i preventiva".

K

iša je padala dva dana i dvije noći.

Stavnja je hučala kroz Vareš, ali u suton 14. svibnja stanje se još uvijek činilo normalnim. No, te večeri i noći, kao da je bilo tempirano, kritične situacije izbijaju jedna za drugom i Varešani se bude s viješću da ne mogu iz grada. Veliki odron u gornjem području lokaliteta Kapija zakrčio je glavnu prometnu vezu sa svijetom. Izlijevanje vode u tunelu, prvi put nakon njegove rekonstrukcije, onemogućilo je promet i na tu stranu. A Bukovica, koju ponor više nije mogao progutati, zatvara treću mogućnost da se u slučaju nevolje izađe iz grada preko Kopijara. Jedna

Vareš: u danima kad smo imali dvije rijeke

Bježi, kišo, s prozora Piše M. Marijanović

je solucija ipak ostala: onaj ratni, izbjeglički put – s Pržića preko Zvijezde na Nišiće. Tunel se, doduše, moglo zaobići i preko Zabrezja, ali bi uz cestu za "Toronto" trebalo ipak staviti upozorenje: off road.

Uz takve oborine bilo je pitanje trenutka kad će se i Bukovi potok još jednom potvrditi kao slaba točka na dijelu gdje je uveden u podzemni odvod u ulici Stojkovići. Naplavine (hvala sjekačima i šumskom redu koji za sobom ostavljaju) što ih je voda nagurala u cijevi stvorile su takav vodeni tlak da je voda počela kuljati iz šahtova u ulici Put mira, a onda je i sam potok prelio. Tako se pretvorio u bujicu koja je te večeri, već do ponoći, pokraj stare crkve i osnovne škole, stigla do pijace i tek kod mosta naspram kavane "Centar" ponovo našla svoj put u Stavnju. Ulica Put mira postaje posve neprohodna, poplavljena je kuća i potopljeno dvorište koje se našlo na pravcu bujici, zatim dva skladišna prostora, tri ugostiteljska objekta, te

U izvješću Općinskog stožera Civilne zaštite dostavljenom Općinskom vijeću Vareš navodi se kako je evidentirano 49 klizišta na području općine, međutim dijelom je riječ o pukotinama i srećom tlo nije uvijek otklizalo. Najkritičnija je obišao i o njima izradio izvješće, te dao prijedlog mjera, geolog u mirovini Vinko Franjković.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 4

jedan stan i podrumi u zgradi P+4. Na nogama su policajci, komunalci, vatrogasci...

Prijeko se donosi odluka o probijanju zida iznad riječnog korita (kod zgrade JKP-a) i stvaranju nasipa, da se omogući ulijevanje bujice u Stavnju i spriječi daljnje otjecanje k staroj crkvi i niže. Uzvodno se brani kuća u Benićima. Za to vrijeme, klizište u ulici Pruga ugrozilo obiteljsku kuću Asima Bešića. U ulici Zukići stanje još složenije. Klizište se spustilo do fasada dviju kuća, Ivice Terzića i Drage Mandića, stanari tijekom noći evakuirani...

Sa svitanjem se nastavljaju gomilati loše vijesti o novim rasjedima i potencijalnim klizištima. Proglašava se stanje prirodne nesreće i obustavlja nastava u školama. Kiša i dalje pada, a u vareškom gorju s preko tisuću metara nad morem snijeg dostiže visinu od 30 cm. U civilnoj zaštiti konstatiraju da je to dobro jer oborinske vode bar privremeno neće rasti.

No, pod svibanjskim snijegom lome se

BROJ 234

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI LIPANJ 2014.

stabla i kidaju električni vodovi te pojedini dijelovi općine ostaju bez struje. Interventne službe nastoje se pribrati, ali dok nepogoda traje mogu samo pratiti pukotine u tlu i eventualno odvraćati vodu od njih. Ne prestaju šokantne dojave iz ruralnih područja: klizišta u Stupnom Dolu, odron na putu za Planinicu, poplava u Hodžićima kod Dabravina, odron na Lukama ispod Kopijara...

Predvečer je zabilježen pokušaj da se otvori prolaz na Kapiji, ali novi i još veći odron vraća situaciju na početak. Bukovi potok se razigrano udomaćio na križanju u jednosmjernoj kod "Dućana" te prohodnost kroz grad sveo na glavnu ulicu. Stoga se u drugu noć ušlo s potvrđenim dojmom da smo od onih koji se za jedan dan naviknu i pomire s bilo kojom stiuacijom.

Međutim, već 16. svibnja u ulici Put mira okupljaju se članovi odreda izviđača i kluba ekstremnih sportova, te planinari i ribari, uz njih i nekolicina građana iz susjedstva, pa donekle obuzdavaju Bukovi potok. Vatrogasci poduzimaju mjere u Zukićima, komunalci pokušavaju dobiti bitku s Bukovicom kod ponora. Jedan stroj se bori s bujicom koja presijeca cestu na ulazu u tunel. Kapija i dalje nerješiva, iz lokalnog stožera Civilne zaštite odašilje se ponovljeni apel kantonalnom ministarstvu prometa u čijoj je nadležnosti regionalni put. Pacijenti na hemodijalizu u Zenicu odvezeni preko Nišića i nakon duge vožnje sretno stigli.

Subota 17. svibnja. Pazarni dan. Pijačni prostor i park kod osnovne škole očiš-

Poduzeća i privatne tvrtke iz Vareša, Sarajeva i Mostara na općinski žiro-račun za sanaciju šteta, uključujući i preračunatu vrijednost radnih sati ljudi i strojeva, dosad su donirale 34.486,24 KM. Općini je uplaćeno i 13 pojedinačnih novčanih donacija Varešana iz inozemstva i njihovih prijatelja u ukupnom iznosu od 1.888 eura. ćeni od mulja i oprani, ali trgovci nisu mogli doći. Svega je nekoliko stolova s ponudom, no kupci su pošli po svoje, više da ne propadne običaj. Situacija u gradu dioma se sasvim običnom, ali nove alarmantne vijesti stižu iz ruralnih dijelova općine.

U Oćeviji klizište uništilo nenastanjenu kuću Augusta Barišića, u Duboštici je, također klizištem, ugrožena kuća Zlatka Martinovića čija se peteročlana obitelj morala iseliti u prostorije mjesne zajednice, a u Borovici Donjoj, opet zbog klizišta, povratnik Marijan Gluvić po drugi put ostao bez svog doma. Uz to se nad cijelu Donju Borovicu nadvila prijetnja zbog odrona koji je skliznuo u riječno korito i počeo stvarati vodenu akumulaciju. Radnici JKP-a poduzeli su napore da se osigura kontinuirana protočnost nabujale vode kako ne bi došlo do velikoga plavnog vala i uspjeli održati stanje pod kontrolom. I sama cesta do Borovice izgledala je kao poslije apokalipse, uglavnom zbog neobazrive sječe šume.

Usput rečeno, iritantno je kako su šumski profiteri i u vrijeme nepogoda djelatni i nezaustavljivi. Baš te subotnje večeri, štoviše oko 22 sata, uz Vareš su odnekud naišli kamioni s prikolicama natovareni trupcima. Oni su uvijek prvi "na terenu" čim se pročiste snijegom za-

Kapija: ako koga i zatrpa, nitko ne odgovara!

metene ili, u ovom slučaju, odronima ispresijecane ceste.

"Balvandžije" su ipak završili u drugom planu kad se gradom i internetom panično počela širiti vijest o aktiviranju klizišta nad jezerom "Smreka", na južnoj strani ispod Peruna. Zloslutna tutnjava klizanja tla i tumbanje golemog kamenja koje je uz snažan tresak završavalo u vodi, promatračima kojih se ubrzo nakupilo postalo je atrakcijom kakva se rijetko doživi i prepričava – čime su unijeli nemira jer se zbog mraka nije moglo sagledati stvarne razmjere klizišta. Stoga se općinski načelnik Avdija Kovačević, nakon obavljenih konzultacija, pred ponoć putem interneta oglasio promptnim priopćenjem za javnost, obavijestivši građane Vareša i osobito Vareš Majdana da nema opasnosti od istiskivanja jezerske vode.

Po svitanju smo i sami za VHP zabilježili prve fotografije s lica mjesta, kako bi se zaustavile daljnje dezinformacije.

Tako dakle osvanu nedjelja, dan četvrti u izvanrednom stanju. Ali uz ponešto sunca i topline ona je protekla u znaku radne akcije na koju je pozvao općinski načelnik. Prva se aktiviraju već spomenuta sportsko-rekreativna udruženja. Privatna poduzeća "MPM" i "Profitex", ali i oni građani koji iz objektivnih razloga nisu bili u stanju latiti se neke alatke, osigurali su za sudionike akcije jelo i piće.

A njih se odazvalo preko tri stotine; svih uzrasta, svih profila, svih pripadnosti, pruživši ohrabrujuću sliku solidarnosti.

Uz tipični crni humor i dobro raspoloženje, u radu je doista iskazana bespoštednost. Nije se izbjegavalo skvasiti noge, isprljati odjeću, priskrbiti poneki žulj u ime općeg dobra. Bukovi potok je nakon ručnih napora svladan i stjeran u podzemni odvod. Napokon stiže vijest da je i Kapija "probijena". Kroz prokrčeni odron, prijeteći nadnesen nad kolnik, promet se počeo odvijati jednim trakom, no bez ikakve regulacije i uz napomenu – na vlastitu odgovornost.

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE  BUKETI  VJENČANI BUKETI  ARANŽMANI LONČANICE  VIJENCI  POGREBNA OPREMA I USLUGE

LIPANJ 2014.

BROJ 234

5

VAREŠ I NEPOGODA Petoga dana gradski se život vraća u rutinu, iako je preostao veliki dio sanacijskih radova. Pročulo se da je "ugroženi Vareš konačno deblokiran" i ljudi koji su to ozbiljno i srčano shvatili počinju pritjecati u pomoć ili je slati.

Dočekano je to sa stanovitim iznenađenjem, pogotovu kad su u Vareš počele pristizati pošiljke poput pitke vode, koje su bile zaista na krivoj adresi. Prihvat je izvršio Crveni križ, koji je istodobno od građana Vareša prikupljao artikle za slanje u kudikamo ugroženija područja. Prema riječima Omera Džinde, predsjednika Crvenog križa u Varešu, pojedinačnu pomoć su donosili čak i oni građani koji bi je sami trebali dobivati, a kolektivno su se istaknuli mještani Budoželja i Stupnog Dola, te među poduzetnicima pekarska tvrtka "MPM".

Uglavnom, uz prikupljenu, i dio dobivene pomoći preusmjeren je u Olovo, Maglaj, Nemilu i Doboj Jug, a zatim je prema odluci donesenoj na proširenom sastanku u Općini podijeljeno oko 500 mješovitih paketa vareškom stanovništvu u potrebi, prvo na selima, zatim u gradu, dok je treći dio pristigle humanitarne pomoći (voće, povrće, mlijeko i hrana koja je brzo morala ići u upotrebu) usmjeren dijelom pučkoj kuhinji a dijelom kao logistička podrška svim akcijama koje su se izvodile na području grada. U tim akcijama sudjelovali su i volonteri Crvenog križa, navodi Džindo, usput ističući i višednevni prekovremeni angažman tajnice Fatime Čerenić.

Prava je, namjenska pomoć ipak bila u gorivu za rad strojeva ili u alatkama i sredstvima za radne akcije, kakvu je donaciju dopremila primjerice Općina Novo Sarajevo odnosno njeni uposlenici s načelnikom Nedžadom Koldžom osobno, zatim organizacija UNDP, tvrtka Bekto Precisa iz Goražda, kao i federalna uprava civilne zaštite (da može i ona nešto evidentirati), a neki su i došli u radnu pripomoć. Primjer su tome Sabahudin Horman i Aladin Čizmo iz jedne kreševske tvrtke koji su stigli s građevinskim strojem i primili na sebe čišćenje propusta kod tunela, što im je u višesatnoj i riskantnoj akciji jedva uspjelo. Postaje suvišno napominjati, ali začepljenje je i ovdje stvoreno naplavinama šumskog otpada.

"Šumski red" (ili: kako se začepiše propusti)

Nadasve, Varešani su se solidarizirali i sami među sobom. Pohvalnu gestu učinile su žene iz vijačke udruge "Vrijedne ruke", čije su predstavnice Marijana Franjkić i Mladena Jurkić uručile novčanu donaciju obitelji u Zukićima koja je izložena najvećoj šteti. A radni tim od dvadesetak osoba iz MZ Strica-Zarudje – inače uposlenih ljudi i poduzetnika, koji su odvojili nedjelju – išao je pomoći u rašćiščavanju naplavina u naselju Hodžići kod Dabravina.

Toliko o kronologiji zbivanja i bavljenju posljedicama, a prije nego li će Općinsko vijeće (eventualno) o tome, potražili smo neke odgovore u smislu nadležnosti i odgovornosti te propitali jesu li se bar neke štete mogle izbjeći. S direktorom JKP-a Zaferom Kamenjašem vratili smo se na kritični 14. svibanj, kada je Komunalno bilo razapeto u pokušajima da samo održi pod kontrolom sva kritična mjesta, iako se zna da su regionalni putevi u nadležnosti kantona odnosno onih tvrtki kojima je kanton povjerio održavanje ("Porobić" i "Ame"). Koliko je besmislena takva organizacija, osmišljena ponajprije radi pogodovanja privatnim poduzećima bliskim kantonalnoj vlasti, najviše se pokaže u situacijama elementarnih nepogoda. Dok radnici i strojevi spomenutih tvrtki stignu, uzmimo iz dalekih Zavidovića, Vareš već grca u snijegu ili pliva u poplavama.

No, Bukovi je potok u odgovornosti JKP-a i bilo je neizostavno postaviti pitanje kako je došlo do njegovog izlijevanja.

Kamenjaš je kazao da je jedan stroj JKP-a toga dana kontinuirano čistio pristižuće nanose šumskog i drugog otpada u Bukovom potoku te kontrolirao bujicu sve dok nije prebačen na intervenciju u tunel, gdje se voda izlila zbog "kantonalnog" neodržavanja korita. I drugi regionalni pra-

Iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH dragovoljno je došlo 17 uposlenika koje su predvodili Radenko Čvoro i Edib Numanović. Ovim redarstvenim udarnicima, koji su se iskazali na ugroženim područjima, u akciji raščišćavanja klizišta u Zukićima priključilo se i vareških volontera jer drugačije ne bi imalo smisla. vac, kroz Bukovicu prema Kaknju, zahtijevao je intervenciju, a kako ni ondje nije bilo onih kojima je povjeren opet se tražilo JKP, predbacuje im Kamenjaš navodeći da je ponor također začepljen zbog neodržavanja, ali i zato što su skupljači sekundarnih sirovina podrezali i pokrali željezne šipke na ustavama koje su trebale zaustavljati naplavine. Dodajmo još da su panjevi i trupci sami uskočili u vodu i doplovili do ponora, da ne ispadne pretenciozno tvrditi kako je svuda doprinos štetama dala nepropisna eksploatacija šume. Ipak, sve se svodi na zaključak, koji iznosi i Kamenjaš, da je u većini slučajeva prevencija izostala, odnosno da je zakazao sustav i ljudski faktor.

Na pitanje koje bi bilo trajno rješenje za Bukovi potok, Kamenjaš je iznio svoju viziju izgradnje čvrstog korita od bazena do Stojkovića, s ustavama i kaskadama, za koju je uvjeren da će napokon biti podržana od aktualnog načelnika. Koliko bi to koštalo nije znao reći, ali drži da bi se kroz izradu takvog projekta došlo do, za vareške prilike, ipak razumnog iznosa.

Zaključujemo s Kapijom s kojom smo i započeli ovu retrospektivu. Sada ondje imamo malu obilaznicu oko odrona, makadamski bypass kao u vremena ratnih diverzija. Koliko će potrajati to privremeno rješenje ne zna se, jedino što se po naknadnoj pameti zna jest da onu kosinu (koja se već triput odronila) prilikom rekonstrukcije regionalnog puta nije trebalo potkopavati jer austrougarski inženjeri svojedobno ipak nisu bili glupi.

A to što se netko mogao zadesiti na cesti u zao čas i tragično završiti pod lavinom zemlje i kamenja – neshvatljivo – nikoga nije uzrujalo niti potaknulo na preispitivanje odgovornosti.

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

6

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com BROJ 234

LIPANJ 2014.

AKCIJA "ŽENA ŽENI"

Vareške na djelu Katastrofa koja je pogodila našu i susjedne zemlje uz sav mrak, mučninu i tugu, svima nam je dala priliku da budemo ono što smo dijelom zaboravili biti. Odgovor prirode na naš nemaran odnos prema njoj ujedinio je ljude i potaknuo ih da urade nešto što će ugroženima biti poruka da nisu sami i zaboravljeni.

S. Hafizović

U

jeku kataklizme prethodnih dana, raznoraznih humanitarnih akcija i pomoći, na internetu se pojavila ideja o prikupljanju pomoći isključivo za žene. Vijest sam objavila na radijskom profilu (našeg lokalnog radija) sa pitanjem – Vareške, hoćemo li? Veliki broj žena iz Vareša, i onih koje ne žive ovdje ali još uvijek im je Vareš u srcu, dale su potvrdan odgovor tako da je akcija prikupljanja paketa sa higijenskim proizvodima namijenjenim isključivo ženama realizovana za veoma kratko vrijeme. Akciji "Žena ženi" odazvale su se domaćice, radnice, intelektualke, penzionerke, studentice...

Za dva dana prikupljeno je tačno 200 paketića. Mnoge žene su svoje pakete umotale u šarene papire i vrećice baš kao da su u pitanju rođendanski pokloni, a neke od nas su u pakete stavile i pisamca podrške. Sve s ciljem da žene osjete da

nisu zaboravljene. Naših pedeset paketa odvezeno je u Crveni križ u Olovu iz kojeg je javljeno da je to broj žena sa poplavljenih područja. Pakete je prevezao naš sugrađanin Ahmed Likić, koji je samoinicijativno rekao da nam na raspolaganje stavlja svoj automobil.

Građanka Vareša i pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Lejla Ivazović ideju o pomoći prenijela je komandantu svoje jedinice, koji je za prijevoz paketa u Maglaj ustupio vozilo u skladu sa Zakonom o angažovanju OS BiH. Kamion je dobro došao tim više jer nam je iz Crvenog križa Maglaj javljeno da oskudijevaju u vodi. Taj kamion, s vodom, mlijekom, hranom za bebe, dekama i sl., bio je jedan od mnogih ispred Crvenog križa u Maglaju, ali samo naš je imao pakete za žene!

Slike koje smo vidjeli u Maglaju svjedoče o tome da su paketi i sve ostalo što smo

Varešanke s dostavljenom pomoći u Maglaju

spremili i dostavili u ovaj tužni grad došli u ruke onih kojima su uistinu potrebni.

Uz sve nedaće koje su nas zadesile, Vareške su pokazale spremnost na pomoć, brzu organizaciju i sprovedbu akcije zbog čega sam jako ponosna na nas, na sebe!

Drage moje, i ovim putem vam se zahvaljujem što ste se odazvale našoj akciji i nekoj od žena, nadam se, izmamile osmijeh i vratile vjeru u bolje dane i bolje ljude... Ponosna sam što sam, skupa s vama, građanka ovog malog grada sa ogromnim srcem.

IZ NIZOZEMSKE

P

otresen slikama katastrofe i nevolja koje su prošli mjesec zadesile Bosnu, Jasmin Bešić – prije 38 godina rođen u Varešu, za vrijeme rata izbjegao u Holandiju – osjetio je potrebu da učini nešto za ljude koji su nastradali. Pri školi bosanskog jezika "BiHKids" u Tilburgu, čiji je suosnivač, pokrenuo je akciju koja je dobila veliki odziv. No, Jasmin se zapitao šta je s njegovim rodnim gradom?!

U odnosu na neke druge krajeve Bosne Vareš je ostao "pošteđen", ali on nije zaboravio da je Vareš i prije ovoga bio u iznimno teškoj situaciji, često zaboravljen i iskorišten. Smatrajući stoga da je Varešu potrebna pomoć stupio je u kontakt s Draženkom Lekić i Natašom Zlović, dvjema Varešankama njegovih godina koje su isto tako nastanjene u Holandiji. Interesantno je reći da je ovo troje mladih ljudi rođeno u Varešu, gdje su proveli i djetinjstvo, ali da su odrasli i sazreli drugdje. Oni Vareš posjećuju povremeno jer ih za njega ne vežu duge godine života kao mnoge druge.

Nakon kratkog razmišljanja odlučili su pokrenuti inicijativu da skupe novčana LIPANJ 2014.

Donatorska akcija za Vareš Zukići: u pomoć stigli i volonteri iz državne policije sredstva za pomoć Varešu. Stupili su u kontakt s Velimirom Gavranom, koji im pruža informacije o stanju u gradu te o prioritetima. Iako su u prvi mah mislili da akcija traje kratko, ubrzo su odlučili da nastave sa skupljanjem i na facebooku otvorili stranicu "Help Vares" u tu svrhu.

Sada i putem lista "Bobovac" pozivaju na priključenje akciji, a svi koji žele mogu pomoći svom gradu na dva načina: uplatom novčanih sredstava ili pokretanjem prikupljanja novčanih sredstava u svom okruženju. To znači da kontaktiraju svoje kolege, prijatelje i firme u kojima rade i zamole ih za podršku ovoj akciji. Na raspolaganju su standardna pisma, na hoBROJ 234

landskom, njemačkom i engleskom jeziku, spremna za slanje putem e-maila. Samo je potrebno javiti se na e-mail adresu jbesic@gmail.com i pismo će biti proslijeđeno na jeziku koji trebate.

Novčani prilog može se uplatiti na račun broj IBAN NL31INGB0004907565, BIC INGBNL2A, na ime D. Lekić u Rotterdamu, sa naznakom "Pomoc za Vares".

Draženka, Jasmin, Nataša i Velimir ostaju putem facebooka i maila na raspolaganju za sve u svezi s ovom inicijativom.

Najavljuju da će i dalje na stranici "Help Vares" svakodnevno obavještavati o prikupljenom iznosu, prijedlozima iz Vareša i ostalim idejama.

N. Z.

7

SMOTRA DJEČJIH ZBOROVA

Zlatna harfa u Varešu U nedjelju 25. svibnja 2014. imali smo prigodu uživati u zanimljivom i veoma lijepom glazbenom događaju. Riječ je o manifestaciji "Zlatna harfa", smotri dječjih crkvenih zborova koja ima kontinuitet još od 1984. godine i svaki put se održava u drugom gradu, a ove godine prvi put u Varešu.

Piše prof. Željko Sertić

N

8

pjevanjem, Gospodina se slavilo najsavršenijim glazbenim instrumentom – ljudskim glasom. Posebna draž je u tome što su to bili dječji glasovi, koji zbog specifičnog dijapazona i timbra, osobito u diskantima (altovskim i sopranskim) zvuče neobičnom toplinom. U izuzetno nadahnutoj homiliji župnik je animirao djecu, oslobodio ih od grča treme i ohrabrio za nastup koji će nakon misnog slavlja uslijediti. Propovijed, koju je tematski veoma inventivno osmislio, započeo je na neuobičajen način – s gitarom o ramenu iza ambona, i popratio je s tri glazbene numere. Bilo je impresivno kako su djeca već nakon prvog akorda, kao introdukcije, prepoznala pjesmu prije nego ju je župnik i započeo te prihvatila je složno u jedan glas kao da su imala nekoliko zajedničkih proba sa župnikom. U trećoj pjesmi župnik je "morao" odstupiti od tematski koncipirane cjeline i zapjevati pjesmu koju su djeca od njega uglas tražila, jednostavno nije mogao odoljeti njihovom ushićenju i elanu s kojom su prethodne otpjevala, sa spontanom radošću i duboko iskrenom emotivnošću, kako to mogu samo dječja čista srca.

Nakon misnog slavlja uslijedio je polusatni predah, a za to vrijeme se pristupilo izvlačenju redoslijeda (rednog broja) nastupa, kao i naslova nastupne pjesme iz tzv. košarice. Naime, prema propozicijama svaki zbor je nastupao s dvije pjesme: jednom koju su pripremili po svom izboru i drugom koja je zadana, a nalazi se u košarici. U toj košarici je bilo 20 pjesama BROJ 234

3 i 101,1 M

Hz

astupali su dječji zborovi s područja tri dekanata – fojničkog, kreševskog i sutješkog – iz župa Busovača, Fojnica, Brestovsko, Gromiljak i Kreševo, te dječji zbor iz naše župe sv. Mihovila kao domaćina ovogodišnje smotre. Ukupno se okupilo oko tristotinjak mališana, dječaka i djevojčica, koji su već samom svojom pojavom, a pogotovu skladnim pjevanjem, unijeli topline i vedrine u depresivni i kišoviti ovogodišnji svibanj. Tog dana je vareška župna crkva, u kojoj je smotra održana, bila fontana iz koje je pljuštala radost, kao melem za dušu poslije vremenskih nepogoda koje su nas zadesile.

Svrha i cilj "Zlatne harfe" je, pored njegovanja liturgijskog pjevanja kojim se slavi Gospodina, poticaj na duhovnost i odgoj najmlađih u istinskim duhovnim vrijednostima, te zbližavanje. Zato se smotra i održava svaki put u drugom gradu. A duhovnost i zbližavanje u današnjem vremenu su nam prijeko potrebni. Živimo u vrijeme konzumerizma, hedonizma i otuđenja, današnja kultura odnosno supkultura ne dopušta nam sagledati istinski svijet nego nameće virtualni i onaj koji nam prikazuju mediji. I zato bez pretjerivanja, nadam se i bez patetike, mogu reći: manifestacije kao što je "Zlatna harfa" predstavljaju istinske oaze u duhovnoj pustinji vremena u kojem živimo.

Prema propozicijama, smotri je prethodilo zajedničko misno slavlje u kome su sudjelovali svi dječji zborovi i puk, a koje je predvodio vareški župnik fra Mirko Majdandžić. Uzveličala su ga djeca svojim

95,

Nastup vareškog zbora

koje je svaki zbor morao naučiti. To podrazumijeva veliki napor i trud tijekom cijele godine jer nije se moglo unaprijed znati što će se iz košarice izvući.

Smotra je započela dostojanstveno i svečano, scenografski skromno, ali veoma ukusno osmišljeno, bez estradnog festivalskog glamura. Svaki zbor je imao ukusne jednoobrazne odore i svoj nastup je popratio zanimljivom koreografijom.

Vareški zbor je nastupao drugi po redu.

Iako smotra nije imala natjecateljski karakter, postojao je tročlani ocjenjivački sud, kojim je predsjedao prof. Igor Hinger i koji je na kraju komentirao nastup svakog zbora. Opći je dojam da su svi zborovi nastupili zaista kvalitetno, svaki na svoj način sugestivno i ekspresivno. Bez obzira je li se radilo o višeglasnom ili unisono pjevanju, vidjelo se da svaki od ovih malih zborova ima svoju dušu. Intonacijski korektno, u dinamičnim gradacijama izbalansirano i, što je posebno impresivno, svaki od ovih malih zborova imao je svoju ekspresiju, kao svoju "vizit kartu" (evo, to smo mi). Bilo je očito da je cjelogodišnji trud i napor, nesebična požrtvovnost njihovih voditeljica, časnih sestara u njihovim župama koje su ih pripremale i njihovim nastupom ravnale, dao rezultat: marljiv, discipliniran i kvalitetan zbor koji će biti motivacija i inspiracija drugim mališanima, koji će ih jednog dana naslijediti. A to je ujedno i zalog za budućnost: mnogi od ovih malih pjevača, kad odrastu, nastavit će pjevati u velikim zborovima, u župama gdje ih životni put odvede jer ljubav prema glazbi koja se stekne u djetinjstvu dugo, veoma dugo traje. To, rekosmo, i jest cilj i svrha "Zlatne harfe". I ovogodišnja smotra u Varešu to je opravdala. A na koncu bih dodao da je nastup vareškog "malog" zbora pod ravnanjem časne sestre Ružice Marijić bio veoma zapažen.

LIPANJ 2014.

NA LICU MJESTA

Fra Nikica i fra Mirko s premijerom Milanovićem

Otvoren muzej samostana u Fojnici U Fojnici je dana 27. svibnja 2014. godine svečano otvoren obnovljeni Muzej franjevačkog samostana, gdje smo bili više nego srdačno pozvani od tamošnjega gvardijana fra Nikice Vujice. Pošli smo s vareškim župnikom fra Mirkom Majdandžićem, kojemu je to bila prigoda susresti mnoštvo dužnosnika te prijatelja i znanaca iz svih sfera života i rada, odmah po izlasku iza upravljača opkolili su ga i mediji, a kruna svega je njegov neoficijelni susret s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem kojeg je pozvao da u skorije vrijeme dođe u posjet Varešu, kako bi se dio pozornosti i konkretne pomoći Vlade RH usmjerilo i na naš grad.

Bio je to veliki dan za Fojnicu, prvenstveno za njezin samostan i fratre, premda su uz njih brojni politički dužnosnici, stigavši kao uvijek uz pompoznu pratnju, tražili svoje mjesto u fokusu. Mi smo, pak, među eksponatima tražili štogod vareškoga, budući da unatoč bogatoj povijesti župe vlastitog muzeja ipak nemamo, i uza svu gužvu uspjeli pronaći jedan relikvijar. A umjesto političkih i protokolarnih govora, podilazećih i populističkih, koji su se tom prigodom mogli čuti u prepunoj samostanskoj crkvi, izdvajamo jedan dio tematskog izlaganja prof. dr. Dubravka Lovrenovića, uglednog povjesničara i dopisnog član Akademije nauka BiH, koji je u Fojnici pobrao najveći pljesak.

O samom događaju prenosimo izvješće objavljeno na portalu art.info.

N

akon 14 godina od donošenja odluke na Franjevačkom kapitulu da se krene s izgradnjom nove zgrade Muzeja Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici, projekt izgradnje i uređenja Muzeja je završen. Započeo ga je fra Janko Ljubos, nastavio fra Mirko Majdandžić, a završava fra Nikica Vujica, sadašnji gvardijan fojničkoga samostana. Franjevcima su u završetku ovog iznimno vrijednog projekta, kojim su uspjeli od propadanja spasiti neprocjenjive muzejske eksponate, vrijedan arhiv te knjižnicu s oko 10 tisuća naslova kao i vrijednu zbirku umjetnina, pomagali mnogi. Najveću LIPANJ 2014.

Ana Popović financijsku potporu dobili su od Vlade Republike Hrvatske koja je samo u ovoj godini, preko Ministarstva kulture i Državnog ureda za pomoć Hrvatima izvan BiH, za potrebe uređenja Muzeja u Fojnici izdvojila 560 tisuća kuna (143 tisuće maraka).

Otvorenje Muzeja čiji eksponati svjedoče o bogatoj povijesti Hrvata fojničkog kraja, hrvatskog naroda u BiH općenito, kao i BiH, okupilo je u Fojnici kompletan politički vrh BiH na čelu s Vjekoslavom Bevandom, predsjedateljem Vijeća miniBROJ 234

stara BiH, i Nerminom Nikšićem, predsjednikom Vlade Federacije BiH, do čelnika zakonodavne, izvršne i političke vlasti Srednjobosanske županije. Na svečanosti su bili i veleposlanici RH i Turske, Ivan Del Vechio i Ahmed Yildiz, kao i Darija Krstičević, predstojnica Državnog ureda za pomoć Hrvatima izvan RH. Na svečanosti su, uz ostale, bili i predstavnici Islamske zajednice u BiH. Poseban gost svečanosti otvaranja bio je Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH koji je, simbolično, i otvorio Muzej.

Nastavak na str. 12

9

NA LICU MJESTA

Fojnički samostan

M

oj zadatak u ovoj svečanoj prigodi i najteži je i najlakši. Najteži jer se zna da "o ukusima ne treba raspravljati", najlakši jer kulturno blago franjevačkog Muzeja u Fojnici – "spomenar" formiran kroz stoljeća "privrtanija" – vjerno odražava moj vlastiti odnos prema lijepom i ljepoti. I moj bazični identitet, jer odgovara na pitanja: ko sam i što sam.

Naime, naše "Ja" višeslojno je i višeznačno, i svoditi ga na samo jednu komponentu, osim što je štetno, također je i potencijalno opasno. Takav identitet postaje klopka, umjesto luka i sklonište. Naše ja nije nepromjenjivo. Svaki dan treba ga stvarati, brusiti i braniti, neke osobine odbacivati, druge graditi i prihvaćati. To je vječno nastojanje da se – cum grano salis – dosegne svoje izvorno "Ja", kolektivno i osobno, da se život ne bi pretvorio u antropomorfizam, u goli statistički pokazatelj.

Zato ovdje, na poprištu jedne egzistencijalne drame rubnoga katoličanstva, u franjevačkoj izvedbi započete sredinom XIV stoljeća, ne može biti igre "duploga dna". Ovdje, naime, ne možemo prevariti sebe, čemu smo inače skloni, pa biti ono što nismo a što nam se, s raznih strana i iz različitih motiva, natura da budemo. Onda ispadamo tragični, jer ne vidimo bosansku ljepotu kojom smo okruženi, i ne samo da je ne vidimo nego se još pravimo i slijepima. Često, jer nema nacionalnog imena, ona u nama izaziva nelagodu, čak je se i stidimo. A – čemu sve to?

Većina muzeja nastaje sistematskim prikupljanjem različitih umjetničkih predmeta, često da se pokaže moć i pre-

10

Kako opisati i atribuirati lijepo?

(U Muzeju vjere prenosnih oltara) prof. dr. Dubravko Lovrenović moć. Kolonijalnom otimačinom nastajali su brojni svjetski muzeji, da bi se tuđe pokazivalo i naplaćivalo kao "svoje". I to je, na kraju, dobro za umjetnost jer čuva i prezentira velika dostignuća ljudskoga duha. Nije dobro za one kojima su ta dobra oteta i nije dobro za etičnost u koju se u pravilu kune zapadna civilizacija, koja rapidno gubi na vlastitoj vjerodostojnosti promovirajući lidere "različitih TV udarnih tirada (takozvani reality show)". Vidljivo je to u Bosni i Hercegovini: dok nas – pritom u vlastitim rukama držeći ključeve političkih rješenja – Europa više od 20 godina "europeizira", mi se ubrzano barbariziramo.

Najbolje o tome svjedoči politička karijera gospodina Christiana SchwartzSchillinga. Podnoseći, kako su to prenijele münchenske Süddeutsche Zeitung, 1992. godine ostavku na mjesto saveznog ministra pošte i komunikacija istaknuo je, u pismu kancelaru Kohlu, "da se stidi" što pripada takvoj vladi i da je u politiku ušao upravo zato da bi spriječio da se rasistička zvjerstva "nikada ne ponove". Izravno je optužio Političku Europu za dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, naglasivši da će s tim naslijeđem Europa ući u XXI. stoljeće. Kada je 2006. započeo njegov mandat Visokog predstavnika u BiH gospodin Schilling izjavio je da će njegova BROJ 234

uloga biti "savjetodavnog karaktera". Dvije godine "savjetovao" je, a stvari su bivale od zla gore: Ave, Europo, morituri te salutant.

Kad ćemo naučiti lekciju da nam niko drugi, osim nas samih, ne samo da neće, nego i ne može pomoći. Kad ćemo sami sebe početi doživljavati ozbiljno, da bi nas takvima počela shvaćati Europa? Inače, igre bez granica, trajat će beskonačno: do posljednjeg konstitutivnog i nekonstitutivnog. U očekivanju Godota. Ili, što bi rekao uvaženi Schilling: "Ipak, vjerujem da je moguće da nas Bosanci i Hercegovci iznenade i dokažu svijetu da karikatura od države prikazana kao 'propala država u Evropi', kako su je opisali neki međunarodni posmatrači, nije više tačna". Iznenadimo Europu, Bosanci i Hercegovci!

Ovaj Muzej, pledoaje takvoga uozbiljenja, kao izraz jedne univerzalne samorealizacije, nije nastao na takozvani etablirani način, nisu ga uostalom ni stvorile etablirane crkvene strukture, najmanje otimačinom, nije ga stvorila "vojujuća", nego "moleća" i "trpeća" Crkva. Ova kolekcija harmonične različitosti nastala je velikim dijelom spontano, dijelom spašavanjem predmeta praktične upotrebe između dvaju požara, između kuge, gladi i rata, između nade i beznađa. Samo jedan njezin mali dio, onaj suvremeni, površinLIPANJ 2014.

ski, nastao je ciljano – muzeološki, i on se može atribuirati nacionalnim imenom.

Ostalo, srce Muzeja, kuca ritmom srdaca imenih i bezimenih fratarskih heroja, koja su sebe ugradila u ovo povijesno zdanje kulture, da bismo mi danas (kojom zaslugom?) uživali u lijepom. Sada izgleda kao da su svi ti predmeti napravljeni upravo zato da kao eksponati budu postavljeni tu gdje jesu, ali znamo da nije tako i znamo visoku cijenu koju je trebalo platiti da bi iz nereda nastao ovaj sklad koji plijeni.

Imaju li se u vidu sve povijesne okolnosti koje su pratile nastanak ovoga Muzeja, spašenog i otetog od povijesnog nevremena, onda bih ga nazvao: Muzejom vjere prenosnih oltara.

Sam za sebe ovaj je Muzej jedan višetomni bosanski Kronopis koji opisuje ljude i događaje u kontinuitetu od više hiljada godina. Prođemo li kroz fojnički Muzej, na izlaznim vratima će nas dočekati definicija ljepote Tome Akvinskog (oko 1225.

-1274.), jednog od najpoznatijih filozofa kršćanske skolastike. Ljepota se prema njemu sastoji od triju svojstava: sklada ili jasnoće, integriteta ili savršenosti te prikladne razmjernosti.

Nalazimo ih, sva ta svojstva: u kronologiji, u prostoru i sadržaju.

U zbirci minerala koji govore o starosti planete Zemlje – o vremenu prije svih "naših" vremena. U fibulama datiranim između 1000. i 800. godine prije naše ere, u vršku koplja iz željeznog doba (VIII.-V. st. prije Krista), ilirskoj srebrnoj naruk-

vici datiranoj oko 450. godine prije Krista, kasnolatenskoj brončanoj fibuli iz I. stoljeća prije naše ere, u starokršćanskom spomeniku iz Ostružnice, u srednjovjekovnom stećku, u zlatnim gotičkim kaležima fojničke zlatarske radionice iz XV. stoljeća.

Tu su čuveni Fojnički grbovnik iz XVII. stoljeća, tekstilni i arheološki predmeti, numizmatička zbirka, crkveni pribor, etnološka zbirka – rustikalni kućni predmeti prekriveni patinom patnje i grubosti, ali i skromne životne radosti. Tu su hladno i vatreno oružje osmanskoga doba, sprave za preradu tekstilnih vlakana, fojničko srebro i vezeni predmeti XIX. i XX. stoljeća.

Slijedi 13 inkunabula, po broju druga zbirka ovih rariteta u BiH, 3000 isprava pisanih na turskom jeziku, prijepis Fojničke Ahd-name iz 1493. godine. Fra Anđeo Zvizdović i sultan El Fatih: franjevački redovnik i Osvajač Carigrada. Islam je tada bio daleko tolerantniji od katoličanstva: jedan takav prizor nije bio moguć u Južnoj Americi preko koje su španjolski konkvistadori prešli kao skakavci opisani u Bibliji.

Onda "pismena" uklesana u Ploče: Nadgrobna ploča: Fr. MARCUS DOBRETA 1721. Latinski epitaf iz 1741. godine.

Posveta crkve 1799. – Posvetu obavio fra Grgo Ilić Varešanin. Tu je i politika Visoke Porte – sultanske dozvole za popravku samostana – poput one sultana Mahmuda II. iz 1831. godine. Tekst uklesan na Ploči

Unutar muzeja

LIPANJ 2014.

BROJ 234

povodom početka gradnje samostana glasi: NA I. SRPNIA 1863. BI POČET OVI ZID. Povijest prosvjete: POČETAK SLOVSTVA štampan u Splitu godine 1815. BUKVAR. Početak slovstva ILIRIČKOG I LATINSKOG tiskan u Budimu godine 1836. U Zagrebu 1848: POČETAK PISMENSTVA, u Sarajevu 1871: Početni Zemljopis. Sve od fra Augustina Miletića, apostolskog vikara.

Odmah do Bukvara i Slovstva – kovački proizvodi: brave i ključevi, masivni, teški poput olova. Trebao bi jedan novi Andrić da ispriča njihovu povijest. Samu za sebe tu povijest kazuju masivna kovana vrata iz druge polovice XIX. stoljeća, nekad na ulazu Stare biblioteke s više od 10.000 naslova koje obuhvaćaju 26 različitih oblasti. Na vratima, iskovan natpis: KNJIŽNICA. Asocira to na natpis iz crkve POD DATUMOM 15. VIII 1887: OVDJE JE DOISTO KUĆA BOŽJA I VRATA NEBESKA. Čuvali su fratri knjige, kulturu, njome su se borili protiv životnih nedaća.

Slijedi dvadesetak uljanih slika iz XVII., XVIII. i XIX. stoljeća – iz Italije i Dalmacije: "Madona s Kristom", XVII. stoljeće; SEBASTIAN DE VITA: "Molitva za spas od kuge" 1783. godine; barokni majstor: "Sveti Andrija" XVIII. stoljeće; fra Mijo Čuić: "Sveti Anto Pustinjak" iz godine 1800.

Tu su i djela suvremenih slikara: Ismeta Mujezinovića, Ivana Lackovića – Croate, Gabrijela Jurkića, Ljube Lacha, Ankice Oprešnik, fra Perice Vidića, Amire Hadžimejlić, Vlatka Blažanovića, Zdenka Grgića.

Uza sve zanimljivosti još i ova: Spomen-ploča datirana 8. I. 1921., prilikom posjete kralja Aleksandra Karađorđevića i njegove sestre Jelene, kada su Muzeju darovali pribor za jelo.

Od zbirke prapovijesnih minerala, preko antike, srednjeg vijeka i Bosanskog kraljevstva, osmanskog razdoblja, Austrougarske epohe, Prve i Druge Jugoslavije do djela suvremenih slikara: hijerarhije pojmova, svi ravnopravni u svojoj ljepoti, u simetričnosti koja rađa osjećaj harmonije.

Kroz sve ove primjere očituje se osnovna civilizacijska poruka "prenošenja vjere u srce kulture". Osim toga, s obzirom na svoj sveobuhvatni sadržaj, eksponati fojničkog muzeja savršeno se uklapaju u krilaticu globalizacijskih procesa: "Misli globalno, djeluj lokalno".

11

NA LICU MJESTA

POGLED S DRUGE STRANE

Milanovićevo obraćanje u fojničkoj crkvi

Nastavak sa str. 9 U vrlo emotivnom obraćanju s oltara samostanske crkve Duha Svetoga Milanović je priznao da prvi put u svojoj političkoj karijeri drži govor u crkvi.

"Nisam mislio da ću posjet Fojnici doživjeti s toliko emocija", priznao je hrvatski premijer na početku svojega obraćanja u kojemu se dotakao odnosa RH prema Hrvatima u BiH, ali i budućnosti ove zemlje koju vidi isključivo u Europskoj uniji.

"BiH poznajem dovoljno da je shvatim, ali nedovoljno da je tumačim. RH je oduvijek grlila BiH, a nekad bi je znala i gušiti. Ne želimo biti ni mentori ni tutori.

Naša je želja da u skladu sa željama ovdašnjih ljudi pomognemo BiH da prvi put postane zemlja slobode i sigurnosti, unutar Europske unije. Nije mi namjera idealizirati EU, ali smatram da je to realna ljudska tvorevina koja može BiH pomoći da postane bolje mjesto za život nego što je danas. Mi ćemo se unutar institucija EU zalagati da BiH ne bude na margini događaja te da joj se ne postavljaju nemogući uvjeti za članstvo", izjavio je hrvatski premijer u Fojnici iz koje je otputovao za Bruxelles, odbijajući odgovarati na novinarska pitanja.

Milanović se u obraćanju okupljenima u Fojnici kao i medijima dotaknuo i odnosa RH prema Hrvatima u BiH.

"Što je Hrvata u BiH tiče, mi ćemo nastaviti pomagati ma tko bio na čelu Vlade, to je naša dužnost i kultura srca. Ono što želimo je da Hrvati ostanu u BiH u kojoj žive stoljećima, naravno na to ih ne želimo prisiljavati, ali želimo da im ovdje bude dobro toliko da ne požele otići", izjavio je Milanović.

Upravo o stoljećima života Hrvata prije svega svjedoče i eksponati Muzeja Franjevačkog samostana u Fojnici, uporabni predmeti, arhivska dokumenta, čuvena ahd-nama, zapisi, časopisi i knjige među kojima je i 13 inkunabula, knjiga pisanih rukom, prije izuma tiskarskog stroja. Stoljećima su ih prikupljali fojnički franjevci, a zahvaljujući prikladnom prostoru u koji su konačno smješteni, bit će sačuvani i za naraštaje koji dolaze.

"Bez ovakvih mjesta BiH sasvim sigurno ne bi bila ono što jest. Nama ostaje da franjevcima odamo priznanje za sve što su učinili na očuvanju kulture i identiteta Hrvata i ostalih naroda koji žive u BiH", izjavio je Vjekoslav Bevanda, predsjedatelj Vijeća ministara BiH. Nakon Vlade RH, druga po visini izdvojenih sredstava za gradnju Muzeja je Vlada Federacije BiH, koja je u ove namjene izdvojila 19 tisuća maraka. Pored Vlada RH i FBiH pomagale su još brojne druge institucije, ali i pojedinci koji su željeli svojim prilozima pomoći franjevcima u očuvanju neprocjenjivog kulturno-povijesnog blaga koje u sebi krije sedam stoljeća star Franjevački samostan u Fojnici, jedan od tri najstarija u BiH, i ujedno najprepoznatljiviji simbol Fojnice.

Stručnu pomoć uređenju Muzeja Franjevačkog samostana u Fojnici pružili su djelatnici Zemaljskog muzeja i Arhiva BiH, a ona je, istaknuto je, također od neprocjenjive vrijednosti jer stručno uređen Muzej i arhiv pristupačni su posjetiteljima kao i istraživačima.

Vareški relikvijar iz 1766.

12

BROJ 234

O samom Varešu ili o nekom naselju oko Vareša gotovo da nećete naći ijednu jedinu knjigu. Prva bi bila ona Mladena Radoša Selo Mir – Vareš, prije nekoliko godina objavljena, a ova je druga.

Njen autor Panto N(emanje) Pantić ispod podužeg, razgovijetnog naslova Planinica, Slavin i okolna naselja u opštini Vareš u kojima su živjeli Srbi do raspada SFR Jugoslavije dao je svoje viđenje rodnog sela i pripadajućih mu zaselaka tokom proteklih dva stoljeća, sve do nedavnog njihovog rasula.

Piše Borislav Topalić

N

ajveći dio ove knjige kod dobronamjernog čitaoca izaziva iskreno divljenje. Bliže rečeno: mogućno je uživati čitajući je. Prvo zadivljuje ogromno njeno jezičko blago; neiscrpno strpljenje kojim su pobrojani svi nazivi na planiničkom nemalom prostoru da bi se u periodu od najmanje sto proteklih godina izredala imena svih ljudi koji su tamo rođeni i živjeli. Pokazani su uslovi rada i stanovanja; nabrojano i opisano tradicionalno pokućstvo, alati i oruđa koje su Planinčani izrađivali i kojim su se služili; opisani su porodični odnosi, običaji, vjerovanja. U svemu tome je dokumentaciono, ljudsko, etnografsko, a ne na posljednjem mjestu i literarno bogatstvo ove knjige.

Sve to kao da je sada, a Planice skoro da i nema. Potomcima Plančana, rasutim po svijetu, biće u doglednoj budućnosti zanimljivo kakva su imena njihovi stari svojoj djeci nadijevali, na koji nadimak se odazivali, kako su svoje livade i njive nazivali. A isto to biće važno i nekom leksikografu i etnografu: na jednom mjestu toliko stvarnih imena i naziva, koji nisu slučajni, koji imaju svoje značenje i razlog što su upravo takvi kakvi su dati. I sve u rečeničnom ritmu koji dolazi ravnomjerno kao blago, iz beskraja talasanje mora, da bi ritam kazivanja ponekad bio promijenjen i osvježen nekom upadicom, pomenom nekog ranijeg događaja, dodatnom naznakom o nekom pojedincu ili nekim objašnjenjem.

Opčinjavaju nas ljudi koji su po selima nekad živjeli. Ti stari šta su svojim ruLIPANJ 2014.

O knjizi Pante N. Pantića, o Planinici i ostalom kama izrađivali! Šta su tereta na svojim leđima iznijeli, kakvu vjeru su imali, svojim poimanjem šta su dosezali! Ovovremenoj generaciji u svemu podložnoj sjedištima svjetske moći i posvećenoj kupovini gotovih proizvoda mora se činiti neshvatljivo odakle je to njihovo dolazilo... A pitamo se: gdje li je to nestao taj uzvišeni a nesagledivi narodni duh kome su se i najveći evropski umovi svojevremeno divili. Bar u našim bunama i ustancima i oslobodilačkim ratovima, i u narodnoj umjetnosti.

U sazvučju mirnog kazivanja slijedi i završnica: osvrt na porijeklo i doseljavanje, život pod turskom vlašću, dolazak Austrije; Prvi pa Drugi svjetski rat. Poimenično su među Planinčanima naznačene podjele na četnike i partizane, i nekoliko domobrana s jednim pripadnikom tajne ustaške policije. (Nesrećna naša istorija nas uči da se nikad ne zna na kojoj strani sačuvati živu glavu i svoje imanje.

Ako je spašavanje vlastitog života i lična korist prirodni i jedini poriv u našem izboru.)

Zatim burni, kratki uzlet u vrijeme socijalizma, pa zatišje. Slijede posljednji događaji s kraja XX vijeka; bolne, vrlo usložnjene promjene, nesigurnost i opadanje... Ton i ritam kazivanja se mijenjaju.

Ovdašnji žitelji budu poraženi u vojnom sukobu, što nije trajalo više od nekoliko

časova po onim istim planinskim šumarcima i livadama kojima su oni imena nadijevali, po kojima su polovinom godine u mirna vremena kosili, a u drugoj polovini godine pripuštali stoku na ispašu. Tražiti krivca za ovaj sukob daleko bi tragaoca odvelo, a možda bi ga vratilo opet na sami početak, bez odgovora. Za posljednju i najveću nesreću ovog sela autoru ove knjige prvi krivac je HVO Vareš i njegov neimenovani naredbodavac. Ali krivce opštenarodne nesreće u cijeloj bivšoj državi autor podjednako vidi u svim nacionalističkim strankama i njihovim postrojbama, na svim stranama; u njihovom rukovodstvu i naredbodavcima izvana. U tome je za ovu knjigu, imajući na umu njenu osnovnu zadaću, prenaglašena i prejaka politička njena dimenzija.

Planinica je u posljednjem ratu doživjela sudbinu mnogih naselja bivše države. Najviše boli poraz, a u prošlom ratu sve strane su na bilo koji način poražene. I ne samo u Bosni, ali nacionalizam nije. Počinjao je domoljubljem, a pothranjivan mržnjom prema neistomišljenicima. Odnekud je snažno podstrekavan među narodima bivše države u kojoj izgleda niko pametan još uvijek ne zna kako iznova započeti i nastaviti usklađen dobrosusjedski život. Odnekud se stvara dojam da je prostor Balkana svima pretijesan, i da bi svaki najrađe onog dru-

* * * * Nekad davno na Brgulama pitao sam očevu strinu Vukosavu, Perinicu, kako je to bilo kada je u onom ratu selo popaljeno (prvi put pod zimu 1941. godine); mnogi ljudi, žene i djeca pobijeni (među kojima i njenih bliskih srodnika). I dok sam očekivao ostrvljenost, mržnju prema drugoj vjeri ili bar kakvo uzbuđenje – a otada, kada sam o tome staricu pitao, od te nesreće bilo je prošlo taman dvadesetak godina (kao i ovo sada od našeg nesrećnog rata) – čuo sam u odgovor samo spokojan staričin glas i vidio miran izraz njenog lica: "Došla, sine, vojska, pobila i popalila".

A eto, život se pomalo nastavlja, svuda, a najviše buja tamo gdje se odlučuje o nama.

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš LIPANJ 2014.

gog (druge) potpuno izbacio, ili bar podredio. Ne zna se jesmo li zakasnili sa stvaranjem nacionalnih država (koje su u Evropi davno uspostavljene) i da li je i kako taj proces i kod nas mogućno završiti.

A najmanje se, izgleda, zna s kakvom proizvodnjom nakon ratnih i poratnih pustošenja otpočeti, kako stanovništvo zaposliti, od čega dalje živjeti. I kako krenuti putem naprednih ljudskih zajednica. Na Planinici, kao i u svim drugim ugaslim selima bivše države nećemo naći odgovore na pitanja o budućnosti. Čak i kada bi se nekim čudom vratili njeni stari, u glavnini ove knjige vrednoćom, stvaralaštvom i pameću slavljeni žitelji, bili bi na svako pitanje o budućnosti izgubljeni, bar koliko i mi, svjedoci vremena u kome živimo, uspavani navikom da drugi brinu i odlučuju o nama.

Kada objavljujete prvu knjigu sa vrlo malim i potpuno ograničenim finansijskim sredstvima, i uz najveće lično požrtvovanje, bez iskusnijeg sagovornika, bez korektora, lektora, recenzenta, ne očekujte da se u njoj neće naći tehničke neopremljenosti, štamparskih, pravopisnih i drugih grešaka, malih nedosljednosti u konceptu, nekih nedorečenosti i pokoja neodmjerena, iole tankoćutnijem čitaocu neprihvatljiva riječ. Pa i ovdje. Ali nećete moći reći za ovu knjigu da nije ljudska i kada osuđuje, i da nije vrijedna i kada posrće pod teretom nedavnih zbivanja. Naprotiv: ovo je iskrena i dobra knjiga i njen autor se čini spremnim na prosuđivanje i dijalog.

www.fondacija.vares.info BROJ 234

13

NAŠI KRAJEVI

VROVINA Kao dječak pitao sam svoju baku što je to Vrovina i ona mi je rastumačila da je pod tim imenom prostor koji počinje od zaselka Stanovi na Višnjićima pa sve do Veresike na Bijelom Borju. To bi onda značilo da Vrovina obuhvaća Višnjiće, Daštansko, Mekuše, Pržiće, Kolonije, Tisovce, Brezik, Gojčevac i Bijelo Borje. Nekako ne mogu prihvatiti da tom prostoru ne pripadaju Diknjići, pogotovo što se zna da su Vrovci s Pržića i Tisovaca sve do 1953. godine sahranjivani na groblju na Diknjićima. Uglavnom, Vrovina zahvaća veliki i lijepi dio planine Zvijezde, i to njezin južni dio.

Piše Miroslav Petrović

J

edan povratnik poslije zadnjih ratnih zbivanja na Tisovcima otvara firmu i dadne joj ima "Vrhovina" pa od tada se počne koristiti i taj izraz za taj prostor. Pošto je Vrovina starija od Vrhovine u daljnjem tekstu ću se služiti izrazom Vrovina.

Prostor Vrovine je od davnina bio industrijaliziran iz razloga što je bogat različitim rudnim bogatstvom. Prvo se otvara rudnik željezne rude na Breziku, a uz rudnik se izgrađujei prateći kompleks: radionice za održavanje postrojenja, upravna zgrada, kao i sistem otpreme rude do visoke peći. Sistem otpreme je bio prilično kompliciran; ruda se u manjim vagonima dovozila do Tisovaca, a onda spuštala na niži nivo, takozvanom bremzom. Pošto se ruda vadila i u "Šestoj", kod izvora Male Rijeke, i tu je bila druga bremza koja je izvlačila rudu na isti nivo (nadmorska visina 1055m) na koji se spuštala ruda s Brezika. I tako natovareni vagoni su uskotračnom prugom uz pomoć lokomotive odvoženi do Jelića kuća na Bijelom Borju, točno iznad visoke peći. Tu je postojala i treća bremza koja je spuštala rudu na lokaciju zvanu Restve, a odatle na visoke peći. No, napredovanjem tehnike i transport rude s Brezika se mijenjao pa je Vrovina postala prostor gdje su se ukrštale dvije žičare; ona za transport rude na droškovačke "bunkere" i ona koja je prebacivala jalovinu iz Smreke u Malu Rijeku. Kao podsjećanje na te žičare ostala su samo tri zaštitna nadvožnjaka na cesti za Vrovinu. Zahvaljujući rudniku, ovo područje je vrlo rano, 1934. godine, dobilo električnu energiju. Vrovina rudniku

14

može zahvaliti i izgradnju dvaju, za ono vrijeme, modernih naselja; jedno u Pržićima zvano Kolonije, a jedno u Tisovcima zvano Švrakino Selo. U Švrakinom Selu je izgrađena i lijepa nastamba za samce, pa je i prozvaše "Samačka".

Nešto kasnije, krajem sedamdesetih godina, otvara se i drugi rudnik – cinka i barita, a izgrađuje se i postrojenje za prečišćavanje rude. Lokacija rudnika je između Pržića i Daštanskog, a flotacija je na Tisovcima. No, eksploatacija na tom rudniku nije dugo trajala i opravdano je pitanje da li je bilo isplativo uništiti i narušiti taj lijepi prirodni prostor. Pogotovo nakon demontiranja flotacije i ostavljenog neuređenog prostora na tom mjestu.

Vrovina je i bogat povijesno-kulturni i obrazovni prostor. Na Višnjićima se nalazi jedno od najstarijih grobalja na tom prostoru. Najbolji svjedok tome su stećci tik uz kapelu. A tako i dva spomenika; jedan na Tisovcima, a drugi na Pržićima.

Na Pržićima je u domu kulture djelovao KUD "Alojz Mirčić". Imao je u svom sastavu brojne sekcije, a najistaknutija je bila tamburaška i ona je ostala zapamćena po izvođenju autentičnog kola koje neki nazivaju "rudarsko", a neki "pržićko kolo". U starom domu, u istoj dvorani gdje su se održavale čuvene pržićke igranke, bila je i kino dvorana. Kino predstave su se održavale dvaput tjedno. Po rušenju te zgrade sve aktivnosti Društva preselile su se u montažnu baraku, u neposrednoj blizini starog doma. Vrovci običavaju podsjetiti da su u toj baraci dobili i gledali prvi televizor na općini Vareš, što i nije sporBROJ 234

no, ali da su izmislili kartašku igru "raub" (mađarskog porijekla) to je već diskutabilno. Pred sam rat su izgradili lijep i funkcionalan dom na mjestu prvog doma kulture. Dom je prilično devastiran tijekom posljednjih ratnih događanja, ali su ga vrijedni Vrovci ponovo doveli u funkcionalno stanje. Škola na Vrovini postoji još od postojanja sela Pržići, u kom se i nalazi stara zgrada koja sad služi kao objekt za stanovanje. Tu je bila osnovna škola do četiri razreda, ali ne samo osnovna nego i domaćinska škola za mlade djevojke. Svjedodžba domaćinske škole moje majke izdana je, primjerice, 1931. godine, što potvrđuje dugogodišnju tradiciju obrazovanja na tim prostorima. Poslije je izgrađena velika školska zgrada koju je nekad pohađalo 300-400 učenika u osam razreda, a sada u tu školu ide sedam učenika od prvog do petog razreda, s jednom nastavnicom razredne nastave. U sklopu školskog objekta nalazi se i poštanski ured.

Vrovci su uvijek bili i sportski nastrojen puk. Osobito skloni nogometu, stonom tenisu i planinarstvu. Bila je tradicija da se svake nedjelje igra nogometna utakmica između Pržića i Tisovaca. Jedne nedjelje na "greblju" u Tisovcima, a druge na placu u Pržićima. Na Vrovini je također bio formiran nogometni klub "Mladost", ali zbog nedostatka vlastitog velikog terena brzo se ugasio. No, Vrovina je dala FK-u "Vareš" nekoliko sjajnih nogometaša, vrsne strijelce Tomu i Gabru, britkog Čevu i neponovljivog paradera Matiju.

Vrovci su imali i planinarsko i lovačko društvo, doduše planinarsko imaju i sada.

Prvobitno su za planinarski dom na Mekušama, prekrasnom izletištu, koristili stari autobus. A pred ratna zbivanja počeli su s izgradnjom doma od čvrstog materijala, koji su završili vojnici za vrijeme rata. Sada je to dom velikog, neiskorištenog kapaciteta.

Na Vrovini postoje i dvije bogomolje: na Pržićima (filijalna) katolička crkva i na Daštanskom džamija. Na Višnjićima odnedavno postoji spomen-kapela poginulim vojnicima HVO-a, a u Tisovcima jedna obiteljska spomen-kapelica.

Vrovina je imala i svoju trgovinu mješovite robe, a jedina zgrada u Pržićima prvobitno je bila pekara kruha i peciva, kasnije je pretvorena u mesnicu i na kraju u mini pilanu...

Sve navedeno potvrđuje da Vrovina posjeduje brojne resurse i preduvjete za lijepo i suvremeno obitavanje na tim prostorima, na 6-7 km od grada. Ali na žalost nema ljudi. Nema ljudskog potencijala koji će sve to uobličiti u idilu kakvom je Vrovina nekoć živjela.

LIPANJ 2014.

POSU\ENA PRIČA

Svjetlo u tami afričke kolibe Voli drugoga kao sama sebe – Matej, 22,39 Branislav Mikulić (Sarajevo, 1951.) kao doktor ekonomskih znanosti radio je 15 godina na Ekonomskom institutu u Sarajevu izučavajući fenomen masovnih migracija naših radnika u inozemstvo s fokusom na njegovu ljudsku i socijalnu dimenziju, te objavio desetke stručnih tekstova, studija i analiza u bh. i hrvatskim znanstvenim časopisima.

Godine 1989. i sâm postaje emigrantom i narednih 15 godina radi u Centru za socijalne analize Ministarstva ekonomskih poslova Nizozemske, odakle prelazi u Irsku i počinje raditi pri Europskoj komisiji. Bio je posvećen komparativnim analizama o razlikama u kvaliteti života, te o socijalnoj isključenosti, nejednakosti i siromaštvu u Europi.

Karijeru znanstvenika i istraživača završava prije dvije godine i sada živi i djeluje između Amsterdama, Dublina i Sarajeva. Njegova supruga Borjana rodom je iz Vareša i rado svrate u naš grad. Nakon dolaska za Uskrs dr. Mikulić izrazio je želju da jedan od svojih doživljaja s puta po Africi, pretočen u priču – a najesen će mu izdavačka kuća Iris Heart objaviti zbirku priča – podijeli s čitateljima Bobovca i tako se ostvari ova suradnja.

Piše dr. Branislav Antov Mikulić

N

akon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu Bocvane, obavio sve razgovore u vezi posla na koji su me zvali, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju.

Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem kojeg je vozio šofer direktora BIDPA instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.

Odlučio sam krenuti za Johannesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do tamošnjeg aerodroma bilo je nekih 400 kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta. Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to. Jedan je bio da nisam nipošto htio zakasniti na let; bila je to, dakle, moja mjera predostrožnosti kojoj me, uzgred da spomenem, naučio moj otac.

On je običavao da se na sarajevskoj željezničkoj stanici nađe bar sat prije polaska voza, pa makar s njime ne išao dalje od Tarčina. "Ja volim čekati njega, on mene sigurno neće", izustio bi on tu njegovu putničku mantru kad god su mu prigovarali da kreće od kuće ranije nego li treba.

Valjda mu je to ostalo iz vremena dok je bio mladić, kada je svako putovanje iz rodnog mu Bugojna, a posebno putovanje željeznicom, bilo prava senzacija i skup događaj. Očigledno, dio te njegove mladalačke traume prenio je i na mene.

Drugi razlog mog ranijeg polaska put aerodroma bio je emocionalne prirode.

Htio sam da put kroz Bocvanu potraje što duže, da rastanak sa tom zemljom koja me je uistinu opčinila odgodim bar za kratko. Želio sam se još malo nagledati tih zanosnih afričkih krajolika, htio sam da LIPANJ 2014.

mi se urežu u pamćenje, da mi ostave dubok trag u srcu. Sve sam činio da usišem što više od te ljepote u se, da je ponesem kući – baš kao da sam slutio da ponuđeni posao u Africi neću prihvatiti, da se tamo više vratiti neću.

Krenuli smo oko devet sati, odmah nakon doručka. Računali smo taj dan prevaliti dvije trećine puta i popodne stići u Rustenburg gdje bismo prespavali. To mjesto nam je preporučio direktor Instituta, tamo je on imao brata koji je držao malo konačište – lodge, kako se to u Africi kaže.

Na odredište stigosmo prije nego smo planirali. Našli smo hotelčić, "Bergsg Lodge" se zvao. Bio je blizu centra mjesta, nedaleko od Pete avenije, zapamtio sam to dobro, podsjećalo me na čuvenu njujoršku. Smjestili smo se kod ljubazna domaćina i zakratko odmorili, kad me šofer zamoli da pođe kombijem u obližnje selo, tamo je imao rođake. Ja se složim, pa odmah, shvativši da nemam šta raditi u nepoznatu mjestu, upitam da li bih mu se mogao pridružiti. On radosno klimnu glavom, činilo mi se kao da je samo to priželjkivao. Pa dodade da je to tek dvadesetak

Obijest na Vranjkovcima...

BROJ 234

kilometara istočno od Rustemburga. "No, potrajaće, put nije baš najbolji", upozori me ljubazno.

Sjedamo u kombi i krećemo ka odredištu. Ubrzo izađosmo na periferiju gradića, a onda ugledasmo predio rijetko naseljene zaravni obrasle niskim rastinjem, prava afrička savana, tek pokoje usamljeno drvo, valjda da pruži hladovinu spasa pregrijanu putniku namjerniku. Kako smo odmicali od Rustemburga cesta je postajala sve lošija, a kuće sve skromnije.

U neka doba siđosmo na prašnjav put i nakon par kilometara stižemo pred kuću vozačeva rođaka. Upitah vozača gdje se nalazimo, kako je ime sela, tek da znam gdje sam i da znam pričati gdje sam bio.

"We are in Marubitshi", reče mi ime mjesta u koje smo upravo stigli.

Nismo uspjeli ni ugasiti motor, a oko nas se okupi čitavo mnoštvo roda šoferova, nekoliko starijih muškaraca, desetina žena razne dobi, te čitav roj dječurlije. Tu se pozdravismo sa svakim od odraslih članova porodice i pozovu nas da uđemo u dvorište. Posjedali smo na drvene klupe ispred omanje, prizemne kuće. Domaćini su odmah prešli na lokalni jezik, ja nisam više ništa razabirao iz njihove unakrsne priče. Svako je razgovarao sa svakim. Bio sam prepušten sebi, dobio sam vrijeme da posmatram, da uživam. Šofer, koji je sjedio do mene, nekoliko puta se izvinu što sam izostavljen iz njihova razgovora, no ja rekoh da mi je sasvim ugodno i da se ne obaziru na mene. Nakon nekog vremena poželih protegnuti noge, pa upitah vozača da li je selo bezbjedno jer bih volio malo prošetati uokolo. On mi se primaknu i tiho na uho reče da su svi susjedi, bliži i dalji, već registrovali da njegovi rođaci imaju stranca u posjeti i da je to dovoljna garancija da se osjećam sigurno u njihovu selu. Ja ustadoh, pa zakoračih puteljkom koji je vodio ka vodotornju što se uzdizao na horizontu.

Bio je još uveliko dan, sunčano i prilično toplo. Vani nije bilo nikoga, baš kao u vrijeme sieste, popodnevnog počinka kojeg slijepo poštuju u Španiji i skoro posvu-

Foto: S.P. 15

POSU\ENA PRIČA

da gdje se tim jezikom govori. Tek tu i tamo bi se začuo cvrkut kakve ptičice. Selo je bilo smješteno u ravni, radije bih rekao nepregledno velikom platou posutom žutom prašinom iz koje je stršilo poluosušeno nisko rastinje. U daljini prepoznah još pokoje usamljeno drvo, ono nevisoko savansko, sa bogatom krošnjom nalik otvorenom kišobranu. Kućice su bile skromne, prizemnice, većinom od naslaganih sivih betonskih blokova s krovom od popeglanog lima odbačenih metalnih bačvi za naftu. Zastadoh pred jednom takvom na brzinu sklepanom potleušicom, smještenom na par stotina kvadratnih metara suhe zemlje pored koje je, na svega par koraka udaljena, stajala mala afrička koliba, okrugla, ona od sasušena blata i pruća i sa obaveznim slamnatim krovom. Ubava mi bijaše i ja se za trenutak zagledah u nju.

"Good afternoon!", pozdravi me ženski glas, prenuvši me iz mog divljenja skladu i ljepoti kolibe. Okrenem se i ugledam osobu što je stajala na vratima obližnje trošne kućice; zbog sjenke plehana krova ne vidjeh joj lice, samo suvonjavo tijelo. Ja joj otpozdravih. Ona me upita da se nisam izgubio, da ne tražim koga. Govorila je engleskim jezikom, ali sa teškim lokalnim akcentom, jedva sam razabirao šta me pita. Rekoh da sam u posjeti, tu u njenu susjedstvu i da sam izašao da razgledam selo.

"Oooo, dear, you can't find anything interesting over here, except poverty and misery", reče mi da se tu nema šta valjano vidjeti, sve sama bijeda i jad. Onda krenu prema meni koji sam stajao uz žičanu ogradu njena dvorišta. Izlazeći iz sjenke pokaza mi ljepuškasto lice, pa onda pomalo tužnim glasom dometnu: "Unfortunately, I am at the bottom of it". Pojasni mi da je ona na dnu te svekolike bijede.

Tako smo započeli naš slučajan razgovor s nogu – ona je stajala s jedne strane žičane ograde, u njenu vrtu, ja s druge, na cesti. Iz razgovora saznadoh da je udovica, da joj je muž poginuo u rudniku i da tu živi sa dva sina, jednim od 12 godina, drugim od 22. Reče da je stariji prije sedam godina imao nesreću, kamion ga je pregazio pa je ostao nepokretan, od struka nadole. Cijelo vrijeme, svih tih sedam godina leži u kolibi preko puta, nepomičan.

Preko dana je najčešće sam, prepušten sopstvenoj zloj kobi. Mlađi sin joj ide u školu, tu u selu, a ona, majka, pokušava da zaradi koru kruha noseći vodu sa udaljenog vodotornja onima koji to mogu platiti. "Tek par novčića", tako je nekako prokomentarisala.

Uskoro se na vratima trošne izbe, one sa plehanim pokrovom, pokaza dječak,

16

Marubitshi: Joshuina koliba

njen mlađi sin. Znatiželjno pogleda spram mene. Ugledah bijele zube iza topla, prijateljskog osmijeha i velike nemirne oči.

Veseo dječak, pomislih u sebi. Upitam ga kako je u školi, ima li problema sa učenjem, a on, pomalo sramežljivo, odgovori da nema. Još dodade kako je najbolji učenik u čitavoj školi. Bio je u šestom razredu, završnom. Zapitam ga još da li bi želio ići dalje, nastaviti školovanje, šta bi htio postati... "Teacher!" – učitelj, odgovori kao iz topa, a onda pognu glavu, zagleda se u prašnjavo tle ispred sebe i zašuti.

Mati uskoči s komentarom da za to nemaju novaca, valjalo bi ga poslati u veći grad, a to je nešto što mu ne može priuštiti. Nego će i on morati nositi vodu susjedima, pomoći joj, jer nju snaga izdaje, ne može više ni sama sobom. A i brat invalid je tu s njima, valja o njemu brinuti, spomenu na kraju blago podižući glas, valjda da bi dječak to dobro čuo, shvatio i prihvatio. Žena me ljubazno pozva u kuću, na šoljicu čaja. Uzgred reče da bi starijem sinu bilo drago sresti me i popričati se, osamljen je, željan razgovora. Ja pristadoh na ovo drugo. A to je značilo da ću trebati zaći u onu afričku kolibu, u njoj je ležao stariji sin. Ona mi reče da uđem u dvorište i rukom pokaza prema kolibi.

"Izvolite, Joshua leži ondje", izgovori opet nešto glasnije, valjda da sinu najavi da će imati posjetu. Kročim u dvorište, pa se uputim prema kolibi. Sagnuo sam se da ne udarim glavom u nizak nadvratak i zakoračio unutra.

U kolibi me dočeka mrak i težak miris ustajala zraka. Dok su mi se oči privikavale na tamu čuh ugodan muški glas koji me oslovi. Po glasu sam ocijenio u kojem pravcu trebam gledati i tražim neznanca.

Kada se oči prilagodiše na mrak, prvo što sam ugledao bijahu krupne beonjače i biserno bijeli zubi iza smiješka dobrodošlice. A onda razaznah lik mladića, prelijepo lice, onu zadivljujuću afričku ljepotu koju imaju muškarci iz Sudana i žene iz BROJ 234

Etiopije. Ležao je na slamnatoj prostirci okrenut vratima tako da je kroz njih mogao vidjeti nešto dnevnog svjetla i par kvadratnih metara svijeta izvanjskog.

Ništa više. Koliba je bila prazna; niti namještaja, niti ognjišta, ničega u njoj. Samo on i nešto slame razasute na nekoliko mjesta, valjda prostirka za mlađeg brata.

Pridjem mu uzglavlju i kroz otvorena vrata pokaza mi se sav njegov skučeni i ukočeni horizont, na jednom kraju je bio on, a na drugom, udaljenom dvadesetak metara od ulaza, jedno poluosušeno stablo, prašnjavo tle i po njemu par razbacanih polomljenih cigli ili grumenja sasušene zemlje, s tog mjesta nisam mogao razabrati što je.

Pozdravili smo se i predstavili jedan drugome. Izgledao mi je radostan. Ja otpočnem razgovor, po običaju ispitivački.

On, kao da je samo to čekao, odmah poče pričati o danima kada je još bio zdrav, o tome kako je i on bio dobar učenik, kako je bio pošao u srednju školu i snivao da će postati vozač autobusa, da će tako roditeljima – otac je tada još bio živ – pomoći da kupe malu farmu ne bi li stali na noge.

Govorio je veselim glasom, takav mu je bio i izraz na licu. Kazuje mi kako u ljetna praskozorja kroz otvorena vrata kolibe očekuje da ugleda sunce na izlasku i da je po mjestu na kojem se pojavi naučio razaznati koji je mjesec u godini, čak i koji je dan u mjesecu. Zimi, kada se sunce ne bi pojavljivalo u njegovu skučenu vidokrugu, osluškuje ptice, po njihovu pjevu odgoneta da li je proljeće blizu, da li će drvo pred vratima kolibe uskoro ozelenjeti.

Nekako mi se učini da je i on, iznenađen mojom posjetom, procvrkutao. No, ja sam taj cvrkut s naporom pratio. Velikim.

Imao je, baš kao i majka mu, jak akcenat, teško razumljiv. Uz to je još govorio brzo kako to obično čine usamljeni ljudi, odviknuti od dvosmjerne komunikacije u kojoj sagovorniku treba dati vremena da čuje i razumije šta mu se govori, dati mu priliku da i sâm ponešto kaže. Ja, uprkos LIPANJ 2014.

svim naporima da ga razumijem, počeh gubiti nit njegove priče, nisam je mogao slijediti.

Gledao sam u njega, a mislima sam se pitao kako je tom mladiću, tom nabubrenom pupoljku života što je već godinama zatočen u tami zemljane kolibe. Zamišljao sam kako bih na njegovu mjestu bio nesretan, ucviljen zbog dubokog beznađa, gorak sebi i svakome. Kako bih samo sanjao da će se desiti čudo, zamišljao da si nalazim lijeka, čeznuo za časom kada ću ponovo stati na noge, molio za svoj spas. I plakao nad sudbinom, nad samim sobom.

A on, leži godinama nepomičan u tom mraku i zrači toplinom. U duši mu se ne ogleda ni trunka tame te kolibe, tame koja sve okružuje i robi. Da nisam znao kakva

ga je nevolja snašla mislio bih da razgovaram s nekim koga je jučer savladala gripa ili prehlada, s nekim ko će već sutra ustati iz kreveta.

Došlo je vrijeme da idem. I dok sam mu pružao ruku da ga pozdravim za rastanak ne mogoh izdržati, a da ga ne upitam šta sanja, s kojim mislima zaspi i s kojim se budi, čemu se svome Bogu moli.

Pitao sam ga očekujući da će mi reći što bih i sam na takvu mjestu odgovorio. Da će spomenuti ono što svi bolesni jedino priželjkuju. Mislio sam da će kazati kako želi da ozdravi, da prohoda, da će htjeti novi život, poželjeti pobjeći iz postojećeg.

A on bez imalo razmišljanja, onako spontano, s anđeoskim izrazom lica i očigledno iz srca smireno odgovori: "Moja najve-

ća želja, jedina molitva koju molim je da nekako smognemo novaca pa da moj brat pođe u srednju školu, na koledž".

U tom času mene prođoše trnci, samo što ne zaridah pred tim unesrećenim mladićem. Mladićem čija je ljubav za drugog veća od njegove neizmjerno velike mizerije, veća od želje za životom, veća od ljubavi za sama sebe.

"O, Bože, ko je ovo preda mnom?!", zapanjeno uzviknuh, na mom jeziku, njemu nerazumljivu.

I u mahu shvatih da mi se u liku Joshue ukazao sami Bog. Da mi želi poručiti kakva je to ljubav koju nam On u srce hoće usaditi.

Dublin/Irska, marta 2012.

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

IN MEMORIAM

Našem dragom

Dana 6. svibnja 2014. prestalo je kucati dobro i plemenito srce naše drage

TOMISLAVU SPREČKIĆU

ANTONIJE BJELČIĆ

(15.XII.1937. – 6.V.2014.)

(1.IX.1940. – 6.V.2014.)

Iskrenu zahvalnost dugujemo svoj rodbini, svećenicima, časnim sestrama i djeci iz "Male škole" Vareš, prijateljima i susjedima koji su u teškim trenucima bili uz nas i izrazili nam sućut.

Tvoji najmiliji

Počivao u miru!

Sin Brano i nevjesta Željka

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Našoj dragoj

Dragoj sestri i tetki

ANTONIJI LUČIĆ

ANTONIJI LUČIĆ

(1930. – 2014.)

(1930. – 2014.)

Sjećanje na tebe ostat će zauvijek.

Ostaješ živjeti u našim srcima i mislima.

Počivala u miru!

Počivala u miru!

Djeca s obitelji

Braća i sestre s obiteljima

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

LENKA ČULJAK Ti i dalje bdiješ nad nama i čuvaš nas na našim putovima, draga naša mama.

Tvoje: Jaca i Helena

ANĐELKA KRISTIĆ (13.V.2012. – 13.V.2014.)

S ponosom ćemo te čuvati od zaborava i uvijek ćeš biti u našim srcima, mislima i sjećanjima. Bila si ljubav, radost i ponos naše velike obitelji.

Tvoji: suprug Tadija, sin Ivan, kćeri Sidonija i Edita, snahe Branka i Ana, zet Jovo, unuke Marinela, Inga, Izabela, Iva, Tamara, Romana i Rebeka, unuci Marko, Hrvoslav, Andrija, Robert i Igor sa sinovima.

SJEĆANJE Na voljenog supruga, tatu i djeda

ZVONIMIRA DUGONJIĆA (1937. – 2011.)

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama.

Supruga Ljubica, djeca Igor i Irena s obiteljima

Počivala u miru Božjem!

LIPANJ 2014.

BROJ 234

17

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(4.VI.2001. – 4.VI.2014.)

Dana 4. lipnja navršilo se 13 godina otkako s nama nije naša draga

(6.VI.1997. – 6.VI.2014.)

Na našu dragu i nikad prežaljenu suprugu, majku, baku, svekrvu i sestru

RUŽA PARIĆ

ANU BOJKU ČINGEL

Draga naša! U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve.

Počivala u miru!

Prošlo je 17 godina otkako nas je napustila, ali zauvijek ostaje u našim srcima i mislima.

Počivala u miru Božjem!

Suprug Mijo, sinovi Goran i Zlatko, unučad Danijel, Kristina, Dario i Inga, nevjeste Tanja i Tamara, sestra Seka s obitelji, nevjesta Gela s obitelji

Tvoji: suprug August i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(7.VI.2012. – 7.VI.2014.)

Dana 7. lipnja navršile su se dvije godine od smrti naše drage majke

Na naše voljene

MATO PEŠTIĆ (16.III.1932. – 21.XII.1974.)

RUŽE PETROVIĆ

ZDENKO PEŠTIĆ

Vrijeme prolazi, tuga ostaje. Nedostaješ nam.

Sjećanje na tebe zauvijek će živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca: Franjo, Ivica, Željka, Anto i Jelena

(1.IX.1959. – 9.IV.2012.)

U tišini vječnog mira pratit će vas naša molitva i lijepa sjećanja. Sve dok živimo ostaju tuga i bol u našim srcima. Počivajte u miru Božjem!

Supruga i majka Jela, i najmiliji

(11.VI.1999. – 11.VI.2014.)

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE (13.VI.2010. – 13.VI.2014.)

Dana 11. lipnja navršilo se 15 godina otkako nije s nama naša draga

ANA JOSIPOVIĆ rođ. Rajić

BLAŽENKA ANTIĆ Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Darko s obitelji

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca s obiteljima

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 14. lipnja navršilo se osam tužnih godina otkako nije s nama

(15.XII.2013. – 15.VI.2014.)

Dana 15. lipnja navršava se šest mjeseci otkako nas je napustio naš dragi suprug, otac, djed i pradjed

JOZEFINA GRGIĆ rođ. Malbašić (15.V.1948. – 14.VI.2006.)

Tvoje mjesto među nama nije prazno, ono ispunjava tvoj duh koji lebdi među nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja obitelj

ANTO ILIĆ Živiš u našim srcima i mislima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji: supruga i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 16. lipnja navršava se godina dana od smrti našeg voljenog

(18.VI.2011. – 18.VI.2014.)

Dana 18. lipnja navršit će se tri godine od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i punca

MIJE BABIĆA PICUNA Vrijeme koje je prošlo nije ublažilo tugu i prazninu u našim srcima. Naša ljubav ne prestaje, a sjećanje na tebe ne blijedi. S ljubavlju i tugom čuvat ćemo uspomenu na tebe.

Tvoji: supruga Kristina, kćerke Smiljka i Jozefina, sestra Marija, zet Fabijan, unučad, praunučad, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji

VASE JOTIĆA Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam pružao.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga Zrinka, kći Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Marijano

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

Dana 20. lipnja navršit će se tri godine otkako je preminula naša draga mama, punica i baka

Na voljenog supruga, oca i djeda

ELIZABETA RAJKOVIĆ rođ. Andrijević (1929. – 2011.)

Sjećamo je se s ljubavlju i poštovanjem.

Počivala u miru Božjem!

18

Hvala ti, majko, za ljubav tvoju.

BROJ 234

STIJEPU-MIŠU POGARČIĆA Prerano si morao otići, godina prolazi, ali tuga i bol za tobom ostaju. Sjećanje na tebe dio je našeg života. S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe jer si bio jedinstven i neponovljiv

LIPANJ 2014.

IZ STARIH ALBUMA

Bili jednom učenici 111 vareških maturanata i ove je godine u svečanoj povorci zagušila njihova rodbina i znanci koji su ih u "stampedu" pratili. Ne, tu fotografiju nekulture ne donosimo. Prikladno uz ovo matursko vrijeme donosimo fotografiju učenika drugog razreda gimnazije u Varešu 1952. godine. Posudila ju je Zrinka Jotić i priložila popis imena učenika koji su na njoj (od gornjega reda, preko srednjeg do donjeg), s tim da popis nije kompletan pa ostavlja prostor za prepoznavanje onima čiji članovi obitelji i poznanici pripadaju ovoj dalekoj generaciji...

Boris Vanjin, Toni Andrijević, Stjepan Pejčinović, Ivan Milošević, Josip Žuljić-Suljuzović, Boško Kasapović, Karlo Stjepanović, Cico Kasapović, Pavo Žilić, Drago Selaković, Nada Suljuzović, Zrinka Markanović, Kornelija Suljuzović, Ana Brđanović, Sidonija Perić, Verkica Kevešević, Zdenka Trogrančić, prof. Mato Zonjić, prof. Vinko Krešić, Magdalena Mirčić, Nada Duvnjak, Janja Pejčinović, Novka Orozović, Hilda Vojčuh, Ivana Migić, Lucija Miočević.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LIPANJ 2014.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 234

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

POGAR

Tekst J. Klarić  Fotografije K. Božić

U turističkoj ogrlici koja okružuje grad Vareš jedan od bisera svakako je i selo Pogar, visoravan s prosječnih 1200 metara visine nad morem. Zeleni proplanci zarobljeni vijencem crnogorice pružaju prizor za uživanje i pamćenje. A pojedine stare krovinjare još uvijek se otimaju zubu vremena i s posljednjim stanarima prošlost drže živom.

Britki zrak i pogled u nedogled izazivaju laku jezu protkanu ugodnom hladnoćom jer za ove prostore kažu kada pada snijeg prvo se "uhvati" na Pogari, a rani mraz nenajavljeno ošine ove visove, izazove domaćina da pogleda u kamaru drva, da preispita priziminu... Za ovo područje može se stoga s pravom reći da ima samo dva godišnja doba: "zimu sa snijegom i zimu bez snijega" (N. Džanko).

Sretoh ondje mnoge ljude (koji švicarsko gorje, njemačke ravnice, toplinu juga, sarajevske i vareške kaveze zamijeniše pogarskim brežuljcima...) kako ogrnuti lajbom ćućore s domaćinima i uživaju u onome čime još priroda dariva ovaj kraj, a toga nije malo; mrestilište s vodom svojstvena okusa koji se pamti, pastrvu za kojom svoj žal iskaza i posljednja bosanska kraljica Katarina, obližnji grad kraljevski Bobovac čije ime uvijek probudi trunku ponosa da smo i mi nekada bili netko i nešto, marljivi svijet koji se vazda otima i pokušava sačuvati bar djelić onoga što nam djedovi i očevi ostaviše. Nešto ostade u materijalnim stvarima, a ponešto i u rukama čestitih Pogarki koje ovdje mijese takav kruh da meso pored njega postaje zanemarivo, mute ormašicu koja izaziva omaglicu čula, i niz drugih "derivata" koji mogu biti originalna pogarska kulinarska ponuda.

Bog ovo selo povjeri sv. Anti u zaštitu i podari župi fra Mirka, koji se na prvi pogled zaljubi u ovu nesvakidašnju ljepotu, s pokušajima da je nadopuni i sa željom da ga ljudi shvate, da razumiju kako za Pogar "nema zime". Ako igdje ovdje je primjenjiva već znana župnikova uzrečica: "Kad Bog providi, ne sekiraj se, sve ide 'nako kako treba".