Bobovac br. 242

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXI. • BROJ 242 • VELJAČA 2015.

UVODNIK

D

ešavanja u svijetu koja su dovela do pada cijena nafte i naftnih derivata trebala bi se odraziti i na cijene hrane na našemu tržištu. Cijene goriva niže su za značajnih 25 posto, ali mi do sada nismo imali većih smanjenja cijena hrane.

Prvo treba kazati da vlasnici crpki imaju pohlepnu praksu da kada se u centralnom večernjem dnevniku objavi da je barel na svjetskom tržištu poskupio već od ponoći istupe s novim cijenama. Prate ljudi svjetska kretanja. Kada se u dnevniku objavi suprotna vijest, o padu cijene barela, tada su pumpaši obično pod tušem ili negdje na vikendici, s majstorima zidaju vanjski roštilj do crnog mraka. Tako njihove cijene i dalje ostaju iste, i baš kod sviju, a pojeftinjenje će nastupiti tek negdje desetog dana, dok navodno potroše stare zalihe, s izlikom da su nabavljene po višim cijenama. Trgovci su ništa manje revni kod poskupljivanja, jedino zato i pogledaju dnevnik, a kod snižavanja su beznadno zaboravni. Taman da makar simbolično snize neki artikl, netko ih po belaju nazove na mobitel i pobjegne im misao, smetnu što su počeli. Poslije se više nikada ne sjete. Štoviše, cijene nisu pale ni kod usluga prijevoznika.

Gordana Bulić iz Saveza udruženja potrošača BiH u izjavi za Anadolu Agency potvrdila je kako najveću korist i zaradu od pada cijena nafte imaju upravo distributeri i trgovci, dok građani, tj. kupci u BiH ta globalna kretanja na tržištu ni po čemu ne osjećaju.

– Kod nas distributeri i trgovci zadrže tu korist za sebe, jer nakon pada cijena nafte oni samo povećaju svoje zarade. S druge strane, kada raste cijena nafte, oni odmah žure da podignu cijene hrane.

Tako da od nižih cijena nafte u svijetu velike koristi u BiH nemaju potrošači, odnosno građani, nego poslodavci. Ako se ima u vidu činjenica da je nafta uračunata u cijenu hrane, svi proizvodi bi trebali biti jeftiniji. Ali teško da će se kod nas to osjetiti – rekla je Bulićeva.

IZME\U 2 BROJA Čini se da i to udruženje služi tek da statira i konstatira realnost u kojoj nema nimalo časti i poštena odnosa prema potrošaču. Vlasti ne pate od želje da reguliraju tržište, a i vole kad je gorivo skuplje jer u strukturi cijene derivata upravo je država najveći halapljivac. Istodobno, za svoje službene aute, luksuzne tenkove koji troše kao tri-četiri prosječna automobila, imaju neograničene količine najskupljeg benzina i naprosto se iživljavaju s novcem poreznih obveznika. Moraju se, da nam ne srozaju ugled države, voziti u najskupljem. Koje li malograđanštine predstavljati se kutijom od lima na kotačima, a ne znati više od desetak riječi engleskog. Koje li mizerije primiti nekoga iz razvijenih zemalja, kiteći se rolexom i armanijem, a bez srama predstavljati zemlju u kojoj već po izlasku iz kruga zračne luke sa strane kraj ceste buja korov i trnje.

Kao kućanice koje otvaraju vrata nafra-

kane i s viklerima, a iza leđa im kuća u kaosu. Ostaje zagonetka: ili su ti naši nesretni predstavnici svjesni kako ih vanjski svijet doživljava pa su flegmani ili su toliko uživljeni i samodopadni da ne vide karikaturalnost svoje pozicije.

Ne samo da s političarima takve svijesti i takvih dometa ovoj zemlji zasad nema isključenja s kružnog toka zaostalosti i siromaštine, nego se oni time još i diče.

Kad je prije neki dan službeni Vatikan objavio da će Papa Franjo posjetiti BiH 6. lipnja ove godine, neki se požuriše istaknuti zaslužnima za to, otprilike ovim riječima: ovaj papa je poznat po tome što uvijek daje prednost siromašnima i mi imamo tu sreću da se naša zemlja našla u prioritetu. Da se čovjek zapita: gdje je kvar i što je s nama? Jedino što nam ide jest krčmljenje javnoga novca i to pozajmljenog od svoje djece. Jedina polja na kojima cvjeta jesu polja korupcije. I da: za sve je kriv netko drugi ili su kolektivno krivi oni drugi. Pojam individualne odgovornosti potpuno je izbačen iz upotrebe.

Evo još jednoga banalnog primjera po kojemu se tragikomično očitava naš karakter. Ona bijela crta koja dijeli prometnicu na lijevu i desnu stranu, koliko nam ono potraje kad je polože? I još vas policajac "ukajti" jer ste se prestrojavali na punoj, koju se može otkriti jedino laboratorijski, pod laserskim snopom...

U našem, vareškom dvorištu zbio se porezni udar iza kog je ostao golemi krater u općinskom proračunu. Porezna blokirala račune i "zaplijenila" 222 tisuće KM. Posvećujemo analizi te situacije posebne dvije stranice. U Ponikvama kineska pilana zametena utihla, prilaz do nje čuva prometni znak "stop" ručne izrade i stražar na čijem je prsluku u fušu izvezeno "FBI". Nema tko dati informaciju. U banci, jedinoj u gradu, djelatnik počinio pronevjeru 230 tisuća KM, s računâ komitenata na kojima je novac duže mirovao...

Sve u svemu, "čupav" početak godine.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Umrli: Ivan Knich (1927.), Sofija Brkić rođ. Krch (1931.), Manda Nikolić rođ.

Mutić (1926.), Franjo Miočević (1935.), Tomi Turbuk (1958.), Željka Tomas rođ.

Gabulin (1930.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: Ilija Djaković (1927.). ŽUPA VIJAKA

Umrli: Alojzije Jurkić (1933.), Stjepanija Kamenčić (1939.).

Fotografija na naslovnici: Nikolina Filipović

2

BROJ 242

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Obitelj Marić, Zagreb – 20 €, N. N., Vareš – 20 KM, Z. P., Vareš – 20 KM, N. N., Vareš – 10 KM, Zdravko Babić, Hrvatska – 20 KM.

Svima hvala lijepa!

VELJAČA 2015.

VIJESTI REGISTRIRAN USLUŽNI SERVIS S prvim danom 2015. godine u Varešu je zaživjela jedna djelatnost za kojom, ako se uzme u obzir rascjepkanost obitelji i starosna dob samaca, odavno postoji objektivna potreba.

Riječ je o uslužnom servisu, registriranom pod nazivom "Boki", za poslove čišćenja odnosno održavanja kuća, stanova i stubišta, te pružanje svih vrsta pomoći i usluga starim i nemoćnim osobama, što bi uključivalo: pratnju do liječnika, kupovinu i dostavu lijekova i namirnica, pratnju prilikom pribavljanja raznih dokumenata ili njihovo pribavljanje uz eventualnu punomoć, plaćanje računa, te kuhanje, pranje, peglanje i drugo.

Usluge se mogu naručiti i iz inozemstva, što podrazumijeva sklapanje ugovora u kome će biti definirana cijena, kao i vremenski okvir pružanja usluga. Kontakt osoba je Jasna Pogarčić, a za daljnje informacije zainteresirani se mogu obratiti na telefon: +387 (0)61 234 375 ili e-mail: jasnapog@gmail.com.

Ovaj uslužni servis stoji na raspolaganju i predsjednicima kućnih savjeta u zgradama, za sklapanje ugovora glede održavanja čistoće u stubištima.

O STANJU SIGURNOSTI U sklopu posljednje sjednice Općinskog vijeća podnesena je Informacija o radu Policijske stanice Vareš s ocjenom stanja sigurnosti za 2014. godinu. Promatrano u širem kontekstu, općina Vareš i dalje je jedna od zaista mirnih oaza.

Statistika govori da je bilo 55 prekršaja javnog reda i mira, u čemu prednjače tuče kojih je bilo 20, ali nije zanemariv ni broj slučajeva omalovažavanja policijskih službenika (osam). Navodi se da broj ovih prekršaja manji u odnosu na 2013. godinu, ali da je velik broj prekršaja, točnije 21, počinjen od strane tzv. povratnika, onih iz iritantne konstrukcije "otprije poznat policiji".

U oblasti prometa tijekom prošle godine evidentirano je 46 nezgoda, što je također manje u odnosu na godinu ranije. Jedna je nezgoda završila s jednim teže povrijeđenim, u 12 nezgoda lakše povrede zadobila je 21 osoba, a 33 nezgode završile su materijalnom štetom. Kao uzrok nezgodama prednjači neprilagođena brzina uvjetima i stanju puta, a na drugome je mjestu utjecaj alkohola.

Na koncu, zabilježeno je 48 krivičnih djela, gotovo podjednak broj kao godinu ranije, od čega je rasvijetljeno 78 posto.

Naznačava se da nije bilo teških krivičnih djela: ubojstava, silovanja, podmetanja eksplozivnih naprava... Nije bilo niti krađe automobila i nijedno krivično djelo nisu počinile maloljetne osobe.

BUDUĆNOST HITNE POMOĆI Posljednjih dana u javnosti se raširila bojazan zbog licitiranja sa statusom službe Hitne pomoći u Varešu. Novoimenovani direktor Doma zdravlja Vareš prim. dr. Fikret Operta sredinom siječnja uputio je dopis nadležnima u Kantonu i

VELJAČA 2015.

Općini, formuliran kao Zahtjev za urgentno djelovanje kantonalne i općinske administracije u cilju uspješnijeg ostvarivanja zdravstvene zaštite građana općine Vareš. U tom dopisu apostrofirana su tri goruća problema. Prvi, nesagledive negativne posljedice odluke da se pacijenti iz Vareša moraju liječiti u Zenici, i drugi, teškoće sa zagrijavanjem Doma zdravlja u zimskim mjesecima zbog zastarjelih instalacija. A treći, koji smo izdvojili, direktor je otvorio s pitanjem: hoćemo li, poslije 54 godine rada, ukinuti Službu hitne medicinske pomoći u Mladena Jurkić i Varešu? U svome dopisu, on u tom smislu navodi: Danijela Šimić "Finansiranje Hitne medicinske pomoći u dosadašnjem periodu nije bilo obuhvaćeno u Ugovoru između Doma zdravlja Vareš i Zavoda zdravstvenog osiguranja. Također i Općina Vareš nije učestvovala u finansiranju ove Službe Doma zdravlja Vareš. Ni ove godine u budžetu općine Vareš nisu planirana sredstva za ovu Službu.

Do sada, iako nije finansirana, Služba je funkcionisala na način da je finansirana iz sume sredstava koja su obezbjeđivana u Domu zdravlja Vareš, po drugim osnovama. To je dovelo do toga da su plaće, odnosno primanja radnika Doma zdravlja, najmanja u odnosu na sve ostale zdravstvene ustanove u Federaciji. (...)

Da bi se riješio način financiranja ove službe, predlažem da kantonalna administracija napravi sastanak sa općinskom administracijom, te da se protokolom odrede o statusu Službe hitne medicinske pomoći u Domu zdravlja Vareš, odnosno da li će i na koji način financirati ovu Službu. U svakom slučaju nemoguće je buduće funkcioniranje ove Službe, a da se za to ne obezbijede sredstva ili u planu Zavoda zdravstvenog osiguranja ZE-DO kantona ili u općinskom budžetu općine Vareš", upozorio je dr. Operta.

UKRATKO S PRKIĆEM Dokumentarni film "Nečujni krik" Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN) o žrtvama seksualnog zlostavljanja u proteklom ratu prikazan je nedavno u Varešu, posredovanjem Udruge hrvatskih logoraša na čelu sa Zlatkom Prkićem. Film ukazuje na probleme s kojima žrtve seksualnog zlostavljanja danas žive, kao što su nemogućnost ostvarivanja statusa civilne žrtve rata te nemogućnost ostvarivanja reparacija, kao i neprocesuiranje odgovornih. Odziv je bio dobar, a projekciji je nazočio i tajnik Općinskog vijeća te također jedan broj vijećnika, ističe Prkić.

Uzgred smo kod Prkića saznali novosti iz rada udruge dijabetičara. Formiran je nedavno Savez dijabetoloških udruženja u BiH, čijom je predsjednicom imenovana Nada Bijedić, nekoć Varešanka (živjela na Rajčevcu), a mlada Varešanka Mervana Hajrić, bit će urednicom edukativnog lista "Ja i dijabetes", koji će izlaziti pod okriljem Saveza i biti besplatno dijeljen oboljelima. Na lokalnom planu, s proljećem, udruga planira temeljit obilazak mjesnih zajednica i zaseoka sa ciljem mjerenja šećera u krvi i krvnoga tlaka.

BROJ 242

3

AKTUALNO

O

stavku je ponudio nakon iscrpnog izvješća o situaciji u kojoj se našao općinski organ uprave, a temeljem odluke odnosno naloga Središnjeg ureda Porezne uprave Federacije BiH o blokadi svih računa Općine Vareš. S tim nalogom, koji ostavlja dojam goleme ribarske mreže, porezna je uprava zagrabila sva raspoloživa sredstva koja su se zatekla na općinskom tekućem kao i na depozitnim računima s danom 8. siječnja, u ukupnom iznosu od 222.589 KM. Prema riječima načelnika, u toj masi su i namjenska sredstva, ugovorima vezana za određene projekte, ali, naravno, Porezna to ne kani prosijavati, tako da predstoji pravna borba za njihov povrat jer u suprotnom Općina gubi kredibilitet kod međunarodnih organizacija i drugih partnera s kojima, često uz simbolično sufinanciranje, ulazi u projekte.

Razlog za blokiranje računa – kao mehanizma prinude kojim su, utješno je spomenuto, dokačene i neke druge institucije sustava – leži u neizmirenim obvezama po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje. Paušalno se spominjalo i blokiranje računa nekim drugim općinama u Federaciji, međutim mediji su, gladni kakve-takve senzacije, izvijestili samo o Varešu.

PUNOLJETNI PROBLEM Geneza vareškog problema u tom pogledu vraća nas u razdoblje poslijeratne uspostave zajedničke vlasti odnosno integracije dviju općinskih struktura: bošnjačke, koja je potkraj 1993. uzurpirala sve tadašnje pozicije u Općini Vareš, i hrvatske, koja je separatno djelovala kao prognanička administracija, na Pržićima i u Kiseljaku. Prilikom njihova spajanja donesena je statutarna odluka o rotaciji na mjestu općinskog načelnika (pa su u tako udvojenom mandatu djelovali Samir Musa iz SDA i Pavao Vidović iz HDZ-a) i također o ravnopravnoj nacionalnoj zastupljenosti uposlenika organa uprave, što je podrazumijevalo sastav od 32 Bošnjaka i 32 Hrvata. (Taj dio nikad nije dosljedno implementiran: zbog nedostatka političke snage ili upornosti hrvatske strane, prevaga među uposlenicima ostala je na bošnjačkoj strani.)

Dolaskom SDP-ovog načelnika Hamde Fatića, tijekom dva njegova mandata bilo je za očekivati novu sistematizaciju jer je s vremenom odredba o nacionalnom balansu ionako izgubila smisao, a opterećenje je postala sama brojka uposlenika. No, to se nije desilo, a mnogi nekvalificirani u međuvremenu su uspjeli steći status i pravnu zaštitu koja će u svom naručju zaninati i zadnjeg općinskog namještenika.

4

S jedne od sjednica Općinskog vijeća

Općina u stečaju, načelnik ponudio ostavku!

Na 25. redovitoj sjednici Općinskog vijeća Vareš, održanoj 28. siječnja 2015. godine našlo se 12 točaka dnevnoga reda, ali je najveću pažnju kako vijećnika, tako i lokalne javnosti uz radio prijenos, pokupila jedna mimo reda. Naime, u obraćanju vijećnicima i informiranju o ključnim zbivanjima u razdoblju između dvije sjednice, za što mu se dodijeli mogućnost na početku svakog zasjedanja, općinski načelnik Avdija Kovačević ponudio je ostavku!

Piše M. Marijanović Sa ciljem izbjegavanja političkih konotacija i turbulencija kakve bi izazvala takva jedna odluka o smanjenju broja uposlenika, i usto bila prebačena na socijalnu ravan, pribjeglo se najmanje bolnom "rješenju", a to je neplaćanje doprinosa za prekapacitiranu administraciju. Međutim, bilo je jasno da to nije rješenje nego zakopavanje problema koji će jednom eruptirati.

Stoga, tijekom Fatićevog mandata oponenti iz SDA, naručivši poreznu inspekciju u Općinu, odlučuju otvoriti Pandorinu kutiju, no ne sa ciljem konačnog rješavanja nagomilanih dugova i kadrovskih viškova (koje je prvenstveno stvorila njihova stranka i politika) koliko s ambicijom da njemu samom izmaknu stolicu.

Kako je to završilo pisali smo u izvješću s 25. sjednice Općinskog vijeća 2007. godine, u "Bobovcu" broj 150.

BROJ 242

ZATEZNE KAMATE Uglavnom, otad su na porezna dugovanja nakačene i zatezne kamate, a život je nastavio dalje, s tim što treba napomenuti da se s praksom neplaćanja doprinosa, započetom 2002., prestalo 2008. godine. Fatića je nakon lokalnih izbora u jesen 2012. zamijenio Kovačević, ali ni on ne poseže za izradom novog Pravilnika o unutarnjoj organizaciji kojim bi se napravio prvi rez u operaciji smanjenja administracije, na koju je odlazilo i do 65 posto proračunskih sredstava.

Ono što se kuloarski i s naknadnom pameću predbacuje Kovačeviću (doduše, predbacivalo se tu i tamo kroz diskusije na Vijeću, onako usputno) jesu sredstva u iznosu od cca 1.350.000 KM, čisti prihod koji je "pao" u općinski proračun – što neraspoređenim sredstvima iz stečajne mase, što porezom na promet od prodaje VELJAČA 2015.

rudnika "Veovača" i prihodom od koncesijskih naknada za istraživanje i eksploataciju (dio koji pripada Općini) – kojim je mogao biti zatvoren porezni dug, no prioriteti su bili drugačiji. Isto tako kuloarski se govori da je Fatić tim novcem (jer je prodaja rudnika bila gotova stvar za njegova mandata, samo je uplata došla kasnije) planirao izmiriti taj dug prije svog odlaska sa scene, potaknutog i zdravstvenim razlozima.

No, načelnik Kovačević je imao drugačiju viziju i potkraj 2013. izašao pred Općinsko vijeće s inicijativom o kreditnom zaduživanju zarad otplaćivanja poreznih dugovanja. Naime, federalna je porezna uprava u tom trenutku svim dužnicima stavila na stol ponudu: anuliranje zateznih kamata ukoliko otplate glavnicu do posljednjeg dana u godini. Vijeće je nerado, a opet promptno i jednoglasno, podržalo inicijativu načelnika, ali Općina ne uspijeva naći banku koja bi joj dala 1,3 milijuna KM na rok otplate od 15 godina.

Uspjelo se tek podignuti kredit od 250 tisuća KM na period od dvije godine.

Međutim, usporedo s time, a što je u očima Porezne uprave trebalo izgledati barem kao znak dobre volje, Općina u 2014. godini prestaje plaćati tekuće doprinose, čime se počinje akumulirati novi dug koji će narasti na 313 tisuća KM. SEZONA OTPUŠTANJA Na taj problem pod tepihom, na 17. sjednici Općinskog vijeća održanoj u ožujku prošle godine, o kojoj smo izvještavali u broju 232, pokušava ukazati vijećnik Zdravko Barkić, te iz upornog neslaganja s "ekonomskom logikom" organa uprave na koncu ostavlja mandat i napušta općinsko zakonodavno tijelo.

Zatim, na svojoj narednoj sjednici, u travnju prošle godine, Vijeće raspravlja o Prijedlogu mjera racionalizacije troškova Jedinstvenog općinskog organa uprave i dotiče se problema viška uposlenih, ali, skupa s načelnikom, ne pokazuje dovoljno odlučnosti da se i upusti u taj proces.

I tako, bumerang se vraća 8. siječnja ove godine. Porezna izlistava račun s ukupnim dugom od 2.031.000 KM! Stjeranoj

u kut, Općini je sada preostalo obratiti se Poreznoj sa zahtjevom za reprogramiranje duga na pet godina i molbom za eventualno otpisivanje kamata.

Istodobno, unutar svojih redova Općina pokušava tražiti izlaz kroz tri načina uštede. Prvi je promptno otpuštanje svih koji su, po rješenjima i ugovoru o djelu, primljeni u općinski organ uprave tijekom protekle dvije godine. Načelnik je obrazložio da je riječ o visokoobrazovanim kadrovima za čijim je angažiranjem postojala realna potreba unatoč postojećem višku, a koji se zbog neadekvatnih zvanja ili znanja nije moglo preraspoređivati. Tako je rješenja o raskidu ugovora, zaključno s koncem siječnja, dobilo devet službenika (savjetnika). Drugi način, na koji pak sindikalna organizacija u Općini nije pristala, ogledao se u načelnikovu prijedlogu da se preostalim službenicima i namještenicima osnovica plaće, privremeno, tj. na period od tri mjeseca, smanji s 220 na 175 KM. I treći, kod kojeg je Općinsko vijeće priskočilo u pripomoć, jest rebalans proračuna, koji je morao biti neplanski donesen i usvojen. Prelomilo se to, zasad, preko mjesnih zajednica, sportskih i kulturnih organizacija i manifestacija, te nevladinog sektora, koji u tekućoj godini ostaju bez proračunskih dotacija. I naposljetku, unutar općinskog organa uprave uvode se još neke restrikcije u pogledu tekućih troškova i izdataka za materijale.

OGORČENI NA ŠPD I, neminovno, vijećnici se kroz diskusiju vratiše suštini problema – debelom višku uposlenika, a koji svoje korijene vuče iz već spomenutog procesa integracije 1997. godine. Naime, danas u doba informatizacije i elektronskih baza podataka, postoje parametri koji kažu da bi općinske administracije trebale imati jednog uposlenika na 240 stanovnika. Po tome bi, kad se za mjerilo uzme prošlogodišnji popis, u vareškom organu uprave preostalo 39 uposlenika. A danas ih ima 66, gdje je pribrojeno i devet pripadnika profesionalnog vatrogasnog voda. Mišljenje je načelnika da bi racionali-

zaciju trebalo provesti u dvije faze i u prvoj, novim Pravilnikom, broj uposlenika svesti na 47, plus šest vatrogasaca.

Kao vanjski krivac za situaciju u koju je zapala Općina Vareš prozvano je, na prvome mjestu, kantonalno Šumskoprivredno društvo koje na sve načine vrda u izmirivanju duga Općini, pa i usprkos izvršnim sudskim presudama.

Zatim je istaknuta nemoć i nemogućnost glede naplate knjiženih naknada za građevinsko zemljište od vareških posrnulih poduzeća, krčmljenih kroz katastrofalnu privatizaciju. Po ovim dvjema osnovama, potraživanja Općine Vareš dosegla su iznos od 3.584.000 KM, što implicira da je ona, zapravo, matematički u plusu, ali ne može nikome, kao što to može Porezna, blokirati račun.

– Nalazim se u nezavidnom položaju i Općina je, po meni, u najtežoj situaciji od 2000. godine – kazao je načelnik Kovačević vijećnicima u obrazloženju ponuđene ostavke, podcrtavajući da se ne smatra odgovornim za cjelokupnu situaciju i preuzimajući odgovornost samo za iznos od 313 tisuća KM, koliko iznosi dug prema Poreznoj upravi stvoren prošle godine.

Načelnikova je ostavka, pojašnjenja radi, u nadležnosti Središnjega izbornog povjerenstva i stoga nije bilo razloga da se vijećnici izjašnjavaju o njezinom prihvaćanju ili neprihvaćanju. Dakle, nije se čulo da je neopoziva, što zvuči utješno onima koji su svjesni koliko bi koštala procedura izbora novog načelnika. Pritom se postavlja i pitanje: koliko bi se našlo spremnih i sposobnih da jurišaju na poziciju prvog čovjeka općine u bankrotu?

Predsjedatelj Općinskog vijeća Zdravko Marošević smatra da je općinska administracija preko svoje sindikalne organizacije u ovom nezahvalnom trenutku ipak trebala pristati na privremenu mjeru smanjenja plaće, naglasivši da je riječ o podnošljivih 4-5 posto.

– Ako se želimo izvući iz ovoga, svi trebaju uprijeti u kola – poručio je on.

AMI

TR

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326 VELJAČA 2015.

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI BROJ 242

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 5

"POPIS" KATOLIKA

Pregled broja župljana razvrstanih po ulicama Ulica

Takvi su brojevi

I uz ovaj obilazak obitelji i molitvu za Božji blagoslov napravili smo pregled župe. Naravno da podaci i statistike nisu najvažnije, da one ne čine život župne zajednice boljim ili lošijim, ali mogu biti zanimljive, pogotovo za one koji rado prave usporedbe s prošlim vremenima.

Piše fra Mirko Majdandžić

E

vo nekih podataka. U župi imamo 1029 obitelji s 2103 župljanina, što je prosjek od 2,04 članova po jednoj obitelji. Župljanki je 1132, a župljana 971.

Na selima imamo 290 obitelji sa 627 župljana i tu je prosjek 2,16 članova po jednoj obitelji. U Varešu i Vareš Majdanu imamo 739 obitelji s 1476 članova. Prosjek je 1,99 članova po obitelji.

Pregled broja župljana po desetljećima rođenja Godište 1922. – 1929.

1930. – 1939.

1940. – 1949.

1950. – 1959.

1960. – 1969.

1970. – 1979.

1980. – 1989.

1990. – 1999.

2000. – 2009.

2010. – 2014.

6

Župljana 44 307 365 390 284 201 153 195 127 38

Kad ovaj prosjek članova po obitelji nastavim dalje raščlanjivati, onda brojevi pokazuju ne baš veselu sliku. S jednim članom je 429 obitelji (stanova, stambenih jedinica), s dva člana je 305 obitelji. S tri člana imamo 160 obitelji, a sa četiri člana 97 obitelji. S pet članova je 29 obitelji, a sa šest članova samo šest obitelji. Čovjek ponekad poželi imati svoj mir, da mu nitko ne smeta. Ali doručkovati, ručati i večerati sam, pa onda piti kavu sam, gledati sam TV... I nemati mogućnosti ni posvađati se s nekim, nekako mi izgleda, pa barem, tužno. Uvjeren sam da to mogu podnijeti samo snažne osobe: biti tu u svome i na svome i pod cijenu samoće.

Neka im dobri Otac i dalje podari dovoljno snage!

Zajedno smo "odživjeli" 108.390 godina. I kad to pošteno podijelimo između sebe, prosjek starosti je 51,22 godine. Fra Anto i ja smo već prešli preko centra: utrčali smo u drugu polovicu života. Možda već odavno, Bog zna.

Dvije godine su bili najstariji dvojica župljana: Vinko Prkić i Jozo Delić. Obojicu ih je na Bogojavljenje Gospod pozvao k BROJ 242

Obitelji

Članova

Zvijezda

137

273

Put mira

139

250

Selište

68

143

Tirići

35

67

Jušići

28

65

Pruga

18

51

Nikovac

25

48

Benići

17

42

Ljepovići

21

41

Franjići

19

40

Novakovići

17

35

Matijevići

18

33

Glavica

12

27

Korovinjići

9

23

Stojkovići

12

20

6

17

Kota

3

11

Rudarska

1

3

Zukići

sebi. Sada su žene preuzele vodstvo i šest najstarijih u župi su: Ana Andrić, Anđa Prskalo, Marica Petković, Alojzija Svinčinski, Jelica Kasapović i Filomena Božić.

Kod nas se ne može reći da žene nisu dobro zastupljene. Neka im dobri Bog podari dobro zdravlje!

Ulice s najviše župljana su: Zvijezda s 273 župljanina, zatim Put mira s 250 župljana i Selište sa 143 župljanina. Najbrojnija sela su: Pogar sa 155 župljana, slijede Pržići i Duboštica s po 54 župljanina.

Najbrojnije prezime kao i prošle godine je Dodik sa 67 osoba, nositelja ovog prezimena. I Božići su ostali na drugom mjestu s 55 osoba. Malbašići su sa 46 osoba došli na treće mjesto, a četvrti su Franjići sa 42 člana. Slijede Josipovići s 37 članova i Gavrani s 36 članova. Inače u župi imamo 327 različitih prezimena. A različitih imena imamo 529.

U župi imamo župnu crkvu i četiri filijalne crkve. Na filijalama imamo svete mise svake nedjelje, osim mlade nedjelje.

Evo malog pregleda pripadnosti župljana pojedinim crkvama u župi. Župnoj crkvi u Varešu gravitira i tu, nadam se, dolazi na misu 1386 župljana, koji žive u 679 domaćinstava (kuća i stanova). Vareš Majdanu "pripada" 166 obitelji s 306 vjernika. I kada idu na misu, obično idu u Vareš Majdan. Možete li VELJAČA 2015.

MOŽDA JEDNOM NOVINARI zamisliti kakvo bi bilo pjevanje kada bi svi došli? Na Pogar na misu bi moglo doći, jer tamo pripadaju, 165 vjernika (ne bi svi ni stali u crkvu). To je, uključujući Sjenokos, 68 domaćinstava. Prema crkvi na Pržićima orijentirane su 94 obitelji Vrhovine sa 186 vjernika. Oni bi mogli, da nema klupa, svi zajedno ući u crkvu. A za filijalnu crkvu u Duboštici vezano je 60 župljana. Oni su, računajući i Kopališta, raspoređeni u 22 obitelji. Prosjek je 2,7 članova po obitelji: najveći prosjek u župi. Čestitam!

Takvi su brojevi. No, ono što se ne može iskazati brojkama jesu toplina i otvorenost srdaca s kojom su nas župljani čekali i primali u svoje domove. I nije bilo razlike u gostoprimstvu ovisno od broja članova obitelji. Svaka kuća i svaki stan bili su ispunjeni nekom dobrom "vibracijom", koja se može nazvati i ljubav.

Hvala!

A "ljubav se može staviti i u čačkalicu", govorio je često fra Vitomir Slugić, jedan izuzetni Varešanin. I njemu hvala za sve dobro, koje je i meni darovao!

Pregled broja župljana po selima vareške župe Selo Pogar Pržići Duboštica Strica Zarudje Tisovci Javornik Brezik Osoje Mir Ponikva Višnjići Daštansko Diknjići Zvijezda Sem. Ponikva Sjenokos Kopališta B. Borje Mlakve

Obitelji 64 28 19 26 20 20 22 19 8 12 8 7 7 8 4 6 4 3 4 1

Članova 155 54 54 54 49 48 34 34 22 19 17 15 14 13 12 11 10 6 6 2

Članovi novinarske sekcije OŠ "Vareš", s učiteljicom Borkom

Novinarska sekcija u posjetu redakciji Autori: Anja B., Marko M., Laura F., Martina D.

D

ana 19. siječnja 2015. godine išli smo u posjet Mladenku Marijanoviću koji je glavni i odgovorni urednik lista vareških Hrvata "Bobovac". Mi smo, kao novinarska sekcija Osnovne škole Vareš, bili jako znatiželjni i postavljali mnogo pitanja o tome kako nastaju novine.

Saznali smo da pisanje lista "Bobovac" nije jednostavan posao, te da u njemu sudjeluje više ljudi. Prvo se izaberu tekstovi i onda prilažu fotografije.

Poslije toga se to složi na računalu i urede detalji. Kada cijeli posao bude gotov, list se pošalje u tiskaru. U tiskari se zadrži par dana.

List "Bobovac" izlazi već dvadeset godina. Prvi brojevi su bili besplatni.

Nakon nekog vremena dobio je svoju cijenu – 1 KM. Sada je cijena 1,5 KM i ne žele dizati cijenu, jer neki ljudi ne mogu platiti toliko. List se može pregledati i na internetu.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš VELJAČA 2015.

BROJ 242

Dvanaest mladih novinara: Filip Pavić, Filip Mirčić, Mihael Mutić, Martina Divković, Dejan Franjić, Laura Franjić, Luka Franjić, Marko Marijanović, Iva Kuhar, Tamara Bošnjak, Oliver Jelić i Anja Božić, zajedno sa svojom učiteljicom Borkom Grgić, zanimalo se za još mnogo stvari oko nastajanja lista, a na sva pitanja nam je odgovore dao gosp.

Marijanović. Na kraju smo zahvalili gosp. Marijanoviću i naš posjet zabilježili zajedničkom fotografijom.

Iako smo svoj rad predstavljali i naporno radili tijekom cijelog prvog polugodišta, obilježavajući razne važne datume i događaje na panoima škole, te redovitim javljanjem na Radio "Bobovac", ovaj razgovor nam je mnogo značio. Neki od nas, nakon ovog posjeta, vide zanimanje novinara kao svoje buduće zanimanje.

Još jedno veliko hvala gosp. Mladenku na strpljenju u udovoljavanju našoj znatiželji.

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

7

PREDSTAVLJAMO

Logo Frame i župe Vareš Po prvi put, u suradnji s našim župljaninom Zlatkom Filipovićem, župa i Frama Vareš su dobile svoj logo. Na poziv i inicijativu župnog vikara fra Tomislava gosp. Filipović se srdačno odazvao te tako učinio jednu lijepu gestu i dao svoj doprinos rodnoj župi.

N

a logotipu Frame možete primijetiti kako su crkva, nebo, put i naziv naše Frame smješteni u križ. To bismo protumačili na ovaj način: mi framaši smo ugrađeni u Kristovu Crkvu, dakle činimo dio Njegovog Tijela. Živimo s Franjom u Kristu. Svi znamo kako živjeti s Kristom i u Kristu nije nimalo lako prema našem ljudskom poimanju. Donji dio križa "tau" je u smeđoj boji i predstavlja put kojim mi framaši idemo. Na logotipu je, na mjestu koje predstavlja put, napisano "Frama Vareš", što može imati dva značenja. Prvo je već objašnjeno (to su framaši na putu prema Kristu), a, s druge strane, ta slova na svoj način mogu predstavljati i svojevrsne prepreke koje su na svakom, pa tako i na framinom putu nezaobilazne. Međutim, na logotipu se itekako može primijetiti kako je pogled usmjeren pre-

8

ma gore, ka nebu, a između dva zvonika nalazi se križ koji potvrđuje da je maloprije spomenuti "križni put" zapravo put koji vodi u nebo. To je otkupljujući put. A to nam je posvjedočio sam Isus Krist čije stope mi samo slijedimo.

I na kraju, budući da je sve ovo smješteno u znak križa, što drugo to može simbolizirati osim da je točna ona tvrdnja: "U križu je spas!".

Logo župe Vareš predstavlja zvono, u kojem su smještena tri elementa. Logo

župe ima identičan oblik sa spomenikom poginulim vojnicima i stradalim civilima u Domovinskom ratu na području Vareša, koji se nalazi ispred župne crkve. Oblik zvona ima i svoju povijesnu pozadinu. U vrijeme osmanske vladavine Vareš je bio jedina župa koja je imala dopuštenje za oglašavanje zvona. Logo se dijeli u dva polja u kojem prevladava pet boja: crvena, bijela, plava, žuta i zelena. Natpis "Župa" se nalazi na vrhu, a natpis "Vareš" na dnu logotipa i slova su crvene boje. Na logotipu u prvom se planu vidi stara župna crkva, jedina sačuvana katolička bogomolja iz osmanskog perioda. Pozadinska boja je zelena što simbolizira krajolik Vareša, koji je najvećim dijelom okružen crnogoričnom šumom. Iza te stare crkve, u drugom polju koje je plave boje, naziru se zvonici nove, aktualne župne crkve. I kao treći element logotipa je kip arkanđela sv.

Mihaela, kome je župa i posvećena, a koji lebdi u zraku iznad zvonika obasjan bijelom aureolom. Žuta boja, ujedno i papinska – katolička, čini okvir cijele ove kompozicije i prožima logo svojom simbolikom.

Oba logotipa, i Frame i župe Vareš, odišu simbolikom i povijesnim značenjem za Hrvate katolike s ovih područja, te stilskim izražajem sadržavaju autentične i originalne elemente koji odražavaju duh župe i Frame Vareš.

Autoru oba logotipa od srca zahvaljujemo i želimo mu još puno kvalitetnih i uspješnih radova.

T. S.

U PRIPREMI

NOVA VAREŠKA KNJIGA Na svečanoj akademiji u povodu 20 godina izlaženja lista "Bobovac", u prosincu 2014. književnik Željko Ivanković skrenuo je posebnu pozornost na jedan lokalni fenomen, a to je natprosječan broj knjiga vareških autora objavljenih nakon rata. Toj listi uskoro će se pridodati i 27. autorsko ime, a broj naslova, prema Ivankovićevoj evidenciji, već je troznamenkast.

Naime, u biblioteci HKD "Napredak" Podružnice Vareš do konca ovog mjeseca bit će objavljena prozno-poetska zbirka Željka Mirčića Tetka "Malo gorko, malo slatko".

Riječ je o autorovu prvijencu, za koji je građu gomilao skupa s golemim životnim iskustvom.

U svojim pričama, s duhovitom potkom, autor ponajvećma zahvaća u predratno vrijeme i spašava od zaborava brojne likove s margine društva, a koji su bili svojevrsni zaštitni znaci ove sredine. U biti, cijela je knjiga prožeta – u tranziciji izgubljenim postulatom – da je svako ljudsko biće jednako vrijedno i da nijedan pošteni posao nije sramota raditi. Uz to je odlikuju lirske pasaže u čijem je središtu ljubav, ali i dom.

Promocija je načelno planirana za prvu polovicu ožujka i vjerojatno će biti održana na Vrovini, kojoj Željko Mirčić duguje svoje podrijetlo. Knjigu će biti moguće nabaviti u vareškim knjižarama, a mi ćemo je predstaviti u ožujskom broju "Bobovca".

R. R. BROJ 242

VELJAČA 2015.

IZ STARIH ARHIVA

Vareš i okolica 1878.

B

obovac, grad negda slavan i stolica kralja bosanskih, leži 1¾ sata od Sutiske pod planinom Red (Hrid); pod njim se sastaju dvie rieke: Bukovica i Borovica; gdje je nekoč grad bio, ondje su sada kuće turske, a gdje je tvrdja bila, tu je sama gomila kamenja. Sačuvana je još samo jedna kula na pol ciela, s koje se širi liep vidik na polje Ljestovaču i Lješnicu, te selo Kopljare. Bobovac se spominje često u listinah kralja bosanskih ("u našem gradu Bobovcu"), te je morao biti veoma čvrst, jer ga car Mehmed II. god. 1463. nije mogao uzeti silom, nego izdajom. Priča pripovieda, da je taj grad izdao caru upravitelj grada, po imenu Radak. Nu car ga

95,

HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 242

crkvu i pučku školu, koju polazi 40-70 učenika. Muhamedovci imaju jednu džamiju. Okolica Vareška obiluje raznimi rudami, pa zato se i žitelji bave kopanjem i priredjivanjem ruda. Tik Vareša ima preko 26 majdana željeza, zatim mnogo kovačnica, a stanovnici trguju mnogo željezom, željeznim posudjem i orudjem.

Vareš je udaljen od Visokoga pet sati.

U okolici njegovoj spomena su vriedna ova mjesta: Viaka, selo tri sata Varešu na sjevero-iztoku, katolička župa, brojeća 1803 duše (u samom selu 197 duša).

Oćevija, selo katoličko na istoimenom potoku, žitelji se bave tvorenjem željeznoga posudja i orudja, te ga razprodavaju na sve strane. Tuj se je rodio glasoviti pisac bosanski Filip Lastrić (1700-1783), koj je sastavio važno djelo: "Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis" (Anconae 1776).

Zviezdan, podor grada na planini istoga imena; kažu, da blizu imade kamenite soli.

Dubrovnik, porušen grad pod planinom Nabožić, na sutoku rieke Misoče i Zenika kod sela Našica, 3 sata od Vareša.

Ovo je mjesto znamenito, jerbo je tuj bila dubrovačka naselbina, ter su Dubrovčani ovdje talili srebrene i željezne rude, koje su ovdje kopali i iz planine donosili.

3 i 101,1 M

Hz

VELJAČA 2015.

Hz

3 i 101,1 M

dade kasnije posjeći, mjesto da ga nadari, i danas još kaže se neka golema stiena na putu iz Sutiske u Borovicu, nazvana Radakovica, gdje je tobože nevjerni Radak poginuo.

Borovica, selo katoličko od 70 kuća, bogato rudami, ima više majdana; tuj se kuju veoma dobri ljemeši i drugo poljsko orudje.

Vareš, varošica pod planinom Zarudje, u dolini briegovi stisnutoj, kroz koju teku riečice Stavnja i Varešac. Kuća ima: 294 katoličkih, 70 muhamedovskih i 12 pravoslavnih. Žitelja broji 2500, a od tih su 1328 katolici. Katolici imaju tuj župu (sa 2037 duša), liepu tek 1855. dogradjenu

Faksimil naslovnice

95,

Godine 1878. Austro-Ugraska je na Berlinskom kongresu dobila mandat da anektira Bosnu i Hercegovinu. Zahvaljujući našem suradniku Davorinu Mrljiću koji je u zagrebačkim arhivima iskopao stare zapise o Varešu saznajemo kako je te godine, u trenutku velike povijesne prekretnice, izgledao Vareš, odnosno saznajemo varešku demografsku strukturu, a tu su i podaci o bavljenju preradom rude i prodajom proizvoda od željeza. Sve u Varešu i okolici počiva na toj djelatnosti.

Tri godine kasnije, nakon što austrougarske vlasti izgrade u Varešu najveću visoku peć na Balkanu, majdani će se jedan po jedan ugasiti, da bi samo u Oćeviji ostali i do dana današnjega(!) čuvali uspomenu na predindustrijsko doba. Podatke o Varešu iz zemljopisa i povijesti Bosne i Hercegovine, onodobno toliko šture da su stali na jednu (155.) stranicu, i to uključivo sa značajnijim katoličkim selima vareške okolice te kraljevskim gradom Bobovcem, prenosimo u cijelosti i svakako u izvornom obliku.

Autor teksta iz 1878. je Vjekoslav Klaić.

9

ODJECI IVANKOVIĆEVIH KOLUMNI

U Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu 3. veljače 2015. godine održana je promocija knjige (sa simboličnih 40) kolumni Željka Ivankovića "(Ne)mirna Bosna", u kojima se on, najkraće rečeno, bavi beskompromisnim ukazivanjem na gluposti, korupciju, nepotizam i nekompetenciju u bh. društvu. I onda se dogodi – što je vrhunac groteske – da protiv takvog pisanja ustanu brojni, tj. oni koji su sami sebe takvima razotkrili.

O knjizi su govorili Strajo Krsmanović, Alen Kristić, Zlatko Dizdarević, prof. dr. Dubravko Lovrenović i Goran Mikulić. Za naš list izdvajamo sjajan kritički osvrt prof. Lovrenovića, istodobno analitički tekst koji, kao i Ivankovićeve kolumne, na skorojeviće i diletante u svim porama bh. društva djeluje razorno i zato ova dva intelektualca zauzimaju mjesta u vrhu liste onih čije stavove sarajevski mediji, zavučeni u svoje ideološke kolibe i iz dokazivanja servilnosti prema političkim oligarsima, uglavnom zaziru objaviti. Vijest o iznimno posjećenoj promociji prenijele su BHT1, FTV, TV Kiss, Federalni radio i Radio Slobodna Europa, zatim "Oslobođenje" i "Dnevni list", te internetski portal "Klix".

Među brojnim uglednicima, u publici se našao i hrvatski veleposlanik u BiH mr. sc. Ivan Del Vechio, nakon promocije kazavši za naš list samo jednu rečenicu: Ovi ljudi su prava Bosna!

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

K

akva je, postavlja se pitanje, (Ne)mirna Bosna koju u svojoj najnovijoj knjizi opisuje Željko Ivanković?

Više nemirna nego mirna, ili mirna u vidu jednog opasnog privida, današnja BiH rezultat je sprege neoliberalnog kapitalizma i etnonacionalizma. Slika ove zemlje, iskićene nacionalnim zastavama i billboardima etnopolitičara, slika je beznađa i uništenja: uništeni su ekonomija, obrazovni sistem, kultura, do paroksizma su (medijski) zatrovani međunacionalni odnosi, ismijano je svako kritičko mišljenje, humanističke znanosti tavore dok tzv. akademska zajednica samozadovoljno šuti i broji pare od toploga obroka. Sve je postalo dopušteno – od pogrešnog parkinga do raširenog mobbinga – dok korupcija prožima sve sfere života postajući naša druga narav. Totalitarizam u ime klase zamijenjen je totalitarizmom u ime demokracije – dekoracije – sa zajamčenim načelom etnokonfesionalnog apartheida.

Naš dojučerašnji Treći put pokazuje se kao najispravnija i najisplatnija historijska investicija južnoslavenskog svijeta.

Sve ispod toga – a ovo što danas imamo daleko je ispod toga – rezultat je naše kolektivne i pojedinačne političke malodobnosti.

Dok se godinama, po bjelosvjetskim i domaćim salonima, vode jalove rasprave o tzv. "evropskom putu BiH", u stvarnosti se održava slika balkanske krčme. Za to vrijeme čeka se "dogovor tri konstitutiv-

10

na naroda" i, već do groteske dovedena, presuda Sejdić-Finci. Čekajući Godota, u tragikomediji od dva čina, navikavamo se na život kao antropomorfizam. Pred nama je primjer uništenja jedne zemlje, uza sve međusobne razlike – jednako u srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj izvedbi. Sprega vanjskih okupatora i domaćih izdajnika (korisnih idiota) namaknula je ovoj zemlji omču oko vrata, stežu je i labave u nejednakim vremenskim intervalima, dok je mladi napuštaju a stari(ji) rezignirano šute (često) prekopavajući kontejnere. BiH 1992. – BiH 2015: Kalifornija i Sahara. "Nema Boga! Nema države! Ostali su samo siromasi, lopovi i banditi!" (Ivanković, str. 128).

BiH – znaju to već i vrapci na grani, uključujući preplaćene međunarodne birokrate – propala je država, ali ipak slušamo evropske uspavanke o priključenju BiH Evropskoj uniji. Crna Gora i Albanija možda ikad – mi teško, ili nikad, jer ne može se "priključiti" nekog ko je poput BiH, po svim statističkim pokazateljima, na evropskom dnu. Priključuju se samo kompatibilne strukture.

Slaba je utjeha, ako je ikakva, da će se fašizam koji ovdje Evropa u rukavicama podržava od početka raspada Jugoslavije njoj samoj vratiti u njezino dvorište i da neće poštedjeti nikog.

Nakon propale evropeizacije, koja je za nas značila barbarizaciju, nama je kao jedina "vrijednost" ostala još nacija. Kao BROJ 242

Lovrenović

Bosno tragikomična fikcija koja isključuje racionalnost i kao zakonomjerna osveta historije, bauk nacije i tzv. konstitutivnih naroda kruži opustošenom Bosnom i Hercegovinom. Inače, potpuno desubjektiviziranim u političkom, ekonomskom, medijskom, kulturnom i obrazovnom pogledu, ostala nam je još samo jedna, žalosna "privilegija": nacionalni su pjesnici, pisci i književnici, to su historičari, etnolozi i arheolozi, nacionalne su planine i doline, većine i manjine, muzičari i likovnjaci, kemičari i matematičari, entiteti i identiteti.

Nema života izvan nacije, ali još manje ima ga u naciji. Za naciju se slijepo ginulo, ali obećani nacionalni raj zlatnih kašika ostaje utopija: Ave, Nacijo, morituri te salutant! Tako živi prošireni rodovski kolektivitet "umirujući vlastito poniženje provincijalnim sanjarijama" (Czeslaw Miłosz). Odan zlu znanju, gorem od svakog neznanja.

Ovu i ovakvu, uništenu i zapuštenu, napuštenu i samoj sebi prepuštenu Bosnu i Hercegovinu, opisuje Ivanković u svojoj knjizi. Čini on to i involviran i distanciran – upravo onoliko koliko je potrebno da se njegovo štivo shvati kao zapis dnevnoga kroničara čijem kritičVELJAČA 2015.

sam dobio od 1976. do, doslovce jučer, na natječajima Ministarstva kulture u BiH i Hrvatskoj i ne govorim. I ne bi ni sve te brojne etikete bile važne (one ipak najviše govore o onima koji ih izriču!) da same međusobno nisu toliko proturječne i isključive da je prosto nemoguće da jedan te isti čovjek bude sve to i u tri života, a kamoli u samo tri i pol desetljeća bivanja na javnoj sceni. (...) I ne govorim pritom o njihovu književno-kritičkom stavu nego isključivo o ideološkom (dis)kvalificiranju. Najčešće anonimnom. Možda o tome jednom, sa svim detaljima i imenima, napišem knjigu".

O "siročadi političkih maćeha":

ć i Ivanković

moja... kom oku malo toga može promaći. Možete se s njim slagati i ne slagati, ali utisak da svoje mišljenje izriče s uvjerenjem (i sa poznavanjem činjenica), u nastojanju da pronikne ispod površinskog sloja događajnosti, teško možete dovesti u pitanje.

Umjesto da opisujem sadržaj knjige, koju inače toplo preporučam svima željnim dobroga štiva, izdvojit ću nekoliko pasaža kao ilustraciju Ivankovićevog odnosa prema aktualnom stanju. Oni su plodna kombinacija autorove erudicije, analitičnosti, konciznosti i – svakako – cinizma koji vas često natjera da se, iako je riječ o morbidnim pojavama, od srca nasmijete, da bi se zatim nad svim tim duboko zamislili. U tome prepoznajem egzistencijalni stav izrečen u opskurnim životnim okolnostima kojima caruju primitivizam, laž i koristoljublje kao naše najraširenije i najvoljenije "religije".

Ivanković o sebi: "Šokantno je koliko je čak pisaca i kritičara s imenom(!) imalo potrebu isljednički čitati moje tekstove i objašnjavati meni ili drugima što sam rekao ili mislio reći, te kako su me sve privodili 'političkoj korektnosti', a da o svim etiketama koje VELJAČA 2015.

"No, pravi konkretni problem počinje tek onda kad u BiH na svjetlo dana iziđu tri povijesti, tri međusobno zavađene povijesti i svaka nas od njih počinje uvjeravati kako je jedina, prava i istinita, kao uostalom i sveta knjiga u koju se kunu i u ime koje su vas spremni ubiti da bi dokazali koliko je jedina, prava i istinita. (...)

Za to vrijeme bh. narodi su svakim danom sve više siročad svojih triju majki.

Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (o Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao...), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, prodavača metafizičkih magli..."

O zatvorenom Zemaljskom muzeju: "Da, za to vrijeme Zemaljski muzej, institucija iz koje je izrasla i ANUBiH i Sarajevsko sveučilište, i sav taj kulturološki i znanstveni potencijal ove zemlje, pa čak i bh. identitet, i dalje stoji zatvoren.

Zašto? Da nagađamo? Zato što ga je izgradio 'mrski' austrougarski okupator, zato što u njemu nema nacionalno podijeljene povijesti, zato što pokazuje da nije baš u BiH sve počelo s dolaskom Osmanlija, zato što čuva tragove onoga što su Osmanlije porušili, ili samo zato što smo 'mi narod živih a ne mrtvih', pa nam ne trebaju muzeji, kako je to jednom rekao bh. ratni ministar kulture i prevoditelj Kurana?"

O historiji i histeriji: "Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriBROJ 242

raju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski – incestuozno desetljećima skrnave."

O našim fašizmima: "Mi u BiH svakako jesmo pripadnici (barem) triju vjera, nacija, kultura i vjerojatno nikada više nećemo biti isti likovi iz papagajski opetovane priče o 'bratstvu i jedinstvu', ali su nam fašizmi (uz kriminalce) u čvrstu zagrljaju svoga bratstva i jedinstva. Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci. No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima..."

Ovakvih i sličnih, pronicljivih i duhovitih pasaža, iza kojih se krije godinama i decenijama akumulirano znanje, čitatelj će u Ivankovićevoj knjizi naći pregršt. Oni će mu, nadati se, pomoći u razumijevanju vlastite pozicije u ovim "smutnim vremenima", tako što će mu objasniti zašto su stvari takve kakve jesu. Tu, još uvijek, postoje alternative: zauzeti poziciju aktivnog promatrača poput Ivankovića, uključiti se u galopirajući besmisao mijenjajući i dresove i fesove ili, pak, distancirati se od svega, uz svijest da će neokrznut preživjeti jedino Život.

Računajući s njezinim različitim percepcijama u sadašnjosti, vjerujem da će Ivankovićeva knjiga u budućnosti služiti kao nezaobilazan izvor svima onima koje će zanimati naši životi, strahovi, slutnje i sumnje, nesigurni pokušaji da se razumije vrijeme sadašnje. U prilog tome govori Ivankovićev impozantan opus: poezija i proza, politički i drugi eseji, romani i pripovijetke, žurnalistika i publicistika, uza sve to i prevodi. Sve to Ivanković je ispisao ne namećući se u javnom prostoru kao arbitar ili mjera stvari, ne izričući one posljednje, dramatske sudove koje bi kasnije javno ili (što je kod nas češće) šutke negirao pri tome još optužujući druge.

11

GDJE SMO, KAMO IDEMO

K

oliko li se puta samo u jednom ljudskom životu čovjekova duša strovali u bezdan patnje, u baruštine svakojaka zla i bolesti, te tako otuđena od sebe same zamre i u tom jednom te istom životu ponovo uskrsne i oživi. S vanjske strane gledano, ti ljudi su opet jedna te ista osoba, ali nekako iznutra preobličeni u nešto potpuno drugo, često čak suprotno onome kakvi su prije bili. Naravno, svako se može zapitati: kakva li je to sad budalaština razmišljati o smrti poslije koje se opet može živjeti? Nikakve veze, veli jedan vrli Vrovac, uzdiše nestrpljivo, i svoje čuđenje podvlači s onim, Vrovcima svojstvenim: "misusovo sveto".

– Šta te, bona, sada spopalo? Zar ti nije pametnije smišljati neku efikasnu strategiju, npr. kako ćeš natjerat' tog tvog jarana Avdiju da asfaltira put Podtisovci–Bijelo Borje–Mir? Ili, da zaustavi sječu šume oko nas, da ti pomogne odnekog dobit pare pa da oko Veresike još uredimo pješačke, sportske staze i eto nam tog tvog seoskog, medicinskog i kulturnog turizma, o kojem si sanjala. Od tog bi i ti i mi mogli živjet'!

A luda, ko luda, davno raspamećena, mirno šeta ivicom egzistencijalne provalije, nije njoj to prvi put, u seb se smijulji i ni na kraj joj pameti nije da bi to mogao biti neki vrag, kako vele, koji je tjera da misli o nečem drugom – i da to, k'o biva, nema veze ni sa čim – nego baš o tim stvarima za koje kažu da se za njih danas ništa ne može kupiti.

Zar nije pametnije razmišljati i smišljati nešto što će ljude razveseliti? Evo, bliži se vrijeme mačkara… (i tu lijepu riječ su zamijenili uvoznom – čuj, karneval…).

Ma ja, misli ona, ta lûda luda, i svećenik na oltaru redovno završi misu s Isusovim riječima: "…dajem vam mir svoj…", ispovijedi ljude, dâ im dva-tri očenaša, zdravomarije i slavaocu za pokoru, pričesti ih i oni tako rasterećeni i bez grijeha mogu mirno dalje griješiti. Ona jest, ruku na srce, u zadnje vrijeme zavidna svim tim takvim kršćanima na nihovim privilegijama. Ona sa, nasvojuruku preozbiljno i komplikovano shvaćenim kršćanstvom problem grijeha zbiljski ne rješava tak' lako. Više pati, slično kako se i sam Krist osjećao u bašči Gethsemane, dan pred smrt kad je molio svoju braću apostole da s njim bdiju, a oni zaspali. Njena vjera u Boga njoj ne dâ da nekritično prolazi

12

Dvorske lude danas Piše Jelena Kuhač-Odenwald

sama pored sebe i svih pitanja koja sve postavljaju u pitanje, pa i o tom pitanjcu, a šta je to Bog, brate, baš komplikovan u njegovoj svetoj troličnosti, htio reći s riječima Isusa Krista: "Dajem vam mir svoj, ali ne s ovoga svijeta" – tako, skoro doslovno stoji u evanđelju po sv. Ivanu. Što li ovo zadnje i najbolji paroci u sv. misama zakinu? Što li bi to moglo u čovjeku postojati toliko rezistentno, a Božje, što nemirno može prolaziti kroz sve nedaće života, sve do mrtve tačke, proći i kroz nju, pa u konačnici i kroz tu nekakvu, prilično zagonetnu odnosno tabuiziranu smrt? Razmišlja i osluškuje fragmente razgovora s ljudima-žrtvama, koji odjekuju iz te, ne samo njene, neprevladane prošlosti. "…i onda sam se našla izvan mog tijela, nekako k'o ozgor gledala, šta oni s njega rade… tada je sve u meni umrlo… od tada imam ove napade nesvjestice, nemam

BROJ 242

koncentracije, zaboravljam i nervozna sam…"

Ili: "…shvatio sam da intelektualizam i individualizam neposredno, ali neosporivo uključuje moral i obavezuje…! Vidiš, zato ja, poslije ovog belaja, nikad više neću moć radit' kao pravnik!" Čuj, znanje i intelekt uvjetuju moral?!

Ja svašta, rekli bi pametnjakovići danas. A opet, gdje bi se to mogao smjestiti moral ako ne u djelovanje zakonodavstva i prava, posebno onog ljudskog? "…i onda, takorekuć prekonoći, zamrije to nešto unutarnje ljudsko u meni, možda ono jest satkano od nečega kao duhovna tvar, što ti zoveš – osoba, sopstvo, ljudsko ja – tom nečem sam i ja ranije, još u komunizmu, pripisivao Božju volju, po kojoj sam radio svoj posao, iako sam i tada znao da zakonodavstvo, kojim sam se prije rata profesionalno bavio, ne daje ni pet posto mogućnosti da se njime postigne ono što

VELJAČA 2015.

zovemo pravda, ako čovjek koji iza njega stoji nema moralne snage, nema kičmu, nema petlju, nema svoje ja…" "…Tačno je da su bijeda i siromaštvo najbolji saveznici ubicama pravde i morala u ljudima, a ekonomska kriza u Jugi jest počela davno prije rata...ja, kad se Stari razbolio…"

Neka vjeruje i o tom sudi tko i kako hoće, ali taj čovjek, koji je u vrijeme bivše Jugoslavije bio sudac i poljoprivrednik, a katolik, on se, dok je ovo govorio, borio sa suzama. "…Ma, dobro, Porijeklo i zakon opstanka tog ja se stvarno ne može naći ni u kojem ovozemaljskom kraljevstvu. Niti u šarolikom blagu minerala, odnosno prašini ili pepelu što od mrtvog tijela ostane, a ni u biljnom ili životinjskom carstvu.

Stvarno nigdje, osim dijelom u samom čovjeku… Ipak na način kako ti o tom ja, o tom duhovnom u čovjeku govoriš, mislili su i komunisti i ateisti, svako na svoj način. Ono i jest nešto univerzalno, svakom čovjeku blisko kad izgovori tu rječicu Ja, ili ja sam npr. kosmopolit, ali kako ne možeš razumjeti: – Ja, ja više nemam to svoje ja!"

Odakle početi onda, kada se čovjeku izmakne tlo pod nogama, kad se sve vrijednosti okrenu naopačke i sruše kao kula od karata. Kad se izgubi sve do tada stečeno i kad je čovjeku sve uzeto, pa i ono što nema, a što je u budućnosti zasigurno mogao imati; kad mu se, pored zdravog razuma ospori i sposobnost logičnog razmišljanja, ospori svako pravo, pa i ono, u nekim zemljama zakonom zaštićeno, ljudsko pravo? Kad u jedan takav ponor rezignacije uronjen čovjek na kraju izgubi i svaki smisao života, a pogotovo vlastitog, kako mu približiti ideju da se baš u tom trenutku, bolnom i dugom kao vječnost, rasterećenom svakog htijenja, onda, kad sve zanijemi, da se baš u toj tišini bez i onog zadnjeg "ali", na jedan čudnovat način ponovo rađa to ljudsko ja – snažno, veliko i – prije svega slobodno!?

Naravno, opisana dinamika je prenosiva i na bilo koju socijalnu zajednicu. Bilo kako da su povezane, da li krvnim zrncima, interesom ili pak nekom od ideologija, sve do onih hudih političkih. Izbor je velik.

Tu negdje između je toliko toga moguće, što može biti presudno i pojedincu i

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI VELJAČA 2015.

zajednici. Svatko sklon pitanjima može pronaći svoju scenu, svejedno da li u sporednoj ili glavnoj ulozi, u nekom činu nebrojenih drama ljudskog postojanja.

U naznačenim stanjima ništavila obično se događa da u vidokrugu nema ama baš nikog i ništa za što bi se moglo uhvatiti. To "ništa" se, kreirano i vođeno očajanjem ili refleksom opstanka, nažalost u nekim slučajevima iživljava u agresivnosti, da bi se nerijetko pretopilo u autoagresivnost. Onda ponetko digne ruku na sebe, a se sve češće i na druge. A, može se desiti i nešto potpuno neočekivano, iracionalno, naizgled potpuno van pameti, kad prekonoći žrtva postaje glavni junak, pravi majstor prevladavanja; iz ništa crpi i kreira svoj novi život. Možda i zbog toga što zna da nema ama baš ničrga više što može izgubiti. Žrtva postaje pobjednik, postaje slobodan čovjek, čovjek bez straha i oslobođen svega, što ga koči da čini ono što je potrebno.

U sličnim prekretnicama razvoja čovječanstva i čovjeka rađaju se likovi, u raznim predavanjima, u literaturi ili povijesti opisani kao "dvorske lude"; rađaju se pisci Utopije, kao Tomas More, ili pisci Broda luđaka…

Prosječno, ili visoko obrazovanom, ili "samo" načitanom čovjeku, kakvih nam je Vareš pun – u to sam se radosno uvjerila na jubilarnoj proslavi lista "Bobovac" – ne treba objašnjavati ni lik, ni doba dvorskih luda. O njima, nihovim istupima je vazda brujala svaka, i velika i mala čaršija. Ali što kad sve te stare priče zanijeme? Kad ljudima svijest o dobru i zlu pomute ti neki novi svjetski moćnici, koji u ime nekog novog svjetskog poretka počnu nanovo miješati karte, praviti nove geografske mape, kad počnu opet i opet trošiti narodni rad i zarade za naoružanje kojim će ga kasnije ubiti; kad se počnu kao s marionetama igrati sudbinom pojedinca, naroda i svijeta!? E, onda takvo vijeme i poredak rađa i svoje budale. One same iz sebe kreiraju svoj status i budaljesaju ondje gdje ih sudbina baci. U starim vremenima, i to se zna, one su po nepisanom zakonu uživale apsolutni imunitet, kako politički tako i diplomatski. Nisu podlijegale ničijoj pa ni kraljevskoj volji.

Kako je to danas? Da bi se saznalo, treba pokušati. Jer, svaka Luda je svjesna

svog ništavila i prolaznosti, kao jedna velika ili mala Nula, ona zna da bez nje jedinica ne može dostići vrijednost desetke, ili više. Također zna iza sebe staviti zarez tako da jedinica gubi vijednost. O tome govori sljedeća pričica "Dvorska luda i Kralj" (za kraj): U jednom kraljevstvu je vladao glup i razmaženi mladi kralj. Posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Spotaknuo bi se svaki put i padao kad bi krenuo u šetnju.

Stoga je izdao naredbu da se cijelo njegovo kraljevstvo prekrije mekanim životinjskim krznom.

Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je gromki smijeh. Bez imalo bojazni, posavjetova kralja: "Ha, ha, pa to je nemoguće! Zašto ubijati životinje? Ha, ha, ha, hi, hi, hi… bolje uzmite samo dva komada krzna pa ih pričvrstite za svoja stopala!".

Kralju se svidio prijedlog dvorske lude…

U OBJEKTIVU

Snješko na Strici!

Foto: M. Franjić

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

VAREŠ BROJ 242

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

13

EKSKLUZIVNO 12.

Kako je rat odmicao, Anđa je sve češće i sve manje skrovito iz ljekarne zalazila i u Haimove privatne prostore. Tamo se nekako gotovo odomaćila, premda je i dalje ulazila kao žena za pripomoć, za počistiti, oprati, popeglati, skuhati... Čak ju je počela prihvaćati, ili barem žmiriti i na drugo oko, i Haimova sestra Gracijela.

Podozrive oči susjeda, osobito onih bogomoljki što su znale gdje đavo zanoći, a kamoli sve o svakoj vareškoj ženi, sve više su se bavile brigom o vlastitim obiteljima, jer je rat već prizivao ozbiljne nestašice, a i broj muških na fronti se povećavao, tako da je Anđa bivala sve manje zanimljiva priča.

One novije priče bile su bliže i dohvatljivije pogledu iza uredno uštirkanih forangi. "Vidi je, oslobodi ne zavedi, nije je sram, budibogsnama, još joj se čovjek ni u grobu nije ohladio, a eno već s drugim legla". "Eto, tobože, sve da djecu prehrani".

"Ma samo što joj je čovjek otišao na frontu, još nije imao ni vatreno krštenje, a eno ona već vodi svoje krevetne okršaje".

– A, bi li ti mene, Hajmo, reci po duši... bi li ti mene ženio? – ohrabrila bi se pa bi priupitaj Anđa, nakon što otpuhne od posla i sjedne s Haimom uz jelo.

– Ma bih, Anđo, znaš da bih... – odgovarao je...

– Ja sam ti, bolan, još u snazi... Jesam, štono se kaže, stara cura, ali još bih ti mogla roditi sina...

– E, moja Anđo. Zar ne vidiš u kakvim vremenima živimo...?! Mene jednom jedva spasiše. Drugi put... daj, Bože... I šta bi ti? Ostala udovica? – pravdao se glasom starog neženje Haim.

– Ih, udovica... I mene bi poveli s tobom. Kô da ne bi... Pa kud ti... A i udovica, ni prva ni zadnja... – odšutjela je koji tren pa dodala: – Ti to mene, kano, odgovaraš...

– Ma jok, Anđo, jok. Nego, velim, da nisu ovo vremena za ženidbe i udaje...

Kako li ti samo to na um pada, pitam se...

– Ja onako, Hajmo, onako... Eto... – Anđa će deprimirano.

– A i sve ti, moja Anđo, češće razmišljam da odem odavde... Možda i u prvu šumu... Da me nije stid fra Miroslava, načelnika Franje, tabornika Mate, sveg tog čestita svijeta što je onda sjeo na tračnice i spasio me i kojemu trebam... ma, večeras bih otišao u šumu... Večeras... Šutjeli su. Pred ozbiljnošću Haimovih riječi nastade tajac. I sam se začudio svojim glasno izgovorenim razmišljanjima, premda zna duboko u sebi zna da sestru Gracijelu ne bi nipošto ostavio samu. Ne,

PRIČA O VAREŠKOM FRATRU, ŽIDOVU I RATU (VI) Piše Željko Ivanković ne bi. Svjesna je i Gracijela toga koliko god ga sad ispod oka gledala, kao mala nezaštićena djevojčica kojoj je netko uputio prijetnju, prijetnju grozniju nego se može i zamisliti...

– I šta bi onda ti, Anđo? Šta? – nastavljao je to i zbog Anđe, ali još više zbog sestre, kojoj je trebalo neko opravdanje.

Opravdanje da ovo nije rekao zbog nje, nego da Anđi dade dodatne razloge za to zašto mu se sad ne ženi.

Anđa je slegla ramenima. Bez riječi.

Gledala je negdje u prazno. U daleko prazno nigdje, sva zavučena u svoju malu puževu kućicu kao žena koja se nudi i biva odbijena.

– Za šume nisi, imaš i majku kod kuće, a ovima ovdje, svima, baš svima, bila bi, oprosti što ću biti grub, bila bi – banditska djevojčura, da ne kažem partizanska kurva. Utukli bi te istog dana... Istog, moja Anđo...

13.

Grad je živio svoje lijene ratne mjesece. Kako bi se koja nevolja nadvila nad njega, tako bi minula. K'o nevrijeme što se

pojavi od Zvijezde i rekao bi čovjek, evo ga, ko na sudnji dan, a onda sve nekako nestane, prođe, pa čak ni kap kiše ne padne... Činilo se i da ljudi, unatoč svim pričama, ogovaranjima, zločestim jezicima, pa čak i unatoč potkazivačima, ipak jedni druge vole, paze, čuvaju. Ponekad se činilo da u Vareš i nisu dolazili glasovi o ratu, da je Vareš živio izvan svijeta, u idili jedva zamislivoj pod nebom. Skromnoj, čak siromaškoj, ali ipak idili...

Bogatije muslimanske trgovačke obitelji pazile su radnički katolički svijet, a uvijek bi preostani nešto i za Haima da pošalje koji paket svojima u Fojnicu, Sarajevo, Visoko. Ili negdje u Đakovo ili gdje već, a gdje se govorilo da su odveli neke njegove...

Katolički bi svijet pred novom vlasti, osobito kad bi dođi u inspekciju kakav novi logornik čuvao susjede drugih vjera i uvjerenja. A fra Miroslav s načelnikom i tabornikom, reklo bi se, kao da su bili sva vlast. Trebalo je Bogu zahvaljivati, govorio je narod, za ovakvu vlast. Samo da potraje...

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com 14

BROJ 242

VELJAČA 2015.

A prava je vlast ustvari bio tabornik koji je svako malo i sve češće morao ili u Veležupu ili u Koratsku ispostavu na službeni prijavak, izvijestiti nadležne o stanju na terenu.

Badava sve depeše, vlast uvijek želi iz prve ruke čuti kako se živi, opravdavao je svoje odlaske. Što se radi, proizvodi, kakva je sigurnost, koje poteškoće ima tabornik, ima li bandi, kakvo je stanje u narodu, kako se izlazi na kraj s manjinama... Ima li negodovanja, neprihvaćanja nove vlasti... Ali nikad, nikad i baš nikad nije zaobiđeno i pitanje jednog jedinog Židova u Varešu...

A onda je jednom, dok je ustaški tabornik Mato Franjić bio na redovitom izvještavanju u Veležupi, nakratko u grad upala banda, šumnjaci, kako su tada u Varešu službeno zvali one koji su sebe zvali partizani.

Sve se dogodilo iznenada, u zoru, bez ikakvih mogućih naznaka, pogotovu bez dojava, kao što je bila ona vezana uz četnike Srete Erića, i banda je zakratko poharala cijeli grad.

Najgore je bilo što je demonstrirala silu i ostrašćenost za kakvu se do tada u Varešu nije ni čulo ni znalo, a i ako se kad što slično čulo, zvučalo je nevjerojatno i sličilo je prije na priče o pokoljima koje bi učinili vukovi među stadima ovaca, nego pričama koje bi se vezale uz ljude.

Zlo, međutim, koje je zadesilo Vareš, izgledalo je kao da je davno prije i dobro osmišljeno.

Fra Miroslavu, kojega su opet pohitali prvoga obavijestiti, rečeno je da je, iz kreveta praktično, odveden načelnik. A uz njega i još neki viđeniji ljudi.

Sav u žurbi stigao je samo reći kapelanima da nikud ne mrdaju izvan crkvenog kruga i krenuo je ususret zlu koje se niz vareške padine iznenada sručilo u dolinu.

I nije mu dugo trebalo da se suoči sa zlom. Jer, gdje će biti zlo nego tamo gdje je izvor moći. Pred općinskim uredom i pred policijskom postajom već se bilo okupilo nešto uplašena svijeta, a naoružani su banditi privodili svijet na suđenje ustaškoj vlasti Vareša, kako su zvali ono što su pripremali kao javnu predstavu. Župnik fra Miroslav obigrao je za kratko vrijeme sve one za koje su mu rekli da su nadležni i zauzimao se za ljude, posebno, pak, za načelnika Franju Idžakovića, kojega je, branio svojom čašću i svjedočenjem, a koje, osim njega, naglašavao je, može potvrditi svaki Varešanin. No, sve je bilo uzalud. I svjedočenje pola grada da je

Idžaković spasio Židova Haima ili neke druge, čak i svjedočenje samoga Haima, koji se došao osobno pojaviti pred općinom, bili su uzaludni. Šest silnika, šest obijesnih predstavnika narodne vlasti, kako su sami sebe zvali, ni nakon što načelniku Idžakoviću nisu dokazali niti jednu jedinu krivnju u otužno insceniranom suđenju, životinjski su se iživljavali nad njim i izmasakrirali ga...

– Ovo je za nauk svima vama. Svi treba da znaju kako će proći svatko drugi koji sjedne na stolicu ustaške vlasti... Kriv ili nevin – kriv je! A mi ćemo opet doći i opet vršiti revolucionarnu pravdu. Neka to ima na umu svatko tko bi ubuduće poželio biti načelnikom...

Fra Miroslav je, kažu, taj dan pao u duboku depresiju. Osjećaj tuge, potištenosti, nemoći, slomio ga je. Vratio se u župni stan, kapelan fra Ivo se sjeća da je, prije nego je otišao u svoju sobu, rekao: – Eto koliko je istina da sam crveni fratar, što se okolo šapuće. Eto! Načelnika sam molio i cijeli je Vareš digao da spasi jednog Židova, a sad te tobožnje moje nisam mogao umoliti da puste čovjeka koji je za sve nas toliko učinio... I u čemu je njegova krivnja? U čemu? U tome što je vareški načelnik! Ništa drugo!

Partizani su, kako iznenada i krvavo došli u grad, tako i još brže potjerani.

Ostalo je zapisano, je li stvarno ili u promidžbene svrhe, da im se ustaška vojnica krvavo osvetila, te da nije imala nimalo milosti prema uhvaćenim banditima.

Svjedoci iz tih godina još donedavno su vam mogli posvjedočiti da veći sprovod u ratu Vareš nije vidio. Tri dana iza mučke smrti načelnika Idžakovića zadnji su se put, na sprovodu ubijenom načelniku, mogli vidjeti Haim, fra Miroslav i tabornik Mato Franjić. Jesu li se osobno sreli, nitko pouzdano ne može svjedočiti, ali da su na nekim slučajem sačuvanim fotografijama s tog sprovoda sve trojica bili više nego utučeni – jesu.

Fotografije ne lažu sve i kad bi usmena svjedočenja, da su kojim slučajem o tome

sačuvana, sa svom svojom neizbježnom nepouzdanosti, omanula.

Odmah nakon sprovoda, upamćeno je, Franjić je morao otputovati u Sarajevo.

Bio je žurno pozvan na službeni prijavak.

Vlasti u Veležupi Vrhbosna, nakon što su provele uvid da slučajno nije riječ o atentatu, potvrdile su da se nakon čišćenja vareškog kraja od ubačenih bandi i povratka sa sprovoda vareškom načelniku koji je u Varešu obavljen uz sve vojne i političke počasti, ustaški tabornik Mato Franjić u vlaku Vareš–Sarajevo, u jednom od tunela na pruzi između Dabravina i Breze ubio iz vlastita samokresa.

Službeno izvješće to opisuje kao čin nervnog rastrojstva, a neki drugi izvori, posebno oni bliski njegovoj obitelji, kunu se da je kod njega nađeno oproštajno pismo u kojemu žali što više neće moći biti od pomoći Varešu i da odbija kritike više instance koja mu je više puta i doslovce prigovarala: "Što će saveznici misliti o nama kao o državi, ako jedan čifut i jedan pop mogu u tamo nekakvom Malom Rimu zajebavat jednu ozbiljnu državu".

Fra Miroslav je ubrzo potom, nakon što je nekoliko dana odbijao kontakt s bilo kim u Varešu, u okrilju noći, napustio župu i otišao na odmor i oporavak u Kraljevu Sutjesku. Župnikom je preko noći postao stariji kapelan fra Ivo. Neki su spremni tvrditi da je fra Miroslav, koliko god bio čvrst i jak, dugo bio u neobjašnjivo jakoj depresiji. Jedni kažu da je to bila samoizabrana višemjesečna šutnja. Drugi pak kažu da je njegova povučenost u sebe i depresija bila najveći dokaz da je bio ilegalni suradnik crvenih i da su ga baš njegovi najpodlije izdali, ubivši bez imalo milosti i sućuti čovjeka za kojega se toliko zauzeo, načelnika Idžakovića.

Haim je ostao u Varešu. Njega su izgleda zaboravili i njegov Bog i, što je još neshvatljivije, svi zemaljski bogovi od Vareša do Zagreba, do samoga kraja rata. (nastavit će se)

IN MEMORIAM MIROSLAV TERZIĆ (1992. – 2015.)

ŠUKRIJA BITIĆ (1993. – 2015.)

Od prijatelja

IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

VELJAČA 2015.

BROJ 242

15

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

POSLJEDNJI POZDRAV

IGNAC KRIVOŠIĆ

Dana 9. veljače navršilo se 40 dana otkako je preminuo naš dragi

(25.VI.1941. – 5.XII.2014.)

ŽELJKO BOŽIĆ

Iako nisi s nama, u nama živi uspomena na tvoju ljubav i dobrotu.

(22.X.1950. – 1.I.2015.)

Voljeni nikad ne umiru dok žive oni koji ih se sjećaju.

Počivao u miru Božjem!

Počivaj u miru!

Supruga Katica, djeca Suzana i Željko s obitelji

Supruga Ana, kćerke Slađana, Daliborka, Vedrana i Sanela, sinovi Mijo, Slaven, Robert i Krešimir

TUŽNO SJEĆANJE

POSLJEDNJI POZDRAV

DARIO ANDRIJEVIĆ (1960. – 2014.)

Dana 10. siječnja 2015. u 91. godini života preminula je naša draga

SLAVEN KRLJIĆ

RUŽA MARKOVIĆ

(1963. – 2015.)

(1924. – 2015.)

Otišli ste prerano, ostala je tuga, bol i prelijepo sjećanje s puno ljubavi.

Hvala svima koji su bili uz nas u najtežim trenucima.

Počivala u miru Božjem!

Vaša Boba

Brat Slavko s djecom

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 15. siječnja 2015. u 87. godini života preminuo je naš dragi otac, djed, pradjed, svekar, punac, brat, šogor, stric i tetak

MIRJANI (MIRI) ĐURIĆ rođ. Jerković

mojoj dragoj majci (22.IX.1932. – 20.I.2015.)

"Za Tebe ću, majko, plakati, dok suze ne presuše, voljeti te do zadnjeg daha života svog, Tebi će biti posvećen zadnji otkucaj srca mog."

Počivala u miru Božjem!

Tvoja kćerka Svjetlana

TUŽNO SJEĆANJE Dana 15. siječnja navršilo se devet godina otkako je preminula naša draga

ILIJA DJAKOVIĆ

SILVANA GRABOVAC

Počivao u miru Božjem!

(1978. – 2006.)

Ožalošćeni: sinovi Anto i Tomo, kćerke Mara, Terezija, Ranka i Smiljka, snahe Janja i Slavica, zetovi Jozo i Nevenko, unučad, praunuke, sestra i brat, te ostala tugujuća rodbina

S neizmjernom ljubavlju čuvamo uspomene na tebe.

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Počivaj u miru Božjem!

Majka Ankica, otac Franjo, brat Romano s obitelji i sestra Ramona

Na našeg voljenog

SLAVKO DUŽNOVIĆ (6.IV.1924. – 26.I.2014.)

Prošla je tužna godina dana otkako nisi s nama, ali vječno ćeš živjeti u našim srcima i uspomenama.

Počivao u miru Božjem!

Supruga Ana (Beba), sin Boško, kćerke Dragica i Gordana, unučad, snaha Monika

DAVORA VIDOVIĆA (21.I.2014. – 21.I.2015.)

SJEĆANJE

Godina dana bez tebe, a svaki dan s tobom, voljeni naš Davore! Ne postoje riječi kojima možemo izreći koliko nam nedostaješ! Svojim odlaskom ostavio si veliku i tešku prazninu u našim srcima. Uspomene na tebe čuvat ćemo vječno u svojim mislima, snovima i molitvama.

Dana 28. siječnja navršila se tužna godina od smrti našeg dragog

Živjet ćeš zauvijek u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga i djeca, mama, tata, brat i sestra s obiteljima

16

PERE MIOČEVIĆA (14.III.1937. – 28.I.2014.)

BROJ 242

Ožalošćena supruga, sinovi, kćeri, nevjeste, zetovi i sestre VELJAČA 2015.

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Dana 5. veljače navršila se godina dana kako nas je napustio naš dragi

MIROSLAV GAVRAN (1934. – 2014.)

U našem domu je praznina, a u srcu tuga.

Počivao u miru Božjem!

STIJEPO GAVRAN

LUCIJA GAVRAN rođ. Josipović

(1997. – 2015.)

(1998. – 2015.)

Supruga, djeca i unučad

TUŽNO SJEĆANJE

FERDINAND GAVRAN

Dana 6. veljače navršilo se sedam godina otkako nije s nama naš dragi

(2014. – 2015.)

MIJO DUŽNOVIĆ

Po dobroti vas pamtimo, s ponosom spominjemo i u srcu zauvijek čuvamo.

Počivajte u miru Božjem!

Ratko i Vinko s obitelji, kao i Lucija, Irena i Terezija s obiteljima

IN MEMORIAM

(1926. – 2008.)

S ljubavlju te čuvamo u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga Kata, kći Božana, sin Bruno, unučad Josip, Saša, Boris i Slađana

IN MEMORIAM

Dana 14. veljače navršilo se deset godina otkako nije s nama

BERNARDICA RADOŠ

BERNARDICA RADOŠ rođ. Matić (14.II.2005. – 14.II.2015.)

S ljubavlju te spominjemo, po dobroti i plemenitosti pamtimo i u srcu uvijek nosimo. Počivala u miru Božjem!

Suprug Mladen, sinovi Ladislav i Vladimir s obiteljima, majka Kata, sestre Jela i Jozefina s obiteljima

SJEĆANJE

(14.II.2005. – 14.II.2015.) Živiš u srcima svih Radoša i prijatelja s Mira.

Počivala u miru Božjem!

SJEĆANJE

na našeg voljenog brata, ujaka i strica

DRAGICA KALFIĆ rođ. Semunović

MIJU DRIJENČIĆA (15.II.2008. – 15.II.2015.)

(1997. – 2015.)

S trajnom tugom u srcu i ljubavlju sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem nedostaješ.

Ne blijedi slika na tvoj dragi lik, tvoju dobrotu, plemenitost i sretan život proveden s tobom. Dok život traje, trajat će ljubav, tuga I sjećanje.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro, i Silvana, s obitelji

Tvoja djeca: Kaća, Željko i Miroslav s obiteljima

SJEĆANJE

SJEĆANJE

FERDINAND MIRČIĆ

FABIJAN MALBAŠIĆ

(20.II.2010. – 20.II.2015.)

(9.V.1950. – 21.II.2014.)

U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Hvala ti za svaki trenutak života koji si tako nježno, toplo i hrabro proživio s nama.

Teško je vjerovati da je prošla godina dana otkako si nas napustio. Tvoj plemeniti lik i dobrota koju si nesebično širio zauvijek će ostati u našim srcima.

Tvoji: supruga Terezija, kćerke Vedrana i Svjetlana, unučad Goran, Mateo, Matea i Marko, zetovi Toni i Goran VELJAČA 2015.

BROJ 242

Počivao u miru Božjem!

Supruga Vesna, sinovi Branko i Ronald

17

OGNJENO PERO

Trideset i prvi...

B

ilo je tu još stihova o mom apetitu, ugodnoj popunjenosti, da ne kažem prepunjenosti, tijesnoj odjeći, i da ne nabrajam... Sve se završilo stihovima "Neka ti se ostvari najveći san, na sutrašnji rođendan".

Poruku sam dobio dok sam sav nikakav, na dobrom putu da me depra uzme pod svoje, sjedio u omiljenom lokalnom kafiću. Vrijeme dešavanja subotnje prijepodne uoči mog rođendana, a autor poruke mama, koja nekako baš u teškim situacijama dobije inspiraciju za našaliti se na naš, a i svoj račun. Društvo s kojim sam sjedio stihovi su nasmijali, a meni baš i nije bilo do smijeha, što zbog činjenica nabrojanih u "pjesmici", a više zbog odgovora koji sam i predugo čekao. Priznajem ipak, bilo mi je toplo oko srca što se mama potrudila da me oraspoloži. Znao sam da će "pasti" i dobar kolač, ali nisam očekivao ništa više.

Ognjen je jedno šašavo dijete, stalno spominje neke dijete.

Ne odmiče se od frižidera, što li ga samo na to tjera...

Piše Ognjen Krivošić Oneraspoložilo me je i to što rođendani iz godine u godinu postaju sve tužniji.

Sjedili smo tako, pijuckalo se kuhano vino, kad zazvoni mobitel. Vidim da je mama i ne javim se. Neka mi oproste sve mame svijeta, ali nekad baš znate "utušiti". Ne prođe puno, mobitel opet zvoni, opet mama. Srećom nisam ništa rekao, jer je ona progovorila prva, a po glasu joj vidim da se nešto važno dogodilo. Učini mi se i da plače. Jedva govoreći od uzbuđenja, kaže mi da je konačno stigao odgovor koji sam očekivao, i da je pozitivan. E, sad sam ja ostao bez teksta.

Prođe dan u tko zna kakvom raspoloženju, ja u oblacima, ne sjećam se ni kako sam spavao.

Sutradan prijatan ručak, torta i po čaša crnog s najdražima. Brojne čestitke na facebooku bile su šlag na sve ovo što mi se

izdogađalo. Nisam očekivao ništa, a ostvari se mamino proročanstvo o mom životnom snu.

Kasno noću, dok sam još odgovarao na brojne čestitke, opet šok i nevjerica. Opet nešto predivno. Je li moguće da još uvijek postoje ljudi koji tako nesebično žele usrećiti skoro neznanca?! Dugo sam razmišljao te noći. Siguran sam da ću toj osobi ostati vječno zahvalan. I nakon dugo, dugo vremena zaspao sam sretan.

Nisam ovo napisao zbog sebe, nebitan sam. Oni koji me poznaju, već su ovo podijelili sa mnom. Pisao sam zbog onih kojima je nade ostalo samo u tragovima.

I kad vam se učini da su vam "sve lađe potonule", ne očajavajte i ne predajite se!

Dokle god dišemo i hodamo, dok god postoje ljudi kojima smo bitni i koji su nama bitni, nada u bolje sutra postoji.

P. S. Moj san još nije realiziran. Čekam i ne gubim nadu.

IN MEMORIAM IN MEMORIAM MARA MARKOVIĆ

SJEĆANJE

(1939. – 2014.)

Bila si primjer bezgranične roditeljske ljubavi, dobrote, plemenitosti, tople ljudske pažnje, riječi i savjeta. Ostavila si tragove koji se ne brišu. Zauvijek ćeš ostati u mojim sjećanjima i u mom srcu.

MARA MARKOVIĆ (1939. – 2014.)

Tvoja unuka Božana

Dana 14.II.2014. slavismo 58 godina braka, a 20.II.2014. napustila si nas iznenada. Kao da je jučer bilo, još nismo svjesni događaja. Nema dana ili noći da te ne spomenemo, draga naša majko, suprugo, bako, prabako.

TUŽNO SJEĆANJE (23.II.2014. – 23.II.2015.)

Dana 23. veljače navršit će se godina dana kako nije s nama naš dragi suprug, otac i djed

Živjet ćeš dok god smo mi živi, tvoje ime neka se spominje, Marija. Bog nek te čuva.

Još uvijek mnogo boli praznina koja je ostala iza tebe. Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja obitelj

Vole te tvoji: suprug Slavko s djecom i obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(28.II.2001. – 28.II.2015.)

Dana 28. veljače navršit će se 14 godina otkako nije s nama naš dragi

Dana 28. veljače navršit će se tri godine otkako nije sa mnom moj dragi suprug

IVO RADOŠ

(22.XII.1951. – 28.II.2012.)

Danju si u mislima, noću u snovima, čuvam te, voljeni, u srcu svom.

Tvoja supruga Katica

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tebe. Počivaj u miru Božjem!

Sinovi, kćerke i unučad

18

BLAŠKO LEKIĆ

BROJ 242

VATROSLAV GRGIĆ

VELJAČA 2015.

IZ STARIH ALBUMA

Za sjećanje i prepoznavanje Društvo za tjelesno vaspitanje (DTV) "Partizan" u Vareš Majdanu svojedobno je, među brojnim sportovima, razvijalo i gimnastiku. Uspomenu na ta vremena vraća nam gornja fotografija, za koju nemamo podatke iz koje godine datira, vidljivo je tek da je snimljena na balkonu iznad "Partizana". Nemamo podatke ni o imenima mladih gimnastičarki, ali draž ove stranice i jest u prisjećanju i prepoznavanju. Poneki put se nakon toga našem uredništvu sa zahvalnošću jave čitatelji(ce) sa zaboravljene ili u ratu izgubljene fotografije.

Druga fotografija je snimljena oko 1954. godine, kod križanja današnje ulice Put mira s ulicom Franjići (u pozadini je stari Jojića most). Na njoj su, u gornjem redu, Rudo Bogeljić i dvojica čija imena ne znamo, dok čuče (slijeva nadesno) Anto Klarić, Rafo Kelem, Ljubo Mutija i Jozo Petrović.

Obje fotografije posudio nam je Kruno Petrović.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

VELJAČA 2015.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 242

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Na Zvijezdi Breza Kada zimska magluština okuje Brezu mnogi Brezani uprte skije, saonice, cekere, otvore "Kapiju" i eto ih sadsad u Varešu. Izrone iz mora magle i za par minuta se otvori vedrina, razgrnuta svježim dahom planine Zvijezde.

I – pravac Šimin Potok. Zamirišu ćevapi, križa se struka pečenice, prostre maslenica, u zraku lebde note sevdalinke, a dječji obraščići dobiju boju brezanskog paradajza.

Par sati boravka pod zvjezdanskim nebom protekne kao tren, kupe se krpe, hvataju djeca koja u omrklini mole "samo još jednom", samo još jedan krug i pravac tunel, zvjezdanska kapija prema jugu, uz tvrdo obećanje: sljedećeg vikenda eto nas opet.

Tu su i neki "Novi klinci" koji treniraju svirku, pa možda, kada odrastu, u ove krajeve unesu nove promjene.

Tu je i Ćamil, nepopravljivi Desidijat (stećkolog), zatim Eso, zagriženi Bosanac koji sa svojim pomlatkom na stazi čini prve skijaške "korake". Pa prelijepe Emina, Elma i Ena koje, kada se vrate kući, dočekuje brižna majka s pjesmom: "Kćeri moja, gdje si bila, gdje si dan gubila (dangubila) / Ne kuni me, majko mila, kod Klare sam (na Zvijezdi) bila, krvnu sliku popravila".

Priredili J. K. & S. P.