9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €
LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XX. • BROJ 236 • KOLOVOZ 2014.
UVODNIK
V
eleposlaniku "zemlje izlazećeg sunca" u BiH nedavno je pao mrak na oči i nagovorio se bh. političarima zbog (zlo)upotrebe službenih automobila i holivudskih policijskih pratnji. No, odjeknulo je to u regiji više kao zabava na račun diplomata Hidea Yamazakija jer jednome Japancu ne priliči temperament, od njega se očekuje stoičko držanje, i tako se lakonski odmaklo od suštine onoga što je veleposlanik otvoreno zamjerio lokalnim "veličanstvima". Njima je čak svejedno što je Japanac podcrtao da njegova zemlja, bez obzira na dobru volju, ubuduće neće olako financijsku pomagati BiH sugerirajući da se pomoć nerijetko neracionalno koristi i rasipa. Nije samuraj jedini na svijetu, dat će lovu netko drugi, promrmljaše na to naši prevažni pomoćnici savjetnika ministara, onako naglas da ih čuju njihovi prelati i zahvalno poglade po kosi. Sraz dvaju mentaliteta, japanskog i bosanskog, najbolje je ogolio hrvatski kolumnist Ante Tomić, posegnuvši za primjerom iz vicoteke. Najprije objašnjava: Godinama je japanski ambasador promatrao te propalice kako u luksuznim limuzinama pod policijskom pratnjom neodgovorno jure razlokanim bosanskim drumovima, blatom prskajući sirotinju. A onda će: Moj stav o japanskoj odanosti sistemu perfektno je sažet u jednom blesavom starom vicu, možda ga znate, kad Mujo i Japanac nabrajaju tri najvažnije stvari u svojim životima. "Meni je na prvom mjestu moja domovina Japan", počne Japanac odrješito. "Na drugom mjestu je moje poduzeće i naposljetku, na trećem, mi je obitelj." Zatim krene Mujo, ni približno ovako samouvjereno. "Meni je... meni je... Meni sam na prvom mjestu
IZME\U 2 BROJA ja", sjeti se Mujo napokon. "Onda je, ajde, moja obitelj, a Japan mi je, pravo da ti kažem, prijatelju, tek na trećem mjestu." Dok vozila naših ministara i doministara pretječu strane diplomate, neki dan Albanija "izbaci žmigavac" i preteče našu zemlju u dobivanju statusa kandidata za pristupanje Europskoj uniji. Ukazao je na ovo potonje nedavno izabrani predsjednik Paneuropske unije BiH Vanja Gavran. On smatra da je, umjesto parlamentarne demokracije, na sceni u BiH politokracija, vladavina stranaka i stranačkih lidera. O sudbini zemlje odlučuje se u hotelima, restoranima, a ne u Parlamentu i to samo pokazuje na kojoj je razini naša politička svijest. On i njegovi u Paneuropi založit će se da Europska Unija zauzme
drugačiji pristup prema BiH zbog niza razloga i povijesnih i zemljopisnih, ali i zbog sadašnjih okolnosti. Žele da se Europa snažnije uključi u političke procese i utječe na bh. političare. U Varešu ljetni festival, susreti, druženja. Tijesna parkirališta. Pretjecanja i različita tumačenja prava prvenstva dogode se gdjekad i na našoj mikrorazini, među bivšim i preostalim žiteljima ovoga grada. Blago neopterećenima, oni se jedini zabave i istinski druže. A bilo je, mora se priznati, lijepih sadržaja. Nastojali smo ih u najvećoj mjeri popratiti. Nadasve, iz vareške doline put svijeta kreće prva autentično vareška pjesma. Više o njezinu kontekstu na narednim stranicama, a uskoro će se na You tubeu pod nazivom "Da sve bude kao prije" pojaviti njezina službena verzija, vizualno popraćena prigodnim kadrovima iz vareške okolice.
DONACIJE ZA "BOBOVAC"
Umrli u srpnju: Ekrem Mehak (62), Čamka Jusić (76), Elvir Purišević (40), Šaban Rožajac (78), Džemila Smajić (49), Vejsil Brkić (63), Huso Operta (80).
Mirun Idžaković, Vareš – 20 KM, Darimir Ćurčić, Sarajevo – 10 KM, Zdravko Dužnović, Vareš – 10 €, Bartol Barkić, Njemačka – 50 KM, Zrinka Jotić, Nizozemska – 46 KM, Mirko Lijović, Drvar – 30 KM, Mato Grabovac, Nizozemska – 50 KM, Ivo Mašić, Nizozemska – 50 KM, Vlatko Kokor, Nizozemska – 50 €, Berno Vijačkić, Australija – 45 KM, Katarina Petrović, Kanada – 20 USD, Borka Marković, SAD – 50 USD, Jadranka S., Hrvatska – 100 KM, Goran i Suzana Višnjić, Australija – 50 KM, B. G., Hrvatska – 10 KM, Z. D., Vareš – 30 KM.
Na naslovnici: Najmlađi čitatelj "Bobovca" Mihael (foto: I. Babić)
Svima hvala lijepa!
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ Kršteni: Andrea Sokolić (Tihomira i Janje), Luka Marijančević (Dražana i Ivone), Lucija Krištić (Srećka i Ivone), Violeta Miletović (Marina i Lucie). Vjenčani: Toni Ilić i Ivana Grubešić, Dalibor Lučić i Nikolina Šimić, Nikola Jaćimovski i Vera Jelić, Danijel Pejčinović i Ivana Andrić, Dragan Franjić i Sanja Jarmanović. Umrli: Barbara Dužnović rođ. Kokorović (1947.), Lucija Čartoloman (1938.), Jozefina Divković rođ. Pavić (1935.), Marcel Varoščić (1967.), Terezija Šurkić (1941.), Pero Iličić (1937.), Leo Prkić (2014.), Mirjana Sarić rođ. Božić (1946.), Ilija Šurkić (1927.), Milka Josipović rođ. Jakara (1946.), Dario Andrijević (1960.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Kata Ilić (1933.). EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA
2
BROJ 236
KOLOVOZ 2014.
VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 31. srpnja 2014. godine 21. sjednicu te na njoj razmotrilo osam točaka dnevnoga reda. Uz materijal je priložena i informacija o radu općinskog načelnika i općinskog organa uprave u proteklom periodu. Ranija je praksa bila da načelnik na početku sjednice usmeno izvijesti o glavnim aktivnostima između dvije sjednice, te se i na ovoj, a na traženje pojedinih vijećnika, posebno očekivalo pojašnjenja o presudi Ustavnog suda po pitanju kantonalnog Zakona o šumama i spornog člana 54. I mi smo u prošlom broju na ovoj stranici prenijeli informaciju o presudi, ali u međuvremenu je postalo razvidno da član 54 osporenog Zakona ne tretira materiju koja bi se ticala uporišta za formiranje vareško-olovskog šumsko-privrednog društva, nego se njime propisuje način utroška sredstava koja općine prihoduju od svojih šuma. Naime, podnositelji zahtjeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu pred Ustavnim sudom Federacije BiH, u ovom slučaju općine Vareš i Olovo, navele su kako je praksa pokazala da se prijedlozima i mišljenjima koja daju jedinice lokalne samouprave ne pridaje druga važnost osim formalne, te su, između ostalog, citirale član 54 osporenog Zakona, navodeći da je tom odredbom jedinicama lokalne samouprave nametnuta obveza da sredstva koja dobiju po osnovi naknade za korištenje državnih šuma utroše u otklanjanje štetnih posljedica poslovanja kantonalnog poduzeća (ŠPD), kao npr. štete počinjene na infrastrukturnim objektima na njihovu teritoriju. Podnositelji zahtjeva drže da bi ova sredstva trebalo uložiti u projekte za očuvanje i obnovu šuma, očuvanje prirodnog bogatstva, ekologije ili u razvijanje planinskog turizma i sl., navodi se u obrazloženju presude, pa je u tom smislu Ustavni sud Federacije BiH donio sljedeći stav: "U članu 9 stav 7 Europske povelje o lokalnoj samoupravi regulirano je da, koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava. Dodjelom tih sredstava ne može se ugroziti diskrecijsko pravo lokalne vlasti da vodi politiku u okviru svojih ovlaštenja. Navedeni princip Europske povelje nisu slijedila rješenja u članu 54 osporenog Zakona, pa je i u tom pogledu došlo do povrede prava na lokalnu samoupravu." Kako smo već pisali, kantonalna Skupština izrazila je spremnost izmijeniti član 54, ali ostaju glavna razmimoilaženja u pogledu toga tko bi bio osnivač vareško-olovskog ŠPD-a (Kanton ili općine?) i tu su očekivanja lokalnih javnosti u ove dvije općine najveća. Općine su najavile da će nastaviti pravne aktivnosti na osnivanju poduzeća sukladno odluci svojih Općinskih vijeća, a koja je zapravo trebala realizirana još prvoga siječnja ove godine. Uzgred, iz informacije načelnika izdvajamo još nekoliko zanimljivih "momenata". Vareško je izaslanstvo primljeno kod gradonačelnika Dubrovnika Andre Vlahušića gdje je, između ostalog, dogovoreno da će Vareš u Dubrovniku predstaviti svoje autohtone proizvode. Uspostavljena je suradnja s humanitarnom organizacijom "Islamic Relief", koja je prihvatila u cijelosti financirati sanaciju osnovne škole u Ligatićima (oštećene klizištem), te obnovu dvorane za tjelesni odgoj u srednjoj školi "Nordbat 2" Vareš. Priprema se projekt Doma za zdravo starenje – Vareš Majdan, a na zahtjev potencijalnog investitora iz njemačkoga grada Hamburga koji je zainteresiran ući u javno-privatno partnerstvo s Općinom Vareš oko te investicije. Vareš su posjetili i predstavnici njemačke tvrtke "Miebach" zainteresirane za preradu jalovinskih zaliha s rudnika "Brezik" i "Smreka" u svrhu proizvodnje cementa i termoizolacijskih materijala za građevinski industriju. U sklopu redovitih točaka vijećnici su vodili prilično žustru raspravu o izvršenju općinskog proračuna za prvih šest mjeseci ove godine, koji je naposljetku usvojen uz ponovljena očekivanja za što skorijim rebalansom, kao i za ispunjenjem načelnikove najave da će trenutačna dubioza biti sanirana u drugoj polovici ove godine. KOLOVOZ 2014.
Prijedlog zaključka o davanju suglasnosti za deponiranje kućnog smeća iz Breze na odlagalište "Kota", koji je skinut s dnevnoga reda prethodne sjednice Vijeća, nakon još jedne rasprave s repriziranim stajalištima vijećnika, također je na koncu izglasan. Značajno je izdvojiti još Izvješće o stanju lokalne i regionalne putne mreže na području općine Vareš. Ove 14. godine 21. stoljeća Vareš još uvijek ima porazan omjer asfaltnih (72 km) i makadamskih (68 km) cesta. Za makadamske ceste još se dodaje da su generalno u veoma lošem stanju, a jedina investicija koja se spominje u ovom trenutku jest asfaltiranje lokalnog puta prema zaseoku Boguni, kod Krčevina. Cjelokupnu sliku na koncu pogoršavaju procjene šteta nastalih uslijed klizišta i poplava na području Vareš, koje na lokalnim putovima iznose 245.350 KM, a na regionalnim (koji su, doduše, u nadležnosti Kantonalne direkcije za ceste) enormnih milijun i 530 tisuća KM. ŽIVOT BEZ STRUJE Po evidenciji koju je ustrojio i koju marljivo ažurira predsjednik vareške Udruge dijabetičara Zlatko Prkić, na području naše općine je preko 500 osoba oboljelih od ove bolesti, od kojih je jedna četvrtina ovisna o inzulinu. Pored bolesti s kojom se nose mnogi od njih spadaju u one kategorije stanovništva koje nemaju adekvatnih uvjeta za život. U jednom slučaju radi se o povratniku koji nema ni priključak električne energije što je, nakon dobivenih saznanja od Prkića, ponukalo predsjedatelja Skupštine Zeničko-dobojskog kantona Sretka Radišića da se zauzme za rješavanje te situacije. Tim povodom potkraj srpnja posjetio je Vareš i obišao zaseok Žalju te stari grad Bobovac. Prethodno se kratko službeno sastao s općinskim načelnikom Avdijom Kovačevićem, a domaćin (i vođa u obilasku terena) bio je Zlatko Prkić, koji ga je primio u uredu Dječje ambasade. "Radi se o humanom pozivu od strane gosp. Prkića da posjetimo jedno, kako se to još uvijek naziva, povratničko mjesto na rubnom području općine gdje kuće nisu elektrificirane i ja ću se potruditi kroz ovu funkciju koju obavljam da osobe koje tamo žive dobiju svjetlo u svojim domovima", kazao je predsjedatelj Radišić i dodao: "Inače, što se mene i Vareša tiče, ja sam često u komunikaciji s ovim područjima, bio sam tu i u predratnom periodu i tokom rata i poslije njega, i desile su se zaista krupne promjene u pogledu broja i sastava stanovništva, ali ja ipak želim vjerovati u perspektivu Vareša zbog njegovog povijesnog značaja, kao i prirodnih potencijala koje posjeduje". Od Prkića smo naknadno saznali da predstoji njegov novi susret s Radišićem, gdje će se pokušati uključiti i nadležne iz oblasti elektroprijenosa, ali da je cijela aktivnost usporena približavanjem općih izbora. To je, kako znamo, period kad vodeće stranke preko svojih figura u vlasti rješavaju infrastrukturna pitanja u naseljima gdje žive ciljane biračke skupine da bi im se to vratilo podrškom na izborima, a pojedinačni slučajevi imaju slabe izglede. No, neovisno o predizbornom vremenu, povratnici u izoliranim područjima teško nalaze put do ostvarivanja elementarnih ljudskih prava, što svjedoči i slučaj povratničke obitelji na Osretku – o čijoj smo situaciji već u dva navrata pisali i ni kod njih još uvijek ništa nije riješeno, a u tom zaselku se već obnavljaju još dva povratnička objekta.
BROJ 236
3
HRVATSKA I VAREŠ
Del Vechio i Kovačević
Jačati gospodarske veze Veleposlanik Republike Hrvatske u BiH mr. sc. Ivan Del Vechio boravio je 7. kolovoza 2014. u službenom posjetu Općini Vareš, u pratnji svoje savjetnice Ines Pacek. Održana su dva sastanka u zgradi Općine; prvi kojemu su uz općinskog načelnika Avdiju Kovačevića i predsjedatelja Općinskog vijeća Zdravka Maroševića nazočili Mladen Rudež, pomoćnik federalne ministrice za okoliš i turizam, te vareški župnik fra Mirko Majdandžić, i drugi, gdje su se veleposlaniku predstavili vodeći vareški gospodarstvenici, te kulturni i medijski djelatnici. Kroz prijatnu diskusiju s veleposlanikom postignuti su načelni dogovori o aktivnostima na boljem povezivanju Vareša s hrvatskim gospodarstvenicima, a na kraju svoga posjeta veleposlanik je dao izjavu za vareški list i radio koju prenosimo u integralnom obliku. Priredio M. M.
P
rilikom posljednjeg dolaska službene delegacije Republike Hrvatske u Vareš ja sam obećao ponovno sâm doći da se malo detaljnije upoznam sa situacijom, također i sa štetama koje su prouzročene poplavama te kolike su šan-
95,
Hz
3 i 101,1 M
se da se putne komunikacije poprave jer imam informaciju da je Europska unija izdvojila novac i da će ta sredstva ići u prvom redu za komunikacije. Znači, ima šansi da se do zime vaša dva ili tri problema te vrste u Varešu riješe. Drugo, raz-
govarali smo i o nekim drugim budućim aktivnostima. Vrlo mi je drago da je Općina Vareš stupila u kontakt s Dubrovnikom i da je tu nastala jedna suradnja koja mi se jako sviđa, da se obnove te stare povijesne rute i veze jer znamo što je Vareš bio u povijesti kao industrijsko središte sa svojim rudnicima i starim zanatima. Mislim da je to izvrsna priča koja se može pretvoriti u jedan vrlo interesantan turistički projekt i turističku ponudu. Molio sam također načelnika i on mi je omogućio da porazgovaram malo s privrednicima ove općine. Drago mi je da sam to napravio, upoznao sam se malo detaljnije i vidim da usprkos teškoj situaciji postoje privredni subjekti koji se ne daju, koji imaju proizvode za tržište i izvan BiH. Većina tih tvrtki već surađuje s Hrvatskom, a mi ćemo nastojati da se ta suradnja u budućnosti i proširi na interes građana s obje strane granice. Dio razgovora odnosio se i na pomoć koju Hrvatska pruža građanima BiH i napose Hrvatima u BiH, dogovorili smo se da vidimo što od toga mi možemo, tako reći, pogurati da ti manji i veći projekti bolje idu, i dogovorili smo da ćemo provjeriti koji ljudi još čekaju materijal za gradnju kuća, budući da smo otvorili taj proces ponovno, vidjet ćemo što je s tim i dokud je to došlo. Razgovarali smo također o mogućnosti traženja partnera u Hrvatskoj za neke od većih firmi s čijom sam se djelatnošću ovdje upoznao. Znači, bilo je dosta interesantnih stvari, te smo si dali neke konkretne zadaće koje bismo trebali ispuniti u narednom periodu. Vareš po mome mišljenju itekako ima budućnost, mislim da je ovaj dio Bosne i Hercegovine vrlo perspektivan, samo treba posložiti stvari, udružiti se i napraviti projekte. Sad je Hrvatska članica Europske unije, a Unija je pripremila veliku sumu novca, ali ona to ne daje ako nema projekata i ako nema vizije. Iz razgovora s vašim načelnikom mislim da ovdje postoji vizija i mislim da postoji želja da se što prije počnu koristiti ta sredstva, a što više projekata bude to će i životni standard građana Vareša biti bolji. Ponavljam, ja vjerujem u perspektivu ovoga grada.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info
4
BROJ 236
KOLOVOZ 2014.
ŽUPNA SLAVLJA
U Vijaci i Borovici Župe Vijaka i Borovica proslavile su 26. srpnja odnosno 6. kolovoza blagdane svojih zaštitnika. To su prigode za koje se s iščekivanjem živi tijekom ostatka godine, zarad susreta i druženja velikog broja iseljenika iz ovih župa. Broj pak domicilnih nevelik je i svake godine sve manji, ali oni ostaju čuvari zavičaja na čemu im treba odati dužno priznanje. Uz sportsko-zabavne sadržaje (koje je na borovičkom Požeblju ovoga puta onemogućila kiša) i narodno kolo koje se neizostavno povede pred župnim crkvama bez obzira na vremenske prilike, prigoda je to i za duhovnu okrjepu. Oba misna slavlja uveličao je lijep broj svećenika iz okolnih mjesta, do Borovice čak potegnu i pojedini dijecezanci iz inozemstva, a ovu iz pepela dignutu župu ovom prigodom pohodili su također i pribivali svečanom ručku načelnici općina Vareš i Kakanj. Propovjednici su uz ove proslave patrona u oba slučaja bili nekadašnji župnici (u Vijaci fra Juro Aščić, u Borovici i dalje omiljeni don Mato Majić), iz čijih smo homilija izdvojili gotovo pa nadovezujuće akcente. Priredio M. M. ivot nam je darovan da ga ispunimo. Život je zbir dana i godina, život teče, prolazi i mi smo na tom putu. Koračajmo kroz njega jedni s drugima, jedni za druge, ali nećemo znati ni umjeti koračati kao ljudi u radosti, dobroti i ljubavi ako ne budemo koračali s Bogom. Dok budeš koračao s Bogom tek tada ćeš shvatiti što je život, što je tvoj put i smisao i što je radost življenja i nadanja. Inače ćeš lutati i u tom lutanju se izgubiti. To je tuga i tragedija. Zato živimo u vremenu u kakvom jesmo, u vrijeme koje je mutno, vrijeme koje oduzima svaku nadu u bolje sutra. Vrijeme koje skida svaku radost s lica i svaki osmijeh i zato smo sve tužniji, sve bezličniji. U blizini Boga, kad isključiš sve i htjedneš samo biti s Bogom, s njim popričati, njemu se povjeriti, njemu se izjadati, njega čuti, jer ima i Bog tebi što reći, ali čuti ga i poslušati, tek tada ćeš se ustati ojačan, ohrabren, preobražen, preporođen i nanovo rođen. (don Mato Majić)
Ž
fra Juro Aščić
injenica je da sve manje slušamo i da sve manje dobro slušamo. Činjenica je da u naše tvrde ljudske uši sve teže prodire ne samo ljudska nego i Božja riječ. Činjenica je nad kojom se valja zamisliti, često razgovaramo tako da i ne slušamo sugovornika, baveći se unaprijed smišljenim odgovorima ili polemikama kako bismo pobijedili u raspravi i nametnuli svoje mišljenje. Zaista, ako se bolje pogleda, živimo u vremenu i društvu u kojemu svi govore a nitko ne sluša, ili malo tko. Moderni je čovjek nemiran, on je rastrzan, u stalnoj nekakvoj grozničavoj trci i stresu. I onda se susreće s mnoštvom problema i poteškoća ne znajući kako ih riješiti. Ne zna komu se obratiti. I sve je teže naći nekoga tko ima vremena i tko zna saslušati. A čovjek ima veliku potrebu da se izrekne i da kaže ono što ga muči. Istinsko slušanje jako puno pomaže. Ono već samo po sebi i liječi. (fra Juro Aščić)
Č
don Mato Majić KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
AMI
TR
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor KOLOVOZ 2014.
BROJ 236
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI
5
NAŠA SUGOVORNICA
Udruga "Izvorno vareško" iz svoje je svestrane radinosti uz ovogodišnji ljetni festival posebno predstavila tzv. dozidnice. Izložbu je osmislila Emilija Zloušić s kojom smo razgovarali o tom antikvitetu i uzgred o djelovanju udruge općenito. n Poštovana gospođo Zloušić, makar smo rad udruge – čijom ste članicom – pratili od njezina osnutka, nije naodmet predočiti trenutnu situaciju i aktivnosti. o Udruga "Izvorno vareško" formirana je 2005. godine i akobogda dogodine slavimo već deset godina našeg postojanja. Formirana je s ulogom da očuva baštinu vareškog kraja i da se ne zaborave razne rukotvorine po kojima je Vareš nekad bio prepoznatljiv. Udruga broji oko 30 članova, a dobrodošli su nam i svi drugi koji su zainteresirani za rad u udruzi, iako se rijetki bave našim tradicionalnim zanatima, također i žene koje su vješte u izradi ručnih radova u bilo kojoj tehnici kao što je pletenje, heklanje, izrada suvenira i slično. Jedan od akcenata udruga je stavila na lijevane predmete iz obiteljskog obrta Ravlijinih, koji izrađuju vareške suvenire, najčešće su to statue rudara, livca i kovača, a posebno je zanimljiv i njihov lijevani paprenik, što je poznati vareški starinski kolač. Također smo dali akcent na muket, koji je, kad negdje izvan Vareša izlažemo svoje proizvode, većini ljudi sasvim nepoznat. Isto tako, za vrijeme Uskrsa radimo pisanice, to su šarana jaja, ali onom našom starinskom tehnikom s voskom. U udruzi se bavimo i izradom narodnih nošnji našeg kraja, da pokušamo i njih držati živima. Istina, ti materijali više nisu kao što su nekada bili, ali pokušavamo u tome biti što bolje vjerodostojni. Brinemo se, zaista, i trudimo da pokažemo sve što vareška žena zna ili je znala raditi, ali ne samo žena nego su tu i obrtnici koje sam već spomenula. n Zastupljena je i umjetnost, u ponudi imate i slike s vareškim motivima? o Da, uz nas je nekoliko likovnih umjetnika; imamo Dubravka Tokmačića, Borku Dodik, Zlatka Filipovića, a i dvoje mladih koji su se ove godine pojavili sa svojim izložbama, Dajana Malešević i Ivan Klarić, postat će naši novi članovi. Zanimljivo je kazati da se crtež može raditi po narudžbi, pa tkogod želi da mu Borka nešto nacrta može donijeti fotografiju recimo svoje stare kuće i slično, ona će mu to napraviti, a i Zlatko prima narudžbe takve vrste. Mi žene koje vezemo imamo i svoje vezene
6
EMILIJA ZLOUŠIĆ
Čuvarice tradicije Razgovarao M. Marijanović slike, a također izrađujemo i nakit. Radile smo primjerice borovičke narukvice, koje one rade od bobaka, naučile smo ih izrađivati na jednoj radionici; jedna žena iz Borovice nam je prenijela to znanje tako da smo uspjele zastupiti i taj dio jer u Borovici nema mladih ljudi koji bi nastavili tu tradiciju. Udruga se bavi i izradom suvenira, imamo ih u ponudi s motivima Vareša, pa s vareškom ponjavicom, kako je mi zovemo – trôljom, zatim suknenom ponjavom ili ponjavom koju zovemo ljevankom, i sve njih nudimo s ključem recimo, koji ima svoju simboliku jer obično se upravo ispod ponjavice ostavljao ključ da netko uđe u kuću ako domaćica nekud ode i svaki član obitelji je znao gdje ga supruga odnosno mati ostavlja. A time želimo ujedno simbolički podsjetiti sve naše sugrađane koji su otišli iz Vareša da ih negdje čeka jedna ponjavica i ključ. n Što se tiče prostora, poznato je već da djelujete u neadekvatnim uvjetima? BROJ 236
o Imamo problem s prostorom udruge, u proteklih devet godina rada preseljavali smo četiri puta. Nikako da nađemo adekvatan smještaj. Isti problem čeka nas po svoj prilici i ove godine, jer imamo najavu da je postojeći prostor prodan. A zatekli smo ga u takvom stanju da je izgledalo skoro neizvodljivo obnoviti ga. Ali zajedničkim snagama uspjele smo to očistiti, izmolovati, čak smo same malterisale i rezale odnosno sklapale nešto namještaja, nešto smo krojile, uglavnom uspjele smo ga nekako dovesti u red, a načelnik općine pomogao nam je da ga ostaklimo. Međutim, u prostoru je velika vlaga, sve što u njemu imamo izloženo stalno moramo pregledati i voditi računa da negdje ne curi voda, posebno iz plafona kroz koji se granaju cijevi svedene iz stambenih prostora iznad. Prije dvije godine je pukla cijev i puno naših izložaka bilo je uništeno. Prostor nema ni grijanja, niti dimnjaka, ali eto imamo prostoriju gdje se KOLOVOZ 2014.
sastajemo i okupljamo naše sekcije. Ne vidimo rješenje, netko bi nam morao pomoći ako je vareška Općina zainteresirana da i dalje postojimo jer smo prva udruga ovakve vrste formirana u Varešu. n Neka i ovo bude javni apel da vam se pomogne. Nego, dolazimo do dozidnica... o Vareš kakvog smo nekad poznavali polako odumire, toga smo manje ili više svjesni, a s njime i neke naše stare vrijednosti. U tom smislu ove godine je naša udruga organizirala, u sklopu vareškog ljetnog festivala, tematsku izložbu pod nazivom: "Kad u kujni vlada red". Naslov izložbi dale smo po jednom od natpisa s dozidnica. A dozidnicu se kod nas u Varešu zvalo krpa. Zidna krpa. Međutim, u novije vrijeme se koristi termin dozidnica. To jest nešto što je stajalo na zidu. Pokušale smo, dakle, da u improviziranom izložbenom prostoru u osnovnoj školi približno uvjetima pokažemo kako je izgledala jedna kuhinja naših baka, pa i kod nekih naših starijih članica majke su imale takve kuhinje. Motivi na dozidnicama odnosno same dozidnice potječu s kraja 19. i početka 20. stoljeća i potrajale su u našim kućama, posebno onim starinskim, sve do posljednjeg rata. Što je karakteristično, one su nastale u Nizozemskoj i prenijele su se na prostore Njemačke, Austrije i Mađarske, a onda i u naše krajeve. Mi smo izložile dozidnice koje su baš iz nekog starijeg perioda, vidi se na njima kako su konci već izblijedili i da su davno upotrebljavane, ali eto jedna gospođa ih je dala pa smo ih sačuvale s namjerom da pokažemo kako je to u originalu izgledalo. Na njima su likovi Holanđanki, uz kojih je ponekad i muškarac, što vidimo i po poznatim njihovim papučicama – klompama. To, recimo, nije autentično za naš prostor, ali se ipak zadržalo kod nas po istom principu kao sastojci u kuharskim receptima, kad se nekoj ženi nešto svidi ona to usvoji i primjenjuje. Također smo pokazali tzv. štrajfne koje su svoju primjenu nalazile u našim kredencima. I na njima su predočene holandske žene odnosno domaćice, što se vidi po narodnoj nošnji, uglavnom ti su se motivi i prikazi udomaćili kod nas, uz neizostavne poruke na njima. Ponekad
ne baš gramatički pravilne, ali to za ono doba ne treba zamjeriti. n Kakve su poruke bile ispisivane i opišite nam kakav je red i raspored vladao u domovima naših starih? o U ono vrijeme znamo da se u obiteljima živjelo skromno, pa i kod nas ovdje u Varešu, gdje je obično muž odnosno otac radio u rudniku. Imalo se puno djece i nije bilo nekog namještaja u kući, a središnje mjesto u kuhinji je imao šporet, pored njega neka stalažica, pa kredenac, do njega sečijica na kojoj se otac poslije mukotrpnog rada odmarao ili domaćica i majka ponekad stizala da se malo, kako mi kažemo, savre na toj sečijici da se malo odmori. Na podu su bile dvije-tri ponjavice koje je domaćica sama tkala ili donijela u ruhu. Zatim jedan skroman stolić, one štokrle, par sudova, u to vrijeme onih metalnih tanjura, nekoliko aluminijskih kašika, poneka šerpa u kojoj se kuhalo... U tom oskudnom ambijentu se onda domaćica potrudila da malo osvježi kuhinju na lak i jednostavan način upravo pojavom ovih dozidnica. Iznad šporeta je obično stajala ta zidna krpa s porukama kao što su: "Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori", "Ručak skuhan sve u šali, al' će mužić da ga hvali", "Mudra žena mora znati, ljubit' muža i kuhati", "Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac". Sve te dozidnice sa životnim porukama, kako sam već rekla, stajale su iznad šporeta, a iznad stola gdje se ručavalo i jelo bile su poruke "Red kuću drži" ili ova naša naslovna "Kad u kujni vlada red, žena slatka kao med", što znači muž je cijenio kad je kuća uredna, kad je domaćica uredna i naravno da mu je onda bila i draga. I na dozidnicama se vidi da središnje mjesto pripada šporetu, vide se šerpe, iz šerpa se vidi da domaćica kuha, domaćica lijepo obučena, keceljicu ima, s urednom frizurom i papučicama na nogama, a u rubnim dijelovima dozidnice bio je okvir s različitim cvjetnim motivima ili analogno izvezenim detaljima, što se može vidjeti na svakoj od njih. Interesantno je još da su dozidnice, pošto su zidovi bili molovani, tj. krečeni s malo dodane boje, najčešće rađene crvenim koncem, ili plavim, da bi bile što izražajnije. Onda su rađene poslije nekog vremena jednostavnije dozid-
nice na kojima su bili samo cvjetni motivi bez poruka. Tako bi žena s tim vezenim ukrasima izradila zavjese na prozorima, zatim štrajfne na policama rađene raznim tehnikama, a u hodniku je recimo stajala zidna platnena vrećica u obliku džepa gdje se odlagala četka za odjeću, pa ista takva za češljeve ispod ogledala, onda i kod šporeta, za šibice... Uglavnom, uz njihovu praktičnu stranu ujedno se imalo ukrase u kući na različitim mjestima i to je skromnom domu davalo toplinu. Još kad bi to naša vareška žena operi pa uštirkaj, pa izglačaj i to zategne na zidu, da često sakrije i neki nedostatak na zidu kakvih je bilo, imalo je to sve svoju čar i ljepotu. Eto iz tih razloga mi smo ove godine odlučile da spasimo od zaborava dozidnicu i njezine poruke, da ih izložimo pred vareškim posjetiteljima, mada moram reći da ih baš i nije bilo mnogo. n Da, o tome bi se dalo diskutirati. Pogotovu što dozidnice nisu bile samo eksponati nego ih se moglo i kupiti odnosno naručiti kao suvenir... o Tako je. A uz dozidnice smo izložile stare ručne radove koji mogu biti izvezeni po narudžbi ako postoji zainteresiranost za to, što znači da nije riječ samo o izložbi nego se može izabrati nešto od viđenog i biti poručeno. Izložene dozidnice su isto tako imale predočenu cijenu i također se mogu naručiti kao što bi se naručilo nešto iz kataloga. Mogu kazati da su posjetitelji, posebno naši građani koji danas žive daleko od Vareša i koje jače povuče želja da imaju u tuđini neke vareške uspomene, najviše bili zainteresirani za dozidnicu s porukom "Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori", vjerojatno jer je bila najčešće zastupljena u vareškim kućama. Dozidnice su inače imale dosta veće dimenzije nego ove što smo ih mi uradile, ali to je sada ipak uspomena i iz tog razloga smo prilagodile veličinu. Osim što ih mi čuvamo, neke originalne dozidnice može se pronaći i u etnosobama na pojedinim selima oko Vareša, ali, kažem, mi smo jedine koje ih izrađujemo i tako pružamo priliku našim ljudima da ih mogu i kupiti, te zadržati za sebe ili pokloniti nekome, za podsjećanje na stara vremena i na toplinu naših nekadašnjih domova.
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić
tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032
SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE
KOLOVOZ 2014.
BROJ 236
7
RASADNIK UMJETNIKA
Mladi slikari dolaze Vareškoj su se publici u sklopu ljetnoga festivala što ga organizira Općina, a zatim i kulturnoga ljeta u organizaciji caffea "Jazz in the house", uz već etablirane vareške akademske slikare Dubravka Tokmačića i Hildu Dugonjić-Mijatović, svojim djelima predstavili i akademski slikari mlađe generacije – Ivan Klarić i Dajana Malešević. Tim povodom ove umjetnike rođene 1988. godine i čije vrijeme tek dolazi prvi put promoviramo u "Bobovcu". Priredio M. M.
I
van Klarić predstavio se izložbom reljefa, grafika i crteža. U svojoj biografiji navodi da je prvih pet godina života proveo na Rajčevcu, između Vareša i Vareš Majdana, odakle otpuhan ratom 1993. godine odlazi u Republiku Hrvatsku, gdje je proboravio jedno vrijeme u Istri, a zatim u Slavoniji. No, u Vareš se vraća već 1999. gdje završava osnovnu školu, da bi potom upisao Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koju pak završava u Rijeci, te ondje zatim upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti i 2013. izlazi iz nje sa zvanjem magistra likovne pedagogije. Diplomirao je na temu novih medija i dosad se također okušao s nekoliko vlastitih videouradaka te kao suradnik na eksperimentalnim, dokumentarnim i kratkim igranim filmovima.
Dajana Malešević u rodnom gradu predstavila se samostalnom izložbom "Dio mene", obuhvativši tim nazivom ciklus slika s odreda zavičajnim motivima – spomenicima kulture i prepoznatljivim pejzažima – koje je radila u akrilnoj tehnici. Dajana je svoje djetinjstvo počela živjeti u Vareš Majdanu, ali i nju rat otisnu iz željezne doline tako da osnovnu školu završava u Tesliću i potom srednju medicinsku školu u Doboju. Akademiju likovnih umjetnosti upisuje u Banjoj Luci i diplomira 2011. godine, a ondje je sada na master studiju iz oblasti slikarstva, na temu strasti. Dosad je, uz par samostalnih izložbi, sudjelovala na nekoliko zajedničkih, te na likovnim kolonijama.
TIHA VODA BREGE DERE
U Europu vlastitim putem Priča o tome kako je 17-godišnjak iz Vareš Majdana Vladimir Ruf bljesnuo počela je sasvim slučajno i bio mu je sasvim dovoljan sat vremena da zgrabi svoju priliku
Vladimir Ruf
S
urfajući po internetu jedne svibanjske večeri, prije onih poplava, u vožnji iz Bugojna k Varešu tih i pristojan majdanski mladić slučajno pronalazi zanimljiv natječaj koji je ostavljao rok za prijavu do ponoći. Vareš Majdan, onakav kakav jest u vrijeme pred spavanje, slabo osvijetljen i pust, poput pauka lovi u mrežu apatije, ali to s ovim mladićem nije bio slučaj. Ovo elek-
8
tronsko doba svakome tko zna i želi iskoristiti njegove prednosti pruža jednaku šansu i Vladimir po dolasku doma odmah sjeda za računalo. Bez imalo premišljanja i pripreme piše esej, limitiran na 500 riječi, koji će odaslati u posljednji čas prije zatvaranja natječaja. I to na engleskom jeziku, iako je kao opcija nuđen i naš jezik, ali on ne želi riskirati greške u prijevodu. Taj čin samopouzdanja isplatit će mu se na najbolji način kada kroz neko vrijeme dobije obavijest da je u konkurenciji 50-ak radova iz BiH, što su ih pisali mladi od 15 do 19 godina, osvojio prvo mjesto! Na kućnu adresu mu je 1. srpnja stigla diploma od Eu-
M. Marijanović
ropske komisije, ali tu nije kraj jer je kao pobjednik natječaja na razini BiH ušao u golemu europsku konkurenciju. Naime, pravo sudjelovanja na natječaju imali su mladi iz svih europskih zemalja, neovisno o tome jesu li njihove države članice Europske unije ili nisu. A tema se eseja upravo odnosila na proširenje Unije s pitanjem: What does enlarged European Union mean to you? Vladimir je svoj esej naslovio s "My and Bosnian Tale" (Moja i bosanska priča), te u njemu napravio usporedbu stanja prije rata i sada, s fokusom na grad u kojem živi i svoju obitelj, kao i perspektivu kojoj
BROJ 236
teži, ali koja ne dolazi. U posljednjoj rečenici svog eseja naprosto je pozvao Europu u pomoć. Konačni rezultati natječaja "Rastimo zajedno" što su ga zajednički organizirale Europska komisija i Komesarijat za proširenje EU-a bit će obznanjeni koncem kolovoza, a kakve god vijesti stigle ovom učeniku Opće gimnazije u Varešu doista treba poželjeti uspjeha u daljnjim nastojanjima da nađe svoj europski put, budući da mu je sadašnja želja upisati filozofski fakultet, smjer povijesti ili psihologije, a onda kroz projekt "Erasmus plus" nastaviti studije u nekoj od razvijenih zemalja Unije, gdje mu je očito i mjesto. KOLOVOZ 2014.
KULTURNI MELEM ZA DUŠU
Protagonisti večeri pred publikom (foto: M. Divković)
Poetsko-slikarska sinergija Večer 9. kolovoza 2014. godine u Varešu ušla je u anale. Takva koncentracija umjetnosti rijetko se događa i takvo zanimanje za nju rijetko se može ponoviti. I lijepim spontanim gestama nije bilo kraja. Ovaj je uvod stoga za kompletnu najavu pretijesan, kao što je uostalom i predviđeni protokol ubrzo bio maknut u stranu. M. Marijanović
K
njiževna večer Franje Zlovića, uz izložbu slika Snježane Pehar, dva događaja u jednom. Tako se barem činilo dok se nisu počela nizati iznenađenja večeri i postupno dovodila emocije do vrhunca. Prije svega treba reći da je predvorje osnovne škole, kao prostor određen za ovaj kulturni događaj u sklopu vareškoga ljetnog festivala, bilo pretijesno. Iako krajnje neprikladno, spretno ga je pretvorio u pozornicu i okolo postavio Snježaninu izložbu, mladi vareški umjetnik Ivan Klarić. Odziv vareške publike i mnogih koji su se zatekli u Varešu na odmoru bio je iznad svih očekivanja. Počast je svojim dolaskom ovom događaju iskazao i općinski načelnik Avdija Kovačević. Zamoljen da se obrati, kazao je kako je upravo on počašćen što je dobio mjesto u takvoj publici, s toliko viđenih Varešana, među kojima je nadasve bio akademik Anto Markotić. A onda je i akademik "Klija" u svom obraćanju, u kom je sve prštalo od vareške punine srca, izrazio ponos na rodnu sredinu i njezin senzibilitet za umjetnike svih vrsta, posebno se osvrnuvši na "vareški kurikulum" dugogodišnjeg prijatelja Franje Zlovića. Svoj su trenutak čekali i izviđači odreda "Zvijezda" Vareš, te sukladno svojim pravilima uputili izviđački pozdrav Franji kao prvom načelniku vareškog izviđačkog odreda koji je još u njegovo vrijeme postao prestižna organizacija te vrste u Jugoslaviji. Na koncu mu je pripadnica
odreda, majušna "pčelica" Mia Milošević darovala počasnu maramu odreda. Nakon tog dirljivog trenutka za Franju, programom je bio predviđen glazbeni nastup Miše Zlovića, kojeg s Franjom osim umjetničkih vezuju i rodbinske veze. Ali Mišo u tom času pred publiku poziva svoga dugogodišnjeg prijatelja i "brata po gitari" Srđana iz Dubrovnika, čije je samo ime svima bilo dovoljno, koji dobiva buran pljesak i na njega se nadovezuje prvo vlastitim govorom u kom izražava oduševljenje toplim ljudskim ozračjem na koje je naišao u sat vremena svog prvog boravka u Varešu. Zatim su u njihovim rukama zadrhtale žice na gitarama i u publici izazvale poneku skrivenu suzu. Emocije su potom trebale biti primirene izlaganjem Mirjane Šimunović o Franjinoj biografiji i književnom opusu, ali i Kreacijama prilično bogat i raznolik program vareškog ljetnog festivala upotpunio je i ove godine Petar Jelić iz Teslića, poklonivši Varešu skulpturu kraljice Katarine, izrađenu pred očima radoznalaca od hrastova drveta...
ona to odrađuje puno neposrednije od prvotne službene zamisli. Srednjoškolka Nedžma Čizmo te djeca iz vrtića također su čitali Franjine pjesme. Nakon svega, i Franjo je dobio prigodu recitirati neke svoje "mornarske" pa onda i "vareške" pjesme iz ranije objavljene zbirke "Staza od ljubavi". Obznanio je uzgred kako trenutno ima u pripremi još dvije zbirke i dva romana, nakon "Mornara Merđana" (objavljenog u nakladi VBZ-a i predstavljenog u Varešu prije četiri godine). Prije nego će Mišo sa svojim prijateljem izvesti drugu glazbenu točku obraća se publici s priznanjem drugoj zvijezdi večeri, Snježani Pehar, za njezine slike, kazavši da je na njima zamjetna neraskidiva ljubav prema našim krajevima satkana bojom. I Franjo potom objašnjava kako je inicirao suradnju, pa i zajedničku promociju sa Snježanom, navodeći da se nadahnut njezinim likovnim radovima "objavljenim" na društvenoj mreži na njih nadovezao popratnim stihovima i publici su predočena tri takva primjera. Najposlije je i samozatajna Snježana pozvana da progovori o sebi i svojim umjetničkim porivima jer ona se na vareškoj likovnoj sceni prošle godine pojavila prvi put. Inače, već dugi niz godina živi u Njemačkoj. I, naravno, poslije takve promocije epilog večeri bio je da su razgrabljeni svi primjerci Franjine zbirke "Staza od ljubavi" po promotivnoj cijeni, kao i Snježanine slike koje su također cijenom bile prilagođene današnjem vareškom standardu. Točku na sve stavili su njih dvoje tako što je Franjo svoj prihod od prodanih zbirki podijelio na tri jednaka dijela s radio "Bobovcem" i listom "Bobovac", a i Snježana je zaradu od prodanih slika unaprijed namijenila u dobrotvorne svrhe.
IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802
ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ KOLOVOZ 2014.
Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina
tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com BROJ 236
9
"NA TORONTU NAMA ZNANOM"
"Čežnja luta stazom starom..."
"Sad ćemo premijerno izvesti jednu ljubavnu pjesmu čija je radnja smještena tu, u okolici Vareša" – najavio je Mišo vrhunac te nezaboravne večeri, 9. kolovoza 2014. u pretrpanom prostoru "Jazza". Bilo je to svojevrsno simbolično zaokruživanje priče o jednom mjestu, o neponovljivom, danas teško zamislivom vremenu prepunom ideala i aktivizma. Neki će sve ovo nazvati nostalgijom i patetikom i... zapravo, bit će dijelom u pravu. Ima tu, bez sumnje, jako puno sasvim prirodne nostalgije, ima i zrnaca patetike bez kojih ni jedna dobra priča ne može biti ispričana. Međutim, sve to, čak i nostalgija i patetika, utemeljeno je na sasvim realnim osnovama i čvrstim činjenicama. A u potrazi za tim temeljima, moramo se vratiti negdje do polovice prošlog stoljeća. Davne 1957. godine skupina mladih ljudi iz nekoliko sela koja su gravitirala onoj čudnoj zgradi na Zabrezju, mjestu kakvo valjda samo u Varešu može postojati, inicirala je osnivanje omladinske organizacije. Ivan Divković, Serafina Jarčević, Ivo Varoščić, Mato Divković, Šimo Dužnović, Marko Krištić... (teško je poslije toliko godina prikupiti detaljna svjedočanstva, pa postoji mogućnost da smo nekoga i izostavili, za što se unaprijed duboko ispričavamo) imali su gotovo sve
10
Duh vareški živi Pjesma starogradskog štiha što su je uradili Mladenko Marijanović i Mišo Zlović okupila je na premijernom izvođenju veliki broj Varešana staroga kova, i domicilnih i razasutih diljem svijeta, te pobudila evociranje uspomena na prošlo vrijeme uzevši za metaforu "Toronto", što sve skupa zavređuje podrobniji osvrt. Piše Mladen Divković ◙ Fotografije Mladenko Marijanović – entuzijazam, volju, kako se kasnije pokazalo i organizacijske sposobnosti; nedostajao im je prostor za što je jedan od uvjeta bio i formalni ustroj. Tako je formirana Omladinska organizacija Zabrezje, a idealan i logičan prostor za rad i organizaciju različitih aktivnosti bila je praktično nekorištena dvorana s pratećim prostorijama u zgradi na Zabrezju (zgrada je građena kao vojni objekt krajem 1940-ih godina, i gotovo odmah po završetku predana na korištenje Rudniku i željezari Vareš; najvećim dijelom je prenamijenjena za stanovanje). U tada živom aktivističkom zanosu, dobivanje prostora na korištenje pokazalo se relativno jednostavnim, pri čemu je značajnu ulogu svojom susretljivošću odigrao Ivan Javor, BROJ 236
tada sekretar RiŽV, u čijem "resoru" su bila takva pitanja. "Osvojeni" prostor je bio potpuno prazan, bez namještaja i bilo kakve opreme. Sa zadivljujućom samouvjerenošću omladinci su krenuli u uređivanje. Prvi zahvat je bio prostor za muzičare; najprije samo uzdignuti drveni podij, a zatim i prava bina, kakvu mnogi od nas i danas pamte. Treba naglasiti i veliku pomoć starijih stanovnika okolnih sela, onih koji nisu bili članovi Omladinske organizacije, ali su pratili i pomagali mlade u svim njihovim nastojanjima – ovdje se mora istaknuti neprocjenjiva pomoć "prvog susjeda" Ive Jarčevića, koji je imao sav potreban alat i ogromnu želju da pomogne, zatim izuzetno aktivnog Filipa Jozeljića i mnogih druKOLOVOZ 2014.
Stijena iz pjesme
gih... Potrebni materijal se donosio od kuće, radilo se neumorno. Prvi organizirani događaj u novom prostoru bio je doček Nove 1958. godine, a rezultat je nadmašio i najoptimističnija očekivanja organizatora. Više do 500 posjetitelja, nevjerojatna gužva i veselje – stariji svjedoci događaja sjećaju se da je, ako si nekoga htio pronaći u toj gomili, trebalo i po sat vremena "probijanja" po dvorani i ispred nje. Svirali su Florijan (harmonika) i Marijan (harmonika i violina) Babić, ali priča o muzičarima koji su tijekom godina prodefilirali Zabrezjem zaslužuje poseban odjeljak. Dakle, muzičari. Već spomenuti Florijan i Marijan, zatim Andrija Čović, Zdravko Turić, Mićo Anđelić (koji je stekao status svojevrsne legende, sviračkim umijećem, ali i zbog svoje naočitosti i sklonosti djevojkama, pa se znao u neko doba "izgubiti" u mraku s nekom od njih i ostaviti posjetitelje bez zvuka svoje harmonike), Julijan Semunović, Mato Kokor... Vremenom su nabavljeni instrumenti, oprema, došli su i novi naraštaji, a s njima i svojevrsni "kućni orkestar" Zabrezja; to je već vrijeme (na početku teksta spomenutog) Miše Zlovića, Brane Mijatovića i drugih... Kao i kod inicijatora cijele priče, zbilja je gotovo nemoguće sjetiti se svih imena i stoga opet opaska – postoji velika KOLOVOZ 2014.
mogućnost da je netko nenamjerno i nepravedno izostavljen. Oko 1961. godine gotovo svi muški inicijatori odlaze u vojsku, a poslije njihovog povratka, 1963. godine formirana je Mjesna zajednica Zabrezje, koja je obuhvaćala sela Javornik (do tada je pripadao MZ Zarudje), Osoje, Zvijezda, dio Ljepovića, Kuti (svi ranije organizacijski vezani uz grad Vareš). U sastav prvog Savjeta Mjesne zajednice ulaze gotovo svi prvobitni omladinski inicijatori, ojačani iskusnim snagama kao što su Vjeko Zlović, Pero Šundić, Serafina Jarčević, zatim nešto mlađom i iznimno aktivnom Vikicom Jarčević, Antom Drmešićem... Slijedi dugo zlatno razdoblje Mjesne zajednice, ali i, kako se to tada nazivalo, kulturnog i društveno-političkog života u cijeloj općini Vareš, razdoblja koje se dobrim dijelom poklapa i s mandatima legendarnog vareškog predsjednika Općine Marka Grabovca, koji je, kako to svjedoci vremena danas kažu, "šakom i kapom davao mjesnim zajednicama i selima" za njihov razvoj (u isto vrijeme je, primjerice, susjedna MZ Zarudje imala, najviše zahvaljujući prosvjetnim radnicima koji su dolazili raditi u mjesnoj školi, izuzetno jaku folklornu sekciju koja je nizala i republičke nagrade). Za prvog predsjednika Mjesne zajednice Zabrezje izabran je Ivan BROJ 236
Divković, a iz prvobitnog sastava Savjeta MZ danas su među živima, osim njega, još i Vjeko Zlović, Serafina Jarčević i Šimo Dužnović. U spomenutom "zlatnom dobu" svaka kuća u mjesnoj zajednici dobila je struju, izgrađen je vodovod u Osoje, nova trafostanica, probijen put na Javornik, a kulturni i zabavni život je cvjetao. Na tada već redovitim igrankama na Zabrezju obično se prodavalo najmanje 400-500 ulaznica (s tim da je u neko doba noći ulaz postajao slobodan, pa je broj prisutnih bio i znatno veći), a udarni događaji su bili dočeci Nove godine, Dan žena (na kojima se tradicionalno dodjeljivala i titula "papučar godine", uz odgovarajuće nagrade, pa su neki mještani skupili pravu kolekciju metli, krpa, sredstava za čišćenje, oklagija i sličnih "papučarskih" rekvizita), poklade (maskenbal s finalom na pokladni utorak i igrankama pod maskama u subotu i nedjelju prije toga), derneci uz proljetne mise (sijelo je obično počinjalo već kod kapelice na groblju, pa se kasnije premještalo u dvoranu na Zabrezju i trajalo do zore). Dakako, i sve izborne konferencije i velike skupove građana pratile su i igranke. Značajan faktor za samoodrživost i organizaciju tako ambicioznih i brojnih aktivnosti je financiranje, koje je dobrim dijelom potjecalo od prodaje ulaznica, ali i "kafane" u sastavu dvorane. Negdje u to vrijeme za Zabrezje se uobičajio naziv Toronto, i tadašnje generacije svakako pamte da su si govorili "idemo na Toronto", a ne na Zabrezje. Trebalo je dosta raspitivanja i prisjećanja da se dođe do nastanka ovog "kanadskog" idioma, ali najvjerodostojnija je legenda po kojoj autorska prava na ime pripadaju Dragi Filipoviću Knegli, autoru i sudioniku brojnih anegdota svog vremena. Navodno je jedne noći s društvom, uz popriličan broj promila, penjući se uzbrdo na Zabrezje primijetio da bi lakše bilo doći u Toronto, i ime je ostalo. Teško je danas zamisliti taj entuzijazam i duh vremena. Osim igranki, oformljena je i dramska sekcija, a neke predstave, primjerice "Jazavac pred sudom" Petra Kočića stekle su i širu reputaciju, pa je izvođena i po okolnim selima, u samom Varešu (Radnički dom, "Partizan"), Kraljevoj Sutjesci... Posebna zanimljivost ove predstave bila je u tome što je to bilo vjerojatno jedino scensko uprizorenje Kočićevog djela koje se igralo sa živim jazavcem, a ostala je zapamćena i po izvrsnoj ulozi Davida Štrpca kojeg je igrao Šimo Dužnović. Jedan od dva "glavna glumca", jazavac, poslije nekoliko sezona se zasitio statusa zvijezde, postao nesklon suradnji i timskom radu, pa je pušten na slobodu.
11
"NA TORONTU NAMA ZNANOM" Jedno vrijeme na Zabrezju su redovno, jednom tjedno, prikazivani i filmovi; kinooperater i tehnika bi dolazili iz Vareša, a u dvorani bi se okupile stotine stanovnika, posebno djece i mladih. Aktivni su bili i sportaši, a Mjesna zajednica je redovno organizirala i trodnevne stručne seminare u hotelu "Ponikve", s predavačima iz Radničkog univerziteta "Branko Jelić". I tako je to trajalo sve do '80-ih godina prošlog stoljeća, kada zgradu na Zabrezju ponovo preuzima Teritorijalna odbrana, potpuno je preuređuje i mijenja joj namjenu. Dvorana je i dalje ostala na korištenju Mjesnoj zajednici, igranke su se nastavile održavati, ali je intenzitet pomalo smanjivan, da bi potpuno zamro pred posljednji rat. Danas je zgrada na Zabrezju zapušten i devastiran objekt i premda je bilo nekih ideja, potpuno je neiskorišten (nedavno i službeno proglašen "neperspektivnom imovinom Ministarstva odbrane"). Zapravo, i da nije tako, teško je zamisliti "drugo dvoje da se ljube" na okolnim stijenama u gluho doba noći dok kroz mrak odjekuju zvuci s igranke, o čemu govori Mladenkova i Mišina pjesma – demografska slika sela koja su sačinjavala Mjesnu zajednicu je poražavajuća, a mladih sklonih ljubljenju na stijenama (ili bilo gdje) gotovo da i nema... Da to vrijeme još intenzivno živi u sjećanjima naraštaja, pokazao je impresivan skup te subote 9. kolovoza u "Jazzu". Mišo i njegovi gosti, koji su, kako Vukan duhovito reče "iz Breze i Dubrovnika, preko New Jerseya, došli u Vareš" priredili su Varešanima vrhunski umjetnički i dru-
N
a stihove prekrasne elegije "Da sve bude kao prije" Mladenka Marijanovića, Mišo Zlović je, uz neophodne izmjene poradi prilagođavanja poetskog teksta glazbenoj formi, komponirao nadahnutu glazbu i tako je nastalo zaista prelijepo lirsko poetsko-glazbeno djelo – dar dvojice umjetnika svome gradu. To je jedinstvena simbioza glazbe i poezije, dviju srodnih grana umjetnosti koje najizravnije djeluju na emocije, a emocije izazivaju refleksiju, potiču nas na meditaciju i često zvuk dodatno naglasi značenje riječi, i obratno, poetski izgovorena riječ zvuči kao glazba. Već samim naslovom "Da sve bude kao prije" pjesnik nam melankolično sugerira sjećanja, vraća u prošlost, ali to nije lamentacija nad prolaznošću života nego reminiscencija na mladost i sve lijepo što je u njoj doživljeno a što je ostalo u snovima, i baš zato što je u snovima traje vječno.
12
Mišo, Vukan i Srđan
štveni doživljaj o kojemu će se još dugo pričati. "Jazz" je popunjenošću podsjećao na Toronto iz najboljih dana, opet je trebalo sat i više vremena za pronaći nekoga za koga znaš da je tu negdje, ali tražeći ga u gužvi nailaziš na toliko drugih poznatih i dragih lica, prisjetiš se toliko uspomena, da često završiš na drugom dijelu i s drugim osobama. Vukan i Srđan sa svojim gitarskim i vokalnim majstorijama, "domaćin" Mišo koji nas uvijek iznova oduševi, doktor Vlatko na harmonici, Leon sa svojim nenadmašnim glasom, stari majstor i veteran vareške glazbene scene Rafo u nekoliko neponovljivih evergreen izvedbi; u publici još neki koji
"Da sve bude kao prije" (M. Marijanović /M. Zlović) prof. Željko Sertić Skladatelj Zlović se u svom osobnom maštanju u savršenoj sinergiji nadovezao na imaginaciju pjesnika Marijanovića. Melodijski prateći tekst u svim fazama do bolne kulminacije u refrenu "...suzom oči vlažim / izgubljenu ljubav tražim (dok je zalud tražim...)" i potom sjetne rezignacije "...ovom pjesmom tugu blažim", s mekanim harmonijama kao melemom, donosi smiraj. Melodija samo naoko može djelovati kao kompilacija različitih stilova; u ritmičkoj strukturnoj osnovi dominira grčki syrtaki, dok u bravuroznim solo-gitarskim dionicama triolama asocira na napoliBROJ 236
su svoje sviračko umijeće brusili ili barem isprobavali i na Torontu – Brano, Marcel, prof. Sertić... "Da sve bude kao prije", kaže pjesma, u jednoj svojoj dimenziji posvećena Torontu, premijerno izvedena te večeri. Naravno da ništa neće biti kako prije, nije to patetični poziv na neko nemoguće vraćanje prošlih vremena; skup te večeri u "Jazzu" je zapravo prekrasan dokaz da duh Vareša i Varešana, ona vrsta entuzijazma, kulturnog senzibiliteta i zajedništva koja je Vareš i u njegovim boljim danima izdvajala od drugih, često i znatno većih mjesta, neće izumrijeti niti biti zaboravljeni.
tansku tarantellu – dakle, spoj Balkana i Mediterana – međutim Zlović je u svakom slučaju u pjesmu unio topli južnjački senzibilitet i temperament. O eklekticizmu ne može biti niti govora jer i u pogledu aranžmana i svim segmentima kompozicija ima svoj autohtoni, Mišin osebujni i prepoznatljivi stil. Već u prvim taktovima kao instrumentalnoj introdukciji – tamburaškim tremolima nježnim i blagim kao lahor i povjetarac, za koji ne možete znati dolazi li iz ruskih stepa ili s obronaka planine Zvijezde – skladatelj nagovještava da se radi o veoma kvalitetnoj pjesmi. Čuli smo je prvi put te subote 9. kolovoza 2014. u vareškom caffeu "Jazz in the house", zahvaljujući Miši i njegovim prijateljima, zaista izvrsnim glazbenicima Vukanu i Srđanu, koji su je interpretirali na zanosnoj visini artistički sretne inspiracije.
KOLOVOZ 2014.
Vranjkovci 2014.
OD SUSRETA DO SUSRETA
Jedan dan života Ljetna okupljanja Varešana po izletištima, koja organiziraju entuzijasti ili (rjeđe) mjesne zajednice i koja imaju za cilj jedanput godišnje sabrati bivše sumještane, a dolazak nije zapriječen ni ostalim gostima, ove sezone nešto su podbacila. Čini se da su ključni razlog bile prevrtljive vremenske prilike, s gotovo svakodnevnom kišom, ali nazire se u svemu tome i ponešto zasićenja, materijalnog jaza između domicilnih i raseljenih, te naposljetku konceptualne nesloge koja je iza rata počela vidno rastakati većinu naših ionako osutih sela. Ipak, ideja da se ljudi susretnu i opuste, pa uzgred izvedu i neku radnu akciju, u svome je korijenu pozitivna.
P
olovica srpnja je vrijeme kada se tek počinje pristizati na godišnje odmore u zavičaj, no za one koji stignu u prvom valu otvori se mogućnost druženja na Mrestilištu, druženja bez ikakvog predznaka. Ponuđeni su živa glazba, domaće vino, ukusna pastrva i ugodan hlad, ali popodne se u lagodnu priču uz žubor Bukovice umiješala grmljavina i kiša. Druga postaja bili su Vranjkovci 20. srpnja. Susret Potočana u svom jubilarnom 25. izdanju pružio je uobičajene sa-
držaje. Kiša je izostala, ali izostala je i posjećenost na kakvu se naviklo i očito su razlozi bili više subjektivne nego objektivne prirode. Daljnje održavanje susreta na Vranjkovcima, što je bilo temom intervjua u prošlom broju, ostaje pod upitnikom. Susret Javorničana, 11. po redu, ove je godine bio na rubu neodržavanja. Razlog: smrtni slučaj. Dogovorom je riješeno da se susret ipak održi, na uobičajenu mjestu u središtu sela, ali broj posjetitelja je bio
desetkovan. U sumrak je pak naišla kiša s grmljavinom, ali ni ona nije omela najupornije Javorničane i njihove goste da ustraju u svom druženju. Dan prije organizirana je radna akcija na cesti za Javornik. Susreti na Miru također su dvodnevni i uvijek uključuju misu na groblju, sportsko-rekreativni program na brdu iznad sela i neki radni pomak, nešto što će ostati na dobrobit mještana. Ovoga puta je ozbiljno nevrijeme u popodnevnim satima prekinulo druženje na brdu, ali srećom su upravo ove godine Mirjani obnovili svoj dom kulture i mogli su nesmetano nastaviti druženje pod njegovim krovom, gdje je održana i prva igranka 26. srpnja. Mještani Strice i Zarudja, bivši i sadašnji, okupili su se u organizaciji mjesne zajednice na svom dobro uređenom izletištu Obla glava 2. kolovoza. Uz glazbu uživo i tombolu druženje je prošlo neometano kišom, ali i ovdje su mnogi sebi upisali izostanak. Ova dva povratnička sela, koja u skromnoj vareškoj statistici prednjače po broju mladih obitelji i djece, uspjela su očuvati kontinuitet svojih okupljanja i ovo je bio 15. ovakav susret.
M. M.
Susret u Istri U jeku godišnjih odmora i susretâ, ako ne u Varešu ali barem s Varešom u srcu, u Višnjanu u Istri okupili su se naši sugrađani ne samo iz toga dijela Hrvatske nego i iz Švicarske, Njemačke, Kanade i Slovenije. Uz pozdrav svim Varešanima iz Istre, fotografiju je poslao Andrej Ručigaj. KOLOVOZ 2014.
BROJ 236
13
BIJELO BORJE ŽIVNULO
Jedan od kutaka za odmor na Vresici
Praktično i romantično "Kuća susreta" na Bijelom Borju program ljetnih aktivnosti obogatila je s dva događaja značajna za širu zajednicu. U suton 23. srpnja živim je bojama zablistao novoizgrađeni izletnički park na Vresici, a u koincidenciji s golemim punim mjesecom u predvečerje 10. kolovoza održano je predavanje o staroslavenskoj mitologiji i toponimiji vareškog kraja.
I
nicijativu za obnovu obližnjeg izletišta Vresika pokrenuli su i izgradnju koordinirali supružnici Jelena i Matthias Odenwald, koji usprkos nesklonom vremenu i društvenim prilikama ustrajavaju na svom projektu "Kuće susreta". Priključila im se u tome mjesna zajednica Stupni
Do, a sukladno svojim mogućnostima i preostali mještani Bijelog Borja. Podršku su pružili općinski načelnik i ŠPD. Nositelj projekta bila je udruga "KuKuk-Kulture" iz Stuttgarta koja je na Bijelo Borje, lošim pristupnim makadamom, autobusom iz Njemačke dovela 25 učenika na rad i sed-
Zlatni pir Rafael Višnjić je rođen 1938. godine u Oćeviji, a Gema Višnjić rođena Jarčević 1944. u Varešu. Vjenčali su se u Varešu u crkvi svetog Mihovila, lipnja 1964. Trenutno žive u Hrvatskoj, u Labinu. Imaju troje djece i četvero unučadi.
14
modnevni boravak. Kroz taj period izgrađene su klupe za odmor i sprave za relaksaciju odnosno rekreaciju, sve od drveta, lijepo se uklopivši u okružje smrča i borova. Po završetku je upriličeno "otvorenje" uz zajednički domjenak lokalnog stanovništva i svih sudionika projekta. Predavanje o mitologiji održao je vareški istraživač ove oblasti i tumač legendi Toni Petković. Okupio se tom prigodom odabrani krug ljudi zainteresiran čuti riječ više o vareškoj nematerijalnoj baštini koja u novije vrijeme dobiva znanstvenu potvrdu. Uz suradnju s "Kućom susreta" razvija se ideja multimedijalnog uobličavanja i šireg predstavljanja tog intrigantnog povijesnog razdoblja. M. M.
Petar Deanović (1939.) i Katarina rođ. Brkić (1942.) obilježili su dana 6. kolovoza 2014. pedeset godina braka, uz misno slavlje i obnovu zavjeta u vareškoj župnoj crkvi, a u nazočnosti kumova, sinova s obiteljima i bliže rodbine. Žive na Strici, a roditelji su četvorice sinova: Mihovila, Marija, pokojnog Silvija i Slavena. Imaju tri nevjeste, Marinu, Violetu i Dariju, te šestero unučadi: Danijela, Silvija, Dolores, Adrianu, Martinu i Jakova. BROJ 236
KOLOVOZ 2014.
OGNJENO PERO
Kasnonoćna razmišljanja... P
rije nekoliko dana sam s bratom i nekim dragim članovima šire obitelji bio na raftingu na Tari (ja na radost ostalih iz društva, ispao iz čamca). Kako ni Višegrad nije bio predaleko, ispunili smo i svoju davnašnju želju i posjetili ga. Poznatu Ćupriju renoviraju, ali i takva je fascinantna. Prolazeći brodićem ispod njenih lukova čovjek se i nenamjerno vraća u prošlost i postaje bolno svjestan svoje malenkosti, istovremeno se diveći veličini ljudske snage. Obišli smo i Andrićgrad, ostavši zadivljeni onim što smo vidjeli. Kupujemo jeftine suvenire i na poleđini jednog čitam veliku istinu: "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam baš to malo nedostaje". Koliko je samo mudrosti bilo u glavi velikog Andrića! Tog trenutka mi se učinilo da sam pronašao i to malo što mi je većinu života nedostajalo. Uzbudljiv rafting, obilazak Višegrada, susret s rodbinom i prijateljima, posjet gradu studiranja, boravak od desetak da-
na u gradu svog djetinjstva – Varešu (za mene najljepšeg na svijetu), poznate ulice, lica i mirisi. Sve bilo u vrijeme Bajrama, a o bajramskim trpezama neću ni da govorim... Naivan, kakav već jesam, s trideset, koliko sam ih skupio da ne kažem gdje, pomislih da me je pogodilo ono malo spominjano od Andrića. Pomislih samo, a ono iščeznu. Vraćam se u grad trenutnog življenja, a time i u surovu stvarnost. Dočekuje me još jedna odbijenica za posao, više i ne znam koja po redu. Baš me nešto zanima koliko mladih se zaposlilo, a da ne pripadaju ni jednoj političkoj opciji. Postoje li uopće takvi? Mlad sam (ne i premlad), ali još uvijek nemam dovoljno životnog iskustva i mudrosti suprotstaviti se nepravdi koja nas svakodnevno sustiže i pobija u svakoj želji i odluci da od sebe napravimo moralnog i poštenog čovjeka. Šutiš i trpiš, ne progovaraš. Ništa niti vidiš, niti čuješ i tako u nedogled. Oni "premazani svim
Piše Ognjen Krivošić
mastima" otuđuju ti misli, zarobljavaju dušu, uvjeravaju u laži i pri svemu se predstavljaju da su ti prijatelji. Ti ludiš, postaješ sve nesigurniji i počinješ se pitati jesi li spreman "prodati dušu đavlu". Satima sjedim, šutim i ne progovaram. Ne usuđujem se razmišljati o budućnosti. Sve me nervira. Komunikacija s prijateljima svela se na minimum. Sitnice, koje su me nekad usrećivale, više i ne primjećujem. Najbolnije od svega je što moja sudbina ovisi o dobroj volji ili jednom telefonskom pozivu nekoga tamo, ne znam ni ja koga, izabranog ne znam ni ja kolikim brojem glasova. Boli i što vidim da moje obrazovanje i sposobnosti ne utječu puno na to kako doći do onog malo što mi nedostaje da bih preživio. Ovo je kasno noću, pisao tridesetogodišnji Ognjen, a isto ili slično mogao je napisati jedan od tisuću i tisuću mojih vršnjaka u ovoj nesretnoj zemlji...
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV Našem dragom ocu, djedu i bratu
ZORANU LOVRENOVIĆU (27.IV.1962. – 15.VII.2014.) Kada nam odlazi netko drag ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Bole suze, bole uspomene. Kada nam odlazi netko drag, odlazimo i mi zajedno s njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono što smo imali s tom osobom i n s jednom drugom. Odlazi s njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... Nema te, znamo. Ali to nije zauvijek, zauvijek ne postoji. Vratit ćeš se ti – kroz snove, kroz sjećanja, kroz uspomene. Vratit ćeš se svaki put kad pomislimo na tebe. Postojiš u svakoj suzi koja padne, u svakom trenu kada ti ime izgovorimo. Nisi nestao, samo si zaspao. I znamo da sanjaš – sanjaj i dalje. A mi? Mi ćemo čekati trenutak kada ćemo se opet sresti i kada ćemo biti zajedno. I tada te nećemo puštati da odeš... Zahvaljujemo obitelji i prijateljima koji su nam pomogli u teškim trenucima i bili uz nas na posljednjem ispraćaju. Posebno hvala "Profitexu" i Zdravku Barkiću. Kćerka Sanja, sin Davor, unuk Silvio, sestre Ljuba i Ljilja, zetovi Danijel i Krešo KOLOVOZ 2014.
BROJ 236
15
IN MEMORIAM OBAVIJEST O SMRTI
POSLJEDNJI POZDRAV
U New Havenu (USA) u 72. godini života preminuo je
Dana 29. lipnja 2014. u 73. godini života preminula je naša draga mama
MIROSLAV CRNKOVIĆ CRNI
ANA-ANKICA ČOVIĆ rođ. Tavra
(1942. – 2014.)
(1941. – 2014.)
Ostaje u našim sjećanjima.
Ljubav ne prestaje s odlaskom.
Sinovi Đino i Polo s obitelji, brat Vijeko s obitelji, sestre Sonja i Antonija, te familije Josipović, Mlivončić, Milovanović i Andrijević
Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji
POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
Našoj dragoj majci i baki
Dana 9. srpnja 2014. u 67. godini života preminula je naša draga supruga, majka, baka, sestra i nevjesta
ILONKI MATIČEVIĆ
BARBARA DUŽNOVIĆ rođ. Kokorović
(30.III.1947. – 6.VII.2014.)
(1947. – 2014.) Sjećanje na tebe uvijek će živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem! Ožalošćeni: suprug Zdravko, djeca Irena (Erwin), Mirjana (Ivica), unučad Andrea, Luka i Mio, braća Zoran, Vlatko, Franjo i Josip, sestra Ivanka, zaove Sofija i Barbara, i djever Rafo
Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama. Počivaj u miru! Hvala svima koji su bili uz nas u teškim trenucima. Sinovi s obiteljima
POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
Našoj dragoj majci i baki
Tužnog 28. srpnja 2014. zauvijek nas je napustio naš dragi suprug, otac, svekar i djed
JOZEFINI DIVKOVIĆ rođ. Pavić
PERO ILIČIĆ Mirka
(1935. – 2014.) Ponosni smo i sretni što si bila u našim životima. Počivaj u miru! Tvoja djeca s obiteljima
(1937. – 2014.) Otišao si zauvijek i ostavio prazninu u našim životima i srcima, ali sjećanje na tebe i tvoj dragi lik živjet će vječno u nama. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji: supruga Katarina, sinovi Franjo i Josip, nevjesta Violeta i unuka Patricija
IN MEMORIAM Dana 17. srpnja navršilo se 15 godina otkako je preminuo naš dragi
ANTO DIVKOVIĆ (30.X.1939. – 17.VII.1999.) Postoji nešto što ne može umrijeti, a to su ljubav i sjećanje. Uvijek ćemo te nositi u srcu i čuvati od zaborava. Počivao u miru! Supruga Anđa i sinovi s obiteljima
16
BROJ 236
KOLOVOZ 2014.
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM VESNA (Dovadžija) SIMIĆ
(20.VII.2009. – 20.VII.2014.)
(26.VII.2011. – 26.VII.2014.)
JELENA VIDOVIĆ
DANKO (Muje) DOVADŽIJA
Navršilo se pet godina otkako nisi s nama. Neka te dragi Isus čuva u svom zagrljaju. Tvoji najmiliji: suprug Krešimir, djeca Dijana, Mario, Dario, zet, nevjesta i unuci
(23.VII.2013. – 23.VII.2014.) Vrijeme prolazi, ali bol, tuga i praznina koju ste ostavili iza sebe svojim preranim odlaskom sve je veća i ostaje zauvijek duboko urezana u našim srcima. Vaša majka, sestre i braća
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(30.VII.2013. – 30.VII.2014.) Navršila se godina dana od smrti našeg dragog
Dana 5. kolovoza navršile su se tri godine od smrti naše drage
JERONIMA JOZELJIĆA
KRISTINE ZLOVIĆ rođ. Varoščić
Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivao u miru Božjem!
(1933. – 2011.) Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoju dobrotu i plemeniti lik ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru!
Supruga Nada, braća Mijo i Šimo, sestre Kata i Ana, te ostala rodbina
Suprug Vjekoslav, djeca Smiljka, Matilda i Mišo, unučad Sanja, Goran, Tanja, Lana i Errol, nevjesta Dina, zetovi Nenad i Milan
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(3.VIII.2008. – 3.VIII.2014.) Dana 3. kolovoza navršilo se šest godina otkako nas je napustio naš dragi
(3.VIII.2008. – 3.VIII.2014.) Dana 3. kolovoza navršilo se šest godina od smrti našeg dragog brata
MARKO ĆURAKOVIĆ Iako nisi više s nama, živiš u našim srcima, mislima, u našim molitvama... Ponosni smo što smo te imali, čuvamo uspomene na tebe. S ljubavlju: supruga Anđa, djeca Dražan, Alen, Marijana i Borjana s obiteljima
MARKA ĆURAKOVIĆA Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi. Počivaj u miru Božjem! Sestra Jela, braća Mato, Jozo i Tomo
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(6.VIII.1994. – 6.VIII.2014.)
IRENA ĆURČIĆ
Dana 6. kolovoza navršilo se 20 godina od smrti našeg dragog
S ponosom te čuvamo od zaborava. Uvijek ćeš biti u mom srcu, mislima i sjećanjima, i posebno tvojim unucima Bojanu i Dejanu.
FILIPA JOZELJIĆA Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u nama. Počivaj u miru! Supruga Anđa i sinovi Dragan i Zoran s obiteljima
IN MEMORIAM
DUNJA ANDRIJEVIĆ rođ. Ćurčić Zauvijek ostaješ u našim srcima i tvoje mjesto ispunjava tvoj duh koji lebdi među nama. Darko, Kaća, Tomija, Zlata i Mena
JANJA BARKIĆ
TUŽNO SJEĆANJE
(10.VIII.2013. – 10.VIII.2014.)
(8.VIII.2007. – 8.VIII.2014.)
MIJO BARKIĆ
na našeg dragog
(10.X.1993. – 10.X.2014.)
ANTU DEANOVIĆA Uspomene na tebe uvijek će živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem! Tvoji: supruga Dragica s djecom
Ponosni smo što smo vas imali, žalosni smo što smo vas izgubili. Vječno ćete živjeti u našim srcima. Vaši najmiliji
KOLOVOZ 2014.
BROJ 236
17
IN MEMORIAM SJEĆANJE Na moje drage roditelje i braću
SJEĆANJE Na dragog
ANTALA MUNDLOCH (1914. – 1987.) Tvoja dobrota te nikada neće izbrisati iz naših sjećanja.
MATO DODIK
ZORKA DODIK
(1901. – 1944.)
(1903. – 1988.)
Tvoja Bora
TUŽNO SJEĆANJE (13.VIII.2011. – 13.VIII.2014.) Dana 13. kolovoza navršavaju se tri godine od smrti našega dragog
ANTE OBRDALJA
VLADO DODIK
TVRTKO DODIK
(1926. – 1951.)
(1933. – 2002.)
Iako te nema, sjećanje na tebe nikada ne umire. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji
IN MEMORIAM Mojoj dragoj supruzi
ANĐELKI IDŽAKOVIĆ rođ. Čulić
ŠIMO DODIK
RUDOLF DODIK
(1936. – 2008.)
(1937. – 2005.)
(1.IX.1936. – 14.VIII.2010.) Teško je vjerovati da su prošle četiri godine otkako si nas napustila. Tvoj plemeniti lik, tvoj osmijeh i dobrota koju si nesebično širila zauvijek će ostati u našim srcima. Suprug Mirun, sin Boris, nevjesta Dušanka i unuk Davor iz Australije
Zaborav – ne, ne postoji. Jedino kada i ja umrem. Vaša Borka
U SPOMEN
TUŽNO SJEĆANJE
(16.VIII.2010. – 16.VIII.2014.)
(17.VIII.1994. – 17.VIII.2014.)
Dana 16. kolovoza navršit će se četiri godine otkako je preminuo naš dragi
Dana 17. kolovoza navršava se 20 godina otkako s nama nije naš dragi
ZDRAVKO DODIK
ILIJA MUTIĆ
Sjećanje na tebe zauvijek će živjeti u nama. Počivao u miru Božjem!
S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!
Tvoja supruga Božana i djeca s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE MIJO LIJOVIĆ
TUŽNO SJEĆANJE (20.VIII.2009. – 20.VIII.2014.) Dana 20. kolovoza navršit će se pet godina od smrti našeg dragog
(3.III.1931. – 9.XI.2005.)
DARINKA LIJOVIĆ rođ. Todorić (16.IV.1932. – 4.III.2013.)
RUDOLFA KRISTIĆA
ZORAN LIJOVIĆ
Sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama. Počivao u miru!
(28.XII.1960. – 14.VII.1984.) Počivali u miru! Sin i brat Mirko
Supruga, sin, kćerke, nevjesta, zet, unuci, rodbina i prijatelji
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(24.VIII.2013. – 24.VIII.2014.) Na našu dragu majku i baku
Dana 25. kolovoza navršit će se 22 godine od smrti našeg dragog sina
MIROSLAVA TERZIĆA
FANIKU PEŠTIĆ rođ. Matičević S ljubavlju i sjetom čuvamo uspomene na tebe. Počivaj u miru Božjem! Sinovi Boro i Boško, kćeri Borka i Katica, zet Boro, nevjeste Biljana, Melita i Slavica, unučad i praunučad
18
Tvoji najmiliji
BROJ 236
(18.VI.1965. – 25.VIII.1992.) Iako nisi s nama, uvijek živiš u našim srcima i molitvama. Ponosni smo što smo te imali. Počivao u miru Božjem! S ljubavlju, tvoji najmiliji KOLOVOZ 2014.
IZ STARIH ALBUMA
U tom Radničkom...
Radnički dom u Varešu, čija je poslijeratna obnova stala u pola posla, nekoć je bio stjecište gradskih kulturnih zbivanja. Kakva su ona bila svjedoči gornji plakat, pola stoljeća star. Uzgred treba kazati, kao objekt koji spašava ovu tradiciju i koji se u tome potvrdio i ovog ljeta je "Jazz in the house", čiji kapaciteti nisu odgovarajući – pogotovu ambijentalno – ali sve dok postoji još neki krug građana (bivših i sadašnjih) koji su konzumenti kulturnih zbivanja dobro je da imaju "Jazz" kao posljednje utočište. Uzgred donosimo i jednu fotografiju sa zvijezdama onodobnog muzičkog programa u Radničkom, a na njoj su: Josip Hinger, Šimo Dodik, Davorin Žuljić, Ivica Čondrić, Emilija Tokmačić, Ivica Štambak i Andrija Majstorović.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
KOLOVOZ 2014.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 236
19
TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA
S onu stranu planine Zvijezde ima jedno selo gdje se peke kuju, gdje djevojke momcima čekić psuju, selo za koje kažu konji u njemu odmah poslušaju jer na bilo koji jogun odmah dobiju čekić u rebra. Garava ruka nema vremena da miluje i moljaka, drži čekić i lagano bez cirkla i vinkla kuje tevsije i peke, željezne posude u kojima se sprema jednostavno, ali izuzetno ukusno jelo (komadi mesa, nješto kompjera, glavica luka i pokoja mrkva glavni su sastojci koji se lagano krčkaju ispod peke zaogrnute vrelim žarom zvjezdanske bukovine). Još se jedino u Oćeviji zadržao tisućljetni ručni način izrade peka, tepsija i još koječega, uz pomoć čekića, vatre i vode. U vrijeme raznoraznih "bježanija" koje su u proteklim vremenima bile veoma česte uvijek se sa sobom nosio i upotrebljiv komplet (tepsija, peka, sadžak, obruč i maša) jer valja ponegdje i zastati, sjesti, nešto pojesti, a to je bilo najbrže i najljepše uz peku. Zato danas kad dođete u Vareš ili u bilo koje vareško selo ono obavezno čime će vas domaćin počastiti je spremanje peke uz uvijek istu priču da je krumpir ukusniji i ljepši od mesa, ali meso ipak prvo nestane. Kruh ili pita pečeni pod pekom također imaju poseban šmek koji se pamti, prepričava i čeka prva prilika (bilo ovdje ili danas širom svijeta) da se društvo okupi, nabaci nešto na roštilj, peka žerom ogrne i uz zavičajnu rakiju razbude uspomene i sjećanja kako je to nekad bilo...
Tekst J. Klarić ž Fotografije M. Marijanović