Bobovac br. 250

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXI. •

BROJ 250

• LISTOPAD 2015.

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

S VAMA DO SLJEDEĆEG JUBILEJA! ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UMJESTO UVODNIKA

P

red vama je, dragi naši, još jedno jubilarno izdanje "Bobovca", vareškoga glasnika koji kruži diljem svijeta u redovitim ciklusima kao što nad zemljom kruži Mjesec, na naslovnici dohvaćen s neba nad Varešom. Čeka se i podrazumijeva Bobovčev izlazak i planetarni krug od 15-og do 25-og i nijednom se nije desilo da izostane, u dosadašnjih 250 puta.

No, dijeleći stvarnost svoga grada od rata naovamo, nismo baš imali prilike svjedočiti svijetlim trenucima njegove povijesti i nikakav photoshop ne bi osobito pomogao popraviti sliku Vareša danas. Upravo zato na naslovnici nije ništa ružičasto, a odabranom fotografijom želimo ustvari odaslati poruku i opredjeljenje da će Bobovčeva pisana riječ nastaviti s pokušajima razbijanja sivila i tmine unutar postojećeg stanja u društvu.

Pritom podsjećamo: ni u najteže vrijeme, od onih prvih dana kad smo bili progonjeni i morali kroz vojne punktove praktično krijumčariti list do vas (raspoređujući ga u dva auta, ako zaplijene jedan dio tiraža da ostane drugi) nismo pristajali na to da nam netko ostavlja "pravo na šutnju". I onda, kad je postalo jasno da

Idemo dalje od te šutnje neće biti ništa, kroz godine je pojava "Bobovca" počela izazivati čuđenje na širem planu: o čemu se ima pisati u ime grada koji je politički nebitan, ekonomski srozan, kadrovski ispražnjen i s bijelom kugom suočen? Moglo bi se na to odgovoriti parafraziranjem stiha iz jedne

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Umrli: Marija Dusper rođ. Miočević (1928.), Terezija Fazlić rođ. Prkić (1934.), Nikola Markhot (1934.), Dragica Divković rođ. Babić (1945.).

ŽUPA VIJAKA Umrli: Ratko Piljić (1941.).

Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Obitelji Dusper i Miočević, Vareš – 30 KM, Ivo Kalfić, Drvar – 25 KM, N. N., Vareš – 30 KM.

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: K. Božić

2

Balaševićeve pjesme: "trudimo se strastveno da propadnemo dostojanstveno", jer u Varešu se i ovakvom kakav jest održavaju književne promocije, likovne izložbe, koncerti i festivali... Ali to nije pravi odgovor, on leži u činjenici da je Vareš bio – i ostao – mjesto kojemu nije moguće oduzeti prosvijećenost i kulturu.

Stoga je list "Bobovac" postao konstanta zahvaljujući i tebi, poštovani čitatelju, odnosno zahvaljujući čitalačkoj tradiciji u Varešu. Znano je kako su grabljivci "ratnoga plijena" po vareškim kućama i stanovima svojedobno negodovali: kakav je ovo svijet, drži samo neke knjižurine. Ali sve bude i prođe, pa smo nadživjeli i to.

A naš vjerojatno najstariji lokalni čitatelj, osamdesetosma mu je tek, dođe u redakciju uoči ovog jubilarnog broja, samo da kaže: sâm sam i kod mene je on ("Bobovac"), kad izađe, pred očima na stolu, sve dok ne dođe sljedeći. I što preostade, dadosmo mu obećanje da će tako biti i ubuduće.

Hvala vam svima koji nas čitate, donirate i podržavate, a napose hvala našim vrijednim suradnicima!

BROJ 250

LISTOPAD 2015.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA 30. rujna 2015., 30. sjednica Općinskog vijeća Vareš, točaka dnevnog reda – osam. A trebalo bi i njih biti 30, s obzirom na ukupnu situaciju u gradu i općini – tako bar sude i kritiziraju građani, dajući si oduška oštrim komentarima dok slušaju prijenos sjednice putem valova lokalnog radija. Što je ovoga puta ponudilo vijećničko zasjedanje? Reklo bi se – ništa osobito, ništa novo. Kao i obično, pojedini vijećnici koji ne razumiju svoj mandat stalno su skretali pažnju, u svakoj pogodnoj prilici, na trivijalne infrastrukturne probleme u mjesnim zajednicama iz kojih dolaze. Uvijek je tu neki šaht, propust, kanal, kontejner, udarna rupa ili rasvjetni stup o kojem, u ime naroda, "netko mora povesti računa".

No, kad je riječ o generalnom stanju na vareškim lokalnim i regionalnim putovima, kao što je to bilo pod šestom točkom na ovoj sjednici – kojom ćemo se u osvrtu na ovu sjednicu jedino i baviti – postaje jasno da manjka čvrstoga stava i jasne strategije. Zato se i može Varešu desiti da netko tamo u dalekom Kantonu, tek sada – što znači godinu i pol nakon lanjskih poplava – najavljuje asfaltiranje privremene obilaznice na Kapiji (budući da je početak trajne sanacije još uvijek neizvjestan jer se neizabrani izvođači žale kradući tako Varešu i vrijeme i strpljenje). U ovom trenutku tako preostaje smatrati viješću tek to da je posao asfaltiranja obilaznice kao prijelaznog rješenja dodijeljen poduzeću "Porobić d.o.o." iz Zavidovića. Ali ostaje neshvatljivo: zašto se moralo toliko čekati i zar je trebalo u međuvremenu rasipati novac na povremeno nasipanje i zatrpavanje rupa? No, valjda je to čekanje na smilovanje mjerilo odnosa prema Varešu, a i političke moći predstavnikâ Vareša danas.

Pitali smo stoga u Općini koja je dužina obilaznice i koji je iznos potreban za njezino asfaltiranje, naprosto da to ostane zabilježeno i da vidimo koliki je taj novac, kojeg već 16 mjeseci Vareš kao grad i općina u sastavu Zeničko-dobojskog kantona nije bio vrijedan. Da se još jednom podcrta, Općina nije nadležna za regionalni put i praktično nema ništa s njim, njezina resorna Služba i načelnik osobno mogu samo usmeno i pismeno moliti i urgirati kod kantonalnih instanci, što su i činili bez uspjeha, ali da bi nam izišli u susret i pružili traženu informaciju kontaktirali su telefonski izvođača kojemu je Kanton dodijelio posao asfaltiranja. Otud su dobili odgovor da je dužina oko 120 metara te da će privremeno asfaltiranje koštati približno 20 tisuća KM. Primjer drugi (citiran iz Informacije o stanju lokalne i regionalne putne mreže koja se našla pred vijećnicima): "Počeli su i radovi na rekonstrukciji regionalnog puta R-444a na dionici od Mrestilišta prema Lukama. Ukupna vrijednost radova iznosi 258.739,01 KM, a sredstva se obezbjeđuju iz Programa investiranja dijela sredstava naplaćenih izdavanjem GSM licence za 2012. godinu.". Pođimo redom. Počeli su i radovi... Ovo "i" apsolutno je nepotrebno jer to su jedini javni radovi kad se govori o polaganju novog asfalta bilo gdje na vareškom području – za ovu godinu. Još bi se, čitajući iznos u predračunu, moglo zaključiti da smo zbog navođenja onog posljednjeg feninga pedantni i obazrivi na svaku paru kao Švicarci, ali daleko je to od toga.

Apsurd je zapravo u tome što će i taj jedan fening biti utrošen na spomenuti dio trase jer – za one koji ne poznaju tu cestu – asfaltiranje kreće iz sredine. Dionica je to od Mrestilišta u pravcu konjušnice bivšega "ŠIP-a". Na jednoj od prethodnih sjednica objašnjenje je, po pitanju izbora baš te dionice za asfaltiranje, tražio vijećnik Mario Mirčić misleći ipak da se radi o nekoj šali, ali kratko mu je odgovoreno da je dionica od Bara prema Mrestilištu, koja bi trebala dobiti prioritet, morala biti preskočena zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

Uglavnom asfalt bi trebao biti položen prije zime na dionici dugoj 1200 metara i bit će širine četiri metra, saznajemo od Ermina Muse, pomoćnika općinskog načelnika za prostorno uređenje i obnovu. Na naš upit hoće li se trasa ispravljati ili će još decenijama vrludati oko svakog brežuljka uz tok rijeke Bukovice, Musa je rekao da su nadležni u Kantonu odlučili da se položi asfalt starom trasom jer za novu, koja bi uključivala iskope, nije dobivena suglasnost od šumarskih subjekata. Na koncu, zbog vremena potrošenog u natezanju oko trase dodijeljena sredstva iz 2012. zamalo nisu preusmjerena, odnosno uvođenjem izvođača u posao "spašena" su u posljednji čas.

Primjer treći. U sklopu redovitog ljetnog održavanja nedavno je rađeno krpanje asfalta na tom istom putu R-444a, u području oko Pobrina Hana. A urađeno je, narodski rečeno, kao ni seb ni svom. Pojedine pukotine neshvatljivo zaobiđene u toj sanaciji, a na dijelovima gdje je položen novi asfalt povezivanje sa starim izvedeno gotovo kao stepenica. Sa strane rubovi tog novog asfalta izvedeni krivudavo, kao da se netko igrao, uostalom neka o tome posvjedoči priložena fotografija.

Sanacija kolovoza kod Pobrina Hana

Pitali smo u općinskoj resornoj službi postoji li ikakav zakonski mehanizam da se reagira kod ovakvih situacija i saznali da se u vezi s tim nije našao nitko tko bi stavio primjedbu, što bi u prijevodu značilo da sve štima. Rečeno je, uostalom, da i građanin pojedinac može uputiti neku vrstu zahtjeva prema nadležnima u Kantonu ako smatra da ima osnove za reklamaciju. Daleko bi taj građanin stigao, a Općina se kod toga očito sama stavlja izvan utjecaja, dopuštajući izvođačima aljkavost.

No, da se barem evidentira: sanaciju je uradilo poduzeće "MGV Gradnja d.o.o." iz Zavidovića, a nadzor nad izvođenjem radova vršila je tvrtka "Plato d.o.o." Žepče.

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš LISTOPAD 2015.

www.fondacija.vares.info BROJ 250

3

VIJESTI POSJET PREDSJEDNIKA FEDERACIJE

IZVIĐAČKI DANI PRIJATELJSTVA

U Varešu je dana 29. rujna 2015. godine na poziv župnika fra Mirka Majdandžića boravio predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, u pratnji osoblja iz svoga kabineta. Pribivao je misnom slavlju u povodu proslave sv. Mihovila, a na ručku u župnoj dvorani susreo se i s općinskim načelnikom Avdijom Kovačevićem. Premda je riječ o neslužbenom posjetu bez radnih sastanaka, predsjednik Federacije prije odlaska iz Vareša ipak je dao izjavu za lokalne medije te u njoj, između ostalog, kazao: "Zadovoljstvo mi je biti u Varešu na proslavi patrona i osjetiti radost svih župljana koji žive tu i koji su danas za ovu prigodu došli. Iako, prvi dojam kad dođete u Vareš vidite da nije baš sjajno stanje, to je ono što možemo vidjeti na svim ulicama drugih gradova Federacije BiH, ali zasigurno svatko voli svoj kraj, tamo gdje se rodio, on je za njega najljepši, a naravno da trebamo raditi svi zajedno, znači i oni koji žive u Varešu, koji obnašaju određene pozicije u vlasti, i oni koji su na višim razinama kao što je moja dužnost, moramo pomoći da se u Varešu živi ljepše i bolje.

Mislim da svi Varešani imaju što voljeti, ovaj prostor može pružiti jedan ugodan ambijent za normalan život u budućnosti.

Sve ovisi tko što želi jer danas je potpuna sloboda razmišljanja, sloboda opredjeljenja, a svi oni koji se odluče živjeti u Varešu mislim da su napravili dobar izbor.

Sa zadovoljstvom ću ponovo doći, a ostaje obveza predsjednika Federacije, to je i ustavna obveza, da s te razine skrbi o ravnomjernom razvitku svih područja Federacije. A to se mora ogledati u konkretnim mjerama. Pored ove krize i prošle vlasti koja je bila neustavna i nezakonita pa ostavila traga na funkcioniranje Federacije i njezino financijsko stanje, mi ćemo u ovom mandatnom periodu zasigurno tražiti prostora, posebno ja, i morat ću utjecati na druge da stvorimo jedan plan i program pomoći mjestima kao što je Vareš. Vjerujem da se s malo pomoći može učiniti da u Varešu bude puno drugačije", zaključio je Čavara.

Vareška je organizacija izviđača i danas, kao u ono zlatno vrijeme u drugoj polovici prošlog stoljeća, faktor u regiji.

Pokazala je to organiziranjem natjecanja pod nazivom "Dani prijateljstva" na koje se odazvalo 150 mladih izviđača iz raznih krajeva BiH, ali i Hrvatske i Srbije. Izviđačko okupljanje i druženje u našem gradu održano je od 18. do 20. rujna 2015. godine.

Predsjednik Federacije među vareškim župljanima

Okupljanje izviđača uoči natjecanja u Varešu

Sunčano subotnje jutro, mladost u raznovrsnim izviđačkim odorama i glazba s razglasa u parku pred osnovnom školom u Varešu podsjetili su dakle na neke prošle dane kada lepršavih i raspjevanih javnih manifestacija u Varešu nije manjkalo. A onda su svečanim postrojavanjem te intoniranjem himne i podizanjem zastave BiH otvoreni drugi po redu "Dani prijateljstva".

Gostujućim ekipama pozdravnim riječima obratili su se starješina odreda izviđača "Zvijezda" Audin Velić i mlada načelnica Sonja Ružić. Nakon smotre, u natjecateljskim aktivnostima (orijentacija u prirodi, poznavanje topografije, izviđački višeboj itd.) sudjelovali su izviđači i planinke uzrasta od 12 do 20 godina, dok su stariji, brđani i brđanke, vrijeme provodili u obilasku grada i druženju u izviđačkom domu s domaćinima. U predvečerje je zakazano novo okupljanje svih kada su proglašeni pobjednici natjecanja i dodijeljena odličja, a poredak je izgledao ovako: prvo mjesto osvojila je patrola "Valter" (odred izviđača "Safet Ribić" Nemila, BiH) s osvojenim 1531 bodom, drugo mjesto patrola "Sandžački vukovi" (odred izviđača "Sandžak" Novi Pazar, R. Srbija) s osvojenih 1430 bodova i treće mjesto patrola "Igmanikus" (odred izviđača "Igman 92" Ilidža, BiH) s osvojenih 1392 boda. Izvan konkurencije natjecale su se patrole domaćina, odreda "Zvijezda" Vareš, a prvo mjesto osvojila je patrola "Vareš 2 – North Army" u čijem su sastavu bili: Mirjam Muftić, Una Berberović, Iman Džafo, Reo Čurtić i Sanjin Rožajac.

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

4

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326 BROJ 250

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI LISTOPAD 2015.

MIHOLJDAN U VAREŠU 2015.

Na Miholjdan, za oltarom

Samo putem istine i dobra Sveti Mihovil, jedan od trojice arkanđela, zaštitnik je župe Vareš. Ova je župa zajedno sa svojim zaštitnikom odolijevala burama i olujama kroz povijest i napose burna razdoblja srednjega vijeka, ali uz sve nedaće i kušnje koje je pretrpjela sveti Mihovil se nije prestao častiti. fra Tomislav Svetinović

T

ako je naša župa i ove godine pred kraj mjeseca rujna slavljenički obilježila svetkovinu svetog Mihovila arkanđela, našeg zaštitnika. Uz trodnevnicu koja je prethodila proslavi patrona, promišljajući o ovom velikom liku biblijske povijesti, sv. Mihovilu, kršćanski puk Vareša spremao se za sam blagdan. Svečanu svetu misu na Miholjdan, uz veliki broj svećenika i naroda Božjeg slavio je fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji te aktualni gvardijan samostana na Nedžarićima u Sarajevu i bivši vareški kapelan koji je tu službu obavljao od 1973. do 1976. godine. Na početku svete mise sve prisutne pozdravio je župnik fra Mirko Majdandžić izrekavši riječi dobrodošlice svima koji su došli u župnu crkvu. Na poseban je način pozdravio predsjednika Federacije BiH Marinka Čavaru, koji je na ovaj dan zajedno s vareškim pukom došao moliti zagovor svetog Mihovila arkanđela, zatraživši od predsjednika da u svojoj funkciji koju trenutno obavlja ne zaboravi na katolike Vareša i okolice.

U prepunoj župnoj crkvi fra Mile se u svom razmišljanju prisjetio svojih godina koje je kao kapelan proveo u Varešu. O tom vremenu je pričao s puno ljubavi i ve-

likim zadovoljstvom jer je, kako on kaže, njegov boravak u Varešu ostavio dubok trag na njemu i uvelike je odredio njegov život i njegovo djelovanje. Naglasio je kako iz Vareša potječe jedan od najznačajnijih ljudi koji je zaslužan za standardizaciju našeg hrvatskog jezika napisavši "Nauk krstjanski". Bio je to fra Matija Divković, rodom iz župe Jelaške. Nije zaboravio spomenuti prvog velikog povjesničara koji također potječe iz okolice Vareša, Oćevca fra Filipa Lastrića koji je prvi opisao povijest naše Bosne i našeg srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva.

U drugom dijelu svog razmišljanja savjetovao nam je da krenemo putem koji nam je pokazao naš zaštitnik, sveti Mihovil.

"Svaki čovjek je Mihael ako zna razlikovati što je istina, a što laž, što je dobro, a što zlo. I danas kažemo da naše viđenje mora biti slobodno i kritičko viđenje. Bez slobode misli nema nikakvog napretka na ovoj zemlji. Naše viđenje je kritičko ako može razlikovati istinu i laž, a onda što je dobro i zlo kod nekih ljudi. Kritičko znači gledati što je dobro i zlo najprije kod nas, a onda kod nekih ljudi", istaknuo je fra Mile, a potom dodao: "Kod svetog Mihovi-

otvorite vaše oči LISTOPAD 2015.

la se spominje kako se on borio protiv Sotone. Što u Bibliji znači Sotona? Sotona je svatko od nas onda kada druge ljude odvodimo s pravoga puta, puta istine i dobra. Sotona napastuje ljude kada se odmetnu od istine i kada se odreknu Boga. Sotona je svatko od nas kada svoju volju stavlja ispred Božje. Sotona je svatko od nas kada zbunjuje ljude, a zbunjuje ih tako što mijenja istinu za laž, kada je nešto zlo, a to proglasi dobrim. Prema tome, možemo zaključiti da nas sveti Mihovil poziva na pravi put, a to je put slobode misli koja zna razlikovati što je dobro, a što zlo i koja zna razlikovati istinu od laži. Bog nam je dao pamet i pozvani smo da se tom pameću ispravno služimo."

Svoju nadahnutu pastirsku riječ zaključio je riječima: "Svaki čovjek ima svoje ljudsko dostojanstvo, a to znači da sve religije, politike, sve povijesti, sve kulture, moraju štititi ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka bez obzira na njegovu nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. To vodi prema napretku i to je jedini pravi put, a ako niječemo ljudsko dostojanstvo, ako niječemo to univerzalno bratstvo, onda idemo u zajedničku propast."

Sveta misa je prošla svečano i dostojanstveno. Iako su društvene i demografske prilike učinile da je vareški crkveni zbor iz godine u godinu sve "tanji" i na ovaj patron su se potrudili zajedno s voditeljicom s. Ružicom Marijić pokazati kako im glasovi zvuče skladno i jedinstveno.

Tako su zajedno s ostalim vjernicima naši "zboraši" pjevali u čast svetom Mihovilu.

U veselom raspoloženju proslava patrona naše župe nakon svete mise nastavljena je u župnom dvorištu ispred crkve uz tradicionalno kolo i ples. Uz čašicu domaće rakije vjernici su imali priliku susresti se međusobno razmjenjujući doživljaje i prepričavajući Miholjdane minulih godina. Iako je ove godine miholjsko ljeto izostalo na sam dan patrona, to nije bio razlog da se vjernici nakon mise ne susretnu i zabave.

Nadam se i vjerujem da ćemo i iduće godine Miholjdan proslaviti u svojoj župi.

Da će političko-socijalne okolnosti biti bolje i povoljnije za sve mještane Vareša i okolice. Da ćemo se okupiti u još većem broju nego ove godine. Dao Bog da tako i bude.

BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 250

5

FESTIVAL KLASIČNE GLAZBE

NAJUSPJEŠNIJI DOSAD Jure Cerkovnik

Usprkos teškim materijalnim prilikama tradicija "Miholjskog koncerta" nije prekinula svoj kontinuitet. Na ovogodišnjem trećem Vareš classic festivalu – međunarodnom festivalu komorne glazbe, i u okviru njega sedmom Miholjskom koncertu, nastupili su vrhunski mladi glazbenici iz BiH, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Ukraline, Austrije i Nizozemske.

Piše prof. Željko Sertić

Borut Zagoranski

Esma Sulejmanagić

Ivana Nikolić

Krešimir Petar Pustički

6

F

estival je otvoren koncertom koji je održan 21. rujna u staroj crkvi naslovljenim "Tango&fandango". Koncepcijski, ovaj put je gudački kvartet osmišljen kao "kvartet +" uvođenjem petog instrumenta, ali ne u standardnoj postavi kvinteta, a taj peti element su bili gitara i harmonika. Na programu su bili sonata za violinu i gitaru pomalo zaboravljenog austrijskog skladatelja Ferdinanda Rebaya, te kvintet za gitaru i gudački kvartet Marija CastelnuovoTedesca (cijenjenog skladatelja filmske glazbe "Metro Goldwyn Mayer" studija), gdje je zablistao izvanredni mladi slovenski gitarist Jure Cerkovnik, a drugi dio koncerta je bio posvećen harmonici u djelima Davora Bobića, suvremenog zagrebačkog skladatelja (Tango contertante za harmoniku i gudački kvartet) i nezaobilaznog Astora Piazzolle čijom je zaslugom tango kao ples uvršten u koncertantni repertoar ("Adios nonino"), gdje je zablistao slovenski akordeonist Borut Zagoranski.

Na drugom koncertu (u staroj crkvi 23. rujna) na programu su bila djela W. A. Mozarta (Adagio za harmoniku i gudački kvartet, ali ovaj put, kao novina, dionice violina su preuzele flauta i oboa), zatim Arpegione sonata za violu i gitaru F. Schuberta u sjajnoj izvedbi violista Krešimira Petra Pustičkog i gitarista Jure Cerkovnika, a u drugom dijelu koncerta na programu se našla suvremena avangardna glazba. Izvedena su djela Georga Handkea "PostkarBROJ 250

ten za obou i klavir", djelo posvećeno oboistici Ivani Nikolić i Koncertino za harmoniku u gudački kvartet Janija Goloba, najistaknutijeg slovenskog avangardnog skladatelja. Oba ova suvremena djela su u vareškoj staroj crkvi imala svoju bosanskohercegovačku premijeru.

Nakon toga je 27. rujna uslijedio završni "Miholjski koncert" u prepunoj župnoj crkvi. Bilo je to grandiozno i trijumfalno finale festivala.

Koncert je tematski naslovljen "Glazba za početak i kraj vremena", a nastupili su ženski vokalni ansambl "Corona" iz Sarajeva, te Andrea Nikolić, violina (naša nekadašnja sugrađanka koja trenutno živi u Beču, umjetnička ravnateljica festivala), Sylvester Perschler, klarinet (Beč), Bas Jongen, violončelo (Nizozemska) i Domagoj Gušćić, klavir (Zagreb). Na programu su bile tradicionalne pjesme Balkana u izvedbi ansambla "Corona" i "Kvartet za kraj vremena" Oliviera Messiaena, jednog od najvećih kompozitora francuske avangarde, kao središnje djelo cijelog festivala. Djelo je nastalo za vrijeme skladateljeva zatočeništva u njemačkom logoru ratnih zarobljenika Görlitz tijekom Drugog svjetskog rata, u ćeliji Stalag VIIIa u kojoj su se našli još trojica francuskih glazbenika; klarinetist, violinist i violončelist. Kvartet je praizveden na istom mjestu u kojem je nastao (Messiaen je svirao klavir). Autor je dao opis djela kroz citat iz Otkrivenja Ivanova (Novi zavjet, glava 10, stihovi 1-7).

LISTOPAD 2015.

Ovo djelo nije rezultat autorova komentara Apokalipse ili boravka u zarobljeništvu, nego čini svojevrstan glazbeni nastavak biblijskih pripovijesti i pojma kraja vremena kao kraja prošlosti i budućnosti te početka vječnosti, kraja materijalne stvarnosti ovozemaljskih životnih pojava i perpetuiranih ratova koji kroz cijelu ljudsku povijest cinično svijetu buše lubanje, i dolazak, tj. početak novog vremena u vječnosti raja gdje nas neće satirati nikakvi kiklopi ni Sardanapali.

Messiaenov glazbeni stil karakterizira potpuna integracija emocionalne ekspresivnosti i duboke religiozne posvećenosti, uz vrhunski organiziranu sposobnost intelektualne kontrole. Njegova djela usprkos svojoj komplekstnosti svuda su nailazila na dobar prijem i neizbježno proizvodila duboko emotivnu reakciju slušatelja. Koncert je bio koncipiran na zaista inventivan način –nastupom ženskog vokalnog ansambla "Corona" iz Sarajeva koji je pjevao između stavaka kvarteta – kao da se htjelo ljudskim glasom kao najsavršenijim instrumentom kojim se može slaviti Stvoritelja i zvukom kvarteta dočarati sublimirano doživljavanje transcedentne materije, a za to je potrebno naročito nadahnuće i takva vrsta inspiracije se ne javlja ni uvijek, ni često, ni svakome. A izvođači su te večeri bili na zaista zanosnoj visini poetski sretne artističke inspiracije, što je koncert učinilo nezaboravnim. Članice "Corone" su se u svom osobnom maštanju savršeno nadovezale na imaginaciju članova kvarteta, pjevajući duboko emotivno što je slušatelje ganulo do potresenosti, s pianissima koja su milovala sluh sasvim nježno kao dodir jastučcem prsta, a taj se dodir osjećao svileno kao pelud na krilu leptira. Kvartet je zvučao fenomenalno, dišući jednim dahom. Muzička fraza profinjena i maksimalno izražajna, dinamika velikog dijapazona, a linija građenja i razvijanja muzičkog oblika prirodna i s velikim gradacijama i dramskom snagom koja je neodoljiva. Tako duboko poniranje u sadržaj, tako iscelizirani detalji i takva dramatska snaga su ovaj koncert učinili dostojnim bilo koje glazbene metropole u svijetu. Članovi kvarteta ništa nisu prepustili slučaju, osjećala se uigranost i LISTOPAD 2015.

uvježbanost, i koncertu su pristupili s maksimalnom angažiranošću neovisno o tome što je održan u jednoj kulturno margiliziranoj sredini kao što je Vareš. Nadahnut, sugestivan, emocionalno i kreativno razigran, kvartet se stopio u jedinstven zvuk, dah i ideju. Bila je to ona vrsta kreativnosti kada se zamisao izvođača neodoljivo prelijeva na auditorij, da bi se doživljaj odatle vraćao izvođačima motivirajući ih na najviše stvaralačke uspone i izuzetno homogen zvuk s preciznošću dovedenom do savršenstva. Narator Doris Nikolić koja je recitirala stihove Ivanova Otkrivenja dala je značajan doprinos sugestivnim glasom tamne boje i plemenite topline. Ovaj, sedmi po redu Miholjski koncert nesumnjivo je bio najuspješniji dosad.

Olivier Messiaen je već decenijama dio posvećenog koncertantnog repertoara, ali njegovo ime u našoj kvazikulturnoj javnosti i na europskom jugoistoku općenito malo je poznato. Stoga možemo biti ponosni što se Vareš usprkos spomenutoj marginalizaciji ovim koncertom upisao na globalnu mapu posvećenosti Messiaenu i tako nas tankom niti povezao s ostatkom civiliziranog svijeta.

Ali... po mom osobnom sudu i sudu pojedinih sugrađana koji su mi se obraćali, jedna nespretnost organizatora koncerta je bacila sjenu na ovaj događaj. Naime, u najavi ili na kraju koncerta trebalo se sjetiti našeg pok. sugrađanina Rajmunda Likića, ne samo zato što je bio sudionik svih dosadašnjih Miholjskih koncerata, nego što se u svim, pa i onim najtežim prilikama rata i poraća, kada inter arma silent muse, odazivao na svaki poziv kako kulturni život Vareša ne bi potpuno zamro, radeći to volonterski iz ljubavi prema svom gradu i ne htijući ni kompenzaciju troškova za svoj dolazak u Vareš. Ako su ga se mogle sjetiti "Corone" prilikom svog travanjskog koncerta u Varešu, posvetivši iz dubokog pijeteta taj koncert svome profesoru (mnogima od njih je predavao na sarajevskoj Muzičkoj akademiji) i kolegi iz AKUD-a "Seljo", tim prije takvo pomanjkanje senzibiliteta rukovoditelja organizacije koncerta, Varešana prema svome sugrađaninu, teško da je shvatljivo.

Sylvester Perschler

Domagoj Gušćić

Milena Virijević

Doris Nikolić

Bas Jongen BROJ 250

7

INTERVIEW

Andrea Nikolić, mag. art., violinistica/violistica

Glazbena veleposlanica Vareša Vareški festival klasične glazbe (VaClaF), prigodno tempiran uoči proslave blagdana sv. Mihovila, patrona župe, ove je godine doživio svoje treće izdanje, nakon što su se četiri godine održavali Miholjski koncerti. Zasluge za sedam godina postojanja ove manifestacije, čije izvođenje u provincijskom i ruševnom Varešu na goste sa strane ostavlja dojam fatamorgane, pripadaju u prvom redu Andrei Nikolić, umjetničkoj ravnateljici festivala. Govorimo o violinistici svjetske klase koja živi u Beču i trenutačno priprema doktorski rad na Univerzitetu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, a angažirana je i kao profesorica violine i kamerne glazbe u partnerskom programu Pinnacle Study Institute Vienna i University of Oregon (USA) u Beču. Osim što na nastupe u Varešu temeljem osobnog ugleda dovodi renomirane glazbenike s međunarodnim iskustvom, ove joj je godine pošlo za rukom ishoditi pokroviteljsku podršku festivalu pa i nazočnost diplomatskih predstavnika Austrije i Nizozemske u BiH, koji nisu skrivali pozitivan šok doživljenim.

Razgovarao M. Marijanović n Poštovana Andrea, u Varešu si rođena i odživjela pet godina, ali mu se vraćaš i na glazbenom planu donosiš obilate darove. Čime je on to u tvom slučaju zaslužio? Pitam ovo iz razloga što ima tolikih koji mu sigurno više duguju ili koji od njega više očekuju, a nikad nisu čuli za onu Kennedyjevu: "Ne pitaj što tvoja zemlja (tvoj grad) može učiniti za tebe – pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju (i dodajmo opet – svoj grad)". o Uz Vareš me vežu najljepše uspomene iz djetinjstva, bezbrižnost, igra, odrastanje u krugu brojne obitelji, sreća. Igrom slučaja, zapravo, rođena sam u Sarajevu. Čitav sam život slušala od baka i djedova kako im je lijepo bilo živjeti u Varešu i kako je Vareš poseban grad. Vareš sam jedino s tim i povezivala. Poseban je osjećaj bio kad sam se prvi put vratila... Svim onim što ja jesam Vareš je to zaslužio – jer da ga nije bilo, ne bih ni ja bila osoba kakva sam danas.

Možda zasluge leže i u mojoj profesiji – glazba je prekrasan poziv, univerzalan jezik, a ja sam joj posvetila život. Ne samo kao izvođač, već i kao pedagog. Kada sam vidjela da se Vareš može usporediti, štoviše stati uz bok festivalskim gradovima u kojima sam gostovala s obzirom na bogato kulturno naslijeđe koje baštini, festival je bio jedini logičan slijed događaja.

8

n Hajdemo se sada prisjetiti 2009. i prvog Miholjskog koncerta u staroj crkvi. Osobno ga pamtim između ostalog i po tome kako je teško prenositi klavir, ustvari je falilo ruku… Organizatori su tada bili Napretkova podružnica i župni ured. Kakav je dojam ostao nakon prvog koncerta i kad se zapravo počelo razmišljati o tome da Miholjski koncert zaživi kao tradicija? o Prvi Miholjski koncert bio je jedna spontana ideja "Vareške djece vareškoj publici" koja je nekako s lakoćom, čini mi se sad, zaživjela. Ja sam završavala magisterij u Zagrebu i u jednom razgovoru putem s Petrom Jelićem, danas predsjednikom naše Udruge, odlučili smo realizirati tu ideju. Oduševio nas je odziv i Petar je odmah predložio da se koncert preseli u župnu crkvu – što se i dogodilo godinu kasnije.

Kad se krene u organizaciju, uvijek nedostaje par ruku, a prenošenje klavira samo je jedna stavka... Međutim, korak po korak i to se rješava, pomogne tko može.

Petar se pobrinuo da tradicija Miholjskog koncerta zaživi, a ja da se razvija. n Kako je koncert prerastao u Festival? Mnogi su to, unatoč uspješnosti koncerta (dok se održavao samo jedan), ocijenili preambicioznim projektom koji je lako zacrtati, ali nije nimalo lako provesti i u kontinuitetu održati. Kakav je bio tvoj stav oko toga i koliko presudan?

BROJ 250

o Organizirati jedan koncert slobodnog, revijalnog programa nešto je sasvim drugo u usporedbi s festivalom, u svakom slučaju. Projekt festivala nije bilo jednostavno ni zacrtati, ali bila sam odlučna i sigurna od samog početka da je to jedini način da događaj bude zaista relevantan, kako sam za sebe, tako i za Vareš u globalnom kontekstu. I zaista sam sretna da su me suradnici, a i moja obitelj, u tome podržali. Pogotovo jer su vjerovali da je to moguće i da ćemo to uspjeti realizirati.

Ideja mi je od samog početka bila jasna, ali potreban je bio određeni razvojni put da se sve postigne. Pogotovo kada su financijska sredstva ograničena, tako da se profesionalni tim svede na jednog čovjeka koji radi za desetero. I volontira pritom. Cilj mi je oduvijek bila kvaliteta, a onda će se sve ostalo posložiti. Čini mi se da recept uspijeva. n Držim vrijednim skrenuti pažnju i na sljedeći aspekt: osim koncertnih nastupa za publiku koji doživljavaju kulminaciju na završnoj večeri, tu je i mnogo popratnih sadržaja Festivala, prije svega susreti i rad s mladim glazbenim talentima. Bitno je ovo kazati jer netko se mora potruditi oko svega toga, povrh proba i uhodavanja za nastup. Dakle, nisu sve samo lovorike, pljesak i nakloni, a Festival je – i to je možda najvažniji efekt – sigurno utjecao na porast broja kandidata za odjel Muzičke škole u Varešu.

LISTOPAD 2015.

o Koncept koji Festival ima sad ja sam zamišljala od početka i korak po korak gradila. Mnogo je tu organizacijskih aspekata i da – glavni festivalski koncerti su samo šlag na torti, puno se toga oko njih događa i dugotrajno priprema. Obrazovanje mladih i izgradnja publike neizostavan su i ključan dio Festivala, a tu dolazi i usavršavanje mladih glazbenih nada kroz rad s profesionalcima. Neopisivo mi je drago što interes za Muzičku školu raste, a nadam se i skorom otvaranju gudačkog odsjeka. Naravno da je Festival tome doprinio – djeca imaju priliku javno nastupiti pred mnogobrojnom publikom, a i vidjeti iz prve ruke kako izgleda život i rad profesionalnih glazbenika. Naposljetku, djeca su budućnost Festivala, s njima (nama) je sve i počelo!

Jako mi je bitno približiti i popularizirati klasičnu glazbu, a i umjetnost općenito. Jer glazba je zaista univerzalan jezik koji ne poznaje granice i bogatstvo koje se stječe poznavanjem tog jezika je neprocjenjivo. n Kad započinješ pripreme za Festival, zacijelo već mjesecima prije, i kako donosiš odluke o programu? I, osim tog umjetničkog dijela, koliko je odgovornosti na tebi za ostale organizacijske aspekte kao što su financije, marketing…? o O strukturi i programu razmišljam cijelu godinu i svi ti navedeni aspekti imaju određeni utjecaj. Program mora umjet-

Trgovinska radnja

N na

nički i izvođački imati smisao, glazbenici se moraju pripremiti, sve mora biti na svom mjestu – i u ideji i u realizaciji. Što se više Festival razvija, to je više odgovornosti na meni i ako želim da sve bude kako treba o svemu moram voditi i brigu. Uspjela sam okupiti mali, ali odličan tim koji mi je pomogao u konačnoj realizaciji, uz muzikologinju Esmu Sulejmanagić, uglavnom sastavljen od moje obitelji (roditelji Olgica i Stjepo, sestre Ivana i Doris), a nezamjenjivu podršku od samog početka imamo od Hrvatskog radija "Bobovac" – kao i od Vas. Prof. Željko Sertić svojim iznimno elokventnim recenzijama prati Festival od samog začetka, a obogatio je i brojne Miholjske koncerte kao izvođač. Također, pokojni profesor Rajmund Likić bio nam je velika moralna i izvođačka podrška od samog početka i na tome ćemo mu trajno biti zahvalni. Članovi naše Udruge prijatelja glazbe "Emil Milo Cipra" na čelu s Petrom daju sve od sebe da se i preostala financijska konstrukcija u okviru trenutnih mogućnosti na kraju posloži, a ja sam uspjela ostvariti kroz projekte značajne međunarodne suradnje kojih će odsad, s obzirom na veoma pozitivne reakcije, nadam se biti sve više. Ulažemo vlastito znanje i novac u izgradnju projekta u koji vjerujemo i sigurna sam da svi naši partneri, prijatelji, potpomagatelji i sponzori to vide – inače Festivala ne bi ni bilo. Svake godine zalogaj je veći, ali bez izazova nema ni napretka...

Vareš ul. Čaršija bb

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 LISTOPAD 2015.

n Koliko se rado ili nerado tvoje kolege odazivaju pozivu na Festival? Postoji li skepsa kod onih koji se prvi put suočavaju s vareškom stvarnošću, a dolaze iz zemalja i metropola gdje se kultura prakticira na najvišoj razini?

Na koncu, kakav je njihov dojam kad pođu iz Vareša; je li se itko, recimo, sâm javio da ti se ponovo stavi na raspolaganje? o Vareško gostoprimstvo je u krugu mojih kolega veoma poznato. Jako mi je bitno da se svi osjećaju dobrodošlo, a zaista smo se potrudili da ništa ne nedostaje, barem što se tog aspekta tiče. Župni ured i Mala škola časnih sestara uvelike su nam u svemu pomogli, a ove godine i osoblje motela "Centar" puno je doprinijelo ukupnom uspjehu Festivala. Još toga nam nedostaje, koncertni klavir na primjer, ali bit će... Također, svi moji kolege koji su došli su na neki način sponzori Festivala, a budući da se svi koji mogu ponovo vraćaju u Vareš, mislim da to dovoljno govori. Ove godine svi smo radili po nekoliko poslova, sve je funkcioniralo kako treba i svi glazbenici koji su tu bili "predbilježili" su se i za sljedeću godinu.

Jako sam sretna i neizmjerno zahvalna, jer zaista zajedničkim snagama radimo veliku stvar. Odličnim umjetnicima nije bitno gdje sviraju nego kako sviraju, a Festivalom na ovoj razini mislim da se svi možemo ponositi. n I sedmo pitanje, za sedam uspješnih godina Miholjskog koncerta i danas Festivala, glasi: vareška publika? Toliko se priča o toj našoj kulturi koju je prije stotinjak godina Austrija donijela i ostavila, čini se zaista da ti maniri žive i dan-danas. Slažeš li se da je tako i, budući da nastupaš i sama u brojnim gala prilikama, gdje su Varešani u odnosu na ostali svijet? o Vareška je publika za mene najbolja na svijetu. Vjerojatno sam subjektivna, ali drago mi je zbog toga. Neopisiva je sreća bila vidjeti punu crkvu na nogama nakon što smo upalili svjetla po završetku "Kvarteta za kraj vremena"... Vareška publika stoji uz bok publikama diljem svijeta i iz godine u godinu sve je zahtjevnija, naslušanija, znatiželjnija. A oduvijek je bila iskrena. Presretna sam zbog toga i nadam se da nas očekuje još mnogo prekrasnih zajedničkih koncerata u godinama koje dolaze.

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja BROJ 250

9

NA LICU MJESTA

Blagorodna Kopališta Uvijek me razočara statistika koja pokazuje razliku između današnjeg broja stanovnika i nekadašnjeg, prijeratnog broja u našim selima. Sve ukazuje na činjenicu da iz godine u godinu naša sela postaju sve manja, mladi ljudi odlaze u svijet tragajući za nečim boljim (ako ga ima), a ostaju oni koji su dosegli treću životnu dob i kojima je lijepo jer su tu svoji na svome i ne fali im puno za lijep i dostojanstven život. Jedino im nedostaju djeca koja su se rasula po svijetu, bolja putna komunikacija i zdravstvena i socijalna skrb.

Samo to, ništa više.

Piše Ana Šurkić

J

edno takvo selo, ili točnije rečeno zaselak, su i Kopališta. Nekoć pripadala Pogari, a danas Duboštici. Zaselak leži na 768 m nadmorske visine, 3 km je udaljen od Pogari, a 6 km od Duboštice, okružen crnogoričnom i bjelogoričnom šumom, pruža bajkoviti pogled na obronke planine Zvijezde na kojima se prostiru Pogar, Ivančevo, Radoševići. Kažu da je ime dobio po tome što se tu nekoć kopalo zlato i da su ustvari Kopališta nekad davno bila han, ucrtan na karti starih rimskih putova kroz Bosnu. Istina ili ne, dolaskom na Kopališta danas svatko bi se od prve složio da je taj zaselak pravi rudnik zlata prirode. Čist zrak, prirodne ljepote, položaj i obilje plodova zemlje čine ga kao stvorenim za seoski turizam, fotografe i filmske producente. Kopališta danas broje tri kuće u kojima živi deset stanovnika.

Istina je da i u najbolje prijeratne godine zaselak nije brojao više od 20-30 ljudi iako ni tada nije bilo nešto više kuća, ali je zato bilo više djece i svaka je obitelj imala najmanje petero, šestero, osmero nasljednika. Ali na žalost, ili nekome na sreću, došla su druga vremena i ovaj je zaselak kao i mnoga druga sela u našoj općini koja su ostala lijepa i ugodna, ali opustošena.

U razgovoru s mještanima dobila sam sliku kako se nekoć živjelo na Kopalištu i kako se živi danas. Danas se uglavnom živi mirno s cvrkutom ptica, lajanjem pasa i rikom goveda kao jedinim popratnim zvukovima u pozadini. Dok se nekad živjelo bučnije jer bilo je i vriske djece u igri, pjesme na njivi dok se kupi sijeno, dovikivanja na zemlji dok se radi i majčinoga glasa koji zove na ručak. Ali znate kako stoji u jednoj pjesmi poznatog bh. pisca Šime Ešića: "…majke bude, bude, pa je nema". Tako je i za ondašnje vrijeme, a i za ovo sadašnje koje će isto tako prije ili kasnije nestati.

10

Vinko i Janja

Na ulazu u selo prvo sam srela Vinka kako sa svojim štapom stoji pokraj vrta i puši cigaru. Nismo se poznavali, ali nakon kratkog opisa mojih predaka vrlo dobro je znao, tko sam i čija sam. Vinko Dusper, rođen 1947. godine danas je umirovljenik, a mirovinu je zaradio kao rukovaoc rudarskih strojeva na Breziku. Vinko ističe da su, u doba kada je on radio, svi (radno sposobni) u selu također bili u radnom odnosu. Nakon punog i napornog radnog vremena kada bi došli kući opet su stizali obaviti i razne druge poslove oko poljoprivrede, voćarstva i stočarstva.

Vinko je nekada imao 300 stabala voća, 50 ovaca, 10-20 goveda i konja, i sve to je uzdržavao na oko 70 duluma zemlje, otprilike koliko su i druge obitelji na Kopalištima imale. Danas Vinko i njegova supruga Janja u štali drže kravu i junicu, zasadili su nekoliko stabala malina i 2030 sadnica jagoda, imaju svoj vrt i tri košnice pčela, ali više ne održavaju svoje voćnjake.

Vinko se rado sjeća svog konja Jadrana s kojim je, kako kaže, svugdje stizao pa čak i po svoju suprugu Janju u Magulicu 1997.g. Janja za svog supruga kaže da je staromodan jer "tko je još 1997. išao po BROJ 250

ženu s konjskim kolima". Janja se prisjeća da je to bio četverosatni put te da nije baš znala gdje se Kopališta nalaze, ali kada je došla svu tu ljepotu je doživjela tragično.

Nije se lako mogla naviknuti na to malo, pusto mjesto, a ni dandanas nije mnogo drugačije.

Osim Magulice, Vinko je sa svojim Jadranom stigao i do trećeg kata policijske stanice u Varešu. Naime, poslije rata, nakon što ga je policija htjela kazniti jer je na javnom mjestu, kod Jojića mosta, svezao konja, kao znak protesta Vinko je sa svojim konjem pravac u MUP i uza stepenice, s policijom za njegovim petama. Navodno je kažnjen zbog narušavanja javnog reda i mira, ali kaznu nije platio i prisjeća se da su uposlenici MUP-a morali sklanjati stolice kako bi on i Jadran mogli komotno izaći iz grade. To su bila zanimljiva vremena i Vinko je imao mnogo "bisera" sa svojim Jadranom, kojih se uvijek rado sjeća i rado ispriča voljnim slušateljima.

Danas Vinko boluje od dijabetesa i ima dobre i loše dane. Kada treba ići liječniku koristi đački kombi u jednom pravcu, ali zbog nezgodnog termina u kojima u Dom zdravlja stižu specijalisti, većinom se mora zadužiti i vratiti se s nekim autom.

Zimi dobije inzulin za dva mjeseca i nada se da neće pasti u komu jer tko bi ga po visokom snijegu nosio ili vozio u Vareš.

Usprkos svemu, Janja i Vinko su ostali vedri ljudi koji se mogu puno smijati i s lakoćom ostaviti pozitivan dojam na nekoga tko ih do tada nije poznavao.

Upoznala sam i Matu i Anu Dusper, bračni par koji je već 45 godina u braku.

Najviše su ponosni na svojih petero djece i osmero unučadi. Od djece im je samo jedan sin, Anto, ostao na Kopalištima i sa svojom suprugom Anitom i dvjema kćerima unosi dašak osvježenja i nade za opstanak života na ovom zlatnom i tihom zaseoku.

Mato je svoj radni vijek proveo u rudniku u Smreci i danas je umirovljenik, ali i

Ana i Matan LISTOPAD 2015.

stopostotni invalid. Pored svih nedaća koje su tijekom ratnih zbivanja zadesile stanovnike naše općine Mato je imao dodatnu nesreću da bude zarobljen i provede u logoru u Tuzli dva mjeseca. Uslijed terora koji je tamo doživio Mato je morao operirati leđa te je u jednom uhu izgubio sluh i tokom našeg razgovora morao imati pored sebe, kako je sam naziva, "prevodioca" odnosno suprugu Anu koja mu je malo većim tonom dovikivala moja pitanja. Treća (vidljiva) posljedica zarobljeništva je još jedan hendikep i to u stopalima koja su zbog smrzavanja izgubila svoju funkciju i više Matu, visokog i snažnog čovjeka, ne mogu održavati na nogama. Tako da on danas ne može hodati bez štapa, ali ni sa štapom ne može hodati dugo pa ako nešto radi mora prvo sjesti na stolicu i uraditi što može.

Prije rata Mato, zvani Matan, radio je i prekovremeno. Imao je 100 ovaca i 20 goveda, pčele i još uz to bavio se zemljoradnjom. Ana se prisjeća da su se ona i Matan upoznali na igranci u Ivančevu (na Petrovo) i nakon dvije godine ašikovanja vjenčali su se 1970. godine. Počeci nisu bili laki i Ana se prisjeća da se voda nosila u kantama, nije bilo struje (struja je u selo došla 1973.) i u zajednici su živjeli 5 godina. Ana je tokom rata provela 7 mjeseci u izbjeglištvu u Kiseljaku te se s najmlađim sinom pješke vratila na Pogar, put koji je trajao 8 sati. Kada su se vratili kući na Kopališta, imali su što vidjeti: polupani prozori i pokradeno sve što je bilo vrijedno, uključujući kazan koji je Matanu bio uspomena od pradjeda. Zahvaljujući nekim okolnostima i iskrenim ljudima poslije se taj isti kazan našao u Carevoj Ćupriji i upornošću obitelji vraćen je svojim zakonitim vlasnicima.

Ana i Matan usprkos svemu što su doživjeli jako su zadovoljni i veseli ljudi i Ana ističe da joj je život danas lakši nego ikad prije te da je njima lijepo na Kopalištima, samo da bude zdravlja. Danas Ana i Matan drže 6 goveda i jednog konja. Štala gdje drže životinje više sliči na starinsku kuću s drvenim podovima gdje bi čovjek komotno mogao da legne. Tajna te čistoće je mistrija s kojom Matan kad može, ponekad Ana a najviše Anto (koji roditeljima sve pripremi za štalu) nakon kidanja temeljito pređe preko cijele štale. Ana i Matan također imaju šarolik voćnjak, Matan slikovito ističe da jedino još nemaju banane. Imaju kruške, jabuke (žute i crvene), šljive, pa čak i lubenice. Ana svoje slobodno vrijeme ispunjava pletenjem, heklanjem i predenjem te ponavlja da je njoj i Matanu lijepo, samo im nedostaju LISTOPAD 2015.

AKTUALNOSTI

NAPRETKOVA OBLJETNICA

K

Anto s kćerkom Marinom

djeca koja se nalaze od Kiseljaka, preko Dubrovnika do Njemačke.

Jedini sin koji je ostao na Kopalištima, Anto, sa svojom suprugom Anitom bacio se u poljoprivredne vode i prošle su godine zasadili jedan dulum malina i pola duluma jagoda. Da probaju kako će to ići.

A ide dobro i Anto i Anita su jako zadovoljni prvim urodom te iduće godine već planiraju povećati plantažu i riješiti navodnjavanje. Što se tiče zarade, Anto ističe da su pola uroda poklonili – poznata karakteristika ljudi sa sela – ali vjeruje da bi jedna obitelj mogla pristojno živjeti od uzgoja i prodaje malina kada bi se tome posvetila te da su i oni primili narudžbe koje možda i neće moći isporučiti jer je potražnja velika. Anto i Anita su oboje zaposleni u Varešu tako da se trenutno ne mogu kompletno posvetiti uzgoju bobičastog voća jer sve zahtijeva vrijeme i rad.

Za sada im je dovoljno ovo što imaju, a Anita ističe da im to možda bude ozbiljno zanimanje kad jednom budu u mirovini.

Anto i Anita stoje kao pozitivan primjer mladih ljudi na našim selima koji se bore da ostanu na svome. Nažalost, za njihove kćeri, obje učenice srednje škole, iako jako vole svoj zaselak i vrijeme provedeno u njemu, Anita čak ni u Varešu a posebno na Kopalištima, ne vidi neku budućnost. No, kako i sam Anto ističe, tko zna što će biti za 20 godina. Možda vareška sela ponovo budu vrila životom, s uređenom putnom infrastrukturom, gdje se bake i djedovi mogu sa svojom unučadi igrati svaki dan a roditelji djece imati posao kojim će svojoj obitelji omogućiti pristojan život i da toj istoj djeci vrijeme bude ispunjeno u školi s bogatim programom gdje biti važnije znanje od jezika kojim govore. Možda će kao nekad ambulante biti na svakom selu i neće se u nevolji morati davati doktorima mito samo da te pogledaju. Možda će se sve promijeniti. Možda će biti bolje. Tko zna, ali jedno je sigurno, ništa neće samo od sebe.

BROJ 250

onferencijom mladih održanom u Sarajevu u dane 19. i 20. rujna 2015. godine obilježena je 25. obljetnica obnove rada Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Tom prigodom u Katoličkom školskom centru "Sveti Josip" okupilo se preko 150 mladih iz velikog broja Napretkovih podružnica.

Nazočne su pozdravili bivši Napretkovi stipendisti i članovi Središnje uprave Napretka, a među njima i član prvog Predsjedništva Republike BiH Stjepan Kljuić, vojni biskup u BiH mons. prof. dr. Tomo Vukšić, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa mons. prof. dr. Mato Zovkić, bivši Napretkov stipendist prof. dr. Damir Marjanović, bivši dopredsjednik Napretka Ivica Šarić te kao domaćin predsjednik Napretka prof. dr. Franjo Topić.

Govornici su se prisjetili 1990. godine i obnoviteljske skupštine koja je održana 29. rujna u sarajevskom kinu "Dubrovnik", prvih članova upravnih tijela, ratnih godina i uloge Napretka kroz ratno vrijeme pa sve do aktualnog trenutka.

Poseban je akcent stavljen na odnos Napretka prema mladima, a o tome su više govorili dopredsjednik Napretka mr. Nikola Čiča, bivši dopredsjednik i bivši stipendist Dario Vučić i prof. dr. Tomislav Išek koji, inače, istražuje i piše o povijesti Napretka.

Predsjednik Napretka Franjo Topić u svom je govoru zahvalio članovima svih upravnih tijela, a njih je od obnove rada do danas bilo oko 150, kao i svim članovima uprava podružnica i dobročiniteljima koji podržavaju rad Napretka.

"Uz Božji blagoslov zbilja smo napravili jako puno. Mi ovo što radimo ne moramo raditi, ali želimo raditi i biti poticaj drugima.

Možda je od svega što radimo najvažnije da svojim radom njegujemo naš kulturni identitet, a da pritom ne stvaramo neprijatelje.

Naravno da se uvijek može raditi i bolje, ali bez nas, bez Napretka, siguran sam da bi hrvatski narod bio kulturno i duhovno siromašniji", naglasio je Topić.

Pri Napretku danas djeluju 52 različita sastava, grupe i sekcije, zatim tiskani mediji "Hrvatski glasnik" u Tuzli i List vareških Hrvata "Bobovac" te elektronski mediji Radio postaja "Vrhbosna" i Hrvatski radio "Bobovac" Vareš. Od svoje obnove 1990. do danas HKD Napredak je ukupno realizirao 8144 različita kulturna programa i podijelio preko 2850 stipendija i potpora.

11

NAKLADNIČKE NOVOSTI

Vareš u Hrvatskoj enciklopediji BiH

D

o sada su izašla dva toma Hrvatske enciklopedije BiH. Prvi svezak (A-Đ) 2009. i drugi (E-J) 2015. Izdavač ovog kapitalnog projekta je Hrvatski leksikografski institut BiH iz Mostara. Prva knjiga ima 660 stranica, a druga 711.

Predviđeno je da projekt ima ukupno 4 sveska, a temeljni princip na kojemu počiva ova enciklopedija je – to je opća enciklopedija BiH iz hrvatske vizure. U uredništvu HE BiH, te među urednicima struka i suradnicima zastupljen je i naš suradnik Željko Ivanković.

Kako je ovo skup i dugotrajan posao, "osuđen" na vjerojatno više od desetljeće rada, predstavljamo prva dva toma i to samo se osvrćući na ono što malo više od ostaloga zanima čitatelje našeg lista – spominjanje Vareša, vareškog kraja i Varešana u njoj. Knjige predstavljamo zarad svih onih koji radoznalo žele znati što sve i koga unutra mogu naći. Što i koga od onoga što su vareški kraj i vareški ljudi bili kroz povijest i što su danas, kako su i u kojoj mjeri sudjelovali u su-oblikovanju BiH, Hrvatske, regije.

S obzirom na to da se u prva dva toma predstavljaju velike teme (Bosna i Hercegovina, Crkva bosanska, Franjevački red u BiH, Franjevački samostani u BiH, Hercegovina, Hrvati, Hrvatska, Jugoslavenstvo, Jugoslavija) koje zauzimaju veliki prostor Enciklopedije, možemo biti više nego zadovoljni količinom i kakvoćom predstavljanja Vareša, vareškog kraja i njegovih najuglednijih ljudi. Količina i kakvoća govori o važnosti i značaju, a mjeri se, između ostaloga, zastupljenošću fotosa i brojem redaka uz enciklopedijske natuknice, uz enciklopedijske pojmove, pa ćemo i na to ukazati kako bismo potvrdili rečeno.

U prvoj knjizi, abecednim redom, nalazimo ove lokalitete vareškog kraja: Blaža, Bobovac, Borovica, Brgule, Čamovine, Dabravine. Ugledni Varešani zastupljeni u HE BiH su: Barišić Rafo st., Barišić Rafo ml., Bjelčić-Pavić Željka, Bjelogravić Nena, Blažević Franjo, Brguljanin Martin, Cipra Milo, Crvenković Filip, Divković Matija, Dodig Ignjacije, Dugonjić Jelena Veseljka, Dugonjić-Vrhovčić Nedjeljko.

A unutra je predstavljen i naš list "Bobovac".

Vareš ili Varešani se spominju i u opširnoj enciklopedijskoj natuknici BiH (književnost, film...), te uz natuknice Čemerno, Čondrić Emil (ubijen u Zvijezdi) i Duvnjak Stjepan (kapelan u Varešu).

U drugoj knjizi, abecednim redom, nalazimo ove lokalitete vareškog kraja: Japije kod Brgula i Jelaške. Ugledni Varešani zastupljeni u HE BiH su: Firić Gordan, Franjić Dominik, Gavran Anto, Gavran Ignacije, Gavran Ljubomir, Gavran Tvrtko, Grgić Filip, episkop Grigorije, Herljević Vladimir, Ilijić-Varešanin Grga, Ivanković Željko, Jelić Čedomir.

Vareš ili Varešani se spominju i u natuknicama: Filipović Šimun (bio je kapelan u Varešu), Franjevci (u književnosti), Goranin Pavle (poginuo u Žunovi kraj Vareša), Grgić Franjo (u natuknici Filozofija), te Matić Ivica (vezano uz film u BiH).

I u prvoj i u drugoj knjizi od Varešana dominiraju ugledni franjevci. Deset ih je.

U prvoj su to Barišića Rafo stariji, Barišić Rafo mlađi, Blažević Franjo, Brguljanin Martin, Divković Matija i Dugonjić-Vrhovčić Nedjeljko, a u drugoj Franjić Do-

95,

12

Hz

3 i 101,1 M

BROJ 250

minik, Gavran Ignacije, Grgić Filip i IlijićVarešanin Grga.

Od franjevaca najviše su prostora dobili Matija Divković (2,5 stupca) i Ignacije Gavran (stupac), a malo manje od stupca Ilijić-Varešanin i Rafo Barišić stariji. Njih četvorica su predstavljeni i fotosima. Od crkvenih ljudi episkop Grigorije je predstavljen na pola stupca i s fotosom, a svoje je mjesto našla i časna sestra Jelena Veseljka Dugonjić.

Prvi tom uz već znanog Milu Cipru, svima nama otkriva enciklopediji zanimljive Željku Bjelčić-Pavić, Nenu Bjelogravić, Filipa Crvenkovića, Ignjacija Dodiga, Jelenu Veseljku Dugonjić, no od svih njih je najistaknutija Željka Bjelčić s malo manje od stupca i fotosom.

U drugom tomu od Varešana je jedino Željko Ivanković dobio više od stupca i fotos.

Uz lokalitete Blaža, Bobovac (stupac sa slikom), Borovica (fotos i manje od stupca), Brgule, Čamovine, Dabravine iz prve knjige, tu su i Japije lokalitet kod Brgula, Jelaške (fotos i manje od stupca).

Lokaliteti su ili župe (Borovica, Jelaške), ili povijesno i arheološki značajna mjesta (Bobovac i Dabravine) ili mjesta s nekropolama stećaka (Čamovine, Japije).

Naš list "Bobovac" predstavljen je u 10 redaka, a unutar toga se spominju njegova dva glavna urednika (Čedomir Jelić i Mladenko Marijanović). Čedomir Jelić je predstavljen i kao enigmat u samostalnoj natuknici, kao uostalom i najmlađi zastupljeni Varešani košarkaš Gordan Firić (rođ. 1971) i Mladen Jevrić-Durić, tj. episkop Grigorije (rođ. 1967). Ono, međutim, što svakako vrijedi za pozitivna iznenađenja i mala otkrića ove enciklopedija za nas Varešane, nova su lica iz starijih generacija kao što su političar Filip Crvenković (umro u emigraciji), ili umjetnici Nena Bjelogravić i Vladimir Herljević, pravnik Ignjacije Dodik te dva Gavrana, Anto ekonomist i Ljubomir šumarski inženjer. Svim je ovim uvrštenim imenima Vareš dobio na aktualnom i povijesnom značaju u BiH i regiji. Ž. I.

HRVATSKI RADIO BOBOVAC LISTOPAD 2015.

PODJELA ZADATAKA

Prvi radni sastanak

Na projektu fotomonografije

F

otomonografija radnoga naziva "Vareš kroz stoljeća" definitivno ulazi u realizaciju! Već smo u dva navrata (u "Bobovcu" broj 244 i 247) izvijestili o početnim aktivnostima oko strategije njene izrade. Javljanja članovima radnog tima s raznih strana svijeta, koja su uslijedila nakon naših kratkih izvješća, pokazala su da vlada veliki interes za podršku ovom projektu, kao i pozitivno uzbuđenje činjenicom da će Vareš napokon dobiti takvu legitimaciju koja se stvara prvi put u njegovoj dugoj povijesti. Fotomonografija, postavljena na način kako govori njezin naslov, podrazumijeva da će njenim sadržajem biti obuhvaćena ukupna povijest vareških prostora, dakle ne samo od vremena postanka Vareša i ne samo u današnjim granicama općine Vareš. Isto tako, treba li uopće i naglašavati, prostora će u njoj dobiti svaka vareška ličnost odnosno svako vareško ime širega društvenog značaja u svim oblastima života i rada. Razumljivo je stoga da takav projekt zahtijeva studiozan rad koji će potrajati, ali da se sada ne bavimo procjenama koliko dugo jer to nije ni bitno – bitno je da na koncu dobijemo varešku knjigu nad knjigama u svakom smislu tih riječi.

Već smo operirali s imenima i osnovna postava ostaje neizmijenjena. Dakle, u

LISTOPAD 2015.

Uređivačkom odboru su Željko Ivanković (tekstovi), Mladenko Marijanović (fotografije) i Mario Mirčić u ime Napretkove podružnice kao izdavača. Izdavački savjet (zasad) čine akademik Anto Markotić, Mladen Rudež i Zdravko Barkić. Kako je i bilo najavljeno, članovi ova dva tijela su se okupili na zajedničkom sastanku koncem rujna u Varešu, podijelili zadatke i krenuli u operacionalizaciju: Uređivački odbor u konkretne poslove oko sadržaja, Izdavački savjet u okupljanje drugih eminentnih Varešana – uglednika, poduzetnika i lokalpatriota općenito – koji će svojim imenom i(li) financijskim udjelom stati iza ovoga projekta. Markotić, Rudež i Barkić su to učinili prvi i osobnim izdvajanjima osigurali inicijalna sredstva. Pouzdani u snažno razvijen osjećaj zavičajne pripadnosti i odanosti, koji je u Varešanima preživio i rastao unatoč općem rasulu iz 1993., u Izdavačkom su savjetu uvjereni da postoji ogroman broj vareških iseljenika koji nipošto ne bi dopustili da jedan ovakav projekt prođe kraj njih i ne bude podržan.

U svrhu prikupljanja i deponiranja namjenskih sredstava za izradu fotomonografije Vareša, HKD "Napredak" Podružnica Vareš otvorit će poseban račun, a koji ćemo objaviti u narednom broju lista "Bobovac".

BROJ 250

Imena svih onih koji će biti sponzori i donatori, kategorizirani prema visini uplate, bit će dakako navedena u samoj monografiji, a ujedno se razmatra opcija da periodično budu objavljena i u listu "Bobovac". Također treba već sada napomenuti da će, kad fotomonografija bude pred završnom fazom izrade, biti otvorena mogućnost da svi koji žele zakupiti svoj primjerak (ili više njih) to učine putem pretplate, kako bi i time financijski bio osnažen njezin izlazak. Jasno je, takvo kapitalno djelo trajne vrijednosti tiska se u vrhunskoj kvaliteti i luksuznoj opremi pa niti cijena izrade neće biti skromna, no oko toga ni u kom slučaju ne može i neće biti kalkuliranja.

Daljnje obavijesti i informacije vezane za aktivnosti oko fotomonografije list "Bobovac" će prenositi povremeno i sukladno dinamici, a ovoga trenutka ovime je otvoren poziv svim Varešanima koji žele ovoj kapitalnoj knjizi osigurati ulazak pod svoj krov, bilo u Varešu bilo daleko izvan njega, da se pripreme i odrede u smislu doprinosa ovom svevareškom projektu. I još jedna tehnička napomena odnosno poziv svima koji u svom posjedu eventualno imaju rijetke fotografije Vareša i okolice, osobito iz prve polovice prošlog stoljeća i napose lokaliteta koji odavno ne postoje (npr. selo Potoci, groblje "Ruda" i sl.), da ih dostave u redakciju ili putem elektronske adrese lista "Bobovac" kao one koje bi potencijalno bile uvrštene u fotomonografiju.

R. R.

13

DRUGI O NAMA

P

rve izbjeglice u životu upoznao sam krajem 1991. U Osnovnu školu "Branko Radičević" na Ilidži stigli su novi učenici, izbjegli iz razorenog Vukovara. Zanimljivo, došli su izbjeglice Srbi i Hrvati. Svoj sukob iz Vukovara prenijeli su i na Ilidžu. Budući da ih je bilo manje, učenici Hrvati u svojim sukobima s vršnjacima Srbima tražili su pomoć lokalnih Hrvata. Ipak, kako je i nas bilo manje, pružena pomoć im nije mnogo značila, pošto smo i sami fasovali. Za sve probleme koji su tih dana zadesili školsko dvorište odgovornost su snosili – izbjeglice.

Nekoliko mjeseci nakon toga, i sâm sam postao izbjeglica. Znajući kako loše mišljenje vlada o izbjeglicama, smatrao sam da u novoj sredini, Kiseljaku, ne mogu očekivati ništa lijepo. Prvi dan izbjegličkog staža u školi proveo sam u dokazivanju lojalnosti: išli smo skrnaviti bistu Rudija Čajevca i uništavati obližnje partizansko groblje, u mjeri u kojoj je to moguće. S obzirom na to da je izbjeglica iz Sarajeva u Kiseljaku još uvijek bilo jako malo, uklopio sam se relativno brzo.

Stanje se pogoršava dolaskom izbjeglica iz Fojnice, Zenice i Visokog. Naziv izbjeglica poprima negativni predznak, kao što je to bilo na Ilidži, i biti izbjeglica postaje jako neugodno. Sama činjenica da su se izbjeglice u novoj sredini osjećali kao gosti, bilo je dovoljno loša. A tek kao nepozvani gosti… Problem djece izbjeglica bio je izraženiji činjenicom da su izbjeglice u pravilu bile u bijednom stanju, rastreseni, traumatizirani, gladni i – bijesni.

Ljudi su izgubili sve, i na djeci se to jako dobro vidjelo.

Loša reputacija izbjeglica iz Sarajeva, Fojnice, Visokog, Breze i Zenice sredinom 1993. značajno se mijenja. Naime, pristižu kolone izbjeglica iz Kaknja i Vareša.

Prema podacima HVO-a iz tog perioda, u kiseljačkoj enklavi bilo je oko 55.000 ljudi. Enklava je pokrivala tek dio općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica, stambenog kapaciteta za oko 30.000 ljudi! Školske dvorane odjednom postaju dom za tisuće unesrećenih ljudi. Siroti narod, iscrpljen i uništen, bio je prisiljen dijeliti životni prostor s učenicima osnovne škole. Starci, bolesnici, djeca, svi u nehumanim uvjetima, provodili su vrijeme i dijelili školska igrališta s učenicima.

Iz tiska (studeni 1993.)

Što su u ratu radila vareška djeca? Učila!

Piše mr. Tvrtko Milović Poseban je problem bio s nekoliko mentalnih bolesnika i s ljudima koji su uslijed progona iz Vareša izgubili razum.

Jedna žena, srednjih godina, očito potpuno poremećenog uma, nosila je jugoslavensku zastavu i uzvikivala parole mržnje protiv muslimana. Svakih pedeset metara vršila bi nuždu na zastavu, a oko nje je u svakom trenutku bilo oko stotinjak ushićenih učenika. Naravno, zvali smo je "Vareška". Kasnije su je sklonili negdje, ali odnos djece prema Varešacima u to vrijeme je bio jako negativan. Kada bi došli natrag u učionicu, djeca, pogotovo "stare" izbjeglice, proganjale bi "nove" izbjeglice zbog "lude Vareške" zadirkujući ih: "Je l' ti ono mama?", "Je l' vam ono učiteljica iz Vareša?" i slično.

Jasno je da su stare izbjeglice skretale lošu reputaciju sa sebe na nove nesretnike. U učionici je stanje bilo na razini humanitarne katastrofe. Školski dnevnici nisu imali nikakve svrhe. Broj učenika se mijenjao gotovo svaki dan. Dolazili su novi, uvodili bi ih na satu, predstavljali, a već sutra bi nestajali za sva vremena. Stolice su iz učionica odnijeli izbjeglicama u školskim dvoranama, kako bi zadržali bar minimum civiliziranog života. Zbog toga mi u učionicama nismo imali stolica, čime je prijezir prema izbjeglicama iz Vareša i Kaknja dodatno rastao. A žrtve su bile učenici iz tih mjesta.

Ni nastava nije imala posebnog smisla. Zbog nedostatka stolica učenici su

sjedili "po prozorima", na radijatorima i klupama. U jednom trenutku u razredu nas je bilo 73! Neka djeca su bila toliko traumatizirana da nisu uspijevala zadržati mokrenje na satu. Da ne govorimo o katastrofalnoj razini higijene. Razrednica Danica Tolo nastavu bi svaki dan počinjala upoznavanjem novih učenika. Pokušavala je objasniti nešto što sam znao još iz Ilidže: "Izbjeglicama je teže nego ostalim, stoga pazite jedni druge". I hajde ti onda predaji deklinacije i padeže…

Smirivanje tenzija među učenicima postalo je bespredmetno onog trenutka kada je broj domaćih učenika u razredu pao ispod jedne trećine. Tada su učenici izbjeglice vratili status kakav su imali kod kuće. Školske godine 1992./93. i '94. su bile besmislene što se nastave tiče. Ocjene su se dobivale na osnovu visine vojnog čina oca. Ili galame koju je učenik uspijevao stvoriti. Ja sam se tako borio za četvorku.

Većina sati prolazila je u uvođenju mira, ili ih uopće nije ni bilo. Nastava je bila puka formalnost kako djeca ne bi gubila razrede. I ništa više.

Situacija se smiruje školske 1995. kada na scenu stupaju učenici iz Vareša. Izgubljene ratne godine poremetile su radne navike svoj djeci i normalno odvijanje nastave odrazilo se na sve. Ali djeca iz Vareša su u to vrijeme – imala odlične ocjene. Ocjene su dobivali bez ikakvih intervencija. Samo učenjem. Kada bi se

IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com 14

BROJ 250

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ LISTOPAD 2015.

ocjenjivalo, Varešaci su dobivali petice. Kako sam sjedio s njima u klupi, primijetio sam da ne uče više od ostalih. Prvo zato što nemaju iz čega, niti imaju uvjete, a ipak, ocjene su bile odlične. Sjećam se kao danas, svi učenici iz Vareša su imali sve petice. Osim jednog mangupa koji bi tu i tamo dobio četvorku.

Nisu se vareška djeca isticala samo u lakoći savladavanja gradiva, nego i u općoj kulturi. Dok su djeca iz Kiseljaka, Fojnice i Kaknja bila zaokupljena igranja "rata" na školskom dvorištu, Varešani su bili izvan toga. Pristojni i mirni, vareški učenici podsjećali su na prijeratne učenike koje sam ostavio u Sarajevu.

Kasnije, mnogo godina poslije, postalo je jasno da ovaj fenomen ima svoje duboke kulturološke i društvene korijene. Nije, dakle, da smo mi ostali bili divljaci, nego su Varešaci našli način da se izdignu iznad traume koja ih je snašla. I kada sam slušao o vojnim podvizima, uvijek bi se isticali Travničani, Fojničani, Kiseljačani, Kakanjci… Varešaka nigdje.

Očito je da su Varešaci pitomi na više razina. Narod posvećen znanju i kulturi. Zbog toga su stradali i u ratu, i poslije rata.

Gdje su danas učenici iz Vareša? Koliko sam upućen, otišli su u svijet, mnogo dalje od periferije Beča. Oni Varešaci koje znam, postigli su mnogo više od automehaničara, frizerki, molera i keramičara po Austriji i Njemačkoj. Ono što su ostavili Kiseljaku jeste jedan dobar primjer, koji su mnogi usvojili.

Mnogo je Varešaka ostalo i u Kiseljaku. Oplemenjuju ovaj prostor, kao što oplemenjuju mnoge druge prostore. Znajući sve ovo, slika Vareša danas još je tužnija nego što se čini nekome tko prvi put navrati u to mjesto.

Balada o nezaposlenoj profesorici Nezaposlena profesorica mete salu u kojoj će Malo kasnije sipati gluposti do plafona Nezaposlena profesorica ima oči kao badem Ona ima pokrete aristokratkinje. Dušu anđela Prolaze moćni sijači magle i slave Prolaze Pjesnici i plaču. I sirotinja nijema Ona to nježno. Ni zrna prašine nema Unijela u to sva svoja 23 ljeta. I ljubav Ako Te vide zlobni nećeš za katedru Nikada. Ako Te vide dobroćudni Što će ti njihove suze. Tebi kruh treba Treba Ti puno malih naivnih očiju znanja željnih Kada će Tvoj dragi na bijelomu konju Dok u Tvoju kosu nije Zvjezdana prašina Nezaposlena profesorica volonter mete konferencijsku salu Ona se nada i milo gleda ulazna vrata Kada će otud neka luda sreća I njene lijepe tužne oči tonu u nadu I nadobudnu baladu o nezaposlenoj profesorici a petak je 13. travnja 2012. prijestupne godine Tvrtko Gavran

VIJESTI IN MEMORIAM

SJEĆANJE (24.X.2010. – 24.X.2015.)

MIJO BARKIĆ

DRAGICA HINGER rođ. Kristić

(10.X.1993. – 10.X.2015.)

"Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao." (2 Tim 4,7) Draga mama, bez straha i u iščekivanju dragih susreta otišla si prije pet godina.

Pokazala si nam da je život s Bogom radost, da pouzdanje u Boga donosi mir i da je križ života slavan i spasonosan. Sačuvala si vjeru. "Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak." (2 Tim 4,8) Moli za nas da možemo živjeti dostojno života koje nam je Bog preko tebe darovao.

Trajno ćeš živjeti u našim srcima i sjećanjima.

Počivao u miru!

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM ANDRIJA KRISTIĆ (19.X.1995. – 19.X.2015.)

Počivao u miru Božjem!

Brat Ivan s obitelji

Tvoji: suprug s djecom

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ LISTOPAD 2015.

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 BROJ 250

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

15

PRIRODNA BLAGA

Sliv Bukovog potoka nalazi se nad samim gradom

Bukovi potok Piše Jozo Drijenčić

P

rva eksploatacija šumskog blaga u Bukovom potoku vršena je u vrijeme kad je on zaista bio bukovi. U vrijeme mletačke vlasti dubrovačke i konavljanske karavane su od Oćevije preko Boželjišća, Medne Luke, Mekuša, Divinog potoka, Krečana, Diknjića, niz Bukovi potok do luke Dubrovnik na konjima vršili transport drvenog ugljena. Kakva je to sječa bila govori podatak da je nakon nje ostala samo jedna bukva; kvrgava, neugledna i bila je stanište šumskih rojeva u Mićinom brijegu. Lišće na njoj možeš prebrojati, ali i dalje prkosi zubu vremena. Danas mnoge zaravni još ukazuju na to gdje su se nalazile tzv. ćumurane, a desni krak Bukovog potoka zvao se Ćumurište. Mnogo je zemlje s tih zaravni odneseno za cvijeće i cvijetnjake. A potok, koji više nije bio bukovi, svoje je "ruho" s vremenom promijenio u četinarsko.

Tako, zaogrnut crnogoricom, dočekuje vrijeme austrougarske vlasti. I tada je izvršena gola sječa na prostoru između Seperača i Lazina, na lokalitetu zvanom Marina sječa. Prema kazivanjima, oblovina je korištena za premošćivanje rijeke Stavnje kod vijadukta, tj. raskrižja za Pržiće, gdje je napravljena i velika deponija drvenog ugljena za potrebe željezare, a i on je bio proizveden u Marinoj sječi, na dvije zaravni.

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata Bukovi potok ponovo je aktualan. Godine 1947. formirano je šumsko industrijsko poduzeće "Bukovica", čiji je osnivač bio Veljko Marković – Čalak. Nedugo zatim formira se i šumska manipulacija u Bukovom potoku, a glavni je manipulant

16

bio Ekrem Šišić. Lageri su napravljeni na prostoru Grabovčeve, Hasagića i Stjepanovića luke, na lokalitetu gdje se danas nalaze ostaci bazena.

Radna snaga dolazila je iz okolnih sela: Diknjića, Pogari, Planinice, Slavina, a bilo je i radnika iz Fojnice, gotovo pa cijele obitelji. U sjećanju su ostala prezimena Krajine, Brekala, Tarabe, Bošnjaci i Šušnjare, koji su vršili sječu i izvlačenje s konjima. Svako selo je imalo obaviti specifičan, svoj dio posla, a Todo, Vaso, Milan i Ostoja na svojim konjima transportirali su celulozu za potrebe tvornice papira "Celpak" (Banja Luka) do skladišta na Kusači. Pogarani Kazimir Dodik, Franjo Šurkić i drugi bili su specijalisti – tesari velikih greda za mostove u izgradnji obuhvaćenoj petogodišnjim planom. Pogarani su izvršili "talpiranje" Bukovog potoka tako da se lakše i jednostavnije vršilo izvlačenje oblovine.

U petogodišnji plan ušla je i tanka oblovina koja je korištena za pregrade u rudarskim jamama, a za kojom je vapio Alija Sirotanović jurišajući kao krtica ispod Breze. A onda je izvoz oblovine ubrzan da bi se već 1953. pristupilo pripremanju terena za kupalište odnosno izgradnju bazena te pratećih brana i tunela za dovod i odvod vode. O njemu ćemo prigodno – kad dođe vrijeme 60. obljetnice puštanja bazena u rad. A sad još o izvorima koji pripadaju slivu Bukovog potoka.

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća susretnem na Terzijinom (Jelića) brdu čovjeka s kartom u ruci, koja je bila austrougarska. Predstavio se kao Sarajlija (imena inače ne pamtim) i rekao mi da BROJ 250

je sve izvore po karti pronašao, ali jednoga nikako, vrti se u krug. Prijatelju, velim ja, traženi izvor je na pet metara od nas (preko jednog grudobrana). Izvor je bio neznatan, veoma mali, oivičen daščicama, ali veoma hladan. Ponad njega nalazio se veći izvor, ali njega nije bilo na karti i bio je veoma topao. Letimično gledajući kartu zapazio sam da su na nju bili ucrtani samo izvori koji su izvirali iz Crnog kamena, a koji su se nalazili u slivu Bukovog potoka.

Daleko niže, u Mićinom brijegu, na dva metra od potoka nalazio se izvor kojeg smo zvali Studenac. Ljubitelji prirode lijepo ga urediše i napraviše klupu za odmor.

Tici, Štefko i drugi odnijeli su dosta vode da imaju što piti navečer uz televiziju. Nešto niže bio je izvor kojeg je uredio veliki ljubitelj Bukovog potoka nastavnik Aco Vasiljević pa smo ga nazivali Acina voda.

Posebno zanimljiv izvor koji nikada nije presušio bio je na posjedu Likića; bio je okruglog oblika s izviranjem u sredini prema gore, kao hladni gejzir. Pojedinci su ga zvali i "muška voda". Nešto više prema Lokvenici nalazio se znameniti izvor kojeg su nazvali Vijer, a uoči Prvog svibnja bio je pod pravom opsadom izletnika iz Benića, Matijevića i Franjića. Ispod njega u samom potoku na Velikoj upini bio je izvor u stijeni s nekoliko otvora čija bi voda odledi potok i do 100m. Jedini javni izvor s desne strane potoka bio je na Kicelju kojeg je izgradio u betonu pok. Ivo Slugić Dunđer. Na njemu je bila ugrađena metalna ploča s brojevima 1926. U vrijeme rudukcije ovim izvorom su se služili mnogi građani, a sada analiza pokazuje da nije za piće.

S lijeve strane sliv Bukovog potoka polazi od nekadašnje "šumske kuće", planinarskog doma na Panju, tj. na Krečanama. Od tri izvora koja su opsluživala izletište tehnološkog kadra iz srednje Europe, namještenika željezare, dva su pripadala slivu Bukovog potoka, a jedan Suhodolu. Izvor u Mićinom brijegu lijepo su uredili izvođači radova na tunelu koji je spajao Divin potok s Bukovim, ali je ubrzo bio zapušten. Na velikom prostoru u Marinoj sječi nije bilo izvora, ali je zato bilo u susjednim Lazinama i to veoma poznatih. Veliki i hladni izvor u vrhu Lazina kaptirali su mještani donjih Diknjića i odveli na česmu kao javnu vodu. Za vodu u kutu nekadašnjeg posjeda Ilije Fočića Perića malo je komplimenata koje bi se moglo izreći. Zvali smo je Studenac, a njena hladnoća je usred ljeta ubijala u čelo.

Izvore u Konjskom dolu kaptirala je još austrougarska vlast u pretprošlom stoljeću u jedan zajednički rezervoar i danas su spojeni na gradski vodovod. Ovi izvori već godinama vape za obnovom, a investicije su potrebne zbog zdravlja građana.

LISTOPAD 2015.

"PLAVI SE JADRAN TALASA..."

S "raketom" u Srebreno

P

utujući nedavno na more prema Dubrovniku prisjetih se kako sam, kao i većina sugrađana, šezdesetih, sedamdesetih godina, pa gotovo sve do ratnih zbivanja odlazio na ljetovanje.

Nekad najveće poduzeće u općini, Rudnik i željezara Vareš, početkom šezdesetih kupilo je kuću za odmor za svoje radnike. Zgrada se nalazila uz obalu malog primorskog mjesta Srebrenog, južno od Dubrovnika, a između Kupara (gdje se nalazila Titova vila i kompleks vojnog odmarališta) i Mlina.

Odmah su kupljenu kuću preimenovali u odmaralište. U početku ondje su odlazili samo radnici koji su se isticali na svojim radnim mjestima, radnici koji su radili u iznimno teškim uvjetima i radnici koji su imali određeni invaliditet ili narušeno zdravlje, a more im je bilo korisno za rehabilitaciju. Tako da je to prvih godina bilo isključivo "sindikalno" odmaralište, ali nakon nekog vremena došlo se do zaključka da se to može i komercijalizirati, pa su radnici iz gore spomenutih kategorija upućivani na odmor u predsezoni ili podsezoni, a sezona je pripala onima koji su plaćali svoj boravak na moru. Njihovo poduzeće im je omogućavalo da boravak u Srebrenom plaćaju u ratama, a odmaralište su koristili i članovi njihovih obitelji.

Pred sezonu vršile su se obimne pripreme od tehničkih do kadrovskih jer se biralo osoblje koje će biti u najboljoj službi korisnicima odmarališta.

Ispočetka je odlazak u Srebreno bio mukotrpan pa je donesena odluka da poduzeće kupi poseban autobus za tu svrhu.

Kupljen je za ono doba prekrasan autobus kojega su mnogi zbog njegove izuzetne linije zvali "raketa". Taj turistički autobus nije mogao voziti svatko nego su odabrana dvojica Babića – Juro i Đoko. Svi su ih cijenili i uvažavali, ali Đoko je bio simpatičniji zbog problema s mucanjem. Jedna anegdota o njemu prepričava se i dan danas: kažu, došao Đoko za šank i naručuje piće "jed... jed...", ali nikako da izgovori "jednu (rakiju)" pa rekne "ma dvije, kad ne znam govorit znam platit". Nešto kasnije taj vareški znameniti turist autobus vozila su tri vozača čije su žene bile rođene sestre: Mato Kostić, Filip Krajinović i Frano Semunović. E, tada je već bilo mnogo lakše putovati do Srebrenog. Sjedneš u Varešu, odmor u Buni kod Mostara, preko Popova polja makadamom dok se ne ukaže pogled na pučinu mora. Ali nekima ni to nije odgovaralo jer nisu podnosili vožnju pa su cijelim putem povraćali.

LISTOPAD 2015.

Piše Miroslav Petrović Pošto je odmaralište posjedovalo veći prostor oko kuće, nešto kasnije ŠIP "Zvijezda" tu izgradi pet kamp kućica s pravom korištenja odmarališta za svoje radnike i radnike "Autotransa".

Kuća za odmor posjedovala je uglavnom višekrevetne sobe, tako da su u sobama zajedno boravili ljudi koji se do tada često nisu ni poznavali. Najčešće su u sobi boravile po dvije obitelji. Takav raspored imao je i dobrih i loših strana. Neki put se moralo praviti novi raspored jer cimeri se nisu slagali, ali češće se događalo da su stvarana trajna prijateljstva. Bilo je tu i šaljivih događaja. Sjećam se jednog iz vremena nestašice deterdženta i kave. Naime, dvojica mladića dolazeći na ručak zateknu veliki red ispred sebe. Glasno su pričali, kako bi ih čuli svi ispred njih, o tome kako su u mjesnoj prodavnici kupili kave i imali su uza se vrećicu od kave, ali u njoj je bilo tko zna što. Istog trenutka cijeli je red ispred njih otišao u prodavnicu da bi se otud vratili prevareni, a ovi su već stigli i ručati...

Odmor u Srebrenom je bio sadržajan.

Poslije cjelodnevnog kupanja i sunčanja iza večere se išlo u šetnju do Kupara na sok i kolač u poznatu tavernu gdje su se održavale plesne večeri za djecu. Druge večeri prema Mlinima na kavu i sladoled.

Poseban je doživljaj bio ići na plesne večeri nekad u baštu hotela "Srebreno", a kas-

Kutak jadranske obale gdje je nekoć ljetovala vareška radnička klasa BROJ 250

nije u baštu hotela "Orlando". Oni koji su voljeli narodnjake otiđi bi u susjedno odmaralište "kod Srbijanaca". Pojedinačno i organizirano se išlo u posjet Dubrovniku, te u obilazak Cavtata pa i aerodroma na Ćilipima. Povrh svega organizirano se išlo u kupovinu domaćeg vina i lozovače za ponijeti kući.

Tko je jednom otišao u Srebreno, želio je to uglavnom ponoviti i više puta. Bilo je onih koji su na more išli isključivo u Srebreno, a nije to bilo ništa čudno jer se u toj maloj vareškoj koloniji stvorila prava domaća atmosfera, hrana je bila dobra, osoblje ljubazno, a navečer se u dokolici znalo igrati "blagoslova" (kartaška igra za više sudionika). No, bilo je i onih koji su komentirali upravo suprotno: da više neće u Srebreno zato što im je "gusca u moru, a glava u Varešu", aludirajući na okruženost poznatim ili manje poznatim vareškim licima. Ipak, svima je bilo žao ući u autobus na isteku odmarališne smjene, prtljajući kanistre vina i lozovače. Nadasve, posjet Dubrovniku u to vrijeme, pa čak i danas, pitanje je prestiža.

Vodeći se primjerom Rudnika i željezare, vareško trgovinsko poduzeće "Snaga" sedamdesetih godina unajmljuje kuću za odmor za svoje radnike, prvo u Gradcu, kasnije u Tučepima. Nakon fuzije s ugostiteljskim poduzećem "Perun" unajmljuju kuću za odmor u Živogošću i nekoliko sezona organizirano odlaze ondje na odmor i ljetovanje. Isti primjer slijede drvoprerađivači i šumari te za svoje radnike kupuju kuću za odmor u Zaostrogu. Za razliku od Srebrenog, sva spomenuta mjesta nalaze se na makarskoj rivijeri.

Danas je stanje posve drugačije. I pored boljih putnih komunikacija, suvremenih prijevoznih sredstava i svekolikog odmaka na svakom polju, na more mogu ići samo privilegirani odnosno oni koji su se situirali, "snašli" pa bilo to na pošten ili nepošten način. Što se tiče radničke klase i vojske nezaposlenih oni more ne vide drugačije osim na televizijskom ekranu, premda do Neuma ni putovnica nije potrebna. I nikad nije bila vjerodostojnija ona krilatica: tko ima para kupa se na moru, tko nema taj se kupa u lavoru. No, možemo ovdje malo ublažiti varešku današnju situaciju opaskom: može i na jezeru u Smreci. Počeo sam priču s time kako su Rudnik i željezara svojim radnicima more učinili dostupnim, a danas je eto nekadašnji vareški rudnik kupalištem postao. Tko bi se tome nadao...

17

IZ NEOBJAVLJENE ZBIRKE

"Ben Hur" u Varešu T Piše mr. Franjo Zlović

amo negdje, početkom šezdesetih godina, stigao je u vareško kino film "Ben Hur". Bijaše to spektakl, jedan od najvećih ikad snimljenih, budući i danas zauzima jedno od istaknutijih mjesta u svjetskoj kinematografiji. Snimljen je 1959. godine u režiji Williama Wylera, s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi.

Film je rađen prema romanu "Ben Hur", autora Lewa Wallacea, a govori o životu Jude Ben Hura, židovskog plemića iz Jeruzalema, bogatog trgovca, koji dolaskom rimske vojske u Palestinu dolazi u sukob sa zapovjednikom i guvernerom pokrajine, Messalom, dotadašnjim prijateljem obitelji. Messala, kome sasvim slučajno na glavu padne jedan crijep s Ben Hurove kuće, iskoristi taj događaj prikazavši ga kao napad na sebe i rimsku vlast, sve kako bi Ben Hura bacio u okove na rimskim galijama, a majku mu i ženu otjerao u roblje.

Ben Hurova odiseja se završava oslobađanjem iz ropstva i velikim obračunom s Messalom, i to na tradicionalnoj utrci bojnih kola u Koloseumu. Ben Hur je ispunio svoj zavjet i osvetio se Messali za patnje svoje obitelji, pri čemu je jedan od ključnih momenata njegove borbe za oslobođenje, i poimanje same osvete, bio susret i upoznavanje s Isusom Kristom.

18

Ovaj značajan filmski detalj, prikazan kao povijesni čin, profesionalno kvalitetno urađen, sukladno samom spektaklu, doveo je do toga da su mnogi kršćani diljem svijeta hrlili u kina vidjeti film i spomenuti susret. Tako je i vareški svećenik, s puno pažnje, preporučio svojim vjernicima da obavezno pogledaju film, s napomenom da isti traje preko tri sata i da se na to moraju pripremiti. Fratrovoj preporuci su se, već prve večeri igranja filma, odazvali mnogi, a napose vareške žene, zauzevši sva mjesta u loži i na balkonu.

Među njima je, dakako, bila i Janja Iličićka, prava Vareška, starija gospođa iz Jušića, iskrena vjernica, po nepisanom starom vareškom pravilu uvijek u svojim dimija-

ma i s jaglukom na glavi, bistra i u poznim godinama ko matijevićki Brlog, otresita, poduzetna, vrckava ko vatra, puna životnog iskustva, mada, i povrh svega toga, nepismena. Ni čitat ni pisat nije znala, ni dana u školi nije provela, a znala bi, i mogla, i anam njeg, antikrsta, Bože mi oprosti, priveslat ako bi joj se za to ukazala prilika, odnosno kad bi ga kojim slučajem srela.

Elem, danima se film prepričavao po kavanama, na ulici, po kućama i školama, nasred čaršije, nije šala i maskara, jedanaest Oskara dobio, a i opet, o takvoj jednoj temi govori po prvi put filmski nenaivno, pravo 'nako uvjerljivo, realno, profesionalno, k'o na propovijedi. Razletjele se žene po kućama onih drugih što iz ovih ili onih razloga nisu bile u kinu, pa satima jedna dugoj prepričavale film uz kavicu, kolače, a tu i tamo, bome i uz pokoju rakijicu, tek toliko da se grlo malo izapere od velike priče. Što žešća rakija, to scene upečatljivije, a i boje nekako prikladnije sadržaju filma. A kad je već tako, kako bi sve moglo proći bez naše Janje, bez one koja zna, morebit i najbolje, sve kako je bilo a napose sve to lijepo i potanko, onako natenane ispričat, jelde!?

Došavši, po maksuz pozivu, kod svoje prije Štefanije Idžakove, Janja zatekne punu kuću susjeda, žena spremnih poslušati njezinu priču. I eto, Janja u priču, film se odvija k'o na pravoj traci, svi bulje u nju, naćulili uši, a ona potanko, po instilahu, scenu po scenu, da bi baš u pravi čas počela objašnjavati jednu od ključnih, onu u kojoj Ben Hur govori izrijekom, odnosno u kojoj se verbalno obračunava sa svojim dušmaninom, Messalom: "Unijevši mu se u lice, priprijetiv' mu pritom stisnutom šaketinom, užeglim očima, Juda, ko biva Ben Hur, će ti njem otresito, muški, ono pravo, boni, po naški…", zapjenila u priči i sama Janja "…đubre jedno, dabili đubrensko, nećeš ti men zapovijedat šta ću ja radit i u šta ću ja vjerovat, razumiješ li ti mene...!?"

AKCIJA NA BAKIĆIMA O crkvi sv. Roka na Bakićima kod Olova u "Bobovcu" je pisano više puta. Njezini temelji fasciniraju, unutarnji prostor s kamenim oltarom još više, a svud okolo nekropola stećaka, gotovo svaki ukrašen. Neki od njih potonuli ili obgrljeni korijenjem stabala i samo su još sljemenom nad zemljom. Lokalitet drevan, ali od strane države neadekvatno vrednovan, kamoli održavan. Čuvar svetišta u Olovu, fra Ilija Božić, pod čijom je nadležnošću i taj komad crkvenog zemljišta, odlučio se na akciju ograđivanja lokaliteta. Na nju su se odazvali iz Oćevije, Vijake i sa Zarudja; nešto više od desetak vrijednih i poslu vičnih ljudi. Podršku im je pružio poduzetnik Zdravko Barkić, koji je te subote 26. rujna i obišao mjesto izvođenja radova. M. M. BROJ 250

LISTOPAD 2015.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Našoj dragoj baki

Našoj dragoj mami

EMILIJI BRĐANOVIĆ

EMILIJI BRĐANOVIĆ

(8.X.1940. – 25.VIII.2015.)

(1940. – 2015.)

Bako, volimo te! Uvijek ćeš biti u našim srcima i nikada te zaboraviti nećemo.

Počivaj u miru Božjem i neka te čuvaju anđeli nebeski!

Ostat ćeš zauvijek u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Dalibor i Danijel

POSLJEDNJI POZDRAV

ZAHVALNICA

Dana 26.9.2015. navršio se mjesec dana od smrti naše drage supruge, majke, bake i prabake

U povodu smrti naše drage

MARIJE PAVLIĆ

(1933. – 2015.)

Zahvaljujemo svim prijateljima koji su nam pružili podršku u najtežim trenucima. Također zahvaljujemo osoblju Doma zdravlja Vareš, Kantonalne bolnice Zenica i doma "Vitalis" Ilidža na trudu koji su ulagali za našu dragu Mariju.

Obitelj

(1933. – 2015.)

Iako više nisi s nama, živiš u našim srcima i mislima.

Ponosni smo što smo te imali i čuvat ćemo uspomene na tebe.

Počivala u miru Božjem!

Tvoja obitelj

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 23.8.2015. u Brisbaneu (Australija) u 81. godini života preminula je naša draga

Dana 8.10.2015. navršilo se 40 dana od smrti našeg dragog muža, oca i djeda

MILENKA – ŽIVKA GORANČIĆA

MARICA STOJKOVIĆ rođ. Brđanović

(1941. – 2015.)

S ljubavlju čuvamo uspomene i sjećanja na tebe.

Počivaj u miru!

Uvijek će ostati u našim srcima i mislima.

Počivala u miru!

Ožalošćeni: kćerka Marinela – Nela, muž Gavro, unuke Rajna i Sonja, sestre Jela, Draga i Mira, sestrići Zvjezdan, Sandra i Tanja, te ostala obitelj

Supruga Mileva, kćerke Janja i Zora, zetovi Blaženko i Bojan, unuk Zoran s Anom

OBAVIJEST O SMRTI

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 11. rujna 2015. godine preminula je u 98. godini života naša draga majka, sestra, baka, prabaka i svekrva

Dana 30. rujna 2015. preminula je naša draga

MARIJA DUSPER rođ. Miočević

RUŽA ŠTAMBAK rođ. Šarić (6.X.1917. – 11.IX.2015.)

Kremiranje naše drage pokojnice obavljeno je u krematoriju Mirogoj, a urna će biti položena u obiteljsku grobnicu u Imotskom.

Sinovi Ivan (Điđa) i Boro, brat Vinko, sestre Štefica i Nada, unuci Bruno sa suprugom Marijom, Dinko i Ivan, praunuci Lovro i Luka, snahe Željka i Helja

(1928. – 2015.)

Zauvijek ostaješ živjeti u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Zahvalna djeca: Ivo, Tomislav, Nenad i Ivanka, nevjeste, zet, unučad i praunučad

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 1. listopada 2015. u 81. godini života preminuo je naš dragi

Našem dragom

NIKOLA NIKŠA MARKHOT (1934. – 2015.)

Zauvijek ostaje živjeti u našim srcima i mislima.

Počivao u miru!

Supruga Gena, sin Hrvoje, kćerka Olivera, braća Mario i Ivica s obiteljima, sestra Ankica s obitelji, nevjesta Ružica, zet Ahmed, unučad Ivana s obitelji, Dario i Paola, obitelji Markhot i Dužnović LISTOPAD 2015.

MARIJE PAVLIĆ

BROJ 250

NIKOLI NIKŠI MARKHOTU (1934. – 2015.) od brata Ivice, njegove supruge Ljubice i djece Nikoline i Lea s obiteljima

19

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(1.X.2012. – 1.X.2015.)

Dana 1. listopada navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi suprug, otac, svekar i djed

Dana 2. listopada navršila se godina dana otkako nije s nama naša draga

JELKA MARINČIĆ

MATO PEJČINOVIĆ

(1933. – 2014.)

Svaki dan u našim mislima i vječno u srcima.

Počivaj u miru!

Ostaješ zauvijek u našim srcima i sjećanjima.

Počivao u miru Božjem!

Supruga Veronika, sinovi Miroslav i Vinko, sestra Janja, s obiteljima

Tvoji najmiliji

U SPOMEN

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 5. listopada navršilo se šest mjeseci otkako nije s nama naš dragi

Na našeg dragog

DRAGU ANDRIĆA

MIJO DIVKOVIĆ

(6.V.1929. – 7.X.2002.)

S ljubavlju i tugom čuvamo te od zaborava.

Počivaj u miru Božjem!

(1940. – 2015.)

Ostaješ živjeti u našim sjećanjima.

Počivaj u miru!

Supruga Dragica, kćerka Vedrana, sin Velibor, zet, nevjesta i unučad

Tvoji: supruga, djeca i unučad

TUŽNO SJEĆANJE LJUBOMIR DODIK

TUŽNO SJEĆANJE Na naše najmilije

JOZO ZEKIĆ

(18.X.2001. – 18.X.2015.)

(10.IV.2015. – 10.X.2015.)

KATARINA MARIĆ rođ. Dodik

ROBERT ZEKIĆ

(5.IV.2010. – 5.X.2015.)

Vaša plemenitost i dobrota uvijek će nas sjećati na Vas. Počivali u miru Božjem!

(31.V.1992. – 31.V.2015.)

Koliko god tugovali i koliko god nam nedostajete, svjesni smo da ste na puno boljem mjestu i da ćemo se tamo sresti. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. listopada navršilo se deset godina od prerane smrti našeg voljenog supruga i tate

(10.X.2011. – 10.X.2015.)

ZVONKE ILIĆA

ANTO VUKANČIĆ

(1967. – 2005.)

Ti si trag koji se ne može izbrisati, ti si bol koju ne možemo preboljeti, ti si onaj kojeg ćemo uvijek voljeti. Premalo je riječi, a previše tuge da ti kažemo koliko nam nedostaješ.

Tvoja supruga Gordana, kćerka Matea, sin Ivan i zet Darko

Ti si naša sjena koja nikad ne blijedi i ne odlazi, s nama putuje kroz našu dušu koja boli. Prerano si otišao i ostavio prazninu u našim srcima i našem domu. Bog neka ti podari vječni mir, a mi ćemo se uvijek sjećati tebe i tvoje dobrote.

Tvoji najmiliji

U SPOMEN

SJEĆANJE

na našu dragu

Na naše najmilije

BERNARDICU KALFIĆ (11.X.2014. – 11.X.2015.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanja na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

U SPOMEN na našu dragu

MIHOVIL DODIK Joze

JOSIP DODIK Mihovila

LJILJANU LEKIĆ rođ. Bogeljić

(1930. – 1993.)

(1968. – 1993.)

(14.X.2003.– 14.X.2015.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo spomen na tebe, na tvoju ljubav, dobrotu i plemenitost koju si svima nesebično poklanjala.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

20

BROJ 250

Uvijek ćete živjeti u našim mislima i srcima.

Počivali u miru!

Vaši: supruga i majka Genoveva, kćeri i sestre Dinka, Marina i Ljilja s obiteljima LISTOPAD 2015.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 16. listopada navršava se 19 godina od smrti naše drage sestre

(17.X.2011. – 17.X.2015.)

VERONIKA JELIĆ rođ. Božić

RUŽICE MEDAN rođ. Gavran

Počivala u miru Božjem!

Počivala u miru Božjem!

S ljubavlju te se sjećaju tvoja braća Ratko i Vinko i sestre Lucija, Irena i Terezija

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(18.X.1993. – 18.X.2015.)

Dana 18. listopada 2015. navršavaju se 22 godine otkako nije s nama naš dragi

(18.X.1993. – 18.X.2015.)

Dana 18. listopada 2015. navršavaju se 22 godine od smrti našega dragog

BRANIMIR LOVRENOVIĆ

BRANIMIRA LOVRENOVIĆA

S ponosom i tugom sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i tugom živimo misleći na tebe, tvoja plemenitost je vječiti dar ostavljen u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Majka Jozefina, otac Vinko, brat Narcis s obitelji

Tetke Giga i Fanika

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(18.X.2006. – 18.X.2015.)

Dana 18. listopada navršava se devet godina otkako nije s nama naš dragi

Dana 19. listopada navršava se šest godina kako nas je napustio naš dragi otac i djed

JOZO ĆORLUKA

(24.VIII.1924. – 19.X.2009.)

Neka ti je laka zemlja, dragi naš oče i djede.

Počivao u miru!

Sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja obitelj

PAVAO MIOČEVIĆ

Tvoji: sin i snaha s unucima iz Zagreba

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(23.X.2004. – 23.X.2015.)

VATROSLAV BOŽIĆ 23. listopad je dan za tugu i sjećanje na tebe, dragi naš Vatro. Jedanaest godina je prošlo, a bolna sjećanja na tvoj odlazak su i dalje svježa.

Neka ti je laka zemlja, dragi naš.

Tvoji: ujak i ujna, i tetići Igor i Goran iz Zagreba

VATROSLAV BOŽIĆ

TUŽNO SJEĆANJE

(23.X.2004. – 23.X.2015.)

Jedanaest različitih emocija, koliki je i broj godina otkako nisi među nama, miješa se u svima nama pri svakoj pomisli, u našem svakodnevnom sjećanju, razmišljanju i na stotine puta prepričavanim pričama o tebi i tvom prekratkom životu i svemu onome što dijelismo u periodu naših života kojeg proživjesmo uz tebe.

Neizmjernu prazninu i nedostatak nečega što nam je svima beskrajno značilo, ukus gorčine ovog života koji živimo bez tebe i težinu surove realnosti, ublažava nam sjećanje koje nam jedino i ostaje; na svaki tvoj osmijeh, vedrinu i sve ono što si nesebično i u tolikoj mjeri pružao kao da si predosjećao da neće, kako i nije trajalo dovoljno dugo.

Neka ti je laka zemlja, brate moj, pokoj vječni i "Mir" s tobom u onoj mjeri koliko si ti bio s njim i koliko si ga volio, pružao njemu i svima nama oko tebe!

Blaženka, Miro, Leo-Vatro, Klara, Slavka, Tiana, Dorian, Sanja i Vjeko LISTOPAD 2015.

BROJ 250

(25.X.2002. – 25.X.2015.)

Dana 25. listopada navršit će se 13 godina otkako nije s nama naš dragi

SLAVKO MIRČIĆ S poštovanjem i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (28.X.2007. – 28.X.2015.) na našu dragu

MIRJANU IDŽAKOVIĆ Naša ljubav za tebe je vječna. Volimo te!

Počivaj u miru Božjem!

Suprug Nikola, sinovi Damir i Luka, nevjeste Ana i Ljubica, unučad Ema-Lea, Mihael i Mihaela

21

KRIŽALJKA

250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 LIST VAREŠKIH HRVATA

250

POLUNAMETNIČKA BILJKA (množ.)

"EKATARINA VELIKA" RODOPSKO GORJE BIVŠI VATRENI, ZVONIMIR

SHAKESPEAREOV KRALJ

MUŠKARČINA

SKUPA ... ILI NIŠTA TOR ZA STOKU

NADIMAK BOŠKA BALABANA

GLUMICA SAVINA JEDNOGODIŠNJE ŽDRIJEBE

AKRONIM ZVORNIČKOG TEATRA

ORUŽANI RATNI SUKOBI

NOVINAR KOŽUL

LOPATICA ZA ČIŠĆENJE PLUGA POLITIČAR (anagram: JOSIPOVIĆ KOTA) MANJI KOLUTIĆAVAC

NADIMAK RAFAELA NADALA

Autor: JEROLIM

OBREZIVANJE VINOVE LOZE ILI VOĆAKA

STARA MJERA ZA TEŽINU PJEVAČ HEĆIMOVIĆ

250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250

D

V

J

E

S

T

O

P

E

D

E

S

E

T

B

R

O

J

E

V

A

B

O

B

O

V

C

A

UZVIK U KORIDI LAGANO

250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 PLIVAČ THORPE ŠUMARAK VRBE IVE

250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 DRVENI PUHAĆI INSTRUMENT UKUPNOST OSJETILNIH PODATAKA, OPAŽAJ

250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 250 VARIJANTA MORFEMA (anagram: FOR + MALO)

TEČE KROZ MOSTAR

RJEŠENJE KRIŽALJKE, vodoravno: rezidba, oka, maid, dvjesto, ole, lako, pedeset, ian, ivik, brojeva, oboa, zor, bobovca, alomorf, neretva.

22

BROJ 250

LISTOPAD 2015.

IZ STARIH ALBUMA

Doba napretka I za ovaj naš jubilarni broj čuvali smo dvije ekskluzivne fotografije.

Na gornjoj je Vareš u izgradnji, tijekom poznatog petogodišnjeg plana nakon Drugog svjetskog rata. Na donjoj, najkvalitetnijoj od svih koje imamo sačuvane s početka prošlog stoljeća, vidimo visoku peć, davnašnji sklad i red.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LISTOPAD 2015.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 250

23

ČESTITKA JEDNOG ČITATELJA

250

Ponikao u pepelu, stasao u nevremenu, odgajan u ratu, očeličen u izbjeglištvu, tražen od Vareša do nakraj svijeta, ponosno i nepokolebljivo ustrajao do još jednog velikog jubilarnog broja – naš list "Bobovac".

Sretno do novog jubileja!

J. D.