Bobovac br. 249 by Midnight Rider

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXI. • BROJ 249 • RUJAN 2015. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

a nama je mjesec koji prođe u znaku sirijskih izbjeglica. Internetski portali žedni senzacionalizma, žutila ili crnila, logikom – ako nema trasha i trača neka je bar bizarnosti i ljudske patnje, na udarna mjesta istaknuše sliku utopljena sirijskog dječaka. Malo beživotno tijelo potrbušeno u pijesku morskog žala nije nažalost takav medijski status dobilo zbog empatije. Potvrdit će se to najposlije i kroz duboko podijeljen odnos zemalja Europe prema tim nesretnicima po čijoj zemlji već četiri godine haraju sada već četiri brutalne vojske i koji su stoga odlučili po svaku cijenu promijeniti kontinent. Dok su Nijemci i Austrijanci spašavali ono što se smatra europskim vrijednostima, Grci i Mađari pružali su suprotan primjer i nimalo gostoljubiv doček. Grci se navodno dovijaju stvarajući velikim brodovima valove da odbiju krcate sirijske brodice natrag prema turskoj obali, a Mađari se od provale izbjeglica brane angažirajući vojsku da podigne duž granice fizičke prepreke. Takozvana balkanska ruta kojom se kreću deseci tisuća očajnika u nastojanju da se domognu prvenstveno širokogrudne Njemačke kao zemlje spasa pomalo rađa strah da ovaj dramatični primjer seobe ne postane obrascem jer previše je građanskih ratova dolje negdje ispod Mediterana u kojima bi ugroženi ljudi mogli doći na istu ideju. Mnogi u tome vide demografsku opasnost za Europu i njihov je argument da Sirijci imaju i bližih i srodnijih zemalja gdje bi se mogli skloniti ili skrasiti. Stoga se diljem europskih gradova na mitinzima po trgovima ovih dana nadglasavaju oni koji su "protiv" s onima koji su "za" prihvat izbjeglica. E sad, i među Balkancima je golemi broj takvih koji baš ne pozdravljaju sirijski egzodus iz jednostavnog razloga: preteknuti su. Izbjeglice iz Levanta izbacile su žmigavac i protutnjaše do Münchena i dalje. Naime, zbog povećanog broja zahtjeva za azilom, pristiglih usporedno sa sirijskom izbjegličkom krizom, a koji dolaze iz zemalja zapadnog Balkana – na što njemačka kancelarka Angela Merkel u

IZME\U 2 BROJA novije vrijeme ozbiljno upozorava lidere u regiji poručivši da trebaju riješiti probleme zbog kojih njihovi građani bježe – Europska će komisija predložiti da sve zemlje zapadnog Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija), uključujući i Tursku, budu stavljene na popis sigurnih zemalja, što znači da građani ovih zemalja više neće moći računati na dobivanje azila u EU. No, dok stanovnici BiH još uvijek izmišljaju razloge za traženje azila, bježeći zapravo od zaostalosti i korupcije, već par godina na djelu je proces doseljavanja Arapa iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta, čiji državljani iskorištavaju pogodnost bezviznog režima. Stižu kao turisti, ali se sve češće izdaju i za poslovne ljude odnosno investitore i tako kupuju parcele. Arapi navode da zemljište kupuju kako bi gradili vikendice i boravili u njima tijekom ljeta. Tvrde da ih u Bosnu privlači klima i vegetacija. Vodu (zasad) ne spominju. Što o tome kažu naše vlasti? – Tokom prvih devet mjeseci ove godine, iz Kuvajta je u BiH ušlo oko 7.500 kuvajtskih državljana. Po pitanju kupovine nekretnina, pravni okvir BiH ne dozvoljava privatnim, odnosno fizičkim licima da kupuju nekretnine u BiH, ali zato dozvoljava pravnim licima i postoji jedan po-

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Kršteni: Noa Grgić (Božidara i Mie). Umrli: Mandalena Matanović (1940.), Marko Šimičević (1959.), Štefica Smajović rođ. Medenčić (1940.), Mihovil Mlivončić (1965.), Ljubomir Lučić (1928.), Emilija Brđanović rođ. Pogarčić (1940.), Pero Nikolić (1951.).

ŽUPA VIJAKA Umrli: Marija Pavlić rođ. Vidović (1933.). Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Borislav i Katarina Medenčić, Kanada – 40 KM, N. K., Njemačka – 28 €, P. J., Njemačka – 30 KM + 10 €, Josip Josipović, Australija – 50 KM, Beban i Marija Orozović, SAD – 20 KM, Ivo Delić, Njemačka – 50 KM, Mladen Zlović, Nizozemska – 100 KM, Zrinka Žurovec, Njemačka – 60 KM, Ksaverije Martinović, Kanada – 194 KM, Zdenka Tadić, Sarajevo – 30 KM, Antonija Krištić, Vareš – 10 KM, Katarina Hači, Njemačka – 10 €, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, Zora i Bojan Popović, Austrija – 26 KM, čitatelj iz Australije – 33 KM.

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: K. Božić

većani interes za registraciju stranih kompanija iz tog regiona preko kojih ulaze u kupovinu nekretnina", lakonski objašnjava direktor Službe za poslove sa strancima BiH Dragan Mektić. Prema podacima nadležnih institucija u BiH su registrirane 232 tvrtke u vlasništvu državljana Kuvajta. – Od tog broja mnoge kompanije nisu poslovno aktivne. Nadležne agencije će u narednom periodu provjeriti u koje su svrhe formirane ove firme, odnosno da li su samo pokriće za dobivanje boravka i kupovinu nekretnina, odnosno kuća i placeva i za brojna fizička lica – pojasnio je Admir Malagić, glasnogovornik Ministarstva sigurnosti BiH. Da, kod nas sve to ide tako. Vlasti nemaju sloge ni stava i puste stvar stihiji, dok se lokalci prodaju za svežnjeve svježih petrodolara. Arapi uglavnom kupuju poljoprivredno zemljište pa onda s načelnicima općina udese da ono bude građevinsko. To je još jedna krivina u cijeloj priči. Kad negdje to ne prolazi, kao kod načelnika Kiseljaka, onda se okreću kooperativnijim mjestima poput recimo Visokog. Alternativa Kiseljaku, tj. konkretno Lepenici gdje su Kuvajćani htjeli ući nakon Hadžića, Ilidže, Vogošće i Ilijaša, prema nekim navodima postala je i – nama susjedna Breza. Tko je iole poznavatelj zemljopisa, nazire u tome formu sarajevskog obruča, a brdoviti Vareš na rubu je toga pojasa. Da li će tako i ostati, i u kojem će narednom periodu nadležne agencije, kojih imamo na izvoz, obaviti rečene provjere – otvoreno je pitanje.

BROJ 249

RUJAN 2015.

VIJESTI APATIČNI DAN OPĆINE

KOMUNALCI U TRŽIŠNOJ BICI

Ove je godine Dan općine Vareš, 16. kolovoza, došavši po kalendaru nedjeljom, pomjeren i obilježen dva dana ranije, a sve je proteklo znatno skromnije nego ranijih godina. Razlog je financijska kriza koja potresa Općinu Vareš otkako je u siječnju 2015. Porezna uprava blokiranjem računa izazvala kolaps kompletnog sustava lokalne samouprave. Upriličeni su zapravo tek oni sadržaji koji su zahtijevali minimalna materijalna sredstva, ali i nikakav trud oko organizacije. Štoviše, nisu bili istaknuti ni transparentni s čestitkom građanima, jer bi to valjda izgledalo kao cinična šala. Održavanje je kao i ranijih godina počelo obilaskom gradskih spomen-obilježja palim borcima HVO-a i Armije BiH, ispred crkve i džamije, a cvijeće je položeno i kod partizanskog spomenika u parku ispred osnovne škole. I svečano zasjedanje Općinskog vijeća otvoreno je memorijalnim činom – minutom šutnje za pok. profesora Rajmunda Likića, koji je prethodnih godina s klarinetom davao svoj obol kod obilježavanja Dana općine. Potom je pozdravne riječi i osobnu čestitku lokalnim dužnosnicima, poduzetnicima i predstavnicima javnih službi uputio predsjedatelj Općinskog vijeća Zdravko Marošević. Osim nekolicine gostiju, mahom uglednih Varešana u Sarajevu, općinskom su načelniku Avdiji Kovačeviću na upućeni poziv stigle formalne čestitke pojedinih kolega i dužnosnika s viših razina vlasti. Stoga se on, u svom govoru, na sveukupnu situaciju u kojoj se nalazi Općina Vareš osvrnuo tek sljedećom kratkom opaskom: "Blokade općine Vareš od institucija države BiH dokaz su maćehinskog odnosa države spram Vareša. Vareš, bosansko čedo, takav odnos od majke Bosne nije zaslužio." Opširnije je govorio o povijesnom i industrijskom značaju Vareša te poseban akcent stavio na suvremenike koji ugled Vareša kao rasadnika inteligencije brane i prezentiraju pisanom riječju. Zasjedanje je privedeno kraju dodjelom zahvalnica pojedincima i udrugama za doprinos razvoju općine Vareš i to: Organizaciji porodica šehida i poginulih boraca općine Vareš, Karate klubu Vareš, Udruzi "Izvorno vareško", Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Vareš – parohu Božidaru Tanoviću, te kovačkoj radnji "Jozeljić" u Oćeviji. Glazbenog su ugođaja skupu dale mlade vareške uzdanice za klavirom Lamija i Iman Bisić, te Edna Halkić, a zatim je uslijedio domjenak i razlaz u kratkom vremenu, kao da se željelo ovakvo obilježavanje Dana općine čim prije ostaviti iza sebe.

Uz regionalni put R-444, na izlazu iz Vareš Majdana pa do Pajtova Hana u tijeku su radovi na izgradnji infrastrukture za mini hidroelektranu "Vareš". Općina je Vareš odobrila koncesiju za izgradnju toga objekta poduzeću "Eco-Energy d.o.o." iz Tešnja, a Javno-komunalno poduzeće Vareš izborilo se na tenderu za "paket" građevinskih poslova vrijedan cca 900 tisuća KM. Time se JKP potvrdilo tehnički i kadrovski sposobnim odgovoriti zahtjevnim poslovima, koji u ovom slučaju podrazumijevaju izgradnju objekata vodozahvata, cjevovoda i strojarnice. – Radovi se uglavnom izvode u riječnom koritu, a na jednom kraćem potezu cijevi će biti položene pod kolovoznu traku, no tijekom iskopavanja i njihova polaganja riješit ćemo to tako da neće biti promjena u redovitom režimu saobraćaja – ističe Zafer Kamenjaš, direktor JKP-a Vareš, dodajući: – Rok za završetak radova je sredinom novembra, a mi smo krenuli od težih poslova ka lakšim tako da mogu reći da će biti ispoštovan i da će prometnica, što se podrazumijeva, biti dovedena u prvobitno stanje. Smatram da su projekti poput ovog hidropostrojenja značajni za Općinu Vareš zbog prihoda od koncesije, ali i zbog prilike da mi kao poduzeće potvrdimo svoje građevinske reference, premda mi je žao što na području naše općine praktički nemamo koga angažovati za kooperantske radove. No, barem možemo istaknuti činjenicu da smo u sklopu ovog projekta angažovali dva građevinska i jednog mašinskog inžinjera te privremeno uposlili dodatnih 12 radnika. Pri kratkom razgovoru s direktorom, makar je kalendarski još ljeto ali snijeg od Zvijezde nikad nije daleko, potencirali smo i pitanje pripreme zimske službe. Kamenjaš je o tome kazao: – Pred ovu zimu nalazimo se u vrlo složenoj situaciji zbog činjenice da Općina JKP-u na ime zimskog i ljetnog održavanja za proteklu godinu nije izmirila ništa, a ta dugovanja iznose oko 140 hiljada KM. Mi moramo na vrijeme početi sa pripremama oko nabavke opreme i posipnog materijala za ovu sezonu te stvoriti preduslove da vozila budu tehnički ispravna. Nadamo se da će Općina naći financijska sredstva te izmiriti bar dio obaveza, da se obavljanje funkcije zimske službe ne dovede u pitanje.

Objekt vodozahvata, u izgradnji RUJAN 2015.

BROJ 249

NOVA ŠKOLSKA GODINA

Prvačići u Osnovnoj školi "Vareš"

\aka sve manje U prve je razrede u Osnovnoj školi Vareš ove godine upisano 27 učenika, od kojih će 18 pohađati nastavu na bosanskom jeziku, a 9 učenika na hrvatskom jeziku. Za najmlađe je prvoga dana škole upriličena priredba dobrodošlice. Iz OŠ Vareš donosimo fotografije prvačića i, ljubaznošću ravnateljice, potpunije izvješće u nastavku. U matičnoj Osnovnoj školi u Vareš Majdanu također je upisano ukupno 27 prvačića, a po školama ta slika izgleda ovako: u Vareš Majdanu – 7, u Dabravinama – 9, u Ravnama – 1, na Striježevu – 1, na Budoželju – 5 i na Kokoščićima – 4. Uzgred i podatak iz Mješovite srednje škole "Nordbat 2" Vareš gdje je u prvi razred upisano svega 46 učenika u tri odjeljenja i to: gimnazija, PTT i saobraćajnotehnička škola. Alma Mandić

rvoga rujna počela je nova 2015/ 2016. školska godina u OŠ "Vareš" u Varešu. Nastavu u ovoj školskoj godini pohađat će 319 učenika, 163 dječaka i 156 djevojčica, u 23 odjela redovite nastave. Statistički, to je 28 učenika manje nego u prošloj školskoj godini. Istodobno, 51 učenik je upisan u 4 paralelna odjela osnovne glazbene škole. Nastavu na hrvatskom jeziku pohađa 126 učenika u 10 odjela od I.-IX. razreda, a na bosanskom jeziku 193 u 13 odjela. Škola nije dobila suglasnost od Ministarstva za nastavu u

specijalnom odjelu kojega je pohađao jedan učenik s poteškoćama u razvoju. Nastava se izvodi u matičnoj i u šest područnih škola. U Vijaci nastavu će pohađati 5 učenika u kombiniranom odjelu (II/III/IV/V), u Dragovićima 13 učenika u dva kombinirana odjela, u Ligatićima 11 učenika u jednom petokombiniranom odjelu, na Pržićima 2 učenika (II/III), u Oćeviji 2 učenika (II/IV) i na Pogari 3 učenika (II/IV) u jednom kombiniranom odjelu. Ni ove se godine udžbenici na hrvatskom jeziku koji prate Nastavni plan i

program Zeničko-dobojskog kantona ne mogu kupiti u knjižarama, pa su učenicima podijeljeni udžbenici iz školske knjižnice, a učenici III. razreda dobit će besplatne udžbenike. U školi nastavu izvode 36 djelatnika (30 normi). Nastava u predmetnoj i razrednoj nastavi je stručno zastupljena iz svih nastavnih predmeta. Sredstvima Vlade Republike Hrvatske realiziran je projekt "Opremanje škole suvremenim nastavnim sredstvima" u 2014/2015. školskoj godini, a financiran je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske u sklopu posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan RH-a. Škola je od UNICEF-a dobila kabinet za biologiju, fiziku i kemiju. Dio sredstava je već isporučen, a dio se očekuje do konca rujna. Ove jeseni bi trebali otpočeti i radovi na izgradnji nove područne škole u Mižnovićima jer je školska zgrada koja se nalazila između Ligatića i Mižnovića uništena u prošlogodišnjim poplavama. U školi će se formirati Vijeće roditelja i Vijeće učenika. Škola će se uključiti i ove godine u sva natjecanja koja se organiziraju na razini županije iz matematike, fizike, građanskog obrazovanja, informatike itd.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

BROJ 249

RUJAN 2015.

NAJBOLJA – NEMA DALJE

Mihaela Lekić, podrijetlom iz Vijake kod Vareša, izvanredna je učenica i doista na ponos rodnog kraja. Analogno tome pitat ćemo je koliki je njezin ponos na rodni kraj. Ali, prije toga treba podcrtati da je kao maturantica Desete gimnazije u Zagrebu briljirala na polaganju državne mature, napose u eseju iz engleskog jezika (dobivši maksimum bodova), te zbog takva uspjeha dobila priliku govoriti za HRT i to u središnjoj informativnoj emisiji 13. srpnja 2015. U Dnevniku su je predstavili najavom da će upisati studij strojarstva te da želi biti najbolja i ostvariti međunarodnu karijeru. No, ona je u izjavi otišla i korak dalje pa izložila par praktičnih savjeta kako bi mjerodavni u Nacionalnom centru mogli i trebali poboljšati državnu maturu. Kako često dolaziš u Vijaku? Pa ja bih mogla reći da sam sezonski povratnik u Vijaku. Sva moja dosadašnja ljeta i zime bila su obilježena vožnjom u kombiju kroz čije bih prozore prvo ugledala 'tunel', zatim šumu i naposljetku crkveni toranj na ulazu u Vijaku. Uglavnom, nekad sarajevsku, a danas zagrebačku adresu rado mijenjam kućom moje pokojne bake – znamenite Janje Lekić. Tvoj kratki opis doživljaja rodnog kraja? Beethoven – Tišina, Monet – Lopoči, Proust – Combray: ovo su neke od melodija, slika i knjiga u kojima sam vidjela svoju Vijaku. U gotovo

U istupu za nacionalnu televiziju

Maturantica i Vijaka Priredio M. M. svakom umjetničkom djelu je prepoznajem jer je rijetko koje mjesto tako zadržalo bistrinu rijeka, tišinu sunčanog popodneva, crvenu boju paradajza. Priroda koja je dio sela pruža priliku za promišljanje i inspiraciju. No, sama priroda nije presudna. Dolazak u Vijaku mi je drag jer uz crkveni toranj vidim kuće, a ispred njih ljude. Vijačani i Vijačanke postali su sinonim iskrenog prijateljstva, a svaka od tih osoba oblikovala je moje djetinjstvo i oblikuje moju mladost. Vrijeme naših ponovnih susreta volim zamišljati kao raskrižje u koje dolaze trake iz desetak europskih država, koje se dodirnu i presjeku u vrijeme Uskrsa, svete Ane i Božića, a nakon toga nastave se uobičajeno granati i udaljavati. Te točke susreta

dovoljne su za nove doživljaje – veselje i nostalgiju. Prošlost Vijake – i budućnost? Sjećat ćemo se Vijake jer su je činili ljudi koji su u nama ostavili trag. Tijekom života i nakon smrti Vijačani i Vijačanke postaju legende, a oživljavajući ih u našim pričama dajemo im besmrtnost. Budući da za život na nekom mjestu nisu dovoljna sjećanja, mladoj generaciji, kojoj i ja pripadam, ostaje dužnost njegovanja tradicije. Naši su roditelji i naši dragi prijatelji iz Vijake, usadili u mlade cilj unaprjeđenja ovog sela – zato njihova borba nije uzaludna, a naša tek započinje!

95,

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com RUJAN 2015.

BROJ 249

3 i 101,1 M

HRVATSKI RADIO BOBOVAC 5

IZ SYDNEYJA

Putne torbe vraćene su na svoje mjesto, a mi smo morali na brzinu prestrojiti se i vratiti našim obvezama. Vremenska razlika između Europe i Australije baš nas sredi, k'o neka dobra vareška rakija, te nam je trebao dobar tjedan dana da se vratimo u normalu. Taj putnički umor i "mamurluk" sastavni je dio i završni čin svih dugih putovanja.

ređivanje dojmova potrajat će malo duže, jednostavno za to treba vremena. Treba sve polako posložiti, sve ono lijepo i ono manje lijepo treba dobiti svoje mjesto u našim uspomenama. U našim torbama na povratku u Australiju uz par suvenira mjesto nađe i par naslova, par knjiga, kao i par primjeraka lista "Bobovac". Ovoga puta, među njihove stranice upakirao sam i jednu lijepo primljenu zahvalnicu. Već je poznato da je naš omiljeni mjesečnik "Bobovac" povodom dvadesetogodišnjice izlaženja i povodom 240. broja zaslužnima dodijelio priznanja i zahvalnice. Za podršku listu u tom dugom periodu dobili su priznanja i zahvalnice kako pojedinci tako i pojedini subjekti i skupine. Sa zadovoljstvom konstatiram: na tom popisu našla se i Udruga "Bobovac" Sydney. Daljina je činila svoje tako da je, eto, tek moj dolazak u Vareš bio prva prilika da nam se to uruči. No, za mene je to bila prilika i za jedno lijepo druženje s urednikom našeg "Bobovca", pri čemu smo bar nakratko uspjeli razmijeniti mnoga mišljenja. Mladenko je od prvog broja uz naš list, dijelio je s njim i lijepe i one teške trenutke cijeli ovaj dugi niz godina, i tu činjenicu treba istaći. Bilo mi je zadovoljstvo primiti zahvalnicu u ime svih mojih prijatelja koji su, isto tako, kroz dugi niz godina znali

Prilikom uručenja zahvalnice

Uoči novog jubileja Josip Josipović prepoznati i cijeniti vrijednost našeg "Bobovca", lista koji je kod nas uvijek bio simbol, glas i svjetlo iz našeg kraja. Znam da ga pojedinci pedantno skupljaju i čuvaju svaki broj, a treba im već lijepoga prostora za to. I ja malo zavirih po svojim ladicama te nađoh vjerojatno jedan od prvih brojeva koji je stigao do Australije – dvobroj 31-32 iz srpnja 1997. godine. Od tada se nerazdvojno družim s našim mjesečnikom. I nismo se ni okrenuli, a evo nam dolazi i 250. broj! Naravno, na radost svih onih koji ga s nestrpljenjem dočekuju i rado čitaju. Što kazati povodom tog jubileja? Što poručiti listu i njegovim vjernim čitateljima? Samo jedno: da ste mi živi i zdravi! Svi vi, dragi moji, u Varešu i vi rasuti diljem svijeta, da svaki novi list dočekate i čitate u dobrom zdravlju. A našem "Bobovcu" želim da i dalje zdravom uređivačkom koncepcijom

Trgovinska radnja

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA

uvezuje naše ljude diljem svijeta. Naravno, pišući nam o svemu. Pišući nam o svemu lijepom kao i do sada, i o svemu onom što bismo ponekad voljeli da bude preskočeno, što nam nije drago. Ma, mogao bih ja nizati mnogo toga. Kolike su mi želje, dragi moj "Bobovče", ti bi bio makar s tri puta više stranica. Doduše, mogla bi se malo češće i dijaspora javiti, ima i ona tu svoje mjesto. Na koncu, i sam bih mogao, možda... Mnogi koje susretoh rekoše mi: zašto se ne javiš češće? Iz toga sam mogao iščitati i podršku i molbu i kritiku. Iskreno, ima uvijek nekog materijala u mojoj magazi (čitaj: glavi) samo treba naći vremena i to malo posložiti. Do nekog novog javljanja, svako vam dobro, dragi moji. Neka vam naš "Bobovac" svima prenese pozdrave i neka nam uljepšava dane i mjesece, još dugo godina.

N na

Vareš

ul. Čaršija bb vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179

VAREŠ | SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja

BROJ 249

RUJAN 2015.

LJETO U OĆEVIJI 2015.

I ove je godine uspješno održana manifestacija "Ljeto u Oćeviji". Kroz prethodne četiri godine Oćevci i prijatelji prepoznali su da se sve organizira na zadovoljstvo većine, a ne kako neki misle da od toga mnogi imaju neku korist.

ekoliko pripadnika mlađe generacije od 18 do 35 godina, točnije njih 7-8, uz pomoć naša dva Zdravka – Barkića i Višnjića, i uz pomoć Marija tih dana uložilo je mnogo truda i vremena da se sve organizira. Vrijedno je zahvaliti i svima koji sudjeluju u raznim akcijama na igralištu, groblju, oko škole. Prvi značajan korak učinjen je još proljetos kada su izvedeni radovi na igralištu, koji će se i nastaviti, a pomognuti su donacijama Oćevaca iz inozemstva: Zlatka Jakića (200 AUD), Karla Višnjića (150 EUR), Blaženka Barkića (150 KM), Ljubomira Višnjića (50 EUR), Jasenka Jakića (50 AUD), Bernarda Vijačkića (50 AUD), Gorana Višnjića (50 AUD), Čede Jakića (100 AUD), Gabrijele Jakić (100 AUD), Josipe MartinovićKriško (1000 KM) i Valentine JakićHaramustek (20 EUR). Također se primijetio pomak s ugradnjom ventilacije u domu kulture, a najveća zahvala za taj potez ide Ljubi Jakić koja je donirala 1000 EUR. Dana 8. kolovoza radna ekipa iz Oćevije, zajedno s Varešanima i Olovljanima, sudjelovala je u akciji čišćenja crkvišta u Olovu. Dan kasnije održan je prvi sportski događaj, a to je malonogometni turnir između sela. Pojavio se mali broj momčadi, no atmosfera je bila više nego dobra uz harmoniku i pjesmu. Treće mjesto zauzeli su Ligatići-Mižnovići, drugo mjesto momčad DaštanskoVijaka-Stojčići-Jelaške, a prvaci su bili domaćini Oćevci. Najbolji pojedinci su bili Ivan Pavlić kao vratar te Dinko Gogić kao najbolji strijelac. U tjednu uoči blagdana Velike Gospe Oćevija već vrvi od auta sa stranim pločicama i onda dolaze na red stare igre, koje su održane 13. kolovoza. Pretežno se prijav-

Detalj s turnira

Godina Barkićevih Romario Vijačkić

ljivalo oko 16 igrača, a kotizacija je iznosila 2 KM te su tim uplatama pokrivene nagrade za najbolje. Plasman najboljih je ovako izgledao – igra ploke: 1. Mijo Semunović, 2. Dinko Jakić, 3. Zdravko Barkić; igra rupe: 1. Božo Jakić, 2. Mijo Semunović, 3. Zdravko Barkić; igra crte: 1. Marijan Nikolić, 2. Zdravko Barkić, 3. Mijo Jozeljić. Malonogometni memorijalni turnir "Bernard Barkić" između oćevskih prezimena odigran je 14. kolovoza. Usprkos kiši koja je na sat vremena prekinula turnir i stvorila teške uvjete sve je prošlo bez ozljeda. Osim Barkića, Jakića i Vijačkića kao standardnih momčadi, ove godine su se pojavili i Gogići. I uvijek kad se uvede nešto novo, a ove godine su to medalje za prvake, tad na scenu stupaju Barkići koji za cijeloga turnira nisu primili niti jedan gol. Zasluga je to Brane Barkića, vratara kraj kojega lopta jednostvano ne prolazi, te je stoga proglašen najboljim igračem na turniru. Christian Erlbek sa četiri zgoditka je bio najbolji strijelac turnira. Nakon svega na red dolazi navlačenje konopca i tu opet dominiraju Barkići koji su pobijedili Vijačkiće i

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

Lovrenoviće. Upriličeno je i trčanje u vrećama za djecu do 14 godina. Prvo mjesto osvojio je Marijan Gogić, drugo Nika Jakić, a treće Alaris Gogić. Posebne nagrade su pripale Mati Semunoviću kao najstarijem sudioniku u starim igrama i Temaiku Masonu koji je prihvatio uključiti se u svaku igru, a riječ je o zetu Barkićevih, koji je s Novog Zelanda. Valja reći kako su medalje osigurane i za najbolje u starim igrama, a najboljem vrataru i strijelcu dodijeljene su statue. Nagrade su uručene na blagdan Velike Gospe na igranci u domu. Što se tiče igranki, svirali su kao i prošle godine: braća Suljić, Rima bend te Cigura i Oćevija bend. Fotogaleriju sa svih događanja može se pogledati na facebook stranici Radio Oćevija. Sve u svemu, nadamo se da smo opravdali očekivanja. Dogodine se najavljuje još napretka i novih sadržaja, a svaka nova ideja dobro dođe, te će i svaka nova novčana donacija u bilo koje društvene svrhe dobro doći. Hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali na ovogodišnjem "Ljetu u Oćeviji", bilo to na akciji, na turnirima ili na igrankama.

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

RUJAN 2015.

BROJ 249

OĆEVCI NA MEGDANU

Vareška "reprezentacija"

U Srbiji, na izletištu kod Sremskih Karlovaca, održano je 29. kolovoza 2015. natjecanje u pripremanju najbolje peke, slično kakvo smo mi u Varešu (do ove godine) imali o Danu općine. I zaputi se onamo ekipa kovača iz glasovite Oćevije, uz podršku Općine i nekolicine sponzora, a s pridruženim članovima za promidžbenu, glazbenu i medijsku podršku skupi se društvo brojnosti nogometnog tima. U namjenskim majicama za tu manifestaciju, koje tako postadoše dresovi, s punom kulinarskom ozbiljnošću i prigodnom kulisom kraj pripravljena ognjišta za peku formirao se zapravo oćevsko-vareški štand, s kojim se dostojno predstavilo selo, grad, a naposljetku i domovinu jer je natjecanje bilo regionalnog (balkanskog) karaktera.

subotnje jutro na izmaku vrućeg kolovoza kolona od tri vozila klizila je niz Krivaju pa će onkraj Tuzle i Bijeljine put granice sa Srbijom i onda preko Rače, Rume i Iriga do Sremskih Karlovaca. Posljednja je dionica neplanski vožena kroz dio nacionalnog parka na Fruškoj Gori, s mnogo udarnih rupa i još uz plaćanje takse za prolazak, pa se sa sporedne strane stiglo u Sremske Karlovce. No, park je uzeo danak i na par kilome-

Prva balkanska sačijada Piše M. Marijanović tara do cilja glavni kuhar oćevskog tima mora stati u nekoj uličici na izlazu iz Karlovaca i mijenjati gumu. Međutim, rezervna mu nije odgovarajuća. Brzom akcijom uz zveket metalnih predmeta iskrcan je i prtljažnik drugog auta, te kraj ceste se, kao u nekoj komediji, stvori pravi mali vašar: sadžaci, tave, činije, sjekirice, gitara, harmonika, sirevi, začini, u zoru ubrane gljive sunčanice... Prolaznicima prilično nejasno što se tu dešava, dok vareški tim nailazi na novi problem: druga je rezervna guma ispuhana! Treće je auto srećom otišlo ispred i prijavilo organizatoru da će Varešani kasniti, ali ipak uskočiti u natjecanje i sustići ostale koji su već raspirili žar za peke. Kreće se u potragu za vulkanizerskom radionicom, a dotle već ljudi iz susjedstva pitaju treba li što pomoći. Začas se odvija upoznavanje, iznosi rakija i pivo za okrepu; ispostavlja se da su stanovnici s obje strane ceste podrijetlom Bosanci. I fino se uspostavila priča uz cestu kao na pijaci kad dojuriše ovi s gumom, obavi se brza montaža, gvožđurija i ostalo pobaca u gepek, te ekipa napokon stiže na odredište. Ondje Varešane dočeka mjesto u prikrajku s naramkom grančica za potpalu vatre i manjkom hladovine. No, aktiviraše se svi i navališe raditi tko što ujagmi, s tim da se nitko ne petlja u kuharev posao, a kojemu je prvi zadatak nasoliti pet kilograma janjetine dobivene od organizatoBROJ 249

ra. U rekordnom roku nastade, rekosmo, štand i privuče pažnju pa se domalo poče pretvarati u okupljalište. Pronio se izletištem glas da su stigli neki Bosanci, dobro opremljeni i još bolje organizirani, a nude svašta i za kušati i za kupiti. Na susjednim natjecateljskim placevima s jedne strane Beograđani, njih dvadesetak, i neki od njih već pali u popodnevni odmor, a s druge strane neka opuštena i malobrojna srbijanska ekipa koja se obraća zbog posudbi jer nema skoro ničega od sredstava za rad oko peke. No, ubrzo se i jedni i drugi osjećaju kao domaći za vareškim stolom, a Mladen Franjić sa Zarudja pred valovima posjetitelja ne može stići narezati sireva svih vrsta koje je ponio za prezentaciju i degustaciju. Potekoše i vareške rakije u čokaljčiće da se mirišu i pijuckaju, a majdandžije iz Oćevije, Jozeljić i Vijačkić, izložili kovane peke u kompletima za prodaju. Tu su i promidžbeni prospekti, pokoji suvenir, te neki starinski predmeti iz kuhinje poput drvene solnice, bakinog bokala i sl. Jedan od kovača, Alojzija, sačuvao neku lanjsku pečenicu prve klase, i to valjda najdeblju koju je imao, pa je i nje doteklo mnogim nepcima. On i drugi kovač, Mijo, nisu rivali, dapače kao da je sve iz jedne kuće. Još slučajno kupili neke perike za poklade te ih odmah nabacili, a lica im sasvim ozbiljna. Isprva je štrik ispred štanda igrao neku ulogu, jer su tako natjecatelji bili odijeljeni od posjetiRUJAN 2015.

telja, ali kasnije su ga mnogi prelazili i prilazili stolu. Još kad je Rusmir dohvatio gitaru... Vade se telefoni i aparati, snima i fotografira štand i razne detalje na njemu. Kružila su poljanom i dva tamburaška sastava, angažirana od organizatora, te zabavljala pojedina društva uz narudžbe po doplati, ali Varešani kao novi adut besplatno ponudiše i svirku mladog harmonikaša Tonija, pa sijelo za vareškim štandom nije popuštalo. U međuvremenu štandu s ponosom pristupaju i predstavljaju se pojedini Varešani koje je život odnio u Srbiju i odmah se nazdravlja u ime zavičaja. Pored te promenade kuhar Pavo smireno i propisno obavlja svoj posao, peka će biti gotova u roku. Prže se i ukusni Nihadovi ćevapi u oćevskoj kovanoj tavi te nude prolaznicima iz nekog kotlića, jer organizator nije osigurao drugog kuhinjskog pribora osim jednog tanjura na kom će se predati uzorak žiriju, ali i taj kotlić ispade atrakcija. Poslije su nuđeni na velikoj dasci niz koju se slijevao slasni potočić, a u kom mnogi vidješe priliku za umakanje. Mladen je najposlije dao ispržiti izložene sunčanice, pa su gosti onda išli zvati jedni druge da probaju "pečurke" iz bosanske šume, sočnije od teletine. Dođe tako i trenutak da se pođe žiriju, čiji su predstavnici u međuvremenu par puta privirili kako se ekipe snalaze oko peka. A bilo je tu svakakvih kuhara. Neki nisu uopće stavljali začine, nekima se dogodilo da moraju struganjem odlijepiti meso od svojih sačeva. Članovi jedne ekipe otkrivaju da uzorak nisu ni predali, sve pojeli sami. Vareška je peka bila kakva već može biti – više nego ukusna i sočna, pa joj se, iako dubokoj, u kratkom vremenu ugledalo dno. Nije bila još ni gotova kad su neki dolazili i nudili novac da dobiju porciju. Pavo i Mladen aranžiraju tanjur za žiri, a Zdravko ih u maniri modnog sti-

lista odijeva u posebne bluze, zakopčava i dotjeruje, pa će preko polja do službenog postolja, nose i par čokaljčića rakije. Proglašenje pobjednika moglo je proteći s malo više pažnje i reda, barem smo tako navikli na natjecanjima u Varešu. Kad je obznanjeno da je najbolju peku napravila domaća ekipa iz Sremskih Karlovaca, bilo je uokolo uzvika neslaganja, ali većina se ipak nije uzbuđivala jer su ljudi došli prvenstveno družiti se i zbližavati. Jedini medij koji je na licu mjesta popratio prvu balkansku sačijadu bio je upravo list "Bobovac". Pitali smo organizatora manifestacije, Romea Karanovića, po završetku službenog dijela programa tko je bio u žiriju, tko je sve sudjelovao i kako je zadovoljan netom završenim natjecanjem. – U žiriju su bila dva člana iz Hrvatske, dva člana iz Srbije i jedan predstavnik sponzora. Imali su težak zadatak i zapravo nisu očekivali da će imati tako dobre peke, ali ne sumnjam da su opravdali svoju reputaciju. Učestvovalo je 28 ekipa, dve ekipe koje su platile kotizaciju iz nekog razloga ipak nisu došle, a broj je inače bio ograničen na 30. Pored domaćih iz Srbije, bile su zastupljene ekipe iz Crne Gore, Makedonije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine (Vareš i Modriča) – naveo je Karanović. Pitamo ga zatim, kad je već spomenut Vareš, što ima reći za vareški tim. Odgovara: – Zaista sam dolaskom Varešana oduševljen, kako su prišli manifestaciji to je za svaku pohvalu. Došli su u sastavu koji nas je sve impresionirao i izložili kovačke proizvode, ako sam dobro primetio da se to sve i prodalo. Njegov dojam potvrđen je i dan poslije na internetu, kad je u organizatorskom

Pred polazak žiriju RUJAN 2015.

BROJ 249

rezimeu manifestacije između ostalog navedeno: – Moramo istaknuti ekipu "Oćevija" iz Vareša (BiH) koji su došli neverovatno organizovano. Osim takmičarskog učešća oni su došli i da promovišu lokalnu proizvodnju peka/sačeva, lokalnu hranu (sireve, sušeno meso) kao i svoju Općinu (u prevodu: Opštinu). I kada su tamburaši otišli sa Stražilova, Bosanci se nisu dali zbuniti jer su poneli svoju gitaru i tamburali… Svaka čast! Već je uvelike bio mrak i poljana opustjela kad su rečeni Bosanci spakirali gitaru u futrolu, disciplinirano kao i na dolasku počistili sve za sobom, pa se smjestili u rezervirani motel i pošli u večernji obilazak grada. No, obilazak se završio krugom oko fontane na središnjem trgu i dalje se razgledalo iz stolica u ljetnoj bašti uz muziku tamburaša. A grad je veoma pristojan i gostoljubiv, i konobar opet rodom Bosanac. Opće je zapažanje da se policiju nigdje ne može vidjeti, a subotnja je noć, mladež na ulicama… Po povratku u motel uhvatila glad, tražilo se po prtljažniku okrajak od one kovačeve pečenice, a i neumorni Zarudjanin odnekud izvuče još par sireva pa ih nakriža. Vlasnik motela ne vjeruje očima: kao da su mu gosti cijeli prethodni dan postili, a ne sa sačijade došli. I što je zanimljivo, ključevi od soba nisu bili baš funkcionalni niti su se Varešani uopće zaključavali, uglavnom nikome tu ništa nije barnuto. Izjutra je polazak potrajao, druženje s vlasnicima motela malo se otegnulo, i najzad je valjalo smisliti novu kombinaciju s gumama jer nedjelja je i vulkanizeri u gradiću ne rade. Posegnulo se opet za rezervnom, sada iz trećeg auta, da se gume na istoj osovini upare, međutim kako su uparene: felge različite, a i gume – jedna ljetna, jedna zimska. Briga nas, reče netko, sad nas ni snijeg putem ne može iznenaditi. I ostadoše rodna sremska polja, kukuruzišta, uredne plantaže jabuka, šljivici u kojima je na stablima više plave boje nego zelene, više plodova nego lišća. A u predvečerje digla se prašina makadama od Križevića do Oćevije. Uz spontani i srčani oćevski doček, diže se i zdravica za rastanak uz pečenje u oćevskom kafiću "Opet dobro". Učvrsti se ideja da dogodine Oćevija kao postojbina peke bude organizatorom "jugoslavenskog" natjecanja u spravljanju pečenja ispod sača. Dodajmo još to da su odlazak na natjecanje u Srbiji sponzorirali Općina Vareš, "Profitex d.o.o." Vareš, Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareš, te vareški caffe barovi "City" i "Konoba".

RECENZIJA

Putopisanje rubovima svjetova Riječka nakladnička kuća "Ex libris" nastavlja zacrtanom dinamikom objavljivanja Izabranih djela Željka Ivankovića. Pred nama je četvrta knjiga te edicije, pa vam stoga donosimo njezin prikaz Jadranka Brnčić

trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike... Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti. Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu. Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu. Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke "Carevo novo ruho" kad pred svima naglas kaže: "Pa što se svi folirate, car je gol!". On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao "grandioznom figurom samoće". U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom

sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi. U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni "neprijatelji" (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti. Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su BROJ 249

svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako. Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti. Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje. Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu. Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a RUJAN 2015.

da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti. Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta). Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje. Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati "svojima" (premda ne i domom). Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru

Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje. Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi. Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea. Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje. U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je "zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom". Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane "nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove", a sa zapadne stra-

otvorite vaše oči RUJAN 2015.

ne "čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega". U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o "tragičnom položaju Bosne u svemiru", na suncu se iz njega iscjeđuju "kapi ratne vlage". Kako sam kaže: to "Kolumbo u njemu otkriva Ameriku", ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija. U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem. Dok boravi u Rijeci "tetovirani" ljudi i dalje "tetoviraju" njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće "Ex libris" (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom. Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo "svoju" Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje. Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca. Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.

BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 249

ZAPUŠTENI SPOMENICI (IV)

arešanin Josip Tokmačić je zabilježio usmenu predaju o prinudnoj seobi rudara iz Duboštice u Vareš i postojanju crkvice na Diknjićima posvećene sv. Ani, a to je zabilježio i Hamdija Kreševljaković, kao i predaju o procesiji s bakljama iz Diknjića na Oglavić. Prema navodima Joze Drijenčića narodna predaja je zapamtila da su se na Diknjićima odmarale karavane na svom putu od Oćevije prema Dubrovniku. Karavane su uglavnom transportirale drveni ugljen u Dubrovnik koji se pripremao na Božilištu, Mednoj luci i na samim Diknićima. Jedna od predaja također govori da je prezime Božić vezano za proizvodnju drvenog ugljena, a druga da su Franjići izbjegli iz Vareša i potaknuli izgradnju crkve na Diknjićima te da naselje nosi ime po vlastelinskom rodu Dinjića. Diknjićko groblje je veoma staro i prema predaji u njemu je sahranjen i jedan biskup. Ovo bi bilo uglavnom sve što je zapisano o Diknjićima i sjećanju na postojanje crkvice sv. Ane, a i živa usmena predaja nedvojbeno potvrđuje njezino postojanje. U ovom osvrtu pokušat ću učvrstiti tu predaju, dokučiti starost crkve, utvrditi mjesto njene izgradnje te zašto joj je zaštitnica bila sv. Ana. Moje istraživanje slavenskog mitskog ustroja svijeta na prostoru Vareša odvijalo se preko kršćanskih preinaka tog vjerovanja, sačuvane toponimije i predaja. Dakako da kršćanski sveci nemaju nikakve istovjetnosti sa starim slavenskim bogovima, oni su tek svojim prikladnim osobinama neutralizirali kult koji im je prethodio. O čemu se tu radi? Vareške gore i danas nose nazive slavenskih božanstava – Peruna, Velesa i Mokoš – i razmještene su tako da svojim dominantnim uzvišenjima čine slavenski sveti trokut u koji su oni smjestili svoja najvažnija božanstva. Te svete slavenske gore obgrlile su sa svih strana današnji grad Vareš. Na njihovim dominantnim uzvišenjima s kojih se, po slavenskoj matrici, morala vidjeti sva mitska pozornica molili su se bogovima i prinosili im žrtvu. Taj prostor je za njih bio svet, a svako njegovo skrnavljenje plaćalo se glavom. Nakon pokrštavanja, da bi se neutraliziralo staro vjerovanje, upravo na tim uzvišenjima ili u njihovoj blizini, na

Na lokalitetu gdje su nađeni tragovi o postojanju diknjićke crkve

Crkva na Diknjićima Nastavljamo serijal o starim crkvama oko grada Vareša koji ima za cilj podsjećanje na njihovo postojanje, otkrivanje novih spoznaja o njima, moguće arheološko istraživanje i obilježavanje mjesta gdje su se nalazile. Piše Toni Petković mjestima prinošenja žrtve, izgrađene su i prve crkvice. Taj proces je trajao više stotina godina, a zaštitnici tih crkvi nisu određivani nasumice nego promišljeno. Najizraženiji i najtvrdokorniji kult i vjerovanje bilo je izraženo prema božici Mokoš, božici majci, božici zemlji, djeliteljici ljudske sudbine i ženi boga gromovnika. Taj kult bilo je i najteže kršćanski "preslojiti". Iako je kršćansko vjerovanje prihvaćeno, potajno se dugi niz godina kult božice Mokoš održavao živim. No, da bi ga se neutraliziralo na prostoru planine Zvijezde izgrađeno je nekoliko crkvica. Jedna od njih izgrađena je na uzvišenju iznad današnjeg sela Diknjići. Kao i ostale crkvice svojim položajem dominirala je okolicom i moguće da je imala dominantnu poziciju i u odnosu na ostale crkve zbog svoje važnosti i uloge koja joj je namijenjena. BROJ 249

Sv. Ana sa svojom crkvom na Diknjićima nije mogla sama u potpunosti neutralizirati staro slavensko vjerovanje rasprostranjeno po velikom prostoru planine Zvijezde pa se tako počelo svetkovati i Blaženu Djevicu Mariju, što je preko Zvijezde u najranijem vremenu "otklizilo" preko Oćevije i Vijake do Olova. Stavljanjem toponimije i topografije u kontekst slavenske pretkršćanske interpretacije zemljišta uočavamo da se u toponomastici planine Zvijezde javljaju ovi nazivi: Boguni, Božilište, Božićkovići i Bogoš. Tome treba dodati i prezime Božić koje prevladava u naselju Diknjići, što svakako nije slučajnost. Dakle, temeljem poznavanja slavenskog mitskog ustroja svijeta dade se jasno naslutiti da je to prostor posvećen jednom od najvažnijih slavenskih božanstava – božici majci. RUJAN 2015.

Crkva sv. Ane nalazila se na južnom kraku planine Zvijezde, rekosmo iznad današnjeg naselja Diknjići. Širi lokalitet je dosta velika zaravan koja se valovito pruža od Rasada pa sve do sedla koje je odvaja od uzvišenja Divinica. U središnjem dijelu, blago ulegnuta leži ravan, danas kosna livada, veličine 100x50 metara koja je mogla biti crkveno dvorište, a zapamćena je i kao igrište. Lokalitet je iznimno lijep, danas obrubljen šumom. Posjetitelja opušta i stvara osjećaj uzvišene posebnosti. Stoga nije ni čudo da su ga i naši preci kao takvog smatrali posebnim s uvjerenjem da tu ima nečeg od božanske svetosti. Nakon kartografskog mjerenja koje se savršeno uklapa u slavensku svetu trokutnu strukturu, ne oslanjajući se samo na narodnu predaju, na terenu sam pronašao mjesto za koje bi se bez puno zadrške moglo ustvrditi da je tu stajala crkva. To je južna strana zaravni blago podignuta u odnosu na nju. Temeljno kamenje joj je dijelom razneseno, a dijelom prekriveno naslagama zemlje. Pronašao sam jedan komad vjerojatno temeljnog kamena koji je s jedne strane ukrasno nazubljen, što daje naslutiti da je barem vanjski zid cokle bio ukrašen. Mještanin Čedo Božić, rođen 1930. godine, kazivao mi je da je na istom mjestu pronašao dio kamena koji je s jedne strane bio ornamentiran, vjerojatno četverolisnim rozetama, kao i bakreni ovalni novčić promjera oko pet centimetara. Postoje i predaje da su mještani prilikom oranja ili druge vrste iskopavanja nailazili na temeljno kamenje. Kamen za gradnju vadio se na samom lokalitetu, na sjevernom dijelu zaravni, a isti su koristili i mještani za gradnju kuća. Kamen je pločast, lako se odvaja i po sebi ima točkaste srebrnaste naslage. Crkva je vjerojatno bila orijentirana pravcem istok-zapad, s ulazom na sjevernoj strani. Izgled i veličinu vrata i

prozora, kao i sam oblik crkve, nije moguće odrediti bez arheoloških istraživanja. Veličina crkve u odnosu na lokalitet i gradnju toga vremena mogla je biti 25x15 koraka. Nisam mogao odrediti debljinu humusa koji prekriva temelje crkve, a i ostala nadogradnja zacijelo je bila od kamena s krovom prekrivenim drvenim letvicama. U temeljima diknjićkih kuća i drugih građevina nisam pronašao kamene ostatke koji bi upućivali da potiču s natprozornika ili dovratka, svoda ili poda, ili kao dio kamenog crkvenog namještaja. Drveni dijelovi, ako ih je i bilo, davno su nestali. U neposrednoj blizini, na istočnoj strani, jedna blizu druge nalaze se dvije lokve čija se voda danas pojavljuje pedesetak metara ispod njih. Ovo upućuje da je lokalitet, kao i crkva, imao živu vodu koja je vjerojatno bila obrubljena kamenom oblogom. Lokalitet iznad mogućih temelja crkve s južne strane i danas se naziva Krst i neznatno nadvisuje ostali prostor. Ispod njega na blagom uzvišenju (kod današnjeg križa) koje se naziva Balta vidljivi su tragovi udubljenja desetak grobova za koje predaja kaže da pripadaju Dinjićima po kojima je naselje i dobilo ime, a kuće čiji se temelji i danas naziru nalazile su se na zapadnoj strani visoravni. Kroz taj dio prolazila je "cesta" prema crkvi; i danas je prepoznatljiva u širini od oko pet metara. U blizini joj je, sedlom odvojeno, uzvišenje Divinica. Divine stijene su i mjesto gdje su djevice odlaskom u smrt branile svoju čast koja im je bila nasilno ugrožena. U diknjićkom slučaju moglo bi se raditi o najstarijioj verziji te priče i ugrozi od samog zmaja, velike zmije, guje. Jedan dio toga lokaliteta zove se i danas Gujanovac. Nije jasno zašto se crkva ne spominje u biskupskim izvješćima, iako se na njezinu lokalitetu između dva svjetska rata održavala procesija kako je napri-

jed navedeno, kao ni u turskim spisima. No, vjerojatno je crkva već znatno ranije propala, a za obred procesije korišten je samo prostor gdje se nalazila. Očito je primat preuzela (današnja stara) crkva u Varešu, koji je nastao kao veće naselje oko 1495. godine. Crkva sv. Ane na Diknjićima bila je po svoj prilici izgrađena za stanovnike svih naselja na Vrovini, pošto na tom prostoru nisam pronašao crkvu iz ranijeg perioda sve do Blaže udaljene prema istoku 30 km i isto tako udaljene crkve na Dragovcu iznad Vijake. Najbliža joj je crkva na Bogošu koja također zamijenila stara slavenska vjerovanja. Za pretpostaviti je da je s propadanjem pojedinih naselja na planini Zvijezdi i njenim zarastanjem u šumu propala i crkvica sv Ane. Stoga nije bez osnove prethodno izneseno mišljenje da je štovanje "preneseno" preko Oćevije u Olovo, gdje ga je ustvari zamijenila svetost Blažene Djevice Marije i gdje se s vremenom formiralo najistaknutije marijansko svetište u okruženju. Jedna legenda govori o tom premještanju i pčelama koje su pokazale put i mjesto gdje treba izgraditi svetište. Na samom lokalitetu diknjićke crkve nema stećaka, ali ih ima u neposrednoj blizini kao i po cijeloj planini Zvijezdi, što govori da se tu nalazilo značajno naselje. Kod određivanja moguće starosti crkve treba uzeti u obzir vrlo rane kršćanske korijene i crkvu u Dabravinama, koji sigurno nisu uvenuli dolaskom Slavena i nametanja njihovog kulta u VII. stoljeću. Za nekih dvjesto godina dolazi do pokrštavanja narodâ slavenskog jezika pa su neke od ovih crkvica mogle biti građene dosta rano u dobu bosanske samostalnosti. S razvojem gradskog središta Vareša crkva sv. Mihovila dobiva primat, a stare crkvice s vremenom propadaju i ne obnavljaju se. Dakako, da u turskom vremenu nisu mogle biti obnavljane, pa se kao takve i ne spominju.

AMI

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326 RUJAN 2015.

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI BROJ 249

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

PROMOCIJE

OGNJENO PERO

U kući, s daljinskim... Mama mi obično kaže da mogu duže izdržati pod vodom nego u kući. Svrbe me tabani, ni jedna stolica me ne drži dulje od par minuta. Piše Ognjen Krivošić

Dr. Naim Logić u Varešu

"Svih 7" dr. Naima Logića Danijela Pavlić

red 40-ak ljubitelja planinarstva u velikoj dvorani općine Vareš u ponedjeljak 7. rujna 2015. godine u večernjim satima upriličena je promocija knjige "Svih 7" autora Naima Logića. Ovaj poznati bh. planinar i alpinist koji danas živi i radi u SAD-u, opisao je u knjizi svoje pohode na najviše vrhove svih kontinenata. Organizator promocije bio je Klub ekstremnih sportova "Perun-Va", a u ime domaćina Velimir Gavran i Admir Čizmo gostima i posjetiteljima promocije na početku su poželjeli srdačnu dobrodošlicu. Promotor knjige, također jedan od vrsnih bh. alpinista Muhamed Gafić Gafa rekao je da se ''Svih 7" može čitati kao putopis, ali da prije svega predstavlja svojevrstan priručnik za planinare i alpiniste. U knjizi je autor detaljno opisao sve situacije kroz koje je prolazio prilikom uspona na najviše svjetske vrhove. Pisao je i o kulturama naroda i područjima kroz koja je prolazio, što je zanimljivo i ljudima koji nisu planinari. "Otkrivena je tajna uspjeha jednog čovjeka", naglasio je Gafić. U svom izlaganju, popraćenom prezentacijom brojnih fotografija s planinarskih pohoda na najviše krovove svijeta, dr. Logić je istaknuo da je pored psihofizičke spremnosti za sve bila potrebna i radoznalost. Knjiga također obiluje i brojnim motivirajućim izrekama poznatih ljudi, poput one Stevea Jobsa koji je svojevremeno rekao "Znatiželja i volja su najbolji vodiči u životu". Prikazao je u slikama svoj put po ''krovovima'' svijeta koji je trajao skoro deset godina. Krenuo je od Akonkagve (6.962m – Južna Amerika) i Kilimandžara (5.895m – Afrika), te na ski-

jama od Elbrusa (5.642m – Europa) i Denalija (6.194m – Sj. Amerika) do najvišeg vrha svijeta Mt. Everesta (8.850m – Azija). Slijedio je uspon na Piramidu Karstens (4.884m – Australija) u srcu džungle Papue naseljene poludivljim plemenima. "Izlaskom na vrh Antarktika, Mt. Vinson, ne samo da sam prvi Bosanac na tom vrhu, nego sam prvi Bosanac koji je 'zaokružio' zahtjevni 7 Summits Challenge u sklopu kojeg sam izašao na sljedeće planine: Everest u Nepalu, Aconcagua u Argentini, Denali na Aljasci, Kilimanjaro u Africi, Elbrus u Rusiji, Carstensz Pyramid u Indoneziji. O zahtjevnosti ovog izazova dovoljno govori podatak da je to do sada uspjelo svega oko 400 ljudi u svijetu, točnije 347 ljudi do siječnja 2012. godine", istaknuo je dr. Logić. Sve planinarske pohode dr. Logić posvetio je svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Iz ljubavi prema BiH je formirao i Društvo bosanskih planinara u Americi – NABMA (North American Bosnian Mountaineering Association). Dr. Naim Logić bio je polaznik sarajevske škole alpinizma 1974. godine, a 1976. je stekao zvanje registriranog alpinista. Dobitnik je Zlatne značke Planinarskog saveza BiH i specijalnog priznanja Sportskog saveza BiH. Svoj put iz srca Bosne i vareške planine Perun na koju je izašao kao šestogodišnje dijete opisao je u knjizi ''Od Peruna do Everesta'' koju je objavio prije 2013. godine. Obje ove knjige mogle su se nakon promocije kupiti po promotivnim cijenama. BROJ 249

tako, s grupom istomišljenika odem do obližnjeg izletišta. Bile su tu jedne role i jedan bicikl, a ostali u najrazgaženijim patikama koje smo imali. Bilo dobro, mi ponosni zbog pješačenja od osamnaest kilometara, pekle se i kobasice, uobičajeno zezanje i smijeh... Drugi su prije mene shvatili da sam tiši nego inače. U prvi mah sam to pripisao umoru, a onda sutradan shvatim da sam se razbolio. Posjet liječniku, pretrage, lijekovi, mirovanje kod kuće. Ovaj put mi nije teško ležati jer sam se stvarno loše osjećao. Nije mi se dalo komunicirati s drugima na uobičajen način, pa sam najčešće dosadu kratio uz pomoć daljinskog. I nagledah se tih dana "Velikog brata" i "Farme". U mojoj kući se emisije takvog tipa baš i ne gledaju, ali sam se sam pred sobom pravdao da bolestan i sav nikakav ionako ne mogu uraditi ništa pametno ni korisno. Ni pisati mi se nije dalo. Mislio sam da će mi se mama rugati zbog onog što gledam, ali jednog dana i ona sjede sa mnom i podosta toga odgleda. I zateknem je poslije par puta, sama prebacila na kanal s tim sadržajem. Ne mogu sebi doći od čuda. Ona je rasla čitajući ruske klasike, obožava Mešu (malo, malo pa se opet vrati na njega),

RUJAN 2015.

A, MOJ BRATE svake nedjelje pročita dvije-tri knjige... Što je to moju mamu privuklo da gleda i takve sadržaje? Ona i za to ima opravdanje. Kaže: da mogu naučiti kako se ne treba ponašati. Dodaje da su sve spletke i podmetanja u svakodnevnom okruženju "mala maca" u odnosu na ono što se prikazuje. Kaže i da ne treba osuđivati ljude koji sudjeluju u takvim emisijama, jer, što mi znamo o razlozima koji su ih naveli da sudjeluju u tome, i tko smo to mi da možemo suditi o tuđim postupcima koji se ne tiču naših života. Kaže još i da joj je bolje to gledati (čim prebaci kanal zaboravi što je gledala), nego raznorazne političke emisije od kojih joj vrtoglavo skače tlak. U pravu je ona, a ja ipak ne mogu da se ne upitam kako i zašto ljudi pristaju sudjelovati u takvim emisijama. Većina izjavljuje da žele novo iskustvo, samo rijetki priznaju da je to zbog novca. Jesmo li postali toliki mazohisti da zarad toga što će nas netko prepoznati pristajemo da se prati naš odlazak u toalet, da nas snimaju dok žvačemo, da se prenese svaka izgovorena glupost, da svojom voljom ne vidimo dva-tri mjeseca svoje najmilije? Koliki to honorar mora biti da ostavimo malo dijete kod kuće ili da ne viđamo bolesnu majku? Jasno mi je zašto se takve emisije prave. Gledanost je očito velika i produkcija vidi svoj interes. Sjećam se kad sam sa sedamnaest, osamnaest godina mislio da znam odgovore na sva životno važna pitanja. Deset godina nakon toga shvaćam da ne znam ništa. Srećom, bijah bolestan samo desetak dana. Još trošim lijekove, ali ne moram mirovati. Stare patike su ponovo u pogonu. Ne gledam više "Velikog brata", a ne gleda ga ni moja mama. Danju u dvorištu čeprka oko cvijeća, a kad se umori u ruci joj je knjiga.

RUJAN 2015.

Zapis – đe počinje...? Piše Tvrtko Gavran

olite li vi čašu crnoga vina poslije slasnoga objeda? Da! A voli li vaša tetka čašu crnoga vina poslije slasnog objeda? Žao mi je, ali ja nemam tetku. A da imate tetku, bi li ona volila čašu crnoga vina poslije slasnoga objeda...? E, tu počinje filozofija. Lako je to s vinom riješiti tko ima tetku, pitati tetku ako njezin netjak ni toliko ne zna o njoj. Ali ono "da imate tetku, bi li ona...". Lijepa filozofija. Kralj Tvrtko I. je u ono vrijeme u Bosni i Hercegovini i šire uredio državu. Sa svim što tu spada. Malo dalje i šire. Bi li on sada od Bosne i Hercegovine mogao i znao napraviti državu? I što bi ovi sad što je prave napravili od onodobne? I to je filozofsko pitanje. Ako bi povjesničari ili neki drugi znalci pokušali odgovoriti na to pitanje, to je isto filozofsko pitanje. A kakvo je to pitanje? Fino! To je ono pitanje na koje ne zna nitko odgovoriti. Treba li odgovarati na to pitanje kad je takvo? Treba pokušati! Samo mišljenjem, a ne tvrdnjama. Ako jedan misli samo da bi i sad kralj Tvrtko I. od Bosne i Hercegovine napravio državu, njemu svaka čast. Barem je misliti slobodno. Ako netko, pak, tvrdi da bi i danas od Bosne i Hercegovine kralj Tvrtko I. napravio državu – danas mi takve drukčije zovemo. Osmanlijski osvajač El Fatih je sigurno razorio ostatke Tvrtkove države, je li napravio novu i kakvu – nije sigurno. I je li je itko i do danas napravio, više je filozofsko nego BROJ 249

neko drugo pitanje, ma koliko se upinjali i učeni i neuki, i kompetentni i nekompetentni, i pozvani i nepozvani odgovoriti. Ako jedna grupa građana sama sebe proglasi intelektualcima i svakoga tjedna jednom razviđa neka pitanja i donosi zaključke urbi et orbi, postavljaju se dva pitanja. Prvotno, jesu li oni intelektualci? Drugotno, uvažava li itko to što oni zaključe? Ništa ljepše od filozofije. Postavljaj pitanja pa nek odgovore majčini sinovi. Ako su intelektualci, što ih nitko ne benda? Ako nisu, što im to tkogod ne rekne? A ako im nitko ne rekne, što ne skontaju sami? Nije to ništa u odnosu na one što su sami sebe proglasili narodnim zastupnicima pa onda diktaturom sami tim narodima naturili vlast u ime tih naroda. U krug, u krug, igramo ja i drug. Nikad u nas nije dobro odgovoriti na pitanje. Poslije onoga rata polagala dvojica ispit. Pitanje je bilo: koja je razlika između stare i nove Jugoslavije? Jedan se vratio doma, a onog drugog nema. Kako si prošo, pitaju ga. Dobro, kaže on, nisam znao pa sam propo. Pa to nije dobro! Jest, kaže on, onaj što je znao – eno ga u zatvoru. Svejedno što to nisu bila baš filozofska pitanja i što ovo nisu ona vremena niti je mnogo pametan tko pita, ni tko zna ni ne zna odgovoriti, a najmanje je pametan tko o tomu piše kod tolikih drugih tema.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV VINKO GRABOVAC

IN MEMORIAM

(21.V.1935. – 3.VIII.2015.) Teško je svaku zahvalu, sjećanje i doživljeno izraziti pisanjem, ali ipak su sretni oni koji imaju zbog koga pisati, pa tako i mi. Hvala ti za svaku pažnju, nesebičnost i brižnost po kojoj ćemo te pamtiti. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših uspomena koje ćemo čuvati. S poštovanjem i ljubavlju, ožalošćena obitelj

Dana 6. rujna 2015. navršio se mjesec dana otkako je preminuo naš dragi

KREŠIMIR PEJČINOVIĆ (1958. – 2015.) Prošao je najteži mjesec u našim životima, mjesec od tvoje prerane i iznenadne smrti koja je naše živote zauvijek promijenila. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najbliži: majka, braća i sestre

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 10. kolovoza 2015. preminula je naša draga

Dana 11. kolovoza 2015. u 74. godini života u Zagrebu je preminuo naš dragi

MARIJA DUŽNOVIĆ rođ. Adašević

ANTO GRUBEŠIĆ

(31.I.1936. – 10.VIII.2015.) Smrt je jača od života, ali nije od ljubavi i sjećanja na tebe. Draga mama, počivala u miru Božjem! Tvoji: suprug, kćerke, sinovi, unučad, zet i nevjeste

POSLJEDNJI POZDRAV

(1941. – 2015.) Zauvijek ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Sestra Antonija Krištić s obitelji, brat Pero Grubešić s obitelji i brat Ivan Grubešić

IN MEMORIAM

Dana 24. augusta 2015. preminuo je naš dragi

ANTO DODIK

NENAD KALAS

(1928. – 2015.)

(1950. – 2015.) Počivaj u miru! Živjet ćeš zauvijek u našim srcima. Volimo te! Matilda, Tanya, Goran, Landon, Allison, Giles

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanja na tebe. Počivao u miru! Braća Božo i Ignjac, sestra Marija, bratići i sestrići

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

MARKO ŠIMIČEVIĆ

(3.VIII.2005. – 3.VIII.2015.) Dana 3. kolovoza 2015. navršilo se deset godina otkako nije s nama naš dragi

(25.V.1957. – 16.VIII.2015.) Izražavam veliku zahvalnost svima koji su u teškim trenucima bili uz nas. Počivao u miru!

ANTO ŠIMUNIĆ Tvoja plemenitost i dobrota uvijek će nas sjećati na Tebe. Počivaj u miru Božjem!

Supruga Dragica

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(20.VIII.2009. – 20.VIII.2015.) Dana 20. kolovoza navršilo se šest godina od smrti našeg dragog

(25.VIII.2014. – 25.VIII.2015.)

RUDOLFA KRISTIĆA Sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama. Počivao u miru! Supruga, sin, kćerke, nevjesta, zet, unuci, rodbina i prijatelji

Tvoji najmiliji

BROJ 249

LJUDEVIT MILETOVIĆ Na tužnu godišnjicu tvoga odlaska pozdravljam te, dragi Ljudevite. I poslije smrti, kao i u životu, u nekoj dalekoj kosmičkoj tišini, bit će smijeha, bit će razgovora… Do tada, spokojno počivaj i znaj: zaslužio si našu tugu i naše sjećanje. Tvoja Zdenka RUJAN 2015.

SJEĆANJE

(1.IX.2014. – 1.1X.2015.) Navršila se godina dana otkako je preminula naša draga majka, baka i sestra

(1.IX.2014. – 1.1X.2015.)

ANA PILJIĆ rođ. Lekić Počivala u miru! Kćeri Olgica i Tanja, unuke Andrea, Ivana, Doris i Izabella, unuk Luka, zetovi Stjepo i Richard, sestre Agata, Jela i Franciska, braća Vlado i Franjo

RANKO GVOZDENOVIĆ Dana 1. rujna navršila se godina dana otkako nas je napustio naš suprug, otac i djed, ali nije napustio naša srca i misli u kojima prebiva stalno. Vrijeme nije lijek, ali uči čovjeka živjeti s preranom smrću voljenih. Ostat ćeš zauvijek u našem sjećanju. Tvoji: supruga Leopoldina, kćerke Marija i Jelena i sin Mario s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(3.IX.2014. – 3.IX.2015.)

(6.III.2010. – 6.IX.2015.) Na moju dragu suprugu

MATO KOKOR

KATU DODIK

S ljubavlju i poštovanjem,

Sjećanje na tebe ostaje živjeti u meni. Počivaj u miru!

tvoji najmiliji Suprug Pero

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(8.IX.2012. – 8.IX.2015.) Dana 8. rujna navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi

ZDRAVKO MIJATOVIĆ U srcima čuvamo uspomenu na dane u kojima si nas vodio, hrabrio i davao snagu da nastavimo dalje. Zahvalni smo i ponosni na Tebe. Počivao u miru Božjem!

BRANKO MIJIĆ (10.IX.2005. – 10.IX.2015.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te od zaborava. Počivaj u miru! Tvoji: Ružica, Marinela i Blaženko s obiteljima

Tvoji najmiliji: supruga Mira i brat Melkior

U SPOMEN

TUŽNO SJEĆANJE

Našem dragom suprugu, ocu i djedu

(11.IX.1998. – 11.IX.2015.)

JOZI ŠIMIĆU

Dana 11. rujna navršilo se 17 godina od smrti našega voljenog supruga, oca, djeda, punca i svekra

(25.X.1930. – 13.IX.2014.)

IVANA MARIĆA

Ostaješ dio naših najljepših uspomena. Počivao u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 13. rujna navršilo se deset tužnih godina otkako nije s nama naš dragi

(21.IX.2014. – 21.IX.2015.) Na našeg dragog supruga, oca i djeda

ZORAN ŽUROVEC (1979. – 2005.) Uvijek ćemo te čuvati u našim srcima i mislima. Počivao u miru! Vole te: tvoja mama Zrinka, očuh Joachim, seka Maja i ujko Tiho

STJEPANA MATIĆA Ante S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tebe. Počivao u miru! Tvoji najmiliji

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(22.IX.2013. – 22.IX.2015.) Navršavaju se dvije godine otkako je preminula naša draga

Dana 24. rujna navršit će se 20 godina od smrti naše drage majke

NEVENKA KOLAKOVIĆ Zauvijek ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivala u miru Božjem! Ožalošćeni: suprug Franjo, kćerka Elena, zet Tihomir, unuk Andrej RUJAN 2015.

Tvoja obitelj

BROJ 249

LENKE DUSPER (15.III.1940. – 24.IX.1995.) Počivaj u miru Božjem! Oliver i Zoran

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 24. rujna navršit će se pet godina od smrti drage nam

(25.IX.2008. – 25.IX.2015.) Dana 25. rujna navršit će se sedam godina otkako nije s nama naš dragi

ANE JOSIPOVIĆ rođ. Dodik

SLAVKO MALBAŠIĆ

(1939. – 2010.)

Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe. Počivao u miru!

Uspomene na tvoju ljubav i dobrotu ostaju zauvijek. Počivala u miru!

Supruga Irena, djeca Vedrana i Dražen, zet, nevjesta i unučad

Brat Radoslav s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE (28.IX.2002. – 28.IX.2015.)

TUŽNO SJEĆANJE VERONIKA VERKA MIOČEVIĆ rođ. Matić

JOZO BOŽIĆ

(1901. – 1967.)

VERONIKA MIOČEVIĆ Alojzije

Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem!

(1969. – 1971.)

JURO MIOČEVIĆ Ilije

Tvoja obitelj

(1904. – 1976.)

IVO MIOČEVIĆ Jure (1932. – 1987.)

IN MEMORIAM

JANJA MIRČIĆ rođ. Miočević

BRANIMIR ČOLIĆ

(1928. – 1988.)

(29.IX.2006. – 29.IX.2015.)

BARBARA STJEPANOVIĆ rođ. Miočević

Ne plačimo nad grobom njegovim, samo mu tiho priđimo, sjetimo se njegove dobrote i vječni mir mu poželimo. Počivaj u miru!

(1926. – 2000.)

STJEPAN MIOČEVIĆ Jure (1937. – 2005.)

Tvoji: Jelkica, Davor i Davorka s obiteljima

ANTO MIOČEVIĆ Jure (1934. – 2006.)

TUŽNO SJEĆANJE

SLAVKO MIOČEVIĆ Jure

(30.IX.2012. – 30.IX.2015.) Dana 30. rujna navršit će se tri godine otkako nije s nama naš dragi

(1940. – 2009.)

ALOJZ RORA MIOČEVIĆ Jure

ILIJA ŠIMIĆ

(1938. – 2013.)

Uspomena na tebe vječno će živjeti u našim mislima i srcima. Počivao u miru Božjem!

Počivali u miru! Uspomene na njih čuvam s poštovanjem i ljubavlju.

Supruga Anđa, sinovi Nevenko i Draženko, kćerka Draženka, nevjeste Suzana i Ružica, zet Mario, unuka Ana, unuci Patrik, Tomas, Noa i Majkl

Kćerka, sestra i tetka Marija Orozović

IN MEMORIAM

BOŽIDAR TERZIĆ

IN MEMORIAM

MARIJA MARKOTIĆ

MIROSLAV TERZIĆ

(1.XI.1939. – 13.XII.2003.) (18.VI.1965. – 25.VIII.1992.) Knjigu sjećanja otvaramo svakog trenutka. U našim srcima imate miran dom, vječno vas nosimo sa sobom. Počivali u miru Božjem! Tužna majka, brat i sestre

MIROSLAV MARKOTIĆ

(29.XII.1937. – 16.IV.2010.) (11.V.1936. – 11.IX.2012.) Kada nam odu osobe koje volimo, ne gubimo ih odjednom. Gubimo ih dugo u komadićima sjećanja... I baš kada dođe dan u kojem nas neki poseban komadić koji nedostaje preplavi osjećajem da su nestale zauvijek, dođe drugi dan i neki drugi poseban komadić i mi shvatimo da ih ne možemo zaboraviti nikada. Počivali u miru, dragi naši, volimo vas zauvijek. Vaša obitelj

BROJ 249

RUJAN 2015.

IZ STARIH ALBUMA

Izviđači, nekoć Ove nam je dvije fotografije, koje svjedoče o ranoj povijesti odreda izviđača u Varešu, posudila Štefica Andrijević. Prva je sa skupštine starješinstva odreda izviđača u Vareš Majdanu 1956., a veći dio članova poznat je imenom i prezimenom: Zvonko Čabrajić, Mato Matković, Boro Princip, Pavo Miketin, Jozo Svetinović, Rade Dursun, Mirko Dželetović, Ana Matičević... Na drugoj je Ankica Matičević, svojedobno nastavnica u Osnovnoj školi "Moša Pijade" u Vareš Majdanu, na logorovanju u Maloj Rijeci 1957.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

RUJAN 2015.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 249

Priredio J. Klarić

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

STRICA PUTOKAZ TURIZMA

Klarići ne posustaju. Nekad poodavno prije zadnjeg rata zametnula se klica ideje da bi se na vareškim prostorima mogao razvijati turizam, onaj seoski, sto posto domaći, bez stakla i plastike, bez primjesa bilo čega umjetnog. Nakon godina u kojima je bilo hoće-neće i pored pitanja što će im ta danguba, malo-pomalo oni su ipak to što jesu. Mala Švicarska – selo pedantno uređenih okućnica, štale pune "mljekulja", police pune punomasnog sira osebujna stričkog okusa, a pušnice lelujavog aromatičnog dima iz kojih će na stol prvoklasna pečenica. Ako bi se davao neki "oskar" za estetiku dvorišta i pratećih objekata, ja bih svakako za ovo područje digao ruku. Pažnju plijeni jednostavnost detalja i sveprisutna urednost. Sve ovo se piše i fotografira s nakanom da pokažemo tko smo, što imamo, što možemo, da se ponukaju i drugi koji imaju mogućnosti, volju i želju da svoje kuće i imanja urede na skladan način. Jednoga dana kad Vareš bude bajkovita cjelina bit će i više posjetitelja, a zasad Strica ostaje kao predvodnica takve ideje...