LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXII. • BROJ 260 • KOLOVOZ 2016. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
ISSN 1512-813X
9 771 512 81 300 6
UVODNIK
Između dva broja
U
Turskoj se polovicom srpnja desio neuspjeli vojni puč, a podrobniji analitičari su, zbog više nego diletantske izvedbe, govorili o njemu kao o prozaičnom i svjesno dopuštenom. Kakogod, uslijedila je masovna čistka svih koji su nasjeli na tu avanturu, a zagovaralo se i uvođenje smrtne kazne, zbog čega se učvršćeni turski predsjednik Erdoğan našao na udaru europskih kritika. I onda, dogodi se nešto što je izgledalo nemogućim koji mjesec unatrag, a predstavlja zaokret na globalnoj sceni: susret Erdoğana s ruskim predsjednikom Putinom. Dva smrtno posvađana državnika brzo su uvidjeli "zajednički interes" nakon zahlađenja odnosa Ankare i Zapada. Naime, posjet turskoga predsjednika Rusiji njegov je prvi odlazak u inozemstvo nakon neuspješnog vojnog puča te ujedno njegov prvi susret s ruskim predsjednikom nakon ozbiljnog incidenta u studenom prošle godine kada je Turska srušila ruski avion na sirijskoj granici. Svađa do koje je tada došlo rezultirala je veoma teškim riječima i optužbama, a zatim i potpunim prekidom političkih, te drastičnim ograničenjem ekonomskih odnosa. Rusija je uvela sankcije Turskoj, obustavila letove, "zabranila" odlazak na godišnji odmor u Tursku te tražila ispriku. Prošlo je pola godine do Erdoğanove isprike i sućuti, a Putin mu je "uzvratio" suzdržavanjem od komentara na nesmiljeni obračun s pučistima. Tako se obnovila "romansa" za koju je objašnjenje vrlo jednostavno: obje su zemlje otuđene od Zapada i ekonomski veoma ovisne jedna o drugoj. Erdoğan je, naravno, "prodao" svijetu sasvim drugi razlog za svoj potez, objašnjavajući da je to bilo čisto emotivne prirode: – Zapadni svijet nije u skladu s vrijednostima koje zagovara. Umjesto da pokažu empatiju, zapadni vođe su reagirali su-
protno. To nas rastužuje i neprihvatljivo nam je – kazao je on. Skoro pa preslika te situacije dogodila se na našoj političkoj sceni kad je Izetbegović otišao na noge Dodiku u tzv. istočno Sarajevo. Bilo je to jedne tople nedjeljne večeri, u restoranu "Barka", i sve nešto zvuči kao bajka. Ondje oni, bez Čovića, časkom postigoše dogovor o famoznom "mehanizmu koordinacije". Romantiku na stranu, Čović je odmah nakon postizanja dogovora izrazio nezadovoljstvo što je mehanizam koordinacije usuglašen bez nazočnosti predstavnika hrvatskog naroda, jer to – već u postupku dogovora – miriše na preglasavanje. Ali, zaboga: zašto se ti ljudi ne sastaju ponedjeljkom ujutro na radnim mjestima, u zgradi institucija, i zašto ondje ne postižu dogovore? Zbog čega kroz nedjeljni suton sijevaju silna rotacijska svjetla i cestama jure policijske pratnje, iskaču da šefu pridrže vrata mrgudi bodyguardi...? Izetbegovićevo je objašnjenje erdoganski benigno: – Pitate se zašto u restoranu? Zašto ne!? K'o da je bitno gdje se sjedi, i mi smo ljudi. Dvije godine nisam otišao na odmor i čovjek poželi malo opušteniji ambijent i zasiti se institucija – vajkao se bošnjački lider i par dana kasnije pozvao kolegu Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH s kojim sjedi u istoj zgradi, valjda su ured do ureda, da se i oni nađu za restoranskim stolom, u Konjicu, objekt "Orahovica". Premda je Čovićev kabinet demantirao da će takvoga sastanka uopće biti, Izetbegović je nakon 40-ak minuta uzaludnog čekanja objasnio novinarima da su "koalicioni partneri iz HDZ-a BiH propustili jedan važan sastanak na kojem su se mogle dogovoriti važne stvari za državu. I propustili su burek i ribu". U ovo vrijeme kad bh. građani iz inozemstva dolaze u zavičaj na odmor i kad su oni ti koji se okupljaju po burecima i ribama, ovakvo vladanje državnika zasigurno nije ohrabrujuće.
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Kršteni: Dilano Matić (Blaženka i Alene), Viktor Eduard (Thomasa i Božidarke). Vjenčani: Marin Pavlić i Suzana Dodik. Umrli: Jozefina Liješnić rođ. Klarić (1934.), Ana Knih rođ. Andrijević (1933.), Anto Glavočević (1943.), Janja Franjić rođ Iličić (1944.).
ŽUPA BOROVICA Umrli: Radoslav Matić (1962.). Umrli: Slobodan Savić (1952.), Janja Ilić rođ. Filipović (1924.), Marija ŽUPA VIJAKA Jurkić (1945.), Ljubomir Jakić (1939.). Na naslovnici: kupljenje sijena na Pogari (foto: M. Majdandžić)
2
BROJ 260
ZAHVALE Umjesto ilustracije na ovoj stranici ovoga puta donosimo fotografiju ulja na platnu (70x50) koje smo dobili kao predmet za prodaju i da pritom ostvareni prihod postane autorov novčani prilog listu "Bobovac". A autor ovog djela i naš donator je Mario Parić, stoga mu zahvaljujemo! Također zahvaljujemo na donaciji i motoristu Goranu Višnjiću koji je u sklopu svoga pothvata i humanog projekta "Ride About" od stečenih prihoda priložio 200 KM za list "Bobovac"! A u Varešu se ovoga ljeta, tijekom brojnih susreta i onih trezvenih diskusija, baš začinje inicijativa za povratkom generacije koja je negdje u zemljama Zapada uskoro pred mirovinom. Bi li to bila manja ili veća grupacija, zavisi od pionirâ ove zamisli. Situiran, inventivan, politički neovisan – novi krug ljudi takvog profila mogao bi biti samo u interesu ovoga grada, premda je moguće da postoje i drugačija mišljenja. Možda se u nekog jave primisli o ugroženosti postojećeg koncepta, koji glasi otprilike: nikome ni naprijed – a bogme ni nazad!
DONACIJE ZA "BOBOVAC" Zrinka Jotić, Nizozemska – 46 KM, Borka Marković, SAD – 50 USD, Vesna Mijatović, Hrvatska – 20 €, Marija Barkić, Nizozemska – 20 KM, Nada Dodik, Njemačka – 50 €, Zlatko i Dajana Glavaš, Švedska – 100 KM, Zoran Jozeljić, Australija – 100 KM, Ljudevit i Zorka Gavran, Australija – 100 AUD, Stela Zlović, Hrvatska – 50 €, Ankica Pejčinović, Hrvatska – 40 Kn, Čedo Jakić, Australija – 50 KM, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, Stjepan, Vesna i Ana Milićević, Nizozemska – 50 €, Mato Matošević, Austrija – 50 €.
Svima hvala lijepa! KOLOVOZ 2016.
VIJESTI
I BÎ "PEKIJADA"
SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Dana 28. srpnja 2016. godine održana je 38. sjednica Općinskog vijeća Vareš na čijem se dnevnom redu našlo 13 točaka. No, na prvo se mjesto prometnula informacija o elementarnoj nepogodi, koja je četiri dana ranije zahvatila Vareš i prouzročila znatne štete u pojedinim dijelovima općine. Neki od vijećnika iznijeli su na to svoju opasku da bi štete mogle biti kudikamo manje kad bi se Šumarija i njeni uposlenici iole domaćinski ponašali prilikom eksploatacije. U obranu je rečeno da su strojevi Šumarije odmah priskočili u pomoć kako bi se ceste zatrpane nanosima osposobile za promet i tako nikom ništa do sljedećeg proloma oblaka. Kao glavna točka razmatrano je polugodišnje izvješće o izvršenju općinskog proračuna. Prema onome što je iskazano u brojkama, polugodište je završeno s pozitivnom bilancom od 150 tisuća KM, a s druge strane poznato je da Općini visi za vratom mač Porezne uprave. Sada je tu malo kome jasno kako se dešava da istodobno postoji i višak prihoda i dug pod prijetnjom blokade računa. Posebno su zanimljiv pristup zauzele vijećnice SBB-a, izuzevši sebe od svake rasprave i kazavši na kraju kako su tome pribjegle da im ne bude prigovoreno što diskutiraju u vrijeme zahuktavanja predizborne kampanje. Uglavnom izvješće je usvojeno, a "plus u dubiozi" ostaje.
Inicijator "pekijade" Zdravko Barkić
Spoj tradicije i prijateljstva Ima ona uzrečica koja kaže "kruži kao kiša oko Kragujevca", pa je tako nekako i natjecanje u spremanju najboljeg jela ispod peke kružilo oko Oćevije (par godina održavano ispred gradske osnovne škole u sklopu proslave Dana općine Vareš) dok u subotu 6. kolovoza 2016. "pekijada" nije došla gdje joj je i mjesto. Kružila je toga dana doista i kiša oko Oćevije, prijepodne solidno i zalila, ali nije mogla omesti trud organizatora, volju sudionika i nadasve viziju Zdravka Barkića – koji je bio začetnik i vodeći realizator ideje organiziranja "pekijade" u Oćeviji. Jedna je stvar sigurna: manifestacija je uspjela i pokazala prostranost oćevske duše. Komercijalni faktor ovdje definitivno nije bio ispred nastojanja da se ljudi prije svega srčano druže, na što su uzvratili sudionici došavši bez ikakvih nacionalnih i drugih predrasuda, glupost je to i spominjati. Stotine ljudi pohrlile su na ovaj događaj, organiziran dakle prvi put, i svatko je našao neki svoj kutak na nekoliko mini lokacija ispresijecanih rječicom, a kao trajni problem u današnjem vremenu prekobrojnih automobila ostaje nedostatak prostora za njihovo parkiranje. Put do Oćevije pronašli su i mediji, a posebno treba istaknuti dolazak HRT-a u ovo mjesto pod Zvijezdom. Oćevke i Oćevci stavili su u ponudu sve same domaće proizvode: kako zanatske, tako i kulinarske, i sve je bilo kako i dolikuje ovom kraju – kulturno i uredno. Pokraj toga šarenila i bogatstva gastronomskih mirisa čovjek lako može zaboraviti zbog čega je došao, a 20 je ekipa u redu da ih se spomene. One su poput zapetih pušaka čekale znak za početak natjecanja, a onda i proglašenje koje se, sudeći po iskazanoj radosti pobjednika, očito shvatilo kao prestiž. Pa krenimo od inozemnih sudionika: Restoran "Zakrakovc" –
Šentjernej (Slovenija), "Vrbik" – Zagreb (Hrvatska), "Mamuranti" – Sremski Karlovci (Srbija), "ZagOs" – Zagreb (Hrvatska) i Bački Brestovac – Odžaci (Srbija). Iz drugih bh. gradova došle su tri ekipe: "Sačeri" iz Olova, "Živinički sokolovi" iz Živinica i predstavnici lovačkog društva "Doboj jug". Lokalnih ekipa bilo je s raznih strana vareške općine, počevši od domaće ekipe "Oćevije" (koja je imala hendikep domaćeg terena, ali – ako smije novinar stati naspram kulinara i suda stručnog žirija – možda i najukusniju peku), bila je tu i ekipa koja se nazvala uopćeno "Vareš", zatim "Kapetanović" iz Brgula, udruga žena za ruralni razvoj "Zvijezda" iz Stupnog Dola, "Harauzi" s Budoželja, "Vrovci" su isto predstavljali svoj kraj, ćevabdžinica "Parić" je branila imidž svoga ugostiteljskog objekta, planinarsko društvo "Perun" i lovačko društvo "Zvijezda" na megdan su izašli kao oni koji znaju spremiti jelo u prirodi, pa i kafići su sastavili dvije ad hoc ekipe – diskoteka "City" i caffe "Macho", a ekipa Javnoga komunalnog poduzeća locirala se najdublje ukraj, zapravo uz objekt koji im je u nadležnosti i iz kojeg se vodom napaja gradsko područje Vareša. I tako to biva, pobijediše upravo oni, na drugome mjestu završiše presretni Dobojlije, treće pripade "Cityju". Za nagradu su pobjedničke ekipe dobile komplet peku, čija je veličina bila razmjerna osvojenom mjestu i one su djelo majstora iz preostala tri oćevska majdana – Jozeljića, Gogića i Vijačkića, a komunalci svoju darovaše motoristu Goranu Višnjiću, u čast njegova pothvata i dolaska iz Australije na motoru u Vareš i rodnu Oćeviju. Tim je potezom zapravo potvrđen smisao ove manifestacije: druženje i nadmetanje u prijateljstvu i ljudskim gestama. Pa dogodine opet! M. Marijanović
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info KOLOVOZ 2016.
BROJ 260
3
PRIRODNA NEPOGODA
Kaljuža u Stupnom Dolu
Stradali Mir i Stupni Do
Z
bog tuče i preobilnih padavina koje su nekako izolirano pogodile Vareš u popodnevnim satima 24. srpnja 2016. godine – a bila je nedjelja – nanijevši štete usjevima, domaćinstvima i napose na prometnicama u jugozapadnom dijelu općine, jedinstveni općinski organ uprave proglasio je iste večeri stanje elementarne nepogode. U gradu je došlo do ponovnog izlijevanja Bukovog Potoka i poplavljeno je cijelo područje od Jojića mosta do pijace, a ulica Put mira opet je bila neprohodna. Mnoge je to podsjetilo na katastrofalne poplave od prije dvije godine. No, najkritičnije je bilo na području mjesnih zajednica Stupni Do i Mir. U Stupnom Dolu došlo je do erozije tla na 11 lokacija, što je za posljedicu imalo evakuaciju 5 obitelji, u neke kuće prodrlo je blato, stradalo je nekoliko pomoćnih objekata i unutar njih jedno grlo krupne stoke, a prometnica Vareš Majdan–Stupni Do bila je sasvim neupotrebljiva čak i za najrobusnija vozila. No, srećom po ovo selo, ali i po Mirjane koji su također pretrpjeli teške štete i gdje je trebalo žurno djelovati, promet se mogao odvijati preko Bijeloga Borja, iako se već duže vrijeme iz političkih i tko zna kojih razloga izbjegava trajno riješiti pravac Podtisovci–Bijelo Borje–Lipa. Na Miru je stradala prometna i druga infrastruktura (kanalizacija, telefonski
4
M. Marijanović
vodovi) kad su se strašne oborinske vode s dvije strane spojile u središtu sela i nastavile niz pitomu uvalu prema Maloj Rijeci. Svjedoci kazuju da je to izgledalo tako kao da odjednom rijeka Bosna teče njihovim selom, a bujica je bila toliko snažna da je izdubila sebi korito kroz kame-
Vododerina na Miru BROJ 260
nito tlo i odnijela sobom jedan auto. Zbog dugotrajne tuče potpuno su uništeni svi zasadi i usjevi, pa čak i lišće na drveću. U selu se još i dan poslije moglo pronaći debelih naslaga leda. Bilo je štete i na području mjesne zajednice Pržići, kao i na putnom pravcu od vijadukta prema Pržićima, koji je privremeno bio izvan upotrebe zbog bujice i pješčanih nanosa nastalih izlijevanjem Zagarskog Potoka. Kad su velike količine vode stigle do nj, s vijadukta je padala vodena zavjesa, oko čega je nastalo utrkivanje – tko će to prije objaviti na društvenim mrežama. Također je bio izvan upotrebe i putni pravac Daštansko–Alijino korito–Ponikva. Na cesti Pajtov Han–Budoželje pojavilo se nekoliko odrona koji su bili privremeno blokirali put. U mjesnoj zajednici Dabravine, naselje Hodžići, izlila se iz korita rijeka Stavnja i poplavila podrume i prve katove u četiri privatne kuće. I da se ne izostavi, dogodila su se i dva odrona na regionalnom putu Vareš–Breza, jedan na samom radilištu Kapija, gdje je trenutno vrši sanacija klizišta nastalog u onom povodnju prije dvije godine, a drugi nedaleko Čantićkine vode. Na odrone i klizanje tla poput onoga u Stupnom Dolu, kao i na rast vodostaja rijeka možemo, kako to obično i činimo, kriviti sudbinu i upravljati oči prema nebu tražeći gore nekoga tko nam je to sručio na glavu, međutim oni koji racioKOLOVOZ 2016.
nalno razmišljaju znaju da je golemi uzročnik šteta koje se dešavaju kod ovakvih nepogoda zapravo nepropisna i nesmiljena eksploatacija šume. U Bukov Potok je investirano nakon prošlih poplava i smatralo se da je to konačno riješeno, ali onda je s bujicom po običaju stiglo granje, panjevi i slično, što je izazvalo začepljenje i opet se niz Vareš moglo u gumenom čamcu. Ništa drugačija situacija nije ni sa Zagarskim Potokom, koji je također ispostavio račun za sječu u svom slivu. No, pokazalo se već davno da o ovome ne vrijedi trošiti riječi jer se eksploatacija šume nastavlja bahato i neobazrivo. Kao i prethodni put, ljudi i strojevi Javnoga komunalnog poduzeća podnijeli su najveće napore kod ovakvoga izvanrednog stanja. Njima treba odati priznanje jer tko se nije hvatao u koštac s nanosima svježeg blata taj ni ne može shvatiti težinu toga posla. No, za prirodnom nepogodom, a i u lov na političke poene jer najesen će izbori, u Vareš u tjednu nakon oluje dolaze visoki dužnosnici iz vlasti. Prvi je na licu mjesta bio premijer Zeničko-dobojskog kantona Miralem Galijašević, kojemu je to ujedno bio prvi posjet vareškoj općini uopće. Istoga dana u Vareš je došao i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio na ranije ugovoreni sastanak s općinskim vlastima, ali i voditeljem odjela za razvoj pri UNDP-u Edisom Arifagićem. Tema ovoga sastanka, koji je potencirao sam veleposlanik, bili su projekti oko kojih se već ranije dogovaralo kao i njihova dinamika, a to su: izgradnja vodovoda za sela Pogar, Stricu, Zarudje i Javornik, nastavak izgradnje i opremanja Radničkog doma, uređenje korita rijeke Stavnje i unapređenje poljoprivredne proizvodnje. Nakon sastanka hrvatski veleposlanik odlaže druge obveze te i on odlazi obići ugrožena područja Mira i Stupnoga Dola, zajedno s
Susreti na terenu
vareškim župnikom fra Mirkom Majdandžićem, a ondje se susreću s općinskim načelnikom Avdijom Kovačevićem i kantonalnim premijerom. S njima je i Fahrudin Brkić, kantonalni ministar prostornog uređenja, prometa i komunikacija, koji je istodobno i na dužnosti zapovjednika kantonalnog stožera Civilne zaštite. Zatiču mehanizaciju JKP-a i mjesno stanovništvo u naporima oko grube sanacije, obećava se podrška i pomoć. Tu su i mediji: državna televizija, Al Jazeera Balkans... Tri dana kasnije, 28. srpnja, u posjet dolazi i dopredsjednica Federacije BiH Melika Mahmutbegović, u cilju sagledavanja situacije u općini Vareš nakon elementarne nepogode. Poslije razgovora s načelnikom Avdijom Kovačevićem i njegovim pomoćnicima, dopredsjednica se uputila u mjesne zajednice Stupni Do i Mir gdje je razgovarala s mjesnim vodstvom, ali i stanovnicima koji su najviše ugroženi. Obećana im je pomoć glede što bržeg saniranja šteta na putnim komunikacijama i adekvatnog zbrinjavanja ugroženih obitelji.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, tako su i posljedice nepogode u Varešu svima prestale biti zanimljive. Ali svakako valja spomenuti da su na teren izašli eksperti Federalnog zavoda za geologiju i Federalnoj upravi civilne zaštite proslijedili izvješće o trenutnom stanju i predloženim mjerama za sanaciju područja općine Vareš. "Na lokaciji Stupni Do, gdje su se događali aktivni geološki procesi, utvrđeno je da se ne radi o klasičnim klizištima, nego da su to erozivni procesi, nastali uslijed velikog intenziteta oborina u veoma kratkom vremenu", naveo je geolog Hamid Begić. Pojašnjava da je nepovoljna morfološka sredina i geološka građa padine na kojoj je izgrađeno naselje Stupni Do prezasićena površinskom podzemnom vodom, te je došlo do spiranja tog tla i njegovog iznošenja iz ravnotežnog položaja. "Ta zemljana masa bila je praktično pretvorena u blatni tok, koji je razvijao velike brzine niz padine koje su ekstremne, čak i do 70 stupnjeva nagiba", ističe Begić, te na koncu sugerira: "U narednom razdoblju bitno je da se dâ značaj području Vareša, jer je potrebno u potpunosti sagledati čitavu padinu s aspekta inženjersko-geoloških procesa, odnosno utvrditi inženjersko-geološke karakteristike tla. Nakon toga treba uraditi projektnu dokumentaciju za sanaciju mikrolokacija i padine da bi naselje Stupni Do bilo u budućnosti bilo zaštićeno." A općinsko je povjerenstvo u međuvremenu izvršilo procjenu svih šteta i došlo do iznosa od cca milijun i dvjesto tisuća KM. Od toga 959 tisuća KM otpada na devastirane prometnice i ostalu infrastrukturu, oko 150 tisuća KM na poplavljene i odronima oštećene stambene i druge privatne objekte, a ostatak na poharane poljoprivredne usjeve.
Dopredsjednica kod načelnika KOLOVOZ 2016.
BROJ 260
5
TAKVA JE VOLJA VAREŠKA
Na motoru preko pola svijeta Na mjestu gdje su se nekoć u Varešu dočekivale štafete mladosti, evo, u jednom drugom vremenu i u povodu jednoga pothvata, u špaliru i uz buran pljesak, dočeka vareška mladost svoga sugrađanina Gorana Višnjića (koji se slučajno zove i preziva kao svjetski poznati hrvatski glumac). Sugrađanina koji je u osobnoj pustolovini, a u svrhu humanitarne akcije, ime i grb Vareša, putujući motociklom, pronosio kroz 19 zemalja i nakon 78 dana stigao u rodni grad.
G
odine 2009. odlučila se skupina Varešana, predvođena vozačima Bojanom Krljićem i Damirom Josipovićem te ojačana "vareško-nizozemskom vezom" na pravi pothvat – biciklima prevaliti 1.700 kilometara te od nizozemskog grada Tilburga doći do Vareša. Krenuvši 15. svibnja zadali su si rok da dođu do kraja tog mjeseca u svoj grad. U samom Varešu i njegovoj okolici dosta se pričalo o hrabrim biciklistima, ali, uglavnom apatični, kakvi Varešani poslije rata jesu, nisu
Piše Vladimir Ruf im davali neke velike šanse. Međutim, oni su to uspjeli već četrnaestog dana putovanja! Pesimisti koji nisu davali prevelike šanse ovim junacima ipak su morali priznati kako su bili u krivu te reći kako je vareški inat jači od svih nedaća koje mogu zadesiti čovjeka. Taj vareški inat sukus je i naše ovogodišnje priče, nazvane "Ride About AU". Goran Višnjić, rođen 1967. godine, Vare-
Trenutak dolaska među sugrađane (foto: Radio "Bobovac")
AMI
TR
6
BROJ 260
šanin i stanovnik Australije od 1997. godine te pasionirani motorist (njegov prvi motor bio je čuveni istočnonjemački MZ 150) i svjetski putnik, upućen u stanje u Varešu koje nije nimalo dobro, odlučuje se na radikalan korak i ispunjenje životne želje – put preko svijeta sve do Vareša! Kao stanovnik Brisbanea, odabrao je taj grad na istoimenoj rijeci kao svoju početnu točku na putu do Vareša. O Višnjićevom snu se do sada u "Bobovcu" nije pisalo, pa ćemo pokušati nadoknaditi propušteno kroz opširno izvješće. Goran započinje projekt "Ride About AU" krajem siječnja ove godine, a na put kreće sredinom ožujka. Razlog tomu je potrebno vrijeme za pripremu te iščekivanje potrebnih dokumenata – a najčešće su to vize. Početkom veljače otvorio je račun na internetskom portalu za crowdfunding i fundraising koji se zove GoFundMe. Crowdfunding je specifičan oblik prikupljanja sredstava za započinjanje ili razvoj nekog projekta preko kojeg vlasnici pojedinih ideja što kreativnijim kampanjama pokušavaju namaknuti određena novčana sredstva. Štoviše, može se pokrenuti i u humanitarne svrhe, a novac može donirati bilo tko – anonimci, velike ili male tvrtke, prijatelji, poznanici, članovi obitelji, razne institucije ili (ne)vladine organizacije. Sama riječ crowdfunding još nije "stopostotno" prevedena s engleskog jezika, odnosno ne postoji hrvatski prijevod iste koja je, pak, kovanica dvaju engleskih riječi – crowd (društvo) i fund (financiranje). Fundraising, isto prevedeno s engleskog, znači doslovno – prikupljanje sredstava. U svakom slučaju, Goran otvara račun i do datuma zaključenja ovog broja skupio je točno 7.900 australskih dolara (otprilike 10.600 konvertibilnih maraka). Analogija između Višnjićevog putovanja i putovanja biciklista prije sedam go-
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor KOLOVOZ 2016.
dina jest u tome što su oba pothvata imala humanitarni karakter. Biciklistička akcija u Nizozemskoj bila je usmjerena na prikupljanje novca tamošnjoj fondaciji za pomoć djeci koja boluju od atrofije mišića, dok su se u Varešu prikupljala sredstva za pomoć pučkoj kuhinji, djeci i mladima s posebnim potrebama te programima za djecu i mlade u oblasti sporta i kulture. Konačno, put počinje nakon transfera motocikla iz Australije do Kuala Lumpura, glavnoga grada Malezije, 23. ožujka. Goran prvog dana prelazi više od tri stotine kilometara na svom BMW-u, te stiže do singapurske granice, ali mu je ulazak onemogućen zbog nedostatka posebne dozvole za motocikle koju trebaju imati stranci u Singapuru. Devetog dana putovanja stiže do malezijsko-tajlandske granice, unatoč visokim temperaturama (i do četrdeset Celzijevih stupnjeva), a neko vrijeme provodi i sa svojim prijateljima te motoristima koji žive tamo. Za naglasiti je i to da dvanaestog dana susreće i prvu Varešku, točnije, izvjesnu Ilvanu čija je majka Oćevka te njezinog supruga Angela – u glavnom gradu Tajlanda – Bangkoku. Pa, gdje nas još nema! Jedna od najtežih ruta Višnjiću je, po vlastitom priznanju, bila tzv. "Cesta tisuću krivina" (Thousand Corners Road), koja se također nalazi u Tajlandu, a nezaobilazna je kada se ide prema "Zlatnom trokutu opijuma", mjestu gdje se proizvodio i prenosio opijum, te tromeđi Laosa, Mianmara (stari naziv – Burma) i Tajlanda. I napredovao je naš Goran kroz nepregledne teritorije jugoistočne Azije, došao do Kine, kad odjednom... Prometna nezgoda. Djevojka na motoru pretjecala je dva teretna vozila, prešla na njegovu stranu i udarila ga. Epilog nezgode – slomljen zglob desne ruke, liječenje u šangajskom bolničkom centru, povratak u Australiju te prekid putešestvija (a već je prešao jednu trećinu kompletne rute za manje od mjesec dana). Što sad? – upitali su se mnogi Goranovi pratitelji na društvenim mrežama, međutim Goran (odnosno upravitelji njegove stranice na Facebooku) nakon konzultacija s obitelji i liječnicima odlučuje nastaviti putovanje čim se oporavi i ipak doći do Vareša. To se i dogodilo sredinom lipnja, kada se Goran javlja iz Mongolije koju opisuje kao drugačiju zemlju od svih drugih koje je dosad
vidio: "Neopisivu sa svojim krajolicima, ljubaznim i gostoljubivim narodom, ukusnim jelima i klimom koja se vrlo brzo mijenja". Najveća država svijeta – Rusija, točnije Sibir, njegova su sljedeća postaja na ovom epskom putovanju, a uz iscrpne izvještaje iz iste te vrlo kvalitetne fotografije dočarava nam ugođaj one tradicionalne Rusije kakvu znamo iz remek-djela svjetske književnosti. Međutim, kako se bliži kraju, izvještaji su rjeđi. Možemo saznati da je za oko deset dana došao od Moskve do švicarske granice, a od Švicarske pa do Bledskog jezera (Slovenije) trebalo mu je pet dana. Kroz Europu se druži s brojnim Varešanima koji su razasuti, Goran Višnjić na tlu rodne Oćevije (foto: M. Marijanović) primjerice, po Münchenu i Beču, a stiže posjetiti i svoje roditelje i prethodni broj) uz glazbu iz megahita brata koji su nastanjeni u Labinu (Hrvat- "Mortal Kombat" i podršku gledatelja borio se te razbijao ploče, a trenerica karate ska). U međuvremenu, aktivno su trajale kluba "Vareš" Mirsada Operta Goranu je pripreme za doček Višnjića u Varešu. uručila zahvalnicu dok su njezini puleni Dosta klubova i sekcija koje okupljaju na tatami-podlozi pokazivali svoje varešku mladost pripremilo je prigodni vještine. Rok bend Osnovne škole "Vareš" program kako bi svečarski i s respektom pod vodstvom profesora Igora Hingera te dočekale Gorana. Sav taj trud isplatio se tamburaška sekcija pružile su glazbenu 28. srpnja 2016. godine kada Goran Viš- potporu, a umjetnička sekcija Mješovite njić u predvečerje stiže u Vareš! Organi- srednje škole "NordBat-2" pod vodstvom ziran je doček koji je okupio nekoliko profesorice Lare Brđanović izložila je stotina zainteresiranih Varešana, a kojeg svoje kvalitetne radove. Nažalost, Klub nije moglo spriječiti ni olujno nevrijeme ekstremnih sportova "Perun-Va" nije uskoje se, kao po nevolji i navici zadnjih pio zbog nevremena i sigurnosnih razlodana srpnja, sručilo na naš grad. Iako je ga izvesti svoj performans (spuštanje poGoranov dolazak prolongiran za sat vre- jasom sa škole), ali to nije nikako umamena, upravo zbog nevremena, puk je njilo značaj kako ovog događaja, tako i ipak sačekao i dočekao, pa možemo reći njihove inicijative i volje za dočekom na(a da ne bude pretenciozno) – junaka. Uz šeg Varešanina s australskom putovnigromoglasan pljesak i glasnu glazbu com. Nakon završetka programa, zabava se Goran se sa svojim BMW-om lagano "usidrio" ispred vareške osnovne škole. preselila u jedan vareški kafić, a mi u naše Uslijedila su obraćanja i predstave – izvi- anale upisujemo još jedan izniman potđači su izveli izviđački pozdrav i pjesmu, hvat, u režiji ovog vareškog Australca... Ili nogometaši su izvodili trikove s loptom, australskog Varešanina?! Pa to sada, vjetaekwondo demo-tim iz Visokog (a čije rujte, nije ni bitno – Varešani su se ponovčlanstvo čini i nekoliko Varešana; vidi no iskazali kao stvarno posebni ljudi!
otvorite vaše oči KOLOVOZ 2016.
BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 260
7
MUZIČKI DOGA\AJI
Nastup viteškog ansambla
"Viteški akordi" u Varešu
V
okalna skupina "Viteški akordi" nastala je iz crkvenog zbora 1997. godine u Vitezu, a odlikuje ih a capella stil izvođenja glazbenih brojeva. Ovaj ansambl čini petnaest izvođača, a vodi-
"Samo da ne bude kišno u petak...", razmišljali su mnogi planirajući 29. na 30. srpnja ove godine po treći put prisustvovati, sada već kultnom, koncertu trojice gitarista u caffeu "Jazz in the House" u Varešu. Pogađate, trio Vukan, Srđan i Mišo, koji su zaštitni znak dobre svirke i vrhunskog štimunga, s magijskom lakoćom donesu neku "onu" atmosferu koja zaogrne ljudske duše i sve osim ljubavi i zajedništva, toliko svojstvenog Varešu, jednostavno potisne u stranu. Vidjeli smo i po treći put sretna lica prijatelja, rođaka, komšija i susjeda, koji se grle i pjevaju u noći koja se po svemu razlikuje od drugih. Jer to je poseban doživljaj – biti u Varešu posljednjeg vikenda u srpnju i biti na tom koncertu. Gitarske bravure, ritam koji nosi, emocije koje naprosto plove prostorom, nasmijana lica zadovoljnih ljudi koji se te noći osjećaju makar jednu deceniju mlađi, zamamni miris pića i duhanskog dima, lagani pokreti ženskih bokova u ritmu muzike i cupkanje starih i mladih zajedno – sve je to potvrdom da je riječ o zasigurno najboljoj žurki ne samo u Varešu nego i širem području. Izvođači su majstorski dozirali atmosferu baladama i "žešćim" stvarima, praveći lagane prijelaze iz jednoga muzičkog
Trgovinska radnja
N na
teljica istoga je profesorica glazbe Olgica Krezić. Na repertoaru im je uglavnom duhovna glazba, ali i svjetovna – zabavnog karaktera, te izvorna glazba, osobito iz središnje Bosne. "Viteški akordi" poznati
Srđan, Vukan i Mišo: "Jazz", 2016.
Hat trick u "Jazz" klubu žanra u drugi. Pauze praktički nije ni bilo jer su, pored trojice provjerenih majstora, uskočili neizostavni Rafo s dvije legendarne numere "Vrijeme plakanja" i "Zelena trava doma mog", Denis sa svojim prodornim rokerskim glasom i energijom koju može donijeti samo istinski poklonik te muzike, i naposljetku Leon koji je, mada žanrovski drugačiji, s dvije narodnjačke romanse dodatno podigao atmosferu te još jednom podsjetio da je Vareš uvijek imao dobre interpretatore. Srđan je i ovaj
Vareš ul. Čaršija bb
vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 8
su diljem Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske te često predstavljaju glazbenu potporu raznim kulturnim, sportskim i umjetničkim događajima u srednjoj Bosni, a vareška publika imala ih je priliku poslušati i pogledati 23. i 24. srpnja 2016. godine. Koncert Vitežana sastojao se od nekoliko skladbi iz Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koje su uglavnom dio kulturne baštine ili djela poznatih skladatelja. Kao primjere možemo istaći: "Zvona moga grada", "Ružo moja crvena", "Podsjeti me što to bješe ljubav"... Nažalost, posjećenost župne crkve nije bila baš velika i primjerena koncertu ovog tipa, međutim, nada ostaje da će župnik fra Mirko (koji je i sam muzičar) i dalje u Vareš dovoditi glazbenike opširnog opusa i dobrog renomea, jer je, kao što to imamo priliku vidjeti, barem još nekima stalo do kulture i kulturnog života u našem (na svaki način) osiromašenom gradu. V. R.
put u sebi svojstvenom stilu donio blagi južnjački titraj, a Vukan i Mišo žestoku svirku pravih balkanaca kojima nije problem svirati muziku bilo koje ex-yu regije. Bila je to zaista prava revija najboljih jugoslavenskih, ali i svjetskih hitova. Tko je koncert propustio ovoga puta, a čuvši od drugih o atmosferi, zasigurno žali i želi doći dogodine. Na upit o nastavku ove tradicije Mišo je izjavio da će, ako bude sve u redu, i sljedeće godine organizirati koncert. V. S.
školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja BROJ 260
KOLOVOZ 2016.
PROMOCIJE
Publika na promociji
Spomenik Varešu kakvog više nema (Željko Ivanković: Rat i sjećanje. Ex libris, Rijeka, 2016.) U Varešu je 27. srpnja 2016. godine u velikoj dvorani općine Vareš održano predstavljanje romana "Rat i sjećanje" autora Željka Ivankovića u organizaciji HKD "Napredak" Vareš i uz pokroviteljstvo Općine Vareš. Bila je to jedna od onih promocija koja se lako ne zaboravlja, pa je i roman nakon nje naprosto razgrabljen. Predstavnik izdavačke kuće ostao je zatečen, jer to se ne viđa na drugim promocijama i svaki dan. Ali, dobro je rekao promotor Marijanović na početku svoga obraćanja – ovo je ipak Vareš! Općinska dvorana morala bi za ovakve prigode imati i više sjedećih mjesta, a odlika je ove promocije u tome što su joj nazočili brojni Varešani koji su se zatekli na odmoru. Na to je ukazao u svojoj izjavi za TV Kiss i sam autor Željko Ivanković, rekavši: "Vareš je nažalost bivši grad – mislim na onaj Vareš koji ja znam i o kojem ja pišem. A kad kažem da je bivši grad to najbolje pokazuje ljeto kad se okuplja vareška dijaspora, a ovih je dana ona tu, što je jedan od razloga zašto je prva promocija u Varešu i zašto u ovo vrijeme, kad Vareš živne dolaskom onih koji su ga napustili prije dvadeset i više godina". Nazočne je u ime Napretkove Podružnice pozdravio njezin predsjednik Mario Mirčić te uzgred najavio novi veliki susret dogodine, otprilike u isto vrijeme, kada je u planu promocija vareške fotomonografije na kojoj rade upravo ova dva vareška pisca i publicista: Ivanković i Marijanović. Mirčić nije propustio naglasiti značaj Ivankovićeve odanosti Varešu: "Željko Ivanković je bio, naš je i ostat će naš. To je čovjek koji su uvijek odaziva na svaki naš poziv bez ikakvog razmišljanja i predomišljanja, dolazi i održavamo kulturne manifestacije u Varešu i na taj način održavamo raniji kulturni dignitet općine Vareš". U glazbenom dijelu programa s gitarskim su instrumentalima nastupili Rusmir Berberović i Mišo Zlović, koji tek što je stigao iz Sjedinjenih Država. No, središnje mjesto pripalo je promotoru Mladenku Marijanoviću, glavnom i odgovornom uredniku našega lista, članu Društva novinara BiH, Društva pisaca BiH i PEN Centra u BiH. Kako već običavamo, riječ promotora prenosimo u cijelosti. KOLOVOZ 2016.
BROJ 260
Piše M. Marijanović
N
ije da nisam već ponešto zborio o knjigama na promocijama, ali o ovakvoj knjizi nisam. Ova knjiga je literarna poslastica, nešto kao torta na četiri kata, pa je shodno tome povlastica govoriti o njoj. Zašto? Prije svega zato što su u nju uložene 24 godine truda. Znači, to je bezmalo četvrt stoljeća sjedenja nad njom! Naravno, nemojmo krivo misliti da se Željko zapleo u smislu da ne zna kako završiti što je započeo, pa se zato otegnulo. Ne, nego su unutra utkane 24 godine respekta, napose prema rodnom gradu, ali i odgovornosti s kakvom se jedino i može preuzeti na sebe breme pisanja o stvarima koje se ozbiljno sijeku s poviješću. Pisca Ivankovićevog kalibra pritom ne brine i uopće ne zanima što nam službena povijest servira o nečemu čemu je sâm svjedočio. A namjerno koristim riječ kalibar zbog sljedeće analogije: naime, Željko je prve stranice ovog djela počeo ispisivati upravo u vrijeme kad su toliki drugi mjerili vlastitu moć promjerom puščanih i topovskih cijevi i kad su svoje domete sagledavali u domašaju tanadi i đuladi. Pisanje, u smislu književnog stvaranja, tada se tumačilo kao krajnje iščašena pojava: pored toliko poslova, počevši od onih – nazovimo ih praktičnih – kao što je bilo uzurpiranje tuđe imovine, šverc i šmucig svih vrsta, pa do kvazintelektualnih: recimo na širenju propagande, falsi-
9
PROMOCIJE ficiranju istine ili fabriciranju laži. I zar netko zaista može biti takav heretik da u takvom okruženju piše knjige? Pa još i mahnito čita knjige? Taj nije sav svoj. Međutim. Svojim je apstrahiranjem od rata i popratnih pojava rata Željko kao zadrti racionalist shvaćao ono što ostrašćeni nacionalisti, kakvih je bilo čak i među njegovim kolegama, tada nisu mogli shvatiti, a to je: da svaki rat ima i svoj kraj! Da će on jednoga dana doći. Da će doći i vrijeme iza rata, kao što je evo i došlo. S ove distance, dakle, sadržaj ove knjige mogao bi izgledati kao širenje naknadne pameti da Željko nije vjerodostojno živio svoj roman u trenucima njegova nastajanja – ili obratno – "knjižio" stvarnost ratnog življenja. Stoga danas, kad smo od ratnih grozota dovoljno daleko, nemojmo ipak smetnuti s uma ovu činjenicu: piscu koji sjedi ovdje nasuprot vama, tko je tada mogao jamčiti da će njegov roman ikada biti završen, da će uopće preživjeti ratni pakao sarajevskih ulica kojima se svakodnevno kretao!? A naći ćete na njegovim stranicama i elemenata horora, tako brutalne stvarnosti kada junak ovoga romana ima problem da percipira to što je u hodu nehotice ugazio u ljudsku krv. Još ću vas nakratko zadržati kod poimanja okolnosti u kojima je začeto ovo djelo, zbog sljedeće važne činjenice. Ona otkriva koju je stranu pisac, odnosno njegov alter ego u glavnom junaku, držao u ratu. Poznajući Željka vjerujem da ste već pogodili – nikoju. I ničiju. Formirao je svoju. A mogao je biti konformist jer se tako najbolje čuvalo glavu, da ne upotrijem onaj žargonski izraz što se još čuvalo. A kakva je to njegova strana? Koja je to? To je strana profesionalca. Ništa ni više ni manje od toga. Znači, nije to ništa što je Željko izmislio za sebe ili svoga junaka, nego nešto sasvim normalno, ali u tome i jeste stvar: u ratu je najteže bilo – biti normalan. Nadam se da ste sada dobili ram u kojemu je nastalo ovih 487 stranica, čiji će broj možda nekoga i uplašiti u smislu: ma tko će to pročitati i što se tu ima toliko reći da bi držalo pažnju od početka do kraja. Ali ja sam vam već spomenuo tortu od četiri kata. Time želim kazati da je riječ o romanu koji se sastoji od više slojeva. A glavna nit oko koje se sve plete jest rat, či-
Marijanović, Ivanković i Mirčić
me je u startu zajamčena dodatna dramatičnost. Kada govorim o četiri sloja, da ih i navedem. Naime, kroz Željkov se roman sve vrijeme proteže priča o Sarajevu uhvaćenom u vrtlog rata, zatim je tu priča o gradu za koji glavni lik veže svoje emocije, a to je Vareš, pa onda – ili pak na prvom mjestu – imamo obiteljsku sagu, i povrh svega vješto ispleten ljubavni koloplet. Kada budete čitali ovaj roman naprosto nećete znati koji vas level više zanima i uvlači sve dublje u labirint sjajne, vrhunski izbrušene naracije. Na mene je osobno najdubljeg dojma ostavila cjelina koja se tiče obiteljske drame. A unutar nje posebno je upečatljiv portret majke. Toliko je njezinih osobina koje će mnogi od vas, kad budete čitali, prepoznati kod svojih majki. Ona je, dakle, arhetip svih onih žena čije su nas ruke često ninale u patnji i neimaštini, u beskrajnoj dobronamjernosti, pa i onda kad je tim dobrim ženama nedostajalo poimanja i ispravnog svjetonazora o mnogo čemu, napose recimo o granici između vjere i sujevjerja. Autor to strpljivo razrađuje i na jedan gotovo studiozan način otklanja sve ono o čemu smo – kao djeca ovog pobožnog kraja – stekli predrasude. Ima tu izuzetno snažnih literarnih zahvata i zapažanja, primjerice kad pisac navodi kako je majka od života imala toliko malo da joj je Bog – čijem se milosrđu
preporučivala – sve to nadoknadio kroz jedan vrlo diskutabilan dar, dar slutnje. Međutim, život je često ironičan, pa se i kroz autorovo kazivanje o sudbinama i životnim putovima ostalih članova obitelji i bliže familije zrcali poguban utjecaj naših ratova. Da nisu istiniti, bili bi nevjerojatni svi ti pasaži na koje ćete u knjizi naići, koji govore o tome kako braća dospijevaju na različite strane u ratu i gledaju se kroz puščane cijevi i kako se zapravo ta igra povijesti s našim obiteljima ponavlja svakoj generaciji. Autor i tom nesretnom fenomenu posvećuje puno pažnje i njegov se glavni lik neko vrijeme trudi nad time biti analitičan, dok na koncu ne izgubi nadu u bilo kakvo razborito objašnjenje. Prelazim na sljedeći segment, onaj koji se tiče zavičaja. Njime se Željko bavio kroz mnoga svoja prozna i poetska djela, bavio se i bavi kao esejist, ali u ovom djelu dobili smo pravi jedan pisani spomenik Varešu, navlastito onom Varešu kakvoga više nema, pa je i preostalo samo da mu se podigne spomenik. A čega će tek tu naći svi oni koji budu čitali ovo djelo. Čeka ih i čeka vas cijeli jedan mozaik koji se sklapa očima i srcem glavnog lika u romanu, a k tome imamo sreću da je taj lik opčinjen željom da svoja znanja o mjestu u kom je ponikao što više dijeli. Ona sežu sve do mitološke sfere stvorene oko Vareša u davna vremena. Tako kroz roman stječemo
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU BUKETI • SVADBENI BUKETI tel. +387 (0)32/ 843-083 LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE 061/ 753-522 POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326
10
BROJ 260
KOLOVOZ 2016.
bolji uvid čak i u smjene na tronu zaštitnika Vareša – od slavenskog božanstva Peruna do svetoga Ilije i svetoga Mihovila. A onda kazivač, kojeg nadahnjuju davni putopisci, u jednom trenutku poželi da nam očima slikara stvori prikaz našega grada. Pa ga vidi kao mjesto koje nema geografsku širinu nego samo dužinu, kojemu su na oba kraja mrtve straže, a to su dva katolička gradska groblja, pa malo dalje od tih straža dva su klanca koja na svoj način čuvaju prilaz gradu, to su Kapija i Stijene, i unutar kotline još vuče paralele između dvaju dimnjaka visoke peći u Vareš Maj-
Iz obraćanja autora Devedeset treće godine ja sam, ne znam jeste li vi, izgubio zavičaj. Izgubio prije svega zato što sam iz Sarajeva avionom mogao ići u Split, Anconu, Zagreb i Frankfurt, pa onda proći cijeli svijet, London i Pariz, gdje sam i bio, ali nisam mogao proći točno 44 kilometra i 220 metara od moga stana do groblja u Vareš Majdanu materi na sahranu. Izgubio sam zavičaj, izgubili smo ga svi. A kad se događaju granične situacije u čovjekovu životu kao što je rat, kao što je smrt, onda se zapravo taj svijet blokira, zamrzne i aktivira se sjećanje. Da, ja sam izgubio svoj zavičaj, ali ga želim spasiti, sačuvati zauvijek. Ne znači da Vareša više nema, da ga neće biti, ne znači da za 30 ili 50 godina netko drugi s ovoga mjesta neće pisati i pričati o nekom drugom Varešu, ali onaj Vareš koji sam ja imao i znao zauvijek je nestao i preselio se u memoriju. Svatko od nas ima svoje sjećanje i svako naše sjećanje je bitno, ali druga-
KOLOVOZ 2016.
danu i tornjeva velike crkve u Varešu. Ovakav opis, jednostavan a jedinstven, zaista nisam mogao ne izdvojiti, ali neka vam to ne umanji draž čitanja. Dolazim i do dijela koji se tiče sarajevske ratne stvarnosti u kojoj se glavni junak zlopati sa svojom obitelji, otprilike u uvjetima srednjeg vijeka. Nema se što jesti, nema se čime okupati, nema se čime ogrijati, muka od same pomisli na odlazak u toalet, a jedinu rasvjetu u prostoriji predstavlja čađavo kandilo. I da se život još više zakomplicira, u takvu ambijentu glavni junak dobiva novorođenče. Stoga je glavni lik romana i egzistencijalno i intelektualno ogorčen na zavojevače koji su maksumče od države istresli iz kolijevke i zavili u opći primitivizam. Autor pri tome ne štedi i ne amnestira nijednu stranu. Kad ih opisuje čini to razorno, bez rukavica, i nije mu na kraj pameti ponašati se kao netko tko radi, da se tako izrazim, u zavodu za metafore. Poput tupog udarca u pleksus odjekuje svaka rečenica koja istjeruje na čistac njihovu plitkost i perfidnost, političku kratkovidnost i nacionalističko sljepilo. Željkovog protagonista do bijesa frustrira to kako kolovođe rata nisu ništa naučili iz povijesti koja se ponavlja, ili iz knjiga – ako su ih ikada i čitali. Kada secira postupke ratnih bogova i provincijskih bogića, tada ne docira nad njima, nego ih upućuje na ono što su propustili naučiti ili pak uočiti pred nosom. Pa tako srpske militariste usmjerava na bistre glave briljantnih srpskih intelektualaca, musli-
mansko-bošnjačke unitariste razotkriva smiješnim u tome koliko su nedorasli situaciji na svakom planu, a hrvatski ga ultraši i umišljeni diletanti zapanjuju upornim ponavljanjem skupih povijesnih pogrešaka, koje nažalost plaća narod. Stoga će autorova hrabrost da stvari nazove pravim imenom, makar govorimo o romanesknom djelu, sasvim sigurno i ovoj knjizi i njemu samome priskrbiti protivnike, ali ne vidim da se Željko planira uzbuđivati zbog toga. Za kraj, ima ona jedna dobra i izuzetno dobro sročena misao ili bih rekao putokaz za život, a koja veli: ne možemo uvijek birati put kojim moramo proći kroz život, ali barem možemo birati kako ćemo njime ići. Na tragu toga je i ova knjiga, njezin glavni protagonist i nadasve njezin autor. A vrijeme je najpouzdaniji sudac. Svima, svakome od nas. Gdje su danas oni ratni silnici i njihova slava? Nema ih. Zato je ovo pravi trenutak, ma ne može biti bolji, da se sjetimo vremena kad vareški pisac, koji sjedi ovdje s vama, u ovu općinsku zgradu nije mogao ući čak ni skupa s članom državnog Predsjedništva! A bilo je to u "oslobođenom" Varešu. Ima li onda veće satisfakcije nego dočekati da se svako vrati na mjesto koje mu pripada? Ja mislim da nema i zato se osjećam počašćenim biti dionikom ovog trenutka u kojem je Željko Ivanković ovom moćnom knjigom, baš u ovoj dvorani, stavio svoju točku na "i" ratu i sjećanjima na njega.
čije i različito. Ova knjiga je moje sjećanje. Ona nije dokumentarističko svjedočenje, ona to nikad neće ni biti, ona je intimna priča o nekim prostorima koji postoje vjerojatno samo u mojoj glavi. (...) A kako je bilo moguće pisati u ratu? To sam se i sam često pitao nakon što je Ivo Andrić 1941. godine protjeran iz Berlina gdje je bio jugoslavenski veleposlanik i ratne godine proveo u Beogradu, i iz rata izašao s tri romana. Onda sam vidio da je pisanje prije svega čuvanje mentalnog zdravlja, način kako sačuvati ono malo pameti ako se već ništa drugo ne može sačuvati. (...) U ovom romanu svi su junaci poraženi, a jedan od tih junaka je i Vareš. Kamo puste sreće da nema ni ovog romana ni sve one priče koju on oživljava i pokušava spasiti. Naravno, ovakva priča nužno je konfliktna priča iz mnogih razloga. Uostalom, zašto ne bi bila? Znate tko je danas najsporniji pisac u Bosni i Hercegovini? Upravo Ivo Andrić. Znate tko je danas najsporniji pisac
u Turskoj? Orhan Pamuk. A slučajno su ta dvojica nobelovci. Pa kakva je to literatura, kakav je to pisac ako nije sporan, ako ne ulazi u intelektualni, u moralni, u emocionalni sukob sa svima. Dakle, čovjek mora biti spreman ući u takav sukob da bi spasio sebe i ja sam naprosto imao unutarnji imperativ da ovu priču ispričam. Ima jedna stara latinska mudrost koja kaže: Rekoh, i spasih dušu svoju. (...) Ima još nešto čime se želim referirati na Andrića. Andrić je rekao da je pisac dužan svome zavičaju. Ovdje dug nije ništa drugo doli onaj duhovni prostor, onaj svijet koji smo ponijeli iz zavičaja. Freud kaže da je djetinjstvo otac čovjekov. Ako je djetinjstvo otac čovjekov, zavičaj je majka čovjekova. Dakle, svaka prava i velika priča, makar velika u intimi, dolazi iz zavičajnog miljea. I sve je lako, rekao bi Andrić, sve je lako za pisca dok vas ne počnu čitati. Ja ovdje stajem i povlačim se, vi počnite čitati, a onda – kako mi bude.
BROJ 260
11
ISPOD PRAŠINE
Godine 1906., 14. siječnja, u Varešu je rođen Novak Simić. Pisao je pripovjedačku prozu, članke i kritike iz područja književnosti i filma. Godine 1956. nagrađen je prvom nagradom Saveza književnika Jugoslavije za roman "Braća i kumiri", a dobitnik je i nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1973. Umro je u Zagrebu 1981. O stotoj obljetnici njegova rođenja, iz pera književnika i kritičara Željka Ivankovića, objavili smo u našem listu (broj 133, siječanj 2006.) osvrt na Simićevu biografiju i bibliografiju. No, kako dosad iz književnog opusa Novaka Simića nismo objavili ništa (osim "Poemu o ocu i željezari"), u povodu 110. obljetnice njegova rođenja odlučili smo u nekoliko nastavaka prenijeti jednu pripovijetku iz njegova posljednjeg djela izabrane proze "Ljubav Stjepana Obrdalja", objavljenog u Zagrebu 1958. godine.
Pripovijetka Novaka Simića Stanje pred sječu Begina gaja (VII) S druge strane, u drugoj dolini, s prisojne strane ispod Gaja, Gornji Djedovići, do njega Donji, a uzastranu Ljeskove Vode. Sela u Bosni! Raštrkane hrpice potleušica, udžaklice, rastavljene stotinama metara od huma do huma, od uzvišice do uzvišice, brvnare sraštene sa zemljom. O kolje, isprepleteno šiblje, izlijepljeno je blato i balega, načinjen krov od starih dasaka, u njemu ostavljena rupa za dimnjak, u kolju probušen sa svake strane po jedan ili dva otvorića, koliko dječja glava (prozori su im to), eto ti stana, eto ti kuće bosanskog seljaka. Pod je od utabane zemlje, tavanice niske, ne možeš se čestito uspraviti, široko je koliko za dvije konjske dužine, a dugo za tri. Taj je prostor, opet, pregrađen u dva dijela: u jednome je ognjište s kotlom, verigama i sinijom; drži se mrs, ako ga se ima, spavaju kokoši i pilići, pa i janjci ili krmad, već prema vjeri, a i kućna čeljad – u drugome su srp, kosa, posteljina, ponjave i ćebad, nazivaju ga soba. Tu spavaju domaćin i domaćica, i djeca koliko ih stane, višak se prebacuje
ognjištu. Sela u Bosni! Iza tih i takvih su kućeraka pojate, u kojima kunjaju mršavi volići, jadna mala kljusad i sušičave krave, blatno okorjelih stegana od ulijepljene balege, mokraće, u očaju i užasu, kao i
Treba nam i duhovne hrane
U
župama Vijaka i Borovica obilježeni su patroni, a misna slavlja bila su svečana i upotpunjena velikim brojem župljana na godišnjem odmoru. U Vijaci je 26. srpnja, u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije obilježen (neslužbeni) patron – blagdan svetog Joakima i Ane. Predvodnik misnog slavlja i propovjednik bio je fra Bože Milić, župnik u Drinovcima kod Gruda. On se posebice obratio puku koji dođe iz inozemstva, obrazlažući ulogu
12
starijih ljudi u Bibliji te poglavito u društvu. Istaknuo je i njihovo životno iskustvo koje je od nemjerljivog značaja u vjerskom životu. Iz njegova nagovora važno je spomenuti i tematiziranje odnosa između djece i roditelja te jedne teme koja danas ima sve više i više poklonika – obraćenja. Obraćenja se dotaknuo i vlč. Marinko Grubišić koji je došao iz župe Novi Travnik da predvodi misu u Borovici, 6. kolovoza povodom patrona župe PreobražeBROJ 260
gospodari njihovi. Do pojata je đubrište, i nekoliko kvadratnih metara zasijanih lanom ili konopljom, da bi se moglo otkati šta platna, pred kućama je desetak šljivinih i jabukovih stabala, uz to naniže pet-
nja Gospodinova. Borovicu je doživio kao prelijep kraj i zahvalio borovičkom župniku vlč. Ivanu Butumu na pozivu, a glavne točke njegove propovijedi bile su žrtva Isusa Krista za ljude, njegov "silazak na zemlju i uzdizanje na nebo", pozivanje na brigu za bližnje i preobraženje – kako Gospodnje, tako i čovjekovo. Zaključimo dojmljivom konstatacijom propovjednika u Borovici, koja može mnogo reći i o nama samima: "Sve je manje brige i žrtve, zato su česte krize – braka, vjere, društva... Što si spreman učiniti da se dogodi promjena?". V. R. KOLOVOZ 2016.
naestak do dvadeset duluma zemlje, i gotovo je. Od toga živi, tim se hrani i odijevaj. Sela u Bosni! Zapuštena, nesretna sela, zapušteni, zatucani, od sviju odbačeni i iskorišteni ljudi. Tu se još ore drvenim plugom, tu se još vjeruje u vještice i vukodlake, tu se još mjesto šibica upotrebljava čakmak i kremen. Sela u Bosni! Gdje su te riječi da ih opišu, gdje je taj otrov, taj jad i čemer, da iznesu svu gorku istinu o vama, o tebi Bosno!1 A eto, zar ima ljepše zemlje od tebe, zar je igdje na svijetu zrak tako šuštav i mek u proljeće, zar je igdje i tiše od tvojih tmastih, šutljivih šuma. Jesu li još igdje rijeke tako prozirne, tako bistre i meke kao tvoje, jesu li još čiji potoci tako srebrni, tako talasavi i šumni kao tvoji. Vuk još hoda po tvojim šumama, još štekće lisica, i zec se množi, i srna pase bujne travnjake, medvjed i vepar se zaklanjaju, i ti bujaš, Bosno, raskošna u svom rastinju i zvijerima, odjevena u odjeću od čunjastih, slatkih brežuljaka, od humova i brdica, od dolina i gora, i kud god oko pada na ljepotu pada, na ćilim bosanski pada. A eto tu, u toj ljepoti, u tim neiskazanim kra1
Novela je pisana godine 1936. (Op.pisca)
sotama, živi tvoj čovjek gore od životinje, jadnije od posljednjeg insekta i kukca. Ali Rastovčanin o tome ne misli dok gleda raštrkane udžerice, dok gleda pokošene livade i strništa, jer njegovo oko to vidi svakodnevno, opaža otkada zna za se, pa mu je to posve prirodno i obično: i sama ga je bijeda odnjihala, u njoj je odrastao. Radi toga za nj, u tome da se seljak pati i muči, nema ništa neobična, jer se muči i surovo živi oduvijek i uvijek mu je zlo bilo. Od pamtivijeka je tako, da seljo dirinči za druge, pa će tako i ostati – misli Rastovčanin – a ako hoćeš dobro da živiš, postani gospodin i sve je u redu. Pa ipak, dok mu se oko zaustavlja na gomili pred Beginim gajem, nešto malo splasnuloj od maloprije, na njenim licima, isposnički mršavim, osušenim suncem i vremenom, mnogobrojnim nedaćama i borbom s prirodom i ljudskim napasnicama, Rastovčanin hvata nujnost, štipa ga poput raka. Ta, on nju pozna, on je razumije, i on je seljačko dijete. Krv krvi njihove! Oni čuvaju svoju djedovinu, krošnje svojih stabala, svojih starih hrastova i bukava, svoje livade, polja i njive, svoje voćnjake i pašnjake. I nije pitanje samo Begina gaja tu. Ne, on je samo površina nečeg dubljeg i većeg:
tradicije, predaje, poštovanja, onoga što su uzeli za svetinju i što simbolizira njihovu vezu za zemlju i za pretke. Pitanje je shvaćanja, zapravo dvaju vremena, dvaju odvojenih svjetova: jednoga koji sve duboko proživljuje, sporo i teško proživljuje, pa zato to, što je stekao životom, čuva i ljubomorno drži, svijeta okrenuta unutra i u se, upijena poput žila u tle, duboko u nj ukorijenjena – i drugoga, površinskog, grubog i ciničkog, u težnji za spoljnjim i promjenljivim, kojemu je lako uzeti svaki oblik, pretvoriti se i obući svako ruho, da bi što više izvukao koristi za se, što više zasjeo na grbaču, što više se napio krvi i znoja drugima – a to su svjetovi i shvaćanja Munira Bajrića i inženjera Pavkovića. To Rastovčanin instinktivno osjeća, tu privrženost zemlji, tu ljubav prema svakom pedlju njezinu, svakom žitnom klasu, grančici, listu. A šta je briga Pavkovića za to, šta ga se tiče. Njemu je glavno lična korist, dobitak: obveze prema tvrtki Kosović i drug, kraća nožica bogate udavače. Sjekire su i pile stoga tu, i Rastovčani da rade i ruše (u krajnjoj liniji uzeto) sami sebe. Zupci se lagano uvlače, oštri i neumoljivi. (nastavit će se)
OD SUSRETA DO SUSRETA
N
ižu se ljeta, a ljeta su u poslijeratnom Varešu doba susreta. Ti susreti su već rutina i većinom već zašli u dvocifreni staž. No u nekim su selima posustali, a u nekim se još traže. Počnimo od Vranjkovaca i susreta Potočana, čija je tradicija najduža, ali zadnjih godina vrijeme se svaki put uroti protiv organizatora. No, oni ne odustaju i neka ne odustanu ni ubuduće jer boljega ni prostranijega mjesta za druženje u vareškoj okolici nema. A nije ni daleko od grada, čak se posjetiteljima pokosi i "zategne" prilazni put. Mirjani se isto jako drže svoje tradicije, susreti traju dva ili tri dana, njima još prethode radne akcije, a ove godine je trebalo udvostručiti napor da se prije svega saniraju posljedice nepogode, pa tek onda razmišlja o feštama jer nevrijeme se desilo nekoliko dana uoči susreta. No, sve je ipak bilo spremno na vrijeme, a ovom je prigodom obavljen i blagoslov doma kulture. Župniku fra Mirku u znak pažnje dadoše pun sepet darova. Javorničani se također okupljaju na starome mjestu, svake godine u istom terminu. Dovoljno glasna muzika da se i u Osoju čuje i vriska igrača u kolu znak su dobroga veselja. Pogarani su se sastajali par puta, onda je toga nestalo. Nije uhvatilo korijena, a ni KOLOVOZ 2016.
Mir: blagoslov doma kulture
Godinu stariji... Vranjkovci njima nisu daleko. Međutim, na Pogari se grabilo lijepe dane da se sijeno skloni od čestih kiša, o čemu svjedoči i naša naslovnica. Obla glava mjesto je susreta Stričana i Zarudjana. Kutak u šumi, teren za nadmetanja i sportove, za poigrati kolo, muzika uživo. I ovdje znaju sebi napraviti odličan štimung, a ovogodišnja atrakcija bila je bijela kočija. Vrovci su imali nekoliko zabavnih i rekreativnih aktivnosti i okupljali se od TiBROJ 260
sovaca do Mekuša. Ni njima vrijeme nije bilo previše na ruku. Oćevci s "pekijadom" utemeljiše novi brend, a vrijeme njihova glavnog okupljanja dolazi uz blagdan Velike Gospe. Vijačani i Borovičani druže se u sklopu proslave zaštitnika svojih župa i to su također masovni susreti, popraćeni muzikama, igrankama, itd. I može svuda omanuti poneka sportska ili kulturna aktivnost, ali roštilji se i ražnji peku, i potoci piva teku. S. P.
13
LJETNA NOSTALGIJA Ponekad me želja mine kad se sjetim koševine, pa me evo misli nose da je doć' do dobre kose, da ćelava moja glava na otkosu malo spava
Na otkosu
Piše Josip Josipović – E, vala, Arune dosta je za danas – prozbori Ljubeša sam sebi u bradu te objesi kosu visoko o trešnjinu granu. Sabra rukohvat mirisne trave, začepi vodijer te i njemu nađe mjesta pored kose. Zagrabi ponovo te osvježi oznojeno lice, prsa i ruke, baci pogled niz pokošeno pa ponovo poče poluglasno zboriti: – Šta mi treba bolji miris od pokošene trave, a tebi, Arune, vrijedilo je poranit dok voliko pokosi. Baci stari grudnjak na raskos te polako sjede da odmori poslije tako čestita jutra. Nemojte vi meni bečiti oči. Pa grudnjak vam je rudnički ceradni gunj kojeg je davno zadužio Ljubeša. Poranio je Arun. Tiho i polako iskrao se iz kuće da ne budi ženu, uzeo pripremljenu kosu i prije jutra bio na svom Strniku. Trebalo je na vrijeme zakosit. Mogao je lijepo i cigar spržiti, prije nego je zora zarudila, al' ima lijepi godina kako je bacio duvan. Uvijek bi on tako porani, jer Strnik se kosi dok je rose.
Zagazio je polako u rosnu travu. Prekrsti se i zafali Bogu i na ovom jutru. Hvala ti, Bože, što mi dade snage i volje, a pomozi malo i ti, sveti Anto – zavapi Ljubeša prije nego zakosi. Kosio je polako i odmjereno, slagao otkose pod rebro, kako se žito kosi, jer zna on čuvati snagu. Šta ćeš, lijepe su i godine. Reda je još, dok mogu – sokolio je sam sebe. Ne mogu pustit i gotovo, vala bila bi griota i sramota. A šta bi tek svijet reko? Eno i Arambaša pustio ćaćevinu! Obradovalo bi se selo. Ured je pola Strnika oborio, pa je odlučio: dosta za danas, reda je i odmorit. I sjede Arun na svoj grudnjak koji, eto sreće pa ne zna besjedit, a i bolje je jer upamtio je on svašta. A bilo je to davno kad ga je fasovo, ma ja zadužio, to mu ga dođe isto. Koje ono godine? Ma, ma nije sad važno, ma znam Alojzija bio onaj, pomozi mi rijet, onaj...? Em ti godine – ljutnu se Ljubeša, sam što vagneš pet-šest banki pola poboraviš. I tako kad on sjedne da odmori navale misli i počnu se rojit ko pčele iz košnice. Pokušava on nekad da ih dovede ko u
Zlatni pir U vareškoj župnoj crkvi dana 23. srpnja 2016. Stjepan i Marija Pavlić obnovili su vjenčane zavjete pod svečanom misom što ju je predvodio župnik fra Mirko Majdandžić. Vjenčali su se 1966. godine, živjeli u Oćeviji, dobili dva sina, a danas su u Njemačkoj. Nakon mise, okruženi članovima uže i šire obitelji te brojnim prijateljima, Stjepan i Marija su, uz mnoštvo darova i muziku uživo, imali bezmalo drugu svadbu kod Klare u Šiminom Potoku. Uz čestitke, prenosimo riječi koje je slavljenicima, stricu i strini, uputila gđa Ljubica Pavlić: "Provesti skupa 50 godina zajedničkog života nije mala stvar, štoviše to je za svaku pohvalu pogotovo u ova luda vremena kad su se kriteriji životnih vrijednosti spustili ispod svih granica. Dalekih 19.. i nekih godina, kad se mnogi od nas nisu ni rodili, jedan čovjek i jedna žena 19. ožujka izgovorili su sudbonosno 'da'. Od tog dana prošli su sve i svašta, dobro i zlo, puno sretnih, a i tužnih trenutaka. Sad imate dosta iskustva u vašem životu, samo da vas zdravlje i sreća posluže. Sad ste najpotrebniji jedno drugome, sad trebate dati jedno drugome ručicu i da budete oslonac jedno drugom jer se nije tako jako ruka držala kao u prošlim godinama, što su prošle iza vas." S. P.
IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK
ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802
95,
Hz
3 i 101,1 M
ORGANIZIRAMO:
HRVATSKI RADIO BOBOVAC 14
nekakav red, da konta i planira kao kakav mlađi domaćin, al još rađe im se prepusti pa ga one nose, miluju ga i ljuljuškaju. Ko lagan ljetni povjetarac, razgaljuju mu dušu. Sad ti je on u djetinjstvu. A bio je prvi u svim dječjim nestašlucima i vragolucima. Ko jedinac i upušćan, rekle bi žene. Tada je i zaradio nadimak Arambaša, što bi mu došlo nešto kao lider, prvi među djecom. Od tada mu je to i ime i prezime, selo i čaršija znaju ga tako. Dođi u selo i pitaj za Marka Ljubešića, mnogi će slegnut ramenima, pitaj za Arambašu, svi znaju. Eno mu kuća anam pod Glogom, objasnit će vam svi. Ni okom da trepneš, on već u nekim mladim godinama, ravna mu nije bilo. Samo nekud, brate, odoše na brzinu. Kud se izvukoše? Da ih je kako malo vratit, neke stvari bi ja drugačije, konta Ljubeša. Ma, kad čovjek misli da ce vječno bit silan. A bilo posla, ma ja. Zahvaljujuć onoj trojici Vrovaca, bio odma primljen u Niskop kod onog, pomozi mi rijet, bio upravnik ona,j ako nije Smolik. Prošlo ih je dosta pa ko će sve popamtit – konta Ljubeša. Moglo se, brate, radit i napredovat, eto u penziju odo ko prvi bagerista. Kad si čestit, ljudi ti priznaju. Bio jednom i pofaljen, dobio onu, kako no vele, plaketu. Bilo sve lijepo napisano, ime i prezime velikim slovima, pofaljuje se kao dobar i savjestan radnik, a u sredini golema dva čekića, cijela bolan diploma. Tada je i upravnik dobio nagradu, još jednu plaću, a njih pet-šest pofaljeni. Eno diplome i sad, nekako nju niko ne ukrade. Moglo se onda radit, i po pet crveni imo na mjesec. Želo se, brate, onda u dva polja, a treća na etaži i kad dođem kući cijeli Strnik oborim do podne. Al se znalo o plaći i zasjest, cijelo društvo, nako ljudski. Konobarica nije mogla nanijet, a dobro i njoj. Ma da je sad, vala, bio bi i gori – procijedi kroz stisnute zube, a ni sam ne zna na šta je precizno pomislio. Ko zna gdje su sad oni? Odbili su se nekud u bijeli svijet, svaki svojim putem i za svojom nafakom, sjeća se Arun pojedinih pajdaša iz mladosti. Nisam ja mogo i gotovo, moro se neko i vratit. Svi iz sela su tada gledali u Arambašu i znali su: ako iko, on će prvi. Em ti muku, bi ono gadno na Gromiljaku. Izbjeglico, i Bogu si teška.
BROJ 260
IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ KOLOVOZ 2016.
Puklo je nešto u njemu i znao je da ne postoji druga opcija nego nazad na svoju upinu. Nije mi žao, neka sam; ovdje sam, brate, serbes. Sjeti se Arun povratka i prvih dana u pustom selu, sjeti se jer ugleda svoja dva mačka gdje love miševe po otkosima. Njih trojica su bili prvi povratnici. Duga priča, brate, nekad ću vam to ispričat – ote se Arambaši kao da ima sugovornika. Poslije, eto, i neki drugi se povratiše u selo, samo što mladosti nema, a ovo što nas ima mala fajda, konta Arun. Gotovo nas možeš pobrojat po štapovima i nećeš puno ofulat. Zađi selom i pobroji štapove pred kućnim vratima, i na to dodaj još petšest duša i to nas je. Ma dobro, bane ljeti poneko! Pred Ilino zbog derneka il da ćaći makar malo oko kuće pokosi, da ga guje ne grizu. Tad selo živne pa ti milina, nekako svi glasnije pričaju, posebno stariji. Naravno, oće oni da selo čuje da je došo sin il zet, da su došli unuci. Većina i navrati jer Arun je uvijek volio s omladinom, bio je uvijek otvoren i široka srca pa su ga mladi puno više štimali nego ostale u selu. E, da mi je u selu samo trojica vaki, ne bi selo imalo brige – uvijek pomisli Arun. I počne čak da zamišlja šta bi to oni po selu još uradili, međutim čuje on da su oni tu samo nakratko, da valja nazad jer obaveze su. I dok si dlan o dlan, to prođe. Odoše. I ponovo selo utone u tišinu i monotoniju
te ponovo se razgovaraš sam sa sobom. A, vala, tako mi je lakše – konta Arun jer ponovo nemaš kud ni u selo. Sve je ovo omudralo i opametovalo pa slabo da s kime dvije lijepe sastaviš. Ni u čaršiju ne silazim, nije to ona čaršija. I kad siđem, tek Marku brici da mi uredi ovo glave, da ličim na insana. Nekako se sve uvrnulo, svakom dosta njegove muke, a u svakog je podosta. Volim vako! Ma neka, neka se i radi, onda bar ništa ne mislim. Zna Arambaša, koliko god se on trudio pa misli gonio nekud u mladost, izvlačio samo lijepe uspomene, na kraju dođu i one tmurne, one koje on baš ne voli. Ne zna on odgovora na masu ti pitanja što se odnekud izvlače, ne zna i eto. Duma on duma, al zna – sve mu džaba. Potegne onda rukom u džep i vadi svoju apaurinku. Ma nije to kutija s apaurinima, nego je on tako prozva. Vadi plosku, lijepu omanju metalnu flašu te pažljivo odvrne čep. Njegova šljiva je za njega bolja od svih tableta. Ni govora, neće on nju u sebe sasut pa da ga mlatne, da baulja selom i da mu se smiju. Jok, ne da on to sebi. Potegnut će dobar gutljaj i puštat ga polako niz grlo kao što rade pravi degustatori. Uvijek voli da osjeti kako mu grije grlo i prsa, potegnut će još jednom jer to mu ga dođe ko mjera. Zavrnut će čep i zagledat se u taj suvenir. Lijepo urađena gravura, nešto kao mapa. U toj gravuri velika slova NZ, a ispod opet, ali manjim slovima: NEW ZELAND. Zagleda se Ljubeša u tu flašu, gravuru i slova. Ko zna koliko je gleda i kao da je rukom pomiluje, kao da od nje traži neke odgovore. U očima mu se tad osjeti vlaga, suza bi ko 'tjela, al on joj ne da, ne da i gotovo. Ne bi on to, još da ko vidi, posebno
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ KOLOVOZ 2016.
prid ženom. Ma jok, muško mora bit tvrđe od 'rasta, a u prsima što je srce ko spužva, to se ne vidi. – Aruuuunee, ooo Ljubeša – čuje on da ga zove žena s puta iznad Strnika. – Šta je, bona, šta vičeš? Ne budi svijeta po selu – odazvat će se on. – Ujmisusovo, gotov podne – ona će njemu, ulazeć u Strnik pod trešnju gdje je on sjedio. – Ne spava zar selo do podne, bolan Arune. – Ne znam dokle selo spava, nego jesi l' mi se ti naspavala? – Ma, ustala sam i ja u pola sedam, vidim ti nekad otišo, pa onda po kući, znaš mene. – A ja sam ti se probudio prije oroza, upalim svjetlo, kad ono: ti se otkrila! Gasi lampu, Arune, ostat će ti koševina, velim sam seb te se na prstima iskrado iz sobe. – Ha, ha, što lijepo besjediš ko da ti je triest, a bome dosta si oborio, dosta! Ko da vas je bilo dvojica... – I bilo nas je dvojica – na to će Arun. – Ujmisusovo, ko ti pomože? – Anto, ženo, Anto! – Koji, bolan, Anto? – Ma, sveti Anto, koji bi drugi, kad nema drugog ni blizu. – Ajde, ne izigravaj se – strogo će Kata na Aruna. – Ženo Božja, pa ja vjerujem da mi je pomogo! – Ajde, ajde, vjerujem ti... Još kad bi sa mnom u nedilju k misi – ponovo će ona. Arun je ponovo zašutio, nije joj odgovorio, i Kata je znala da mu ne dosađuje. Dugo su oni zajedno, znaju oni jedno drugo, a u duši im ista briga. – Donijela sam ti užinu, a nisam, bolan, ni ja doručkovala...
IN MEMORIAM
DARIO ANDRIJEVIĆ (11.VIII.2014. – 11.VIII.2016.)
Nosimo te u srcu, dio si naših najljepših sjećanja.
Tvoji najmiliji
| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI BROJ 260
| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032
15
IN MEMORIAM IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV
Dana 5. kolovoza 2016. godine navršilo se 40 dana od smrti našeg dragog kuma
Našem dragom suprugu i ocu
KARLA-DRAGANA CREPULJE
(14.II.1957. – 8.VII.2016.) Zauvijek ćeš biti naša ljubav i naš najveći ponos! Zahvaljujemo rodbini i prijateljima, a posebno hvala osoblju Doma zdravlja Vareš.
(1966. – 2016.) Sjećanje na tebe zauvijek će živjeti u nama!
TOMISLAVU RAJIĆU
Supruga Barbara i kći Ana
Ilija, Margita, Kruno, Jelena i Zrinka s obiteljima
POSLJEDNJI POZDRAV
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 1. kolovoza u 77. godini života preminu naš dragi
(23.VII.2001. – 23.VII.2016.) Dana 23. srpnja navršilo se 15 godina otkako nije s nama naš voljeni otac, djed, punac i svekar
LJUBOMIR JAKIĆ (1939. – 2016.) Počivao u miru! Supruga Borka, kćer Željka, sinovi Jasenko, Zlatko i Josip s obiteljima, brat Jakov, snahe, unučad i praunučad, bratići s obiteljima, te obitelji Jakić, Barkić, Josipović i Grabovac
PETAR KOKOR S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u srcima i mislima. Počivao u miru Božjem! Ljerka i Dario s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(23.VII.2015. – 23.VII.2016.)
Trideset godina je prošlo otkako je preminuo naš dragi suprug i otac
Dana 23. srpnja navršila se godina dana otkako nas je napustila naša draga
MIHOVIL DJAKOVIĆ (GOLUB)
IVICA PAVIGLIJA rođ. Kolanović
(1986. – 2016.)
Ostaješ dio naših najljepših uspomena. Počivala u miru Božjem!
Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru! Supruga s djecom
Sin August s obitelji
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM NEZIRA BAŠIĆ rođ. Berbić
Dana 5. kolovoza navršilo se pet godina od smrti naše drage
KRISTINE ZLOVIĆ rođ. Varoščić (1933. – 2011.) Vrijeme prolazi, ali uspomene na tvoju dobrotu i plemeniti lik ostaju živjeti u nama. Počivaj u miru! Suprug Vjekoslav, djeca Smiljka, Matilda i Mišo, unučad Sanja, Goran, Tanja, Lana i Errol, nevjesta Dina, zet Milan
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
(6.VIII.1994. – 6.VIII.2016.) Dana 6. kolovoza navršile su se 22 godine od smrti našeg dragog
Dana 6. kolovoza navršila se godina dana otkako je preminuo naš dragi
FILIPA JOZELJIĆA
(1958. – 2015.) Trajno ćeš živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!
Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u nama. Počivaj u miru! Supruga Anđa i sinovi Dragan i Zoran s obiteljima
IN MEMORIAM
16
(21.II.1946. – 6.II.2016.) Osjetno tužni, a istodobno ponosni što smo te imali kao našu. I tokom ovih šest mjeseci si u našim srcima, mislima, sjećanjima, našem razgovoru i na kraju: "kako bi rekla Bašićka". Ti si tu sa nama, svojom obitelji, svojim prijateljima, a mi smo bez tebe na neki način usamljeni. Branka i Sabaheta
KREŠIMIR PEJČINOVIĆ
Zauvijek tvoji: braća Anto i Božidar, sestre Katarina i Leopoldina
IN MEMORIAM
MIJO BARKIĆ
ANTO ILIĆ
(29.IX.1928. – 10.X.1993.)
(21.IV.1934. – 15.XII.2013.)
JANJA BARKIĆ
KATA ILIĆ
(12.VII.1928. – 10.VIII.2013.)
(9.II.1933. – 6.VIII.2014.)
Ljubav prema vama ne može izbrisati zaborav. Vječno ćete živjeti u našim srcima.
Uvijek ćete živjeti u našim srcima i mislima. Počivajte u miru Božjem!
Vaši najmiliji
Vaša djeca BROJ 260
KOLOVOZ 2016.
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 10. kolovoza navršila se godina dana od smrti naše drage
(13.VIII.2011. – 13.VIII.2016.) Dana 13. kolovoza navršilo se pet godina od smrti našega dragog
MARIJE DUŽNOVIĆ rođ. Adašević (31.I.1936. – 10.VIII.2015.) Smrt je jača od života, ali nije od ljubavi i sjećanja na tebe. Počivala u miru Božjem!
ANTE OBRDALJA Iako te nema, sjećanje na tebe nikada ne umire. Počivaj u miru!
Tvoji: suprug, kćerke, sinovi, unučad, zet i nevjeste
Tvoji najmiliji
SJEĆANJE
SJEĆANJE
(16.VIII.2015. – 16.VIII.2016.)
TOMISLAV ANTIČEVIĆ
na mog dragog supruga
(7.VII.1994. – 7.VII.2016.)
MARKA ŠIMIČEVIĆA
MARICA ANTIČEVIĆ
Sjećanje na tebe ostaje živjeti u meni. Počivaj u miru!
(19.VIII.2014. – 19.VIII.2016.)
Supruga Dragica
U našim srcima živite kao dio naših najljepših uspomena. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji
U SPOMEN
TUŽNO SJEĆANJE (20.VIII.2014. – 20.VIII.2016.)
JANJA MILIČEVIĆ rođ. Jarčević
na našu dragu mamu i baku
(20.VIII.1989. – 20.VIII.2016.)
DRAGICU IDŽAKOVIĆ rođ. Varoščić
S ponosom i ljubavlju čuvamo uspomene na tebe. Počivala u miru!
S ponosom i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!
Tvoji najmiliji
Sin Leon s obitelji
SJEĆANJE
SJEĆANJE
Na moje drage roditelje i braću
Na dragog
ANTALA MUNDLOCH (1914. – 1987.) Tvoja dobrota te nikada neće izbrisati iz naših sjećanja. Tvoja Bora
MATO DODIK
ZORKA DODIK
VLADO DODIK
(1901. – 1944.)
(1908. – 1988.)
(1926. – 1951.)
TVRTKO DODIK
ŠIMO DODIK
RUDOLF DODIK
(1933. – 2002.)
(1936. – 2008.)
(1937. – 2005.)
SJEĆANJE na našeg dragog
ZORANA STJEPANOVIĆA (25.8.1962. – 23.8.2014.) Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Zaborav – ne, ne postoji. Jedino kada i ja umrem.
Tvoji najmiliji
Vaša Borka KOLOVOZ 2016.
BROJ 260
17
IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE
U SPOMEN
(25.VIII.2014. – 25.VIII.2016.)
LJUDEVIT MILETOVIĆ Dragi moj Ljudevite, ništa više nije isto, dušo moja… Počivaj u miru! Tvoja Zdenka
ILIJA BARIŠIĆ
TUŽNO SJEĆANJE IRENA ĆURČIĆ S ponosom te čuvamo od zaborava. Uvijek ćeš biti u mom srcu, mislima i sjećanjima, i posebno tvojim unucima Bojanu i Dejanu.
DUNJA ANDRIJEVIĆ rođ. Ćurčić Zauvijek ostaješ u našim srcima i tvoje mjesto ispunjava tvoj duh koji lebdi među nama. Obitelj Ćurčić posebno je zahvalna Zlati za sve što je učinila za pok. Dunju. Darko, Nada, Kaća, Ljerka
(2012. – 2016.) Dragi naš Ilija, svjesni smo kako nema ništa slađe, ništa silnije, ništa uzvišenije, ništa veselije, ništa savršenije, ništa bolje ni na nebu ni na zemlji, od ljubavi – jer ljubav je rođena od Boga i može biti uzdignuta iznad svega stvorenoga općenito i jedino u Bogu. Tvoj život bio je život predanja Bogu i njegovoj milosti i milosrđu. Vjerujemo da si otpočinuo u ljubavi Boga kojemu si vjerovao. Zajedno s njim nastavi bdjeti nad životima svih nas u čijim si sjećanjima stalno živo prisutan. Tvoja supruga Ana, djeca i unučad
IN MEMORIAM
SJEĆANJE
NENAD KALAS (1950. – 2015.) S ponosom i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe. Život se nastavlja, ali bez tebe nikada neće biti isti. Obitelj Kalas
SJEĆANJE
LJUDEVIT BRĐANOVIĆ (ŠUKUR)
EMILIJA BRĐANOVIĆ (2015. – 2016.)
EMILIJA BRĐANOVIĆ (2015. – 2016.)
(1991. – 2016.) Tužna godina prođe bez tebe, a znamo da će ih biti još puno jer tebe nema među nama. Volimo te. Neka te Bog čuva. Tvoji najmiliji
Vaši najmiliji
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 26. kolovoza navršit će se godina dana od smrti naše drage
(11.VIII.1977. – 11.VIII.2016.)
MIRKO ILIČIĆ
MARIJE PAVLIĆ rođ. Vidović
PERO ILIČIĆ
(1933. – 2015.)
(28.VII.2014. – 28.VII.2016.)
Čuvamo te u našim srcima i mislima. Počivala u miru Božjem!
Vrijeme prolazi, ali bol ostaje zauvijek.
Tvoja obitelj
Vaši najdraži: Katarina, Franjo, Josip, Violeta i Patricija
SJEĆANJE
U SJEĆANJE
Dana 29.8.2016. navršit će se godina dana od smrti našeg dragog muža, oca i djeda
na dragog
MILENKA – ŽIVKA GORANČIĆA
MIJU LEKIĆA (31.VIII.2013. – 31.VIII.2016.)
(1941. – 2015.) S ljubavlju čuvamo uspomene i sjećanja na tebe. Počivaj u miru!
Ljubav ne prestaje odlaskom, niti vrijeme briše sjećanje. Zauvijek si u našim mislima i srcima.
Supruga Mileva, kćerke Janja i Zora, zetovi Blaženko i Bojan, unuk Zoran s Anom
18
Zauvijek ostajete u našim srcima.
BROJ 260
Tvoji najmiliji KOLOVOZ 2016.
IZ STARIH ALBUMA
IZGRADNJA CRKVE U VAREŠ MAJDANU Fotografiju snimljenu 9. lipnja 1931. godine, tijekom kopanja temelja za izgradnju crkve svete Barbare u Vareš Majdanu, ustupio nam je Mladen Rudež iz svog obiteljskog arhiva, a drugu, nedatiranu, na kojoj su već donekle podignuti temelji crkve i obavlja se njihov blagoslov, ustupi nam Darko Kentrić.
tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com
Vijaka b.b., 71330 Vareš Bosna i Hercegovina
UPLATE ZA FOTOMONOGRAFIJU Zbog čestih upita, do daljnjega iznova ćemo objavljivati brojeve računa koji su namjenski otvoreni za sponzorske i donatorske uplate iz zemlje i inozemstva, a u svrhu potpore izradi fotomonografije radnoga naziva "Vareš kroz stoljeća". O tome kako će biti kategorizirane uplate (sukladno iznosima) upućujemo na članak objavljen u listu "Bobovac" broj 250, str. 13. A brojevi računa su: (za uplate u KM) 3385802224035182, svrha doznake: donacija (ili sponzorstvo) za izradu fotomonografije "Vareš kroz stoljeća". Primatelj je: HKD "Napredak" – Podružnica Vareš. Iste naznake važe i kod uplata iz inozemstva uz: IBAN BA39 3385 8048 2428 8089 i SWIFT UNCRBA 22. Računi su otvoreni kod UniCredit Bank Vareš.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
KOLOVOZ 2016.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 260
19
OD BOBOVCA DO OLOVA, PREKO BRDA I DOLOVA (II)
Tekst D. Šego | Foto J. Klarić
DUBOŠTICA Napustismo Borovicu, motamo se po Pogari, kuda upraviti dalje. U Vijaci sveta Ana, u Ponikvi bikijada, u Oćeviji pekijada, na Miru se složno zbili, na Vrovini razudili, Vrankovci se zamaglili, došlo mi da ne znam kud ću sa sobom. I nešto mi dunu kroz glavu, ma idem ja skroz kontra svega, da nađem malo mira i tišine. I tako se prikradem Duboštici. Odnekud dopiru zvuci života, al' nikako okom obuhvatit' selo, tu je a nekako se zabašurilo. Samo groblje, k'o na dlanu. Vrljam po njemu, otvara se arhiva imena i prezimena, domaćih, al' mnogo je i stranih, znak da se ovdje odavna doseljavalo. Vučem se dalje ka grgoljavu potoku, rijeci Duboštici. Zraknem kroz šipražje, vitak starac na pješčaniku čačka po vodi, pomislih izgubio nešto. Pitam: što se traži, pomogla bih i ja. Bona ne bila, odgovor me snađe, ko nijesi čula da je u ovoj vodi u vakat zlata bilo. I ne da se čovo u objektiv, a jok. Ne da mira svog i ne da se na internet, na fejs, na blog. Goni to što dalje od mene, odmahuje rukom, kao da razgoni pčele što zuje okolo na raskošnoj paši cvjetnih livada. Ima i pravo. Mir bilo koje vrste danas je k'o i zlato vrijedan. Mir od rata i terorista, mir od trke i stresa, mir od napornih i nedokazanih ljudi. Blago onom tko ga ima i zna sačuvati.