LIST VAREŠKIH HRVATA
NAŠIH PRVIH 20 GODINA S vama u izbjeglištvu i u povratku na rodni prag S vama u iseljeništvu kao prozor u voljeni grad
9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €
GODINA XX. • BROJ 240 • PROSINAC 2014.
UVODNIK
IZME\U 2 BROJA
O
voga puta zbog skraćenog Uvodnika nećemo se tematski udaljavati iz naše kotline. Otvaramo ga evidentirajući, za vareške pojmove, povijesni posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića, čime smo i mi svojih 20 godina otkako postojimo i pišemo okrunili ugostivši iz prve ruke dosad najvišu političku ličnost na našim stranicama. U gospodarstvu, tmuran konac godine. Pilanu kineske kompanije "Bluhend Wood" u Ponikvama neisporučivanje ugovorenih količina sirovine od strane kantonalnog ŠPD-a poljuljalo je do te mjere da, nakon otpuštanja 33 radnika, nije isključen ni scenarij zatvaranja, ako tako odluči inspekcija koja se navodno očekuje iz Kine. U upravi nisu bili kooperativni usmjeravajući nas od jednog do drugog menadžera, a svaki bez ovlasti za davanje izjava. Glas o tome da pogon tekstilne tvrtke "Alma Ras" u privatnom vlasništvu olovskog općinskog načelnika seli iz Vareša u Visoko provjerili smo kod njega osobno i rekao je da takva odluka nije konačna, ali se razmatra zbog sporova s radnicima i ataka odvjetnikâ na firmu. Ovu lošu sreću s privatnim tvrtkama sa strane pokušali smo ublažiti donoseći u ovom broju dva dobra poduzetnička putokaza kako se može koristiti vareške prirodne resurse. A ovim svečarski ukoričenim brojem polaže se točka na dva desetljeća izdavanja Bobovca. Kad smo ono dostigli stotinu brojeva, neki će se sjetiti, anketirali smo vas pitajući da li nastaviti dalje, no već odavno nema potrebe za tim. Uz vašu podršku i odanost podnijeli smo usputne krize, ali i niske udarce s onih najmanje očekivanih strana, te izašli jači i najzad preporođeni tiskom u boji. HKD "Napredak" – Podružnica Vareš, kao naš osnivač, povodom ovog jubileja organizira svečanu akademiju u velikoj općinskoj dvorani 19. prosinca u 18 sati, pa ovu obavijest smatrajte i svojom pozivnicom. A u ime redakcije hvala svima na dosad pristiglim čestitkama i donacijama.
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Kršteni: Oliver Ilić (Damira i Ljiljane). Umrli: Berislav Koroušić (1939.), Jelica Sertić rođ. Čuić (1946.), Ivo Bogeljić (1938.), Anđa Čingel rođ. Kozarić (1937.), Ignac Krivošić (1941.).
DONACIJE ZA "BOBOVAC" Anton Trogrlić, Nizozemska – 30 KM,
ŽUPA BOROVICA Umrli: Lucija Džoja rođ. Gluvić (1965.)
Vlatka Kraljević, Njemačka – 20 KM,
ŽUPA VIJAKA
Mirjana Džoja, Australija – 280 KM,
Umrli: Valentin Verhnjak (1927.).
D. J., Vareš – 30 KM, Umrli u studenom: Mahmut Jaganjac (79), Bakir Muftić (52), Fuad Hurić (80), EVIDENCIJA Taiba Artuković (72), Hasan Hasanović (84), Stana Martinović (63), Aiša Muftić MUJE ČURTIĆA (83), Salko Ahmedović (65), Muhamed Beganović (84), Čedo Simić (51), Dušanka Hinger (65). Naslovnica: M. Marijanović
2
BROJ 240
N. N., Vareš – 20 €.
Svima hvala lijepa! PROSINAC 2014.
VIJESTI IZVANSUDSKA NAGODBA U sjedištu Vlade Zeničko-dobojskog kantona u Zenici dana 17. studenog 2014. godine potpisana je izvansudska nagodba između Općine Vareš i kantonalnog "Šumsko-privrednog društva" d.o.o. Zavidovići. Nagodba je postignuta temeljem pravosnažne presude Općinskog suda u Zenici i Zakona o šumama Federacije BiH, a koja se odnosi na period 2005.-2009. godine. Riječ je o dugu Kantona prema Općini Vareš u iznosu od 688.654,77 KM, s tim da ta sredstva predstavljaju samo glavnicu, a nagodbom se Općina odriče zateznih kamata i troškova postupka ukoliko Kanton uredno ispoštuje obročnu otplatu sukladno nagodbi. Definirano je, naime, da se dug otplati u periodu od 36 mjeseci, počevši od 1. prosinca 2014., u jednakim ratama od 19.129,30 KM. Stoga je Općina podnijela zahtjev za odgodu izvršenja sudske presude do 1. studenog 2017. Nagodbu su potpisali kantonalna pravobraniteljica Zlata Marjanović, direktor ŠPD-a Alija Hadžiabdić i načelnik općine Vareš Avdija Kovačević. SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 27. studenog svoju 23. redovitu sjednicu i na njoj razmatralo 15 točaka dnevnog reda. U rad se krenulo s Prijedlogom Zaključka o prihvaćanju izvansudske nagodbe Općine s Kantonom u svezi naplate duga nastalog po osnovi Zakona o šumama, koju je dakle trebalo verificirati. Općinska pravobraniteljica Elma Brčić obrazložila je motiv zbog kojeg se prihvatilo ponudu o nagodbi kazavši da se Općina Vareš nalazi na 1004. mjestu u redu za naplatu predmetnog duga od Kantona, koji je, sudeći prema tolikom popisu dugovanja po izvršnim presudama, pravi fenomen kad uopće još egzistira. Kako se redoslijed isplata navodno strogo utvrđuje prema datumu donošenja pravosnažnih presuda, potpuno je neizvjesno koje bi godine Općina Vareš mogla dočekati isplatu svojih 688 tisuća KM. No, vijećnici su odreda izražavali skepsu u pogledu toga da će se Kanton pridržavati redovite isplate rata, što je na određeni način već i predviđeno nagodbom, u stavci koja kaže: ukoliko izvršenik bude kasnio s plaćanjem rata dva mjeseca uzastopno, tražilac izvršenja će predložiti nastavak izvršnog postupka kod nadležnog suda. Pravobraniteljica se upravo i pozvala na ovaj zaštitni mehanizam kojim Općina može vratiti stvari na početak te tako ponovo stati u red, što aktualne vlastodršce u Kantonu zasigurno ne bi uzbudilo jer bi odgođeni dug s kamatama ionako pao na leđa tko zna kojim strukturama tko zna kad u budućnosti. Ovako neodgovorna fiskalna politika viših instanci u državi, kojom se već odavno izjeda vlastito tkivo, slaba je nada općinama da će dočekati providna dana. PROSINAC 2014.
Vijećnik Hrvatskog saveza Mario Mirčić uzgred je pokušao inicirati ponovno sastajanje općinskih vijeća Vareša i Olova te zauzimanje stajališta o pomalo već zaboravljenim odlukama iz srpnja 2013. godine koje se tiču formiranja vlastitog ŠPD-a. Ako općine nemaju snage provesti ovu svoju odluku, a pogotovu onu o zabrani sječe i odvoza oblovine, onda ih trebaju staviti izvan snage, smatra on. Međutim, nije Mladena Jurkić i na tu temu, našao raspoloženih sugovornika Šimić odavno postala tim prije što je taDanijela nemoć svima jasna, a rasprava te vrste odvede daleko u širinu i skonča u beznađu. Osim toga, na red za razmatranje čekala je poslastica u vidu izmjena i dopuna proračuna Općine Vareš za 2014. godinu. To je prostrano područje u kom vijećnici dočekaju priliku iznositi prigovore nebrojenim stavkama, čije se prihodne i rashodne strane malo kad poklapaju, ali ni to nikad ne donese ploda, ne doprinese promjeni razmišljanja i ponašanja, jer je "opća situacija teška" i "takva kakva jest". Izmireni sa sudbinom, pri čemu govornica služi samo kao ispušni ventil, izabrani predstavnici stranaka i naroda najzad zaključe da preostaje nastaviti po starom. Kad je došlo na red Izvješće o aktivnostima i stanju poljoprivredne proizvodnje na području općine Vareš u tekućoj godini svi su se prisjetili ispuhalog entuzijazma, kojeg, naravno, nisu pratila zacrtana proračunska izdvajanja. A poljoprivreda je u trenucima donošenja Strategije izgledala kao najednom otkrivena velika uzdanica i budućnost razvoja općine Vareš. Željeli smo i sami podsjetiti na to kroz razgovor s prof. Nezirom Tanovićem u prošlom broju Bobovca. Za ovu sjednicu iz Policijske stanice Vareš, kako su i tražili, vijećnicima je dostavljena informacija o okolnostima koje su, umjesto do obnove, dovele ustvari do devastacije nogometnog igrališta u Vareš Majdanu. Policija je u svom aktu prije svega uputila načelnu primjedbu, kako naručiteljima informacije tako i sudionicima početnih aktivnosti oko "projekta obnove", da do trenutka primanja zahtjeva za informacijom nije dobila bilo kakvu službenu prijavu krivičnog djela koje je za posljedicu imalo nastanak materijalne štete na imovini NK "Vareš", niti još uvijek ima dovoljno elemenata za podnošenje krivične prijave – što bi značilo da je sve završilo na "prikupljanju saznanja". A iz tog prikupljanja, u kom se imenuje i neke od njih, vijećnici su istom postali obaviješteni da je početku radova prethodio dogovor između Amira Jaganjca, koji se predstavio kao ovlašteni predstavnik francuske organizacije "C.O.T.W." i, s druge strane, predstavnika lokalne zajednice, NK "Vareš", te lokalnih tvrtki. Dogovor, postignut u zgradi Općine lipnja 2013., navodno je zasnovan na principu donatorskih sredstava, navodi policija.
BROJ 240
Čestit Božić
Sretna Nova godina 3
POLJOPRIVREDNIK ZA UZOR
Pa mu ne daj poticaj Čestit Vam Božić Namamljeni na asfalt, zabavljeni informatičkim čudima i priklonjeni općem izgovoru da se poštenim radom u ovoj zemlji – a pogotovu na vlastitom komadu te zemlje – ništa ne može postići, okrenuli smo se olako od izvora života, od sela. Farmer i proizvođač izvrsnog sira, Josip Babić sa Zarudja, svojim primjerom obara tu tvrdnju. I ne samo to: vezao je za sebe kooperante osiguravajući im otkup i priliku da kod svoje kuće ostvare dodatnu, a nije rijedak slučaj – i jedinu zaradu. Općina bi to morala prepoznati.
i sretna i uspješna 2015. godina! FA
RMA
ZARUDJE
M. Marijanović
J
osip je nakon rata ostao zarađivati plaću u gardijskoj uniformi, ali za njega straže i dokolica više nisu imale smisla. Zgrabio je priliku za odlazak uz otpremninu i pun snage odlučio zasukati rukave na obiteljskom imanju. S neobičnim viškom hrabrosti počinje dizati kredite i kupovati krave. Dograđuje štalu, ulaže u opremu za preradu mlijeka, upušta se i u otkup. S ove distance, smatra da su ga upravo krediti u trenucima posrtanja i kolebanja tjerali naprijed, jer nije se mogao zamisliti u klubu onih koji su zagorčali život svojim jamcima. Mikrokreditne organizacije i banke rado su mu, s onom perverznom ljupkošću, posuđivale i izašlo je to na ukupno 120 tisuća maraka, a on im je uredno vratio oko 170! Priznaje kako danas nema više elana ulaziti u takve aranžmane, radije će, kaže, pomalo i razumno ulagati s obrtnim sredstvima. Ono što je uvrnuto, ali za naše društvo tipično, kad su se u poratnim godinama dijelile krave od strane kojekakvih organizacija kao poticaj zapošljavanju, održivom povratku, razvoju ruralnih područja i svemu tako lijepo skićenom, dobivali su ih oni koji će ih ubrzo potom prodati ili zamijeniti za kakva golfa. Jo-
sipa, naravno, u toj priči nije bilo, on svakako diže kredite i kritički se izjašnjava o trendu prepravljanja štala u garaže. U klimi neprolaznih nacionalnih podjela, koje se svake dvije godine pred izbore iznova propagiraju u društvenom domu svakog većeg sela, Josip radi novi pomak jer – koliko god bi neki i krave nacionalno podijelili – niti mlijeko ima što s politikom, niti ima drugu boju osim bijele. Gradi odnos s domaćinstvima prvo na Striježevu, zatim i na Budoželju, gdje je već postojala tradicija proizvodnje mlijeka za otkup uz zdravstveni nadzor. Stječe povjerenje seljana i danas ondje ima 80 kooperanata sa 150 grla. Oni svakog jutra već u pet sati muzu krave da mu isporuče mlijeko, on ih svakog petog u mjesecu isplati do posljednjeg feninga. Posudi novac ako ga u tom trenutku nema, ali neće okasniti ni jedan dan. Zna i sam kako je to kad se, recimo, s dočeka Nove godine mora poći pravac u štalu, zato cijeni taj rad i više puta naglašava u razgovoru koji smo vodili – seljaka treba zaštititi. Čuje se i s druge strane da mljekari za Josipa imaju samo riječi hvale. Pala je večer i upravo je vrijeme da se pođe do štale, izgubljene u prosinačkoj
Tel. 061/522-553 magli. U njoj trenutno ima devet grla. Josip nije od onih gazda što glume velike gazde i od kredita prvo kupe šminkerskog terenca, još dok smo vodili razgovor uz piće dalo se zapaziti radničke ruke. Odijeva radni kombinezon i obavlja mužnju. Opremu potom pere na propisnoj temperaturi vode i raskošno je sapira. Pet je voda doveo do svoje farme i pogona za preradu, ukopavši time pod zemlju približno 20 tisuća KM. U prostorijama prerade i skladištenja vladaju savršeni sanitarni uvjeti. Tu se prometne u prosjeku 800 litara mlijeka i dnevno se radi 100-120 punomasnih sireva. Dio njih ide u prodaju nakon dimljenja, a upravo takvi s police dozivaju mirisom od kojeg bi i sit ogladnio. Kad je Josip nosio prvi put svoj proizvod u nadležni zavod na utvrđivanje sastava i kakvoće, pogodite kakav je rezultat bio. Takav da stručno osoblje otad jedva čeka svaki novi sir Farme Zarudje na pregled. Šteta je samo što se i osobnu preporuku toga osoblja ne može dopisati
Sir s okusima Zvijezde
Na farmi Josipa Babića
4
VAREŠ
BROJ 240
PROSINAC 2014.
(NE)OSTVARENE VEZE na deklaraciju. Ili pak ovu: nagrađivana novinarka i međunarodno priznati ekspert za hranu Susan Herrmann Loomis u sklopu svojih putopisa dospjela je na Zarudje. Zabilježila je potom da boljega sira nije kušala. Josip to objašnjava spletom triju faktora: prirodnom ispašom (jer i zimi se grla hrane isključivo sijenom, bez silaže i koncentrata), idealnom nadmorskom visinom (1200m) i izvorskom vodom, a ostatak tajne okusa krije se u recepturi. Stoga ljeti, kad su na godišnjem odmoru u zavičaju i ne nađu mu sira na prodajnom mjestu, kupci Josipu dođu na kućna vrata, a bilo je i slučajeva da su pitali može li im ga poslati do Hrvatske u poštanskom paketu. Ljeti je naročito povećana potražnja za sirom sa Zarudja – možda ne biste očekivali – u Neumu. Josip se na južnom tržištu solidno nametnuo i njegov se prvoklasni proizvod ustalio, pođimo natrag s priobalja, na policama pojedinih marketa u Čapljini i Mostaru, ali i u Sarajevu, Kiseljaku, Kreševu, Srebreniku. Tako je općina u ovoj oblasti dobila brend i svi kupci kada ga naručuju čine to tražeći "vareški sir". Uglavnom, plasmanom ovoga sira Varešu se osigurava dotok od oko 15 tisuća KM mjesečno i neki bi mljekari vjerojatno, da im nije prihoda od toga, podebljali statistiku na Birou za zapošljavanje. Zato bi Općina trebala povesti računa o ovom zdravom proizvođaču još zdravijeg sira, cijeneći nadasve njegov odgovoran odnos prema kooperantima. A može to učiniti na dva načina. Jedan je onaj kad zimi zapuše snijeg, da ima na umu kako svi ti ljudi i njihovo mlijeko ovise o prohodnosti. Kasno je kad ukisne. Drugi je način spomenuo stručnjak za agrar prof. Nezir Tanović u prošlom broju Bobovca, predlažući modus po kom bi, ukoliko se poljoprivrednik odvažuje ući u kredit, Općina preuzela otplaćivanje kamata, a da on vrati samo glavnicu i da mu se to vodi kao poticaj. Ako se općinski vijećnici zauzmu za ovaj prijedlog i konkretiziraju ga, bit će to njihov glas za selo, za život i ljude koji dokazano hoće raditi.
Vareš i Udruga "Prsten" U "Bobovcu" broj 238 pisali smo o nastojanjima oko uvezivanja i suradnje vareških privatnih poduzeća čiji su vlasnici Hrvati s Udrugom bosanskih Hrvata "Prsten". Nevezano za te kontakte, sukladno svojoj misiji Udruga "Prsten" ocijenila je vrijednim podržati list "Bobovac" u prigodi dva desetljeća njegova izlaženja, ne samo moralno već i materijalno. Uzgred koristimo priliku predstaviti djelovanje ove udruge. Zrinko Deronjić
U
druga bosanskih Hrvata "Prsten" vodeća je nepolitička i neprofitna udruga u RH za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, a u cilju očuvanja temeljnih vrijednosti jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. UBH "Prsten" utemeljena je 9. listopada 2005. godine u Zagrebu. Koncipirana je na regionalnom principu predstavnika općina bosanske Posavine i srednje Bosne. Udruga "Prsten" se financira isključivo članarinama, sponzorstvom i donacijama dobrih ljudi, kojih ima jako puno. Kada smo kod humanitarnog djelovanja udruge, dodijeljeno je puno stipendija učenicima i studentima u tri kategorije: djeci smrtno stradalih i nestalih branitelja HVO-a, onima kojima je novčana pomoć potrebita i nadarenim studentima, a koji po završetku studija imaju osiguran posao u poduzećima donatora UBH "Prsten". Velike se nade polažu u razvoj poduzetništva na našim prostorima, napose u ekološkom smislu i očuvanju prirodnog okoliša, jer okoliš je temeljna odrednica strategije gospodarskog, ekonomskog i socijalnog razvoja društvene zajednice.
Naime, prema studiji o zdravstvenom stanju okoliša, izrađenoj 2002. godine za potrebe svjetskog ekonomskog foruma u New Yorku, od 142 države svijeta Hrvatskoj je pripalo visoko 12. mjesto, a BiH je na 58. mjestu. Znakovito je pritom kako su najrazvijenije zemlje svijeta, iako lideri u ekonomiji, među onima koje lošije stoje u pogledu okoliša. To bi trebao biti pokazatelj u kom smjeru trebamo razvijati našu ekonomiju i kakve ciljeve postavljati uz naše bogomdane okolišne preduvjete. Udruga "Prsten" za sobom ima tradiciju druženja i humanitarnog djelovanja te u tom smislu, između ostalog, treba spomenuti humanitarni koncert održan u dvorani "Vatroslav Lisinski" pod nazivom "Prsten za budućnost". Novac od prodanih ulaznica namijenjen je Zakladi "Prsten" koja će i ove godine stipendirati učenike i studente. Koncert je održan pod pokroviteljstvom Grada Zagreba. Sada bih spomenuo da je Udruga "Prsten" prisutna na prostorima Vareša gdje je prošle godine donirala poklone za božićne blagdane djeci štićenicima "Male škole". Isto tako bih napomenuo da su gosp. Ilija Tolić, prvi predsjednik i osnivač UBH "Prsten", i gosp. Stipe Lucić dolazili u Vareš i razgovarali o poduzetništvu, ali tadašnje općinske strukture nisu imale sluha.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info PROSINAC 2014.
BROJ 240
5
VODA RADAKOVICA
"Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja: pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice – jer toga troga više nigdje na svijetu nema." Tako je, prema narodnoj predaji, zborila kraljica Katarina Kotromanić, na svom posljednjem odlasku s Bobovca, da na koncu uvene u egzilu. Bog dao pa su sve tri ove lokacije na području današnje općine Vareš, ali to im je golemi minus u današnjim kantonalnim, zamisli ti to, geopolitičkim okvirima. Revizija stanja: Liješnica je u zadnjem ratu prekopana rovovima, rijeku Bukovicu drljaju i mute sjekači šume, a Radakovica je čekala da netko dođe i ponovo otkrije njenu vrijednost. I dočekala! M. Marijanović
N
akupilo se okruglo 550 godina otkad kraljica izgovori čuvenu rečenicu dok se napokon našao netko ozbiljno zainteresiran za ovaj gorski izvor u netaknutoj prirodi. A nije ni povjesničar ni biznismen. Završio je Muzičku akademiju u Sarajevu, pjeva u zboru opere Narodnog pozorišta – tenor Majo Marilović. Javlja se pitanje: kakve veze ima opera s
95,
HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 240
3 i 101,1 M
Hz
6
Hz
3 i 101,1 M
vodom? Odgovor je: i nema. Marilović je, u slobodno vrijeme, otkrio svoje zanimanje za bosansko srednjovjekovlje. Privučen gore citiranim kraljičinim žalom, odlučuje potražiti vodu koja se spominje i put ga jednoga dana prošle godine dovodi u Borovicu. Selo je to na čijoj se periferiji, zabašurena u sjenci stoljetnih šuma, nalazi Radakova stijena. Ona je, kaže opet
95,
Kraljevski dobra
legenda, ime dobila po vojvodi koji izdade Bobovac i sultanovi ga janjičari za nagradu, s njezina naoko nevelikog vrha, gurnuše u smrt uz ironičnu El Fatihovu presudu, sažetu u jednu rečenicu: kad nisi bio vjeran svome gospodaru, kako ćeš biti vjeran meni? I rekosmo, dođe Marilović u Borovicu, pokuca na dvoja-troja vrata naseljenih povratničkih kuća raspitujući se za lokalitet, ali ne nađe staze do stijene i izvora. Daleko je Borovica, i Radakovica visoko, ali Mariloviću ne bude mrsko opet potegnuti iz Sarajeva i iz drugog pokušaja dospije do bajkovitog vrela. Tako se odvijao romantični dio ove priče. Slijedi istraživački, koji donosi zapanjujuće otkriće. Marilović ponese sobom vode s izvora u podnožju stijene i predade na higijenski zavod u Sarajevu, čekajući nalaz s uvjerenjem da to mora biti dobra voda, na što upućuje njezino apsolutno čisto okruženje. No, voda nije bila dobra, bila je zapravo najbolja od svih koje su prošle kroz laboratorij zavoda! Zakucala je s lakoćom pet zvjezdica za kvalitetu. Fasciniran rezultatom, ali i njezinim povijesnim pedigreom, Marilović joj daje naziv "kraljevska" i zaštiti ga. Zatim je dao uraditi logotip u grafičkoj kući "Fabrika" i pokrenuo stranicu (www.kraljevska.ba). Naravno, prethodno je morao stupiti u kontakt s Općinom Vareš te s načelnikom potpisao ugovor o ograničenom korištenju izvora, što je postalo prvim primjerom javno-privatnog partnerstva. Koristi ovu priliku da mu zahvali na povjerenju, kao i Borovičanima na susretljivosti. I evo nas tako kod komercijalnog dijela. Marilović je pronašao partnere kod kojih će instalirati tzv. vodomate i plasirati "Kraljevsku vodu". To su, uglavnom, direkcije tvrtki kao što su "Orbico" i "Fedex" ili poduzeća poput Elektrodistribucije BiH i drugih. Oni koji su bili uključeni u proces ispitivanja vode i koji su upućeni u to što znači pet zvjezdica, od Marilovića su naručili vodomate sebi doma. No, u slobodnoj prodaji "Kraljevske vode" zasad nema i do daljnjeg je neće biti budući da se punjenje vrši samo u ambalažu zapremine 18,9 litara. Tehnički dio i perspektiva. Izvor se nalazi na 1100 metara nadmorske visine i do njega se može još nekako doći pravim terenskim vozilom. To je dovoljno za sa-
PROSINAC 2014.
IZ LUXEMBOURGA
Žilićev porezni slučaj
Zasad samo u velikoj ambalaži
dašnje uvjete povremene eksploatacije s mobilnom opremom koja uključuje dva filtera i UV lampu za sterilizaciju. Trenutno se plasira oko 2200 litara mjesečno. Na Marindvoru u Sarajevu, po koincidenciji baš u ulici Kotromanića, Marilović je locirao ured "Kraljevske", a tu je i skladište. Iako ovdje prvenstveno potenciramo njegovu ulogu, Marilović naglašava da Općina Vareš nije i neće biti isključena iz odlučivanja o bilo kakvim budućim aranžmanima. Nastupaju kao partneri još uvijek tragajući za investitorom koji bi gradio punionicu, za koju je izrađen predračun u iznosu od 4,2 milijuna KM. U jednom trenutku izgledalo je da bi to mogao biti Ivan Žilić... Protok vode je u prosjeku 3,6 litara u sekundi, što nije u klasi velikih vodopotencijala, ali Marilović vidi vrijednost u iznimnoj kvaliteti i nepatvorenoj reputaciji izvora. Mnogi su mislili da je naziv vode dio marketinškog trika, međutim i kada shvate da to nije slučaj nisu naročito impresionirani, kazuje Marilović ne krijući da ga to razočarava. Stoga se i kloni mogućih aranžmana s ho-ruk biznismenima koji bi njegovu ideju očuvanja "Kraljevske vode" kao premium brenda učinili profanom. U svojoj viziji on cilja na staklenu ambalažu za koju već ima razrađene vrlo zanimljive ideje po pitanju izrade etiketa, s namjerom afirmacije bosanskoga kraljevskog naslijeđa. I kao što je Radakovica čekala njega, on sada strpljivo čeka takvoga ulagača s kojim bi mogao postići suglasje da "Kraljevskoj" mora pripasti zasluženo posebno mjesto na tržištu, napose u ekskluzivnim restoranima i hotelima gdje ova zemlja kroz svoje proizvode treba ostaviti dojam. "Kraljevska" nedvojbeno ima sve preduvjete za ispunjenje te misije. PROSINAC 2014.
Luxembourg. Sedmi najskuplji grad na svijetu. Bučno i razmetljivo mjesto. Ipak, to ne znači da vas neće kibicirati neki, možda uistinu ojađeni, ali prije prerušeni prosjak – poliglot. Počnete li glumu da ne razumijete što znači njegova ispružena ruka popraćena francuskim parlanjem, taj će se odmah resetirati na tugaljivi engleski: Monsieur, I lost my ticket. Give me one euro, please. Uz kavu na uglu ulice Rue Beaumont, ulice našeg zemljaka i davnog sugrađanina Ivana Žilića, uzane i jednosmjerne, dok sjedite na metar od kolnika, može vam se desiti da slučajno zapazite vozilo s dvije ispušne cijevi. Kakva rijetkost! Taj za upravljačem mora da je zabasao u kvart gdje prometuju samo oni sa četiri. S ovih par fragmenata, sačuvanih još od putovanja u Luxembourg prosinca 2013., kada smo radili opširnu reportažu o biografiji inženjera Ivana Žilića koji je s mukom izborio svoju zaradu od patenta u autoindustriji, uvodimo se, evo, u novo poglavlje njegove, valjda sudbinom zadane, vječite borbe. Ovoga puta na suprotnoj strani nalaze se institucije luksemburške države. Ni manje ni više. M. Marijanović to je na stvari? Milijarder Ivan Žilić je lja podrijetlo Žilićevih prihoda i gradi pred koji mjesec uputio prigovor po- priču na njegovim citatima. reznom uredu Luxembourga i zatraNa spomenuti članak, iz Vlade nisu žio povrat u iznosu od vrtoglavih reagirali demantijem Žilićevih navoda 941.515.476 eura! Navodi da se porez niti negiranjem njegovih potraživanja. na autorske naknade i pristojbe, gdje bi Barem ne na stranicama istog tjednika trebali spadati njegovi prihodi od paten- koji bi to bio zakonski dužan objaviti. ta, plaća prema stopi od 5,8 posto, dok je Poslali smo stoga i sami putem elektronnjemu razrezano 48 posto. To je cijelih ske pošte u dva navrata, u razmaku od sedam puta više zbog kojih se osjeća de- tjedan dana, upit u luksemburško minibelo prevarenim, a prvenstveno od stra- starstvo financija o Žilićevu poreznom ne vlastitog računovođe. slučaju. Ne baš na francuskom, ali svakaKopiju prigovora ko na engleskom jeziposlao je predsjedniku ku. Rezultat – ništa. Parlamenta Marsu Di U međuvremenu je Bartolomeu, koji mu i ista medijska kuća u odgovara u roku od tjeLuxembourgu, koja dan dana (pismom koje stoji iza nekoliko izdaimamo na uvidu) uz nja, ponovo aktualizikurtoazno objašnjenje rala priču u kojoj Žilić da je riječ o pitanju iz proziva ministra finannadležnosti ministra cija za povrat novca i financija Pierrea Grapoziva ga da podnese megne. No, Žilić se već ostavku. Prvi članak je Privat portal prije sastao s rečenim bio na njemačkom jeziministrom koji mu je, kako kaže, osobno ku, dok je drugi objavljen na francuspotvrdio da je platio previše poreza i kom, u prosinačkom broju magazina Le preporučio mu da si nađe boljeg računo- nouveau Privé. Riječ je o tiskovinama vođu. Međutim, povrata nema. tabloidnog tipa, koje u svom pisanju inaŽilićev je porezni slučaj od guranja če ne štede luksemburški establišment. pod tepih pokušao spasiti jedan od zaŽilićevo traženje povrata nije došlo u stupnika u Parlamentu, postavljajući sa- povoljan trenutak (ako ikad ikome takav borsko pitanje ministru Gramegni. Mi- zahtjev – s jedinicom naprijed i devet nistar je odšutio, upitnik je ostao, a s nula u koloni iza, dobro s tričavih 58,5 njime i novac u državnoj blagajni. Na- milijuna manje – može doći u povoljan posljetku je luksemburški tjednik Privat čas) zbog glavobolje koju je toj maloj ali odlučio otvoriti ovo pitanje u javnosti, financijski promućurnoj državi, a koja posvetivši Žiliću prostora u broju 404 od sebe imenuje i kao Veliko Vojvodstvo, 14. studenog, u kome ukratko predstav- donijela aktualna afera "Lux Leaks".
Š
BROJ 240
7
FRATROV GROB
Vraćen zemlji vareškoj Iza svakoga groba stoji jedna životna priča, a kotač vremena neumoljivo je nosi zaboravu. Za nekima živi predaja, usput ih čineći još više mističnima, ali pravu istinu pouzdano sačuva tek pisani trag. Da nije tomu tako danas pred vama ne bi bila ni ova priča, nego bismo umjesto nje bili prepušteni lutanju kroz slutnje i maštu. A njezin kraj vraća nas unatrag jedan vijek i tražili smo gdje joj je početak. Priredio M. Marijanović
U
vareškome groblju "Stogić" svi su grobovi orijentirani zapadu, osim jednoga. I svi su rodom vareški fratri ukopani u Kraljevoj Sutjesci, osim jednoga. Prije 110 godina umrije, kako mu na epitafu stoji, "o. fra Franjo Franjković (1847-1904) bivši sutješki gvardijan, ovomjestni 9-godišnji župnik". Spomenik mu bijaše dignut "troškom sutješkog samostana", uz oproštajnu latinsku kraticu "R.i.p.!" (requiescat in pace), uobičajenu na nadgrobnim spomenicima onoga doba. Na ovogodišnji suncem okupan i onda još mjesecom obasjan blagdan Svih svetih, kada se groblje već potpuno ispraznilo od svih koji su pohodili počivališta svojih bližnjih, na grob ovoga fratra – koji, po prilici, danas u Varešu nema bliskih rođaka, a leži u prikrajku – nitko nije ni usputno ostavio svijeću. Zaintrigirani ovim ukopom, položajem groba i specifičnim nadgrobnikom, konzultirali smo dr. fra Stjepana Duvnjaka, našega uglednog povremenog suradnika, u nadi da neki odgovori i podaci o fra Franji Franjkoviću moraju postojati u sutješkoj samostanskoj arhivi. Fra Stjepan je pronašao određenih podataka o sredini njegova života, o kapelanskom službova-
nju (1871-1876) i gvardijanstvu (18901895) u Kraljevoj Sutjesci, ali, kako slikovito napisa, nije otkrio ništa o početku i kraju. Cijeli je samostanski tavan prevrnuo da pronađe i fotografiju. Uvjeren da bi se više moglo saznati iz provincijske periodike obratio se fra Ivanu Nujiću (također našem suradniku i nastavljaču posla kojim se do pred koju godinu bavio naš znameniti suvremenik dr. fra Ignacije Gavran), te fra Ivan u knjižnici franjevačke gimnazije u Visokom iskopa ono za čime smo tragali. U Glasilu hrvatskih Franjevaca romantičarskog naziva Serafinski Perivoj (prema Starom zavjetu odnosno Knjizi proroka Izaije, serafini su anđeli), u izdanju iz 1904. što ga je uredio fra Arkangjeo Brković, tadašnji tajnik franjevačke bosanske provincije (još jedan Varešanin u ovoj priči), na str. 216-218 u oproštaju subraće od fra Franje Franjkovića, kako i priliči, predočen je njegov životni put i uzgred su objašnjene okolnosti u kojima pada odluka o njegovu ukopu u rodnom Varešu. Autor nekrologa je upravo fra Arkanđeo, koji se potpisuje inicijalima F. A. B. Prije nego vas prepustimo čitanju biografije fra Franje Franjkovića i sentimentu arhaičnog jezika s početka prošlog sto-
Kad smo već tematski kod Stogića: primili smo neočekivan broj Vaših elektronskih pisama i još nekolicinu telefonskih poziva iz inozemstva s pozitivnim komentarima vezano za naslovnicu prošlog broja Bobovca. Iz vaših razmatranja nad fotografijom gradskoga groblja, snimljenom u suton na Sve svete, izrodile su se tako i neke naknadne sugestije. Mogla je biti potpisana i kao "Stogić-grad" – stoji u jednom komentaru iz Rijeke, nadahnutom iluminacijom grobljanskih kvartova i glamurom lampiona…
Fra Franjo Franjković
ljeća, donosimo još ove fra Stjepanove opaske u svezi fra Franjinog podrijetla. Krsno mu je ime bilo Ivan, a, kako je tada bilo uobičajeno, za redovničko ime je uzeo Franjo. U novicijat je primljen pod prezimenom Miletović i tako se i potpisao. Međutim, poslije godine novicijata formulu prvih zavjeta potpisuje kao Franjković. Fra Stjepan naglašava da ima još takvih slučajeva s Franjkovićima kao što su npr. Mijo Poljaković i Dominik Miletović. Iznad ovih njihovih prezimena također je sitnim slovima upisano: Franjković. Na koncu, iz nekrologa će biti vidljivo da se životni put Ivana Miletovića, tj. fra Franje Franjkovića, u dva navrata križa s drugim Ivanom, zapravo još jednim vareškim svećenikom koji je nosio redovničko ime Franjo. Riječ je o fra Franji Komadanoviću, rođenom na Pogari 1840., a preminulom u Zagrebu i pokopanom na "Mirogoju" 1915. (Za napomenu: njegovu smo biografiju donijeli u Bobovcu broj 168 od prosinca 2008.) I, evo, što je za sjećanje o fra Franji Franjkoviću zabilježeno u Serafinskom Perivoju:
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
8
BROJ 240
BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI PROSINAC 2014.
Na viest, da je na prošloj našoj franjevačkoj kongregaciji usljed ostavke p. o. fra Franje Komadanovića postavljen za predsjednika naše gimnazije u Visokom isto onako vrstan i neumoran radiša pošt. o. fra Franjo Franjković, razveselilo se svako srce, koje želi dobro tomu razsadniku franjevačkoga reda u Bosni. Ali žalibože tu radost odmah iza nekoliko dana pomuti tužna viest, da se je novi predsjednik iza kratke, ali težke bolesti preselio u vječnost, a da nije podpuno ni primio u svoje ruke uprave našeg zavoda, za koje je toli plemenito osjećao i svojom mu vještinom obećavao još bolji razvitak i napredak. (...) Da se odazovemo opravdanoj želji njegovih mnogobrojnih i odličnih štovatelja te odužimo njegovoj uspomeni, donosimo evo njegovu kratku biografiju, jer osvrtat se obširnije na njegov uspješni rad u provinciji ne dopušća nam prostor našega lista. Pokojnik se je rodio u Varešu 28. rujna 1847. od dobrih kršćanskih roditelja Andrije Franjkovića i Marije rodj. Piljić, te svršiv s vrlo dobrim uspjehom pučku školu u rodnom si mjestu, u kojoj je obučavao mjestni franjevac, dodje god. 1863. kao osobito darovit mladić u franjevački samostan Sutjesku, da se tu daljnom obukom pripravlja za redovnički stalež, za kojim je još iz mala svojim uzornim vladanjem pokazivao živu želju i odlučnu volju, zato ga starješinstvo po dovršenim ondašnjim gimnazijalnim naucima rado primi u red. (...) Po dovršenim bogoslovnim naucima bi zaredjen za svećenika te prvu sv. žrtvu prikaza Bogu 29. rujna 1871. na blagdan sv. Mihovila arkangjela, zaštitnika župe vareške. Starješinstvo upotrebi njegovu sposobnost i umne sile u korist pomladka provincije naimenovavši ga lektorom bogoslovije. Nakon pohvalno dovršene te zadaće služio je narodu kao župnik sve do
Počiva na "Stogiću"
god. 1890., a kao župniku povjeravao presvietli naš nadpastir službu dekana. Kao revnom pastiru svoga stada više puta mu je prietila pogibelj od neprijatelja i protivnika katoličke vjere, koji ga jednom na Brežkama i orobiše. Sva se je sreća bila po njega da se te kobne noći nije desio kod kuće, jer bi inače možda i glavom platio. Za njegov trud i odlične zasluge u duhovnoj pastvi na preporuku presv. gosp. nadbiskupa dr. Josipa Stadlera sveta ga Stolica odlikova redom "Pro ecclesia et pontifice".
Čini se neizostavnim uz ovaj tekst pridodati i sljedeću opasku. U svjedočanstvu o životu fra Franje Franjkovića leži, naime, još jedna potvrda činjenici da su fratri rodom s vareških prostora na svojim plećima uspješno nosili mnoge zapažene uloge kako u prijelomnoj drugoj polovici 19. stoljeća, tako i kroz raniju a dijelom i kasniju povijest. Upravo o jednome tako stamenom, koji je bio na visini poviješću nametnute uloge – vareškom župniku u vrijeme Drugog svjetskog rata fra Miroslavu Miloševiću, rođenom Pogaraninu – donosimo kroz nastavke, na istinitim događajima temeljenu, pripovjetku Željka Ivankovića.
AMI
TR
PROSINAC 2014.
BROJ 240
Godine 1890. braća samostana sutješkoga odrede rušiti stari, a graditi novi samostan, jer su u starom skroz trošnom bili izvrgnuti svakojakim nepogodama i neprilikama, pače su i sami zidovi, ako ih tim imenom možemo nazvati, prietili rušenjem. Da u tom samostanska stega ne trpi, a i nova gradja da se mogne bolje nadzirati, starješinstvo naimenova pokojnika samostanskim starješinom i ekonomom, dočim brigu oko gradje povjeri pravom u tom vještaku p. o. fra Franji Komadanoviću. (...) Kao gvardijan sprovede punih pet godina u samostanu, a iza toga ode za župnika u Vareš, gdje ostade sve do god. 1903. te opet dodje u samostan sutješki, gdje je bivšemu gvardijanu u svim pitanjima bio desna ruka. Odatle ga na prošloj kongregaciji starješinstvo premjesti za predsjednika gimnazije u Visokom. Već prije svoga polazka na novo mjesto osjećao je veliku nazibu, koja se izleže u upalu pluća, a ova mu donese i smrt dne 28. svibnja t. g. Pošto je ovo prvi slučaj smrti franjevca svećenika u našemu zavodu te još nije ni groblje franjevačko posebno označeno, to je zavod izjavio volju, da je pripravan predati pokojnika na ukop u Sutjesci, gdje je obukao redovničku haljinu i službu gvardijana obnašao, ili u Varešu, rodnom mu mjestu, gdje je i kao župnik toliko godina boravio. Doznav za ovu izjavu narod u Varešu, došao je odmah g. načelnik i mnogi odličnjaci u ime ciele obćine, te pokojnikove ostanke prenieli u Vareš, gdje su 30. svibnja u prisutnosti 13 svećenika franjevačkoga reda iz Sutjeske, Visokoga, Fojnice i Vareša te cieloga vareškoga stanovništva predani majci zemlji u groblju zvanom Ruda. P. S. S "Rude" je fratrov grob, kao i svi drugi, skupa s Plečnikovom kapelom, u razdoblju industrijske ekspanzije i izgradnje infrastrukture rudnika željezne rude u Varešu, pedesetih godina prošlog stoljeća, premješten na novoformirano groblje "Stogić". Danas je ono prenapučeno, ali preko ovoga groba čuva podsjećanje na još jednu katoličku tradiciju, koju smo također odgonetnuli uz pomoć fra Stjepana i koju vam, evo, otkrivamo na kraju. U prvoj rečenici rekosmo da fra Franjo počiva u kontrapoložaju od svih ostalih. To je zato što su fratri, kao i za svoga pastoralnog života, okrenuti svom puku.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 9
POSJET HRVATSKOG PREMIJERA Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović boravio je u dane 1. i 2. prosinca 2014. u dvodnevnom radnom posjetu Bosni i Hercegovini. Nakon Sarajeva, Vareš je bio prva u nizu sedam srednjobosanskih općina obuhvaćenih programom njegova obilaska. Riječ je o općinama u kojima Hrvati čine znatan udio stanovništva i gdje Hrvatska, preko Državnoga ureda za Hrvate izvan RH, financira kulturne, zdravstvene i obrazovne projekte. Pored Sarajeva i Vareša, premijer Milanović posjetio je još Kreševo, Žepče, Vitez, Guču Goru, Novu Bilu i Jajce, te na kraju svoga posjeta poručio da će Hrvatska nastaviti transparentno podržavati projekte koji su doista vrijedni i pozvao Hrvate srednje Bosne da, unatoč svim teškoćama, ostanu živjeti u svojoj zemlji. U izaslanstvu premijera bili su predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan RH mr. sc. Daria Krstičević i hrvatski veleposlanik u BiH mr. sc. Ivan Del Vechio. U Varešu su ih točno u podne dočekali općinski načelnik Avdija Kovačević i predsjedatelj Općinskog vijeća Zdravko Marošević. Nakon sastanka u velikoj dvorani Općine, zatvorenog za javnost, izaslanstvo se uputilo pješke u obilazak nacionalnih spomenika – župne crkve i najstarije sačuvane katoličke crkve iz srednjega vijeka – gdje je domaćin susreta bio župnik fra Mirko Majdandžić sa subraćom i časnim sestrama iz Male škole. Na koncu je u župnoj dvorani održan opušteniji sastanak uz prigodni domjenak. Iako je bilo kategorično najavljeno da neće davati nikakve izjave, premijer je popustio vareškim lokalnim medijima te tako uz izjave ostalih sudionika sastanaka u Varešu ipak imamo i njegovu. Kad je kompletirao sliku stanja u općinama srednje Bosne, u svojoj završnoj izjavi, a koju su prenijeli mediji obiju država i brojni internetski portali, premijer Milanović se osvrnuo na Vareš kao mjesto u kojemu ljudi "izuzetno teško žive".
Riječ koja ponavljala
Priredio M. Marijanović Zoran Milanović: Na žalost, kratko je trajalo. Blizu Sarajeva, a toliko dug put. Za mene jedno novo iskustvo i zanimljiv grad, ali teški socio-ekonomski uvjeti. Sad, koliko hrvatska vlada i država mogu pomoći, pomoći će, i nadam se da se uskoro vidimo opet, nekom prilikom. Mr. sc. Daria Krstičević: Premijer Milanović je već četvrti ili peti put u Bosni i Hercegovini, a Vareš je mjesto u kojem Hrvati žive već stoljećima i koje je važno i za Bosnu i Hercegovinu i za nas u Hrvatskoj. Naime, jedan od motiva jeste uočiti probleme s kojima živi narod ovdje u Varešu, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, i zapravo vidjeti koji su modaliteti suradnje i pomoći narodu, u ovom slučaju konkretno u Varešu, sukladno projektima koje Republika Hrvatska radi, a s obzirom na jednu briljantnu suradnju koja postoji u samoj općini Vareš, kako unutar općine i samoga grada tako i suradnje s Republikom Hrvatskom. Vjerujem da ćemo temeljem ovih dogovora doći do konkretnih projekata putem kojih bi mogli ojačati položaj hrvatskog naroda, ali i svih drugih koji tu žive, i zapravo osigurati putem ovakvih projekata ostanak naroda u Varešu koji je, doista, prema jednom općem stajalištu i zaključku, prelijepo mjesto. Mr. sc. Ivan Del Vechio: Mi nastavljamo našu suradnju s Općinom Vareš i mislim da je posjet premijera upravo rezultat naših razgovora i dogovora. Htjeli smo prije svega da premijer sam vidi koji su potencijali za buduću širu gospodarsku i svaku drugu suradnju. Koliko sam primijetio, posebno mu je drago da su međuna-
10
cionalni odnosi između Hrvata i Bošnjaka odlični i za primjer svima drugima, prema tome treba nastaviti tu suradnju, treba napraviti sve i da se ljudi vrate i da ostanu ovdje, pa ćemo vidjeti poslije ovoga posjeta koje su praktične zadaće ostale na nama operativcima da ih napravimo. Avdija Kovačević: Premijer Milanović je posjetio općinu Vareš da sagleda naše potrebe, da se otprilike napravi jedan program aktivnosti za naredni period i u tom smislu je dao čvrsta obećanja da će u skladu sa svojim budžetskim mogućnostima u narednoj godini, putem Ureda za pomoć Hrvatima u BiH odnosno Hrvatima u dijaspori, nastojati da se nekoliko značajnih projekata implementira u Varešu. Naravno, izrazio je zabrinutost zbog činjenice da su socio-ekonomske prilike u Varešu izuzetno teške i složene. One nisu ovog momenta posljedica nekih loših političkih odnosa i političkih trvenja, nego naprosto realitet jednog općeg stanja u BiH, i sa svoje strane premijer se ponudio da pomogne koliko to bude moguće. Moram priznati da sam izuzetno zadovoljan, čak ako imam pravo da kažem da sam i prezadovoljan, činjenicom da je gospodin Milanović posjetio općinu Vareš, ako ni zbog čega drugog – iako ima hiljadu razloga zbog čega dugujemo određenu zahvalnost državi Hrvatskoj počevši od 1990. godine pa naovamo – a ono zbog činjenice da nam je u zvaničnu posjetu došao predsjednik Vlade Republike Hrvatske prije nego što je to učinio premijer Vlade Federacije BiH. Nažalost u okolnostima kakve jesu i u društvu kakvo jest BROJ 240
Pod krovom drevn
Kovačević s Milanov PROSINAC 2014.
se najviše a – pomoć
ne katoličke crkve
možda to nekoga i ne čudi, međutim mene to jako čudi i evo ja i na ovaj način izražavam svoje nezadovoljstvo činjenicom da izuzev par ministara, među kojima su gospodin Adil Osmanović i gospodin Ivica Ćurić, ostali čini mi se rijetko kad se usude da dođu iako ih pozivamo da posjete Vareš, da pomognu u onoj mjeri u kojoj se može pomoći jer smatramo da je Vareš jedan izuzetno snažan resursni centar gdje se zaista može napraviti lijepa i pozitivna priča. Naše strateško opredjeljenje jest i ostaje da održimo intenzivne kontakte s predstavnicima hrvatske Vlade i mi bez te komunikacije i konkretne pomoći, i Vlade Republike Hrvatske i pojedinih hrvatskih gradova, teško da ćemo moći kao lokalna zajednica u regionalnoj suradnji aplicirati prema predpristupnim fondovima Evropske unije, a opet s ciljem povlačenja i implementacije određenih sredstava koja bi afirmisala i dodatno osnažila socio-ekonomski položaj općine Vareš. Zdravko Marošević: Mi smo izuzetno zadovoljni prvo samim dolaskom premijera hrvatske Vlade i mislim da je to velika stvar za Vareš. Premijeru je to možda usputna posjeta u obilasku općina gdje hrvatska Vlada pomaže, ali sigurno da je dao jednu poruku, da se zapitaju domaći zvaničnici odnosno domaća politika sa nivoa države i kantona, da jedan premijer iz Republike Hrvatske koja je u Europskoj uniji posjeti ovo nekad jako industrijsko mjesto koje danas boluje rane i ratne, a i tranzicijske. Nama ovaj dolazak daje nadu da će Republika Hrvatska i dalje nastaviti pomagati Hrvate u BiH, a posebno nama Varešanima. Takvu je poruku poslao i hrvatski premijer osobno i rekao mi je na odlasku žao mu je što ima malo vremena i što ne može obići našu okolinu da vidi bogatstvo koje smo mu prezentirali. Fra Mirko Majdandžić: Premijer Milanović došao je ovdje da vidi na koji
način se još može nešto pomoći. U ovom slučaju je to pomoć u nastojanjima da se ostane ovdje, da se ovdje živi i da se još može vratiti onaj tko bi to želio. Važno je uvijek i mislim da se čovjek bolje osjeća kada zna da nije zaboravljen i da nije ostavljen. Ali, naravno, problem je ovakvih posjeta što kratko traju i uvijek su to razgovori na brzinu. Bilo bi dobro kad bi se moglo odvojiti jedan dan pa da se sjedne ili u Zagrebu ili u Varešu i da se tad malo izdiskutiraju neki projekti. Na sastanku u župnom uredu ja sam pokušao naglasiti da za potporu hrvatske Vlade, koja se i sada odvija, prvenstveno budu birani oni projekti koji su na korist što široj zajednici ovdje u Varešu i da to ne bude, da tako kažem, pomoć "društvu jednog lica", nego da to budu dokazani projekti kao što su recimo radio i list Bobovac. Također sam napomenuo da bi se u nekim našim selima moglo organizirati neku ekološku proizvodnju, a koja bi trebala biti povezana s turizmom. A tu je i stari grad Bobovac koji bi trebao biti neki magnet, neki centar koji bi privlačio ovdje. Tad se priključio veleposlanik Del Vechio s mišljenjem da bi možda bilo dobro, i da bi oni mogli, po uzoru na zadruge koje se osnivaju u Hrvatskoj, braniteljske, a u čemu već imaju dobrog iskustva, na taj način pomoći i ovdje. U tom smislu bi u narednom periodu trebalo nastaviti kontakt s veleposlanstvom da ne bude ovo samo danas spomenuto i pretvori se u riječi koje su odlepršale nego da to probamo artikulirati u nekakav konkretni projekt. Zato mislim da je dolazak premijera Milanovića važan; da je on otišao u neke druge krajeve vjerojatno bi to zvučalo ili bi se predstavljalo kao važnije, ali je lijepo da je došao u Vareš jer je u tome jedna dodatna nota nade nama iz Vareša da ima ljudi u vrhu hrvatske politike koji smatraju da ovome mjestu zaista treba pomoći.
Da zaključimo: kada se sve sagleda, Milanović je državnik najvišeg ranga (i uz to uvjerljivoga garda) koji je u poslijeratnom vremenu posjetio Vareš, za razliku od domaćih premijera koji to ne nalaze za shodno. Čak se i kantonalni premijeri godinama neumoljivo prenemažu i klone ove općine koju su, na prvome mjestu, baš oni marginalizirali i koja im je dobra i važna jedino u pogledu izvlačenja oblovine. S tog aspekta, trebalo je, možda, u bujnom spektru stradalničkih i inih nevladinih udruga, a koje nedvojbeno imaju na čemu zahvaliti hrvatskome državnom proračunu, doći na ideju da se izađe na ulicu, pred Općinu, i hrvatskog premijera pozdravi pljeskom u nekom neformalnom građanskom dočeku.
vićem, na ispraćaju PROSINAC 2014.
No, izvan ovog protokolarnog susreta, kad ga se očisti od kuknjave i samosažaljenja, zasigurno neće ostati ništa veće od lijepe uspomene ako se lokalne strukture ne probude i ne potrude da ga kapitaliziraju kroz vlastitu inicijativu i kandidiranje konkretnih projekata. Osobna upućenost nama najvažnijih predstavnika hrvatske države, pa na koncu i samoga premijera, u vareške jade i probleme, u ekonomsku zaostalost koja je vidljiva bez da se o njoj kazalo ijednu riječ, nije dostatna i ne predstavlja gotovu stvar nego tek pretpostavku i pruženu šansu da se, povrh dosadašnje prakse očekivanja godišnje doze pomoći iz RH, počne evoluirati ka poduzetničkim i partnerskim idejama. BROJ 240
11
PROMOCIJE
Knjiga Avdije Kovačevića V Priredio M. M.
U Varešu je u velikoj dvorani Općine dana 25. studenog 2014., podudarno s Danom državnosti BiH, aktualni općinski načelnik Avdija Kovačević promovirao svoju knjigu "Vareš 1992.-1995. – zločin, istina i pravda". O njoj su govorili akademik Vladimir Premec, prof. dr. Hasan Balić, prof. Mesud Hero, i na koncu autor Kovačević, a književnik Fuad Kovač, njezin urednik, bio je u ulozi moderatora. Izdvajamo na što su promotori stavili naglasak. Akademik Vladimir Premec: Fasciniran sam ovim djelom u kojemu jedni pored drugih stoje portreti palih za slobodu Bosne i Hercegovine, pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a. Ja autoru čestitam na ovom golemom djelu, dokumentiranom, krajnje racionalno zasnovanom, a racionalnost je vrijednost koju Bosna ponovno mora osvojiti. I neka se ne plaši stranačkih pritisaka, neka ostane dosljedan sebi takav kakav je u ovom djelu i neka stoji iza svojih riječi. Prof. dr. Hasan Balić: Ovo je čudesna knjiga koja ima izuzetnu upotrebnu vrijednost zbog toga što njenu potku čini istina o zločinu u Varešu i nadi da će zločince stići kazna, ne na onom već na ovom svijetu, i da će poslije izdržane kazne morati obeštetiti žrtvu po svim osnovama građanskog prava, materijalne i nematerijalne štete. Autor kroz ovu knjigu traži da se promijeni stav o žrtvi i zalaže se za ideju restorativne pravde. Mislim da će preko te ideje Vareš ući u istoriju viktimologije. Prof. Mesud Hero: Metodologija za izradu ove knjige je klasična metodologija sarajevske škole historije, iako je njen autor pravnik. Ova knjiga ima za osnovni princip da je najbolji argument ustvari dokument. U njoj imate bezbroj dokumenata koji su doneseni u obliku faksimila, imate komentare i razmišljanja, a sami donesite zaključke. Uvijek je zaključak problem. Ali kad se dokument prezentira i ukazuje na to šta se desilo onda svak može da izvede svoj zaključak i on je tada ponajviše objektivan. Avdija Kovačević: Pozivam one koju budu čitali ovu knjigu da je pročitaju u cijelosti, ne fragmentarno, i neka svako u skladu sa svojim nahođenjem i svojim stavovima izvede zaključke. Moj motiv za ovu knjigu je, između ostalog, da gospođi Europi, a koja je bila među onima koji Bosni nisu dobro mislili, treba da kažemo da treba da se uhvati u koštac s novim činjenicama, s novim dokazima i da adekvatno sankcioniše sve ratne zločince na prostoru BiH kako bi se ostvarila pravda za žrtvu.
12
BROJ 240
eć sâm naslov knjigu usko specificira i veže za ratne godine u Varešu. Središnje mjesto tih ratnih godina je nečuven zločin što su ga počinile neke postrojbe HVO-a u Stupnom Dolu. Naravno, zločin nije pao s neba. On je dio jedne ekskluzivne politike i jednog projekta koji je baš tada i baš na tom mjestu u vareškoj općini operacionaliziran. No, ni ono što slijedi potom nije u intenciji bitno drukčije: osveta, premda manjih razmjera i operacionalizacija politike vae victis koja je posve obespravila jedna dio populacije. Scenarij je provođen posvuda po BiH. Knjiga sadašnjeg načelnika Vareša, Avdije Kovačevića, pred nas na bezmalo 800 stranica velikog formata (24 x 16) donosi dokumente o stradanju Vareša za vrijeme rata 1992.-1995., kako i sâm naslov govori, nastojeći obuhvatiti sve ono vezano za ratna zbivanja od 4. travnja 1992. do 15. prosinca 1995. To su, naime, granični datumi i u posveti ove knjige "građanima Vareša koji su (...) izgubili svoje najmilije". Zbog toga ova publikacija ima posebnu vrijednost. No, knjiga i autor sve vrijeme pokazuju da imaju i veće ambicije. Naime, pokazati globalnu sliku u okviru koje se događa i "slučaj Vareš". No, nažalost, za globalnu je sliku, trebalo mnogo više sustavnosti i kritičnosti, a za to, pak, mnogo više kompetencije, kao i za integralnu prezentaciju dokumenata i relevantne građe. Kao ilustraciju za manjak kompetencije navodim neprimjereno, čak nedopustivo stavljanje u isti vrednosni niz Ahdname jednog silnika, sultana Mehmeda el Fatiha iz 1463. i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. Među odmah primjetljive pogreške treba ubrojiti i to da ne postoji duga tradicija BiH kao države (već ju je i taj el Fatih poništio rušeći Bosansko Kraljevstvo i na prijevaru ubijajući bosansnoga kralja), kako to vidi autor, a ne postoji niti ikakav međunarodno-pravni subjektivitet vezan za državnost BiH u rezoluciji ZAVNOBiH-a itd. A u druge manje važne pogreške išlo bi pribrojiti i to da je nemoguća "anatomija budućnosti" (str. 102), ili da je zbunjujuće na dva različita načina pisati ime Tadeuša/Tadeusha Mazowieckog (str. 170) kad se i običnim pogledom na Google vidi da se to poljsko ime piše na posve treći način – Tadeusz, ako se već piše etimološki, za čim tendira ova knjiga. Naravno, ne mislim sitničariti, ali đavo je u detalju, reći će svi oni koji će poslije vidjeti kako stvar, ako ne stoji u detalju, ne stoji najbolje ni u krupnom planu. Dapače. PROSINAC 2014.
Dokumentirati vrijeme zla Avdija Kovačević: Vareš (1992.-1995.). Zločin, istina i pravda, Futur-art, Sarajevo, 2014. Piše Željko Ivanković Ako je knjiga već naslovom određena, ako hoće reći da se bavi mikroregionom u svjetlu većih exjugoslavenskih i bh. zbivanja, onda su u knjizi doista čisti viškovi: tako ekstenzivno svjedočenje (moglo se fragmentarno) o suđenju Prliću i drugima (str. 622-700), ili Blaškiću, Kordiću i Čerkezu (str. 467-513), dakle procesi koji nisu u svezi s Varešom, kao i cijelo poglavlje Međunarodno krivično pravo (str. 436463), jer je to građa za neki udžbenik, a ne za knjigu ovakvog tipa. U protivnome, pak, pitam se zašto nema nekih drugih procesa, najodgovornijima iz zapovjedne linije ARBiH, odgovornima za Grabovicu, Uzdol, Šušanj, Drenovik, Borovicu i sl. Naime, ovim se i ovako ekstenzivno postavljenim tematskim cjelinama autor bitno udaljava od sržnog problema, koji je sâm strogo imenovao naslovom i koji je metodološki postavio kao okvir knjige. Nipošto, naravno, ne uspoređujem zločine, niti u kvaliteti niti u kvantiteti, niti amnestiram ijednog zločinca, kao što ne uskraćujem dužni pijetet nijednoj žrtvi, ali baš zbog toga mislim da je uravnoteženiji pristup problemu mogao i morao dokumentarnom segmentu knjige dati dramatično veću važnost i učiniti je daleko referentnijom. Sve ovo govorim tim više što i sâm znam ili imam izvore i literaturu, ali i dio građe koji bi takav pristup bitno obogatili. Tim prije što su "slučajevi" Planinica i Kopijari prije pada/oslobađanja Vareša ili Vareš i Borovica nakon pada/osvajanja Vareša za "slučaj Vareš" i osobito za dio naslova koji se zove "istina" daleko važniji od onoga što su činili npr. jedan Pušić, Ćorić ili Praljak. Da, pravda je važna, ali i – istina. Ne znači da sudski neprocesuiran zločin ne postoji. Njemu smo dužni barem istinu! Posebnu pozornost trebalo je obratiti na kritički (ne voluntaristički!) odnos prema uvrštenim ili konzultiranim dokumentima, izvorima, građi (ne amnestira
PROSINAC 2014.
autora od toga ni činjenica što tako ekstenzivno preuzima dijelove Mlivončićeve knjige) kao što je stalno ponavljani a neistinit podatak da je, primjerice, Svetislav Jazić Hrvat (?!), starac kojega su ubili pripadnici ARBiH samo zato što nije pobjegao iz Vareša. Očekivalo se i kritički snažnije i dokumentiranije osobno autorovo svjedočenje o zbivanjima u Varešu prije
Naslovnica knjige
zločina u Stupnom Dolu (svjedočenje Ante Pejčinovića je licemjerno, pilatovsko pranje ruku) i svemu što je uslijedilo poslije kao provođenje jedne politike, kao osveta i odmazda. Autor je, naime, tada i dijelom akter, koliko je i na izvoru informacija. Ako neke informacije imam ja kao tadašnji direktor BH Pressa, koliko ih mora više imati on kao čovjek koji je u to doba bio u Varešu. (Nekih epizoda s tadašnjom predsjednicom Vareša i njezinih
BROJ 240
drastičnih kršenja ljudskih prava još uvijek se mnogi živo sjećaju, a postoje i dokumentirana.) Neće baš biti da su neki drugi svjedoci, iz Breze ili Nordbata primjerice, bolje informirani, nego sam autor. Obvezuje na to ona istina iz podnaslova, ali i činjenica što su hrvatski autori bili veoma kritični prema zločinu hrvatske politike i vojnih postrojbi u Varešu. Čudi da nigdje nema odgovornih jedinica za zločine u Varešu. Tako širok kontekst, nažalost, dobrano dezavuira stvarni trud da knjiga bude ono što jest, knjiga o Varešu. Ideološki graditi okvir koji tome ne pripada i za koji autor nije kvalificiran šteti najboljem dijelu knjige, onome zbog kojega ova knjiga ima veliku važnost – dokumentiranju vremena zla u Varešu. Naravno da Vareš nije izolirana pojava, nego je projektirana i dogovorena, kao i druge u BiH, ali kontekst i okvir ove priče je preširok, ekstenzivan, tako da se gubi stvarni sadržaj zbog suvišnih "okolnih" popratnih stvari. Ti su dijelovi nepotrebno zatrpali najvažniji dio knjige. U ovako koncipiranoj knjizi suvišne su i sve fotografije poginulih pripadnika Armije BiH kao i poginulih Hrvata vareške općine (tim više što su tehnički nekvalitetne), ali da knjiga jest samo vareška, kako joj naslov govori, podnijela bi ovakve priloge u nekom dodatku za neki budući žrtvoslov. Posebna je priča što bi trebalo razdvojiti poginule i ubijene, vojnike i civile, time dakle i okolnosti smrti. Jer, nije isto ubiti i biti ubijen u borbi, kao i ubiti ranjenika ili zarobljenoga, ženu ili dijete. Dapače! Ovako šarenilo knjige pokazuje da Vareš doista ima potrebu za jednom ozbiljnom i odgovornom knjigom o zbivanjima 1992.-1995., jer ovako postavljen koncept i njegova metodološka izvedba, uz autorove najbolje namjere i apsolutnu empatiju za sve žrtve, dobrano lutaju i ne postižu naslovom zadani cilj.
13
EKSKLUZIVNO 8. Rat se kao kakva daleka neman pojavljivao ovdje-ondje po Bosni, ali do Vareša nije baš navraćao, a već je dobrano bio zagazio u novu kalendarsku godinu. Istina, čulo bi se da su se ovdje-ondje pojavili nekakvi šumnjaci, odmetnici koji se bore protiv Hrvatske i zlo joj snuju. Ali do Vareša je to dopiralo kao eho neke daleke priče, i to... da je pričao netko kako je čuo netko da je vidio netko kako tamo neki... Doduše, čulo se i kako je Alojz od Mirčićâ otišao u šumu, premda su se njegovi kleli da je otišao na škole u Zagreb... Pa onda da je u šumu i otišao ponetko iz Kralupa, ali njih su ionako držali Galicijanima i nisu znali što bi o tome mislili, jer oni ionako nisu pravi Varešani... A onda bi i to, kao i svaka priča, otišlo u zaborav. U zaborav bi je brže nego ranije gurnule neke druge priče koje je rat svakodnevno proizvodio, ali ponajviše ipak nestašica koja je potiho počela kucati na vrata vareških domova. A kad nedugo zatim dođe i glas kako je u šumu otišao mali trgovca Saletovića, to bî popraćeno odmahivanjem ruke i komentarom "ah, bijesna mlađarija" i "neće oni dugo, do prvih snjegova u Zvijezdi, dok se ne zažele materine čorbe ili dok im se gaće ne zaušljive"... Premda su neki bili oprezniji i sašaptavali se: "Neka naših i tamo. Može valjat! Nikad se ne zna." Bilo kako bilo, rat se uvlačio u Vareš, nitko nije znao kako i kuda, kojim stazama i bogazama, ali kao da ga je svako jutro bivalo sve više, kao da je silazio s maglom koja se od Peruna redovito pojavi s prvom većom kišom, s vjetrom od Zvijezde koji koliko god predvidiv uvijek iznenadi vareškog čovjeka, nekako radosno podložnog iznenađenjima. A onda je iznenada u jedno tiho prijepodne, mnogo prije nego je bilo vrijeme zvonjenja Zdravo Marije, ko bez duše u župni stan banuo Mato Slugić i sav zadihan zamucao fra Miroslavu kako odvode Haima. – Eno mu oko kuće naoružani ljudi... Redarstvenici... – Ma, što odvode? – skoči fra Miroslav. – Trk, Mato, načelniku, a on zna što mu je činit. Trk... – a sam fra Miroslav izjuri kô oparen u crkveno dvorište, gdje se uz na-
| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI
14
PRIČA O VAREŠKOM FRATRU, ŽIDOVU I RATU (IV) Piše Željko Ivanković oružane ljude uz ljekarnu već bilo skupilo i drugog svijeta. Čudno, pomisli, kako zabavljen nekim svojim papirinama nije ni čuo ni vidio gužvu koja mu se događala nedaleko od prozorâ koji su gledali na crkveno dvorište. Haim je, sabran kakav jest, upravo smireno zaključavao ljekarnu i ključ pružao sestri Gracijeli, čije su vlažne oči i skamenjeno lice bile sve što je župnik vidio prije nego je svojim baritonom povikao: – Jeste li vi normalni? A tko će ovoliki vareški svijet liječiti ako nam doktora odvedete? – Zapovijed, paroče... Zapovijed... – reče pomirljivim, ali odrješitim glasom Martin Sloković, natporučnik kotarske
redarstvene postaje, kad ugleda župnika izbjegavajući mu pogled. – Ti si to, Martine? – pogleda župnik preko naočala pogledom razjarenog risa u pravcu zapovjednika naoružane skupine, tobože iznenađen što ga tu vidi. – Ma bit će da je neki nesporazum... – tiho se usudi prozboriti Haim, jedva dižući pogled preko naočala. – Jesam, paroče. Ja sam. Zapovijed. Vojna zapovijed, iz Veležupe – slijegao je Martin ramenima kao dijete uhvaćeno u nedjelu, pred vareškim župnikom čiji se glas prolamao prijeteći kao gromovi na Ilindan vareškom dolinom. – I tebe to zapalo? Tebe? Baš tebe? Tebe tabornik poslao? A zna li načelnik za
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA
| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
VAREŠ BROJ 240
vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 PROSINAC 2014.
ovo, zna li ravnatelj željezare? – uporan je župnik, i više se ne zna galami li ili samo pušta glasu na volju. – Pa ne može toliki svijet, ne mogu toliki radnici ostati bez doktora... Koliko god je državi važan Vareš, toliko je Varešu važan doktor... – sad je već i fra Miroslav počeo stišavati glas i, svjestan da on ništa ne može promijeniti, trudio se dobiti na vremenu... – Oprosti, Martine, ja na tebe... – stiša se župnik. – A znam da nije do tebe. Ali, ako je došlo vojnim ili redarstvenim putem, zaustavit ćemo to političkim... Nadići ćemo sve živo, i Visoko, i Sarajevo, i Kotarsko povjereništvo za gospodarstvo, industriju, i Veležupu, ma sve do Zagreba... Čovječe, vareški rudnik i željezara su kičma ove zemlje, a ljekarnik, ni liječnika nemamo, stup svekolikog našeg zdravstva... Pa gdje je tu pamet? Umjesto da nam šalju pojačanje, uzimaju nam i ovog jedinog čovjeka kojega imamo... Da je tko fra Miroslava pogledavao sa strane, vidio bi kako u njemu plamti bijes ogorčenja i nemoći zbog kojeg bi oružnika najradije uhvatio za vrat, ali i kako mu razbor ili sâm instinkt govori da mora sačuvati pribranost, stišavati se i dobiti na vremenu dok načelnik ili ravnatelj željezare ili obojica ne učine ono što je do njih. 9. Zvonar Mato Slugić hitro je izvijestio načelnika Franju Idžakovića, a načelnik se još hitrije brzoglasom javio u Kotarsku ispostavu i Veležupu te poslao žurnu telegrafsku depešu u Sarajevo. Međutim, mnoštvo je naroda u crkvenom dvorištu primijetila i Ana Palamareva, koja je svakog radnog dana nosila ručkove za radnike – livce, od njihovih kuća u
livnicu, u kotlićima u svom prepoznatljivom sepetu. Ana je, kao da su se takve stvari događale dva puta dnevno, znala što joj je činiti pa je put od crkve do željezare, ta tri kilometra prešla u tako kratkom roku da bi joj na brzini pozavidjeli i najbrži poštari. A i inače je s tom ženom, iznimno niskog rasta, malo tko i u normalnim uvjetima mogao ići ukorak. Ana je obavijestila sve livce da odvode apotekara u logor, a oni su, brzo pozvali pećare i kovače i svi su izašli na prosvjed i odmah zauzeli peron ispred željezničke stanice. I prije nego su oružnici Haima sproveli do željezničke stanice u Majdanu, stanica je već bila zauzeta, a šef stanice i otpravnik vlakova bili su zaključani u staničnoj zgradi tako da se nitko nije mogao približiti ni stanici, a kamoli vlaku koji je stajao na peronu, prije nalik masi metala namijenjena topljenju u visokoj peći nego nečemu što je tolike godine bio ponos vareške kotline. Prosvjednici su, kad su ugledali oružnike koji su sprovodili doktora, uglas tražili da se, što je prije moguće, pojave načelnik Franjo, ravnatelj željezare Anton, župnik fra Miroslav i da im se kaže tko to pred Vareš postavlja zahtjeve za povećanjem proizvodnje željeza i željeznih proizvoda, a uskraćuje im i osnovno pravo na brigu o njihovu zdravlju, na liječnika i ljekarnika. Jer, pobogu, čuli su se sve glasniji prosvjedi, ovo nam nije radila ni Austrija, čak ni Kraljevina za najcrnje diktature, pa zašto nam to sad radi naša vlast, naša država – Hrvatska?! Zauzeće stanice potrajalo je, a u međuvremenu su prosvjednici blokirali i put kojim se cestom moglo izaći iz Vareša. Sve
je, najednom, podsjetilo na vrijeme velikog štrajka od prije dvanaestak godina kad je snaga i odlučnost, nesalomivost vareških metalaca šokirala sve, pa i samog kralja u Beogradu. Radnicima je u prosvjedu najednom odnekud počela pristizati hrana i piće, počeli su im pristizati žene i djeca... I uskoro je sve izgledalo kao dobro i dugo pripreman prosvjed s kojeg su se mogle čuti i bučne prijetnje kako će se zaustaviti sva proizvodnja u rudniku i željezari ako im se ne obrate načelnik općine, ravnatelj željezare i vareški župnik. Radnicima se u prosvjedu pridruživalo sve više i više svijeta pa je sve preraslo u skup kakav Vareš godinama nije zapamtio. A onda se najposlije pojavio i sam načelnik Idžaković. Galama i vika u kojoj su prozivani i župnik i upravitelj željezare utihnula je kad se kasno popodne pojavio načelnik i rekao da je dobio odgovor na depešu poslanu u Sarajevo. U depeši se kaže – izvadio je neki papir i govorio kao da čita – da se narodu u ovim vremenima ne može oduzeti pravo na doktora i da se, dok se drukčije ne odredi, iz Veležupe Vrhbosne, doktoru Haimu Altarcu, prema odlukama Ljekarničke komore iz Zagreba, ne može uskratiti pravo rada na korist svekolikog puka vareškog. To je načelnik Franjo pokazao i predstavnicima radnika pozivajući ih da se vrate na posao, a odmah potom i Martinu Slokoviću i njegovim oružnicima. Nije dugo trebalo da se urazume i radnici i, osobito, izvršitelji odnosno nalogodavci hapšenja doktora Altarca i da se sve stiša i Vareš uđe u mirnu noć. (nastavit će se)
ZLATNI PIR Ludmila i Mato Semunović dana 7. studenog 2014. godine navršili su 50 godina braka. Čestitke od Angele i Zorana Višnjića PROSINAC 2014.
BROJ 240
15
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV
U SPOMEN
Dana 9. prosinca navršilo se 40 dana otkako nije s nama naš dragi
na naše drage roditelje
VINKO POGARČIĆ ZEMAN
(12.III.1978. – 12.III.2014.)
(1933. – 2014.) (Umro i sahranjen u Njemačkoj) Hvala svima koji su nam izrazili sućut i bili uz nas u najtežim trenucima. Počivao u miru Božjem! Ožalošćeni: obitelj i prijatelji
MILIĆA DODIKA MARU DODIK rođ. Terzić (8.XII.1974. – 8.XII.2014.) Sjećamo se vaše čestitosti i dobrote. Počivali u miru Božjem! Elza, Filomena i Matilda
TUŽNO SJEĆANJE
U SPOMEN
PAVAO MIOČEVIĆ
Dana 24. studenog navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi
(1924. – 2009.)
SLAVKO DODIK (1933. – 2011.)
U mislima vječno s tobom, tvoji unuci, snaha i sin.
Uvijek ćemo te se sjećati s ljubavlju i poštovanjem. Tvoji najmiliji
Počivao u miru!
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(1.XII.1999. – 1.XII.2014.) Navršilo se 15 godina otkako nije s nama naša draga
(2.XII.2009. – 2.XII.2014.) Dana 2. prosinca navršilo se pet godina otkako nije s nama naš dragi
LUCIJA RADOŠ
MARKO ŠOKIĆ
Sjećanja na tebe zauvijek ostaju u našim srcima. Počivala u miru!
Smrt je jača od života, ali nije od ljubavi i sjećanja na tebe. Počivao u miru!
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
U SPOMEN
na drage roditelje
na moje drage roditelje
IVO MARKANOVIĆ
IVU MARKANOVIĆA
(8.XII.1914. – 4.XII.1986.)
(4.XII.1986. – 4.XII.2014.)
LJUBICA MARKANOVIĆ rođ. Trgovčević
LJUBU MARKANOVIĆ (15.XII.2009. – 15.XII.2014.) Počivali u miru Božjem!
(4.XII.1919. – 15.XII.2009.) Počivajte u miru Božjem! Draženka, Vjerana i Renata s obitelji
Vaša kćerka Zrinka s obitelji
TUŽNO SJEĆANJE
U SPOMEN
(6.XII.2002. – 6.XII.2014.)
(6.XII.2002. – 6.XII.2014.)
Dana 6. prosinca navršilo se 12 godina od smrti naše kćerke, sestre i unuke
NIKOLINA PAŠALIĆ
NIKOLINE PAŠALIĆ Naša srca su i danas puna boli i tuge. Uvijek ćemo te voljeti i nikada te nećemo zaboraviti. Tvoje najmilije
Kažu: "Dvaput se umire. Druga je smrt biti zaboravljen." Sjetimo se često tog svetog Nikole… tvog imendana… kada smo te, umjesto tinejdžerskim darovima, darivali bijelim ružama… U našim srcima, mislima i molitvama ti nisi umrla, draga Nikolina. Učenici i djelatnici OŠ "Vareš"
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(7.VI.2012. – 7.XII.2014.) Dana 7. prosinca navršile su se dvije i pol godine otkako nije s nama naša draga majka
(11.IV.1938. – 7.XII.2013.)
RUŽA PETROVIĆ
BORIS POGARČIĆ Sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem. Počivaj u miru Božjem!
Uspomena na tebe živjet će vječno u nama. Počivaj u miru Božjem! Tvoja djeca: Franjo, Ivica, Željka, Anto i Jelena
16
Tvoji najmiliji
BROJ 240
Supruga Stanka, kćeri Mladenka i Davorka s obitelji PROSINAC 2014.
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(8.XII.2010. – 8.XII.2014.)
(13.XII.1999. – 13.XII.2014.) Dana 13. prosinca navršilo se 15 godina od smrti dragog nam
Dana 8. prosinca navršile su se četiri godine otkako nije s nama naš dragi
DRAGAN DUSPER
BOŽIDARA TERZIĆA
Sjaj svijeća i molitve naše neka te prate kada ne mogu da nam te vrate. Počivaj u miru Božjem!
S ljubavlju te spominjemo, po dobroti i plemenitosti pamtimo, a u srcu uvijek nosimo. Počivao u miru Božjem! Tvoji najmiliji
Vole te tvoje: Marijana, Danijela, Darija, Davorka
SJEĆANJE
IN MEMORIAM
Na našeg dragog
BERNARD BARKIĆ
MIROSLAVA BUBIĆA
(17.XII.2007. – 17.XII.2014.)
(21.II.1946. – 16.XII.1993.) Uspomene na tebe ostaju dio naših trajnih sjećanja. Počivao u miru!
Ni godine koje su prošle, ni život koji teče, sjećanje na tebe izbrisati neće. Počivao u miru! Tvoji: supruga Štefica, sinovi Dalibor i Danijel
Supruga Dragica, djeca Slađan i Slađana s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(18.XII.2011. – 18.XII.2014.)
Dana 21. prosinca navršit će se sedam godina od smrti naše drage i nikad zaboravljene
Na našeg dragog
ANE DRIJENČIĆ
MIROSLAVA BRKOVIĆA Živi uspomena na tvoju beskrajnu ljubav i dobrotu. Počivao u miru! Tvoje: supruga Jelena, kćerka Maja i unuka Sonja
TUŽNO SJEĆANJE
(27.IX.1939. – 21.XII.2007.) Trajno ćemo čuvati sjećanja na tvoju plemenitu dušu, dobrotu i ljubav koju si imala za sve nas. Počivaj u miru Božjem! Suprug Miroslav, sin Dražan, kćerka Suzana, zet Slađan, unučad Božana i Božidar
TUŽNO SJEĆANJE Na našeg dragog
ŽELIMIR MATIĆ
IGORA FILIPOVIĆA
(29.IX.1977. – 22.VI.2014.) Dana 22. prosinca navršit će se šest tužnih mjeseci otkako nas je zauvijek napustio naš voljeni Želimir. Vrijeme prolazi, a tuga i sjećanje na tebe zauvijek ostaju. Počivao u miru!
(2005. – 2015.) Godine nisu zaborav i ne mogu da te vrate. Ponosno živiš svaki dan u našim srcima, našim molitvama. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji: tetke, ujak i tvoja obitelj
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
U SJEĆANJE
Na drage roditelje
na naše drage roditelje
ANA RAJIĆ rođ. Kasapović
VITOMIRA BOŽIĆA
(8.XII.1993. – 8.XII.2014.)
(1942. – 1995.)
JOSIP RAJIĆ
DRAGICU BOŽIĆ
(25.XII.1989. – 25.XII.2014.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na vas. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji
(1948. – 2012.) Uspomene na vas trajno će živjeti u nama. Počivali u miru Božjem! Vaši sinovi: Žan i Igor
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
(28.XII.2012. – 28.XII.2014.) Dana 28. prosinca navršit će se dvije godine otkako nije s nama naš dragi
Šest godina je prošlo...
PERO KOLAKOVIĆ Tvoj dragi i plemeniti lik vječno ostaje u našim srcima i mislima. Počivao u miru! Sinovi Dubravko i Darko, kćerka Dubravka, s obiteljima PROSINAC 2014.
BROJ 240
IVO DŽOJA (1. januar 2009.) SJEĆANJE je dio našeg života u kojem nam uvijek NEDOSTAJEŠ S ljubavlju i tugom, Tvoja obitelj
17
DOŠAŠĆE I ZORNICE
Ususret Božiću Piše fra Tomislav Svetinović
N
alazimo se u vremenu Adventa ili Došašća – vremenu priprave za najradosniji kršćanski blagdan Božić. Riječ "Advent" dolazi iz latinskog jezika i označava "dolazak" ili "iščekivanje". To je vrijeme obilježeno radosnim i povjerljivim iščekivanjem kroz četiri tjedna. Prvu nedjelju Došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak. Druga i treća nedjelja usmjerena je na osobu Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Isusa Krista. Liturgijska boja je ljubičasta, a u misi se izostavlja himan "Slava" kako bi on mogao jače odjeknuti na sam dan Božića. U tu pripravu svakako spadaju i svete mise zornice koje započinju već s prvim tjednom Došašća. Zornice imaju neku posebnu, mogli bismo reći žrtvenu, draž jer počinju vrlo rano, prije svanuća tako da mnogi misu zornicu dožive kao zoru u svojim srcima. Nažalost, živimo u svijetu izrazitog stresa i napetosti i upravo je to dvoje razlogom zašto su mnogim ljudima noći preduge. Očigledno je da im je potrebna zora, ali prvenstveno zora duše uz nadu koju
može pružiti samo Onaj Bogočovjek kojega zovemo Isus iz Nazareta. Upravo se zornicama ta nada obnavlja kada Crkva poziva čovječanstvo da se nada i oživi svoja slomljena srca. Poziva grešnike i sve preplašene da u zajedništvu s Kristom i Njegovom Crkvom dočekaju zoru. Da odlazak na zornice predstavlja i jedan oblik žrtve za Gospodina možemo zapaziti još u starija vremena kada je Došašće bilo obilježeno postom u određene dane. U današnje vrijeme taj običaj se više ne prakticira, ali nije ni zabranjen. A budući da je trebalo ranije i ustati, onda je Došašće predstavljalo i vrijeme odricanja od sna. Da bismo danas doživjeli Došašće nije potrebno tražiti nešto previše, nego je dovoljno samo se okrenuti unatrag i prisjetiti se Došašća naših predaka. Nije bilo automobila za odlazak do hladne crkve koja je bila udaljena i po nekoliko kilometara. Kroz mrak i uz škripu snijega pješačilo se svaki dan na zornicu. Štoviše, Došašće je značilo i vrijeme posta i odricanja, ali ne iz nekog običaja ili moranja, nego iz življene vjere. Danas je u većini župa taj lijepi običaj nastavljen. Tako i u našoj župi te ranoju-
tarnje mise imaju pokornički značaj i simbol su Došašća koji dovodi do Božića kroz jednu lijepu, svakodnevnu gestu druženja s Bogom i ljudima. Ljepoti zornica u vareškoj crkvi doprinosi veliki broj vjernika i djece, a posebnu draž daju im adventske pjesme zahvaljujući župnom zboru naše župe. Što se tiče izvanjskog znaka Došašća, ni on nije nedostajao. Bili su to adventski vijenci za koje su naši najmlađi župljani nesebično darovali svoje vrijeme kako bi ih što maštovitije uredili te pripremili za prodaju na nedjelju Krista Kralja. Da je to bio puni pogodak dokaz su presretna lica vjernika koja su odavala zadovoljstvo zbog kupljenih vijenaca, što je bila i svojevrsna nagrada mladima i djeci. Došašće u našoj župi znači i iščekivanje svećenika za blagoslov obitelji koja zajednički moli, svjesna važnosti blagoslova i dragocjenosti svoga zajedništva. Uskoro slijedi i velika predbožićna ispovijed koja je i najvažnija za radostan Božić. I na kraju neka nam svima ovo Došašće kroz zornice, ispovijedi, blagoslov obitelji i svece koje u ovom vremenu slavimo, bude milosno vrijeme kroz koje ćemo uistinu poravnati staze i pripraviti putove u svome srcu kako bi nam s Božićem došao blagoslov i mir novorođenog Isusa. Neka nas podsjeti na sve radosti zbog kojih živimo!
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE na naše drage i voljene roditelje
IVANKA DŽELETOVIĆ rođ. Klicić (27.XII.1920. – 15.XII.1999.)
MIRKO DŽELETOVIĆ (30.III.1915. – 26.IX.2002.) Ljubav prema vama je vječna. Željka i Svjetlana
IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK
ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ
18
Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina
tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com BROJ 240
PROSINAC 2014.
IZ STARIH ALBUMA
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
PROSINAC 2014.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 240
19
LIST VAREŠKIH HRVATA
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
U povodu
godina brojeva Lista vareških Hrvata upucuju
Zahvalu Svim čcitateljima,
napose kupcima, pretplatnicima i donatorima za trajnu odanost i svakovrsnu potporu, kao i svim suradnicima tijekom godina za entuzijazam i ljubav utkanu u naš List.
Predsjednik Mario Mirčić, dipl. ing.
Gl. i odg. urednik Mladenko Marijanović