9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €
LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXI. • BROJ 245 • SVIBANJ 2015.
UVODNIK
J
edni kažu da je fašizam pobijeđen. Ima to zapisano i u kalendaru. Drugi znaju da to nije baš tako. Svako toliko, u svojim proplamsajima i u raznim oblicima, to zlo servira nam vijesti dana, premda je u današnje vrijeme zvono na terorizmu. Međutim, tu je svjesno provučena zamjena teza jer terorizam je sredstvo, stranputica do cilja, a fašizam je pokret. Deveti je svibnja kao Dan pobjede posebno pompozno obilježila Rusija. Bio je to ustvari dan demonstracije vojne moći, pokazivanje mišića Europi i SAD-u, a ne samo pokazivanje najboljeg tenka na svijetu, kako je ustvrdila službena Moskva. U Moskvu je, nazočiti arhaičnoj vojnoj paradi na Crvenom trgu, odletio i lider jednog entiteta, iz jedne izmrvljene i objektivno beznačajne balkanske državice, Milorad Dodik, gdje je, kako navode odani mu mediji, pozvan od strane predsjednika Putina i dočekan uz državničke počasti. Kako takvi vanjsko-politički izleti utječu na Bosnu i Hercegovinu i odnose unutar nje, izlišno je raščlanjivati. Zapravo, utječu isto kao kad Izetbegović mlađi s pozicije predsjedatelja Predsjedništva BiH proglašava turskog predsjednika Erdogana "našim (bošnjačkim) vođom". Stvar je utoliko gora što se prvi u Bošnjaka izdaje za probosanski orijentiranog političara. I na trećoj strani u BiH, hrvatskoj, također su prisutna takva stremljenja da se među većima ili velikima potraži nekog tatu ili mamu i da im se sjedne u krilo. Zaista, kad se takvu potrčnost razmota iz protokolarnog celofana, ostane na vidjelu puka djetinjarija. Zvati se državnikom suverene zemlje, a svoju veličinu mjeriti po uspješnosti u klečanju da se bude primljeno u red pijuna na geopolitičkoj šahovskoj ploči (koje će neki laufer prije ili poslije "pojesti"), to mogu dopustiti sebi samo mediokriteti iz ove navodne balkanske Švicarske. Sve zajedničko što imamo sa Švicarcima jest to što oni nisu, kao što nismo ni mi, u članstvu Europske unije. Oni zato što ne žele jer se smatraju boljima od Unije, mi zato što još
IZME\U 2 BROJA ni po čemu nismo dorasli europskom sustavu vrijednosti. I sav dodir koji imamo sa Švicarskom jesu oni nesretni krediti u "švicarcima" – francima s kojim banke zaviše u crno svakoga kome je palo na pamet da to uzme. Najposlije nam ostane da se dičimo s pojedincima, tj. sa zemljacima, makar odrođenim od ove zaostale matice, koji su u nekoj branši stekli međunarodnu reputaciju, pa bio to i nogomet. Pa se i tu uprska oko našeg ugleda. Tako neki dan portali objaviše bizarnu vijest da je neki Šved, Peter Mangs, po vlastitom priznanju, kad je vidio popularnog Zlatana Ibrahimovića kako ostavlja ferrarija parkiranog na pločniku u predgrađu Malmöa, otišao doma po pištolj s namjerom da mu osobno presudi zbog prometnog prekršaja. No, kad se vratio, ovaj se, na vlastitu sreću, već bio odvezao. "Tipično balkansko ponašanje", procijedio je srditi Šveđanin, u čijoj je zemlji Ibrahimović, iako naturali-
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Kršteni: Mihael Idžaković i Mihaela Idžaković (Luke i Ljubice). Vjenčani: Luka Idžaković i Ljubica Deanović. Umrli: Jozo Zekić (1935.), Rajko Jakop (1933.), Kata Mirčić rođ. Miočević (1928.), Anđa Miočević rođ. Grabovac (1932.).
ziran, veća nogometna ikona nego domaći reprezentativci. Završio je Mangs u doživotnom zatvoru zbog nesavladive mržnje i ranijih krivičnih djela počinjenih prema imigrantima, ali njegova je rečenica ostala i ona će svakog ozbiljnog potaknuti da se na trenutak ipak zamisli nad time kakav ugled uživamo. Kako naši političari, tako i bilo tko s rodnim listom ili podrijetlom s Balkana. Da, mi smo po naciji samo Balkanci. A na tom Balkanu u proteklim danima dogodiše se dva oružana međunacionalna incidenta. Napad na policijsku stanicu u Zvorniku i napad terorističke skupine u Kumanovu. Slučaj u Makedoniji umnogome je ozbiljniji, međutim u našim političkim kuhinjama poduzeto je sve da se i slučaj napada Bošnjaka (koji je djelovao samostalno) na policajce Srbe iskoristi za dovođenje u kontekst s trendovskim globalnim terorizmom. Naravno da je BiH u tom pogledu rovito tlo i već je ranije bilo, uzevši od rata naovamo, čak i žešćih napada na policajce (Travnik, Bugojno) ili ubojstava povratnika – od onog slučaja u Konjicu jednog Božića do slučaja u nama obližnjem selu Ratanj, gdje je prije godinu dana pretučeno na smrt dvoje staraca, hrvatskih povratnika. Naši, uvjetno rečeno naši, vođe ne samo da ne pokušavaju pravilno zauzdati takve pojave nego im i doprinose, svjesno ili nesvjesno, svojim naprijed spomenutim vazalskim diskursom. Umjesto trčkaranja oko nogu velike braće, braće po vjeri, učinili bi pametnije da posjete koji međunarodni sajam kosilica i sličnih strojeva, pa da za početak ovu zemlju malo podšišaju od korova i trnja. Tako bi već nešto postigli na poboljšanju međunarodnog ugleda, a i da možda zaposle "hejtere", koji ne rade ništa osim ispisivanja komentara po internetskim forumima. U Varešu, jedina je promjena ona koja dolazi u vegetaciji s proljećem. U društvu novosti nema, osim ako je novost da se kriza u Općini produbljuje.
DONACIJE ZA "BOBOVAC" Marija Barkić, Nizozemska – 20 €, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, Dragan Miočević, Švicarska – 50 KM, Zavičajna zajednica Borovičana – 100 KM.
Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Svima hvala lijepa!
Fotografija na naslovnici: Kristina Božić
2
BROJ 245
SVIBANJ 2015.
VIJESTI NASTAVAK SJEDNICE OPĆINSKOG VIJEĆA Dana 13. travnja 2015. godine održan je nastavak 26. sjednice Općinskog vijeća Vareš, koja je prekinuta 31. ožujka kod druge točke dnevnoga reda. Pisali smo već da je početak te sjednice bio obilježen tenzijama zbog negativnih trendova u gospodarstvu i ekonomiji općine, a koji su naročito eskalirali početkom ove godine. No, povod da se vijećnici oporbe i općinski načelnik dohvate u startu, prije nego će doći na red rasprava o proračunskom kolapsu, nađen je u teškom stanju unutar TRD-a. Jedna sasvim formalna odluka koju je trebalo poništiti, a za koju je oporba smatrala da krije u sebi druge ciljeve, poslužila je kao iskra i zapalila zasjedanje koje je domalo i prekinuto, doduše zbog zdravstvenih smetnji općinskog načelnika Avdije Kovačevića. Na nastavku sjednice, održanog u ozračju štrajka u TRD-u – čiji su radnici toga dana, noseći transparente, došli pješke iz tvorničke hale u Vareš Majdanu pred Općinu Vareš – donesen je zaključak da se predložena odluka na inicijativu predlagača odnosno općinskog načelnika povuče i da zajednička komisija, što su je formirali Općina i TRD, napokon završi davno započeti posao koji bi rezultirao sravnjivanjem stanja, tj. točnim pokazateljima koliko si međusobno duguju TRD i Općina, po pitanju najamnine odnosno ulaganja u Centralnu radionicu. Direktorica TRD-a Sevledina Gondžo osjetila se dužnom odgovoriti na načelnikovu informaciju iznesenu na prekinutoj sjednici, o tome da su dugovanja TRD-a nadmašila vrijednost kapitala, što bi značilo da se bez daljnjeg pokrene stečajni postupak. Ona je demantirala načelnikova "saznanja" i ponudila podatke koji govore da TRD nije na tim granama, unatoč teškoj situaciji s dugogodišnjim dugovanjima za doprinose. Kako god, agonija radnika TRD-a se nastavlja. Nastavak zasjedanja i bespoštedno kritičko raspoloženje oporbe otupila je činjenica da načelnik dobrom dijelu sjednice nije nazočio, zbog bolovanja, te je za istupe ovlastio zamjenika, ali se ipak pojavio kod posljednjih točaka i uključio u rad. Sjednica je, u oblastima u kojima se odvija stvarni život kao što su, primjerice, mjesne zajednice, infrastruktura, poljoprivreda i sl., odjekivala zvonom za uzbunu jer – novaca nema. Kad se još zna da predstoji obročna otplata poreznog duga, s ratama čija je visina za Općinu Vareš razorna i ostavit će svakog mjeseca krater "promjera" 75 tisuća maraka, situacija nije nimalo svijetla. No, završnica sjednice, u kojoj se tematiziralo ova pitanja, nije donijela ništa osim rezignacije i načelnikove najave da bi temeljem njegovih intenzivnih kontakata s višim razinama vlasti trebalo biti nekih rezultata i pomoći za vapijuću Općinu Vareš. REKORDNO KRATKO ZASJEDANJE Dana 5. svibnja održana je redovita 27. sjednica Općinskog vijeća Vareš. Bilo je to, od poslijeratne uspostave zajedničke vlasti, najkraće zasjedanje koje se pamti. Razlog tome nije bio relativno kratak dnevni red od devet točaka nego su najglasniji vijećnici oporbe iz nekog razloga odlučili šutnjom ispratiti cijelo zasjedanje. Takvu atmosferu od početka do kraja sjedni-
Mladena Jurkić i Danijela Šimić
Vareške realnosti
ce – koja je završila za nešto manje od sat vremena – narušile su svega tri diskusije koje su izgledale kao monolozi jer se nitko nije nadovezivao. Predsjedatelj Zdravko Marošević redom je otvarao i zatvarao rasprave, te predložene točke promptno davao na usvajanje. Nije pomoglo ni to što je dnevni red nudio zanimljivog materijala poput Izvješća o radu Jedinstvenog općinskog organa uprave Općine Vareš i Općinskog načelnika za prošlu godinu ili Izvješća o izvršenju općinskog proračuna za prvi kvartal ove godine. Bilo je i ništa manje zanimljivih informacija za razmatranje kao što su Informacija o ostvarenim prihodima u 2014. godini po osnovi odluka Općinskog vijeća, Informacija o realizaciji Ugovora o koncesijama za 2014. godinu, Informacija o zimskom održavanju lokalnih i regionalnih putova i gradskih ulica, Informacija o stanju kulture i sporta na području općine Vareš, Informacija o realiziranim projektima nevladinog sektora i suradnji s javnim sektorom na području Općine Vareš, ali volja za bilo kakvom diskusijom jednostavno je presahnula. Možda i zbog činjenice da je Općina Vareš ponovo zapala u istu situaciju kao što je bio slučaj spočetka godine, samo što je sada račun Jedinstvenog organa uprave blokirala Bor banka, kod koje je Općina prošle godine dignula kredit od 250 tisuća KM kako bi otplaćivala dug Poreznoj upravi. No, sada nije u stanju otplaćivati ni te rate. Sve je to potaknulo djelatnike općinske administracije da organiziraju jednosatni štrajk upozorenja, koji je tempiran uoči početka 27. sjednice Općinskog vijeća i stoga je predsjednik sindikalne podružnice Općine Vareš Miralem Musa dobio prigodu da se obrati vijećnicima. On je obrazložio da su razlozi stupanja u štrajk neizmirene uplate za doprinose, ali i neisplaćene plaće općinskim uposlenicima za razdoblje siječanjtravanj 2015. Zahtjev sindikata je da se u što kraćem roku izvrši uplata zaostalih plaća. Kako je istaknuto, sindikat je dobio suglasnost za organiziranje štrajka od općinskog načelnika Avdije Kovačevića, ali osim te neobične suglasnosti djelatnici nisu dobili ništa drugo u načelnikovu obraćanju povodom štrajka.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info SVIBANJ 2015.
BROJ 245
3
AKTUALNO
Oduzimanje prava logorašima D
ok, s jedne strane, iz Vareša permanentno odlaze u svijet vijesti o dometima u domeni kulture i umjetnosti, iznova pobuđujući pozitivno čuđenje s obzirom na ukupnu sliku grada i općine, s druge strane nerijetko smo u medijskoj žiži kao mjesto nad kojim se izvode razni političko-administrativni pokusi, u kojima redovito stradavaju prava pojedinaca, ali i lokalne zajednice u cijelosti. Jedan od dugotrajnih primjera te vrste svakako je nemogućnost ostvarivanja zdravstvenih usluga u Sarajevu. Tim povodom, nedavno, u jednoj dijaloškoj emisiji na televiziji Pink BH, Varešane se uzelo kao klasičan primjer građana drugoga reda. U pogledu gospodarenja šumskim resursom, gdje smo pretpočinjeni Zavidovićima, situacija je također apsurdna i protivna svakoj
logici. Pa onda imamo i svježi primjer blokade općinskog računa, pri čemu se u medijima isticalo da je općina Vareš "jedna od" onih nad kojima se provode takve represalije. Međutim, mediji nikad poslije toga nisu naveli nijednu drugu općinu, pa se ipak ispostavilo da je jedina meta bio Vareš. Dolazimo tako i do najnovijeg slučaja s ratnim logorašima, kojima se oduzimaju prava te moraju vratiti naknade isplaćene po toj osnovi, i to s kamatama, a prvih deset takvih presuda stiglo je – naravno u Vareš. Za presudama su došli tek pojedini mediji, primjerice "Oslobođenje" i TV N1, koja je o tome izvještavala u dva navrata. Naime, Ustavni sud Federacije BiH donio je odluku po kojoj zločini nad logorašima zastarijevaju pa sukladno tome
U OBJEKTIVU
U proteklom periodu počeli su napokon radovi na uklanjanju (i betonskih dijelova) zgrade separacije. Ovo je njezina posljednja fotografija, a kakav će (ne)red u temeljima biti ostavljen, vidjet ćemo vrlo skoro. Foto N. Filipović
krenulo se poništavati ranije odluke o isplati naknade logorašima. Savez logoraša BiH ocijenio je tu odluku sramnom i poduzimaju se aktivnosti kroz nevladin sektor da bi novouspostavljena praksa bila zaustavljena. Predsjednik hrvatske udruge logoraša u Varešu Zlatko Prkić, uz ostalu devetoricu iz ove udruge (što je već i zbog njezina predznaka simptomatično) također je jedan od zahvaćenih prvim valom poništenih rješenja. Proveo je dva mjeseca u zatvoru u Tuzli. Nije bio pripadnikom postrojbi. Iako se iz tuzlanskog zatvora vratio s dijabetesom, u poništenju ranijeg rješenja po kom je dobio novčanu odštetu navedeno je da se ne radi o šteti koja je posljedica ratnog zločina. Još se u obrazloženju presude navodi kako nije dokazano da je Prkić bio u objektu koji se može definirati kao logor, niti da je bilo teških povreda Ženevske konvencije. Pravu odnosno pravnu distinkciju između logora i zatvora u ratu, ma koliko uhićivanje i zatvaranje u oba slučaja bilo motivirano progonom bez razloga i isključivo na nacionalno-vjerskoj osnovi, pravosudne vlasti u BiH, kako se čini, pokušavaju raditi tek sada. Međutim, ni to ne prolazi bez upliva politike odnosno tendencije da se za neke presudi kako su ugodno boravili u zatvoru, a za druge koji su možda bili u istim uvjetima, samo se drugačije zovu, da odreda ostanu u statusu odnosno sačuvaju prava ratnih logoraša. Na žalost, oni koji su prošli kroz strahove i poniženja, tog još malo pa plemenitog pritvaranja, vjerojatno bi bez naknade poklonili sve one mučne dane svakome tko tvrdi da ih nisu proveli ni u kakvom objektu koji se može definirati kao logor. Samo neozbiljno društvo može očekivati od čovjeka kojemu su grubo prekršena ljudska prava da pristane na zaključak kako je maltretiran držanjem u jednom od finijih ratnih pritvora i da na tome, valjda, bude zahvalan. R. R.
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ | SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI
4
| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 BROJ 245
SVIBANJ 2015.
NOVOSTI IZ KNJIŽEVNOSTI
Marijanović u Društvu pisaca
U
Mladenko Marijanović
ovoj godini, kada Društvo pisaca/ književnika BiH obilježava 70 godina postojanja u njegovo je članstvo primljeno dvadesetak novih članova, među kojima i Mladenko Marijanović (1969.), autor triju knjiga (priča Kad i zvona zanijeme 2006., poezije Hajduci stupaju u štrajk 2010., romana Četiri čuvara neba 2013.), od kojih je knjiga poezije nagrađena prestižnom nagradom Slovo Gorčina 2010. Uz našeg urednika u Društvo su primljeni i: Miroslav Pilj, Ramiz Salihović, Ogla Bikar, Ekrem Matić, Nedžib
Vučelj, Vahid Klopić, Boris Lalić, Enes Ratkušić, Edin Konjhodžić, Vahidin Preljević, Mario Hibert, Jasmin Agić, Stjepan Zelenika, Dino Porović, Edin Urijan Kukavica, Viktor Marić, Abid Jarić, Omer Ibrahimagić, Enes Topalović, Amir Kamber, te po pozivu Lars Gustafsson (Švedska) i Ervin Jahić (Hrvatska). U okviru brojnih svečanosti obilježavanja obljetnice Društva, bit će upriličena i svečana podjela iskaznica kao izraz prijema u ovu najstariju i najprestižniju strukovnu udrugu pisaca u BiH.
Ivankoviću nagrada na sajmu knjige
U
sarajevskom centru Skenderija krajem travnja održan je 27. međunarodni sajam knjige i 13. bijenale knjige. Na svršetku Sajma su proglašeni i nagrađeni najbolji. U kategoriji najbolji nakladnički poduhvat godine, nagrađena je fotomonografija sarajevske izdavačke kuće Rabic – Sarajevo atentat – 100 godina poslije, objavljena na našem i engleskom jeziku, urednika Željka Ivankovića, koji je u njoj okupio relevantne autore historiografske i književne provenijencije (Latinka Perović, Ivo Banac, Ivo Goldstein, Milan Zemko, Filip David, Svetislav Basara, Miljenko Jergović), koji su, referirajući se na Sarajevski atentat stotinu godina nakon njega, uradili djelo neprolazne vrijednosti, kojemu likovno-grafičko uređenje potpisuje ugledni umjetnik Dragan Stefanović. Inače, Željko Ivanković je na ovom sajmu 2010. i 2012. već proglašavan najboljim urednikom za fotomonografije Stećci i Sevdalinka – alhemija duše istoga izdavača.
Željko Ivanković s direktorom Rabica Goranom Mikulićem
NA POGARI
Usklađivanje s potrebama
P
ogar je najbrojnije katoličko selo na području vareške župe i danas ima 155 žitelja. No, filijalna crkva sv. Ante na Pogari već desetljećima nije obnavljana, makar je na sebi imala i ratnih ožiljaka od metaka. U međuvremenu je izražena i potreba za proširenjem mjesnoga groblja. Vođen tim činjenicama, župnik fra Mirko Majdandžić od početka svog mandata u Varešu, u dogovoru s mjesnom zajednicom, traga za optimalnim rješenjem, imajući u vidu nezahvalnu ekonomsku situaciju. Ovog proljeća konačno je odlučeno koji će se zahvati izvesti i započele su aktivnosti na proširenju groblja. Sadašnji zvonik, koji se odvojio od crkvene fasade pa je na tom spoju zakišnjavalo i unutar crkve se stvarala vlaga, bit će uklonjen, a novi će SVIBANJ 2015.
Rudo Šimičević BROJ 245
biti podignut odvojeno, poviše crkve, i u njegovu podnožju bit će pripravljeno postolje za prigode kada se bogoslužje obavlja na otvorenom. Zvono će imati bolju poziciju i dobit će se na njegovoj čujnosti, računa župnik. Za proširenje groblja bila je potrebna nova površina. Novi krak će se formirati na prostoru od 1100 četvornih metara ispred crkve. Za tu svrhu ustupljene su župi dvije privatne parcele. Jedna kompenzacijom za državno zemljište na drugoj lokaciji, a druga je darovana. Njezin je vlasnik bio 84-godišnji Rudo Šimičević, kojeg smo posjetili u trošnoj kući nedaleko groblja. Upitan što ga je opredijelilo da pokloni parcelu od 552 četvorna metra pitome livade, nije imao drugoga odgovora osim da je to sasvim prirodna gesta jednog župljanina, nakon koje će i nasljednicima opet dovoljno ostati. Župnik fra Mirko ovim putem izražava mu i javnu zahvalu. M. M.
5
KONCERT ANSAMBLA "CORONA"
Dana 18. travnja 2015. dušu nam je zagrijao i srca razgalio koncert ženskog vokalnog ansambla "Corona" iz Sarajeva, održan u vareškoj župnoj crkvi sv. Mihovila arkanđela. Bio je to veličanstven koncert pun emotivnog naboja, duši melem, a srcu praznik i radost. Piše prof. Željko Sertić
A
nsambl djeluje kao sekcija AKCUS-a (Akademski kulturni centar Univerziteta Sarajevo) i njeguje tradicionalnu glazbu Balkana (BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije i Bugarske), a na repertoaru su i klasične kompozicije, obrade evergreena i crnačke duhovne pjesme. Ansambl broji 15 članica, no najčešće nastupaju kao oktet. U Varešu je nastupilo njih sedam (osma članica okteta je na porodiljskom bolovanju), ali ni taj "okrnjeni" sastav nije umanjio vrhunsku izvedbu programa koji su u tehničko-interpretativnom pogledu dovele do perfekcije. Koncert je organizirala agencija "Gramofon" iz Sarajeva u suradnji s Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom i župom sv. Mihovila i tim koncertom je označen početak te suradnje, a ujedno, po riječima voditeljice ansambla Tijane Vignjević, bio je to i homage nedavno preminulom našem sugrađaninu Rajmundu Likiću, koji je bio dugogodišnji član AKCUS-a "Seljo". "Evo srcu mome radosti" bila je prva kompozicija, scenski veoma inventivno osmišljena, kojom nas je "Corona" kao uvertirom uvela u koncert. Sve kompozicije su višeglasne u umjetničkoj obradi, a za većinu njih aranžmane je uradila voditeljica Tijana Vignjević, dok je kompoziciju "Kad mi pišeš mila mati" obradio pok. profesor Vinko Krajtmajer i "Dodolsku pjesmu" prof. Marko Tajčević. Ansambl odlikuje nevjerojatan ambitus tonova (dijapazon, obim), od kontraalta do koloraturnog soprana. Intonativno, vokalno-tehnički i interpretacijski uopće savršeno, ansambl svojom ekspresivnošću i auditivno-hermeneutički djeluje kao
Ansambl "Corona", s voditeljicom Tijanom Vignjević u sredini
Evo srcu mome radosti jedna skladna cjelina, rekao bih jedan organizam, njih sedam, a kao jedno tijelo i jedna duša. Sav program koncerta koji se sastojao od bosanskih sevdalinki ("Evo srcu mome radosti", "Bogata sam, imam svega"), starogradske ("Kad mi pišeš stara mati"), makedonskih pjesama ("Gusta mi magla padnala", "Mamo, koj čuka na porta") do veselih poskočica (bugarske "Ergen dedo", dalmatinske "U našeg Marina") izvele su s tolikom emotivnošću, a i samim timbrom svojih glasova neobične ljepote, sugestivnim dinamičkim gradacijama, s pianissima koji nestaju dok sasvim prestane svaka frekvencija i u transverzalnom i u longitudinalnom akustičkifizičkom smislu, kad se još samo nekoliko trenutaka osjeti vibracija u srcima publike (te divne vareške publike) na koju su "corone" u svojoj melopoetskoj omnipotentnosti ostavile takav dojam da su tek nakon nekoliko sekundi po prestanku izvedbe kompozicija "došli k sebi" od opijenosti ljepotom pjevanja i reagirali spontanim burnim pljeskom. Od osam članica standardne postave ansambla njih šest imaju akademsko glazbeno obrazovanje. Voditeljica Tijana
AMI
TR
6
BROJ 245
Vignjević je magistrirala dirigiranje, Esma Sulejmanagić (moja kolegica iz filharmonije) diplomirala je na odsjeku za flautu i magistrirala muzikologiju. Sve one se pjevanjem u "Coroni" bave volonterski, a okuplja ih entuzijazam i ljubav prema pjevanju. Održati nekomercijalni pristup kulturi i umjetnosti u vremenu kada manjka novca i kada državni establišment za takav vid kulturnog izražaja ima sve manje osjećaja, nije nimalo lako. Nisu im u interesu natjecanja i osvajanja nagrada, a muzikom se bave jer u tome uživaju. U ovom stresnom vremenu to što one čine je svojevrsna muzikoterapija. Gostovale su u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Tunisu, a 2013. godine su u talijanskoj Goriziji osvojile tri brončane i jednu zlatnu medalju za najbolje izvođenje madrigala i majstora renesansne glazbe. Koncert je završio kako je i počeo, pjesmom "Evo srcu mome radosti", a publika je ove divne "corone" toplo ispratila, zahvalivši im za ljepotu i radost koju su joj priredile u studenoj crkvi tog prohladnog proljetnog predvečerja.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SVIBANJ 2015.
VIDIMO SE PONOVO Tijana Vignjević voditeljica je ansambla "Corona" već 17 godina. Nakon sjajnog koncerta u Varešu, okrunjenog višesatnim druženjem u župnoj dvorani, odgovorila je na četiri kratka pitanja. O koncertu u Varešu: Posebno sam se radovala ovom koncertu iz više razloga i pokazalo se da je nadmašio moja očekivanja, emotivno me pomjerio s mjesta. Reakcija publike je bila sjajna, zaista smo im se svidjeli. Zamoljeni smo da u Vareš dođemo opet i mi ćemo to vrlo rado učiniti, ali u nekom toplijem periodu jer smo se ovaj put svi smrzli, baš je bilo hladno. Za vrijeme koncerta bila sam u jednom trenutku na rubu suza, jako emotivno je bilo, i ne mogu tačno odrediti zbog čega – da li je to zbog profesora Likića, kojem smo posvetili ovaj koncert, jer je njegova velika želja
bila da mi dođemo u Vareš, ili se jednostavno poklopilo više toga pošto smo ovim koncertom obilježili početak saradnje ansambla "Corona" s agencijom "Gramofon" iz Sarajeva, što je za nas veliki korak i velika odgovornost. O profesoru Likiću: Profesor Likić je predavao na Akademiji kamernu muziku dok sam ja studirala dirigovanje i on mi je bio velika podrška sve vrijeme. Između ostalog, on je cijelog života bio član Akademskog kulturnog društva Univerziteta u Sarajevu "Seljo", a i naš ansambl je osnovan u okviru tog društva i još uvijek smo tamo sekcija. Nekoliko puta smo nastupali zajedno s profesorom Likićem izvodeći djela savremenih bh. kompozitora koja su pisana za klarinet i ženski ansambl, tako da smo bili jako vezani za njega. O ansamblu: Ja sam počela pjevati u ansamblu s 13 godina. To je tada bio dječji ansambl i nastupao s dječjim repertoarom. Mi smo u opkoljenom Sarajevu izvodili koncerte za djecu Sarajeva, ali i za odrasle, održali
smo kroz to vrijeme oko 80 koncerata. Ovaj ansambl nije primarno pjevački, iako mi dobro pjevamo. Ovo je primarno prijateljski ansambl, nama je najvažnije da se mi lijepo družimo, da kvalitetno provodimo vrijeme, da dobro komuniciramo između sebe i onda se te naše međusobne emocije iz druženja pokažu i u pjevanju. Već 7-8 godina pjevamo u ovom sastavu i ja više ne moram da dirigujem u ovom ansamblu, ostale članice tačno osjećaju šta ja želim u svakom momentu. O Vaclafu: Ja znam za festival klasične glazbe u Varešu zato što svake godine bude plakatiran na Muzičkoj akademiji i mislim da je to jedno čudo u današnje vrijeme, ali zahvaljujući tom festivalu ja mislim da Vareš upravo i ima ovakvu publiku kakvu ima, pa svakako treba raditi na tome da se festival održi i dalje jer to samo obogaćuje život. Iako to, sigurno, nije lako organizovati. Esma Sulejmanagić, muzikologinja, naša članica, i sama je povezana s festivalom jer je pisala rezimee za koncerte održane u Varešu prošle godine.
SMOTRA ZBOROVA
N
a XIII. smotri zborova Vrhbosanske nadbiskupije održanoj 18. travnja 2015. u sarajevskoj katedrali nastupio je i naš zbor, zbor župe sv.Mihovila arkanđela Vareš. Ovo je već četvrti nastup vareškog zbora na ovoj manifestaciji (prošle godine nije nastupio zbog poplava koje su u to vrijeme prekinule cestovnu komunikaciju prema Sarajevu) i moglo bi se reći da je to bio do sada najuspješniji nastup. Premda smotra nema natjecateljski karakter, po neslužbenoj ocjeni – izuzev katedralnog zbora koji je poluprofesionalan (u njemu volonterski sudjeluje znatan broj članova profesionalnog zbora sarajevske opere), te studentskih zborova Bogoslovije i Franjevačke teologije kao domaćina – vareški zbor u konkurenciji gostujućih zborova zauzeo bi prvo mjesto. Takve laskave ocjene mogle su se čuti za vrijeme zajedničkog ručka koji je poslije smotre priređen za sve sudionike manifestacije u velikoj dvorani Bogoslovije. Ovom uspjehu je doprinio veliki zajednički trud i redovito prisustvovanje probama, uz nesebično zalaganje voditeljice zbora s. Ružice Marijić. Svojim zapaženim nastupom vareški je zbor dobio priliku da, pored katedralSVIBANJ 2015.
Vareški župni zbor ispred katedrale
Varešani zapaženi nog zbora, pjevanjem uzveliča misno slavlje koje će 6. lipnja na sarajevskom stadionu "Koševo" predvoditi Sveti otac, papa Franjo. Zbor je marljivo nastavio s pripremama i gotovo svakodnevnim probama, jer svojim pjevanjem uzveličati misno slavlje koje predvodi Papa rijetka BROJ 245
je prilika koja se jednom ili nijednom ukaže u pjevačkom "stažu i karijeri" jednoga zbora. Tijekom svibnja će biti audicija i ukoliko ju naši pjevači prođu, to će biti najznačajniji uspjeh zbora vrijedan da se zabilježi u analima župe. Ž. S.
7
ZAPISI S JUGA
S vrha Lokruma
Dva Dubrovnika, Lokrum i Bobovac Sredina je travnja, na jadranskoj obali početak turističke (pred)sezone. Dubrovnik ugodno topao, maestral s pučine donosi u nosnice miris mora. Izlizanim kamenim pločama Straduna čuju se trapavi koraci turista zatelebanih u okolna drevna zdanja. Piše M. Marijanović
D
ok slijede svoje vodiče, turisti s dalekog istoka po običaju slikaju sve bitno i nebitno. Ove su godine donijeli sobom blesavu novotariju, tzv. selfie držač, štap s postoljem na koje se pričvrsti mobitel i slika samoga sebe do mile volje. Tako, neće se više desiti da vam netko na uglovima uzanih dubrovačkih uličica prvo nagazi nogu, jer sada naprijed idu telefoni na štapu u visini glave. U svakom slučaju stigla nova igračka i za naše snobove. Ne znam kako je Dubrovčanima koji, istina, na tim Azijatima zarađuju, ali treba taj cirkus gledati svaki dan. Asocijacije odmah lete na naše nacionalno blago, zatureno u gudurama i zapušteno, koje potječe iz istoga povijesnog razdoblja, kada je kraljevski grad Bobovac bio faktor europskih razmjera. Nadasve, u Dubrovačkom arhivu čuva se i najstariji diplomatski dokument bosanske države, povelja Kulina bana iz 1189. kojom ovaj vladar dozvoljava trgovcima iz Dubrovačke Republike slobodu trgovanja u ondašnjoj Bosni bez ikakvih naknada. Poslije tog ustupka formiran je i srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni, u vrletima uz rijeku Misoču, na području današnje općine Ilijaš. Lokacija je izabrana po uzoru na Bobovac, iz tada nezaobilaznih obrambenih razloga. Danas je taj bosanski Dubrovnik, iako sasvim zarušen i zarastao, predmet zani-
8
manja entuzijasta, kako ilijaških tako i dubrovačkih, pa u tom smislu valja istaknuti sponu koju su stvorili Perica Mijatović, s jedne, i Luko Kraljević, s druge strane. U aktivnostima oko spašavanja bosanskog Dubrovnika od zaborava pronašli su i trećega – Tonija Petkovića. Tako dolazimo i do razloga za ovu kratku reportažu. Petkovića su, naime, pozvali, a to nije prvi put, da u Dubrovniku govori o tim povijesnim vezama. A onda se to proširilo i na južnjačku znatiželju o gradu Bobovcu i današnjim vareškim prilikama. Organizator predavanja bila je svestrana Tea Batinić, glasnogovornica udruge DART i vlasnica galerije "Artur", a u sklopu manifestacije "Sedam dana Lokruma". S dugogodišnjim iskustvom turističkog vodiča tečno govori nekoliko jezika i nije joj bilo teško okupiti šaroliki međunarodni auditorij te predavanja o mističnoj Bosni učiniti razumljivim za sve okupljene. Tako smo mi kontinentalci malo i zaplovili do spomenutog otoka. Otisnuvši se nevelikom lađom s pristaništa ispod dubrovačke tvrđave gubili smo polako iz vida neumorne selfiste. Kad tamo, opet ekipe s isturenim štapovima. Na Lokrum ih privlači nekoliko starih građevina kao što su bazilika iz 12. stoljeća, samostan s klaustarskim vrtom iz 15. stoljeća, ljetniBROJ 245
kovac iz 19. stoljeća, zatim botanički vrt s raznim vrstama eukaliptusa i kaktusa. Najveći je zalogaj uspeti se na 60 metara nadmorske visine, tj. do vrha otoka stazom koja je označena kao rajski put, no nema baš mnogo edenskih osobina. Do pola popločana od pola nedovršena, zapravo sasvim podsjeća na prilaz do grada Bobovca, čak bi se moglo reći da je bobovački "rajski" put i oku ljepši i nozi ugodniji. Ipak, turisti ovdje, kad su već doplovili, što bi se žargonski reklo – nekud grancaju. Spomenuta povijesna zdanja na otoku napola su uščuvana, a dio je nepovratno oronuo, oko njih se izvode radovi. Vrtovi i perivoji sa živim ogradama u formi simetričnih kružnih labirinta ipak ostavljaju bolji dojam. Na vrhu se Lokruma nalazi tvrđava u obliku zvijezde pod nazivom Fort Royal koju su sagradili Francuzi 1806. godine. Inače, za ovaj se otok vezuje legenda o prokletstvu koje su bacili na sve njegove buduće vlasnike benediktinci kada su ga pod pritiskom morali napustiti. Poklonici takvih vjerovanja kasnije su nalazili primjere da su gospodari otoka, europski osvajači koji su ga prisvajali za ladanje, imali zlu sreću te su njihovi članovi obitelji, navodno, po boravku na Lokrumu obično tragično skončavali. Bilo ili ne bilo vjerodostojnosti u tome, jasno je da svaka takva priča u ljudskoj naravi pobuđuje maštu i zanimanje, pa u konačnici daje turistu podlogu za hvalu da je bio na misterioznu otoku, i eto onda preporuke i drugima. Tako se to radi i koristi sve raspoloživo, stvarno i nestvarno, uređeno i neuređeno, da se stvori tvornica novca. No, za finalnu usporedbu, u slučaju Bobovca nama ne pomažu ni divlja priroda, ni ostaci vladarske grobne kapele, ni kraljevskog dvora, ni "Fort Royal" (kula) na Visu, ni sve mnogo upečatljivije činjenice pa ni legende koje se vezuju za stolni Bobovac. Kruna svega je vjersko-ideološka podijeljenost oko Bobovca pa ga ni ne možemo pred drugima veličati kad sami o njemu nemamo dovoljno svijesti, a još manje savjesnog odnosa. Put u Dubrovnik učinio je barem da se još jednom usporedimo i sagledamo, što imamo i koliko propuštamo: cijeniti, naučiti i primijeniti. Uzgred je ostvaren kontakt s dubrovačkom podružnicom Napretka. Rodiše se iz toga neki planovi o uzajamnim gostovanjima i kulturnom obogaćivanju. Hvala na koncu gosparu Luk(š)i Kraljeviću preko kojega se sve naprijed opisano kako dogovorilo tako i realiziralo.
SVIBANJ 2015.
ZAPUŠTENI SPOMENICI (I)
Crkva iznad Dabravina
Nekoć smo pisali o ranokršćanskoj, kasnoantičkoj bazilici u Dabravinama kao najstarijem (arheološkom) tragu kršćanstva u vareškom kraju, koja je jedna od 70-ak otkrivenih u BiH iz vremena između 4. i početka 7. stoljeća. S obzirom na lokaciju, daleko od naselja, misli se da je crkva bila samostanska, monaška, upućena na misionarsku djelatnost. Uništena je požarom, a u ruševini je nađena avarska strelica i novac iz 6. stoljeća, što je pobliže datira. U kapitalnoj knjizi, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, autor, ugledni povjesničar i franjevac dr. Andrija Zirdum ističe ovu crkvu zbog simbola ptica (kršćanska metafora duše) koje zoblju grožđe i predstavljaju euharistijsko vino i povezanost kršćana s Kristom.
Ima tome već 1400 godina otkako je stradala najstarija crkva na našem prostoru, tj. prostoru današnje općine Vareš. Ovo je (još jedno) podsjećanje na nju.
(Željko Ivanković, Bilješke o zavičaju, "Bobovac" broj 153, Vareš 2007.)
Lokalitet bazilike
Piše Toni Petković
N
e tako davno, prostor oko gornjeg toka rijeke Stavnje na povijesnim zemljopisnim kartama bio nam je slabo poznat. Danas, zahvaljujući znanstvenim naporima, u prilici smo da iščitavamo dio onoga za što smo smatrali da je nepovratno utonulo u dubinu vremena. Zahvaljujući arheolozima otkrivena su mjesta gdje su bili posebni objekti, pa i ponešto o njihovom izgledu i namjeni. Pojavili su se tako objekti za koje nismo ni slutili da postoje. Grad Salona bio je upravno sjedište rimske provincije Dalmacije kojoj je u to vrijeme pripadao i veći dio današnje BiH. U 6. stoljeću, kada je kršćanstvo dobilo slobodu, iz Dalmacije se širilo prema zaleđu, osobito na prostore gdje se vadila ruda i obrađivalo željezo. No, kotlina današnje rijeke Stavnje bila je gorovit i šumovit kraj, a ljudska noga je tražila lakše i pristupačnije putove. To je bio prostor na kome je u predslavensko doba živjelo ilirsko pleme Desitijati, s upravnim sjedištem u današnjoj Brezi. Ta ilirska jezgra susrela se sa slavenskim idolskim vjerovanjima u 6. i 7. stoljeću, formirajući oko sebe novo tkivo. No, antički i slavenski utjecaj još nije dovoljno znanstveno obrađen. Dolaskom Slavena, prostor BiH se sužava i uvlači u izoliranost, čuvajući svoje poganske tradicije i običaje. Početkom 6. stoljeća u unutrašnjem dijelu provincije Dalmacije najjača biskupija zahvaćala je SVIBANJ 2015.
oblast Bistua Nove, oko današnje Zenice. Ostala sjedišta biskupa bila su u području današnjeg Tomislavgrada, Mrkonjić Grada i Konjica. Prvobitno kršćanstvo bilo je religija gradova i teško se probijalo na bosanski ilirski teritorij jer tu nije bilo većih gradova, tek poneki, pa su i prve crkve građene pored takvih naselja, a moguće je da su neke izgrađene i na ostacima rimskih naselja. Gotovo sve otkrivene crkve mogu se vezati za neku prometnicu. Kasnoantičke crkve u BiH u vrijeme propadanja Rimskog Carstva i vladavine Gota su malih razmjera i skromno zidane, reklo bi se "od oka". Izvana i iznutra su ožbukane i pokrivene crijepom ili šindrom, polutamne, bez mozaika i zidnih slika. Ono što ih čini posebnima klesarski su radovi na pregradi koja je odjeljivala prostor za puk od prezbiterija. Četverostrane ploče umetnute između stupova pregrade bile su ukrašene likovima ljudi i životinja, kao i biljnim te geometrijskim uzorcima. Izuzetak od ostalih je bazilika (crkva) u Dabravinama. Izgrađena je izvan većih komunikacija, u to vrijeme u pustom, teško pristupačnom kraju na zaravni danas zvanoj "Gradina", koja se uzdiže iznad lijeve strane toka rijeke Stavnje. Temelji su joj dva puta prekopavani, i to 1891. i 1956. godine. Zdanje je površine 80 metara četvornih s predvorjem, lađom i svetištem te BROJ 245
posebnom prostorijom s apsidom. S lijeve i desne strane bile su pridodane zasebne prostorije, zidom odijeljene od crkve. Zgrada je, sukladno već rečenom, zidana nestručno i bez pravog premjeravanja. Crkva je vjerojatno služila redovnicima – pustinjacima koji su se povukli u ovu pustoš. Ispred crkve nalazilo se nekoliko malih nastambi, kućicâ od jedne sobice koje sliče monaškim ćelijama. Monasi su mogli biti benediktinci ili možda bazilijanci. Oko crkve je bilo ograđeno veliko dvorište. Danas su ostaci ove crkve zarasli u vegetaciju, a lokalitet je obilježen tablom sa službenim podacima Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, na kojoj je zapisano: "Bazilika u Dabravinama je sagrađena krajem 5. i u prvoj polovici 6. stoljeća i tipični je predstavnik kasnoantičkih bazilika na tlu BiH. To je jednobrodna bazilika s bogatim i klesarski vješto izrađenim motivima, uglavnom na kamenom namještaju, koji su većinom kasnoantički (motiv križa s dva janjeta, vinova loza, riba, kapiteli ukrašeni životinjskim glavama). Bazilika je uništena u provali Avara i Slavena krajem 6. ili početkom 7. stoljeća." Izuzme li se tu tablu, temelji bazilike tonu sve dublje u nebrigu i zaborav. Pokretni arheološki materijal je deponiran u Zemaljski muzej u Sarajevu i Zavičajni muzej u Visokom.
9
SVIBANJSKA POBOŽNOST U Gospino Svetište u Olovu, kao najbliži susjedi i odani štovatelji, pošli su i ovaj puta, kako pođu i o blagdanu Velike Gospe, u značajnom broju, organizirano i pojedinačno, vjernici iz vareške i vijačke župe. Vareške je hodočasnike, u kvarnom busu koji im je od autoprijevoznika dodijeljen, predvodio kapelan fra Tomislav Svetinović, dok je župnik fra Mirko Majdandžić, u povodu blagdana Sv. Josipa radnika, predvodio blagoslov polja i služio misu u jednom od najstarijih grobalja vareškog kraja – na Vranjkovcima. U Olovu, prvog svibnja
Hodočašće Gospi Olovskoj N
a inicijativu nadbiskupa, metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH organizirala je 1. svibnja susret redovnika i redovnica Bosne i Hercegovine u svetištu Majke Božje u Olovu. Postalo je već tradicijom da vrhbosanski nadbiskup 1. svibnja u Olovu započinje svibanjsku pobožnost na čast Blažene Djevice Marije, u kojoj sudjeluje veliki broj hodočasnika. Program ovoga susreta otpočeo je kratkim obraćanjem fra Ilije Božića, čuvara svetišta, koji je uputio pozdrave kardinalu i okupljenim hodočasnicima te rekao nekoliko riječi o samom svetištu. Nakon toga kardinal je blagoslovio hodočasnike te je uslijedilo kratko pokorničko bogoslužje koje je predvodio fra Slavko Topić i prilika za svetu ispovijed. Prije svete mise upriličena je i procesija s čudotvornom slikom Gospe Olovske uz moljenje krunice. Svečano misno slavlje u 11 sati predslavio je kardinal Vinko u koncelebraciji s provincijalom Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom i 35 svećenika. Za vrijeme propovijedi vrhbosanski nadbiskup najprije je pozdravio sve nazočne koji su se, kako reče, okupili na tom svetom mjestu gdje već godinama "crni kamen" pamti prošlost, gdje su ljudi dolazili, molili i izlijevali svoje jade te je stoga ovo mjesto na svoj način posvećeno tim žrtvama i molitvama. U nastavku je rekao kako je ovo mjesto zapravo velika grobnica tolikih grijeha koje su mnogi donijeli
10
ovdje i pokopali ih u svetoj ispovijedi, a onda doživjeli radost Uskrsa. Između ostalog, spomenuo je kako je zanimljivo da u čovjeku postoji želja živjeti – upravo iz razloga jer nam je Bog darovao život, ali isto tako mi mislimo da je život jedino na zemlji. "Ne. Postoji život vječni koji nam Isus daruje. 'Ja sam život' – kaže Isus – 'tko mene blaguje neće umrijeti nikada'", rekao je kardinal i naglasio kako je upravo zbog toga Blažena Djevica Marija uzrok radosti jer je na svijet donijela Isusa koji je naš život. "I to ne ovaj – tako krhki, tako nesigurni, nego život vječni. Isus nam jamči – 'koga god mi je Otac dao, neću ga izgubiti'. Što je to lijep doživljaj sigurnosti da nismo izgubljeni, da on nas čuva, prati, vodi – zato i kaže: 'Ja sam put.'" "Evo, želim upravo tu da svi doživimo taj osjećaj sigurne vjere. Ali ja sam još na početku mise rekao da je za nas Blažena Djevica Marija i uzor radosti – kako istinski u životu zračiti radošću kada smo toliko preokupirani, toliko zabrinuti, toliko pritisnuti brigama... Međutim, kako u njoj naći uzor radosti? Od nje mi želimo naučiti upravo to povjerenje u Boga. Kada je ona u Nazaretu doživjela navještaj – anđeo joj je došao i nije se imala s kim posavjetovati – niti Pape, niti biskupa niti Crkvenog učiteljstva – sama je bila! Ali to da ona jednostavno kaže 'Evo službenice', ima povjerenja u Boga – to bih želio da shvatimo kao uzor naše radosti. Čovjek koji ima povjerenje u Boga ima uporište za radost. I zato želim da od nje danas naučimo svi – nema zvanja u kojemu ne BROJ 245
treba upravo to – naučiti povjerenje u Boga. Naša radost ne ovisi o materijalnim djelatnostima – koje su potrebne dokle god smo u tijelu, ali nije to jedino. Treba nam nešto drugo što daje snagu, a to je ta radost vjere. I danas smo ovdje da Mariju molimo za tu radost i da se ugledamo od nje kako u svoj život unijeti više radosti vjere. Ne znači da je sve propalo ako zaplačemo – normalno je da čovjek zaplače, ali koliko smo doživjeli kada se nakon suza vrati onaj nutarnji mir. Ne znači da sam izgubio radost ako sam zaplakao. Radost je ona koja me nosi ustrajno poput Isusa na križnom putu", završio je kardinal Puljić. Molitvu vjernika i prinos darova pripremile su različite muške i ženske redovničke zajednice koje su bile prisutne: bogoslovi provincije Bosne Srebrene, Školske sestre franjevke Krista Kralja, milosrdnice sv. Vinka Paulskog, Služavke malog Isusa, Kćeri Božje ljubavi, trapisti, isusovci, Sestre Majke Terezije, uršulinke, Klanjateljice krvi Kristove... Za vrijeme svete mise pjevao je zbor Franjevačke teologije u Sarajevu Fra Nenad Dujić. Nakon euharistijskog slavlja upriličeno je predstavljanje redovničkih zajednica: Školske sestre Franjevke Krista Kralja, Sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog, Sestre Služavke malog Isusa (i Prijatelji malog Isusa) te Sestre Kćeri Božje Ljubavi, a potom je bio ručak za sve hodočasnike koji su mogli poslušati nastup VIS-a Jukić s Franjevačke teologije u Sarajevu. Spomenimo i to da svibanjska pobožnost u Vrhbosanskoj nadbiskupiji počinje hodočašćem Gospi u Olovo, a završava hodočašćem Gospi Komušanskoj. J.P. SVIBANJ 2015.
BLAGDAN NAŠAŠĆA SV. KRIŽA
Dvostruki blagoslov u Oćeviji Blagoslov polja Blagoslov polja u Oćeviji, filijali župe Vijaka, različit je od blagoslova polja u ostalim mjestima vareškoga kraja. Posebnost je u tome što jedino u oćevačkom groblju vjernici, koji ga pohode taj dan, uz ostale uvjete, mogu dobiti potpuni oprost. Rijetkost je da neko groblje ima takvu crkvenu povlasticu, a ovo je groblje ima od 1778. godine. Blagoslov se obavlja na filijalni patron, 3. svibnja, kada se slavi blagdan Našašća sv. Križa. Tako su se i ove godine Oćevci – oni koji žive u selu, ali i oni koji su mogli doći iz drugih mjesta, kamo su nekada otišli – i vjernici iz okolnih mjesta, u nedjelju 3. svibnja skupili na oćevačkom groblju, pohodili grobove svojih najmilijih, zapalili svijeće i pomolili se za njihove duše. Liturgijski program započeo je blagoslovom polja, kojeg je predvodio fra Ilija Božić, čuvar Gospinog svetišta u Olovu. Za to vrijeme vjernici su imali mogućnost za ispovijed, koja je jedan od uvjeta za dobivanje potpunog oprosta. Nakon blagoslova polja slijedila je sveta misa, koju je predvodio fra Niko Petonjić, župnik iz Sivše. U koncelebraciji su bili fra Ilija i fra Zoran Jaković, gvardijan sutješkog samostana. U propovijedi fra Niko je, razmišljajući o blagdanu Našašća sv. Križa, govorio
Piše fra Želimir Gogić najprije o značenju križa u pretkršćanskom razdoblju kada je križ bio sredstvo zastrašivanja, a razapinjanje i smrt na križu najveća sramota. Isusova smrt na križu mijenja njegovo značenje. Zahvaljujući Njegovoj žrtvi na križu vjernici, ali i svi oni koji poštuju i uvažavaju patnju, osobito polaganje života za druge, u križu vide oslonac. Križ sada postaje središtem vjerničke religioznosti i štovanja. Međutim, križ kao najautentičnija kršćanska relikvija danas je u velikoj opasnosti da postane profaniran i obezvrijeđen. Ponekad se iza njega krije ono najodurnije iz ljudske povijesti. Stoga kršćani trebaju imati pravilan odnos prema tom svetom znaku. "Isusov križ je jednom postao i zauvijek će ostati simbol pobjede dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, istine nad laži, života nad smrću. Tko to shvaća i prihvaća križ mu uistinu može biti i jest pravi putokaz u ostvarenju vlastitoga životnog cilja", naglasio je fra Niko. Na završetku misnog slavlja fra Ilija je prisutnima uputio riječi pozdrava i dobrodošlice te zahvalio svima koji su pomogli oko organizacije patrona. Budući da su prethodni dan u crkvi postavljene
nove postaje križnog puta zahvalio je svim donatorima i pozvao na blagoslov postaja u crkvu nakon sv. mise. Misno je slavlje završeno svečanim blagoslovom i ljubljenjem relikvije, koja se čuva u oćevačkoj crkvi – ostatak drva križa na kojem je Isus Krist bio razapet. Blagoslov novih postaja križnog puta Dvadesetak minuta nakon sv. mise započeo je blagoslov novih umjetničkih postaja križnog puta u filijalnoj crkvi. Prisutne je ponovo pozdravio fra Ilija, zahvalivši svima koji su pomogli u ostvarenju ovog projekta, te ispričao o ideji, počecima i tijeku realizacije projekta. O samim postajama križnog puta govorio je umjetnik koji ih je i izradio, Željko Lekić, rodom iz Vijake. Naglasio je kako mu nije bilo nimalo jednostavno izraditi postaje na kojima će biti prepoznatljivi oćevački motivi i zbog toga je njihova izrada trajala duže od predviđenog vremena. Ovim se motivima uspjelo ostvariti prvotnu ideju, tj. da se drama križnoga puta smjesti u oćevački ambijent. Postaje je zatim blagoslovio fra Zoran, a druženje je uz domjenak, razgovor i pjesmu nastavljeno u domu mjesne zajednice.
Postaje s oćevskim motivima
Željko Lekić kod XII. postaje SVIBANJ 2015.
BROJ 245
Nakon što je krajem ljeta 2009. za crkvu u Magulici završio oltarnu sliku i Put križa, Željko Lekić (1967.) ovoga je proljeća dovršio Put križa za crkvicu u Oćeviji. Tako je, eto, još jedan sakralni objekt vareškog kraja obogaćen umjetničkim djelom ovoga umjetnika. I ne samo da je vareški kraj dobio još jedan Put križa ovog uglednog vareškog slikara, nego je i vareški kraj postao dijelom još jednog umjetničkog projekta. Naime, Željko Lekić je radeći svoja umjetnička djela, koja će trajno obogatiti naš sakralni prostor, u njih ugrađivao i motive vareškoga kraja. Tako Križni put u Oćeviji sadrži, uz sve ono "kanonski" zahtijevano za četrnaest postaja križnog puta, i motive oćevskog kraja, to jest one elemente po kojima je Oćevija nadaleko poznata: majdane, žežnice, simbole kovačkog zanata (nakovanj, čavli), spomenik fra Filipu Lastriću, grobljansku kapelu, te nadasve ambijent, pejzaž, oćevski pejzaž u kojemu Isus živi svoju posljednju dramu na 14 postaja. Ž. I.
11
IZ BEČA
U ozračju izvlačenja tombole
Osmi susret Borovičana Na odlasku sa susreta Borovičana u Beču, u rane jutarnje sate, reče mi gospodin Hinger: "Ne bi nam ovako lijepo bilo ni na Mrestilištu". Mislim da ne trebam dalje objašnjavati jer svi mi dobro znamo što je Mrestilište za gosp. Hingera i za nas. A to nije bilo jedino zadovoljno i sretno lice koje se, malo umorno ali s osmijehom, u sitne sate uputilo svome domu, s puno lijepih dojmova. Radovalo se i veselilo i staro i mlado, s čime možemo biti prezadovoljni. Vidjelo se da stariji nisu umorni za ove naše predivne susrete, a još nas više raduje to da je naš podmladak iz godine u godinu sve brojniji. Zorislav Nikolić
U
godno je čuti, ne samo od Borovičana nego i od naših dragih prijatelja, bilo iz susjednih župa, bilo od naših prijatelja Austrijanaca, kako je bilo lijepo, što i jest naš cilj – da se viđamo, da se ne zaboravljamo ma gdje bili i stari i mladi. Teško je to riječima opisati, to treba doživjeti. Žao mi je zbog onih koji su željeli doći ali nisu mogli, a oni što su mogli a nisu došli sami su krivi. A da naša Zavičajna zajednica neumorno radi i okuplja Borovičane vidi se na brojnim projektima. Kao što znate, ovaj susret je bio u znaku priprema za proslavu 90 godina posvete naše prve borovičke crkve. Jest da smo i ove godine imali nekoliko smrtnih slučajeva, zbog kojih su brojni vjerni posjetitelji našeg susreta izostali, ali zato su došli drugi, ne tako redoviti gosti, koji će, nadam se, ubu-
duće postati stalni. Zahvaljujući brojnim, vjernim sponzorima i pomagačima uspijemo svake godine nešto i prikupiti da pomognemo našoj Borovici. Ovoga puta želimo podržati likovnu koloniju, kao i ostala zbivanja oko spomenute obljetnice. Naši vjerni sponzori nisu posustali, nego se lista i produžila pa se ovim putem još jedanput od srca zahvaljujemo sljedećima: Parfümerie "Beauty" – vl. Lucija Mijatović, Ockermüller&Franz GmbH – vl. Franjo Mijatović, G&A Nikolic Bau und Galanterie-Spenglerei GmbH – vl. Stanko Nikolić, EDDY's KFZ-Meisterbetrieb – vl. Nedeljko Đurđević, Fa. Radatz – Wien, Fa. Ströck – Wien, Weingut Walter – Wien vl. Labg. Gemeinderat Norbert Walter, Versicherungsagentur – Josip Ilić. Ovim putem zahvaljujem i svima onima koji su na bilo koji način pomogli da se
ovo naše borovičko druženje u Beču održi na visokoj razini. Posebna pohvala pripada našim "domaćinima" koji nas svake godine neumorno podržavaju i poslužuju, a to je obitelj Pichlhöfer, kao i Andrei Stanek i Zorici Nikolić. Susret je protekao po uobičajenom protokolu. Subotom smo dočekali naše drage goste, Borovičane iz Borovice i Hrvatske koji su se i ovaj puta odazvali u lijepom broju, a mi smo, dragi moji Borovičani iz Beča, na redu da im uzvratimo. Nogometaši su započeli druženje tradicionalnim nogometnim turnirom, gdje se okupilo i ove godine šest momčadi, na što sam vrlo ponosan. Bili su tu susjedi iz Jelaški, momčad "Armadera", Borovičani iz okolice Badena, prijatelji iz Autoteile Centra, borovički juniori i seniori. Turnir je osvojila momčad "Armadera". Svim sudionicima turnira od srca zahvaljujem na sudjelovanju i sportskom druženju i ponašanju. Poslije nogometa se nastavilo sa sv. misom u crkvi Sv. Martina, koju je predvodio naš borovički župnik vlč. Milan Blaha. Nakon misnog slavlja druženje se preselilo u susjednu dvoranu, a zabavljao nas je bend "Spomenar", sve do sitnih sati. Gostima se u toku večeri obratio predsjednik Zavičajne zajednice Boris Kojić, te kazao par riječi o radu i učinku ZZB-a u proteklom periodu. Goste je pozdravio i predstavnik Borovičana iz Borovice Nikola Šimić, izvijestivši prisutne o radovima i stanju u Borovici. Ovom prilikom je pozvao sve da za Preobraženje posjete svoju rodnu grudu Borovicu. Zatim nam se obratio i vlč. Milan, a između ostalog prenio i pozdrave od Borovičana iz Borovice. Dodijeljene su i nagrade za sudionike nogometnog turnira, a tombolom smo zaokružili službeni dio ovog našeg druženja. Družili smo se neumorno do ranih jutarnjih sati, uz kolo, ples i razgovor, jer svi bi željeli toliko toga reći jedni drugima, a vremena malo. Ovogodišnje druženje u Beču završilo je, kao i proteklih godina, odlaskom na nedjeljnu sv. misu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Am Hof. U popodnevnim satima, poslije ručka, ispratili smo ispratili naše drage goste iz Borovice i Hrvatske, uz još jedno veliko iskreno hvala i – vidimo se u Borovici, najkasnije za Preobraženje.
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
12
BROJ 245
BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI SVIBANJ 2015.
JoŠ JEDNO DRUŽENJE
Na ulicama Bratislave
Sa župnikom u Slovačkoj Još jedan uspješno organizirani izlet od strane Zavičajne zajednice Borovičana je priveden kraju. Posjetili smo s našim župnikom vlč. Milanom Blahom, glavni grad Slovačke, predivnu Bratislavu, kao i župnikovo rodno mjesto i okolicu. Zorislav Nikolić
N
a put je pošla jedna lijepa grupa od nas 16-oro, što iz Borovice što iz Beča, i uputila se prema Bratislavi, gdje smo se susreli sa župnikom i njegova dva prijatelja. I krenuli smo odmah sa župnikom u obilazak toga predivnoga grada na Dunavu. Pokazao nam je najvažnije znamenitosti Bratislave, a poslije ručka i obilaska Bratislave uputili smo se prema Žilini i obitelji koja je srdačno ugo-
stila jedan dio naše grupe. Jedna predivna obitelj s osmoro djece primila je nas 16 na kavu, rakiju i kolač. Poslije okrjepe uputili smo se prema mjesnoj crkvi gdje smo imali misno slavlje s našim župnikom i domaćinima. Zatim smo nastavili put do podnožja Tatre, do jednog divnog hotela u prirodi gdje se smjestila druga grupa. Drugog dana smo krenuli u vrhove ove planine, uz pratnju troje domaćih,
dobrih i gostoprimljivih ljudi. Na žalost, nismo mogli puno vidjeti jer nam je magla zatvorila pogled u tu prirodnu ljepotu. Uz razgovor, šalu i smijeh uputismo se do slapova, uskih kanjona i predivnog prirodnog ambijenta, koji je teško riječima dočarati. Nakon obilaska su nas domaćini svratili u svoj dom na jednu čorbicu, rakijicu i ostalo. Obišli smo i župnikovu rodnu grudu i crkvu gdje je počeo njegov svećenički put. U nedjelju smo prisustvovali svetoj misi koju je predvodio naš župnik vlč. Milan na slovačkom jeziku. Poslije mise, oprostivši se od domaćina, uputili smo se do Nitre da obiđemo jednu od najljepših bazilika u ovome kraju. Iz Nitre je svaka grupa krenula svojim putem svojim domovima s vrlo lijepim dojmovima i mislim da se nitko nije pokajao što je odvojio par dana za ovo druženje u Slovačkoj. A ima ona poznata narodna izreka: "Ako hoću lako ću, ako neću kako ću". Ovim putem bih se zahvalio našem župniku vlč. Milanu na dobroj organizaciji, a i svim ljudima koji su nas tako lijepo i srdačno počastili i u svojim domovima ugostili. Nakon ovog organizacijskog projekta Zavičajne zajednice Borovičana, kao što je već spomenuto, sljedeći nam kuca na vrata, a to je proslava 90. godišnjice posvete prve borovičke crkve. Već su naveliko u tijeku pripreme za likovnu koloniju pod nazivom "Umjetnost u šumi zaboravljenog kraljevstva" što će se održati u Borovici od 29. do 31. svibnja pod pokroviteljstvom Zavičajne zajednice i Udruge "Naš dom Borovica", a koja je isto jedan veliki dio te proslave. Svi koji žele i mogu potpomoći i sponzorirati ovu akciju su dobro došli.
Međunarodna likovna kolonija – Borovica 2015. (29-31. svibnja) ORGANIZATORI:
UG „NAŠ DOM BOROVICA“
UREDNIK I VODITELJ:
STJEPAN ŠIMIĆ PEPI
IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ
ORGANIZIRAMO:
IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ
SVIBANJ 2015.
BROJ 245
13
PRENOSIMO
Drijenčić na tronu Ugledni je Deutsche Welle, na svojoj internetskoj stranici (www.dw.de), 14. travnja u rubrici priča dana, posvetio prostora Mladenu Drijenčiću i njegovu nesvakidašnjem životnom putu – od izbjeglice pred deportacijom do trenerskog osvajanja Njemačkog košarkaškog kupa. Prenoseći priču s portala DW-a, podsjećamo da smo o košarkaškoj karijeri Papeta iz Vareša pisali u "Bobovcu" broj 223 od srpnja 2013.
M
laden Drijenčić u Njemačku je došao kao izbjeglica iz BiH. Zahvaljujući košarci, uspio je da ostane u Njemačkoj. Drijenčić je prije tri tjedna preuzeo da vodi klub Oldenburg i s njim osvojio Njemački košarkaški kup. Mladen Drijenčić kaže da "živi košarku". Tu frazu treneri često koriste kako bi naglasili svoj (veliki) angažman oko sporta kojim se bave. Ali u slučaju trenera EWE Basketsa iz Oldenburga, novog osvajača Njemačkoga košarkaškog kupa, treba je shvatiti doslovce. Jer samo zahvaljujući košarci ovaj je 49-godišnjak danas u Njemačkoj. Da nije bilo košarke, prije 16 godina bi morao napustiti Saveznu Republiku. Nakon iznenađujućeg, neki kažu čak i senzacionalnog trijumfa u finalu Kupa (i pobjede Oldenburga od 72:70 protiv izrazitog favorita Bamberga) u vlastitoj dvorani i šira njemačka sportska javnost ima priliku konačno upoznati osobnu priču Mladena Drijenčića.
95,
HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 245
3 i 101,1 M
Hz
14
Hz
3 i 101,1 M
Strojarski tehničar u Krefeldu 1994. godine Drijenčić ("pripadnik hrvatske manjine", kako ga naziva agencija DPA) s obitelji je pobjegao od rata iz rodne Bosne i Hercegovine. U Njemačkoj se najprije skrasio u Krefeldu (u blizini Düsseldorfa), gdje je radio kao strojarski tehničar. Četiri godine kasnije dogodila se drama koja je svoj pozitivni vrhunac dosegla ovog vikenda – osvajanjem Njemačkoga košarkaškog kupa. Drijenčiću je, naime, prijetio izgon iz Njemačke. Bez radne vize on nije smio ostati u zemlji. Ali, dobio je radno mjesto glavnog košarkaškog trenera, a time stekao i uvjete za vizu. U Krefeldu ga nazivaju "Mr. Basketball". "U to doba ovo nije bila košarkaška zemlja, jedva da je bilo radnih mjesta na tom području", prisjeća će Drijenčić. "Moj razvoj, moj život u Njemačkoj je poput sna." San i java u Drijenčićevom životu očito se često znaju dotaknuti. I njegova karijera u posljednje vrijeme više nalikuje sce-
95,
S internetske stranice Deutsche Wellea
nariju kakvoga kičastog holivudskog filma nego sportskom svijetu. Nakon loših rezultata u ovoj sezoni, košarkaški klub Oldenburg u martu je uručio otkaz dotadašnjem treneru Sebastianu Machowskom. Na njegovo je mjesto sjeo Drijenčić. Prije toga je trenirao drugu momčad Oldenburga. "I to pred 200, 300 gledatelja." "Promjena trenera uvijek donosi ekstremno puno energije, Mladen se zna nositi s time", prokomentirao je njemački reprezentativac Philipp Neumann pozitivni efekt na čelu kluba. "Totalno smo promijenili sistem igre, očito sad sve bolje funkcionira." Strast prema sportu Strast prema sportu duboko se "ukorijenila" u obitelji Drijenčićevih. U BiH je jedan dio njegove obitelji s nervozom pratio finale Njemačkoga kupa na drugom programu njemačke televizije ZDF. Njegov stariji sin je košarkaš, na dan odigravanja finala on je branio boje za Oldenburgov pomladak u Berlinu. Drijenčićeva kćer je također aktivna na parketu, a "moj trogodišnjak zna imena svih igrača", ističe trener Oldenburga s ponosnom. Toliko angažmana nije ostavilo hladnima ni šefove Drijenčićevog kluba. Nakon uzbudljive finalne utakmice kupa, direktor Oldenburg Basketsa Hermann Schüller svom je treneru odmah obećao ugovor i za sljedeću sezonu. "Trener je dodirnuo srce i dušu momčadi, i probudio strast koja je potrebna za ovaj sport", dodao je Schüller. Veliki je to uspjeh za čovjeka koji je na klupu Oldenburga zapravo sjeo sa statusom "prijelaznog rješenja". "To je stvarno nevjerojatno, nakon samo tri tjedna se preporučiti za sljedeći posao, to je veliko priznanje", kazao je sadašnji i budući trener EWE-a. "Sve mi se ovo čini poput sna!" Veliki planovi Oldenburga Oldenburg s Drijenčićem ima velike planove. Prvak Njemačke iz 2009. godine (Kup je drugi veliki trofej u povijesti kluba) trebao bi, nakon ne pretjerano dobre sezone, ipak odigrati važnu ulogu i u doigravanju BBL-a (Njemačke košarkaške savezne lige). "Što su razlozi uspjeha? Koliko vremena imamo za odgovor", našalio se 49-godišnjak nakon trijumfa u Kupu, a potom dodao: "Bili smo puni emocija. Vjerovali smo u sebe. I to je to." Nevjerojatna priča Mladena Drijenčića ni izbliza nije okončana. (DW/autor: dpa/ap/sport1)
SVIBANJ 2015.
OGNJENO PERO
Maturanti
Svibanj je, kao nijedan drugi mjesec, mjesec mladosti. Maturanti su svuda tema. Gledam i slušam o njihovim provodima i brigama na TV-u, čitam u tisku. U manjim mjestima, to je danima glavna tema. Prije par dana, u gradiću gdje živim, ti mladi ljudi su proslavljali svršetak svog srednjoškolskog obrazovanja. Već je postalo tradicija da od svoje škole do centra grada prođu u svečanom defileu.
Piše Ognjen Krivošić
B
ude to u predvečerje, kada se najintenzivnije uživa u oku ugodnim prizorima. Skupi se rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi, slučajni prolaznici... Bude to uistinu jedna prijatna večer, kada se i oni, što su davno izašli iz školskih klupa, prisjete svojih maturalnih zabava. Ove godine je, nažalost, šetnja kroz grad izostala. Lilo je kao iz kabla! I hladnjikavo bilo. Prelijepe osamnaestogodišnjakinje golih ramena i nogu, ipak, ničim nisu pokazivale da bi se najradije umotale u dekicu i u maminom zagrljaju potražile utjehu, tužne što se, eto, i vrijeme urotilo protiv njih. Nije se dalo primijetiti jesu li im nove cipele nabile žuljeve, ni smetaju li im previsoke štikle. Mladići su, u svojim prvim odijelima, koja će poslije ove večeri biti odložena na tko zna koliko vremena, djelovali nekako zrelo, kao da su preko noći odrasli. A tek poze koje su zauzimali pri fotografiranju?! Kao da su rasli pred kamerama. Samo iskusan promatrač mogao je primijetiti neke nespretnosti u gestama, nesigurnost u ispravnost postupaka i strepnju hoće li se svidjeti onima koji ih gledaju. Mora se priznati da su bili predivni u predstavi koju su igrali za promatrače. Čovjek ne može ne osjetiti radost dok ih gleda, ali ne može se oteti ni dojmu da vrijeme ipak prebrzo prolazi. Ne mogu ne
upitati se čega su se sve roditelji morali odreći da bi njihovi "anđeli" te večeri tako izgledali. Prije devet godina nisam razmišljao ovako. Mislio sam tada, kao i većina mojih vršnjaka, da se planeta okreće zbog nas, da su roditelji tu da bi ispunjavali naše želje, a mi ćemo, kad posvršavamo fakultete, svijet pretvoriti u ljepše i pravednije mjesto. Koje li zablude?! I privilegije! I ljepote imati osamnaest! Dok pod kišobranom šetam ulicama opustjeloga grada, sjećam se proslave svoje mature. Vraćaju se slike, kao jučer da je bilo... Sjećam se predivne razrednice Darije, njenog razumijevanja i strpljenja dok nas je učila plesnim koracima, kako se ne bismo "brukali" na maturalnom plesu (njezin trud na satima engleskog, koji nam je predavala, neću ni spominjati). U početku nam se ideja, da nas uči plesati, i nije baš svidjela. Mi smo, normalno, bili "pametniji" od nje, ona je bila staromodna (a imala je oko tridesetak), samo "papci" plešu, i sve tako... I kako to obično biva, poslije prva dva sata, svi smo poludjeli za satima kad smo vježbali. Bilo je nespretnosti, gaženja, padova, pa i suza, ali moj 4.g nauči plesati. S devet godina zakašnjenja: hvala Ti, razrednice, Darija! Srce mi i sad ubrzano kuca kad se sjetim prvog plesa na podiju. Dlanovi su se znojili, noge klecale, kravata previše stezala, a želudac bio sve bliže grlu. Ali,
čim smo napravili prve korake, treme je nestalo, noge kao da su se kretale same, nestali su promatrači, ostali smo samo partnerica i ja, i činilo nam se tada samo nebo nam je granica. Kako sam tada bio ponosan na svoje bež odijelo i frizuru (kojoj se sada smijem, jer je bila puna gela), kravatu (koja je u neko doba bila zavezana oko čela) i sat (na koji sam često pogledavao, vjerojatno se nadajući da će ga i drugi primijetiti). Kako smo samo bili bezbrižni, lijepi, puni snova... Najveća briga nam je bila kako upisati željeni fakultet. O tome kako će roditelji isfinancirati naše školovanje, ni što poslije svršenog fakulteta, nismo puno razmišljali. A sada vidim, trebali smo! Prisjećajući se tako, stigoh i do kuće. I bi mi žao nešto! Srcu kao da je postalo tijesno. Znam, vesele se, plešu, zaklinju na vječno prijateljstvo (ili ljubav), raduju se danima koji slijede u nekim nepoznatim gradovima... Žao mi ove mladosti, jer će se većina njih za četiri-pet godina probuditi i početi javljati na biroe za zapošljavanje i uzaludno slati prijave na raspisane natječaje. I dalje mladi i lijepi, obrazovani, gubit će samopouzdanje, a onda jednoga dana osjetiti i beznađe. Već je kasno, kiša i dalje neumorno pada, a mene sjeta uzela pod svoje. Možda je samo kiša kriva što ova priča nije vedrija. Možda će ipak, za četiri-pet godina sve biti onako kako bi i trebalo biti?!
Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina
tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com SVIBANJ 2015.
BROJ 245
15
PROJEKT KUĆE SUSRETA
Ono naše "još uvijek" Jelena Kuhač-Odenwald
U
skrsni dani su na Bijelom Borju prošli u prelijepoj "božićnoj atmosferi". Snijeg, vjetar i hladnoća su osigurali uvjete potrebne za rad u sabranosti i koncentraciji. Također, zahvaljujući snježnoj bjelini i prezaposlenoj službi za čišćenje puteva, odsječeni od ostalog svijeta, mi iz Kuće susreta (Lichtblick) i naši gosti iz Njemačke time smo bili i nagrađeni s puno vremena i mira potrebnoga za određenu vrstu rada. Naši gosti, iako izvježbani da u svakoj situaciji sačuvaju mir i pozitivitet, ipak su na način Nijemcima svojstvenog uljudnog čuđenja – na primjer zbog još uvijek neurađenog asfalta, dugog samo 2-3 kilometra, koji bi nas povezao s regionalnim putem – jednostavno matematički izrazili gubitke zbog "još uvijek" i iskazali kako oni vide ono o čemu kod nas više ni ptice na grani ne pjevaju. To "još uvijek" se odnosi na obećanja
za koja su od nas čuli svaki put kad su tijekom prethodnih sedam godina boravili u ovoj, kako kažu, prelijepoj, ali neiskorištenoj i zapuštenoj ljepoti. Ukazujući na povijesnu, ekonomsku, kulturnu i prije svega buduću potencijalnu vrijednost naše male varoši svi su se pozitivci, čini mi se, pomalo već umorili, a i ja sa njima – tako sam im rekla. Jer su nam svi planovi, sve tvorevine uma obezvrijeđene. Vrli "ekonomisti" su grad Vareš, političku žrtvu tijekom rata, ali i poslijeratnih dvadesetak godina, doveli do bankrota. Istina je tu, govorilo se o njoj ili ne. Zašto li pak Nijemce zanima ovo malo (našim političarima beznačajno) mjesto Vareš i preživljavanje ustanove (koja im je i sama beznačajna)? Zdravlje, kultura, razvoj, to su za njih sve strane riječi. Što je to što Nijemci godinama blagonaklono
prate i pomažu, bez ikakvog očekivanja garancije za uspjeh projekta na proplancima Bijelog Borja? Bila sam "čvrsto odlučna" da se riješim te propale investicije koja je plaćena velikim žrtvama. A opet, baš na Uskrs, ne vjerujući vlastitim ušima, čujem sebe kako – umjesto plana da Kuća susreta odsad bude još jedno kratko vrijeme "Lichtblick" ustanova, koja će isključivo biti otvorena za Nijemce – zapravo izlažem novooživljeni, stari plan, koji govori o tome kako bi se Kuća prvenstveno trebala baviti zbrinjavanjem zanemarenih, ratom i poslijeratnim sistemom osakaćenih i izluđenih žrtava ove zemlje, te također socijalno-ekonomskim doprinosom ozdravljenju ove naše, kako svi znamo, također političke žrtve – općine Vareš. Prijemom za one s kojima želimo računati i prezentacijom naših planova na dan 9. travnja 2015. dali smo sebi još jednu šansu za popravni iz predmeta koji se zove opstanak.
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
DRAGICI DEANOVIĆ
Našem dragom prijatelju i susjedu
(31.VIII.1931. – 8.III.2015.)
MIROSLAVU TOPALIĆU MICKU
Draga mama, bako i prabako, tvoj život se prekinuo u trenu, ali ljubav, sjećanje i uspomene ostaju zauvijek. Počivaj u miru Božjem!
Dana 28. ožujka preminuo je čovjek velikog srca, uvijek pun dobrote i vedrine. Čuvamo ga u našim sjećanjima. Počivaj u miru!
Tvoja zahvalna djeca: kćerke Vikica i Bernarda s obiteljima, sin Franjo s obitelji, brat Gabrijel s obitelji, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV JOZO ZEKIĆ
STJEPANOVIĆ (STANIŠIĆ) SAVA (1954. – 2015.) U našem domu je praznina, a u srcu tuga. Počivala u miru Božjem! Ožalošćeni: otac Janko, suprug Petar, djeca Vladimir i Mladen, brat Braco, sestra Divna, nevjesta Dušanka i ostala rodbina
(18.V.1935. – 9.IV.2015.) Koliko god tugovala i koliko god mi nedostaješ, svjesna sam da si ti na puno boljem mjestu i da ćeš me tamo čekati. Neka ti dragi Bog podari spokoj duši. Zahvaljujem mojoj djeci, rodbini, prijateljima i susjedima, svim znanim i neznanim, koji su bili uz mene u teškim trenucima i koji mi izraziše sućut. Tvoja Blanka
POSLJEDNJI POZDRAV
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 5. svibnja u 83. godini života preminula je naša draga
(31.V.1992. – 31.V.2015.)
ANĐA MIOČEVIĆ (1932. – 2015.) Uspomene na njezin dragi lik i dobrotu trajno će ostati u nama. Počivala u miru Božjem! Sinovi Juro, Stanko, Dragan, Ratko i David s obiteljima, brat Vinko s obitelji, sestre Janja i Lucija s obiteljima, te unučad i praunučad
16
Obitelji Lovrenović i Antić
BROJ 245
ROBERT ZEKIĆ Postoji ljubav koju smrt ne prekida, tuga koju vrijeme ne liječi i sjećanje koje u nama svaki dan živi. S ljubavlju, ponosom i u molitvi zauvijek ćemo te čuvati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: majka Blanka, kćerka Gabrijela, sestra Katarina s obitelji SVIBANJ 2015.
IN MEMORIAM IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE Dana 5. svibnja navršile su se četiri godine otkada nije s nama naš
ANTI BARKIĆU (1934. – 2015.)
NIKO MALBAŠIĆ
Tvoja je duša ogledalo oćevske srčanosti i vedrine.
(1939. – 2011.) Zauvijek ćemo te nositi u našim srcima i bit ćeš dio naših uspomena. Počivaj u miru Božjem!
Počivao u miru!
Supruga Filomena, sinovi Anto i Kornelij s obiteljima
Prijatelj
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM Dragoj našoj, od nas poštovanoj i voljenoj susjedi
ANTONIJA BJELČIĆ (6.V.2014. – 6.V.2015.) Draga sestro, počivaj u miru Božjem! Tvoje sestre i braća
ANTONIJI BJELČIĆ
SJEĆANJE Na naše drage roditelje
Ovo što izražavamo pisanjem, to bi mogao i želio svaki susjed napisati, ali ovo naše je nešto posebno i doživljeno. Nema naše Antonije da nam otvori vrata – to su naše prve riječi kada dođemo našem domu. Nitko ne otvara vrata pri našem dolasku, da nas zagrli i poljubi. Tvoja vrata su zatvorena, tamna i hladna. Nemaš pojma kakvu prazninu i tamu si ostavila iza sebe. Prebrzo si otišla, tako da i poslije godinu dana ne vjerujemo da te nema. Pri našem boravku u Varešu, ti si uvijek bila uviđavna. Ti bi kratko ušla k nama, sa svojim šarmom, karizmom i spontanošću, uvijek donoseći radost, vedrinu i smijeh. Sa nama si se igrala, u našim igrama bila malo pristrani i na našu radost smiješni žiri, pritom zanemarujući svoju tragediju i bolest, a dijeleći s nama našu veselost. I zato smo ti zahvalni do kraja života. Nikada nećemo zaboraviti sretne, vesele i lijepe trenutke s tobom.
MIJU KNEŽEVIĆA (6.I.1992. – 6.I.2015.)
LJUBICU KNEŽEVIĆ (8.V.2004. – 8.V.2015.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem! Sin Zvonko, kćerke Danica, Željka, Vesna i Zdenka s obiteljima
IN MEMORIAM DRAGICA VREBAC rođ. Mirčić (8.V.2005. – 8.V.2015.)
ŽELJKO VREBAC (14.III.1998. – 14.III.2015.) S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem!
Susjedi Petrovići
Vaši najmiliji
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE Na našu dragu i voljenu suprugu, majku, baku i svekrvu
RATIMIR JARČEVIĆ (15.V.1944. – 13.V.2005.) Deset godina je prošlo, Ti slušaš pjesmu anđela, a mi slušamo otkucaje srca s nadom da ćemo Te vidjeti. Uzalud! Ti si sada u svom novom domu gdje vlada ljubav, mir, pjesma anđela, nama ostaje da živimo s uspomenama na Tebe do nekog novog viđenja. Volimo Te, dragi naš Ratko! Počivaj u miru! Tvoje: Draženka, Vjerana i Renata, mali anđeli Michael, Elena i Nikka, te zetovi Slavenko i Saša SVIBANJ 2015.
BROJ 245
ANTONIJU-ELVIRU BAGARIĆ (18.V.2010. – 18.V.2015.) Vrijeme prolazi, ali uspomene i sjećanja na Tebe i Tvoju dobrotu ostaju. Hvala Ti za sve. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: suprug Marko, sinovi Viktor i Mario, unučad Jelena, Ivana, Hrvoje, Tomislav i Goran, nevjeste Danica i Franciska
17
IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
ELIZABETA MALBAŠIĆ rođ. Josipović (2011. – 2016.) U oku i dalje suza, a u srcu prazninu zamjenjuju beskonačna lijepa sjećanja na tvoju skromnost i brižnost za sve nas. Počivala u miru! Vole te tvoji: Leon, Ivana i Bojan
VALENTINA PRAJO
JADRANKA PRAJO
TUŽNO SJEĆANJE
(31.V.2012. – 31.V.2015.)
(23.V.2008. – 23.V.2015.)
(24.V.2013. – 24.V.2015.) Navršile su se dvije godine od smrti našeg dragog
AUGUSTA JOZELJIĆA Bože, usliši naše molitve i otvori im rajska vrata.
Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem!
Nikolina, Tomislav, Goran i Anton, s obiteljima
Tvoji najmiliji
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
ANA RUF
Na naše najmilije
MATO DODIK
(26.V.2014. – 26.V.2015.)
(30.III.1931. – 28.V.2002.)
VLADO RUF
ANDRIJA DODIK
(8.I.1985. – 8.I.2015.) ...život mi je tren, znam i vjerujem jer ti si vječno tu, živiš u mom snu, ti mi daješ utjehu... Vaši: kćerka Nevenka, zet Zdravko-Braco, sin Zoran, nevjesta Jelena, unučad Danijela i Darko, Damir, Kristina i Saša i Vladimir
(9.VIII.1971. – 2.XI.1993.) Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav i ponos što smo Vas imali. Ostat ćete zauvijek u našim srcima voljeni i nezaboravljeni. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
Na naše voljene i nikad zaboravljene
Na naše drage roditelje
ANA ZADRO rođ. Drijenčić
FRANU PAVIĆA
(20.VII.2003. – 20.VII.2015.)
(1931. – 2005.)
TOMISLAV ZADRO
ANU PAVIĆ rođ. Filipović
(30.V.2006. – 30.V.2015.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na vas. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: Silvana, Vanja i Vlatko
(1933. – 2013.) Vrijeme prolazi, a uspomena na vas ostaje vječna. Počivali u miru Božjem! S ljubavlju i poštovanjem, vaša djeca
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
Na supruga, oca i djeda
(31.V.2010. – 31.V.2015.)
IVICU FRANJKIĆA PIKU
Dana 31. svibnja navršit će se pet godina otkako nije s nama naš dragi
(30.V.2013. – 30.V.2015.) Tuga i bol što smo te izgubili nikad neće prestati, a sjećanje na tebe i tvoju ljubav koju si nam pružao zauvijek će ostati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!
S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tebe. Počivaj u miru Božjem!
Tvoji najmiliji: supruga Ljilja s djecom i unukama
Supruga Ljilja, sinovi Slaven i Miško s obiteljima
SJEĆANJE
IN MEMORIAM
Na voljenog supruga, tatu i djeda
Dana 10.6. navršit će se šest mjeseci od smrti naše drage
ZVONIMIRA DUGONJIĆA
RUŽE MARKOVIĆ
(1937. – 2011.)
(1924. – 2015.) Ostaješ u našim sjećanjima. Počivala u miru!
Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama. Supruga Ljubica, djeca Igor i Irena s obiteljima
18
ADOLF ADO JOSIPOVIĆ
BROJ 245
Ožalošćeni: kći Olga, sin Budo, unučad Marija i Jugoslav, brat Slavko, nevjesta Nafa SVIBANJ 2015.
IZ STARIH ALBUMA
STOLJETNI DOKUMENTI Gdje smo bili nekad, a gdje smo danas? Lijep odgovor može dati ova dionica, sa suhim žigom u dnu i tintom što čuva krasopis stotinu godina star. Iskopa je odnekud i za objavu ustupi Goran Mijatović. Iz istog vremena, školske godine 1915/16. usred Prvog svjetskog rata, sačuvano je i ovo svjedočanstvo. Nama bî posuđeno za presliku i objavu ljubaznošću Drage Djakovića. Uz svjedočanstvo iz dječačke narodne osnovne škole u Varešu pridodajemo i jedno iz djevojačke, iz školske godine 1919/20. Njega nam, pak, ustupi Katarina Žerebni.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
SVIBANJ 2015.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 245
19
IZ VAREŠKE PRIRODE
Priredio M. Marijanović
KRALJ GLJIVA Proljetni prvijenac – smrčak – smatra se neokrunjenim kraljem gljiva. Cijenjen je u svjetskim okvirima, svuda gdje se gastronomija piše velikim početnim slovom. Jednom riječju – ekskluzivni dar prirode. Aromatičnog okusa koji podsjeća na teletinu, donosi i čast nepcu i zdravstvene benefite. Znalci, kaže anegdota, kad ga jednom nađu idućeg proljeća ljubomorno čuče na istom mjestu, čekajući da nikne i prispije za tavu. Raste kamufliran uz rubove crnogoričnih šuma, pojedinačno ili u manjim skupinama. No, zatiru mu staništa privatni sjekači šuma i sluge kantonalnih gospodara. Srećom pa u vlasti nitko nije vegetarijanac inače bi već i ovo klobučasto blago u papratima vareškog kraja bilo predmetom koncesije i uzurpirano. A nekoć su se djedovi naši znali vraćati iz šume netipično gologlavi, kad ono... šešir u ruci, prepun smrčaka usput ubranih!