Bobovac br. 256

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXII. • BROJ 256 • TRAVANJ 2016.

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

IZMEĐU 2 BROJA

P

roljeće je ove godine stiglo u Vareš ranije no inače. Priroda, makar se i sama očito poremetila, kao da se pokušala pobrinuti da se malo ranije trgnemo i da se izađe nekamo: čeprkati nešto po cvijetnjaku ili po baštici, ćaskati po ulici ili po bašticama ispred kafića. Izašlo se vani, nije da nije, da se ugrije i zavrti ukrug iste priče: dobro je, k'o biva, a ništa, zapravo, dobro nije.

Statistike o stanju BiH, i kao države i kao društva, koje je svakodnevno posredstvom medija moguće konzumirati, sve dramatičnije upozoravaju. Izbačen je tako i podatak da gotovo 8,5 tisuća građana Federacije BiH mjesečno preživljava sa socijalnom pomoći 50 do 120 maraka, a već smo i prije prenosili da je, prema podacima Svjetske banke, BiH danas peta najsiromašnija zemlja u Europi.

Zabrinjavajuće je, ukazuju ekonomisti, što ne postoji vizija ni plan da se u ovoj zemlji išta radi, što, uz političku klimu, djeluje potpuno obeshrabrujuće za ulijevanje barem stranog kapitala.

Vanjski dug BiH već doseže granicu od deset milijardi KM, ali se zahtjevi za pozajmicama koje bh. vlasti upućuju prema svjetskim financijskim institucijama i dalje množe kao smrčci poslije kiše.

Sve to skupa ima i svoje demografske posljedice. I sami potenciramo tu temu, u posljednje vrijeme gotovo u svakom broju "Bobovca", a ovoga puta dali smo joj središnji prostor. Jer prema podacima Katoličke crkve, primjerice, u BiH je, samo u 2015. godini, 15-ak tisuća njezinih vjernika manje nego godinu dana ranije. I ne odlaze samo katolici ili Hrvati, kojima posjedovanje hrvatske putovnice donekle olakšava da krenu vlastitim putem u Europu, nego odlazi tkogod može i tko na to, sve dosad, nije pomišljao.

Za svaku normalnu vlast to su podaci koji pale crvene alarme. Za onu, međutim, koja pustoši ovu zemlju to je najobičnija statistika. Jer vlast se sada okreće pripremi terena za lokalne izbore i pritom je fokusirana na homogeniziranje svoje glasačke mašinerije, a top tema, kao naručena za raspirivanje strasti, trenutno je haaška presuda Radovanu Karadžiću.

Dvadeset i kusur je godina prošlo od vremena "psihijatra s Pala", mladi ljudi koji stječu punoljetnost ne žele uopće znati tko je taj lik i odakle je taj, i njemu slični.

Njih, ako su normalni a osuđeni tražiti svoje mjesto pod bosanskom kapom nebeskom, prije zanima informatika i sve ono što donosi novo doba. No, nažalost,

većinu se uspjelo zatrovati i sad kad je wi-fi internetska konekcija dostupna na svakom ćošku ostavljaju frustrirane komentare po forumima ili se nadovezuju ispod čak i najglupljih tema na portalima.

Komentiranje je danas glavna disciplina, toliki imaju "stav", a u stvari je to više nagon za pametovanjem sa svojih "pametnih" telefona, ali pravu inicijativu i želju za ulaganjem sebe u neke promjene i boljitak imaju tek rijetki, pa i oni je nemaju s kim artikulirati. Sustava ni sustavnih rješenja nema, samo ledina i torovi, okolo cvjetaju korovi...

No, lamentiranje zasigurno nije sredstvo koje će pomoći. Treba međutim podsjetiti, prava se šteta mjeri u nečemu drugom što se provodi sustavno, a to je: oduzimanje nade onima koji su zaista željeli činiti nešto nabolje. Ponesi bi se za nekom dobrom idejom, najavom, obećanjem, i kako se to stalno izjalovi, ispostavljali se kao naivci. Što bi se reklo: džaba su krečili.

Ako bismo samo uzeli prelistati "Bobovce" unatrag pet ili recimo deset godina, konkretno vijesti u kojima se prenosilo izjave dužnosnika s dogovora o raznim projektima za Vareš ili s potpisivanja ugovora čak, vidjeli bismo koliko je tu posijano politički praznog sjemena. Od svega, obnovljeni su K-objekti, "sfušerilo" se prosječno 2-3 km asfalta godišnje i ništa više. Strane su organizacije financirale obnavljanje škola, donjeg kata Općine, gornjeg kata Radničkog doma i nešto kuća od kojih mnoge nikad nisu ni useljene ili su ubrzo nadživjele svoje vlasnike.

Prije se, u "mračno doba" socijalizma, donosilo četverogodišnje planove i stajalo iza njihove realizacije. Planovi se, doduše, donose i sad, Općina ima Strategiju razvoja, ali ima li takvoga koji će istupiti i utemeljeno reći u kampanji za jesenje lokalne izbore da će Vareš na koncu njegova mandata, 2020. godine, doista izgledati drugačije?

Jedina izvjesnost zasad: grad će nam uskoro izgledati ljepše – kad ga zabijeli behar.

Na naslovnici: vareške magnolije (foto: M. Marijanović)

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Kršteni: Helena Lukić (Roberta i Jelene).

Umrli: Vladimir Josipović (1938.), Vjekoslav Dusper (1957.), Nada Vodopija rođ. Đorđević (1955.), Janja Klarić rođ. Grubešić (1929.), Petar Brajić (1947.), Sofija Birovljev rođ. SlugićDužnović (1935.), Veronika Momčinović rođ. Kreštek (1937.), Ivan Kasapović (1945.), Jozefina Franjić rođ. Malbašić (1927.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: Petar Knežević (1936.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Lenka Gogić (1926.), Vitomir Ilić (1942.).

2 BROJ 256

DONACIJE ZA "BOBOVAC" N. N., Mostar – 40 KM.

Hvala lijepa!

TRAVANJ 2016.

AKTUALNO

Predstavnici konzorcija na lokalitetu "Smreka"

Računalna predodžba podvodnog istraživanja

Prezentacija "VAMOS" projekta M. Marijanović

U

Varešu je 7. travnja 2016. godine u općinskoj dvorani održana prezentacija projekta "Održivi alternativni operativni rudarski sustav" (Viable and Alternative Mine Operating System – VAMOS) u organizaciji Zaklade za obnovu i razvoj regije Vareš. Radi se o velikom projektu koji će biti financiran u okviru EU programa "Horizon 2020.". Odobrila ga je Europska komisija, a na prijedlog 17 članica konzorcija iz 9 europskih zemalja (Velike Britanije, Njemačke, Nizozemske, Portugala, Austrije, Francuske, Španjolske, Slovenije i Bosne i Hercegovine).

Treba podsjetiti da je, uz Zakladu za obnovu i razvoj regije Vareš, u Konzorciju također Federalni zavod za geologiju Sarajevo, a BiH je jedina zemlja u Konzorciju koja nije članica Europske unije.

Riječ je o istraživačko-razvojnom projektu sa ciljem ispitivanja tehničkih mogućnosti za rudarske zahvate u podmorju.

VAMOS će konstruirati i proizvesti inovativnu automatiziranu opremu za iskopavanje ruda, te postrojenja za provođenje monitoringa okoliša, koja će biti testirana u četiri rudnika, među kojima je i rudno ležište pod jezerom "Smreka" u Varešu (preostala dva su u Portugalu i jedan u Velikoj Britaniji).

Prema navodima Mladena Rudeža, predsjednika Zaklade, koji je dao uvoda u prezentaciju, procjenjuje se da su europske zalihe neeksploatiranih mineralnih sirovina na dubinama od 500-1000 metara vrijednosti oko 100 milijardi eura, ali za njih postoje brojne prepreke u eksploataciji: fizičkog, ekonomskog, društvenog i okolišnog karaktera. Ako se njihova tehnologija pokaže uspješnom, aspiracije VAMOS-a su ponovno otvaranje

napuštenih rudnika, proširenja postojećih rudnika, napose onih koji su ograničeni u eksploataciji iz hidrogeoloških razloga, te otvaranje novih rudnika u zemljama Europske unije.

Kraću prezentaciju o karakteristikama i trenutnom stanju rudnika "Smreka" održao je Toni Nikolić iz Federalnog zavoda za geologiju. No, da ne bude zablude (a ona se javila s ovim projektom i podgrijala stare nade s rudarenjem), vareški rudnik ne smatra se perspektivnim niti će pokus na dnu jezera "Smreka" biti izvođen s ciljem pokušaja reaktiviranja rudokopa, nego će u sklopu ovoga projekta poslužiti tek kao poligon za ispitivanje novih tehnologija.

U izlaganju Franka Bosmana, predstavnika nizozemske članice konzorcija DAMEN, a koje je bilo popraćeno promotivnim slajdovima, precizirano je da će biti dopremljen podvodni stroj, odnosno prototip neke vrste bagera težak oko 27 tona, i sa splava pozicioniranog na jezeru te učvršćenog ankerima (sajlama s četiri strane) spušten na dno gdje će raditi pod daljinskim upravljanjem. Rečeno je da neće biti zapošljavanja nikakve radne snage niti potrebe za lokalnim tehničkim resursima, a ono što će Vareš dobiti jest da se dočuje za njega kroz ovaj projekt i trebat će računati s time da se u periodu realizacije osigura smještaj i boravak za tridesetak ljudi, stručnih operatera na ovom projektu. Rad na terenu, kao završna faza projekta VAMOS, planiran je od svibnja 2017. do siječnja 2018., a kad će se konkretno raditi u Varešu, još nije poznato.

Po završetku prezentacije, domaćini i gosti boravili su na lokalitetu rudnika "Smreka" gdje su sagledali situaciju i uzeli uzorke s rudišta radi kompletiranja podataka potrebnih za daljnje osmišljavanje i provedbu ovog projekta.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš TRAVANJ 2016.

BROJ 256

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

3

VIJESTI

Sjednica općinskog vijeća

O

pćinsko vijeće Vareš održalo 31. ožujka 2016. godine redovitu 35. sjednicu s osam točaka dnevnoga reda. Njezin početak obilježilo je usmeno izvješće općinskog načelnika Avdije Kovačevića o aktualnostima između dvije sjednice. Ono je ovoga puta odisalo naznakama da će se u ovoj godini realizirati nekoliko projekata na planu infrastrukture. Doduše, nije bio bez osnove cinični zaključak (koji se u vijećničkim klupama poluglasno čuo) o tome da se približava vrijeme lokalnih izbora u listopadu, pa otuda i ovi projekti, no ako su za Vareš blagorodne isključivo izborne godine neka bude i tako samo da se ugrabi štogod od tog predizbornog kolača.

Uglavnom, po najavi načelnika, osigurana su sredstva (30 tisuća KM) za dovršetak područne škole u MZ Ravne, gdje se s radovima razvlačilo dvije godine, a zaključen je i ugovor za izgradnju nove područne škole u MZ Mižnovići koja je stradala u poplavama u svibnju 2014. godine.

U njezino podizanje bit će uloženo 67 tisuća KM. Zatim je načelnik naveo koje će se putne dionice asfaltirati. Za jednu je (Striježevo–Kokoščići) realizacija neupitna jer je s fondacijom "Odraz" već potpisan ugovor. No, kad je spomenuo ostale tri dionice načelnik je naglasio da je Federalno ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice prihvatilo općinsku "preliminarnu listu" dionica kandidiranih za asfaltiranje, a to su: spajanje dionice od Lovačkog doma prema Oćeviji (koja je preostala pod makadamom u dužini od 2,2 km), a za koju bi trebalo izdvojiti cca 200 tisuća

KM, zatim asfaltiranje dionice od Podtisovaca do Bijelog Borja, točnije do mjesnoga groblja i terapeutskog kompleksa Kuće susreta na lokalitetu Vresika (no, istaknuo je da se diskutira[?] i o tome da li raditi polaganje asfalta iz sasvim drugog pravca, tj. od lokaliteta Lipa na Miru – što je zbunjujuće ako je već službeno navedeno: Podtisovci–Bijelo Borje), uglavnom za bjeloborski asfalt planirana su sredstva od 150 tisuća KM, dok bi se treća dionica uradila na području MZ Vijaka, lokalni put od Vijake prema Krčevinama – sa 70 tisuća KM na raspolaganju "pa dokle se stigne". Za ove tri dionice, a nakon održana dva radna sastanka s predstavnicima spomenutog ministarstva, najviše što je načelnik mogao kazati bilo je da je njihova realizacija "gotovo pa izvjesna". Ostaje, dakle, čekati potvrdu izvjesnosti.

A kad se već tematika doticala asfaltiranja vijećnik Mario Mirčić predložio je da se, uz najavljene projekte, nekako iznađe mogućnost i za asfaltiranje prilaza gradskom groblju "Stogić", što je svega stotinjak metara.

Zakratko se u fokusu našao još jedan infrastrukturni projekt o kojem se inače mrmori već tri godine, a za koji je načelniku postavljen konkretan upit. Riječ je o tzv. Centru za zdravo starenje u Vareš Majdanu. Načelnik je iznio "parametre" koji su zaglavili u sferi projektnog planiranja, a zaglavili su zato što se objekt planiran za adaptaciju nalazi pod hipotekom zbog duga Općine prema Poreznoj upravi.

Inače je procijenjeno da bi to bila investicija u visini od 570 tisuća eura, a ustanova bi u početku imala kapacitet od 64 ležaja i dva apartmana, što bi se kasnije proširilo na 82 ležaja. Načelnik je na stanoviti način došao do podatka da bi 97 osoba u Varešu odmah potražilo svoje mjesto pod okriljem te ustanove, a da bi sigurno bilo i osoba s drugih općina u potrazi za ovakvim smještajem. Kako je riječ o za vareške pojmove nedostižnom ulaganju (bez obzira što je rentabilnost neupitna) Općina nudi razne moduse kao što je javnoprivatno partnerstvo ili da prepusti investiranje nekoj ortačkoj skupini, čak se

bio i pojavio potencijalni investitor s Ilidže kod Sarajeva, ali hipoteka ostaje kočnica i tako se "zdravo starenje" u Varešu nastavlja bez zamišljenog centra.

Bilo je zatim još govora o projektima i investicijama, ali pod šestom točkom dnevnog reda, pa valja zasad preskočiti ostale da bismo se ipak zadržali na ovoj tematici. Naime, u planu je da se aktivira (odnosno prvo preuredi) objekt "Doli". To bivše i nikad dovoljno iskorišteno odmaralište u vlasništvu Šumsko-privrednog društva Zavidovići sada će zbog duga ŠPD-a prema Općini Vareš sukladno postignutoj nagodbi postati predmetom kompenzacije, a knjigovodstvena vrijednost tog objekta procijenjena je na 84 tisuće KM. Već se pojavio investitor, kompanija "Braća Mujić" iz Sarajeva, koja u Dolima namjerava izgraditi sportskorekreativni centar i, prema uvjerenju načelnika, kvalitetnu turističku destinaciju.

Ona bi podrazumijevala hotel "s najmanje četiri zvjezdice", obvezatno ski-lift, pješačke i biciklističke staze, određene sportske terene i slično. Pa se načelnik uzgredno dotaknuo još jednoga "projekta" u koji su braća Mujići već ušli na (rubnom) području naše općine. Riječ je o kupnji zemljišta u Neprivaju i Debeloj Međi, površine 600 duluma, koje su oni zatim prodali kompaniji "Perla Group d.o.o.". Načelnik ističe da je kao važan benefit – od ove kupovine pa preprodaje – kod prijenosa vlasništva oba puta plaćen porez Općini, što je iznosilo ukupno stotinjak tisuća KM. Najavio je da novi vlasnici zemljišta već u svibnju kreću s velikim građevinskim zahvatima, a iz kojih bi trebala izrasti turistička destinacija za posebnu klijentelu. Na kraju je obznanio da je tu zapravo riječ o kapitalu arapskih zemalja, iza projekta konkretno stoje Palestinci – iako je kompanija sa sjedištem u Kanadi, a otvorila je nedavno svoju ekspozituru i u Sarajevu. Premda ovakve "kolonije" ekskluzivističkog tipa s lokalnim okruženjem neće imati niti dijeliti ništa, načelnik ipak vidi šansu u stavljanju na raspolaganje resursa lokalne zajednice, te naplaćivanju taksi i poreza.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

4

BROJ 256

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI TRAVANJ 2016.

Pošto se ova točka dnevnog reda odnosila samo na kompenzaciju vezanu za Dole, to je kod izglasavanja podržano, a "rezidencijalni centar" je u svome tome prošao sporadično.

Vratimo se sada prethodnim točkama u kojima se razmatralo izvršenje proračuna za 2015. godinu i izvješće o radu načelnika za isti period. S rezignacijom je zaključeno, primjerice, da dugovanja za poticaje poljoprivrednicima ostaju, a govorilo se o poljoprivredi (ne tako davno) kao o velikoj, ako ne trenutno i jedinoj razvojnoj šansi i obećavana joj svesrdna potpora. To je samo jedan pokazatelj, ali dovoljno mjerodavan, o tome koliko Općina realizira zacrtano u onom dijelu u kom treba razvijati samu sebe. Proračun je i dalje u debelom škripcu zbog prekobrojne administracije i davljenja u dugovima prema Poreznoj upravi, koja ga je stoga lani dvaput i blokirala. Ipak, izvršenje proračuna je usvojeno, a uzgred je prihvaćen zaključak vijećnika Marija Mirčića da Općina, onoga trenutka kad raščisti svoja dugovanja s Poreznom, mora načiniti te-

meljitu analizu vlastitih dugovanja, kao i potraživanja, pa ispod toga podvući debelu crtu i napokon biti načisto sa stvarnom dubiozom. Pritom je kazao da se vuku razni repovi iz prošlosti i potkrijepio to jednom paradoksalnom anegdotom kazavši kako se desilo da je ratni gradonačelnik HVO-a svojedobno naručio ugljen pred zimu, taj ugljen potrošen u mandatu gradonačelnice ustoličene pod Armijom BiH, a dug za nabavu istog morao izmiriti neki od poslijeratnih načelnika. Potegnulo se na koncu i pitanje duga Općine prema Javnom komunalnom poduzeću, koji je ranije spominjan u iznosu većem od 400 tisuća KM, no načelnik je kategorički ustvrdio da se sravnjivanjem došlo do stvarnog iznosa od 180 tisuća KM. Na dnevnom redu našla se i točka pod kojom je trebalo dati podržati Zaključak o potpisivanju sporazuma o suradnji i partnerstvu između Općine Vareš i Općine Oğuzeli – iz provincije Gaziantep u Republici Turskoj. Načelnik je kao predlagač obrazložio da su turske općine poželjni partneri i da je po tom modelu već postu-

pilo nekoliko općina u BiH. Taj bi sporazum, kako je dalje rekao, Varešu donio radove uređenja oko vareškog starog mosta koji datira iz osmanskog razdoblja u BiH, izgradnju parka, a načelniku se čini zanimljivim i mogućnost otvaranja stočarske farme, konkretno za uzgoj ovaca, pri čemu vidi ekonomski rezon u činjenici "da se u vrijeme kurbanskog Bajrama na području općine zakolje otprilike 1800 ovnova, od čega se 80 posto njih nabavlja izvan područja Vareša". Vijećnici su, nakon afirmativne diskusije, glede ovog sporazuma izglasali tri zaključka: da im se predoči tekst sporazuma kad bude posve definiran, da se pozove tursku stranu i potpisivanje organizira u Varešu na svečanoj sjednici Općinskog vijeća i da načelnik izvješćuje Vijeće o provedbi istog jedanput godišnje.

Od tekućih pitanja, koja često znaju biti zanimljivija od utvrđenih točaka dnevnoga reda, ne bi se ovoga puta imalo što izdvojiti i vijećnici su se nakon četiri i pol sata zasjedanja razmiljeli u svojim pravcima u proljetni suton.

Inspektori, gdje ste?

Eksploataciju šume tematizirali smo u našem listu zasigurno više od stotinu puta, uporno i uzaludno skrećući pozornost na način kako se ona vrši. Ovo prirodno blago naše općine odavno se zapravo pretvorilo u naš hendikep, jer zbog svojih šuma imamo samo štetu na prometnicama.

Nedavno je upropašten, prije par godina asfaltirani, lokalni put prema zaseocima Križ i Boguni, koji je jednim dijelom financiran i privatnim sredstvima. A najsvježiji primjer je sječa na potezu od Kotine krivine do Pobrina Hana. To je uz regionalni pravac R-444a. Stabla se obaraju čak i preko ceste, a duž nje formiran je lager. I mi pritom još uvijek sanjamo o razvoju turizma na Bobovcu?

Turisti, ponesite kacige!

R. R. TRAVANJ 2016.

Bosansko poimanje regionalnog puta

BROJ 256

5

USKRS, POST FESTUM

Jedinstvenost vareške uskrsne polnoćke

P

red značajnim brojem vjernika u vareškoj župnoj crkvi sv. Mihovila održani su tako i obredi Velikog petka.

Njima je prethodio, na ovaj dan prvi put upriličen, obilazak svih grobalja u župi.

Kako je na vareškoj župi 14 grobalja – a što je podudarno s brojem postaja Križnoga puta – to je na svakom groblju izmoljena po jedna postaja, da bi sve te molitve upućene Bogu s raznih strana oko Vareša bile zapravo objedinjene u jednu zajedničku pobožnost. Za ovu su prigodu posebno izrađeni jednostavni drveni križevi s natpisima sela odnosno grobalja, križevi s kojima se išlo pomoliti i s kojima se vratilo da bi svi na koncu bili izloženi u župnoj crkvi.

U crkvi su obredi započeli čitanjima, a nastavili se tumačenjem Muke Gospodnje. Najsloženija je uloga povjerena prof. Željku Sertiću, a svojim se glasom priključio i čuvar Gospina svetišta u Olovu fra Ilija Božić. Župni je zbor i za ovu prigodu bio pripremljen i uvježban. Tijekom obreda nastupio je trenutak kad su čuvari Kristova groba zauzeli svoja mjesta, da bi tako stražarili sve do onog časa kada se oglasi Uskrsnuće i kada će oni simbolično,

Obredi velikog tjedna Kao i svake godine uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, u vrijeme od Velikog četvrtka odnosno Posljednje večere kada privremeno prestaje služba misnih slavlja i crkvena zvona utihnu, vjernici pohode crkve da bi nazočili obredima Velikog tjedna. U vareškoj župi ti su obredi i danas, kada se u crkvenim klupama zbog kontinuiranog iseljavanja i prevage mortaliteta nažalost prilično prorijedilo, ipak veoma poštovani i posjećeni.

M. Marijanović bez suvišne teatralnosti, popadati kao pokošeni. Uskrsna polnoćka i čuvanje Kristova groba predstavljaju pak tradiciju koja se, kako je naglasio župnik fra Mirko Majdandžić, u cijeloj Bosni i Hercegovini održava još samo u Varešu. Zato je to postalo atrakcijom koja iz godine u godinu privlači televizijske izvještače, pa je tako bilo i ovom prigodom.

S posebnim se dostojanstvom pristupilo obredu ljubljenja križa, a zatim su se vjernici pričestili i tiho razišli, da bi se najuporniji ponovno okupili par sati kasnije na Gospinom plaču.

Ulazak s križevima na Veliki petak

6

BROJ 256

Treba spomenuti da su brojni Varešani iz Hrvatske, Austrije pa i neki iz Njemačke pristigli da bi sudjelovali u ovim obredima i proslavili Uskrs s bližnjima koji još čuvaju svoja vareška ognjišta.

Nakon Velikog petka, nakon strogog posta, katoličke tišine i sabrane molitve, osvanu Velika subota u ozračju iščekivanja veličanstvenog Uskrsa. Velika je subota dan kad se u našim crkvama obavlja blagoslov jela, što opet ima posebnu draž te se tome pristupa na poseban način.

Ono okupljanje u crkvenim klupama s korpama prekrivenim najljepšim salvetama, ono razmotavanje jela (sira, jaja, šunki...) donesenih na blagoslov, oni mirisi koji preplave crkvu – sve je to tako ukorijenjeno i desetljećima potpuno nepromijenjeno pa stoga mnoge vjernike nostalgično vrati u danje njihova djetinjstva, kada su jela isto mirisala, dočekivanje Uskrsa možda bilo i pobožnije, a u kosi nije bilo nijedne sijede. Nakon što je i to obavljeno, vjernici su se povukli svojim kućama, da bi se pristupilo još jednoj tradiciji – bojenja i "šaranja" jaja. Mnoge žene vareškog kraja i danas spašavaju običaje iz prohujalih vremena, iscrtavajući ornamente na jajima perom i voskom, boreći se da ta autohtona tehnika ne iščezne pred neosjećajnim konfekcijskim ukrašavanjem jaja.

TRAVANJ 2016.

OGLEDNI SAT Primače se tako i vrijeme polnoćke.

Pola sata uoči nje pred župnom crkvom u Varešu počeli su završni obredi Velike subote, uz naložen oganj, da bi na njemu svećenik upalio prvu svijeću i unio je u crkvu ugašenih svjetala te podijelio njezin plamičak s vjernicima, a oni to nastavili činiti dalje među sobom sve dok se nije upalio i posljednji muket ili svijeća te na taj način tama konačno ustuknula i simbolično i stvarno.

Slijedila su zatim, pod upaljenim svim svjetlima s kojima crkva raspolaže, čitanja i pjevanja, te se s naročitim nestrpljenjem čekao trenutak kada će svećenik zapjevati "Slava Bogu na visini" i stražari na to uz tresak pasti, a bijela plahta s natpisom "Uskrsnu kako je rekao!" prekriti Kristovo počivalište. Iako toliko puta doživljen, ovaj trenutak – po priznanju mnogih vjernika – i danas u njima izaziva trnce i snažan duhovni osjećaj.

Nakon tog časa misno se slavlje nastavilo svečanom i gromkom pjesmom, a zatim je pročitano evanđelje i uslijedila propovijed. Čast da se kroz homiliju obrati velikom broju vjernika na tako jedinstvenoj misi pripala je ovoga puta župnom kapelanu fra Tomislavu Svetinoviću.

– Noćas slavimo najvažniji događaj u povijesti svijeta – kazao je on – a to je uskrsnuće Isusa Krista. Prije otprilike dvjesto godina francuski car Napoleon osvojio je gotovo cijelu Europu. Tada mu predlože neki njegovi savjetnici da osnuje svoju crkvu i svoju vjeru. Ali Napoleon im odgovori: "Prijatelji moji, za to bi trebalo ići na križ, biti raspet i ubijen, a onda uskrsnuti. Ne želim praviti takav pokus".

Car je bio svjestan da je samo čovjek.

Mogao je pobijediti Europu, ali ne i smrt.

Pobjegao je ledenom zagrljaju ruske zime, ali nije mogao pobjeći ledenom zagrljaju groba. Samo Isus ima pravo govoriti o životu, jer jedini On uskrsnu iz groba – podcrtao je fra Tomislav.

Pri kraju misnoga slavlja u svom obraćanju župljanima, domicilnim ali i pristiglim iz drugih krajeva BiH i inozemstva, župnik fra Mirko Majdandžić čestitao je Uskrs, te ih pozvao na kratki ostanak i druženje pred crkvom uz čestitanje i dijeljenje istinske kršćanske radosti. Ujedno je zahvalio svima koji su se u dane priprema trudili svojim odvojenim vremenom i radom doprinijeti crkvi i župnim svećenicima, zahvalio je i onima koji svojim darovima pomažu župu, no napose župnome zboru i pjevačima koji su u sve dane obreda bili iznimno angažirani, a za to su bile potrebne i mnoge probe.

TRAVANJ 2016.

Ružičini puleni

D

ana 2. travnja 2016. godine u "Maloj školi" u Varešu održan je ogledni sat. Na njemu su nastupili glazbeno nadareni školarci koji marljivo uče svirati klavir i gitaru. Ogledni sat je otvorila časna sestra Ružica koja je goste i izvođače pozdravila i uvela ih u program, te izvođačima poželjela sreću. Zatim su izvođači, svi zajedno, odsvirali i otpjevali "Odu radosti". Prvi dio programa je bio predviđen za klavirske izvođače. Gosti su mogli poslušati šest skladbi u izvođenju Dunje Božić, Martine Divković, Lane Marijanović, Marka Marijanovića, Vanje Anđić i Jelene Ljevak. Prvi dio je završen pjesmom "Milost" koju su izvele Jelena Ljevak (klavir), Ivana Miočević (solo gitara), Mirjana Jazić (ritam gitara), Vanja Anđić i Martina Jarmanović (vokali).

Drugi dio popunjen je skladbama za gitaru u izvođenju Kristine Batvić, Vesne Batvić, Anje Božić, Nikoline Vidović, Ivane Miočević, Damira Petrovića, Tamare Bošnjak, Viktorije Jurkić, Luke Franjića, Eme Hinger, Eme Lekić, Filipa Mirčića, Monike Dužnović i Mirjane Jazić.

Tekst Vanja Anđić Foto T. Svetinović

Posljednja u drugom dijelu je bila Ivana Ivković, koja je nastupila sa svojom pjesmom "Želja" u pratnji Tamare na klaviru. Nakon solo točaka, došle su na red i dvije grupne točke.

Prva je bila Bachov "Menuet" u G-duru i nju su izveli: Vanja Antić (klavir), Martina Jarmanović (ritam gitara), Ivana Miočević (solo gitara), Damir Petrović (solo gitara). Druga je grupna točka bila "Samba" koju su na gitarama izvele: Nikolina Vidović, Anja Božić i Martina Jarmanović.

Za kraj, učenici su uz pomoć s. Ružice izveli skladbu naziva "Nova pjesma". Nakon završenih svih točaka, gosti i mali izvođači uputili su se na druženje uz kolače i sokove koje su pripremile vrijedne mame. Ovim putem želimo zahvaliti svim sestrama, a posebno s. Ružici koja nas je pratila cijelu godinu, poučavala nas i pomagala, kao i našim roditeljima koji nas podržavaju, te na koncu svima koji su došli na naš mali, ali od srca pripremljeni koncert.

KREATIVNOST I HUMANOST

Prodajna izložba pisanica Učenici Osnovne škole Vareš organizirali su 24. ožujka 2016. već tradicionalnu prodajnu izložbu uskrsnih pisanica koje su sami izradili. Izložba je ove godine održana u prostorijama "Male škole", budući da vremenske prilike nisu dopuštale da se ista održi ispred župne crkve svetog Mihovila u Varešu. Učenici su i ovom prigodom pokazali mnogo mašte i kreativnosti ukrašavajući svoje pisanice. Također, kao i ranije, izložba je bila prodajnog karaktera, a prikupljeni novac uručen je roditeljima jednog učenika naše škole kao pomoć u troškovima liječenja.

Napominjemo da su svoj doprinos dali svi učenici OŠ "Vareš" koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, uključujući i područne škole u Vijaci, Oćeviji i na Pogari. Zahvaljujemo na moralnoj i materijalnoj podršci školskim sestrama franjevkama koje djeluju u Varešu, kao i svim dobrim ljudima koji su iskazali velikodušnost.

Naime, i ovom prigodom su naši sugrađani, unatoč lošem, hladnom i snježnom vremenu, pokazali da ne postoje prepreke kada su dobra djela u pitanju.

Stoga, hvala svima još jedanput. A na kraju ove akcije, nakon ovih plemenitih aktivnosti, čovjek može samo "nabaciti" osmijeh i zahvaliti Bogu što još uvijek toplima drži naša srca.

Organizator BROJ 256

7

SMOTRA ŽUPNIH ZBOROVA

Najmanje brojni, a najdojmljiviji

Varešani ponovno najzapaženiji "Muzika je lirska paučina između srca i mozga." (M. Krleža)

S

lijedeći tu liriku duše, pjevački zbor vareške župe sv. Mihovila – malobrojna, ali sada već dobro usklađena ekipa pjevača i suradnika – zablistao je nastupom na XIV. smotri liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije, održanoj 9. travnja 2016. u sarajevskoj katedrali. Pored domaćina, mješovitog katedralnog zbora "Josip Stadler", te muških zborova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa "Stjepan Hadrović" i "Koralisti" iz Sarajeva pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, i pored našeg zbora, nastupili su još zborovi iz župa: Prozor, Lug-Brankovići, Bugojno, Novi Travnik, Kreševo, Žepče, Uskoplje, Tolisa, te zbor mladih "Juventus Salinarium" iz tuzlanske župe sv. Petra i Pavla.

Cilj ovih tradicionalnih susreta liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije jest zajedništvo i njegovanje sakralne glazbe kojom se na poseban način slavi Stvoritelja, najsavršenijim instrumentom – ljudskim glasom, i premda ova smotra nema natjecateljski karakter neslužbeno

Prof. Željko Sertić se istakne najuspješniji nastup, a ovaj put (kao već nekoliko godina unatrag!) takvim je ocijenjen nastup zbora naše, vareške župe.

Razumije se, svi zborovi su se marljivim vježbanjem dobro pripremali i trudili se prezentirati u što boljem svjetlu, pa je "konkurencija" bila nesumnjivo jaka.

Uspjeh vareškog zbora je tim značajniji što je malobrojniji u odnosu na druge zborove koji su nastupili i što je po prosječnoj starosnoj dobi svojih članova iznad prosjeka ostalih zborova.

Susretu je prethodilo zajedničko misno slavlje koje je predvodio kardinal Vinko Puljić, a nakon toga je održan ovaj veličanstveni koncert duhovne glazbe.

Svaki zbor predstavio se s po dvije skladbe. Naš zbor je nastupio četvrti po redu s kompozicijama "Izvore vode žive", autorâ Mirka Filipovića i Slavka Topića, te "Imenu Isusovu", autorice s. Lujze Kozinović, a koje je ravnateljica našega zbora s. Ružica Marijić znalački odabrala. Različite po karakteru, obje kompozicije su zapravo delikatne partiture koje od izvođača zah-

AMI

TR

8

BROJ 256

tijevaju prefinjeno izvođenje i perfekciju u svakom pogledu, jer se jedino tako može uočiti kvaliteta zbora i njegovog dirigenta u pogledu svih glazbenih i tehničkih parametara, a koji se odnose na korektnu intonaciju i ritam, oblikovanje fraza i disanje, dikciju i dinamičko nijansiranje, te konačno – autentičnu interpretaciju kojom zbor iskazuje vlastiti identitet.

Partiture su zahtjevne zbog preplitanja kontrastnih polifonih tehnika ("Imenu Isusovu") s homofonom ("Izvore vode žive"), gdje prevladava homofoni slog, odnosno analogno i homofoni zvuk. Nastup našega zbora je bio zaista efektan i nagrađen burnim pljeskom članova ostalih zborova. Svi članovi zbora su djelovali suvereno, sigurni u svoju snagu, bez i najmanjeg grča koji je česta pojava i karakteristika ovakvih manifestacija, a to je rezultat dobre pripremljenosti i uigranosti.

Trud na, ponekad iscrpljujućim, probama itekako se isplatio. Svakako, najveća zasluga pripada dirigentici s. Ružici koja se nesebično žrtvovala za što bolju realizaciju nastupa, tako da je zvučni efekt bio na zaista zavidnoj razini.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor TRAVANJ 2016.

FESTIVAL RADIO ŽEPČA

O

dlukom stručnog žirija kojeg su sačinjavali predstavnici 13 radijskih postaja/stanica pobjednicom 8. festivala Radio Žepča proglašena je Ajla Silajdžić iz Kaknja. Drugo mjesto pripalo je najmlađoj natjecateljici Eni Blitović iz Maglaja, dok je treće mjesto osvojila Julia Džido iz Usore, izvješćuje internetski portal Radio Žepča.

I publika je izabrala svoje pobjednike putem istoga portala, a zahvaljujući njihovim glasovima prvo mjesto je osvojila Amela Imamagić iz Vareša, drugo mjesto Amina Kozlić također iz Vareša, dok je treća, po glasovima publike, bila pobjednica Festivala Ajla Silajdžić.

Pored tih šest, kako se navodi, dodijeljeno je još devet nagrada. Za najperspektivniji nastup nagrađena je Ana Marković iz Teslića. Najsimpatičnijom natjecateljicom proglašena je Hanna Ibrahimkadić iz Tešnja. Specijalne nagrade produkcije dodijeljene su za tri natjecateljice i to: Dariji Krišto iz Busovače, Milani Đukić iz Prnjavora i Merjemi Bešlija iz Olova.

Publika za Varešane U Žepču je u kino dvorani Doma kulture 8. travnja 2016. godine održana finalna večer i proglašenje pobjednika 8. Radio festivala Radio Žepča. Pred raspjevanom publikom, u kojoj su se kao najbrojniji i najglasniji istaknuli Varešani, nastupilo je 26 natjecatelja iz 13 bh. gradova.

Najoriginalniji nastup je imala rasplesana Petra Antunović iz Žepča. Najoriginalniji styling je onaj Emine Višća iz Zavidovića, najboljim scenskim nastupom proglašen je nastup Nadje Vurm iz Viteza i za najbolju interpretaciju nagradu je dobila Lea Matijević iz Žepča.

Pobjednicima su uručene vrijedne nagrade i statue 8. Radio festivala Radio Žepča, a svi natjecatelji su dobili i prigodne zahvalnice i poklon pakete za sudjelovanje na Festivalu.

Pored brojne publike iz 13 bh. gradova (Breze, Busovače, Kaknja, Maglaja, Olova, Prnjavora, Tešnja, Teslića, Usore, Vareša,

Viteza, Zavidovića i Žepča) potporu Festivalu su pružile i brojne uvažene osobe iz sfere društveno-političkog i javnog života, među kojima su bili načelnik općine Žepče Mato Zovko i načelnik Usore Ilija Nikić, ministri u Vladi ZDK, ravnatelji osnovnih škola iz 13 gradova i posebni gost šef Misije OESS-a u BiH Jonatan Moore koji je, uz ravnatelja Doma kulture Miroslava Ilića, uručio nagrade pobjednicima. Internetski portal Radio Žepča na kraju zahvaljuje pokroviteljima i partnerskim radijskim postajama u realizaciji ovog festivala, a među njima je bio i Hrvatski radio "Bobovac" Vareš. S. P.

DAŠAK PROŠLOSTI

Crkva bijaše ispunjena do posljednjeg mjesta

Glumica i pripovjedačica bajke Tatjana Šojić

Večer bajke u Varešu

N

a poziv župnika fra Mirka Majdandžića poznata bosanskohercegovačka glumica Tatjana Šojić, nadaleko poznatija pod imenom Marija Šarafova iz humoristične serije "Lud zbunjen normalan", gostovala je 9. travnja s početkom u 19 sati u staroj župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu. Tom je prigodom glumica Ta-

tjana vareškoj publici, od najmlađih do najstarijih, ispričala jednu prelijepu rusku bajku "Vrabac i miš".

U vremenu kad je bajka gotovo "izumrla", kad se više ne priča ni najmlađima, Vareš je bio počašćen pedesetminutnom bajkom koja je privukla pozornost ne samo onih najmlađih nego i onih starijih

95,

TRAVANJ 2016.

Hz

3 i 101,1 M

BROJ 256

generacija. Slušajući bajku, prisutni posebno stariji, mogli su uživati i na trenutke se vratiti u rano djetinjstvo kada su puno češće imali priliku slušati slične bajke od svojih djedova i baka. Kako nam je i sama glumica Tatjana obećala, ovo neće biti i posljednja večer bajke u Varešu.

Radujemo se ponovnom skorom susretu s glumicom Tatjanom i nekom novom bajkom koju će nam pričati.

T. S.

HRVATSKI RADIO BOBOVAC 9

KAD SE SVE OVAKO DESI...

Čuje li itko da posljednjih godina vareško zvono sve jače zvoni na uzbunu jer ovoga grada nestaje? Čini se: slabo itko! Udara ono, ali eho kao da ne izlazi dalje izvan gorja pod koje se svinuo. Doprinos, ili slikovitije rečeno, ruke tolikih koji bi mogli nešto učiniti – poduzetnički, politički, lobistički – od Vareša su ili dignute ili oprane. "Pilatovski", reći će župnik kojeg smo zamolili da izradi neku vrstu apelirajućeg teksta te se u njemu, kroz relevantne pokazatelje iz župne statistike, osvrne na kontinuirano odumiranje ovoga grada. Istinabog, ima krivnje i u Varešu samom, u kojemu mnogi žive neshvatljivo pasivan život pod motom "dobro je ovo; ne daj, Bože, gore...".

"Centar za zdravo starenje"

Svatko ima dio odgovornosti

U

srpnju 2012. godine došao sam u Vareš za župnika. Tada su također stigli fra Anto i fra Marinko. Doček i prijem župljana bio je iznimno dobar. I tu se potvrdila ona poslovično dobra veza fratara i vjernika u Bosni Srebrenoj, po kojoj su fratri "ujaci", majčina braća, netko domaći. I prvo jutro, padala je kiša, jedan je župljanin donio deset domaćih jaja parocima, da slučajno ne bi bili gladni. To se ne može zaboraviti. Hvala!

No, došlo je vrijeme da treba predočiti određeni pregled i usporedbu stanja u vrijeme mog dolaska u Vareš i danas.

Brojčanih razlika, naoko, i nema previše.

Tada, uz Božić 2012. obišli smo 997 obitelji s 2058 župljana. Prosječna starost bila je 51 godinu, a prosjek članova po jednoj obitelji bio je 2,06. S jednim članom bile su 382 obitelji, a s dva člana 319 obitelji. S tri člana je bilo 156 obitelji, a s četiri člana 105 obitelji. Obitelji s pet članova bilo je 32, a sa šest članova imali smo samo 3 obitelji. Imali smo 319 različitih prezimena i 536 različitih imena. Oko 80 prezimena bilo je samo s jednim nositeljem.

Uz Božić 2015. obišli smo 902 obitelji s 1830 članova. To je 2,03 člana po obitelji. S jednim članom je 337 obitelji, a s dva člana je 263 obitelji. S tri člana je 147 obitelji, a s četiri člana je 86 obitelji. S pet članova je 26 obitelji, a samo 4 obitelji s

Trgovinska radnja

N na

Piše fra Mirko Majdandžić po 6 članova. Prosječna starost naše župe je trenutno 53,5 godina. S jednim nositeljem imamo 82 prezimena. Od početka školske 2015/2016. godine odselilo je 64 župljana u potrazi za boljim prostorima za njih i njihove obitelji. To su brojnije obitelji s djecom i to daje dozu tuge ovim podacima: da bi čovjek osigurao bolju budućnost svojoj obitelji i svojoj djeci mora podići sidro i otići odavde s ovih naših prostora.

Dakle, u posljednje tri godine imamo 95 obitelji i 238 župljana manje! Ovakav tempo opadanja i osipanja broja župljana zasigurno ne može biti zanemariv. Neki su odselili u druge zemlje tražeći bolje mjesto za život, a neki se preselili u vječnost i pronašli vječni smiraj. Postali smo stariji za 2,5 godine, a ionako mali prosjek članova po obitelji smanjio se za 0,3 postotka.

Pretpostavke za godine pred nama su slične, bit će nas manje i manje. Treba li nekoga kriviti za to? Ili je možda netko zaslužan za ovakvo stanje? Možemo li (i smijemo li?) svi pilatovski "oprati ruke" i reći: ja nisam mogao učiniti ništa i ja nisam kriv. Kriv je, naravno, uvijek netko drugi. Sjećamo se raja: Adam je odmah rekao da nije kriv on nego Eva, ona mu je

Vareš ul. Čaršija bb

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 10

dala jabuku pa je jeo. Sve je ostalo isto do danas, jedino što nismo u raju, to je razlika.

Zar je važno tko je kriv, dok te pitam: gdje si?

Zar je važno tko je kriv, kad se sve ovako desi.

Evo, tako možemo parafrazirati pjesmu Borisa Novkovića.

Zar su krivi oni koji su ratovali prije dvadesetak i nešto godina? Svi kažemo da je rat bio projekt koji je uvezen sa strane.

Mi smo uvijek bili dobrosusjedski raspoloženi, uvijek smo se pazili. Točno je to. Ali smo se, nažalost, uključili u taj "uvezeni projekt". I da se susjedima i komšijama ne bi što dogodilo, mi smo protjerali jedni druge, za njihovo dobro. Zar netko može biti kriv za nešto takvo?!

A kad su se htjeli vraćati na svoje, svojoj kući, pa makar spaljenoj i porušenoj, svi smo pravili opstrukcije i ometali povratak. Čak su i oni "sa strane", što su sve to započeli, pokušavali pomagati povratnicima, ali mi smo se toliko uživjeli u projekt "tko je jamio, jamio" da se nismo dali smesti. Kako inače razumjeti podatke da je 1991. godine općina Vareš imala 22.203 stanovnika (Hrvata 9016, Muslimana Bošnjaka 6714, Srba 3644, Jugoslavena 2071 i 758 ostalih), a prema zad-

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja BROJ 256

TRAVANJ 2016.

Što ostade od kosnih livada

njem (još nepotvrđenom) popisu 9556 stanovnika? Gdje je tih 12.647 stanovnika?

Znam ja da je krivac manjak radnih mjesta. Ali sva privatizacija urađena je "i po babi i po stričevima". Naši su prodali (dali) našima, da oni drugi ne bi mogli vratiti se na svoje radno mjesto ili barem dobiti dio od prodaje poduzeća. Nismo im htjeli ni staž uplatiti, da mogu ići u mirovinu. I tako su ostali ni na nebu ni na zemlji. I morali su otići. Zar su krivi?

Kad su već otišli i mnogi se snašli, jesu li mogli više misliti na one koji su ostali?

Jesu li mogli pokušati dio svojih poslova, dio svog novca investirati u Vareš, koji im je nekada nešto dao (školu, radno mjesto)? Nitko se nije pretrgnuo. I ja sam išao k nekim Varešanima, koji imaju mnogo novca na računima u bankama i pokušao kazati da bi bilo dobro nešto investirati u Vareš, rodni grad, i tako pomoći onima koji su ostali, ali pomoći i Varešu da on povrati svoj ponos. I nismo se razumjeli.

Ili nismo znali na dobar način prezentirati potrebe i ideje ili je život od nas napravio da smo dva različita svijeta? I u stvari, opet, nitko nije kriv, jer mi jedni druge ne možemo razumjeti.

Vareš je ostao sam, prilično zaboravljen. A i takav bi mogao živjeti puno bolje, da se neke nelogičnosti isprave. Sve privatizacije su rađene uz neke uvjete i obveze novih vlasnika. Gotovo sam siguran da nijedna obveza prema radnicima nije ispunjena. Takve se privatizacije mogu

poništiti. Ali tko to može i smije, jer je to dano "svojima". A u svoje se ne dira!

Vareš ima šumskog bogatstva, to mu je Bog dao. Ali je vlast to vareško bogatstvo dala na upravljanje nekim drugima. Tražilo se i sudskim putem da se ta nepravda ispravi. I sud presudio u korist Vareša. I, ništa! Jer vlastodršci, koji su oduzeli Varešanima to bogatstvo i dali ga na upravljanje drugima, i sada su na pozicijama.

Koliko sutra bi mogli sve riješiti. Ali za izbore je potrebno kubika i kubika drveta.

A ljudi (i Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi) neka odlaze. Što ih manje bude, lakše će biti organizirati izbore.

Zar ne bi bilo logično da u Varešu, općini bogatoj drvetom, postoji barem jedna tvornica peleta ili briketa, ili pak električna centrala na biomasu? Pa da se stanovi ponovno griju iz zajedničke kotlovnice. Pravit ćemo centralu, možda tek onda kad nas bude toliko da se svi možemo grijati iz jedne. A pilana? Vareš bez pilane je kao neko bosansko selo bez crkve ili džamije (što već ide), a nema je. Sve je urađeno da je ne bude. Čak smo i Kineze angažirali u tom pravcu. "Uspješno".

Varešani, koji su imali toliko sreće ili političke potpore, pa su se zaposlili, također vide kakvo je stanje. No, nije baš vidljivo koliko se trude i bore da se stanje popravi. Ima tu i objektivnih poteškoća, ali i onog stava: "ne talasaj", ovako je dobro, barem nekome. A oni koji sada moraju učiti njemački ili engleski da bi vani potražili posla, kojima je dogorjelo do

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ TRAVANJ 2016.

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI

BROJ 256

nokata i nemaju mogućnosti više kvalitetno organizirati svoj život i život svoje obitelji, oni nisu ničiji problem i nitko ne želi preuzeti na sebe krivnju za njihovo stanje. Opet nitko nije kriv. Takva je "situacija", što bi rekao Balašević.

U Varešu je u posljednjih dvadesetak godina izgrađen jedino samostan sestara franjevki, Mala škola, i u njemu su sestre organizirale brigu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Projekt vrijedan svake pohvale. Možda će se netko pobrinuti i za Vareš, ali najprije treba i on doći na status siročeta? Nije daleko do toga! Na Bijelom Borju pak napravljena je Kuća susreta, zamišljena kao mjesto pomoći za ljude sa posttraumatskim posljedicama. I vrlo malo ima korisnika. Jer kod nas je još sramota otići psihoterapeutu. Ta, nismo ludi! A kako se postavljamo prema Varešu i traženju rješenja za naše stanje i održiv ostanak ovdje, na djedovini i očevini, za nas su potrebni neki jači centri, zatvorenog tipa.

I na kraju: trebamo li se pokupiti i odseliti odavde, ili se zatvoriti u svoje stanove, povući u sebe, propiti se ili zasaditi plantažu marihuane, predati se očaju, jer je sve tako crno? Ne, naravno ne! Samo se treba malo zagledati u povijest i nešto naučiti. Bilo je puno gorih vremena, neusporedivo težih. Ali ti naši preci imali su – srce, koje se nije bojalo rada i napora i koje je bilo oslonjeno na Onoga koji daje smisao i muci i patnji. Vareških četrnaest grobalja slika su četrnaest Isusovih postaja: udružimo križeve s Njegovim i sve će dobiti drugačiji smisao. Možda ovo zvuči prepobožno i ne želim svu obvezu prebaciti na Boga. Nije On kriv za naše stanje. Dok god postoji i jedna njiva, koja je nekad obrađivana, a sada zarasta ponovno u šumu, krivica je najvećim dijelom na nama: od Općine i svih institucija, do svakog pojedinca. Korektan odnos i kvalitetan rad ljudi u vlasti na svim razinama bio bi veliko olakšanje, ali svatko ima svoj dio odgovornosti.

Svaki pojedinac mora tražiti svoj životni put i ne mora biti talac niti žrtva bilo koje zajednice, pa ni Vareša. Ali bi bilo korektno upitati se: što sam to ja učinio i dao Varešu? Što sam to ja učinio i dao za bolji život ovdje, na ovim prostorima, gdje nas je sve zajednički Stvoritelj postavio?

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

11

PROMOCIJE

P

rije no što se u ovom izlaganju pozabavim knjigom – putopisnim dnevnicima Hod rubovima svjetova Željka Ivankovića – treba reći nešto o autoru, ono što mi se čini posebno važnim. Željko Ivanković je svojevrsna iznimka u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti, prije svega po raznolikosti svoga opusa, u rasponu od romana, pripovijetki, dnevničkih zapisa, radio-drama, dječje književnosti, poezije, eseja, znanstvenih članaka, književne kritike, pa do prijevoda s njemačkog jezika. Ne pada mi na pamet nitko od naših suvremenika koji se po ovome može usporediti s Ivankovićem, pogotovo stoga što su njegova djela nastajala mimo (ili unatoč) aktualnih književnih modela, odnosno onog što se smatralo književnim mainstreamom u pojedinom periodu. Ali i zbog kontinuiteta u kojem je nastajala jedna ovako široka književna lepeza. Možda je iz ovih razloga, zbog njegove izdvojenosti iz uvriježenih matrica, Miljenko Jergović nazvao Ivankovića na jednom mjestu grandioznom figurom samoće.

Knjiga dnevničkih zapisa Hod rubovima svjetova zanimljiv je književni hibrid koji je na neki način paradigmatski za cjelokupno Ivankovićevo djelo, odnosno ona je neka vrst kompilacije i sažimanja njegove književne raznolikosti, odnosno širine. Hod rubovima svjetova komponiran je u četiri zasebna zapisa koji su zapravo dnevnici koje je pisac vodio tijekom svojih književnih stipendija. To su: Jedna njemačka priča iz 1985., Američki dnevnik iz 1996., Njemački dnevnik iz 2000., te Riječki dnevnik iz 2012. godine.

Putopisni dnevnici su pomalo neprecizan naziv. Ove dnevnike mogli bismo nazvati i svojevrsnim dnevnicima čitanja, jer kod Ivankovića u svakom trenutku prevagu ima literarno nad stvarnim, opipljivim. Tako na jednom mjestu, spominjući toponime Berlina, on ih se prisjeća iz jednog od najvećih njemačkih romana, kultnog Berlin Alexanderplatza Alfreda Döblina.

Ovo nije prva dnevnička knjiga Željka Ivankovića. U zagrebačkom "Durieuxu" 1995. objavljena je njegova dnevnička knjiga 700 dana opsade koja govori o opsadi Sarajeva. Stoga ne čudi što Ivanković u Hodu rubovima svjetova na jednom mjestu preispituje dnevničko, odnosno uvriježenu tezu o svojevrsnoj narcisoidnosti ovog tipa proze kojoj Ivanković suprotstavlja citat Milivoja Solara, o dnevnicima kao građi za prisjećanje. Iako ovaj citat pomalo podcjenjuje jedan književni žanr u okviru kojeg su nastajala i

12

Na promociji u Mostaru

Ivankovićev dijalog s njemačkom književnošću Riječ na promociji knjige Željka Ivankovića, Hod rubovima svjetova, putopisni dnevnici, Rijeka – Sarajevo, 2015., u Mostaru, 7. travnja 2016.

Josip Mlakić velika književna djela, kakvo je, primjerice, Dnevnici Witolda Gombrowicza. Ili jedan drugi primjer, ovdašnji, radi se o dnevniku Životni krug bosanskog franjevca fra Ljube Hrgića koji je objavljen 2005., gotovo 20 godina nakon piščeve smrti, jer je Hrgiću, nakon što je odležao višegodišnju zatvorsku kaznu, bilo zabranjeno objavljivati. Radi se o opsežnim, djelomično sačuvanim dnevničkim zapisima iznimne literarne vrijednosti.

Posebno je zanimljiv prvi dnevnički zapis iz 1985., Jedna njemačka priča, koji je ujedno i zanimljiv pogled iznutra u istočnonjemačko društvo i Berlin kao svojevrsni hladnoratovski simbol druge polovice dvadesetog stoljeća, o čemu nismo imali prilike mnogo čitati. U ovom smislu zanimljiv je dio o neuspješnoj potrazi za jednom Böllovom knjigom koja je objavljena u Leipzigu (Die Gesichter).

Ono što je konstanta u Ivankovićevim dnevnicima bavljenje je jednom od najvećih svjetskih književnosti, onom njemačkom, iako on u tome nije isključiv. Spominje on i Williama Goldinga, primjerice, Carlosa Fuentesa ili Elliota, Ceesa Nootebooma, ali je ipak njemačka književnost u svakom trenutku primarna. Tako u njegovim zapisima "susrećemo" velikane njemačke, uvjetno rečeno, suvremene književnosti, jer treba imati na umu kako BROJ 256

govorimo o tekstu iz 1985. godine. Spominje tako Heinricha Bölla, Thomasa Mana, Hermana Brocha, Siegfrida Lenza, Martina Walsera, Christu Wolf, Eliasa Canettija, Hertu Müller, Franza Kafku, Güntera Grassa, Roberta Musila... Ivankovićevi zapisi potiču na razmišljanje o njemačkoj književnosti danas. Čini mi se, kad se osvrnemo nekoliko desetljeća unatrag, kako se osim fenomenalne Herte Müller u njemačkoj književnosti nije pojavilo književno ime koje je usporedivo s gore pobrojanim velikanima, a koji su najzaslužniji za njeno pozicioniranje u sami književni vrh. Posljednje knjige iz te velike književnosti koje su me fascinirale, isključujući one Herte Müller, bio je roman Korakom raka i autobiografska proza Dok ljuštim luk Güntera Grassa, te roman Žena kojoj sam čitao Bernharda Schlincka, s tim da treba imati na umu kako je Schlinck prije ove knjige bio poznat kao pisac konfekcijskih psihotrilera u maniri Thomasa Harrisa. (Po ovoj knjizi snimljen je holivudski blockbuster The Reader.) Također, tu je i najveća njemačka književna zvijezda današnjice, Daniel Kehlmann, autor iznimno uspješnog romana Mjerenje svijeta.

Zašto o ovome pišem? Iz vrlo jednostavnog razloga: volio bih čuti "izvješće" o njemačkoj književnosti danas iz vizure TRAVANJ 2016.

NAŠI TALENTI jednog vrsnog poznavatelja ove književnosti, kakav je nesumnjivo Željko Ivanković, i to u maniri Hoda rubovima svjetova koja je u principu jedan otvoreni i intimni dijalog s jednom od najvećih svjetskih književnosti. Zanimljiv je, kada je riječ o ovome, dio iz prvog njemačkog dnevnika u kojem Ivanković govori o inferiornosti književnosti koja je nastajala u Istočnoj Njemačkoj u odnosu na onu iz Zapadne Njemačke. To je, rekli bismo današnjim popularnim nogometnim rječnikom, odnos koji je otprilike ravan odnosu kvalitete nogometnih reprezentacija dviju Njemački. Nogometnim Beckenbauerima, Böllu, Grassu, Lenzu, Walseru, Canettiju, konkurira tek Bertold Brecht, uvaženi dramatičar, ali i ideološka ikona jednog svijeta. Ivanković također na ovom mjestu koristi nogometni rječnik, s tom razlikom što on uspoređuje FC "Bayern" i berlinski "Dynamo".

U prethodno objavljenoj Ivankovićevoj zbirci u istoj ediciji, zapravo svojevrsnoj kompilaciji priča, Čovjek koji je odlazio u maglu, u kojoj autor, iz priče u priču, propituje narativne strategije i s lakoćom prelazi granice žanrova, postoji priča koja se zove Nedovršena priča o Marku Readeru u kojoj autor vidi sebe iz tuđe (sinovljeve) perspektive. Imamo tu na neki način onaj borgesovski odraz u zrcalu. Nadalje, ova priča je u neku ruku SF priča ispričana realističkim prosedeom, a ujedno i vječita priča o piscu i njegovu čitatelju. U priči je usput, ali ne i slučajno, pretpostavljam, spomenut Ray Bradbury koji je na neki način simbol svojevrsnog sakralnog pristupa knjizi i čitanju, što ne čudi, jer je Ivanković na neki način dio iste priče, barem kada je riječ o odnosu prema knjizi. Postoji jedan sjajan autopoetički tekst Raya Bradburyja o nastanku njegovog kultnog romana Farenheit 451, koji ima čak i elemente socijalne drame i koji pomalo podsjeća na Ivankovićeve dnevničke zapise Hod rubom svjetova, s tim da je Ivankovićevo iskustvo, za razliku od Bradburyjevog, više čitateljsko nego li spisateljsko. Ivanković u ovoj priči preispituje odnos Čitatelja i Pisca, kao univerzalnih simbola, i to jednog neobičnog čitatelja, stroja, odnosno kompjutora koji počinje pokazivati emocije i samim tim postaje subjekt jedne vječite priče o krhkosti ljudske dominacije nad onim što ih okružuje, poput Kubrickovog i Clarkeovog HAL-a 9000, te otvara niz pitanja jednog kompleksnog odnosa koji je zapravo bit, prapočelo književnosti i pripovijedanja.

TRAVANJ 2016.

Vladimir i natječaji Pisali smo prije 20 brojeva ("Bobovac" 236) o Vladimiru Rufu, danas maturantu gimnazije u Varešu, kako je tada s lakoćom osvojio prvu nagradu na natječaju Europske komisije s esejom "Moja i bosanska priča". Sada je ponovio sličan uspjeh na jednom drugom natječaju i potvrdio svoje literarne afinitete.

N

aime, EU info centar u BiH, sa sjedištem u Sarajevu, raspisao je natječaj za putopis na temu "Moje putovanje Europom". Kako si jedan vareški srednjoškolac ne može samo tako priuštiti obilazak kontinenta, a najmanje zbog toga da bi potom napisao kratki putopis za natječaj, Vladimir Ruf je iskoristio (što je bilo legitimno) svoje prethodno putovanje s vršnjacima iz Frame Bosne Srebrene u Italiju.

Frama (organizacija franjevačke mladeži) u ljeto prošle godine organizirala je "Franjevački hod" i prva je faza bila bolje upoznavanje vlastite domovine, pa su framaši iz drugih krajeva BiH došli u srednju Bosnu i propješačili od Viteza do Kiseljaka.

A onda se krenulo busom u Italiju na susret s mladima iz cijele Europe. Bio je to prije svega katolički pohod i susret, pri kojem su obiđene znamenitosti u Padovi, Assisiju (Asizu), Grecciu i LaVerni, a, kako navodi Ruf, središnji događaj bio je potpuni oprost grijeha u porcijunkuli u Asizu. Na ovo je putovanje išao još jedan mladi Varešanin i aktivni framaš – Boris Bošnjak. Cijeli je hod i program zamišljen u svrhu širenja franjevačkog duha, a duhovna pozadina putovanja i njeno tematiziranje u Rufovu eseju nisu ga diskvalificirali, naprotiv EU Info centar je zaista vrednovao sam rad odnosno literarni dar.

Vladimir Ruf

Na natječaj, stjecajem okolnosti raspisan nakon Rufova obilaska Italije, prispjelo je pedesetak radova iz cijele BiH i u prosincu prošle godine objavljena su imena 12 finalista. Za Rufa, koji je bio među njima, iščekivanje se nastavilo, a tada se uključio i Hrvatski radio "Bobovac" Vareš prenoseći informaciju o tijeku natječaja i ukazujući na koji se način može glasovati za mladog Varešanina i njegov rad, prema propozicijama EU Info centra. Ishod: Ruf osvaja drugo mjesto s podrškom od 567 glasova. Pobjednicima natječaja dodijeljene su tri nagrade, i to im je ostavljeno na izbor koji tehnički uređaj žele u vrijednosti od po 600 KM. Prvoplasirani Armen Tatarević iz Zenice opredijelio se za fotoaparat, trećeplasirana Ivana Papac iz Stoca za nagradu je izabrala televizor, a Vladimiru Rufu je trebao dobar mobitel (smartphone); tablet ga nije zanimao a prijenosno računalo je već imao.

Dodjela nagrada upriličena je 21. ožujka u prostorijama Ekonomskog i Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici gdje je ujedno održana prezentacija europskih programa za mlade.

Ovim putem želim zahvaliti svim osobama, facebook stranicama i web-portalima koji su me na bilo koji način podupirali kroz natječaj do postizanja ovog uspjeha, poručuje mladi Ruf u izjavi za naš list. Njegov nagrađeni putopis može se pročitati na stranici: http://euinfo.ba/eseji/ M. M.

UZ DAN SREDNJE ŠKOLE

Sjajna predstava Jedan sunčani dan mjeseca ožujka privukao je veliki broj znatiželjnika u Mješovitu srednju školu "NORDBAT-2" i dvoranu Općine Vareš – konkretno, bio je to petak, 18. ožujka 2016. godine. Toga je dana, naime, obilježen Dan škole i to raznovrsnim kulturnim programom, koji su priredili vrijedni učenici uz pomoć profesora i profesorica.

Kao i mnogo godina unazad, u predvorju srednje škole postavljena je izložba radova koju su uz pomoć profesorice Lare Brđanović priredili članovi umjetničke sekcije. Sama izložba bila je prodajnog karaktera pa su posjetitelji mogli i kupiti neki od brojnih eksponata.

A dok je u predvorju izložba "mirno stajala", mnogo dinamičnije bilo je u dvorani Općine Vareš. Tamo je, naime, održana predstava dramske sekcije pod nazivom "Hanuma ministarka", koja već svojim nazivom aludira na djelo iz BROJ 256

kojeg je nastala. Riječ je o drami Branislava Nušića (Gospođa ministarka), koja i više od devedeset godina nakon što je prvi put izvedena ima dosta sličnosti sa sadašnjim stanjem u bosanskohercegovačkom i općenito balkanskom društvu.

Drama ismijava mnoge pojave u društvu, poput neobrazovanosti, mita, korupcije, političkih previranja, poltronstva, veza i "štele", turbo-folka... Dvadesetak mladih glumaca, koje je kroz dva mjeseca skoro svakodnevno pripremala profesorica Berina Fatić, na kraju predstave dobili su gromoglasan i zaslužen pljesak.

Tako je obilježavanje ovogodišnjeg Dana škole završeno, a dramska sekcija srednje škole u suradnji s BZK "Preporod" priprema i nastupe po okolnim mjestima, dok svoj debitantski nastup izvan škole ima upravo u vareškoj kino dvorani – 15. travnja. To je kulturna manifestacija kakva se, nažalost, u našem gradu ne viđa često. Ali, tko zna, možda je ovo začetak jedne lijepe akcije i suradnje!

Vladimir Ruf

13

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 5. ožujka 2016. nakon duge i teške bolesti preminuo je naš dragi suprug i otac

U dubokoj boli i tužnim srcem javljamo da je zauvijek svoje oči sklopio naš dragi

ILIJA BRĐANOVIĆ

VJEKOSLAV DUSPER

(1938. – 2016.)

Sjećanje na njegov dragi i veseli lik ostat će zauvijek u našim mislima, srcu i molitvama.

Počivaj u miru, dragi naš!

Ožalošćeni: supruga Božana, kćerka Dragojana, zet Nenad, unuk Ivan sa suprugom, praunuka Lina i ostala rodbina

(13.XI.1957. – 10.III.2016.)

Tuga, bol i praznina ne prestaju. Uvijek si s nama, u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Hvala svim prijateljima, rodbini i poznanicima koji su bili uz nas u teškim trenucima i izrazili nam riječi utjehe i sućuti.

Tvoji najmiliji

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

našoj dragoj

S velikim bolom i tugom javljamo rodbini, prijateljima i poznanicima da je utihnulo veliko srce naše voljene

DRAGICI VIDOVIĆ rođ. Lovrenović (8.IV.1931. – 18.III.2016.)

SOFIJE BIROVLJEV Ante

Tvoja ljubav i dobrota ostat će vječno u našim srcima.

dana 20. ožujka 2016. u 81. godini života.

Pokop drage nam pokojnice obavljen je 22. ožujka u 15 sati na groblju "Stogić" u Varešu.

Počivaj u miru Božjem!

Sin Mijo, nevjesta Marija, unuka Sonja i praunuk Roman; sin Milenko, nevjesta Sokolka, unuci Jozo i Dinko, unuke Martina i Anamarija; kćerka Ivka, unuka Sanja sa suprugom Ćirilom i djecom, unuk Saša sa suprugom Draganom i djecom; kćerka Ruža, unuka Karnela sa suprugom Ivicom i djecom

Ožalošćeni: kćerke Ljilja i Lidija, sestra Barbara sa sinom, braća: Zdravko s djecom i Rafo, bratić Tomislav, unučad: Leni s Ivanom, Vladimir s Iro i Petros, praunučad: Afroditi, Nikola, Hora i Mirto, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji.

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 23. travnja navršit će se 40 dana od smrti naše drage

Dana 29. ožujka u 79. godini života preminula je naša draga

VERONIKA MOMČINOVIĆ

NADE VODOPIJA (1955. – 2016.)

Zauvijek ćeš ostati dio naših sjećanja.

Počivala u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

(1937. – 2016.)

Trajno ćemo te pamtiti po tvojoj ljubavi i dobroti.

Počivaj u miru Božjem!

Sinovi Eugen i Darko, nevjeste Vesna i Elena, zet Đuro, unučad Ivana, Daria, Igor, Andrej i Aljoša, te praunučad Milan i Nikola

POSLJEDNJI POZDRAV

SJEĆANJE

Dana 8. travnja u 89. godini života preminula je naša draga

(14.IV.2008. – 14.IV.2016.)

Dana 14. travnja navršilo se osam godina od smrti našeg dragog

JOZEFINA FRANJIĆ rođ. Malbašić (1927. – 2016.)

Ostat ćeš dio naših najljepših sjećanja.

Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: kćerka Katica s obitelji, sinovi Željko, Mladen i Alojz s obiteljima, brat Ljudevit s obitelji, sestre Marija, Sofija i Marta s obiteljima, te ostala rodbina

IN MEMORIAM

MARIJANA FRANJIĆA pok. Ilije S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim srcima i mislima.

Počivao u miru Božjem!

Supruga Jozefina, kćerka Katica, sinovi Željko, Mladen i Alojzije s obiteljima

SJEĆANJE (31.III.2004. – 31.III.2016.)

Dana 27. ožujka navršila se tužna godina od smrti našeg dragog

Dana 7. travnja u 64. godini života preminu

MILOŠ (Mikan) KRAJIŠNIK

MIJE TERZIĆA

(1952. – 2016.)

Slava mu!

Prijatelji

14

Počivala u miru Božjem!

BROJ 256

(1944. – 2016.)

Za tebe se dragom Bogu molimo, u srcu te čuvamo i beskrajno volimo. Počivao u miru Božjem!

Supruga Jelena, sin Slaven, kćerka Slađana, nevjesta Gordana, zet Dražan (Cako) i unuk Mateo TRAVANJ 2016.

SJEĆANJE

SJEĆANJE

(31.III.2004. – 31.III.2016.)

Dana 31. ožujka navršilo se 12 godina otkako je zauvijek sklopio svoje oči naš dragi suprug, otac, brat i djed

MARIJANA FRANJIĆ

LJUPKO PETROVIĆ

(6.I.1962. – 4.IV.2008.)

Uspomena na tebe vječno živi u našim srcima. Hvala ti za svu pruženu ljubav i dobrotu. Počivaj u miru!

"Majko... spokojno plovi nebeskim prostranstvima i vječno živi kroz našu ljubav... Hvala ti što si bila tako divna..."

Zahvalni: supruga Terezija i djeca s obiteljima

Tvoje Marijeta i Marijela

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(7.IV.2010. – 7.IV.2016.)

Dana 7. travnja navršilo se šest godina otkako nije s nama naša voljena supruga, majka i baka

(8.IV.2006. – 8.IV.2016.)

Dana 8. travnja navršilo se deset godina otkako nas je napustila naša draga supruga, majka, svekrva i baka

JELENA RAVLIJA rođ. Gavran Bol je ista kao i onoga dana kada si otišla, ali nikada nećeš otići iz naših srca, misli i sjećanja.

Počivala u miru Božjem!

Tvoji: suprug Jozo, sin Ranko, kći Sanja i unučad

U SPOMEN SLOBODANKI BABIĆ

MARIJA TROGRLIĆ rođ. Miletović Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: suprug Anton-Braco, sin Slaviša, nevjesta Irena, unučad Tina i Dario

TUŽNO SJEĆANJE na voljenog

(8.IV.2011. - 8.IV.2016.)

Uvijek si sa mnom, dobra moja Vareško. Sjećanje je kao pjesma koja teče bez prestanka, a u strofama tvoj dragi lik kod mene i kod tvojih prijatelja koji su te znali. Odjekuje refren od vareških brda do banatske ravnice. A ovih pet tužnih godina odkad te nema tako su teške, o sudbino, zar je baš moralo tako da bude.

JOSIPA ZEKIĆA (9.IV.2015. – 9.IV.2016.)

Vrijeme ne donosi utjehu već bol i istinu da više nisi tu. Za ljubav i dobrotu koju si nam pružio, za pažnju i toplinu, za veliko srce – hvala ti. Volimo te.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Tvoj jedini brat Bobo

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

Na naše drage roditelje

(14.IV.2006. – 14.IV.2016.)

DRAGICA MARTINOVIĆ

Na našeg dragog supruga, oca i djeda

(6.IV.2005. – 6.IV.2016.)

MIHOVILA MIJU BRĐANOVIĆA

LJUBOMIR MARTINOVIĆ

S ljubavlju i poštovanjem sjećamo te se sve ove godine. Počivaj u miru Božjem!

(11.IV.2005. – 11.IV.2016.)

Ostat ćete vječno voljeni i nezaboravljeni u našim srcima.

Neka vam je vječna slava!

Vaša djeca s obiteljima

Tvoji: supruga Evica, kći Nada, sin Zlatko, snaha Ljilja, zet Petar i unuke Ena, Mihaela i Andrea

POSLJEDNJI POZDRAV

IN MEMORIAM

Dana 15. travnja navršavaju se tri godine otkako je preminula naša draga

Dana 22. travnja navršit će se 32 godine od smrti našeg dragog oca

ANICA KOKOR rođ. Dugonjić (1928. – 2013.)

Ostaješ dio naših najljepših uspomena.

Počivaj u miru!

Kćerka Ljerka, sin Dario, zet Josip, nevjesta Zdenka, braća Miroslav i Ivica s obiteljima, unučad Paula, Ante, Josip i Antonela, te ostala rodbina

Tvoja djeca s obiteljima

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(23.IV.2006. – 23.IV.2016.)

(23.IV.2015. – 23.IV.2016.)

JOZO MILETOVIĆ

KATA MIRČIĆ

Navršava se i deseta godina kako nisi s nama, ali nikad ne prestajemo misliti na tebe. Neka ti dragi Bog da vječnu slavu za tvoju iskrenost i dobrotu koju si imao za nas.

Počivaj u miru Božjem!

Draga mama i bako, prošla je tužna godina otkada nisi s nama, i još mnogo će proći, ali ti ćeš ostati u našim mislima i srcima.

Svjetlost vječna neka ti svijetli i čuvali te anđeli nebeski!

Miroslav s obitelji

Supruga Anđa i djeca TRAVANJ 2016.

IVE PETROVIĆA (22.IV.1984. – 22.IV.2016.)

Putem tiska te spominjemo, a u životu gotovo svakodnevno o tebi pričamo.

Počivaj u miru!

BROJ 256

15

IN MEMORIAM

ISPOD PRAŠINE TUŽNO SJEĆANJE

Stanje pred sječu Begina gaja (III)

KRISTA SARIĆ

Razbjesni se Pavković: o, taj prokleti lopov, ta vucibatina, taj ološ, izbacit ću ga neka mi više ne izlazi pred oči, to se on namjerice zapio, samo da ne siječe ovaj prokleti Gaj! To, međutim, da će ga izbaciti iz službe Pavković nije mislio baš ozbiljno jer je Gušavac za trijezna stanja bio jedan od najvrednijih i najspretnijih radnika Malkontijeva poduzeća: bolji se vođa sječe nije mogao u čitavoj Krajini naći. Zato mu se i gledalo kroz prste i primalo ga, poslije kada bi došao sebi, ponovo u posao.

Međutim, Gušavac opet ne bi toliko razjario Pavkovića – ta, i prije se on zapijao i ostavljao posao – da upravo sam Pavković nije pustio na dopust skladištara sirove japije, Mijata Glavonju, koji je Gušavca za tih njegovih izostanaka i pijača redovito zamjenjivao. Kao po nekoj pakosti, upravo ovaj put razboljela se Mijatu žena, on digao sedam dana (dakako neplaćenog) dopusta i odveo je neposredno pred Gušavčevo provodivo u Prijedor, majci. Ukratko, napravila se čitava zbrka.

I u tu zbrku, te Pavkovićeve jade, dok je razmišljao koga bi poslao sutra da siječe Gaj umjesto Gušavca i Mijata Glavonje, a ne nalazi nikoga zgodna, uletio dželepčija i neke vrste trgovac svim i svačim, Rizo Hadži Ibrin. Bio je sumrak i inženjer Pavković nije još palio svjetla već usplahireno šetkao po poslovnici mrk i ljut, onako krupan i nezgrapan, da su se sve podovi tresli, prebirući po glavi tko bi mogao doći u obzir, skidajući tako srdit sva sunca i svjetla nebeska, kad je Rizo Hadži Ibrin pokucao i unišao. Stao Rizo pokraj vrata, omalen, suhonjav, s potkresanim brkovima i lukavim lisičjim licem, s dva zejtinasta igrava oka, i pričekao neće li ga Pavković osloviti. No Pavković, kao da ga nije ni opazio, nastavio svoju šetnju tamo i ovamo, ne zanimajući se ni najmanje za Rizino prisustvo. Čekao Rizo tako dugo, polazio pogledom po Pavkoviću, po pisaćoj mašini, po stolu s nekakvim spisima, zagledao se u svoje žute – pačja opna – cipele, buljio u nogavice pantalona, obazirao se na sve strane dok mu nije dojadilo, i progovori: – Gospodine inđiliru!

Pavković ga pogledao sav začuđen: – A otkud ti tu?

– Ma, ja sam kucao i ušao, ali vi me ko ne vidite.

– Koje dobro, Rizaga?

– Vala, dobro nije.

– Ja šta je onda?

– Pa evo, vi znate, da sam ja za vas i pilanu, gospodine inđiliru. S vama ja trgujem i goveda vam prodajem i sve drugo što treba, i prijatelj sam vam, nek me Bog ubije ako nisam. Pa eto, pročulo se da hoćete šjutra Begin gaj da siječete. I narod veli: hajde Rizo, reci gospodinu inđiliru – ti si s njim dobro, a iz našeg si sela, čojk domorodac – Gaj je svetinja, reci mu, i treba narodu. Narod poštuje svoje stare i hoće da mu se ostavi ono što su mu oni namijenili. Jest, biva tako, upravo tako. Pa zamoli gospodina inđilira da se okani Gaja i ne dira u sirotinju. Mi bi sami do njega došli, ali on ne bi s nama htio razgovarati i prekjučer nas je potjerao, nego mu ti otiđi i reci. Neugodno je to, ja znam,

(23.IV.2003. – 23.IV.2016.)

VLADO SARIĆ (4.V.2004. – 4.V.2016.)

S ljubavlju koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme ne liječi, uvijek ćete živjeti u našim srcima. Počivali u miru Božjem!

Vaša djeca: Marija, Željka, Željko i Katarina

Ankica Marić (rođ. Barnjak) 1966.-2012.

Ivo Barnjak

1928.-2001.

Pokoj vječni daruj im Gospodine.

IN MEMORIAM Dana 25. travnja navršit će se sedam godina od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda, svekra i punca

CIPRIJANA BOŽIĆA (25.IV.2009. – 25.IV.2016.)

Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga, djeca, unučad, nevjesta i zet

IN MEMORIAM IVO PENTIĆ (20.IV.1999. – 20.IV.2016.)

TOMKA PENTIĆ (26.VI.2008. – 26.VI.2016.)

Samo mi koji vas neizmjerno volimo znamo kako je živjeti bez vas.

Prazninu nam ispunjava molitva i nada da ste našli svoj vječni mir.

Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

SJEĆANJE Dana 29. travnja navršava se 19 godina otkako je preminuo

MIJO BARIĆ (Bjelobrk) (1932. – 1997.)

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivao u miru!

Stijepo s obitelji

SJEĆANJE Dana 1. svibnja navršit će se šest godina otkako nije s nama naš dragi suprug, otac, djed, punac i svekar

BOŽO PAVLIĆ (1.V.2010. – 1.V.2016.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Tvoji najmiliji

16

BROJ 256

OBAVIJEST Prijatelji prerano preminulog Varešanina Davora Vidovića organiziraju i ove godine memorijalni nogometni turnir u Komiži na otoku Visu. Turnir će se održati 29. i 30. travnja. Pozvani su svi prijatelji i poznanici pokojnog Davora na zajedničko druženje u spomen na ovog izuzetno dobrog čovjeka.

TRAVANJ 2016.

Godine 1906., 14. siječnja, u Varešu je rođen Novak Simić. Pisao je pripovjedačku prozu, članke i kritike iz područja književnosti i filma. Godine 1956. nagrađen je prvom nagradom Saveza književnika Jugoslavije za roman "Braća i kumiri", a dobitnik je i nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1973. Umro je u Zagrebu 1981.

O stotoj obljetnici njegova rođenja, iz pera književnika i kritičara Željka Ivankovića, objavili smo u našem listu (broj 133, siječanj 2006.) osvrt na Simićevu biografiju i bibliografiju.

No, kako dosad iz književnog opusa Novaka Simića nismo objavili ništa (osim "Poemu o ocu i željezari"), u povodu 110. obljetnice njegova rođenja odlučili smo u nekoliko nastavaka prenijeti jednu pripovijetku iz njegova posljednjeg djela izabrane proze "Ljubav Stjepana Obrdalja", objavljenog u Zagrebu 1958. godine.

Pripovijetka Novaka Simića ali poslušao sam ih i eto vam kažem, gospodine inđiliru. Šta će vam taj Gaj, ima još hrastove šume, nije vam dogorjelo do nokata, zašto da se zamjerate narodu i omrzavate s njim. Jer narod kaže: ako inđilir svejedno i protu naših molbi nakani posjeći Gaj, mi nećemo dati pa kud puklo da puklo, ne damo svoje. I ja sam vam rekao sve što narod kaže i učinio sam svoje.

Rizo Hadži Ibrin pogleda očekujući Pavkovića.

A u Pavkoviću je sve vrilo. Tu stoji, evo, nekakav dželepčija, nekakav sumnjivi trgovac za koga se priča da osim stoke trguje bijelim robljem, mami sviračice i kasapske sluškinje u sarajevske bordele, i donosi mu prijetnje naroda. I još se usuđuje nazvati njegovim prijateljem, ova drska njuška. I smješka mu se još podmuklo pasji sin (ili se Pavkoviću samo pričinjavalo)! Poslije Gušavca i Mijata Glavonje još i to. Dreknu zato Pavković, sav izvan sebe od huje, i to nekakvim čudnim, sitnim glasom, skoro gušeći se, i uhvatio Rizu Hadži Ibrina i počeo ga tresti kao kakvu krušku.

– Ajde do đavola i ti i koji su te poslali, razumiješ li? A Gaj će se posjeći, pa da se svi na glavu posadite! Žandare ću ja njima, ničijim sinovima, pa da vidim tko će onda da pisne. Malkontiju ste vi mogli prijetiti, a ne meni. Jer ja sam, ja sam... – Pavković malo zastao jer mu nije dolazila na um nikakva dobra poredba – ja sam: ja! Jest, upravo ja, a ja se s vama neću natezati. I to još upamti – te Pavković još jače uhvatio Rizu – da ja nisam tvoj prijatelj, nisam niti ću biti; baš mi trebaju takvi!

Rizo se mirno trže iz ruku i pođe, ne gledajući ga.

– Kajat ćete se vi za ovo, gospodine inđiliru, neće biti baš tako lako s Gajem, kako vi mislite.

Pa zalupi vratima i ode.

Dok Pavkoviću najednom, kako Rizo lupka po predsoblju izlazeći, pada na um da je Milan Rastovčanin, pomoćnik gatermajstorov, suparnik Rizin kod Johane, kćerke starog Švabe mašiniste, da se njih dvojica mrze i ne trpe sve zbog nje, jer dje-

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

vojka je, kao i sve ostale, drago joj da se otimaju dvojica, a gleda gdjekad i trećeg.

Upaljenica je to, govori stariji svijet, drago joj muško. Nije ona za jednog, pa ni za dvojicu, treba joj bataljun. I ta se misao o Johani mašinistovoj i suparništvu lijepi inženjeru Pavkoviću onako bijesnom za svijest i ne pušta ga. Lijepi se kako se znaju lijepiti kojekakve bespotrebne sitnice i malenkosti o nekoj osobi s kojom razgovaramo ili o njoj mislimo: sjećamo se mi svega i svačega što je u nekoj vezi s njom, pa je i ta misao o Milanu Rastovčaninu došla Pavkoviću jedino napamet zbog pojave Rize Hadži Ibrina i u dodiru s njim.

Jer, inače, niti Pavkovića zanima Milan Rastovčanin, niti ga se tiče. I dok mu titra misao, strelovito i hitro, o ovoj u svakom pogledu beznačajnosti i hoće da se izgubi, iznenada i bez ikakva vidljiva uzroka Pavkoviću se objašnjava da treba poslati sutra na sječu Begina Gaja upravo Rastovčanina. Sve se to događa brzinom munje ili svjetlosti: Rastovčanin nije tko god nego mladić pribran i svjestan, s tri razreda srednje škole i daleko odskače od ostalih, a onda, nije iz ovih krajeva nego negdje iz Hercegovine – dakle, gatke neće imati na njega utjecaja, a usto je i lično hrabar i požrtvovan – znat će istupiti prema seljacima i neće se bojati. I Pavković se ne može čudom načuditi kako mu prije nije Rastovčanin došao na um: ne bi se toliko grizao i ljutio. Zazvoni, sav odobrovoljen ovim rješenjem, i posla momka da Rastovčanina bilo gdje pronađe i dovede k njemu. (nastavit će se)

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

TRAVANJ 2016.

BROJ 256

17

60 GODINA ZAJEDNO

Ljudevit i Zora Gavran

Od Švrakina sela do Sydneyja Piše Ana Šurkić

Z

a veliki broj ljudi koji odluče stupiti u brak pojam je doživjeti neku malo veću godišnjicu braka. Prvo možda 5, pa onda 15, nakon čega slijedi srebrnih 25. Drugima bi možda bilo i toliko dovoljno, jer i ne slute da bi mogli doživjeti nešto zaista rijetko, kao primjerice 50 godina u bračnim vodama ili takozvani zlatni pir, koji je za mnoge vrhunac krune koju možeš osvojiti u bračnoj zajednici.

No, naravno zlatni pir nije vrhunac i uvijek ima nešto veće, nešto bolje, nešto što je toliko rijetko da je skoro nečuveno... a to je... 60 godina bračnog života ili dijamantni pir.

Takav poseban događaj i blagoslov imali su priliku doživjeti Zora i Ljudevit Gavran koji su se 28. veljače davne 1956. godine vjenčali u Sarajevu u crkvi sv. Josipa na Marindvoru. Točno 60 godina kasnije, u dalekom gradu Sydneyju, okruženi svojom djecom, unučadi i praunučadi, kao i najbližom rodbinom i prijateljima, proslavili su tu veliku čast da im je u zajedničkom životu podareno doživjeti čak 60 godina bračnog života, u kojemu su dijelili i lijepe i ružne trenutke te jedno drugom bili potpora i u dobru i u zlu.

Slavlje su organizirala njihova djeca koja su itekako svjesna rijetkog događaja što su ga njihovi roditelji dočekali i, želeći to proslaviti, pozvali su najbližu rodbinu i prijatelje na svečanu večeru u restoranu najvećeg hrvatskog kluba u mjestu "Punchbowl". Bilo je tu i pjesme i plesa, ukusne hrane i smijeha, dok su gosti zajedno sa svojim domaćinima proslavljali ovaj jubilarni događaj.

Zorini i Ljudevitovi počeci nisu bili tako raskošni kao slavlje njihovog dugogodišnjeg zajedništva, ali, iako skromni, bili su to počeci začeti u istinskoj ljubavi i međusobnom poštovanju jer, da je bilo drugačije, kako i sama Zora kaže, ne bi uspjeli stići ovako daleko u svom zajedništvu.

"Sve se može ako je prava i istinska ljubav podloga. Poslije dolazi razumijevanje, poštivanje, međusobno pomaganje i treba nastojati da izbjegnete neke stvari za koje znate da vašem supružniku smetaju", mudro ističe Zora.

Upoznali su se 1953. godine na proslavi Nove godine u domu kulture na Pržićima. Te večeri su zaplesali i nakon dvije godine zabavljanja vjenčali se u Sarajevu u intimnoj ceremoniji. Nakon sklapanja braka, Zora i Ljudevit su živjeli u Švraki-

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com

Vijaka b.b., 71330 Vareš Bosna i Hercegovina 18

nom selu kod Samačke na Pržićima u zajednici gdje je Zora, kao što je u to vrijeme bilo normalno, bila čak deseti član obitelji. Tu im se rodila prva kćerka Dijana u uvjetima koji su mnogima danas nezamislivi. Nakon nekoliko godina provedenih u zajednici imali su sreću odseliti u djedov stan, gdje su imali samo sobu i kupatilo, ali i svoj mir, što je bilo najvažnije.

U svojoj novoj kući, koju su vremenom uspjeli nadograditi i urediti po svom stilu i ukusu, imali su lijep život. Tu im se rodilo još troje djece: Biljana, Rudolf i Elena. Ljudevit je radio na Breziku i kod visoke peći kao smjenovođa i poslovođa, dok je Zora svoj život posvetila djeci i obiteljskim poslovima. Zora ističe da su za sve poslove, koje se trebalo odraditi, bili "svoji majstori" i sve se stizalo od štale i njive, do pletiva i brige oko djece. Također se o Zori i Ljudevitu uvijek govorilo – a i dalje je tako – da su uvijek bili ljudi koji su držali do sebe i uvijek bili gospodski odjeveni.

Kako to inače biva u životu, kada izgleda da sve ide onako kako treba, nešto se ipak desi da sve preokrene i natjera čovjeka da počne graditi svoj život iznova, a u slučaju Zore i Ljudevita kao i stotina tisuća drugih ljudi u Bosni i Hercegovini, to je bio posljednji rat. Nakon što su, kako Zora opisuje, 1993. godine protjerani iz Vareša, došli su u Kiseljak gdje su proveli sedam mjeseci. Put ih je dalje odveo u Hrvatsku odakle su uspjeli dobiti papire za Australiju zajedno s troje od svojih četvero djece. Njihova kćerka Biljana se u to vrijeme već bila nastanila u Njemačkoj. U Australiji njihovi počeci nisu bili laki.

Isprva su živjeli s rodbinom, dok se nisu odvojili u svoj stan, a uz sve to valjalo se još naviknuti na novi jezik, novu kulturu i novi način življenja. No, vremenom je bivalo lakše i u Australiji su uspjeli steći svoj lijepi mir, okruženi svojom djecom, četvoro unučadi i troje praunučadi.

Zora se osvrće na posljednjih 60 godina braka kao da je jučer bilo i ističe da su obadvoje jako radosni što su imali sreću da dožive tako veliki jubilej. Da su uvijek u Zorinom i Ljudevitovom bračnom životu cvjetale ruže, nisu, ali u kako i sama Zora veli: brak je svetinja od koje se ne odustaje i za koju se treba boriti, a naravno borba je lakša – citirat ću ponovno Zorinu ključnu izjavu – kada je istinska ljubav podloga za nju.

BROJ 256

TRAVANJ 2016.

IZ STARIH ALBUMA

KATOLIČKI DUH VAREŠA Evo, nakon onih u prošlom broju, još jedne fotografije koja dokumentira jednu davnu procesiju u Varešu, o kojoj nažalost nikakve podatke nemamo. Fotografiju nam ustupi Darko Kentrić, čiji je djed (kako smo naznačili, prenoseći jednom prije njegove fotografije u ovoj rubrici) bio prvi vareški fotograf.

Druga fotografija datira iz 1948., a riječ je zapravo o tadanjoj razglednici koja prikazuje unutrašnjost vareške župne crkve prije šezdesetak godina. Ova je fotografija-razglednica bila u vlasništvu (nedavno preminule) Sofije Birovljev.

UPLATE ZA FOTOMONOGRAFIJU Zbog čestih upita, do daljnjega iznova ćemo objavljivati brojeve računa koji su namjenski otvoreni za sponzorske i donatorske uplate iz zemlje i inozemstva, a u svrhu potpore izradi fotomonografije radnoga naziva "Vareš kroz stoljeća". O tome kako će biti kategorizirane uplate (sukladno iznosima) upućujemo na članak objavljen u listu "Bobovac" broj 250, str. 13. A brojevi računa su: (za uplate u KM) 3385802224035182, svrha doznake: donacija (ili sponzorstvo) za izradu fotomonografije "Vareš kroz stoljeća". Primatelj je: HKD "Napredak" – Podružnica Vareš. Iste naznake važe i kod uplata iz inozemstva uz: IBAN BA39 3385 8048 2428 8089 i SWIFT UNCRBA 22. Računi su otvoreni kod UniCredit Bank Vareš.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

TRAVANJ 2016.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 256

19

NEDJELJNA (OP)HODNJA

PO\OH LIJEVO, NA KRIŽANJU STAZE Opet nedjelja, kosu mrsi topli razvigorac, hajde – rekoh – da se opet malo prošeće kad je već toliko uranilo ovogodišnje proljeće. Kuda? Ma, lijevom ću stranom zvjezdanskog križa (Križ – manja skupina kuća s vijačke strane planine Zvijezde). Ima jedna Thompsonova pjesma koja lijevo isključuje, veli "tu ne ide nitko", ali ja ne volim da mi se tako određuje. Slijedim planinarsku markaciju, to uvijek nekamo vodi.

S Papratnoga brda pukao pogled "do pola Bosne", a znatiželja vuče još više naprijed. I tako dođoh na Sokolj. Tu mi opet na um pade Thompson i njegovi "vuci, vile i hajduci", jer upozoriše mještani: tu ti, bona, ima medvjeda i vukova. U stjenovitoj zavali, na posljednjim krpama snijega, čudni tragovi. Stvarno: vučje trlo. Nije mi svejedno, ali hvatam pravac dalje, zalazeći u tamniju zvjezdansku šumu. Na križanju sam i ponovo dvojim: hoću li sad desno, prema Ponikvi, ili lijevo, prema Tribiji. U sjećanje mi dolazi priča jednog vareškog učitelja, koji je baš ovuda tragao za gljivama, vagnuo strmu niz potok i treći dan se, kažu, pojavio pitajući kud je put za Vareš. Držim se ja putokazne daske, od nje nevješto izrezan ispružen prst što usmjerava na srednji put, i tako upravim k Zarudju. Iskrsnem pred vigvam, Babića mljekara, iznad je brvnara, Franjića što koke nosilice drži. Zarudje je mjesto farmera i pitome ljepote. Pod nogama dolina Krivaje, prostrla se da oko ne može sve sagledat'. Pa, ljudi, ovo je Bosna naša, a što uradismo od nje...

Nakon razgovoruše s domaćinima, strmu ću za Vareš. Stanka na ribnjaku uz šum vode i porciju pastrve, tako lijepo hrskave da ni rep neće ostati nepojeden.

Kroza Stijene nosim ceker napunjen stričkim sirom, domaćom tjesteninom i da ostalo ne nabrajam, a jastreb više mene stao i kontra vjetra vragolanski lebdi.

Tekst Dunja Šego | Foto Josip Klarić