9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €
LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XX. • BROJ 239 • STUDENI 2014.
UVODNIK
M
ogli smo komotno umjesto izbornih listića u kutije ubaciti šarenoga lišća, isto nam ga dođe – tako se otprilike sada lamentira nad rezultatima izbora. Međutim, kome se mi to žalimo? Na početku novog četverogodišnjeg mandata ocvale političke kaste osjećaju se obasjane suncem. Malo kad su imale pred sobom tako mirno more za sigurnu plovidbu dubokim vodama korupcije. U potpuno izgubljenom dodiru sa stvarnošću, one se sada masi oponenata (a to je cijela druga polovica građana BiH, nažalost pasivna ili nedovoljno artikulirana) cere u lice i licemjerno obrazlažu kako je njihov reizbor najbolja potvrda želje naroda da im ponovo povjeri ovu zemlju – koju mogu nastaviti, svu u ritama, vucati po stranputicama. Predsjednik nove Europske komisije Jean-Claude Juncker najavio je da neće biti proširenja Unije u idućih pet godina i, stoga, ima li našim političarima ljepše vijesti? Sad mogu mirne duše proćerdati nove četiri godine, oslobođeni čak i od glume da im je stalo do europskog puta BiH. Sve svoje kapacitete mogu sustavno usmjeriti na namještanje poslova, namještanje radnih mjesta, izvlačenje javnoga novca i sl. Političari su ozareni i time što je posljednjih mjeseci postalo bjelodano da Državno tužiteljstvo BiH nije doraslo borbi s velikim slučajevima. Javnost uporno priželjkuje da se dogodi otvaranje Pandorine kutije iz koje bi u BiH izašlo na desetke slučajeva Sanaderova kalibra, ali (da se radi boljeg razumijevanja uključimo u žargon koji u nas najnormalnije zamjenjuje službeni jezik) "krupne rube" koje su "pune k'o brodovi" s lakoćom angažiraju najbolje "vidre" iz reda odvjetnika i ovi veselo provrte šupljine u optužnicama te "preveslaju" pravosudni sustav. Ovo je bilo uz malo pomorskog objašnjenja, ali evidentno je da to tako funkcionira. I ničeg osobnog, niti nepatriotskog nema u tome. Debeli svežnjevi novčanica padaju u džepove odvjetnika, a
IZMEĐU DVA BROJA pokušaji istjerivanja pravde i odgovornosti političara zasad redovito lete u koš za smeće. Politički se pauni šepure jer im ni ona neugodna, ultimativna kampanja USAIDa (što smo je spominjali u prošlom uvodniku) pod geslom "Glasaj ili trpi!" nije pera dobila. Osjećaju jednostavno da im ne može nitko ništa. U tom se njihovom dizanju nosa do neba na sceni sada pojavljuje Tonino Picula, s ulogom predsjednika povjerenstva Europskog parlamenta za odnose s BiH i Kosovom. On je u svom prvom istupu u BiH iznio prosudbu da, bez obzira na to što se sada nalaze u fazi postizborne
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Umrli:
Vareš je, možemo kazati, kao nasukan brod. Eno samo ona makadamska obilaznica na Kapiji, koja vrvi od rupa i s kojom ćemo u zimu, dovoljan je primjer kakvim smo improvizatorima i političkim ugursuzima šaka dopali. Da ustanu oni Varešani koji su udarnički izgrađivali ovu dolinu i vide nas kako smo u razvoju ostali zaglavljeni negdje na koncu osamdesetih, pa smjesta bi od srčane kape poumirali po drugi put. No, ovo je mjesec kad se ozbiljno i dostojanstveno prisjećamo svojih mrtvih, i u kom se još probude rane nastale ratnim stradanjem Vareša, pa stoga je ovaj broj najviše obojen tom tematikom i sjetom. A za idući, pripremite se: stiže dvjestočetrdeseti! Na krilima dvadesetogodišnjeg rada…
DONACIJE ZA "BOBOVAC" Ruža Suljuzović rođ. Mišić (1929.), Mijo Piljić (1936.), Gordana Barišić rođ. Malbašić (1950.).
ŽUPA VIJAKA
Umrli:
EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA
Umrli u listopadu: Ignacije Josipović (84), Ahmed Žutić (75), Fata Ibrišimović (78), Kada Zazan (83), Vasvija Hrvat (75), Alija Musa (77), Abida Suljić (83), Vinko Pogarčić (82).
Zlatko Matić (1969.).
Na naslovnici – "Stogić", Svi sveti 2014. (foto: M. Marijanović)
2
komocije, bh. političari neće smjeti riskirati nove četiri godine nerada i muljanja jer su se doveli do zida. S vremenom će, ako ne i do svog prvog podnošenja izvješća Europskom parlamentu u ožujku, Picula shvatiti da ga ovdašnji debelokošci uopće ne doživljavaju. Europska je unija tu odmah iza bosanskohercegovačkih torova i tamo je negdje 21. stoljeće, ali što ima nama o tome pametovati nekakav hrvatski skorojević u parlamentu EU – tako piše našim vlastodršcima na čelu, uz poruku: Europa mora uvažiti činjenicu da je narod ipak izabrao nas i naš model nazadovanja, svidio se on Bruxellesu ili ne. Gledano kroz lokalističku prizmu, koja u strukturama vlasti ipak ima presudnu ulogu, naša općina nakon ovih izbora nema više nijednog poslanika u kantonalnoj skupštini a kamoli na višim instancama. Govori se sve otvorenije o manipulacijama s otvorenim biračkim listama koje vrše birački odbori u homogenijim sredinama, te tako izguraju svoje kandidate i osiguraju svojoj općini utjecaj. Mi smo, u pogledu tih igara, i mala općina i očito mala djeca.
BROJ 239
Miroslav Božić, Švicarska – 60 KM, Mladen Radoš, Švedska – 62 KM, Tihomir Piljić, SAD – 30 KM, Ivo Kalfić, Drvar – 36 KM, T. T. T., Vareš – 50 KM.
Svima hvala lijepa! STUDENI 2014.
VIJESTI ŽILIĆ UZ SIROMAŠNE U svibanjskom broju "Bobovca" izvijestili smo o donaciji od 5.000 eura, koju je poslao naš najbogatiji sugrađanin s adresom u Luxembourgu Ivan Žilić, s nakanom da se taj iznos razdijeli siromašnim Varešanima. To je i odrađeno angažmanom Valentine Malbašić, a zatim je iz Luxembourga stiglo još 3.000 eura, za potporu udrugama i drugim subjektima koji rade u teškim uvjetima i ipak postižu rezultate. No, prenijevši Ivanu svoje spoznaje s terena, o građanima kod kojih je susrela bijedu, samoću i bolest, Valentina je ukazala da postoje još mnoge teške situacije gdje bi novčana pomoć mnogo značila. I Ivan je ponovo intervenirao – s dodatnih 8.000 eura, da to bude darovano, između ostaloga, za zimnicu te za pripomoć školskoj djeci i studentima u obiteljima teškog materijalnog stanja. Razdijelivši opet iznose od po 50 i 100 eura, zavisno od slučaja do slučaja, Valentina se ovoga puta još više fokusirala na ruralna područja, crpeći informacije na razne načine i provjeravajući stvarno stanje. Naime, vremena su takva da ima ljudi koji se žele prikazati ugroženijima nego što jesu, dok se neki pate u težim uvjetima pa opet ostaju nenametljivi. Valentina je oko toga beskompromisna i svaki slučaj gdje je predala novac jasno obrazloži, te uz potpis primatelja dokumentira Žiliću. Uglavnom, od početka jeseni podijelila je 6.000 eura, a preostale 2.000 realizirat će do konca prosinca. Time će se na solidaran način – s 31.000 KM čistog novca podijeljenog siromašnima, bolesnima i školarcima – zaokružiti godina dana od senzacije koju je svojim pojavljivanjem u javnosti izazvao Ivan Žilić. PROJEKT "VAMOS" Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareš ušla je u sastav međunarodnog konzorcija koji će raditi na realizaciji projekta vrijednog 12,5 milijuna eura! Riječ je o istraživačko-razvojnom projektu "VAMOS" čiji je cilj osigurati nove, sigurnije i čistije tehnike rudarenja, uz postizanje ekonomske održivosti samog sistema kopanja ruda. "VAMOS" je akronim od "Viable and Alternative Mine Operating System" (u prijevodu: "Održivi alternativni operativni rudarski sistem"). Konzorcij je okupio 17 članica iz 9 europskih zemalja: Velike Britanije, Njemačke, Nizozemske, Portugala, Austrije, Francuske, Španjolske, Slovenije i BiH. Iz BiH je, uz varešku Zakladu, u konzorciju još Federalni zavod za geologiju Sarajevo. Prema informaciji predsjednika Zaklade Mladena Rudeža, projekt je apliciran u okviru EU programa "Horizon 2020". Njime je procijenjeno da europske zalihe neeksploatiranih mineralnih sirovina, koje leže na 500-1000 m ispod površine, vrijede približno 100 milijardi eura i stoga se traga za načinima kako otkloniti prepreke u eksploataciji, koje su najčešće fizičkog, ekonomskog, društvenog i okolišnog karaktera. Predviđa se izvođenje rudarskih zahvata u dubinama mora, a aspiracije projekta "VAMOS" su ponovno otvaranje napuštenih rudnika, proširenje postojećih rudnika koji ne rade i koji su ograničeni u radu iz hidro-geoloških razloga, te otvaranje novih rudnika u EU. U sklopu projekta "VAMOS" konstruirat će se i proizvesti inovativna automatizirana oprema za iskopavanje ruda te postrojenja za provođenje monitoringa okoliša, a pokusi s prototipnom opremom vršit će se u četiri napuštena ili neaktivna rudnika, prema vrsti stijena i dubinama uronjavanja. STUDENI 2014.
Jedno od četiri pokusna mjesta diljem Europe, u ovoj pomalo znanstveno-fantastičnoj priči, bit će i rudnik "Smreka" u Varešu. Rudež je najavio da će tzv. tim lider vareškog dijela projekta biti član Upravnog odbora Zaklade doc. dr. sci. Nijaz Škripić, geolog koji je autor nekoliko znanstvenih radova o rudniku u Varešu, a i njegov je doktorat iz tematike rudnika na Droškovcu. U svakom slučaju, Europska je komisija već odobrila 9,2 milijuna eura za ovaj projekt čija bi realizacija trebala početi Mladena Jurkić 2015. i trajati 3,5i godine. Hoće li i kakvih benefita biti za Vareš Danijela time što jeŠimić postao dijelom projekta "VAMOS" propitat ćemo prigodom potpisivanja ugovora koje bi trebalo uslijediti do konca mjeseca. SJEDNICA VIJEĆA Dana 30. listopada 2014. godine, nakon stanke od tri mjeseca, održana je 22. redovita sjednica Općinskog vijeća Vareš, za koju se u međuvremenu nakupilo 15 točaka dnevnoga reda. Otvorena je Izvješćem o izvršenju proračuna za prvih devet mjeseci. Pokazatelji nisu dobri: prihodovanje sredstava značajno je manje u odnosu na isti period prošle godine, a u rashodima su stavke tekuće potrošnje poput putnih troškova i nabave materijala već prekoračene. Vijećnici uvijek pokušavaju demistificirati stavke "ugovorenih i drugih posebnih usluga", ali ni ovoga puta nisu imali "posebnog" uspjeha u tome. U Informaciji o realiziranim projektima infrastrukture za 2014., a koje je financirala Općina, sanacija vatrogasnog tornja u iznosu od 27 tisuća KM (izvođač "Kapetanović d.o.o." Vareš) i uređenje autobusne stanice u iznosu od 43,5 tisuća KM (izvođač "Nahonal-gas d.o.o." Breza) nisu se baš činili prioritetnim projektima. Rasprava o stanju napajanja električnom energijom na području općine Vareš i mjerama na poboljšanju iste za koju je ruralno stanovništvo bilo živo zainteresirano te je dočekalo izraziti nezadovoljstvo preko svojih vijećnika, koji su često i portparoli mjesnih zajednica, nije ponudila tražene odgovore jer umjesto nazočnosti odgovornih predstavnika iz nadležnih poduzeća poslali su pismene informacije, pritom opisujući pojedine svoje aktivnosti kroz šifre i kratice razumljive samo električarima. Među inim pitanjima, koja se inače zovu tekućim, potencirano je pitanje odgovornosti za devastaciju nogometnog igrališta u Vareš Majdanu. Desilo se, naime, da je neki prevarant pod krinkom nepostojeće nevladine organizacije došao odnekud i, razmećući se poznanstvima s državnim funkcionarima u Sarajevu, pridobio nadležne u klubu i resornoj općinskoj službi – čak je formiran tim za koordinaciju između lokalne vlasti i maglovitog investitora – nakon čega je započela "realizacija projekta" uklanjanjem žičane ograde oko igrališta, stolarije sa svlačionica i kamenog potpornog zida ispod travnatih tribina, na čemu je i završila.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš
BROJ 239
Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info
3
U ČAST KRALJICI I DOMOVINI
N
a poziv nadbiskupa vrhbosanskog, kardinala Vinka Puljića, 25. listopada (o 536. obljetnici smrti kraljice Katarine Kotromanić) na kraljevskom gradu Bobovcu upriličen je trinaesti molitveni dan za Domovinu. Bilo je to ujedno jedanaesto hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane. Program molitvenog pohoda započeo je okupljanjem kod rijeke Bukovice odakle su se hodočasnici u procesiji uputili prema Bobovcu. Svečano misno slavlje u 11 sati predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju vojnih biskupa Tome Vukšića i Juraja Jezerinca, kao i vojnih kapelana te brojnih drugih svećenika. Utješnu riječ okupljenom puku na Bobovcu uputio je vojni biskup Tomo Vukšić koji je na samom početku s prisutnima podijelio svoju radost zbog zajedničke molitve za Domovinu na ovom važnom mjestu naše prošlosti. Pozvao je na molitvu za našu ljudsku zajednicu rekavši: "Naša domovina sastoji se od konkretnih ljudi, a čovjek, kao vrednota, prethodi zajednici kojoj pripada. Stoga svoju današnju molitvu uputimo za zdravlje i blagostanje svakog njezina pojedinca jer znamo da je po-
Molitveni pohod na Bobovac Nikolina Marčić četak društvene sloge u zadovoljnim i sretnim pojedincima. Samo tamo gdje su pojedinci sretni i zadovoljni zajednica cvjeta i napreduje, a mi smo kao katolički vjernici dužni na kršćanski način graditi svoju sreću." Potom se osvrnuo na riječi svetoga Pavla istaknuvši kako nas on u poslanici Efežanima ovako poučava: "Svima nam je dana milost po mjeri dara Kristova koji je temelj na kojem se okuplja živuća Crkva kao zajednica vjernika koji po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela pozvani na različite službe kako bismo ih vršili odgovorno i pošteno. Kad tako svoje nastojanje uspijemo dodati na molitve naših usana, život će nam postati djelatna molitva za nas same, te ćemo biti blagoslov svakom čovjeku zbog čega se raduje i nebo i domovina", naglasio je biskup Vukšić dodajući kako svi mi, bez obzira na različite službe, imamo istu zadaću – katoličku. Također je podsjetio kako je mnogo dobrote među ljudima koju trebamo prepoznati, a koja je tako često zaboravljena, te kako treba biti javno pohvaljena. U tom smislu,
podsjećajući na nedavne poplave, zahvalio je pripadnicima oružanih snaga na nesebičnoj pomoći koju su iskazali i tim činom potvrdili da su svjetla točka našega društva, te kako i danas vrijedi starozavjetna tvrdnja: "Puna je zemlja dobrote Gospodnje!" Molitveni pohod Bobovcu pokrenuo je kardinal Vinko Puljić. Na pitanje što ga je potaknulo na to, odgovorio je: "Mnogi kažu kako mi Hrvati ne znamo voljeti svoju domovinu. Stoga sam želio da ovdje, gdje smo vezani s našom poviješću i tradicijom, zasvjedoči-
mo kako je naša najveća snaga molitva za domovinu koja će poduprijeti opstanak na ovim prostorima." Po završetku svečanog misnog slavlja, hodočasnici su puni dojmova krenuli prema rječici Bukovici pored koje se nastavilo zajedničko druženje uz vojnički grah. Ovaj molitveni dan i pohod nosi itekako važnu poruku svima nama, a to je da upoznamo svoju povijest, da je se prisjećamo i prije svega volimo kako bismo sadašnjost izgradili za budućnost.
SJEĆANJE NA DEVEDESET TREĆU Dana 2. studenoga obilježena je 21. tužna obljetnica egzodusa i ratnog stradanja vareških Hrvata. Kopijari, Borovica, Vareš i Višnjići četiri su stratišta na kojima su i ove godine u organizaciji udruga proisteklih iz rata položeni vijenci i upaljeni lampioni, uz molitvena prisjećanja na poginule pripadnike HVO-a, civilne žrtve i nestale osobe za čije se grobove ne zna niti nakon dva desetljeća od rata. R. R.
Spomenik hrvatskim žrtvama rata u Varešu
IZ ZABORAVA Bili su to dani tjeskobe. Život se raspao, duša se raspukla... U ratnom rasulu prije 20 godina, pri svjetlu svijeće negdje u zemunici oko Višnjića, ostade na jednom papiriću ovaj zapis bojovnika HVO-a pok. Marijana Lovrića...
4
BROJ 239
STUDENI 2014.
SVETKOVINE
M
jesec studeni posvećen je spomenu mrtvih. To je logično jer je ovo jesenski mjesec u kojemu priroda prividno umire do proljetnog uskrsnuća. U ovom mjesecu osjećamo prolaznost svega. Zato idemo na groblja, molimo za svoje pokojne i ozbiljno razmišljamo o životu i smrti. Gotovo 1500 godina Crkva slavi prvi dan ovog mjeseca svetkovinu Svih Svetih, što znači da je ova svetkovina glavna u ovome mjesecu, a ne Dušni dan. Ali oba ova dana su takvog ozračja da se na poseban način sjećamo svojih dragih i milih pokojnika. Danas se s pravom možemo zapitati tko su to sveci i ima li svetaca danas? Sveci su svi oni koje je Isus proglasio blaženima u svojoj propovijedi na gori. Gospodin je u svom Govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu, koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje, koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim. Sigurno je da i danas ima skrivenih i neupadljivih svetaca koji čuvaju svijet od konačne propasti i uništenja. Svi se divimo vrhunskim ljudima i prvacima, a sveci su upravo prvaci naše vjere. Jedni se dive kraljici ljepote, drugi sportskim zvijezdama, treći nosiocima različitih nagrada i priznanja. Na bilo kojem podruSTUDENI 2014.
Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo, stvorena; za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema kor'jena. (epitaf na grobu Tina Ujevića)
Sjetimo se na Dušni dan i onih čije grobove nema tko pohoditi (detalj sa "Stogića")
Svi sveti i Dušni dan Piše fra Tomislav Svetinović čju ljudske djelatnosti ima vodećih ljudi. Njima se divimo, častimo ih oponašamo, novinari ih progone i mole za intervju i autogram. Sveci su, nasuprot njima, živjeli u tišini, posve neprimjetni za svijet. Nisu bili bučni, nisu udarali bubnjeve ispred sebe da bi se reklamirali i proslavili. Živjeli su tako tiho i nenametljivo da su ljudi tek poslije njihove smrti shvatili kako je među njima živio netko velik i slavan. Vjernici katolici se upravo za Svi svete i Dušni dan sjećaju tih ljudi i žena koji su živjeli u miru i s Bogom i s ljudima, koji
nisu zapisani u kalendaru, a većini ni imena ne znamo. Među tim nepoznatim svecima sigurno ima i naših očeva i majki, braće i sestara. Dok su živjeli na zemlji, nitko ih nije ni primjećivao, a poslije smrti nisu činili nikakva čudesa da bi ih Crkva proglasila svetima. No, jesu za vrijeme života na zemlji bili dobri ljudi i zato ih je Bog nagradio. Stoga su sveci naši uzori i primjeri. Zato se trebamo ugledati u njih i nastojati da postanemo sveti kao oni. Nekad su sveci dolazili iz pustinja i samostana. Danas, u našem vremenu, trebaju nam sveci s asfalta, iz
BROJ 239
tvornica, iz kompjuterskih ureda, iz svakodnevnog posla koji se obavlja savjesno i pošteno. Uz ovu svetkovinu u današnjem modernom društvu na mala se vrata uvukao i poganski obred Noć vještica, poznatiji kao Halloween. Upravo je ovaj obred zadnjih nekoliko godina kao uvozni marketinški praznik iz Amerike preplavio škole, vrtiće i mnogobrojne obitelji. Noć vještica okarakterizirana je kao opasni antikršćanski praznik, proslava straha i smrti. No, dubljenje bundeva, maskiranje i priređivanje raznih vrsta zabava u ovoj noći vidljiv su znak da se Halloween sve više širi i u našim krajevima. Drugi dan u mjesecu studenom obilježava se kao Dan mrtvih ili Dušni dan. Sveta majka Crkva u svom bogoslužju svima koji preminuše "u znaku vjere" – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No, sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrednije, a to je da za njih moli. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo uredne i čiste, da ih ukrašavamo, da na njima palimo svijeće, ali kudikamo je bolje da za svoje pokojnike molimo.
5
NAŠ SUGOVORNIK
prof. dr. Nezir Tanović
Šansa u ekološkom i organskom Nezir Tanović, profesor na Agromediteranskom fakultetu, podrijetlom iz istočne Hercegovine, neobično je privržen vareškom kraju, svjestan neiskorištenih resursa koje ova općina ima. Nakon što je svojim kompetencijama pružio krucijalnu pomoć u donošenju Strategije poljoprivredne proizvodnje općine Vareš, ostao je involviran te i dalje pokušava buditi svijest o ruralnim potencijalima. Uz srdačan doček kod Federalnog zavoda za poljoprivredu u sarajevskom naselju Ilidža, rado je za naš list dao svoje ocjene dosadašnje provedbe Strategije. Razgovarao M. Marijanović n Poštovani prof. Tanoviću, ima li poljoprivrednih pomaka u Varešu? o Polazeći od donesene Strategije poljoprivredne proizvodnje mogu istaknuti da je u startu ostvaren uspjeh u dva aspekta. Jedan aspekt je otkup mlijeka gdje je Josip Babić sa Zarudja prepoznatljiv po svom siru koji postaje brend i plasiranje toga proizvoda daje nadu da će stočarstvo postati jedan od temelja razvoja poljoprivrede na području općine Vareš. Ono što mogu da naznačim kao drugi vrlo progresivni aspekt, koji nas vodi u revitalizaciju agrara u općini Vareš, jest sadnja maline, koju smo imali kod 17 proizvođača, a prisutna je intencija da će se to razvijati jer postoji novi interes ljudi da na proljeće zasade jagodičasto voće. S druge strane, mi smo u našoj strategiji bili predvidjeli i ostaje ta opcija da se u Varešu napravi jedan centar za otkup, što nažalost još nije realizirano, da se može
otkupljivati jagodičasto voće koje je sada, kako rekoh, u ekspanziji na općini Vareš, kao i da se može otkupljivati ljekovito bilje i gljive, između ostalog i mlijeko koje je privremeno riješeno od strane firme odnosno farme već spomenutog Babića, kao jednog od svijetlih primjera kako se može praviti biznis i u postojećim okolnostima. n Koje su vareške prednosti, a koji su nedostaci u oblasti poljoprivrede? o U principu, stočarstvo, uključujući mlijeko i meso, su motori razvoja poljoprivrede na svakom dijelu ove zemlje, prema tome i u Varešu koji ima konfiguraciju takvu da možemo govoriti samo o organskoj ili ekološkoj proizvodnji. Zaista, vareški su prostori djevičanski čisti, nema zagađenja, i odmah da kažem – ne što mi to ne bismo htjeli, nego standard ljudi, pogotovu poljoprivrednika, je vrlo nizak – nema mogućnosti da se ide u intenzivnu
proizvodnju i da se hemizira zemljište. Sve u svemu, općina Vareš je jedno područje koje ima prednosti u nekim poljoprivrednim kulturama, nažalost u žitaricama nema i u povrću nema. Naime, plastenička proizvodnja u tako surovom klimatu ne može biti profitabilna jer je u planinskim područjima teško zagrijavati te prostore i takav bi proizvod koštao puno više od onoga u submediteranskom odnosno hercegovačkom području. n Kako pomoći poljoprivrednicima, kojom vrstom poticaja? o Ono što je bilo zacrtano i što sam želio da se realizira, a važi za sve općine koje nemaju dovoljno sredstava, jeste da se dio novca iz proračuna općine izdvoji poljoprivrednicima na način da to bude zapravo regres kamata, što bi ljude stimuliralo da dižu kredite kod komercijalnih banaka. Na taj bi način, recimo, pedesetak hiljada maraka iz proračuna angažiralo tristo hiljada maraka kreditnih sredstava. Mislim da je to jedan jako dobar model. Prema mom iskustvu, tamo gdjegod se dobio neki financijski input odnosno neki repromaterijal bespovratno, rezultati nažalost nisu bili dobri jer ljudi to shvate bez obaveze. Zato mislim da je najbolje za poljoprivredne proizvođače da dižu kredite i da ih uz model koji sam predložio dobiju praktično s nula posto kamate, pa da vode računa o svojoj proizvodnji, a i o svojim obvezama koje bi se tada svele na klasično vraćanje pozajmice. n Da zaključimo, Strategija bi mogla i trebala biti bolje financijski praćena...? o Da, ja očekujem sada jedan značajniji progres i da će Općina nastaviti slijediti upute koje su trasirane u Strategiji. Vjerojatno će i načelnik općine i vijećnici shvatiti jednom da poljoprivreda nikoga nije obogatila, ali da se bez nje nijedna općina, zapravo ni jedna seoska obitelj ne može stabilizirati. Zato pozivam ovom prigodom sve one koji mogu utjecati da poljoprivreda dobije veći financijski input, da prihvate ove savjete i uvide kako s poljoprivredom sigurno postoji perspektiva za revitalizaciju i progres Vareša.
IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK
ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ
6
BROJ 239
STUDENI 2014.
OGNJENO PERO
Tuge naše svagdanje Početak studenoga uvijek u meni izaziva sjetu, budi zatomljenu tugu i tjera na razmišljanje. I pored prisjećanja na lijepe i sretne trenutke ne mogu a da ne razmišljam i o svojim propustima. Kad bi se vrijeme moglo vratiti... Piše Ognjen Krivošić
J
oš kao djeca smo s roditeljima obilazili posljednja prebivališta najmilijih. Za mene je to tada bilo nošenje cvijeća, paljenje svijeća, slušanje priča o baki i djedu, dalekim rođacima i prijateljima roditelja koje nismo ni poznavali. Čudio sam se tada maminim suzama i očevim dubokim uzdasima. Prvi studenoga za mene je značilo i obavezno putovanje u rodni grad čemu sam se uvijek veselio. Djetinje sam se čudio rijekama ljudi što su se tih dana slijevale na groblja na kojima su me fascinirale tisuće i tisuće upaljenih svijeća i čudan neki mir i tišina i pored tolikog broja ljudi. Groblja su za mene bila mjesto kamo se odlazi odnijeti cvijeće i upaliti svijeće. Nisam razmišljao o tom mjestu kao zadnjem prebivalištu. A onda se sve promijenilo. Gubitak i nevjerica! Gubim oslonac i tlo pod nogama. Glupo se pitam: "Zašto baš meni?" Groblje postaje mjesto kamo odlazim svakom prigodom. Počinjem primjećivati
ono što ranije nisam. Grobovi, za koje se vidi da ih nitko ne posjećuje, dodatno povećavaju moju tugu. Tko su ti ljudi i zar njihove grobove zaista nema tko obići? Jesu li ih najbliži zaboravili? Šest je godina kako češće odlazim na groblje. Tuga ne prolazi. Nije istina da vrijeme umanjuje bol! Čovjek se samo prilagodi svojoj tuzi i nauči živjeti s njom. Česta prisutnost tuge natjera nas da kritičnije razmišljamo o sebi i svojim postupcima. Kako smo uzvraćali onima koji su nam toliko pružili u životu? Jesmo li učinili da budu ponosni na nas ili su se morali stidjeti naših postupaka? Jesmo li bili spremni saslušati njihove dobronamjerne savjete? Koliko puta smo nepotrebno slagali ili prekinuli telefonski poziv? Koliko puta smo "zaboravili" uraditi nešto što nam je rečeno? Bezbroj je pitanja na koja ni sam sebi ne pristajem odgovoriti. Sve ovo čini da ponekad ne mogu mirno zaspati, da mi se ponekad ne ustaje
iz kreveta, da imam potrebu zatvoriti se u svoju ljušturu, da ne vidim nikog i da nitko ne vidi mene. Kad bi se vrijeme moglo vratiti... Čine li ovakva stanja od nas bolje ljude? Imamo li vremena i razumijevanja za one koje volimo? Ljubav prema članovima obitelji, rodbini, prijateljima, poznanicima nikada nije bila upitna, ali znam li je pokazati i pokazujem li je? Učini mi se i sada da ima vremena za pokazati drugima da mi je stalo do njih. Dogodi se da nepotrebno odgađam neki telefonski poziv. Dogodi se i da ne odgovorim na primljenu poruku ili ne pomognem majci kada mislim da je to potrebno. Dogodi se i da starije susjede zaboravim upitati treba li im što pomoći. I bude mi poslije žao zbog propuštenog. Svjestan sam da se propuštene prilike ne mogu nadoknaditi. Vrijeme se, nažalost, ne može vratiti.
VELIKA PODRŠKA PETICIJI Nakon točno mjesec dana zaključena je Peticija za Nikšu, naslovljena kao "Vareška inicijativa dobre nade", uz respektabilnu podršku od 1067 potpisnika, a čija su imena objavljena na Vareš Home Pageu. U završnom priopćenju inicijatorâ istaknuto je: "Ova je peticija ujedinila obične, male ljude, koji se u većini slučajeva međusobno niti ne poznaju. Gromoglasno je ujedinila Nikšin Vareš i Nikšinu Korenicu, ujedinila je učenike i njihove profesore, radnike, domaćice, intelektualce, umirovljenike... Ujedinila je pripadnike različitih konfesija i svjetonazora, ujedinila je našu dijasporu…" Inicijatori s blagim optimizmom dodaju: "Želimo vjerovati da se Nikšini tek primjetni, ali ohrabrujući pokreti i njegove sve učestalije reakcije na neki način mogu dovesti u vezu i s ovom peticijom." I na koncu zahvaljuju: "Ovim putem izražavamo duboku zahvalnost svima vama, znanim i neznanim potpisnicima peticije. Hvala vam za vaše upite u pogledu Nikšina stanja, za vašu solidarnost i brigu, za vaše tople riječi potpore, za vaše nepokolebljive stavove da se stvari izvedu na čistac... Nikši želimo brz i potpun oporavak. Saznajemo da bi se njegovo liječenje i rehabilitacija u dogledno vrijeme trebali nastaviti u Republici Hrvatskoj. Za sve dosad poduzeto velika zahvalnost ide liječnicima i bolničkom osoblju Odjela neurokirurgije u Kliničkom centru univerziteta Sarajevo." R. R. STUDENI 2014.
BROJ 239
S pogarskih njiva Ova je 2014., koju ćemo pamtiti po kiši i poplavama, donijela slabog uroda na oranicama i u voćnjacima. A piljari to itekako znaju iskoristiti, što je zamjetno po cijenama voća i povrća na vareškoj pijaci subotom, koje nadmašuju one u marketima. Poplave su u glavama naših trgovaca "utjecale" čak i na cijenu ananasa. Uglavnom, rijetko se moglo čuti da je netko u ovoj godini u našim krajevima uspio uzgojiti nešto natprosječno, pa u takvim okolnostima i pogarska tikva od 53 kilograma, s njive Stjepana Petrovića, svakako predstavlja vijest... M. M.
7
UZ DANE KRUHA
Prodajna humanitarna izložba
D
ana 19. listopada ove godine održana je prodajna izložba kruha i peciva ispred župne crkve u Varešu. Izložba je organizirana kao aktivnost Vijeća učenika OŠ "Vareš", a u koordinaciji časne sestre Tihoslave i razrednih učitelja. Na svetoj misi je izražena zahvalnost za sve darove plodova zemlje uz nezaobilaznu zahvalu dirigiranu od strane časne sestre Ružice, praćenu pjesmama zahvalnosti glasova i glasića zborova pod ravnanjem s. Ružice. Svoje "umjetničke" radove su izložili učenici OŠ "Vareš" uz podršku svojih roditelja. Na stolovima se moglo naći raznih kreacija načinjenih od tijesta, kao i ajvara i marmelada njihovih majki. Kako je unaprijed najavljeno, sav novac prikupljen od prodanih proizvoda bio je namijenjen učeniku V.1 razreda koji boluje od diabetes mellitus, tip 1 (šećerna bolest) te ima ugrađenu inzulinsku pumpu koja omogućava 24-satnu isporuku inzulina.
Radi objašnjenja: mehanizam za programiranje inzulinske pumpe daje mogućnost kontinuirane isporuke male doze inzulina tijekom dana i noći (bazalna doza), kako bi se zadovoljila potreba organizma za inzulinom između obroka. Inzulinska pumpa se sastoji od spremnika u kojem se nalazi inzulin te sustava (plastične cjevčice) putem kojeg se inzulin isporučuje u potkožje (područje trbuha, potkoljenice, glutealna regija). Roditelji ovog učenika su često primorani kupovati navedenu plastičnu cjevčicu (koja ne košta malo) ili prijeći na davanje inzulina putem "šprice i igle", što bi dodatno utjecalo na rad ostalih žlijezda i organa djeteta. Sav izloženi kruh ispred crkve je rasprodan zahvaljujući dobroti naših sugrađana koji su u akciji nesebično sudjelovali. Teško je bilo ostati ravnodušan nakon pogleda na prazne stolove s kruhom i pune limenke s novcem. Prikupljeni novac je predan predstavnicima Vijeća uče-
Sve je rasprodano…
nika L. Ajanoviću i I. Krznarić, koji su isti 21. listopada uručili majci bolesnog učenika pod budnim okom pedagoginje S. Karagić. U ime učenika, njegovih roditelja, njegovih prijatelja, Vijeća učenika OŠ "Vareš" jedno veliko hvala svima koji su dali prilog i "ispraznili" naše stolove, kao i roditeljima učenika koji su pružili nesebičnu pomoć i podršku u izradi kruha i peciva. U ime organizatora, zahvalna učiteljica Borka Grgić
PREDSTAVA U MALOJ ŠKOLI
Detalj s predstave
S DAŠKOM PROLJEĆA s. Ivana Pavla Dominković
N
e, nisam pogriješila. Znam da je jesen već odavno stigla u naš grad, no ipak je proljeće, barem na trenutak, ponovno svratilo k nama. U nedjelju, 19. listopada 2014. polaznici dramske sekcije u Vareš su donijeli dašak proljeća, miris i ljepotu cvjetne livade. Mladi glumci i plesači su svojim pokretima, plesom, gestama i emocijama oduševili publiku koja je dvoranu Male škole ispunila do posljednjeg mjesta. Na vedar i duhovit, ali i nježan i dirljiv način ispričali su nam prekrasne "Priče sa livade". Voditelji dramskih radionica bili su Alena Džebo Hećo i Slaven Vidak, koreografiju je osmislila Jovana Milosavljević, a maštovite i bajkovite
kostime izradila je Melisa Musić. Za tehnički dio priče pobrinuo se Irhan Hodžić, a sve se odvijalo pod pokroviteljstvom Kindermissionswerk. Polaznici dramske sekcije marljivo su i vrijedno vježbali cijelo ljeto, što se moglo i vidjeti u njihovom nastupu. Promatrajući ih, činilo se kao da pred sobom imamo mlade profesionalce koji su vrlo ozbiljno i odgovorno pristupili svom poslu. "Priče sa livade" su predstava koja bez puno riječi u sebi nosi duboku poruku upućenu ne samo najmlađima nego i nama nešto starijima. U ovim previše ozbiljnim vremenima svima su potrebni trenuci vedrine, pjesme i radosti, trenuci koji
će u nama probuditi djetinju bezbrižnost i razigranost, i u svakodnevnom sivilu podsjetiti nas na sve prekrasne boje, mirise i zvukove. Neka u ovim hladnijim danima koji dolaze dašak proljeća ostane u nama i podsjeća nas na radost i ljepotu života.
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić
tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032
SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE
8
BROJ 239
STUDENI 2014.
PREDSTAVLJAMO
Razobličavanje religijske hipokrizije Alen Kristić: Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014. Piše Željko Ivanković
N
akon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora. Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom "Ogledi o religijskom bezboštvu" tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu. Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko. Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg, i to gotovo istim metodama kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe. Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror "svetog" do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim-takvim teorijskim utemeljenjem. U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transformacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti. STUDENI 2014.
Naslovnica knjige
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi "Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije", otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora. Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta. I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje, i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći. BROJ 239
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas. Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju autor "profiltrirao" i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta. Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, nitko nije pokazao. Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije. Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.
9
VAREŠKA PRIČA IZ KANADE
Poparin prijašnji restoran
Koliko početaka još? Godina je 1993., 3. studeni. Pad Vareša je vijest u svjetskim medijima. Među tisućama ljudi koji pred nadirućom vojnom silom odlaze iz grada je i Dragan Popara. Obični građanin. Ni s kim u ratu, nikome dužan niti što kriv. Ali, svejedno, jedina je razborita odluka otići i okrenuti novu stranicu u životu. M. Marijanović
Z
austavlja se u Crnoj Gori, gdje ostaje pet godina radeći u jednom ekskluzivnom restoranu. No, kako se povratak u Vareš s vremenom pretvara u iluziju, Popara odlučuje poći dalje i kolovoza 1998. s obitelji iseljava u Kanadu. Dok većina emigranata s balkanskih prostora radije bira veće gradske centre, najčešće Toronto, njegov je izbor jedan mali grad u provinciji Quebec, na 34 km od američke granice. Sa šest tisuća stanovnika, manji je od Vareša. I taj će gradić – koje li ironije u Poparinoj životnoj priči – također jednoga trenutka postati udarna vijest u svjetskim medijima (zbog katastrofe koja ga je zadesila, pa opet dohvatila i Poparu), ali o tome ćemo nešto kasnije. Po dolasku je valjalo naučiti jezik, što se podrazumijeva i Popara je s time računao, ali nije računao da će ga zapasti francuski. Svud uokolo govori se engleski, ali Quebec je oaza francuskog. U školi se u Varešu učilo, za Poparin prekooceanski život, beskoristan njemački. U emigrantskom birou su im objasnili da se na Zapadu cijeli život uči i da nikada nije kasno za to. Popara je to slušao, ali primao sa zadrškom jer je u jugoslavenskom mentalitetu bilo zabetonirano: cijeli život jedno poduzeće, jedna smjena i na kraju mirovina. Teško se i nerado Popara nosio s tim francuskim, te i nakon pola godine učenja nije ga baš usvojio, a niti uvažio šaleći se da je u pitanju jezik ljubavi, dok je engleski jezik biznisa. No, bilo je vrijeme da se počne raditi i tada se on ponovo zapošljava u restoranu, a usporedo radi u me-
10
đunarodnoj trgovačkoj kompaniji WalMart. Govoriti dva jezika, raditi dva posla, na Zapadu je sasvim normalno, ali na uljuljkanom i u tranziciji izgubljenom Balkanu to i danas zvuči užasavajuće i neprihvatljivo. Međutim, upravo takvim radom Popara je sebe od useljenika koji se zlopati s jezikom, nakon 15 godina, pretvorio u poduzetnika koji ostvaruje svoj dugogodišnji san – otvara i vodi vlastiti restoran, s terasom na obali jezera. Postaje poznati građanin malog mjesta koje je zavolio i u kome je pronašao novi život, novi Vareš. Dočekao je tu satisfakciju 2013., dvadeset godina od trenutka kada je postao izbjeglica. Toliko je trebalo da ponovo zaokruži život i stane na noge, sve vlastitim ra-
dom i uz učenje u hodu. U kosi se nakupilo sijedih, ostavili traga novi počeci. Ali nije ni slutio da ga ubrzo čeka još jedan. Šest mjeseci i pet dana živi svoj san, koji je naglo prekinut jedne ljetne noći. Bilo je to 6. srpnja 2013., a Popara precizno navodi i kobnu satnicu: u 1 sat i 15 minuta kompozicija sa 72 vagona-cisterne (sa 100.000 litara goriva u svakoj) iskliznula je iz tračnica u samom centru gradića. Lac Megantic tada postaje čuven po najvećoj željezničkoj nesreći u povijesti Kanade, koja je rezultirala ne samo ekološkom katastrofom nego i ljudskim žrtvama. "Tu veče je 47 mojih novih sugrađana tragično izgubilo život i gotovo čitav centar grada je izgorio. Moj restoran je ostao netaknut, ali zbog velike količine goriva koja se ulila u njega kontaminiran je i morao je biti srušen. Ponovo, s pedeset i nekom godinom na leđima, bez nekog velikog izbora krećem iz početka", objašnjava Popara situaciju u koju je zapao. Poparini počeci i podizanje sa dna postali su u međuvremenu mamac za tamošnje novinare. Dospio je i na televiziju, postao simbolom upornosti. Zasula su ga nebrojena pitanja i simpatije, napose zbog kurioziteta da čovjek iz Bosne u Kanadi otvara meksički restoran. Ovoj Poparinoj internacionalnoj kombinaciji dodajmo još činjenicu koja se i njemu samome činila nevjerojatna, a to je da govori francuski. Lac Megantic, za razliku od Poparinog matičnog Vareša, ubrzano se oporavlja od katastrofe jer kanadske institucije i društvo u cjelini ne spavaju. Zato će njegov Restaurant le Citron Vert uz pomoć države i ostalih subjekata – upravo u trenutku dok ovo čitate – ponovo otvoriti svoja vrata.
Prizor nakon katastrofe BROJ 239
STUDENI 2014.
NAŠA SELA
Ove je godine kasno probuđeno sunčano vrijeme bilo naklonjeno svima koji su 2. studenoga, na Dušni dan, povrh jesenskih misa i opijela na grobljima, koristili posljednju priliku za obilazak počivališta svojih najmilijih. K tome je bila i nedjelja. Odluka je pala da pođemo vidjeti kako je toga dana na groblju u Duboštici.
Sluša se evanđelje...
Crtice iz Duboštice M. Marijanović
D
uboštica se u povijesnim vrelima spominje 1393. kao značajno rudarsko središte, dakle još u vremena dok je Bobovac bio stolni grad ove zemlje, a po nekim predajama upravo su ljudi iz Duboštice, u progonima i pomjeranjima nakon pada Bosne, postali i osnivači Vareša. Bliža povijest ubilježit će za Dubošticu da su je 1993. pregazile snage Armije BiH u hvatanju zaleta za opću ofenzivu na Vareš. I nakon toga još se nije oporavila. Moderni barbari pokazali su se sposobnima umalo pa iščupati iz ove zemlje nešto što je šest stoljeća ukorijenjeno. U groblju, dok se čeka da fra Tomislav započne misu, dopire do uha razmjena tih gorkih sjećanja na Dušni dan prije 21 godinu. Svjedoči jedan čovjek kako je tada bio zarobljenik u Tuzli, gdje su ga razodjenuli i izuli, i ta ga je zima u čarapama i puloveru trajno koštala zdravlja... U današnjim društvenim okolnostima Duboštica je zatureno i zaboravljeno selo, u kotlini uz istoimenu rječicu, ali kroz povijest je uvijek imalo strateški značaj. O tome svjedoči ne samo posljednji rat; naime, ukraj groblja, kako pripomenu jedan od mještana, pokopani su bili i Titovi partizani, ali se njihovim grobovima uslijed neodržavanja zatire trag. Ako okrenemo kotač povijesti još malo unatrag, u austrougarsko doba, tada je čak kroz dolinu Duboštice prolazila pruga i izlazila na rijeku Krivaju, za potrebe transporta iz rudnika kroma i eksploataciju drvnog bogatstva. Izgrađena je za vrijeme Prvog svjetskog rata da bi u Drugom svjetskom ratu bila oštećena te poSTUDENI 2014.
novno osposobljena 1946., ostavši u upotrebi do 1969. Što pak kazuju nadgrobni spomenici? Od specifičnosti mjesnoga groblja sugovornik Paviglija izdvaja jedan masivni kameni križ, prošaran naslagama mahovine i lišaja, ispod kojih se naziru neobični ornamenti savršene izrade. Opća literatura površno otkriva grčko podrijetlo tih simbola, a spomenuti paraziti potpuno ih kamufliraju pred objektivom. Ono što posebno intrigira u svakom groblju jesu počivališta obilježena križevima bez imena. Takvih ne manjka ni u Duboštici. No, u oči pada još jedan jedinstven i jednostavan nadgrobni križ. Na njemu stoji samo: "P.U.M.B. Ivka Ivandić". Majka je to pok. bubnjara Bijelog dugmeta Gorana Ivandića. Ali, koliko je živih u pitomoj duboštičkoj dolini danas? Na to pitanje raspoloženi Paviglija, prije nego će navesti brojku, odgovara sugestijom: samo izbrojiš štapove prislonjene uz crkvu i to ti je to. Uglavnom, tridesetak je najupornijih još
ostalo u selu, a ostali navrate odnekud o blagdanima ili vikendom. Unutar groblja je simetrično smještena nevelika crkva izgrađena od drvenih greda. Datira iz 1942. godine. Do nje toranj s čeličnom konstrukcijom i zvonom. Lokacija je zgodna i okružena dvjema vodama. Dakle, iako je tu danas prisutan mali broj stanovnika, duga katolička tradicija sela pridržava Duboštici pravo da i dalje ima filijalnu crkvu. Blaga klima i za vareške prosjeke mala nadmorska visina nude dobre preduvjete za stočarstvo i poljoprivredu, i vidi se par grla stoke u otavi, ali nema radne snage za bilo kakvo tržišno bavljenje poslovima te vrste. Jedini poduzetnik po kojemu se danas zna za Dubošticu je Slobodan Đurić, sa svojom Eko-farmom i preparatima od ljekobilja. I na kraju – neizbježno slovo o putu. Do grada je dugih 18 km, a sve do susjedne Pogari makadamski kolnik. Svako malo na nj "prikačene" traktorske trase. Na jednom dijelu nailazimo na svježe blato i nagurana debla na čijim je granama ptica još jutros pjevala. Traktor grabi ponovno u šumu, a nedjelja je! Zacijelo neka "zakonita" sječa, čim se vrši u "regularno" radno vrijeme...
Čitanje uz potpuni mir BROJ 239
11
VAREŠ – DUBROVNIK
Lokalitet nestaloga grada Dubrovnika
U sklopu projekta što ga je izradio i dijelom ponudio općinskim strukturama istraživač staroslavenske mitologije Toni Petković, pod nazivom "Revitalizacija i gospodarski oporavak grada Vareša te povezivanje s drugim gradovima i regijama", a koji se naslanja na strateški dokument "Katalog projektnih ideja općine Vareš", radna skupina formirana od strane općinskog načelnika Avdije Kovačevića izradila je pripremnu studiju o povijesnoj vezi srednjovjekovnog grada Bobovca i Grada Dubrovnika u gospodarskom, kulturnom, mitskom, jezičnom, toponimskom i demografskom smislu, a naknadno će studija biti upotpunjena i kartografskim dodatkom. To je samo jedan od pravaca mogućeg povezivanja koji se već počeo i ostvarivati, a Petković je svojim projektom, kao glavnu polaznu točku, predvidio organiziranje javne tribine na temu "Revitalizacija grada Vareša" kako bi se od strane općinskih struktura, nevladinog sektora i društveno angažiranih pojedinaca osvijetlilo postojeće stanje i zacrtali pravci djelovanja. Jedan od njih bio bi i zdravstveni turizam koji, kako smatra Petković, svakako zaslužuje mjesto u općinskom katalogu projektnih ideja, predlažući ujedno izradu studije o pozitivnim učincima vareškog planinskog zraka, vode i klime na zdravlje ljudi. Kao što je već navedeno, sukladno Petkovićevim planovima najdalje se otišlo u razvijanju odnosa Općine Vareš s Gradom Dubrovnikom, a interes Dubrovčana pobudio je i istoimeni povijesni grad koji se nalazi na području današnje općine Ilijaš.
U
tiranje puta za povezivanje Vareša i Dubrovnika otpočelo je Petkovićevim predavanjima, koja je organizirala udruga "Dart" uz potporu odjela za kulturu Grada Dubrovnika, Turističke zajednice Dubrovnik i galerije "Artur" Dubrovnik. Tema je bila "Slavenska mitologija kao poveznica gradova Dubrovnika i Vareša" i jedno je održano u Starom gradu
Obnavljanje povijesnih veza M. M. & T. P. Dubrovniku, u "Saloči od zrcala", a drugo u gradskoj gimnaziji te potom je Petković gostovao na radiju, a njegovo predavanje prevedeno i na engleski jezik. Nakon predavanja u Dubrovniku i spoznaje da se u BiH, na prostoru Ilijaša uz rijeku Misoču, nalazi srednjovjekovni grad Dubrovnik, organiziran je obilazak lokaliteta toga grada od strane predstavnika Dubrovnika, Ilijaša i Vareša, što je rezultiralo i posjetom predstavnika navedenih općina Gradu Dubrovniku u vrijeme održavanja "Fešte sv. Vlaha" te medijskim istupanjem. Skupinu koja je predstavljala Vareš predvodio je općinski načelnik. Aktivnosti se zatim nastavljaju pristizanjem Dubrovčana, koje je osobnim prijevozom dovozio Dubrovčanin Lukša Kraljević i osiguravao im smještaj u svom objektu na Strici. Bilo je tu etnologa, turističkih vodiča, prosvjetnih radnika, predstavnika dubrovačkih udruga, kao i drugih građana Dubrovnika koji su poželjeli vidjeti Vareš, Bobovac, Olovo, Kraljevu Sutjesku, Visoko i – Dubrovnik kod Ilijaša. U aktivnosti oko grada Dubrovnika kod Ilijaša uključile su se mjesne općinske strukture i udruge, a napose vjerojatno najuporniji ilijaški zavičajni entuzi-
jast, koji dugi niz godina čini napore da se taj lokalitet otrgne od zaborava, Perica Mijatović. Tim povodom je u Ilijašu organizirano predavanje o stećcima koje je održao prof. dr. Dubravko Lovrenović, a zatim je ono ponovljeno i na samom lokalitetu nekropole Kopošići, te je tom prigodom organiziran još jedan obilazak grada Dubrovnika. GRAD DUBROVNIK KOD ILIJAŠA U ovom prilogu potrebno je svakako nešto kazati i o gradu Dubrovniku koji se, dakle, danas nalazi u sastavu općine Ilijaš, a u prošlosti se nalazio u sastavu župe Vidogošća, gdje je u to vrijeme spadao i Vareš. Grad je sagrađen na strmom, uskom i krševitom izdanku brda Huma, iznad ušća potoka Zenika u rijeku Misoču, na prirodno terasastom terenu (sličnom Bobovcu). Gradu se može prići kaldrmiranim putem i iz sela Kopošić gdje se nalazi nekropola kneza Batića s naročito lijepim stećcima. Grad je od Ilijaša udaljen oko 10 km, a od Vareša (preko Okruglice, kroz prelijepi prirodni ambijent rječice Okruglice i potom još impresivniji kanjon rijeke Misoče) oko 30 km. Sam prilaz gradu Dubrov-
AMI
TR
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 12
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BROJ 239
BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI STUDENI 2014.
niku, bilo iz Ilijaša ili Vareša, je poseban doživljaj. Duboko usječeni kanjon, bistra i vodom bogata rijeka, moćne i bezmalo okomite kamene litice iznad njenih obala opčinjavaju čovjekov vid i misli. Slike tog prostora duboko se urezuju u pamćenje. Još jedan do sada nepoznat karavanski put, a što ga je Petković nedavno otkrio, išao je od podnožja planine Zvijezde s lokaliteta koji se danas naziva Selište, čije samo ime govori da je tu bilo naselje, preko vrhovinskog hrbata kaldrmiranim putem preko Bijelog Borja i Mira niz tok rijeke Stavnje prema Dubrovniku. Tim putem prenosila se iskopana ruda željeza do grada Dubrovnika gdje je prerađivana i topljena kako bi se odvojio nepotrebni dio i čisti proizvod transportirao prema Dubrovniku i dubrovačkoj luci. U tom gradu prikupljalo se veliko blago, skladištilo i čuvalo, a potom karavanama prenosilo prema morskoj obali. O velikoj materijalnoj koristi ovakvog načina privređivanja govori i podatak da se u blizini Dubrovnika nalazi nekropola Kopošići s impozantnim stećcima, za čiju je izradu zacijelo bio potreban veliki novac ili druga vrijednost. U 13. stoljeću područje je pripadalo staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći, a krajem 14. i u 15. stoljeću, grad Dubrovnik je, zajedno s podgrađem, glavni politički centar ove župe, a nešto kasnije i nahije. Prvi put se spominje u dubrovačkom arhivu, 11. lipnja 1404. godine, a jedan od izvora navodi da se tu talila srebrna i željezna ruda. O postanku ovoga grada ima
Nekropola Kopošići
više verzija. Jedna govori su ga osnovali stanovnici republike sv. Vlaha, kao i da je podignut uz odobrenje Kulina bana. (Gotovo je identično u kronikama zapisano o nastanku sela Duboštica, koje dakle podebljava povijesne veze Dubrovnika i Bobovca, a danas Vareša). U doba sultana Mehmeda II. grad je imao posadu s dizdarom, koja je bila u gradu do 1655. godine, a 1709. grad je napušten. Podignut je na 882 m nadmorske visine, na zaravni čije se padine gotovo okomito spuštaju 270 metara do sastava rječica i kao takav bio je iznimno pogodan za obranu. Obližnji lokalitet Šije predstavlja raskrižje putova koji su vodili k Visokom, Olovu i Varešu, a tu je bilo i sudište. Grad se sastojao iz dva dijela. Gornji, glavni dio utvrđenja ukupne površine 902 m četvorna, s prosječnom debljinom zidova od 140 cm, imao je kružnu kulu na istoku, dvije četvrtaste kule na jugu i jednu isturenu četvrtastu kulu uz južni zid. Zidine su se pružale rubnim dijelovima zaravni čineći grad skupa s kulama teško dostupnim i neosvojivim.
Uz zapadni zid gornjeg dijela utvrđenja nalazi se donji obor, koji je najvjerojatnije u osmansko doba poravnan i pretvoren u tekiju. Iz ovog obora se, prilaznim putem sa sjevera, dolazilo do glavne gradske kapije, ali njezinih ostataka danas nema. Jugozapadno od grada je toponim Varoš, a i narodna predaja govori da se tu nalazila varoš. Do danas na starom gradu Dubrovniku nije bilo konzervatorsko-restauratorskih radova, pa je utonuo u bujnu vegetaciju listopadnog drveća, a zidine su obrasle u mahovinu i urušavaju se. Želja da se grad zaštiti iskazana je od strane općinskih struktura Ilijaša, udruga i pojedinaca, kao i od strane Dubrovčana, ali prije svih Lukše Kraljevića, koji je ponudio i novčana sredstva za uređenje prilaznog puta. Na koncu par riječi i o nekropoli u mjestu Kopošići, u neposrednoj blizini grada Dubrovnika. Po brojnosti i postotku ukrašenih stećaka te zastupljenosti ornamenata na njima ova nekropola prednjači u regiji. Stećci imaju visok stupanj obrade i evidentan smisao za proporcije, što upućuje na ukus dvorskog miljea kome su pripadali članovi vlastelinskog roda čije grobove natkrivaju. Tu su pokopani knez Batić Mirković, njegova žena kneginja Vukava, dijete i, moguće, otac kneza Batića. Zbog ovih karakteristika pokrenuta je inicijativa da se nekropola barem naknadno uvrsti na listu UNECSO-a, delegiranu ispred BiH, kako bi u budućnosti bila tretirana po standardnim propisima i kriterijima za zaštitu svjetske baštine.
IN MEMORIAM U SPOMEN
TUŽNO SJEĆANJE
Na naše drage
Na našeg dragog brata i snahu
JOSIP FILIPOVIĆ
KATARINA FILIPOVIĆ
KREŠU PENTIĆA
(1936. – 2011.)
(1953. – 2005.)
(1.XI.1993. – 1.XI.2014.)
MIRO FILIPOVIĆ
ILIJA FILIPOVIĆ
IVANU PENTIĆ (6.XII.2001. – 6.XII.2014.) Život se ugasi u trenu, a ljubav i sjećanje ostaju zauvijek. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji
(1958. – 2005.) (1962. – 1999.) Godine prolaze, ali tuga u srcu ostaje. S ponosom i poštovanjem čuvamo sjećanje na vas. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 25. studenog navršit će se godina dana otkako nije s nama naš dragi
(30.XI.2006. – 30.XI.2014.) Dana 30. studenoga navršit će se osam godina od smrti našeg dragog
KREŠIMIR MATIČEVIĆ (3.V.1941. – 25.XI.2013.) Sjećanje na tebe zauvijek će živjeti u nama. Počivao u miru Božjem!
ZVONKE MARIĆA Prolazi osma godina, proći će još mnoge, ali uvijek će boljeti tvoj odlazak. Počivaj u miru Božjem!
Sinovi Josip i Mijo s obitelji i Ronald
STUDENI 2014.
BROJ 239
Tvoji najmiliji
13
EKSKLUZIVNO 6. Ono nešto, neslućeno daleko, useljavalo se i postupno uselilo i među tijesne vareške ulice, u vareške kuće, u kavane, u okupljališta ljudi. Uselilo se u njihove razgovore premda je sve još bilo i nedohvatljivo, a kamoli shvatljivo. Jedino je izvjesno bilo, toliko su bezmalo svi znali, da je silna njemačka vojska nakon zveckanja oružjem po Europi došla i k nama i samo za nekoliko dana, ono za što se mislilo da je vječno, prva zajednička država južnih Slavena, pretvorila se u prah i pepeo. No, to jedva da je u Varešu imalo neki opipljiv odjek osim kratkotrajna pa i tu jednako suzdržana i bojažljiva slavlja, kao uostalom i s uspostavom nove države, hrvatske države, jer sve je nekako bilo i ostalo isto osim ponešto bučnijih zamjena zastava i nešto glasnijeg govora o koječemu zbog čega se praktično još jučer išlo u zatvor. Pa je čak i fra Dominik za te prošle, kraljevske, naše, a vrag će je znati čije, vlasti zapao zatvora, prisjećali su se oni što se u sve razumiju, a što se u Varešu, pa još s parokom, nije upamtilo ni za najgoreg turskog vakta... A to je, ako ćemo pravo zapravo, pa još jučer bilo... Prije koju godinu... I dok nitko ništa još nije znao i dok se o svemu samo nagađalo, a strah kao sjećanje na još nezacijeljene rane iz onog velikog rata oživljavao u svijestima ljudi, svi su hitali pitati one pametnije, one upućenije što je činiti da se nekako sačuva mir i sigurnost, ono jedino važno običnom čovjeku, nedoraslom i nesviklom velikim povijesnim lomovima, a, eto, ako bi kojim slučajem i u Varešu što po zlu krenulo... Premda ne bi smjelo, jer svakoj je vlasti, umovali su oni što su ih smatrali mudrijima, potrebna i ruda i željezara i dobar majstor, a kad je rat sve to još i više... Općinski načelnik Franjo Idžaković, koga je rat zatekao na toj službi, a nova vlast nije imala ni volju ni želju naprečac ga mijenjati, a i što bi kad se pokazalo da nema razloga, češće je tih dana svraćao u župni stan, gdje se okupljala ne baš broj-
PRIČA O VAREŠKOM FRATRU, ŽIDOVU I RATU (III) Piše Željko Ivanković na, ali ugledna vareška čeljad. Ugledna? Ma, eto, ona koja se osjećala i pozvanom i odgovornom misliti i djelovati u novom vremenu. Za opću stvar, kako se govorilo, ali bogme ponajprije za sebe i svoju guzicu, kako je narod oduvijek zvao borbu za svoje interese. A ako je itko u takvim vremenima mudar i pametan, zna to bosanski čovjek odvajkada, onda je to fratar s kojim se toliko toga kroz povijest preturilo preko glave... I kamo otići na čašicu, na razgovor, na savjet nego njemu, kod koga su se ipak stjecali i brojni ljudi i brojne i različite, pa kakve-takve, ali ipak – obavijesti. Bilo one odozgo, bilo one s terena... 7. Jedne se večeri, nakon večernje mise i ugodnog razgovora u crkvenom dvorištu, a nakon što su priče o ratu sve raznolikije i sve češće pristizale u Vareš, na fra Miro-
slavov diskretan poziv, viđeniji vareški ljudi nađoše uz piće i mezu u župnom stanu sa župnikom na razgovoru. I sve bi bilo kao i svaki put da sad tu nisu bila i oba kapelana, pa se cijela stvar uz njih, k'o uz kakve svjedoke, doimala mnogo ozbiljnije, službenije. – Eto, župniče, samo što smo se obradovali da napokon imamo svoju državu, i nekako se na nju još nismo ni svikli, a već do nas dopiru glasi koji nisu nimalo dobri... – počeo je zabrinuto načelnik Franjo. – Sa svih su strana na nju, izgleda, dušmani kidisali... – Mi to ovdje, doduše, još ne osjetimo, ali valjat će nam je braniti... – dometnu Zvonko Franjić, koji je odnedavno iz Sarajeva postavljen za policijskog povjerenika. – Braniti? A kako? Čime? – čuše se glasovi. – Ha, braniti nam je... A kakva mi je i
95,
Hz
3 i 101,1 M
Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina
tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com 14
BROJ 239
STUDENI 2014.
država koja se ne brani ili, ne daj Bože, ne zna braniti? – pokaza načelnik malo i političkog znanja. – Slaba je, mlada, neiskusna... Trebat će joj mnogo i naše podrške... – Zvonko će opet nakon načelnika. – Ja, što reče... Moj Franjo! – župnik će zabrinuto nakon što je malo počuo početak priče i kao pravi domaćin natočio prvo piće. – Nama je prije svega što bolje i savjesnije raditi svoj posao. I ne gubiti ljudskost... – pošutje pa naglasi: – Ljudskost! – E, moj paroče, da je samo to... – umiješa se načelnik. – Sve smo ti više pod pritiskom iz Sarajeva. I mi u općini, ali i rudnik i željezara... Znaš koliko je Vareš u ovakva vremena, posebno u ovakva vremena, važan državi... Još državi u ratu... – pokaza potrebu naglasiti. – Ali i onima koji na državu udaraju... – dometnu Zvonko. – Sve je tako. Sve. Samo, plašiti se da nam država, baš takva, i mlada i neiskusna, već na početku ne zastrani... I ona, ta država, a i mi s njom. Da sama, braneći se, ne počne činit zlo, da se zlom ne počne braniti. Jer, ništa njoj ne može naštetiti koliko ona sama sebi, koliko mi sami njoj... Pa eto, i Kraljevina se brzo raspala, jer nije
bila majka svim svojim narodima. Nije... Svjedoci smo svi ovdje... A mislilo se vječno će... – fra Miroslav pokaza zabrinutost kao netko tko vidi i zna više od ostalih, ili tek sluti. – Jer rat je, a u ratu je samo korak između činjenja vlasti i činjenja zla... Samo korak između obrane i činjenja zla u ime te obrane. Ma ni korak. Evo ovolino – reče župnik pokazujući vrh nokta na palcu. – A mnogi će, mnogi će kušati loviti u mutnom... Ovo je vrijeme ko stvoreno za takve... – Naša je, kakva god da je... Naša država... Sanjali smo je stoljećima... – prakaratur će Jozo u gotovo molitvenom zanosu. – Naša!? Polako, polako, Jozo... Kažeš naša država?! Naša?! Zar nismo i nakon što je, poslije Turaka, došla Austrija, govorili "naša država"? Zar nismo i osamnaeste govorili "konačno imamo našu državu"? Pa i ovo sad. Naša. Jest naša, ali ja sam, svi mi smo kršćani i mene, nas obvezuje prije svega ona Isusova "Bogu Božje, caru carevo"... – župnik će zagrmjeti glasom kao s propovjedaonice. – Ma rat je i drukčije se država brani u ratu, drukčije u miru... – reći će načelnik. – Jest, sve je kako kažeš. Ali ja se plašim zla koje bi ta naša Hrvatska mogla počiniti već na početku... Ne zaboravite –
naša će država biti samo ona u kojoj zbog nje neće katolik morati biti manje katolik, pravoslavac manje pravoslavac ili musliman manje musliman. U našoj će državi morati biti mjesta za sve ako već ne i lijepo svima. Svima! Pa i crnom ciganinu ili, evo, našem prvom susjedu Haimu i sestri mu... – zamišljeno će, gledajući preko naočala, župnik, nakon što je glavom pokazao u pravcu crkvenog dvorišta na čijem se rubu nalazila Haimova ljekarna i njegov stan. – Jer, po čemu ćemo se inače razlikovati od prethodnih koji nam, evo, samo kažemo, nisu valjali... Po čemu? – Nama je čuvati mir ovdje, braniti sebe i državu ovdje, a velikom se politikom ima tko baviti... Pustimo se mi ovdje velike politike – reče Zvonko. – Jest, tako bi najbolje bilo kad bi ta velika politika pustila nas... Ali ako nama ovdje dođe rat, ma džaba ti sve... – kuckao je odlučno kažiprstom o stol. – Tu velike pameti nema... – pokušao se u razgovor uključiti i stariji kapelan, fra Ivo. – A rat, to barem znamo, ne mogu zaustaviti ni Zvijezda, ni Perun, ni Bogoš... Male su njemu sve ove vareške planine ako se zlo zavalja prema nama... – mlađi će kapelan, fra Jozo. (nastavit će se)
IN MEMORIAM MALA MARIJA MALIĆ 13.VII.1922. – 19.X.2009.
STUDENI 2014.
BROJ 239
15
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
Našoj dragoj
Dana 10. studenog 2014. navršilo se 40 dana otkako više nije s nama naš dragi
KATI KRISTIĆ rođ. Jozeljić (1945. – 2014.) Hvala svima koji su nam izrazili sućut i bili uz nas u teškim trenucima. Počivala u miru! Sin Vito, kćeri Jadranka i Dubravka, braća Šimo i Mijo, sestra Ana, unučad Boro, Mihael i Mario, zet Samson, nevjesta Bosa
IGNACIJE JOSIPOVIĆ (1930. – 2014.) Dragi tata, naučio si nas voljeti, ali nisi rekao koliko će boljeti kad odeš… Počivao u miru! Tvoji Subotići
POSLJEDNJI POZDRAV ZLATKU MATIĆU
POSLJEDNJI POZDRAV
(23.I.1969. – 19.X.2014.) Suze poteku, sjećanja naviru, pogled odluta u daljinu, a ti ostaješ u našem srcu. Odatle nam te nitko ne može uzeti, tu ostaješ vječno. Zahvaljujemo rodbini i prijateljima koji su nam pomogli i bili uz nas u najtežim trenucima. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji
(11.XII.1936. – 22.X.2014.) Tebe više nema među živima, ali ćeš uvijek živjeti u našim srcima i mislima. Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli u teškim trenucima. Počivao u miru Božjem!
POSLJEDNJI POZDRAV
IN MEMORIAM
našoj dragoj
našem dragom
MIJI PILJIĆU
Sinovi: Tihomir i Ivica s obiteljima
BOŽI KALFIĆU
BERNARDICI KALFIĆ
(24.XII.1935. – 10.XII.2012.)
(21.XII.1929. – 11.X.2014.) S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!
Ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivao u miru Božjem!
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(18.X.2006. – 18.X.2014.) Dana 18. listopada navršilo se osam godina od smrti naše drage
Dana 22. listopada navršile su se dvije godine otkako više nije s nama naš dragi
JUSTIN DODIK
ANKICE GOGIĆ rođ. Pavlić Neka mir i tišina vladaju nad grobom tvojim, a sjećanje na tebe mi nosimo u srcima svojim. Počivaj u miru Božjem! Vedrana, Eugen i Martina
(1937. – 2012.) Ostaješ živjeti u našim sjećanjima. Počivao u miru! Supruga, sinovi, nevjeste i unučad
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(1.XI.2001. – 1.XI.2014.) Navršilo se 13 tužnih godina otkako nije s nama naša draga
(2.XI.1993. – 2.XI.2014.) Dana 2. studenog navršila se 21 bolna godina otkako nije s nama naš voljeni i neprežaljeni sin i brat
VALERIJA SEMUNOVIĆ
ANDRIJA DODIK
Kada mi je teško i duša me boli, gledam u nebo jer tamo je netko tko me voli i koga volim.
Ne postoji utjeha ni zaborav, samo tuga i sjećanje. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!
Tvoji najmiliji: suprug, djeca, zet, nevjesta i unučad
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(2.XI.1993. – 2.XI.2014.)
Na drage roditelje
Na našeg dragog
MARIJANA I MARINKO FRANJIĆ
MLADENA ZOVKU
''Duše naših duša… putujte nebeskim prostranstvom i kroz našu vječnu ljubav živite...
S ljubavlju, tvoje: supruga Vera i kćerka Iva
16
Tvoji najmiliji
BROJ 239
i spokojni budite'' Kćerke Marijeta i Marijela STUDENI 2014.
IN MEMORIAM VATROSLAV BOŽIĆ (23.X.2004. – 23.X.2014.) Dragi naš Vatroslave, četiri decenije od tvog rođenja, koje se napuniše ovih dana, ispuniše naše živote emocijama neopisive jačine. Prve tri bijahu u potpunom zagrljaju tvoje prisutnosti jer bio si prisutan za sve nas, tvoje nesebičnosti jer tako si svima pružao sebe i sve oko sebe, snage, volje za životom, ljubavi, iskrenosti, beskrajne dobrote što si zapravo jednostavno bio ti. Ovu zadnju deceniju od tog kraja listopada prepunu toliko toga suprotnog, bolnog, neočekivanog, neprihvatljivo crnog i surovog dočekasmo jako nespremno, onako kako to mogosmo, znasmo i umjesmo. Bogu zahvaljujemo što ti dade sve te osobine jer nam baš one daju snagu, nikako da prebolimo jer je to definitivno nemoguće, nego tebe imati trideset godina dade dovoljno snage da kroz ovo četvrto desetljeće mogosmo uopće pokušati naviknuti na život s neizmjernom prazninom, prazninom koju čujemo svuda oko sebe, vidimo svugdje gdje tebe gledasmo, osjećamo u našem okruženju i nosimo se s njom u našim srcima. Sretan ti dan rođenja, dragi naš Vatroslave, a onaj drugi nezaslužan je pomena jer od listopada koji nam te donese, a i odnese, ti živiš i u našim srcima živjet ćeš vječno. Neka ti je laka zemlja, uz naš već uobičajeni pozdrav: "Mir s tobom" – i ti s njim! Tvoji najbliži: Miro, Blaženka, Klara, Leo-Vatro, Slavka, Dorian, Tiana, Sanja i Vjeko
TUŽNO SJEĆANJE JANJA ŠIMIĆ
TUŽNO SJEĆANJE (23.X.2010. – 23.X.2014.)
VLATKO MIOČEVIĆ
(4.XI.2011. – 4.XI.2014.)
Sin prepun pažnje, otac s obiljem brižnosti, muž s prevelikom potrebom za nesebičnim dijeljenjem, brat preispunjen ljubavlju, čovjek prepun dobrote, radnik neograničene snage, kum i drug do beskraja – sve je ovo tek jedan dio onoga čime je zračilo tvoje tijelo koje više ne srećemo, ali tvoje ime, tvoja duša, tvoj lik, sve to i mnogo više od toga istinski bijaše, jesu i zauvijek ostat će kao neka u zlatni okvir uramljena slika na svakom zidu u koji pogledamo, zaustavivši se na jedan moment da bi pomislili na tebe.
MARIJAN ŠIMIĆ (14.XII.2008. – 14.XII.2014.) Po dobroti vas pamtimo, s ponosom spominjemo i u srcu zauvijek čuvamo. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji
SJEĆANJE Na naše drage
Neka ti je laka zemlja, a ponos će nam pomoći da živimo s prazninom koja ostade u prostoru, ali duša svakog od nas preispunjena je veličinom tebe. "Mir s tobom!" Miočevići iz Švicarske, Miro, Blaženka, Klara, Leo-Vatro, Slavka, Dorian, Tiana, Sanja i Vjeko
SJEĆANJE Na drage roditelje
LADISLAV PETROVIĆ Pere
PERO TURBIĆ
MARICA TURBIĆ
(1912. – 1963.)
(1920. – 1992.)
(1915. – 1943.)
JELENA PREUS rođ. Kajić (1917. – 1995.) Filip Petrović s obitelji
TUŽNO SJEĆANJE Na naše drage
JOZU PEŠTIĆA
NADA MILORADOVIĆ rođ. Turbić
(1934. – 2000.)
(1938. – 2006.)
ŽELJKA PEŠTIĆA (1957. – 2004.) Uspomene na Vas ostaju vječno u nama. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: supruga i majka Jozefina, kćerke i sestre Vesna i Jasna s obiteljima STUDENI 2014.
BROJ 239
Kada se ugasi svjetlost života i zvijezda izgubi svoj sjaj, samo zvona zvone u sjećanje na vas. Vaši najmiliji
17
IN MEMORIAM IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 7. studenoga navršilo se sedam godina otkako više nije s nama naš dragi
MIJO MRLJIĆ
(11.XI.2008. – 11.XI.2014.) Dana 11. studenog navršilo se šest otkako nije s nama naš dragi
(7.XI.2007. – 7.XI.2014.) Uvijek ćeš biti u našim srcima i dio naših najdražih uspomena. Počivao u miru! Tvoja supruga Katarina, djeca Tanja, Tomislav i Dajana, nevjesta Irena, zet Mile i unučad Filip, Mia i Mateo
S ljubavlju te spominjemo, po dobroti i plemenitosti pamtimo, a u srcu zauvijek nosimo. Počivao u miru Božjem! Tvoji najdraži: supruga Lucija, djeca Ranko, Darko i Gabrijela, nevjesta Stanislava, unuke Monia, Kristina i Klara
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
povodom treće godišnjice smrti naše drage
(18.XI.2009. – 18.XI.2014.) Na našeg dragog
VINKO GAVRAN
SNJEŽANE PLEJIĆ rođ. Mutić (16.XI.2011. – 16.XI.2014.)
TOMISLAVA BRĐANOVIĆA
Sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem. Počivala u miru!
Sjećanja na tebe zauvijek ostaju u našim srcima. Počivaj u miru!
Sin Nikola i suprug Željko
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(19.XI.2001. – 19.XI.2014.)
Dana 19. studenog navršit će se deset godina od preranog odlaska mog supruga
Dana 19. studenog navršit će se 13 godina otkako nije s nama naš dragi
MARIJANA FRANJIĆA Pere I opet studeni tužan i bolan zbog rastanka s tobom za sve nas koji smo te voljeli. S ponosom čuvamo uspomene na tvoj plemeniti lik.
ROBERT FRANJKOVIĆ Ostaješ živjeti u našim sjećanjima.
Supruga Janja i djeca Helena, Severin i Nikica, s obiteljima
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 22. studenog navršit će se tri godine otkako više nije s nama naš dragi suprug i otac
(23.XI.1993. – 23.XI.2014.) Dana 23. studenog navršit će se 21 godina otkako nas je napustila naša draga
ANTO ŠIMUNDIĆ (ŠIMUNDIJA) (22.XI.2011. – 22.XI.2014.) Godine prolaze, ali tuga ne. Još uvijek boli praznina koju si ostavio za sobom i još se uvijek samo učimo prihvatiti spoznaju da više nisi s nama. Molimo Boga da podari mir tvojoj duši i vjerujemo u ponovni susret u vječnosti. Vole te tvoji Dragica i djeca
MARIJA BRĐANOVIĆ Uspomena na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila. Počivala u miru Božjem! Obitelj Brđanović
SJEĆANJE
IN MEMORIAM
na našu voljenu
NADU KALFIĆ (24.XI.2008. – 24.XI.2014.) S ljubavlju koju smrt ne može prekinuti, s tugom koju vrijeme ne može izliječiti, tvoji:
ANTONIJA LUČIĆ
RUDOLF LUČIĆ
(3.VI.2014. – 3.XII.2014.)
(30.XII.2012. – 30.XII.2014.)
sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro s obiteljima, sestrična Silvana s obitelji
18
BROJ 239
Ostajete živjeti u našim srcima i mislima. Počivali u miru! Obitelji Lučić i Tomić STUDENI 2014.
IZ STARIH ALBUMA
TAMBURAŠI Fotografije ustupili Kruno Petrović i Ilija Malbašić
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
STUDENI 2014.
Potoci su imali tamburaše početkom tridesetih godina prošlog stoljeća (fotografija lijevo), i Pržići su ih imali početkom pedesetih (fotografija desno). Vareš ih nema danas! osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 239
19
TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA
Na sajmu u Fojnici Uz blagonaklonost i "konvertibilnu" potporu općinskog načelnika, krajem prohladnog listopada u Fojnicu je otputovalo tuce entuzijasta i zaljubljenika u vareško organsko, u maglovitu viziju da od zdravog domaćeg proizvoda i turizma u Varešu možda jednog dana nešto i bude. Turizam i poljoprivreda su neraskidivo vezani, jedno uvjetuje drugo, a isto tako Vareš, Kreševo i Fojnica imaju puno dodirnih točaka: sličnu povijest, rudarstvo, arhitekturu, imena ljudi, običaje... Na "Fojničkoj trpezi", kako je glasio službeni naziv gastrosajma, poredano: keške, burek, zeljanica, uljevak, sir, dimljeno meso..., sve protkano kojom bocom "razgovoruše", soka od brusnice, maline, bokalima 'ladne ružice, a zaslada palačinke s domaćim džemom i pekmezom. Među ovim kulinarskim čarolijama vidno mjesto zauzela tepsija pogarske ormašice, uvaljane onako po starinski, na "brdo". Vrijeme bez kiše, dosta izlagača i sudionika, zavidan broj posjetitelja... Međusobna priča i razmjena iskustava doprinesoše da dan prođe više nego brzo, a na kraju kao šlag na sva zbivanja dođe posjet franjevačkom samostanu i obilazak muzeja punog vrednota iz zajedničke nam (srednjo)bosanske prošlosti.
Priredio J. Klarić