Bobovac br. 235

Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 € 9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XX. • BROJ 235 • SRPANJ 2014.

UVODNIK

N

akon svibanjskih poplava, lipanj je u našoj zemlji protekao u znaku nogometne manije. I nije samo kod nas.

Bio je to, kako se vrtjelo iz dana u dan u veleumnoj najavnoj špici naše državne televizije, "svjetski planetarni događaj".

To je ono doba kada se ljepši spol definitivno osjeti zapostavljenim i nešto što bi se sa sociološkog stanovišta moglo usporediti s predstavama koje su za onomad krvožednu publiku odrađivali rimski gladijatori. Bude, dabome, iskri i povreda koje si nanesu mahom nabildani moderni nogometaši dok se naganjaju oko te lopte – jedan je Urugvajac na ovom prvenstvu čak ugrizao Talijana, a Kolumbijac Brazilcu kad ne slomi kralježnicu – ali fanatično bodrenje, huka i žest na tribinama krcatih arena kod čovječanstva se u posljednja dva milenija nisu bitno promijenili.

Shodno tome, za nogomet se običava kazati da je "najvažnija sporedna stvar na svijetu", a ovako u vrijeme održavanja svjetskoga prvenstva cijele se nacije odaju slatkim iluzijama, osobito u nerazvijenim i marginalnim zemljama kada se njihove nogometne ikone nekako dokopaju te smotre. Ali realnost obično biva neumoljiva i nakon skršenih snova o povijesnim dometima nacionalne nogometne selekcije ostaje patetična utjeha da je momčad ostvarila do neba velik uspjeh već time što je viđena na "mundijalu", pa doviđenja, nado, za četiri godine, koliko treba čekati do sljedećeg prvenstva, ako se uopće i ostvari plasman na nj.

Takav je bio slučaj i s prvim nastupom državne selekcije BiH na ovom natjecanju, inače dvadesetom po redu, s tim što se zbog osjetljivih međuetničkih odnosa i navijačkih antagonizama (koji iz tih odnosa proizlaze) teško može reći da je iza nje, kao u normalnim zemljama, stajala "nacija". Nogometaši iz BiH nisu imali tu sreću da budu ravnopravni niti u onom ceremonijalnom dijelu pred početak utakmice jer dok su igrači i navijači drugih zemalja uz intoniranje državne himne pjevali iz svega glasa njima je bilo suđeno da "šute kao zaliveni", zaslugom političara koji nikada nisu usvojili tekst na glazbu himne. Doduše, i ta glazba je nametnuta, kao i zastava, pa se umjesto nje tu i tamo zavijori ona ratna s ljiljanima.

IZME\U 2 BROJA

Kako god, ovdašnji su mediji kreirali takvu euforiju oko nastupa BiH na SP-u da se to činilo jednako epohalnim kao spuštanje čovjeka na Mjesec. Epski je opjevan poraz u prvoj utakmici od Argentine, uz čiju je nogometnu slavu BiH zanosno proživljavala trenutke svoje svjetske promocije, i to stjecajem okolnosti na "Maracani" u Rio de Janeiru – jednom od najčuvenijih nogometnih hramova u svijetu, pa još pod okom prvog čovjeka Fife Seppa Blattera. No, do buđenja je došlo već u drugoj utakmici kad su bh. "zmajeve" prizemljili nigerijski "super orlovi". Doduše, tu je i sudac neosporno oštetio BiH, a isto se dogodilo i reprezentaciji Hrvatske u utakmici s favoriziranim Brazilom na otvaranju prvenstva.

Događalo se to i događa više nego redovito u nogometu, ali balkanski kult žrtve je u tom pogledu jedinstven i jedna sudačka pogreška je dovoljna da se označi trenutkom koji je prelomio povijest, poslije kojega se onda u analima ispisuju cijela poglavlja samosažaljenja. Nogometaši s ex-jugoslavenskih prostora, trendovski tetovirani i puni sebe, međutim kao da pojedinačno ne igraju u značajnim europskim klubovima i kao da nikad nisu iskusili takvo što u klupskim natjecanjima, u nacionalnom dresu podlegnu svom provincijskom mentalitetu i prestanu biti profesionalci. U prijelomnim trenucima ostanu bez motivacije, a i bez kondicije, i zaborave na emocije par milijuna ljudi u domovini kojima su obećali ostaviti srce na terenu.

Poseban segment ove priče su komentatori. Ako su sugestivni i neobjektivni, ako su toliko nemarni da ne znaju pravil-

no izgovarati prezimena nogometaša, a njihova se kuća diči kako je namakla ekskluzivna prava na TV-prijenose, onda vam oduzmu dio cjelokupne draži. Ni "specijalni" gosti dovođeni u studio BHRT-a, većinom čaršijski raspoloženi a tako i odjeveni, nisu bili ništa bolji. U njihovim "stručnim opservacijama" – kakve je popularni hip-hop bend Dubioza kolektiv sarkastično prenio u pjesmu "igrali smo dobro, al' zaj... nas sudija" – moglo se čuti i takvu nebulozu da je "našim fudbalerima u drugom poluvremenu sunce išlo u oči". Bilo kako bilo, balkanski nogometaši moraju još mnogo timski sazrijevati da bi znali odgovoriti tvrdim utakmicama na velikim natjecanjima koje nose imperativ pobjede.

Nakon bosanskog "Ave, Blattere, pozdravljaju te oni koji će nakon prvog kruga kući", treba apostrofirati i Fifu, tog svjetskog monopolista na nogomet koji se ničim ne odvaja od drugih korporacija čija se zarada mjeri u milijardama. Fifa će nesumnjivo dobro naplatiti latinoameričku zaluđenost nogometom, tropi su bili prava inspiracija svima i prvenstvo se po kvaliteti igre pokazalo jednim od najboljih ikada, a dapače su i selekcije iz tog kraja svijeta uz ogromnu navijačku podršku na tlu egzotičnog Brazila odreda dobile krila. No, zemlji domaćinu čije naličje predstavljaju ubožnice zvane favele gdje žive milijuni siromaha – a čak su i one u fifinim tv-animacijama iskorištene za marketing – nakon što je nogometna industrija protutnjala kroz nju ostat će krediti i barem tri-četiri velebna stadiona za koje neće znati što će s njima, uza svu gorčinu što se i bajka domaće selekcije o osvajanju svjetskog kupa na koncu pretvorila u neviđenu bruku.

U bh. fun zonama, koje se uprznilo ljuskama od kikirikija i tikvinih koštica, depresiju navijača također se moglo skupljati lopatom. U igri reprezentacije naivno se tražilo bijeg od stvarnosti, od proteklih poplava i nadolazećih izbora. Ali, avaj, igrači će sada bezbrižno na odmor u mondena mjesta, loptu se odlaže poput svetinje u naglancan kredenac od stakla, a običnu čovjeku ostaje puki povratak u svakodnevicu – s malo kruha i još manje igara.

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

IZ ŽUPNIH MATICA ŽUPA VAREŠ Umrli: Mijo Grabovac (1948.), Ljubica Đurić rođ. Jozanović (1931.), Biserka Klarić rođ. Stipić (1932.), Borislav Dodik (1940.), Mijo Divković (1927.), Kruno Marijančević (1946.), Ana Čović rođ. Tavra (1941.), Serafina Pejčinović rođ. Brđanović (1921.), Stjepan Miletović (1951.), Ilonka Matičević (1947.). ŽUPA BOROVICA Umrli: Manda Djaković rođ. Nikolić (1940.). ŽUPA VIJAKA

Umrli: Ana Lovrenović (1937.), Želimir Matić (1977.).

EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli u lipnju: Hasan Musa (70), Mahmut Parić (83), Nura Hrvat (77), Derviš Kukić (70), Mirza Hodžić (32).

2

BROJ 235

Stjepan Milićević, Nizozemska – 50 KM, Lidija Josipović, Rijeka – 20 KM, N. N., Vareš – 50 KM.

Svima hvala lijepa!

Udruga Majke Terezije Vareš zahvaljuje gosp. Mladenu Papecu i švedskoj komuni Flen na donaciji od 10.000 SEK.

Fotografija na naslovnici: K. Božić SRPANJ 2014.

VIJESTI

OBOREN ZAKON O ŠUMAMA Ustavni sud Federacije BiH konačno je donio presudu o zahtjevu što su ga podnijeli načelnici općina Vareš i Olovo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u vezi s kantonalnim Zakonom o šumama. Presudom je utvrđeno da je Zakonom o šumama Zeničko-dobojskog kantona, objavljenom u Službenim novinama 8/13, povrijeđeno pravo navedenih općina na lokalnu samoupravu. Ovime su općine Vareš i Olovo dobile tek prvu bitku u pravnoj i političkoj borbi, budući da je sukladno 2. točci ove presude Skupštini Zeničko-dobojskog kantona ostavljena mogućnost da u roku od šest mjeseci izvrši usuglašavanje spornoga Zakona o šumama sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Nakon objave presude općinski su načelnici Vareša i Olova, Avdija Kovačević i Džemal Memagić, zatražili sastanak s premijerom Zeničko-dobojskog kantona Munibom Husejnagićem, gdje su i primljeni u kratkom roku, zajedno s pravobraniteljicom ovih dviju općina Elmom Brčić, te predsjedateljem Općinskog vijeća Vareš Zdravkom Maroševićem. Upravo od predsjedatelja doznali smo da je razgovor o budućem zakonsko-pravnom tretmanu vareških i olovskih šuma završio prije nego je i počeo, te da su obje strane ostale na početnim pozicijama. Drugim riječima, u Kantonu su shvatili da presuda Ustavnog suda ni na koji način ne mijenja monopolističku poziciju ŠPD-a u Zavidovićima, a sporni član kantonalnog Zakona o šumama spremni su nonšalantno preinačiti da više "ne povređuje prava općina" i tu je po njima kraj priče. Općinski načelnici ne misle tako i po njima je presuda Ustavnog suda tek početak, pa na njezinoj osnovi planiraju aktivirati odluku općinskih vijeća Vareša i Olova (donesenu na zajedničkoj sjednici 2. srpnja 2013. u Varešu) o formiranju vlastitog ŠPD-a koje bi gospodarilo šumama na prostoru ovih dviju općina. Oni koji su odmjereniji kažu, pak, da su ovakvi stavovi i jedne i druge strane odveć isključivi i neodrživi te da će se morati pronaći određeni kompromis. Ostaje pitanje hoće li se tome uopće težiti u vremenu koje je preostalo do općih izbora, nakon kojih je moguća drugačija konstelacija snaga, a koja bi mogla donijeti i nove stavove oko ovoga spora.

No, sastanak u sjedištu kantonalne Vlade imao je i drugu točku dnevnoga reda: izmirivanje duga koji ŠPD ZDK ima prema Općini Vareš sukladno pravosnažnim presudama, u iznosu od oko 1,7 milijuna KM. Ne tako davno vareški vijećnici su zau-

zimali stav o tome koju soluciju prihvatiti: čekati da se dođe na red za naplatu duga uključivo sa zateznim kamatama – što bi s obzirom na dužinu toga reda potrajalo nekoliko godina – ili odustati od zateznih kamata i pristati na obročnu naplatu glavnice u najkraćem roku. Odlučili su se za ovo drugo i sukladno tome je na sastanku u Zenici zaključeno da se izradi protokol o otplati navedenog iznosa u narednih 36 mjeseci.

SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA U sklopu svoje 20. sjednice održane 23. lipnja 2014. godine Općinsko vijeće Vareš razmatralo je 11 točaka dnevnoga reda.

Na početku je razmatrano (premda nepotpuno) Izvješće o štetama na putnoj infrastrukturi koje su nastale tijekom elementarne nepogode u svibnju, s programom sanacije u prilogu.

Izvješće se odnosilo na područja seoskih mjesnih zajednica i u njemu je naznačeno kojim bi sanacijama trebalo pristupiti hitnije, a kojima kasnije. Procjena troškova samo za otklanjanje ovih posljedica poplava i klizišta iznose 2,1 milijuna KM, a izvori financiranja navedeni su uz naznaku "mogući", tako da je sve zastalo u domeni kalkulacija. U međuvremenu, nekoliko jačih pljuskova u lipnju bilo je dovoljno da voda sama ukaže na neriješene probleme, kako kod tunela tako i na Kapiji gdje je sklizao novi odron, a koji bi, da prometnica nije izmještena, ponovno zaustavio promet i blokirao izlaz iz grada. Izvješće je sastavila radna skupina imenovana od strane načelnika općine, a budući da njime nisu obuhvaćene štete na privatnim objektima, to ni procjena troškova sanacije nije konačna.

Na raspravi su se zatim našla godišnja izvješća triju javnih ustanova: Centra za socijalni rad, Opće biblioteke i Dječjeg vrtića. Nakon dopunskih objašnjenja koja su pružile voditeljice ovih ustanova ona su odreda usvojena, uz poneku pohvalu, a vijećnici su najviše međusobno polemizirali oko rada vrtića.

Jedni su isticali vidljive pomake, drugi se bavili nalaženjem primjedaba.

Razmotren je zatim i usvojen program obilježavanja Dana općine Vareš (16. kolovoza), uz nepromijenjene sadržaje u odnosu na prošlu godinu, a i ljetni festival bit će preslika lanjskog, što će uključivati izložbe u učionicama gradske osnovne škole, natjecanje u pripremanju peke i sl., dok će glazbeni program na ljetnoj pozornici tek biti ugovoren uz prilično limitirana novčana sredstva za tu svrhu.

Kao i na svakoj sjednici oko barem jedne točke se mora ustalasati, a ovaj put je to bilo povodom prijedloga zaključka o davanju suglasnosti za deponiranje kućnog smeća, onoga što se dovozi iz Breze. Naime, istekao je ugovor od šest mjeseci tijekom kojih je Javno komunalno poduzeće Vareš na granici dviju općina preuzimalo i brezanski otpad, pod povoljnim komercijalnim uvjetima, i sada je općinski načelnik iz Breze uputio dopis sa zamolbom produženja na tri godine. To je izazvalo različite stavove kod vareških vijećnika, a na koncu je točka povučena te izjašnjavanje odgođeno za narednu sjednicu. Inače, na ovom je dodatnom angažmanu JKP Vareš u proteklih pola godine ostvario zaradu od 19,6 tisuća KM.

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE

SRPANJ 2014.

BROJ 235

3

AKTUALNO Prijedlozi za Žilića redsjednik vareške podružnice Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" dipl. ing. Mario Mirčić i župnik vareški fra Mirko Majdandžić uputili su zajedničko pismo Ivanu Žiliću u kojemu su još jedanput zahvalili za prijem u njegovu domu u Luxembourgu te u najkraćem izložili koji bi bio najlakši zakonom propisan put za njegova eventualna ulaganja u Vareš.

Učinjeno je to sukladno razgovorima vođenim u Luxembourgu u kojima se Žilić interesirao za načine plasmana novca, a kao najbolju soluciju predložili su osnivanje zaklade, koja bi mogla nositi ime Ivana Žilića, iz razloga što je zakladu moguće registrirati i staviti u funkciju u najkraćem roku te što zaklada pruža najširu paletu mogućnosti u pogledu investiranja. Pritom su naznačili da bi se, također u kratkom roku, preko zaklade moglo investirati u vareške projekte koji su već u određenoj fazi, kao što su plantaža aronije s kapacitetima za preradu na Pogari ili otvaranje staračkoga doma u Vareš Majdanu.

Kao alternativnu mogućnost Mirčić i Majdandžić su naveli osnivanje Žilićeve tvrtke "kćerke" u Varešu, sukladno zakonskoj regulativi o stranim ulaganjima u BiH. Mi Vam stojimo na raspolaganju ukoliko cijenite da možemo pomoći i dalje surađivati, a sve u svrhu pomoći i oživljavanja Vareša, stoji na kraju ovoga pisma upućenog Žiliću.

P

O jezeru u "Smreci" rema navodima na službenoj internetskoj stranici Općine Vareš pokrenute su aktivnosti na "definiranju daljnjeg tretmana" prostora jezera "Smreka", kao i jezera "Veovača". Tim povodom u Varešu je boravio tim talijanskih geoloških stručnjaka, na čelu s prof. Giovannijem Gabbianellijem sa sveučilišta u Bologni, a posredovanjem mr. Amera Džinde, predstavnika tvrtke "Geoworks" iz Tuzle. Aktivnosti su pokrenute temeljem izražene želje za stručnom pomoći od strane načelnika općine Vareš Avdije Kovačevića, koji je i primio talijanski stručni tim u dvodnevni radni posjet sredinom lipnja.

Nakon obilaska terena, kako stoji na stranici Općine, dojmovi stručnjaka su jako dobri – štogod to trebalo značiti. Uglavnom, dogovoren je novi posjet, vjerojatno u rujnu, kada bi u Vareš došao tim s konkretnijim zadacima, tj. da provede mjerenja, ispitivanja i uzorkovanja, čime bi se, zaključuju na vares.info, stvorila kvalitetna osnova za pripremu projekta sa ciljem izrade aplikacije prema predpristupnim fondovima EU-a, posebno onim iz segmenta ekologije i zaštite okoliša.

Po pitanju tretiranja jezera u "Smreci" konzultantska tvrtka "Enova" iz Sarajeva već neko vrijeme radi na izradi studije koja bi trebala dati smjernice o tome kako bivši rudokop staviti u nekakvu funkciju. No, odron koji se ondje desio tijekom svibanjskih kišnih nepogoda zasigurno mrsi račune turistič-ko-rekreativnim idejama kakve su dosad iznošene ili barem upozorava da prije bilo kakvih ambicioznih zahvata treba temeljito preispitati sigurnost područja. Ostaje tek činjenica da je jezerska voda po pitanju čistoće u prihvatljivim granicama i da se u njoj mladež kojoj je Jadran nedostižan i ove sezone kupa na vlastiti rizik u kratkim periodima ljeta.

P

4

NAŠ SUGOVORNIK

MIROSLAV PETROVIĆ

Ostali smo prepoznatljivi Odbrojavaju se dani do još jednog susreta Potočana na Vranjkovcima, ovoga puta jubilarnog. Jedan od najzaslužnijih za četvrt stoljeća kontinuiteta ove lijepe, nostalgijom prožete tradicije svakako je Miroslav Petrović, što je i razlogom da smo ga pitali o ustrajnosti i organizaciji potočkih susreta.

Razgovarao M. Marijanović n Povijest okupljanja Potočana na izletištu Vranjkovci započinje 1989. godine. Prigoda je, evo, da se podsjetimo na te prilično daleke početke, u kojima je Vareš bio kompletan i potentan za ostvarivanje svake ideje.

Pa, kako je uspio prvi susret i kako se to razvijalo do rata? p Potočani su uvijek njegovali dobrosusjedske odnose pa smo se tako i po iseljenju često sastajali. I jednom takvom prigodom, u društvu dvojice sumještana, dođem na ideju da pokušamo organizirati malo šire okupljanje. Ideja je bila prihvaćena iako se nije baš vjerovalo u njezin uspjeh. Tada nismo imali lokalne medije kao danas pa smo putem pozivnica obavještavali bivše sumještane o terminu okupljanja i ostalim pojedinostima. Pošto je zaštitnik našeg sela bio sv. Ilija, tako smo odredili da okupljanje bude na Ilino ili prve nedjelje nakon Ilina. Lako smo postigli dogovor o lokaciji jer su Vranjkovci i dok je selo postojalo bili naše omiljeno izletište.

Pokušali smo i – uspjeli. Ni sâm nisam očekivao toliko velik odziv kakav je bio te 1989. godine. Uglavnom, na Vranjkovcima se uz Potočane okupio golem broj rodbine i prijatelja, kao i mnoštvo sugrađana. Treba se prisjetiti da je tada na izletištu bilo puno više prostora jer je u ono vrijeme bio onemogućen dolazak autima na samu ravan. n Početak rata, makar ga još nije bilo u Varešu, stvorio je poremećaj uslijed kojeg na susretima više nije bilo narodnog veselja, ali se druženje nastavilo, faktički kao neki vid otpora, sve do 1994. godine u kojoj su i sami Varešani živjeli raseljeničku sudbinu.

Kako se potočki blagdan Ilino i susret na Vranjkovcima očuvao u ratu i nakon vareškog egzodusa? o Da, nagovještaj rata i sâm rat u mnogome su naštetili našem okupljanju. Nije bilo onakvog veselja kao kod prvih okupljanja, ali se izlazilo na Vranjkovce. Iz tog razloga smo donijeli odluku da okupljanja i nazovemo pravim imenom "Su BROJ 235

sret Potočana". Tih godina su nam pomogli i vareški župni svećenici, redovito slaveći svetu misu na vranjkovačkom groblju za naše pokojne. Budući da je riječ o groblju Semizove Ponikve koristim priliku da naglasim kako su i stanovnici ovoga sela od samog početka sastavni dio naših susreta.

I složit ću se da su naša okupljanja kroz ratne godine predstavljala neki vid otpora nastaloj situaciji, ali time nismo prkosili ničemu i nikome jer mi nismo takvi ljudi. n U godinama iza rata potočki susreti postupno oživljavaju i u tim okupljanjima s Potočanima se svaki put "solidarizira" sve više Varešana koji i sami upoznaše nostalgiju, onu u dalekoj tuđini. I premda su u međuvremenu druga vareška sela, desetkovana ratom, počela organizirati vlastite susrete, potočko okupljanje na Vranjkovcima ostalo je nekako zajedničko, svačije i svima blisko, a prostora ima. Čak je bilo godina kada su Vranjkovci postajali tijesni, a jedan dan prekratak i nedovoljan, zar ne...? p Tako je, ali neposredno nakon ratnih trauma bilo je veoma teško ponovo organizirati susrete i motivirati ljude na okupljanje jer velika je većina njih iz rata izašla dezorijentirana i nesretna. Obitelji su se rasule, mlađi su mahom završili diljem svijeta, a povratnici su bili bez kuća i bez imovine koju se cijeloga života stjecalo, te s mukom pokušavali krenuti iz početka. Primanja nije bilo jer je uništena i privreda, tako da se život zapravo sveo na životarenje. Ali mi Potočani smo imali već jednom slično iskustvo trajnog napuštanja svog praga i započinjanja od nule tako da smo se možda nešto lakše prilagodili situaciji i nastavljali život dalje, pa time i naše susrete.

U međuvremenu, počeli su i raseljeni Varešani osjećati potrebu da se negdje okupe jednom godišnje i to se jednostavno podudarilo s našom već postojećom tradicijom. Otada se naši sugrađani iz inozemstva počinju raspitivati kad je termin održavanja susreta na Vranjkov SRPANJ 2014.

Za one koji nas čitaju a o tome ne znaju – Potoci su bili selo, gotovo pa varošica nadomak grada, koje je zbog višeg interesa (ekspanzije rudnika i eksploatacije željezne rude) moralo biti u potpunosti iseljeno i prestalo je postojati 1973. godine. Čak su i potočki pokojnici iz istih razloga sa svojih počivališta ("Ruda" i "Kicelj") pomjerani dva puta. A pet planinskih potoka, po kojima je selo i dobilo ime, u propalom i raskućenom rudniku danas tvore oku lijepo i stotinjak metara duboko jezero. cima da bi po tome planirali svoj godišnji odmor. Želja kod ljudi da se okupe u zavičaju, da se druže i provesele kao nekad, naprosto se iz godine u godinu razbuktavala. Tako je od susreta do susreta broj okupljenih bivao sve veći, počelo nam je nestajati prostora, a sâm susret mnogima nije bio dovoljan pa se počelo dizati šatore i feštati dan ranije, dok mnogi ostanu gore i drugu noć jer nisu "za volana".

Smatram veoma važnim i pohvalnim kazati da kroz sve ove godine koje su za nama, iako bude različitih raspoloženja kod izletnika, nikada nije došlo ni do najmanjeg incidenta. n Iako mnogima nevidljiva i podrazumijevajuća, organizacija susreta nije zanemariv posao. Znaju to oni koji su bar jednom u životu probali organizirati nešto, umjesto dolaska na gotovo.

Vi ste, gosp. Petroviću, danas jedan od rijetkih preostalih iz one postave koja je organizirala prvi susret, a mnogi su u međuvremenu postali zasićeni te obveze ili nažalost pomrli. Jeste li umorni i ima li svježih snaga koje bi potočke veterane naslijedile? o Organizacija je s vremenom postala sve zahtjevnija. Pitaš me jesam li umoran: nisam umoran, ali moram biti realan. Potočana je sve manje iz razumljivih razloga. Veterani, kako si nas i sâm nazvao, pomalo putuju na drugi svijet, a mlađi su otišli za boljim životnim šansama daleko od Vareša tako da ova naša prelijepa tradicija gubi preduvjete za svoj nastavak.

Od stare garde, da tako kažem, koja je započela susrete prije dvije i po decenije uz mene je još Ivica Terzić, koji se unatoč svojim godinama još uvijek uključuje u organizaciju. Što se tiče same organizacije, kao jedan od onih koji su nam se priključivali

SRPANJ 2014.

bio si svjedokom koliko je priprema potrebno izvršiti da bi susret uspio. Jedan od glavnih poslova je uređenje izletišta.

Prije rata nismo morali kositi Vranjkovce jer je stoka pasla travu, ali nje više nema.

To znači treba pokositi veliku površinu, pokupiti sijeno, urediti prilazni put od Pobrina Hana, pripremiti nogometno igralište, natkriti prostor za svirače itd. A onda preostaju i drugi organizacijski poslovi kao što su osigurati potrebne dozvole i oglasiti održavanje susreta, sklopiti dogovor sa sviračima, pribaviti nagrade za tombolu. Zadnje dvije stavke iziskuju i značajna novčana sredstva koja ostvarujemo prodajom tombole, a nagradni fond dijelom osiguramo kroz vlastitu kupovinu i dijelom zahvaljujući donatorima. U posljednjim susretima puno nam je pomogao, ne reklamiram ga jer već imate njegovu reklamu u listu, "Profitex" Zdravka Barkića, a tu su i brojni drugi donatori.

Kad od tih sredstava pokrijemo troškove, preostali dio, ako ga uopće bude, čuvamo za organizaciju narednog susreta. Od same Općine dobivali smo simboličnu pomoć kad je bilo sredstava, a kad ih nema imamo razumijevanja i za to.

Uglavnom, naš organizatorski posao završavamo prve nedjelje nakon susreta, kada pokupimo većinom uredno ostavljeno smeće da bismo ga odvezli i Vranjkovce vratili prirodi čiste i uredne. Ujedno sredimo dojmove, a sve završi kako drugačije nego opet pjesmom. n Osim što govorimo o danu uoči kog se u Varešu proda vjerojatno najviše piva i ćevapa u godini, treba spomenuti i detalje po kojima se ovi susreti izdvajaju od onoga što bismo nazvali običnim dernekom, poput plesanja valcera na travi ili knjiga koje se nađu među ostalim dobicima na tomboli.

BROJ 235

No, baš u ovim danima iščekivanja 25. susreta – koji ove godine pada točno na blagdan sv. Ilije, 20. srpnja – uz njegovu najavu, kako vidimo, u zraku nad vranjkovačkom visoravni visi i svojevrsna odjava...? p Prije svega, dobro si kazao da naši susreti nisu u rangu onih tipičnih teferiča, nego je to okupljanje kulturnih ljudi koji u svemu imaju mjeru i njeguju lijepe navike. Na našim susretima nema "cajki" nego prevladava narodna i zabavna glazba koja je u granicama dobrog ukusa. Zadovoljni smo sa sviranjem i interpretacijama Rusa, Igora i Gorana pa nam zato njih trojica i traju tako dugo. Uz spomenute detalje kao što su taj valcer i knjige, vrijednosti koje su zanemarene, trudimo se osigurati i primjerenu ugostiteljsku ponudu, ljetnu baštu s rashlađenim pićima, što i uspijevamo zahvaljujući redovitom dogovoru sa Zdravkom Hingerom.

Ovdje želim spomenuti i nama vrijedne privatne donatore kao što je Šokić iz Švedske, zatim Klarići iz Zagreba, Ploča i Kanade, Petrovići iz Zagreba i Austrije, Dužnovići iz Nizozemske, pa onda poduzetnici sa Strice i Zarudja, Đurić iz Duboštice, cvjećarna "Palma" Tomićevih, i brojni drugi među kojima i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak".

U svakom slučaju, organizacija predstojećeg susreta kojim zaokružujemo srebrni jubilej teče po već ustaljenom redu i ako nas vrijeme dobro posluži, što baš i nije bio slučaj posljednjih godina, ovaj susret će zasigurno biti vrhunac naših okupljanja.

Ali, kao što sam već kazao, nisam umoran nego realan i ovo će biti posljednji susret organiziran sa mnom na čelu. Ako se netko mlađi ubuduće bude htio prihvatiti organizacije bit ću izuzetno sretan i svesrdno mu pomoći, a ako se tradicija prekine bit ću tužan i žalostan. Jednostavno je vrijeme za moje povlačenje u drugi plan i iskreno se nadam da će biti interesa za nastavak organiziranja susretâ na Vranjkovcima, koji se u krajnjem slučaju ne moraju više zvati susreti Potočana nego možda vranjkovački susreti.

Na kraju želim izraziti zahvalnost svima koji su kroz sve ove godine na bilo koji način pomagali i pridonijeli da se dođe do ovog jubileja. Uzgred, pozdravljam sve nekadašnje Potočane i smatram da je najveći uspjeh ovih susreta što nas, i nakon 40 godina od iseljenja Potoka, još uvijek mnogi prepoznaju kao Potočane.

5

AKO VAS NEKAD PITAJU...

Okupljeni iz generacije vareških maturanata 1974. godine na proslavi 40. obljetnice

Zašto godišnjica mature?

Boris Mikoš

K

ad novi čovjek dođe na svijet, dok je još sasvim "frišak", nailazi na sijaset slika, zvukova, mirisa i pojava, koje treba sve polako i po redu razvrstati i posložiti, a još ne zna ni svjetlo od tame razdvojiti. Tek nešto poslije, kad savlada te prve zavrzlame, učenjem što se zovu, postane svjestan samoga sebe i započne graditi odnos sebe prema svijetu.

Radoznalost je neizmjerna, a tek kad savlada vještinu govora postane i neza-

jažljiva. Učenje je glavni i najvažniji hobi novog čovjeka, sve dok jednog dana ne pođe u školu...

Od tog momenta učenje se dijeli na dvije vrste: učenje i igra. Kako kome, kako koja vrsta učenja krene, ali u svakom slučaju čovjek je tada još uvijek zeleno zelen i još uvijek svakodnevno uči nove stvari, pronalazi nove pojave i uspostavlja nove relacije među već poznatim pojavama. Vrijeme teče beskrajno sporo,

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš 6

a on bi htio napokon "postati velik", jer veliki mogu sve.

Potkraj osnovne škole čovjek je već malčice manje zelen, stege raznih vrsta pomalo popuštaju, on počinje definirati svoj pojam slobode i tražiti svoje mjesto u društvu. Još uvijek ima mnogo da nauči, još uvijek vrijeme presporo ide, ali srednja škola je ipak nešto drugačija od osnovne. Čovjek je već sposoban uspostavljati komplikovanije veze sa drugima, sposobniji je "uskočiti u tuđu kožu" i suosjećati. Istovremeno, otvoren je kao knjiga, jer još nije započeo izgradnju bedema laži i pretvaranja, potrebnog za preživljavanje u svijetu "slobodnih" odraslih.

Zato je to vrijeme kad se uspostavljaju najprisnija i najtrajnija prijateljstva, i ne samo prijateljstva. To je obično i vrijeme za prve ljubavi i slatke ljubavne rane.

Ukratko – to je vrijeme sazrijevanja, iskrenog prijateljstva, naivnog nadanja i ljubavi.

Maturom je zabilježen kraj tog razdoblja i to ne samo simbolično, kako se u tom trenutku čini. Čovjek položi "ispit zrelosti" i dobije ulaznicu za svijet odraslih. Smiješe se već veseli studentski dani i još veća sloboda, ali počinje polako i izgradnja gore spomenutih bedema i počinje penjanje, manje ili više zagriženo, po odabranim ljestvama životnim u odabranim kategorijama životnim, ovisno o odabranim ciljevima, opet životnim. Netko će težiti da bude u svojoj profesiji što bolji, drugi opet da bude bogatiji, ili pametniji, ili jednostavno čovječniji... Ne kažem da poslije mature dolazi mrak, daleko od toga, ali fakat je do mature bilo drugačije.

Još ako je to razdoblje "palo" usred rock'n'rolla, a ne usred mraka kojeg upališe oni koji nikad ništa nisu naučili, onda se nije nimalo teško s radošću sjećati tih dana i u veselju obilježiti zaokruženu godišnjicu maturske granice sa nekadašnjim školskim drugaricama i drugovima.

Svakih pet godina nađe se netko kome moram objašnjavati "zašto je, kog vraga, ta matura tako bitna, da treba proslavljati ...". Ponekad i samome sebi moram objasniti zašto mi je to bitno. I, evo, otprilike ovako si to objašnjavam u ovo prezrelo doba, kad je novih pojmova i pojava, nužnih za preživljavanje, jako malo, poznate se stvari ponavljaju i zato vrijeme ne teče, nego leti.

www.fondacija.vares.info BROJ 235

SRPANJ 2014.

PA ZAR PRO\E 45

Okupljeni iz generacije vareških maturanata 1969. godine na proslavi 45. obljetnice

Vrijeme kao da stoji P Željko Franjkić

et godina je prošlo kao dlanom o dlan. Prosto je nevjerojatan osjećaj – nekoga niste vidjeli pet godina, a čini vam se da je od zadnjeg susreta proteklo tek nekoliko mjeseci. E, takav osjećaj je imalo sedamnaest maturanata Gimnazije "Ivan Goran Kovačić" Vareš, generacija 1968./1969. godine, koji su se 28.6.2014. okupili da obilježe 45 godina od dana kada su dobili papire da su položili ispit zrelosti. Zadnji njihov susret 2009. godine kao da je bio jučer, prekjučer, ili pak prije kojih stotinjak dana. Izgledom ostali su isti, tek s pokojim kilogramom viška, tek s po nekom novom borom, tek sa nekom zanemarujućom bolešću koja dolazi s godinama, ali još uvijek lijepi, puni samo-

pouzdanja, vedrog duha i ljubavi koju su uvijek, pa i sada, nesebično darovali svim okupljenim. Neki su "friški" umirovljenici, neki su tek postali baka ili dida, kod mnogih se broj unučadi, tih dragih bića, višestruko povećao.

Teme o kojima su razgovarali prije pet godina i sada su aktualne – kao da se susret nije ni prekidao. Bilo je malih promjena u sastavu, da kažemo sportskim žargonom, jer je od posljednjeg okupljanja izostalo troje, ali je došlo dvoje novih. Trinaest onih koji su iz razno-raznih razloga opravdali izostajanje i deset onih koji više nisu među živima bili su u pričama i sjećanjima cijelo vrijeme druženja.

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SRPANJ 2014.

BROJ 235

Okupljanje je bilo u bašti caffe bara "Jazz In The House". Zagrljaji, poljupci.

Razdraganost, sreća i uzbuđenost širili su se na sve strane bašte. Piće, okupljanja, fotografiranje i odlazak pred Srednjoškolski centar. Ponovno poziranje i slikanje na stepenicama škole i odlazak na ribnjak "Sirena".

Tu su kao domaći. Već drugo okupljanje u ovom restoranu i potvrda da je izbor pravi.

Ambijent topao, domaćinski. Na bijelim stolnjacima preko stolova od latica crvenih ruža ispisan je veliki broj 45, a uz svako sjedalo, pored pribora za jelo nalazili su se salveta i kemijska olovka sa otisnutim logom: Maturanti generacija "69" – Ribnjak "Sirena" – 28.6.2014. Detalji za uspomenu i pamćenje.

Sjedanje, dobrodošlica i nazdravljanje za trenutak okupljanja. Razmjena fotografija s prošlog okupljanja i gledanje onih iz školskih dana, uz smijeh, žamor i uz dobro odabranu glazbu dovelo ih je do početka konzumiranja delicija iz kuhinje nenadmašnog Davora koje su bile melem i za oči i za stomak. Posebno treba istaći iznenađenje koje je došlo negdje oko jedan sat iza ponoći – dobili su velike voćne kupove od jagoda i šlaga koji su kvalitetom, kvantitetom i svježinom oduševili sve i dali im snage da još veselije i razdraganije zapjevaju, zaplešu i zaigraju kolo.

Svanulo je. Svježina ljepotice Zvijezde i žubor potoka koji prolazi pored ribnjaka mamili su napolje. Eh, koji je to osjećaj – njih sedamnaest, osoblje ribnjaka i Zvijezda sa svim svojim čarima. Čarobni trenutak pomućenih osjećaja – radosti i tuge. Radosti zbog još jednog nezaboravnog susreta i tuga zbog neminovnog rastanka na neko duže vrijeme. U razgovorima tokom susreta prevladao je zaključak da se ubuduće sastaju svake godine, zadnje subote u lipnju i to na ribnjaku "Sirena".

Već se, rekoše, u godinama i pet godina je dug period da bi se opet sreli s dragim ljudima. Obilježavanje godišnjica mature svakome znači nešto posebno i neće im biti teško odvojiti vrijeme za ponovni dolazak u dragi im Vareš i pod okrilje Zvijezde.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI

7

ŠTA ĆEMO? NIŠTA ĆEMO!

Pazi na svoje misli jer utječu na tvoje riječi.

Pazi na svoje riječi jer utječu na tvoja djela.

Pazi na svoja djela jer utječu na tvoje navike.

Pazi na svoje navike jer utječu na tvoj karakter.

Pazi na svoj karakter jer utječe na tvoju sudbinu.

Talmud (židovske svete knjige)

K

ako razumjeti svu tu pasivnost bosanskohercegovačkog naroda naspram njegove vlade i njenog, blago rečeno, neodgovornog odnosa prema tom istom narodu i zemlji kojom upravlja? Kad bi se previdjela globalna politička, ekonomska, klimatska, pa i kulturološka kriza, koja je stihijski zahvatila sve segmente ljudskog življenja, onda bi se ova naša vlast mogla vidjeti kao jedini primarni uzrok katastrofičnog stanja u državi u kojoj živimo. Svaki dan mediji nas obasipaju kišom vijesti i detalja o tome što ti naši uskotračno obrazovani političari rade, odnosno ne rade. Oni su, kako izgleda, izgubili svaku orijentaciju i osjetljivost pogotovo prema narodu u čije ime nastupaju. Njihova (ne)djela o tome najbolje govore.

Nepobitno je da su u predratnoj i ratnoj prošlosti isti likovi sa povezanim očima, ili njima slični – na čovjeka, kao duhovnog bića, nedostojan način – kreirali sudbinu ovog naroda. Ipak se treba pitati: je li to uistinu u potpunosti tako ili se radi o tipičnom obliku ponašanja i reagovanja, poznatom kao pojam – prijenos i protuprijenos? Šta je uzrok tome? Možda su oni samo žrtve učenja Darvinove teorije koju su prepoznali kao jedinu postojeću i ispravnu istinu, a niko ih nije naučio da je to samo jedna od mnogih nedostatnih teorija o evoluciji svijeta i čovjeka? Pa dobro, ni to možda ne bi bilo tako strašno da se to nije shvatilo baš doslovno, po čemu je onda čovjek postao od majmuna. Skladno tome ljudi ne žive po nekim humanističkim zakonima i zakonitostima, nego po teoriji, po kojoj samo onaj jači u borbi za opstanak može preživjeti. Neopterećenom i budnom posmatraču se sve to može biti lako, drugačije i bolje posložiti nego što je to meni sada namjera. Ja želim prvenstveno usmjeriti pažnju čitalaca na nešto važnije što je usko povezano sa današnjim aktuelnim problemima "malog čovjeka", te sveg onog neurednog u i oko njega, i zaintrigirati njegov ustaljeni stav naspram aktuelnih tema ove nemile sadašnjice i življenja. Ovako kako sad stvari stoje moglo bi se reći da naša vlada za narod radi baš onoliko koliko i narod za nju.

8

Poplave kao potvrda našoj pasivnosti, ali i test solidarnosti

Pasivnost – genijalna strategija preživljavanja Piše Jelena Kuhač-Odenwald Dinamika tog međusobnog odnosa je također jasno regulisana: "vukovi naprijed, a ovce za njima". Osim pokoje "crne ovce" koja se, kako iskustvo pokazuje, odmah izoluje, te zajednički razdere.

Da ne bî ovih poplava koje nisu na površinu izbacile samo mulj, nego se stvorila i situacija u kojoj se narod pokrenuo te uglavnom pokazao i onu svoju lijepu stranu duše – s kojom bi se također moglo manipulisati u nekom pozitivnom pravcu – da nije toga onda bi u ovoj vrsti raspre bez ikakve rezerve svoje mjesto imala izreka: "Svaki narod ima onu vlast koju je zaslužio" (pisac, diplomat i filozof povijesti i državnosti, Joseph Marie de Mastre).

BROJ 235

Koliko je samo taj naš nepredvidivi narod za vrijeme ovih apokaliptičnih poplava u BiH pokazao pasivnosti, toliko pokaza i solidarnosti, zajedništva i dobre volje. Da bi efekat iritacije i proturiječnog polariziranja, koji se u ovom tekstu koriste kao instrument, bio bolji, treba se pri svim ovim razmatranjima uzeti u obzir da ovaj naš narod već više od dvadeset i petsto godina trpi i preživljava razne sisteme, njihove zulume i zulumčare. Moglo bi se reći: pa krajnje je vrijeme da se na njih i navikne!? Jest, da nije u svoj priči bilo onog tragičnog dijela naše (i svjetske) povijesti, posebno ove novije, koja je ispisana krvlju i suzama nebrojenih žrtava za SRPANJ 2014.

BROJ 235

HRVATSKI RADIO BOBOVAC

3 i 101,1 M

95,

95,

dva postojanja samo u našoj svijesti. Usput rečeno, znanstvenicima antike, recimo iz stare perzijske ili grčke kulture, nije smetalo da se s jedne strane bave proučavanjem kompletnog ovozemaljskog svijeta, ali i svega onog iznad, ispod ili oko njega, kako bi mi to danas rekli, putem prirodnih nauka, odnosno znanosti. A s druge strane im je bilo logično ispravno motriti i putem duhovnih nauka proučavati sve fenomene postojanja s aspekta po kojemu uvijek nešto ili neko stoji iza/iznad ovog vidljivog svijeta. S istim strahopoštovanjem sa kojim su pručavali fizičko postojanje, oni su govorili i o tome "nečemu" što također jest, iz čega je nastala i sija vječna svjetlost univerzalne, kosmičke inteligencije, ljubavi i istine, koju su različiti narodi, različite kulture, religije ili filozofije u svojim različitim vremenima opet različito nazivale, razumjele i slijedile.

Ja učim, dakle ja postojim I tako one, te sjajne, lijepe, dobre i ljekovite misli samo čekaju da neko negdje "pusti mozak na pašu" i sebi za bogdu vremena dozvoli doživjeti potpun duševni mir, te baš u tom miru uspije doživjeti svu svoju nedovršenost i neznanje. U takvom smirenom stanju meditacije, što je opet baš nama Balkancima teško postići, onome ko uspije doći do spomenutog stanja upitnosti tog svog znanja, onda mu te logične, mudre, usuđujem se reći, svete misli, samo onako, same od sebe padaju na um. A čovjekova svijest ili savjest, kao neki dosadni dvojnik, neprekidno ukazuje na razliku jednih misli i spoznaja od drugih.

Ali, i opet ali! Prije svega, ko to danas kod nas nekog nešto pita? Čini mi se ponajmanje Boga, odnosno svoju savjest!?

Mislim da su ljudi danas, posebno naši, sa svom tom svojom kuknjavom i zamolbama Bogu već davno dodijali, tako i te molitve na način: Bože dragi, molim Te, daj mi..., pa onda slijedi čitav spisak dug k'o litanije onoga šta nam sve po našem mišljenju Bog treba da dadne, spasi, pomogne ili za nas učini. Zbog potpunosti slike treba dodati da te današnje "litanije" nerijetko završe s onim u smislu "...i daj nek' komšiji crkne krava". A tek da se, makar onako usput, istog Boga upita, npr. za savjet ili razmišlja o tome šta bi u određenoj situaciji bilo Bogu po volji da se

Hz

SRPANJ 2014.

3 i 101,1 M

Hz

Hz

3 i 101,1 M

Ivo Andrić je pisao – nisam sigurna, ali mislim u "Travničkoj hronici" – kako su u onom vaktu Travničani došli begu da ga pitaju šta da rade, jer dolazi nekakav konzul koji hoće da reformiše Bosnu. A beg im na njihovo šta ćemo mirno odgovara: ništa, i drugi su dolazili, bili i otišli... Dalje je opisano kako su sutradan svi dućani u Travniku bili zatvoreni, a dućandžije pred dućanima sjedili, prijazno otpozdravljali konzulu i na sva njegova pitanja niko ništa nije znao odgovoriti. Baš kao i danas.

To "ništa ćemo" se do danas lijepo razvilo i učvrstilo, a i korisno se reinscenira (pojam iz psihologije, psihoterapije) u odnosu naspram nekih modernih, u BiH također prisutnih poslanika, odnosno "reformatora".

Gledajući na sve zadaće i ispite koji se, tako rekući, po nekim prirodnim, socijalnim ili pravnim zakonima svakom čovjeku napose nameću, za nekog ko umjesto ispranog mozga ima oprano srce, njemu se te zadaće nameću i po nekim vanzemaljskim, univerzalnim zakonima i vrijednostima, naravno ovisno o svjetonazoru u koji ko vjeruje ili ga slijedi – po slobodnoj volji, zna se, onda se ta pasivnost ipak mora makar malo kritičnije pogledati.

U svijetu i u životu sve ima svoja pravila. Za slobodu se vazda ginulo, ratovalo, robovalo, rastajalo, sudilo, voljelo, mrzilo, ali i združivalo. Ali rijetko se govori, osim u posebnim krugovima, o unutarnjem, duhovnom radu na slobodi ličnosti. Tako su ove moguće i nemoguće vrijednosti i spoznaje proizašle, tijekom razvoja čovječanstva, iz temeljitog proučavanja života i čovjeka, odnosno znanstvenog rada prosvijećenih i posvećenih ljudi, glede daljnjeg, budućeg razvoja čovjeka i napretka uopće, te mu date u tu svrhu na raspolaganje.

"Danas niko ne može tvrditi da Duh sveti vlada samo u svetim kućama i u svećenicima" – tako je, na Spasovo u svečanom govoru povodom Dana katoličanstva, kazao njemački predsjednik. A šta ako su te svijetle i žive Bogom date misli, koje su vazda postojale i još uvijek postoje, začete i rođene na samom početku svijeta i evolucije sa istim ciljem i svrhom kao i naše vlastito rođenje? Razna učenja ukazuju da je razlika između naše, zemaljske, i Božje istine, također i granica ta

95,

koje se ne može sa sigurnošću reći da su one svjesno htjele da budu baš žrtve. Kad se u obzir uzme sve preživljeno, kroz šta je ovaj narod prošao i prolazi, onda mu stvarno treba skinuti kapu, pokloniti se, te radikalno i bezuvjetno ispoštovati sve ono što on sam (ne) radi i što će u bliskoj budućnosti opet raditi ili ne raditi.

Pošto pasivnost kod čovjeka nije urođena pitam se da to nije neka metamorfoza metode gandijevskog pasivnog otpora, metoda prikladna za proteste protiv, recimo, imperijalizma, pardon, protiv globalizacije i protiv novog oblika robovlasništva, ustrojenog kroz i u korist tih sljedbenika materijalizma, zapravo kapitalizma? Danas nije samo u BiH na površinu obimno isplivalo onog najgoreg, otrovnog i štetnog mulja, nego se to gomila na kompletnoj površini civilizacije i navješćuje nove nevolje. Ali, nije mi jasno, zašto je baš kod nas izostao ozbiljniji protupokret.

Neki dan mi neko reče "jer nema nikakve alternative" – ma ne mogu da vjerujem. A uskoro će izbori pa se nešto brinem ko li će onda potrošiti svu tu pomoć koja se za obnovu zemlje i pomoć žrtvama poplava već sad daje i koja će se još, nadajmo se ovaj puta na jedan bolji i adekvatan način, davati? Možda narod misli da je najbolje rješenje da to urade baš oni isti, oni su već rutinirani pa će to obaviti brže i lakše, a narod bi i dalje imao apsolutnog i višestruko potvrđenog krivca za svoju pasivnost, te shodno tome ni ne traži neku drugu, ozbiljniju alternativu, osim da ispune jedan uvjet pa se pred izbore malo drugačije poredaju kako bi politička situacija izgledala nova. S tako obnovljenom vlasti koju sami izaberemo bilo bi logično da nam bude baš dobro, a ni birači, kao i nebirači, ne bi morali previše opterećivati svoju glavu tamo nekim alternativama.

Sad ostaje samo upitati: zašto se onda uopće diže tolika halabuka na tu našu (samo)izabranu vlast? Je li to samo zbog toga što oni prvo vole sebe, pa opet sebe, pa onda i ponekog bližnjeg – naravno svog. Ako bi se reakcije naroda na tako dobru i učinkovitu vlast ispitale po nekim drugim, psihološkim kriterijima, onda bi se moglo ustanoviti da je sve ovo do sada rečeno van zdrave pameti.

9

ŠTA ĆEMO? NIŠTA ĆEMO! uradi – ma taman posla! Danas svi sve znaju i kako ko kome treba soliti pamet.

Ali eto, ima i onih mimo svijeta, koji svugdje, u svemu, pa i po pitanju vlastite odredbe, Boga traže, pitaju i svoju volju svim naporima, koji su za to potrebni, usklađuju s Njegovom. Takvi rado slušaju ili traže savjet od pametnijih umova od sebe samog.

Bogu hvala pa ponekad naleti i meni neko pametniji od mene, ko mi donese te kristalne, čiste i lijepe soli. No, da se vratim pitanju pasivnosti. Pođimo od toga da svaki čovjek, bilo šta da uradi, pri tome ima neki cilj koji je kao takav, neutralno gledan, u svojoj biti uvijek dobar. Npr. ako neko opljačka banku, ili narod, ili pokrade komšiju s ciljem da bi imao novca, da bi se s novcem u novčaniku osjećao bolje i sigurnije, da može ostvariti razne želje – jer, imati para, ili osjećati se sigurnim, ili težiti ka cilju ispunjenja svojih želja nije ništa loše. Ili pogledajmo na nekog ko nakon ovog, za njega neočekivanog rata i teških ratnih posljedica koje su ga kao granata ili nagazna mina pogodile, i to baš u srž njegova bića, nakon čega različiti "geleri" godinama mučki i neuračunljivo podrivaju njegovu dušu i tijelo; neki geleri se učahure pa tako zaboravljeni naizgled miruju, dok se neki, izuzetno rezistentni, ni na koji način i ni sa čime ne daju kompenzirati, te godinama avetinjski proganjaju tog nesretnika. Široka je paleta varijacija onoga šta sve čovjek ne pokuša kako bi se riješio svih tih kroničnih posljedica preživljene patnje da bi postigao svoj dobar cilj: npr. da ništa ne osjeća, ili da bi konačno zaspao ko klada, on počne raditi kao lud ili tu destruktivnu snagu (introjekcija, pojam iz psihoanalize) nečega, uslovljenu nečim, potroši u svađi sa komšijom, istuče ženu i djecu, a događa se i obrnuto; neko drugi, također vođen refleksom samoodrživosti svoj dan završio mirno, sa čašicom domaćeg, zdravog pića, neko "samo" s 1-2 piva, a neko povremeno ili pak redovno s apaurinom, s onim šta ko ima i treba. Jedno je dobro za probavu, drugo za bubrege, treće za krv, četvrto za smirenje i opuštanje, peto za (prerano oslabljenu) potenciju, a i šesto će sigurno "za nešto valjati". Dakle, jačati krv, živjeti bez kostobolje, glavobolje i nesanice, bez problema, vječitog nemira i nervoze, strahova i, i, i... – sve to je neupitno dobar cilj.

Ali je sredstvo neprikladno, a cijena tog kontraindikativnog liječenja previsoka; kronična iscrpljenost, ovisnost, ciroza jetre, loša probava, gubitak kreativnosti, životnih radosti, libida uopće, što onda za

10

sobom povlači nezadovoljstvo u partnerstvu, poslu, gubitak koncentracije, a u nekim slučajevima javlja se unutarnja praznina sve do zatupljenja, i tako se postavke računa množe dalje; opadanje izdržljivosti, agresija, rezignacija, financijski kolaps, i na koncu eto i nje – pasivnosti!

Tako se taj disfunkcionalni, dakle neuspjeli pokušaj samoizlječenja s ispostavljenim računima tom nesretniku vraća nazad kao bumerang. Situaciju i njene posljedice gotovo se može uporediti s time kad bi neki luđak pokušao motornom pilom operisati tumor na mozgu... Zamislite sve te posljedice! Previsok račun! Mislim da nije teško spoznati da svaki previsok račun proždere svaki dobar cilj. Logično bi bilo i to da sve sposobnosti, kao i svaki alat, odnosno instrument zahrđaju ako se ne koriste.

Posebno brzo hrđaju ljudske moralne vrline, kao npr. socijalna, ili ekološka svijest. Dakle, baš one sposobnosti kakve su potrebne za suočavanje s ovim našim problemima sadašnjice koji zasigurno neće biti manji, naprotiv. A opet, toliko smo se navikli na sve ove katastrofe i pasjaluke da bismo, kad bi ih kojim slučajem nestalo, morali moliti nekoga da nam ih, naravno kao humanitarnu pomoć, nabavi.

Za tu vrstu pomoći današnji kreatori naše sudbine su vrlo sposobni. Međutim, i mi smo svojim grijesima propustom sve postojeće vrijednosti okrenuli naglavačke. Rezultat: propalica, kriminalac, lopov, lažov se u nas zove uspješan čovjek. A pošten i čestit jednostavno budala. U vezi s time nam ostaje da se detaljnije obrati pažnja na ove prošle, ali i iduće prolome oblaka, poplave, odrone i sve ono što oni za sobom povlače, a što je u ovom razmišljanju već dotaknuto. Pa možda nas "neko" s iskazivanjem nesebične ljubavi samo malo šamara, poljeva hladnom vodom, drmusa, sve kako bi nam pomogao da dođemo k sebi, da se vratimo u život, svom ljudskom određenju i zakonima po kojim bi onda trebali i mogli živjeti. Šta bi se desilo kad bi se većina ljudi odrekla "krivovjerja" koje nas uči da je zlo jače?

U jednom momentu moje osobne rezignacije neko mi "posoli" pamet, no ne smijem ga ovdje poimenice zahvalno spomenuti da mu ne naškode oni kojima je ovo moje pametovanje čista budalaština. Ne bih im to porekla, iz razloga što mi je sad jedan veliki cilj da dobijem i adekvatan status – status dvorske lude sa svim obavezama ali i pravima, makar to za početak bilo ovdje u listu "Bobovac". O BROJ 235

detaljima tog poziva drugom prilikom.

Sad zasad, a najdalje do izbora, ostaju nam ta neka skoro banalna, ali efikasna rješenja. Rješenja ne vode ka klasičnoj učinkovitosti kondicionirane pameti, nego ona bez animalističke lukavosti kao u prijateljstvu rode i lisice. Jer, šta ovdje u našoj situaciji pojedinac još ima izgubiti?

Možda je za početak zgodno napraviti jedan eksperiment, nešto slično preprogramiranju računara. Može se na primjer početi s time, od danas sebi dozvoliti pozitivnu pomisao da sve može biti dobro, i tako svaki novi ubogi dan nanovo, s ovom odlukom početi tražiti nova rješenja i bez straha od nekih kratkoročnih posljedica donositi nove odluke.

Jer, prisjetimo se – bilo šta da se desi naši stari su to komentarisali zaključkom: "ko zna za šta je to dobro..."? Povjerenje u sebe, u to da zlo trajno nikad nije moglo pobijediti i tako polako, ali sigurno opet doći k sebi. Poslije toga je put i napor oživljavanja svojih duhovnih i kreativnih sposobnosti svakom danom lakši.

Ne znam kako vama, ali meni te stare mudrosti u uhu odzvanjaju kao omiljena pjesma, pjesma mog života, pjesma mog srca koju mi, doduše, ponekad neko drugi otpjeva – onda kada je zaboravim.

P. S. Za diferencirano razumijevanje ovog teksta preporučujem knjigu: "Trauma i Oporavak" (Judith Herman, 1996.)

"Modigliani" ( jedan od vareških izloga)

Priredio B. Mikoš SRPANJ 2014.

OGNJENO PERO

Nedavno sam pisao o beznađu, svom i tisućama drugih. Bio sam tužan i bijesan i ponižen. Bio sam izgubljen i bespomoćan.

Nada u tragovima činila je da ne potonem.

Imao sam krov nad glavom i udoban ležaj i čistu odjeću. Bio mi je dostupan i TV, telefon, skype. I pored svega osjećao sam se beznadno jer mi je uskraćena mogućnost da sâm sebe izdržavam. Mislio sam, ne može biti gore.

A

onda se desilo što se desilo. Bože, što nas ovo snađe?! Gledaš, a ne vjeruješ.

Misliš, probudit ćeš se iz košmarnog sna. Neprihvaćanjem stvarnosti čini li naš mozak da tijelo lakše podnese surovost onoga što se dogodilo? Učine ti se vlastiti problemi ništavnim i bude te sram zbog slabosti. Danima sjediš zaleđen pred TVom, gledaš i slušaš, grlo se stisnulo pa ne možeš progovoriti, oči te čudno peku, a na usnama osjetiš slanu tekućinu. I opet neprijatan osjećaj jer ne činiš puno za one koji nemaju ono što ti imaš.

Dok sam spremao paket za odnijeti u Crveni križ, u djeliću sekunde mi je kroz glavu prošlo da bih jednu vreću za spavanje ipak trebao zadržati jer je ljeti često koristim, a drugu si ne mogu kupiti. Kako li sam samo mogao i pomisliti tako nešto.

Kakvo crno ljeto, kakvi izleti, kakve vreće za spavanje? Zar suh ležaj i čista posteljina nisu dovoljni.

Grad u kojem živim nije zadesila poplava. Nervirala nas je kiša koja je danima padala pa se nije moglo ništa raditi u dvorištu i vrtu. Zatvoreni u kući bezrazložno smo nervirali jedni druge i onda priroda u trenu učini da ti pokaže kako si

Nade ipak ima Piše Ognjen Krivošić

malen i kako ne znaš živjeti ni biti zahvalan na onom što imaš. U željenju nedostupnog prođu ti godine.

Gledam, nestaju kuće, usjevi, stoka. Čujem, umiru ljudi. Gledam, a srce mi se cijepa. Kakvo mora da je srce ljudi koje sve ovo snađe?

Plače čovjek jer ostavlja krmaču s praščićima. Plače dok pronalazi uginulog psa. Plače od sreće ako pronađe kućnog ljubimca živog. Plače kad na vrhu ormara pronađe staru tamburu...

Poplave uvijek izbacuju fekalije na površinu. Ovaj put učiniše da na površinu isplivaju dobrota i nesebičnost. Skočiše ljudi, oni što imaju i oni što i sami jedva preživljavaju. Skočiše da pomognu. I neka više nitko ne kaže da mladi neće da rade!

Pokazali su da hoće! Nisu li se među prvima organizirali i pritekli u pomoć!?

Stiže pomoć sa svih strana, u meni se rađa nada. Čovjek je čovjeku ipak čovjek.

Je li nam to priroda morala pokazati da se rijeke ne mogu obuzdati koritima onako kako to ljudima odgovara? Je li nam priroda morala pokazati da se ljudi ne mogu predugo držati u torovima, da sje-

me mržnje donosi žetvu koja sve unesrećuje? Kako od ovoliko čestitih ljudi ne znamo izabrati prave koji će pomoći da nam životi budu primjereni životu čovjeka? Koja je to poplava izbacila ove što nas sada vode? Ove koji ne prestaju s prebrojavanjem krvnih zrnaca, koji i ovu nesreću koriste za svoju promociju?

Narode moj bošnjački, hrvatski i srpski, Romi moji i oni što ih pišu pod "ostali"! Narode moj potopljeni i unesrećeni, narode moj koji nesebično pomažeš! Ma kako teško bilo, nije li ovo mogućnost za novu nadu?

Neću da razmišljam na taj način, ali kao crv burgija u glavi strah od novih, preko noći nastalih bogataša, skupih automobila na ulicama, raskošnih vila i vikendica. Ma, neću da mislim na taj način.

Hoću da vjerujem da oni pošteni, hrabri i pametni, neće dozvoliti poratni način korištenja humanitarne pomoći.

Ne znam ni zašto sam napisao sve ovo.

Sve što uradim učini mi se nevažno u odnosu na ono što ljudi preživljavaju.

Možda će se lakše disati kad iz sebe izbacim ono što osjećam.

IN MEMORIAM POSLJEDNJE ZBOGOM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 6. srpnja navršilo se 40 tužnih dana otkako je prestalo kucati plemenito i veliko srce naše drage majke i bake

Dana 8. srpnja navršilo se osam godina od prerane smrti našeg dragog sina, brata i ujaka

ANE RUF (8.IV.1935. – 26.V.2014.)

Bila si nam sve, rame za plakanje i društvo za smijanje, naša sjajna zvijezda, nježna duša... Tužan i prazan je svaki dan bez tebe. Vjerujemo da ljubav ne umire kad najdraži odlaze jer sunce nikad ne nestaje, samo se sakrije... Neka te čuvaju anđeli nebeski.

Hvala svima koji su bili uz nas u najtežim trenucima i uputili nam riječi iskrene sućuti.

Za tobom vječno tuguju: kćerka Nevenka sa suprugom ZdravkomBracom, sin Zoran sa suprugom Jelenom, te unučad Danijela sa suprugom Darkom, Damir, Kristina sa suprugom Sašom i Vladimir

SRPANJ 2014.

BROJ 235

NENADA BOŽIĆA (1985. – 2006.)

Bol za tobom je prevelika, rana u srcu doživotna, ljubav prema tebi vječna.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: roditelji i sestre s obiteljima

11

PRIČE IZ STARIH DANA

HASAN I NJEGOV MAGARAC U

svoju prvu krađu išao sam sa starijim dječacima iz susjedstva, u voćnjak na početku sela. Pitao sam zašto to radimo kad voća imamo u svojim voćnjacima i zašto idemo tako daleko. Odgovorili su mi da je to uobičajeno i da idemo baš u taj voćnjak iz razloga što njegov vlasnik živi u gradu pa je mala vjerojatnost da nas zatekne u krađi. I baš tada se dogodila ta "mala vjerojatnost"; pojavi se odnekud vlasnik voćnjaka, a mi poskakasmo sa stabala i dadosmo se u bijeg preskačući ogradu. U velikom strahu do ušiju mi doprije glas vlasnika koji nam je govorio: "Ne skačite sa stabala, polomit ćete grane, preskačući preko ograde polomit ćete mi ogradu, a tako bježeći polomit ćete se i sami". I tada shvatim čiji je voćnjak...

Vlasnik voćnjaka bio je Hasan koji je svakoga mjeseca mještanima Potoka na svom magarcu, od kojeg se nikad nije odvajao, dogonio fasungu ili gibiru – kako se tada zvalo obiteljsko mjesečno namirivanje kuće. U to vrijeme u selu nije bilo prodavaonice mješovite robe, pa su se sve namirnice za domaćinstvo kupovale u gradu, u jednom navratu.

Uglavnom su Hasan i njegov magarac imali posla kroz cijeli mjesec, a naročito o

12

Piše Miroslav Petrović

predujmu i plaći, jer u Potocima su živjele brojne mnogočlane obitelji. Sjećam se, recimo, da je u to vrijeme bilo šest obitelji s po šest sinova, a pored sinova u dvjema od tih obitelji bile su i četiri kćerke, zatim u drugim dvjema po dvije kćerke, te u preostale dvije po jedna kći. Nadalje, jedna obitelj je imala šest kćeri i dva sina, jedna pet kćeri i tri sina, a jedna pet kćeri i četiri sina. I da je Hasan sa svojim magarcem samo njima mjesečno dogonio fasungu, imao bi posla preko glave.

Ali, nadasve, njih dvojica su bili više od obične pojave i zato im posvećujem ovu priču.

Hasan, omršav čovjek kod kojeg je uvijek na glavi bio fes, a na usnama zalijepljena cigara, koju je rukama dirao samo dok bi je pripalio, i magarac koji nikada nije išao ispred Hasana nego ga u stopu pratio, ostali su upamćeni po dva simpatična detalja.

Kada bi Hasan nekome u selu dotjerao fasungu i kad bi rastovario magarca stavio bi mu zobnicu na glavu, a čim bi ovaj počeo jesti on bi mu je skinuo s glave. Magarac je tada prosvjedovao oglašavajući BROJ 235

se svojim njakom i uto bi mu Hasan vratio zobnicu na glavu, ali to je zapravio bio Hasanov način dojave mještanima da je u selu i da je spreman primiti novu narudžbu.

Druga njihova, svima znana predstava, izvodila se u gradu svaki put kad naiđu kraj Ramadanove slastičarne. Hasan je volio bombone, ili šećerke, kako ih je on zvao, i uvijek ih je kupovao kod Ramadana. Po izlasku iz slastičarne jednu šećerku bi stavljao sebi u usta, a jednu bi dao svom dugouhom pratiocu i tako je navikao magarca na to da ovaj više nije htio proći dok se ne osladi. Hasan bi tobože upravio kraj slastičarne bez namjere da se zaustavi, ali magarac ga je u tom času hvatao zubima za rukav ili za kaput, tražeći svoje "sljedovanje". Ljudi su voljeli gledati tu scenu koja je bila predvidiva i neizostavna.

A onda su jednoga dana, po otvaranju trgovine u selu, Hasan i njegov magarac ostali bez posla pa su sve rjeđe viđani u Potocima. Nešto kasnije Rudnik je "oduzeo" Hasanu i njegov voćnjak pa on i magarac nisu imali više nijednoga razloga dolaziti u selo...

Ne znam vam na koncu reći kako su se Hasan i magarac rastali jedan od drugoga i tko je koga prije napustio, ali su svima ostali u sjećanju – zajedno.

SRPANJ 2014.

POETSKI KUTAK

U potrazi za boljim svijetom Nekoć naša suradnica, Nikolina Pavlić, danas na magistarskom studiju međunarodnih odnosa i diplomacije, stavila nam je na izbor pjesme iz svoje neobjavljene zbirke, podijeljene u tri poglavlja: Slovo o svijetu i njegovim stanarima, Stvaran svijet unutar mene i Slovo o ljubavi. Iz svakog od njih izabrali smo po jednu...

Slikovnica Često poželim da sam rođena dovoljno daleko, na nekim lijevim koordinatama i da s ovim mjestom i s ovim ljudima, krvavim sudbinama nemam ništa.

Bilo bi doista lijepo sjediti u modernoj bijeloj fotelji, negdje na petoj strani svijeta i gledati preko TV ekrana šta to opet divljaci na Balkanu rade jedni drugima, znajući da su moj brat i moj tata, i ušteđevina na sigurnom.

Ali kažu da domovinu i roditelje ne možeš promijeniti, niti ih možeš birati.

Sve ostalo se može izmisliti, nacrtati i slagati.

Tu sam gdje jesam.

Divljak sa Balkana!

U očima onih koji već godinama, desetljećima koriste ovu zemlju, moju zemlju dovraga, jer su gladni i žedni krvi i bola.

Uzbudljivih vijesti koje bodu oči s TV ekrana, dok sjede u bijeloj modernoj fotelji negdje u Chichagu, Tokiju i Berlinu, baš kao što sam, ili kao što bih ja, u jednom od svojih prošlih-budućih života!

Svijet između Šta mi ostane kada izrežem slike koje me za prošlost vežu, osim onog svijeta između koji je previše strašan da bi u njemu ostala? Što gubi čovjek koji ne posjeduje više ništa, osim pokrivača od strahova?

Nešto što će me uzdrmati, promijeniti iz temelja. okrenuti planetu, ostaviti me u čudu.

To je samo jedan korak prije onoga – ostaviti me samu.

A ujutro kad se probudim nema onog osjećaja kao da po oblacima hodam i da me po nogama draška hiljade sjajnih zvijezda, samo osjećaj identičan tisućama drugih.

I ne prođe dan, a da se ne upitam: tražim li ja previše?

Ne prođe sekunda da mi ne dođe da udarim sebe po čelu, po obrazu jer sam razgoropađena, nezadovoljna, tužna, nepredvidiva.

I s razlozima, i bez njih.

Budala, kojoj drama treba, drama i laž da bi bila spremna reći: da, to je to.

Moj svijet, svijet između idealnog i mogućeg, svijet letova koji traju duže od uobičajenog, ali ipak završavaju prije svog početka.

I možda je ovo to, možda i nešto drugo...

Ko će znati?

Ortodoksno ljubavna

Već sam došla do tačke s koje se ne mogu vratiti…

Ovo mi se čini jedna od usputnih stanica dok ne dođe nešto bolje.

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ SRPANJ 2014.

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com BROJ 235

13

IN MEMORIAM OBAVIJEST O SMRTI

IN MEMORIAM

Dana 8. lipnja 2014. iznenada je preminuo naš dragi suprug, otac i djed

PETAR KLARIĆ

IVO PILJIĆ

(1.VI.1926. – 30.VII.1994.)

Sahranjen je na gradskom groblju u Varaždinu.

Svima koji nam uputiše riječi utjehe iskrena zahvalnost. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji supruga Ana, kćerke Olgica i Tanja, unuke Andrea, Ivana, Doris, Isabella, unuk Luka, zetovi Stijepo i Richard

BISERKA KLARIĆ rođ. Stipić (1.II.1932. – 18.VI.2014.)

Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na Vas. Kćerke Helja i Alma, zet Drago, unučad Lidija i Nikola

POSLJEDNJI POZDRAV

ZAHVALNICA

Dana 2. kolovoza navršit će se 40 dana od smrti našeg dragog i neprežaljenog

Povodom smrti našeg dragog

ŽELIMIRA MATIĆA

(1977. – 2014.)

ŽELIMIRA MATIĆA

(1977. – 2014.)

Ljubav i sjećanje na tebe nikada neće umrijeti.

Uvijek ćeš biti u našim srcima. Počivaj u miru!

upućujemo iskrenu zahvalnost svima koji su nam pomogli u najtežim trenucima.

Tvoji roditelji, zaručnica, sestre, zetovi, nećaci i nećakinja

Počivao u miru Božjem!

Ožalošćena obitelj

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 22. lipnja u 74. godini života preminuo je naš dragi

Našem dragom tati i djedu

MIJI DIVKOVIĆU MIĆI

BORISLAV DODIK (1940. – 2014.)

Ponosni smo i sretni što si bio u našim životima, otišao si u vječnost, ali ostaješ zauvijek u našim srcima.

Velika hvala svima koji su s tobom dijelili radost života, a koji zajedno s nama podijeliše tugu i bol zbog tvog odlaska. Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

U SPOMEN

(1927. – 2014.)

Sjećanja na tebe ostat će trajno u nama.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

(2.VII.2013. – 2.VII.2014.)

Dana 2. srpnja navršila se godina dana otkako je preminula naša draga

TOMISLAV (BLAŠKO) ANTIČEVIĆ (7.VII.1994. – 7.VII.2014.)

MARA BARIĆ S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru!

Sjećanje na tebe zauvijek će živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoj suprug i djeca s obiteljima

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(19.VII.2008. – 19.VII.2014.)

Dana 19. srpnja navršava se šest godina otkako s nama nije naš dragi

SLAVKO MIOČEVIĆ Dragi naš! U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivao u miru!

Tvoje kćerke: Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima, te obitelj pok. kćerke Željke

TUŽNO SJEĆANJE (25.I.2009. – 25.VII.2014.)

ANKICA ZADRO

FRANO DODIK

(19.VII.2003. – 19.VII.2014.)

Jutrom se budim, gledam kišu kako pada, i tužni, tmurni oblaci nestaju. Ja ne znam kuda da krenem.

Uzalud te svuda tražim, trebam te, a nema te.

Ti nećeš znati ni danas da sam ti ja zapalila svijeće, ali ja znam da se ti više vratiti nećeš. Sve si mi rekao, samo jedno ne – kako dalje živjeti bez tebe.

Voli te tvoja Bernada

Vrijeme bespovratno teče, ali mi smo i dalje zajedno – u srcima, mislima i najljepšim uspomenama.

Kaća i Onjegin, braća Željko i Miroslav s obiteljima

14

BROJ 235

SRPANJ 2014.

IZ STARIH ALBUMA

Davni svatovi

Gornju fotografiju donio nam je Kruno Riđić. Na njoj je ovjekovječena svadba Marka Brđanovića i Anuše rođ. Andrijević i snimljena je sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća na Nikovcu. Na fotografiji su obitelji Grgić, Zloušić i Brković, a najmlađa osoba s fotografije (djevojčica s razdjeljkom, u drugom redu odozdo) Fina Pejčinović – za koju smo bili napisali: jedina živuća – preminula je početkom ovoga mjeseca u 94. godini.

Druga fotografija snimljena je godine 1938., dan poslije ženidbe Ive Matanovića sa Zarudja, a donijela ju je Janja Mutić.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SRPANJ 2014.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 235

15

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

VAREŠKI "ASTAL" Nije da sam gladan, poodavno me prošla volja za "žderanjem", ali lijep i ukusan zalogaj lako prepoznam i postane mi neodoljiv. I tako, nedavno na jednom našem, vareškom skupu jednostavno je došlo do eksplozije "senzora" za hranu.

Zalogaj ovog, zalogaj onog, ne znaš što bi prije uzeo, sve kao sa slike. U ćošku meki sir s tananom strukturom bijelog luka, uštipci na dodir otvaraju šupljinu, prave pukotinu za fil, a fil pravi domaći kajmak i mirisna goveđa zarebrica.

Desert lagani voćni kolač na čijoj se bijeloj kremi kočoperi tek ubrana trešnja, a ormašica samo takva kakvu prave Stričke, naoko robusna, zrnata, ne moraš je gristi.

Nemam kakve zube, al' sam brzo uvidio da mi nisu ni potrebni jer se sva hrana jednostavno topila u ustima.

Budući da je to bio radni ručak, bezalkoholni, "za napit se" bili su sokovi od jagoda i od zove, koji u sebi nose miris tek započetog ljeta. Držao sam na oku i druge okupljene oko vareškog astala, i nisam primijetio da je bilo tko ostavio ijedan komadić za kasnije.

Strički (vareški) stol, tradicionalni misni ručak "s notom istoka", a posluga u narodnoj nošnji; skučena ječerma i zamamne atlas dimije. Sve u svemu, nije jednom ovdje rečeno da Vareš ima i u gastroturizmu što ponuditi, samo je na nama da to razglasimo i pridobijemo one koji bi, uz prirodne i duhovne, prepoznali i gastronomske blagodati ovog kraja.

Priredio J. Klarić