Bobovac br. 265 by Midnight Rider

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXIII. • BROJ 265 • SIJEČANJ 2017.

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

UVODNIK

Između dva broja

zagrebačkom tjedniku "Globus" ugledna analitičarka naših korijena prof. dr. sc. Mirjana Kasapović svratila je nedavno pozornost na knjigu "Neverending Wars: The International Community, Weak States, and the Perpetuation of Civil War" američke znanstvenice Ann Hironaka. Nama je iz toga štiva zanimljiv segment koji se odnosi na slabe države, gdje autorica (kao i mnogi drugi autori) ubraja i Bosnu i Hercegovinu. Premda ne mogu (iz ekonomskih ili političkih razloga) ili (zbog provincijske pameti i dometa) ne znaju djelotvorno funkcionirati, slabim se državama ne dopušta da prestanu postojati. Glavni igrači u međunarodnoj zajednici "drže ih" zbog vlastitih strateških ili regionalnih interesa. No, tragikomično je koliko se lokalni likovi poput naših užive u svoje uloge, sve dok ih konopčić pričvršćen za leđa ne povuče natrag čim se malo više zanesu. To svakako objašnjava i kako se oni već toliko dugo (od Daytona naovamo) naganjaju okolo poput duška dugouška i milivoja glavovića, bez da ikad jedan drugog ili drugi trećeg već jedanput nadjača. SAD i druge zapadne zemlje, tvrdi autorica, intervenirale su u građanski rat 1992-1995., ali su podcijenile slabost bosanskohercegovačke države te su se dovele u položaj da desetljećima nakon "uspješnog" svršetka sukoba moraju sprječavati da se ta slaba država ne raspadne. A cijena je izvanjskog održavanja BiH enormna. Naime, u provedbi vojnoga i civilnog dijela sporazuma sudjelovalo je čak 36 država, uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Rusiju. Sudjelovale su (i sudjeluju) najveće i najmoćnije međunarodne vojne, političke, ekonomske i pravne institucije i organizacije kao što su NATO, UN, OESS, Vijeće Europe, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europski sud za ljudska prava i dr.

Dalje se podsjeća, u BiH je 1996. godine došlo oko 60 tisuća stranih vojnika pod vodstvom NATO-a kako bi nametnuli i održavali mir. Analitičari ističu da je više stranih trupa bilo samo u okupiranoj Njemačkoj 1946. U ekonomsku obnovu zemlje do kraja 1996. uključilo se 17 vlada stranih država, 18 agencija UN-a, 27 međuvladinih organizacija i oko 200 nevladinih udruga. Uloženi su deseci milijardi dolara međunarodne pomoći, kao i pomoći pojedinih zapadnih i nezapadnih država. BiH je od Svjetske banke dobila više pomoći po glavi stanovnika od bilo kojega poslijeratnog društva. U zemlju su se slili deseci tisuća vojnih i civilnih "implementatora mira" i "graditelja demokracije". Sve sami frapantni podaci! Ipak, svidje se to našoj političkoj kvazieliti pa u svim tim međunarodnim planovima, programima, agendama i mjerama stadoše oni bušiti rupe kao miševi u siru. Kad hoćete tako, onda ćemo vas i oderati. Ali, nije da se i strani posrednici nešto tuže na svoje patnje u Sarajevu. Plaće im nazidane, život lagodan, posao šeprtlja i tako se dočeka večera, pa masažerke... I zato nitko ni ne pokušava ozbiljno poremetiti to vrzino kolo. A obični smrtnik sniva da će se tu nešto promijeniti, da će dolijati bh. sanaderi, da će biti oduzeta nelegalno stečena imovina. I da će BiH zaista kroz šiblje i drač pronaći priključak na europski put. Dabogda, kćeri, da te aga uzme... Sve u svemu, kada se stvari nazovu pravim imenom, BiH je stavljena pod

otvorite vaše oči

BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Kršteni: Vanessa Antunović (Borisa i Elvire), Tajana Dusper (Miroslava i Irme). Umrli: Marija Tomić rođ. Dusper (1929.), Kata Dužnović rođ. Pogarčić (1930.), Nevenka Klarić rođ. Grgić (1937.), Drago Dodik (1947.), Jelena Piljić rođ. Lekić (1933.), Jozo Kolaković (1939.). Na naslovnici – Prirodne "jaslice" u vareškom tunelu (Foto: M. Marijanović)

faktičan međunarodni, odnosno američki protektorat. Zahvaljujući spomenutom vojnom, političkom i ekonomskom angažmanu Zapada izvedena je rekonstrukcija BiH iz propale u slabu državu ili, točnije rečeno, državnu tvorevinu, a Bosanac k'o Bosanac (no, dodajmo i Hercegovca) ima odgovor i na to: e, vala, nekome će dodijati. Domaći političari, odnosno cijele bulumente onih koji smatraju da se bave tim poslom, na dobrom su putu, ali ne europskom niti evolucijskom, nego takvom da do kraja upropaste svoj(e) narod(e). Kad za 20 godina (od rata) netko nije bio u stanju umiti se i pogledati što je učinio od svoga dvorišta, tome sve međunarodne sile (ni uz iskrene namjere) ne mogu više pomoći. Za nama su još jedni praznici sa željama da nova godina bude sretnija i bolja. No, pred nama je jedna od rijetkih preostalih mogućnosti izbora – da li ćemo još pognuti ili dignuti glavu. Hoćemo li kao individue učiniti ono što možemo, ono što je do nas samih, da društvo osjeti da postojimo. Ili ćemo kukati, komentirati, dogmatizirati, docirati – i potom srknuti još kave. I pred našim Varešom je izazovno razdoblje. Novi načelnik je poveo grad u pravcu borbe protiv vjetrenjača. Ne želi se uklopiti u zadane sheme i opće stanje dirigirano iz viših centara moći. Hoće li ga imati tko pratiti ili će se, po običaju, razvoj situacije samo pratiti sa strane...?

BROJ 265

Obitelj Jurendić, Neum – 20 KM, obitelj Iličić, Hrvatska – 50 KM, obitelji Franjković i Gavran, Hrvatska – 30 KM.

Svima hvala lijepa! SIJEČANJ 2017.

VIJESTI

TRD NE MOŽE DALJE Tvornica rezervnih dijelova u Vareš Majdanu, postaje izvjesno, sa sadašnjim vlasnicima stigla je do kraja puta. Nagomi-lani dugovi za neplaćene doprinose radnicima od oko 8 milijuna KM nadmašili su vrijednost njezinog kapitala, što je više nego dovoljan razlog za pokretanje stečajnog postupka. Ili možda imenovanje prinudnog upravitelja, ali on ne može daleko dogurati kad je problem u nedostatku svježeg kapitala. Nad radnike ovog nekoć respektabilnog pogona nadvilo se pitanje: kud i kako dalje. Ovog problema dotaknulo se, više informativno, i Općinsko vijeće na svojoj drugoj sjednici održanoj 29. prosinca 2016. godine, ali prije toga je (22. prosinca) općinski načelnik Zdravko Marošević primio predstavnike uprave TRD-a i zatražio od njih prave informacije o stanju i statusu poduzeća. Predstavnici talijanske tvrtke "Siderimpes SRL", u čijem je većinskom vlasništvu TRD, Sonia Nanut i Nicola Fedrigo, te v. d. direktorica TRD-a Sevledina Gondžo pružili su načelniku uvjeravanje da aktivno rade na iznalaženju rješenja. Njihov je plan pronaći i uvesti novog partnera u vlasničku strukturu, koji bi donio prijeko potrebni svježi kapital, za što su zatražili još mjesec dana vremena. Novom partneru, kako su istaknuli, postavili bi svega dva uvjeta: izmirenje obveza prema radnicima i nastavak poslovanja u oblasti metaloprerade. No, na sjednici Vijeća načelnik je o tom sastanku post festum kazao kako mu se čini da talijanski vlasnici nisu nastupili posve iskreno kako je od njih zahtijevao, a površne je informacije o "sudbini" TRD-a s vijećnicima i javnošću podijelio i predsjedatelj Vijeća Kenan Kamenjaš, koji je uključen u razgovore s kantonalnim dužnosnicima "da se spasi što se spasiti može". Oni će po slovu zakona tijekom ovoga mjeseca morati TRD-u potpisati neku "presudu", pa bio to stečajni postupak ili prinudni upravitelj.

OTVORENA FIZIKALNA AMBULANTA Na samom isteku 2016. godine u Domu zdravlja Vareš otvorena je ambulanta za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju. Smještena je u prizemlju i opremljena svim pomagalima. To uključuje uređaje za elektroterapiju, termoterapiju, ultrazvučnu terapiju, magnetnu terapiju i svakako manualnu masažu. Taj vid terapije prikazan je i grafički na ornamentiranim staklima ambulante, premda pomalo zaigranim crtaćim stilom. No, iza njih pacijente dočekuje prijatno zagrijan prostor i dežurni tehničar, a liječnica će – prim. dr. Emina Turkić, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije – dolaziti iz Sarajeva jedanput tjedno i to četvrtkom ujutro (od 9 sati). Prvoga četvrtka u siječnju nismo ju zatekli, a u izjavi za lokalni radio prilikom otvorenja ambulante kazala je da, pored nje, pacijentima na usluzi stoje dva terapeuta. "Pacijenti sa svim vrstama kostobolja ili bilo kojim drugim bolovima prvo se moraju obratiti svom liječniku, a potom s uputnicom mogu doći ovdje. Preporučljivo je imati već gotove nalaze i nakon toga pristupa se terapiji, ali ako i nemaju nalaze mogu ih odraditi u Domu zdravlja Vareš", naglasila je dr. Turkić te dodala: "Fizikalni tretman za jednog pacijenta traje otprilike sat do sat i po u zavisnosti od ozljeda i vrsta usluga koje žele". Otkrila je da se pacijenti inače najviše žale na "bolesti ruku koje dolaze od predugog sjedenja za kompjuterima, a kod starijih osoba to su bolesti kostiju koje dolaze s godinama. Savjet koji želim uputiti svim pacijentima je da što više vježbaju i da se što više kreću jer je to jedini način pomoći samima sebi", kazala je dr. Turkić. Vareški pacijenti mnoge vidove sekundarne zdravstvene zaštite prinuđeni su ostvarivati u drugim gradovima, pa je stoga otvorenje ove ambulante vrijedno istaknuti kao iskorak u dobrom pravcu.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš www.fondacija.vares.info Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576 SIJEČANJ 2017.

BROJ 265

AKTUALNO

Dugo drugo zasjedanje M. Marijanović

očno mjesec dana nakon prvog "postrojavanja" novog saziva Općinskog vijeća Vareš, te iskazane želje da se zavrnu rukavi i prione pretresati brdo problema, dana 29. prosinca 2016. godine održana je druga sjednica s opsežnim dnevnim redom od 18 točaka, tako da bi se moglo kazati: jedna po glavi svakog (prisutnog) vijećnika. Sjednica je potrajala 6 sati, raspravljalo se prilično iscrpno i ostavljen je dojam da vijećnici drže po strani svoje ideološke razlike, a nastoje gledati u istom pravcu. Dokaz je tome i činjenica da je veliki broj razmatranih točaka zaključen i podržan s 18 glasova "za". Isto tako, vijećnici su zadržali početni suport općinskom načelniku Zdravku Maroševiću, gotovo svi izlaze za govornicu i diskutiraju, ali ono čega manjka jest – iskorak iz općenitosti. To je ono kao kad političari na vrhu, koji se još smatraju i državnicima, počnu rečenicu "dimnom zavjesom": Bosna i Hercegovina mora ili treba učiniti ovo ili ono... Pa tko je ta Bosna i Hercegovina: komunalac koji posipa sol po cesti da netko ne slomi nogu na ledu ili možda član državnog Predsjedništva, koji sipa takve floskule!? Dakle, i u vareškom slučaju manjka konkretnosti, jer biračima je rečeno samo da trebaju izaći i podržati ih, pa sad su oni ti koji su izabrani da nešto riješe a ne samo trube o "trebanju". Također je izražena još jedna manira kod istupa većine vijećnika, a to je početak rečenice s: hoću da mi se odgovori... Nije da ne treba stalno pokušavati prebaciti općinsku administraciju u veću brzinu, iz koje ona ispada poput starog FAP-a, ali ni ta doza arogancije nije adekvatna pojedinačnoj snazi jednog vijećnika. Uglavnom, sjednica je započela s mnogobrojnim vijećničkim pitanjima, koja ih i same rano iscrpljuju pa je stoga predsjedatelj Kenan Kamenjaš zagovarao da tu treba nešto mijenjati. On je mislio tehnički, iako bi tu "rubriku" imalo smisla provjetriti i suštinski jer se od nje zamiješa koktel populističkog i lokalističkog propitkivanja. Poslije tih pitanja, prva u nizu točaka o kojoj se duže i podrobnije diskutiralo bila je Odluka o izmjeni Odluke o općinskim komunalnim taksama. Vijećnici su, ponekad vođeni i vlastitim interesima ili prijateljsko-rodbinskim motivima, prebacivali utege s jedne na drugu stranu vage kad je riječ o visine te takse za pojedine djelatnosti, dok je općinski načelnik nastupio beskompromisno i posebno istaknuo dva "poslovna" subjekta za koja ne želi osjećati nikakvu senzibilnost: farmaceutske

ustanove (zbog marži) i kladionice (kao mjesta za dangubljenje i mamiparu). Načelnik bi tu pokušao uspostaviti smislen sustav vrijednosti – da oni koji pošteno rade i s mukom privređuju budu minimalno opterećeni, a da oni koji vješto izvlače novac iz džepa građana (kako bolesnih, tako i lakomislenih) kroz deblju taksu plate za svoju društvenu neosjetljivost, pa lijepo je to bilo barem za čuti ako je već nerealno provesti. Protuteža "robinhudskom" pristupu načelnika iskazana je kroz obranu uposlenika odnosno radnih mjesta u apostrofiranim subjektima, jer oni, sve i kad bi htjeli, ne mogu utjecati na poslovnu etiku svoga poslodavca. Iz svega se na kraju izrodio i jedan poticajni prijedlog – da oni koji otvaraju radnju i pokreću neku djelatnost u Varešu u prvih godinu dana budu oslobođeni od općinske komunalne takse jer su pokazatelji takvi da dobar dio njih "popada" u prvoj godini, ne mogavši servisirati sve financijske obveze nametnute u startu. Razmatran je i Nacrt općinskog proračuna, koji nije mogao ranije dospjeti na raspravu zbog (post)izbornih procedura. Planiran je u visini od 4.448.900 KM, ali u okviru tog iznosa na prihodovnoj strani stoji stavka – kreditno zaduženje od 1.500.000 KM, za izmirenje duga prema poreznoj upravi za doprinose radnika. Nacrt proračuna je podržan, amandmani na njega uslijedit će kad bude u formi Prijedloga, a dok je obrazlagao ovaj krovni financijski dokument, načelnik je ponovo bio vrlo izravan. Istaknuo je da će po pitanju onih koji iščekuju financijsku podršku u oblastima kulture i sporta te unutar (preko)brojnih udruga svih vrsta i boja, napraviti jasnu distinkciju: na one koji rade i koji ne rade. Isto je tako poručio da ne želi bilo koga uvrštavati u proračun forme radi i da se time netko zadovolji na papiru, a onda nakon godinu dana ne dobije ništa. To su prakse koje želi dokinuti i nametnuti financijsku disciplinu, zahvaljujući kojoj je u prvih mjesec dana svoga mandata, kako je naveo, u organu uprave ostvario uštede od oko 100.000 KM. "Prije je bilo ono što košta jednu marku, a Općina plaća, dignuto na dvije-tri marke ili nije bitno koliko, e sad više neće", kategorično je kazao. Među ostalim razmatran je i Program rekonstrukcije, izgradnje i obnove lokalnih cesta za 2017. godinu. Unutar njega četiri dionice koje se ustvari "prenose" iz prošle godine. Dvije su, tako reći, načete (Pajtov Han–Budoželje i Striježevo–Kokoščići) i u njih je uloženo 183 odnosno 102 tisuće KM, što u oba slučaja predBROJ 265

stavlja po jednu trećinu sredstava potrebnih za ukupnu realizaciju, a druge dvije (Križ–Sastavci–D. i G. Borovica, te Podtisovci–Bijelo Borje–Mir), posebno ova druga, zasad i ostaju samo u planu. No, osim programom predviđenih, diskutiralo se i o drugim dionicama koje vape za rekonstrukcijom, kao što je primjerice cesta kroz Pogar, iz Bara do na Baricu. To nije samo lokalna cesta, nego i tranzitna za Dubošticu i Borovicu, vrlo je oštećena, ali nikako da bude uvrštena u prioritete. Načelnik je obznanio da se do iznalaženja sredstava za njenu rekonstrukciju ondje mora djelovati interventno – ali to se odnosi postavljanje zaštitne ograde na kritičnim mjestima – i iznio svoju ogorčenost zbog onih koje smatra najvećim krivcima za upropaštavanje lokalnih cesta, a to je, kako je rekao, šumska mafija s prekomjernim transportom trupaca. Jedan od načina kako im pokušati stati u kraj, po njemu, bilo bi postavljanje prometnih znakova s propisanom nosivošću puta kao polaznom pretpostavkom za provođenje represivnih mjera. Kada su lokalne ceste u pitanju, bez obzira na njegovu dobru volju i probuđene otvorene apetite s raznih strana, općenito je još kazao da se prioriteti moraju sagledavati prema frekventnosti i veličini populacije vezane uz određenu cestu, ali da također na drugoj strani stoji mamac koji se zove uprezanje turističkih potencijala u ekonomiju, a o tim potencijalima se ne može govoriti i od njih očekivati nikakvu korist dok do njih vodi makadam. I još su se dvije točke dnevnoga reda vrtjele oko iste oblasti, ali retroaktivno: Izvješće o realizaciji strategije razvoja lokalnih cesta i srednjoročnog programa SIJEČANJ 2017.

Kantonalna igra zatrpanih pločnika

održavanja, zaštite, rekonstrukcije, izgradnje i obnove javnih cesta, te Izvješće o rekonstrukciji, izgradnji i obnovi istih u 2016. godini. Srednjoročni program pokazao je podbačaj budući da je od planiranih 62,5 kilometra za razdoblje od 2011. do 2021. godine, tijekom prvih pet godina realizacije asfaltirano ili rekonstruirano jedva 20 kilometara lokalnih cesta, a u što je utrošeno 2,1 milijun KM. Kad je riječ o prošloj, 2016. godini, Izvješće pokazuje da je od planiranih 6,5 urađeno tek 3,6 kilometara. Bilo je vijećničkih primjedaba kako to da se nije uradilo više, iako svi znaju kako, ali voditelj Općinske službe za prostorno uređenje, urbanizam, gospodarstvo i financije Ermin Musa morao je pojasniti da već godinama nema programa kapitalnih ulaganja u ceste s razine Kantona, što je lokalnim zajednicama ostavilo da se bore same za sebe, pa za nekoliko stotina metara asfalta uz puno moljakanja i lobiranja valja pronaći barem tri financijera da bi se udružili. No, mada o tome nije bilo riječi na sjednici, jer se počelo podrazumijevati, sada su očekivanja usmjerena u pravcu obećanja koja je već u tri navrata dao hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović prilikom dolazaka u Vareš; sva tri puta na čelu izaslanstva punog resornih ministara iz reda HDZ-a BiH – ali uz jasan uvjet da Općina mora napokon poslati projekte, i to ne bilo kakve nego uredne i potpune. Pitanjem zašto do slanja tih projekata nije došlo u mandatu prethodnog načelnika neizbježno se zadire u sferu politike i političkih utjecaja nad Varešom, ali sada je situacija drugačija i "zvijezde su se poklopile": načelnik u Varešu i prvi čovjek najjače hrvatske stranke u BiH na istoj su SIJEČANJ 2017.

stranačkoj liniji. Kad je već digresija: nastranu što aktualni bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA (kojoj je pripadao prethodni vareški načelnik) nikako nije našao za shodno doći u radni posjet Varešu, ovdje se radi o tome da je za općinom Vareš puno izgubljenog vremena, plaćenog komunikacijskom zaostalošću, i sada je prilika da se to počne ispravljati. Preko koga, čijih utjecaja, uz čiju pomoć? – pitanja su koja načelnik Marošević smatra irelevantnim jer Vareš "nije ni SDA-ov ni HDZ-ov nego naš i zajednički, pa tako i vareške ceste. A kad je zaboravljen, onda je ničiji", podcrtao je on. Ovakvo držanje dokazao je i na djelu, prva njegova konkretna zauzetost za zaboravljene i prevarene bila je u bošnjačkom zaselku Neprivaj. Pretresano je i izvješće o stanju poljoprivredne proizvodnje na području općine Vareš u 2016. godini. U njemu se navodi podatak da je nadležna općinska služba izvršila elektronsku obradu za 354 registrirana gazdinstva poljoprivrednih proizvođača i pobrojani su projekti i aktivnosti. No, birokratski pristup ovoj oblasti, kakav je dosad bio, doživio je brz demanti s terena kroz istup vijećnika Mirnesa Ajanovića, koji je poljoprivrednik i to na Planinici, selu ostavljenu na milost i nemilost od strane svih, pa razumije se i od općinskog organa uprave na prvome mjestu. Ovaj je vijećnik naveo da se bavim organskom proizvodnjom kozjeg sira i da ga je posjetio stručni tim iz Slovenije, u sklopu obilaska svih proizvođača takvog sira u BiH, te sir s njegove obiteljske farme procijenio najboljim u zemlji. Ali posjet i obilazak iz općinske nadležne službe, kaže, nije nikad dočeBROJ 265

kao. To je ljutnulo načelnika koji je obznanio da samo čeka proljetne uvjete i tada više službenici iz službe za poljoprivredu nemaju što tražiti u uredu nego ih planira opskrbiti vozilom i većinu radnih dana upućivati među poljoprivrednike, na njihova imanja i u stvarno sagledavanje problema, jer to se ne može učiniti kroz prozor iz zgrade općine. Ajanović je otkrio još jednu problematiku, a to je da stočari iz susjednih općina (Visoko i Kakanj) u sezoni ispaše upadaju na područje Peruna, Planinice i Slavina s velikim stadima i krdima, da tu ima i zaražene stoke i situacija koje nisu ni pod čijim nadzorom. I kod toga je načelnik zauzeo žustar stav, kazavši: "Čini mi se da se dozvolilo svakom i da je to postalo normalno da se razmišlja na način – kad ne možeš nikom i nigdje raditi što hoćeš, samo otiđi u Vareš i tamo možeš. A ja im kažem i kazat ću: dragi moji, dosta je". Jedna od "krivih Drina" s kojom se novi načelnik ne miri i koju bi također htio ispraviti, ali su mu ruke zakonom vezane, jest nakaradna postavka zimskog, a i ljetnog održavanja regionalne prometnice kroz grad, ali koja je ujedno i glavna gradska ulica. Oko toga je vijećnik Kruno Riđić dao šlagvorta pitanjem, koje je bilo jedno od onih "tekućih": što se događa kada kantonalni snijeg s ceste bude zgrnut na općinski trotoar, čija je to nadležnost? Pitanje koje zvuči skoro kao neka zagonetka, međutim nije, to je cinična realnost. To je tako nekako riješeno kao da smo u filmu znanstvene fantastike i kad naiđu te grtalice poduzeća "Porobić" iz Zavidovića, kojemu je Kanton dodijelio da održava prometnicu R-444, ne znaš jesu li iza zamagljenih prozora tih strojeva ljudi ili roboti, bića iz druge galaksije, jer oni se ne zaustavljaju nikad u gradu, oni samo prolaze, rijetko i uspore kad zaoru snijeg na kolniku i s guštom ga zguraju na pločnik cijelom dužinom glavne ulice. Onda grdimo naše komunalce što nisu istog trena tu, da se to skloni jer pješaci se moraju kretati cestom. Pa onda komunalci to sklone, ali kantonalci se dosjete da bi mogli skinuti još jedan sloj snijega s ceste jer će i taj prolazak sebi upisati u radni nalog i naplatiti struganje onoga što su ostavili u prvom prolazu. I cijeli se postupak može ponoviti više puta. Načelnik je oko tih, reklo bi se banalnih stvari, već postao ogorčen. Obratio se prometnim referentima, posakrivanim u dalekim grijanim uredima: "Pa kad ste mi izdvojili glavnu cestu, što je ne ponesete i ne uzmete sebi!?", a zatim i drugim donositeljima propisa: "Kako netko može raditi u trgovinskom ili ugostiteljskom objektu uz regionalnu cestu kad ste mu propisima onemogućili pristup dostavnom vozilu, a da ne govorim zaustavljanje ili parkiranje njegovom kupcu i mušteriji...?" Eto može, u brdovitom Varešu.

BLAGDANSKE DRAŽI

Božić – vrijeme djetinje radosti

itko se ne raduje Božiću kao djeca. Nitko ne zna tako duboko, a ipak tako lako proniknuti u tajnu Božića kao djeca. I nitko ne zna tako lijepo prirediti božićni dar kao što to znaju djeca. U to smo se mogli uvjeriti i na ovogodišnjoj božićnoj priredbi koja se održala u srijedu 21. prosinca u dvorani naše "Male škole". Uz glavne aktere – dječji crkveni zbor, polaznike plesne i glazbene radionice, svoj kulturni dar darovali su nam i naši dugogodišnji suradnici: Jovana Milosavljević, Toni Pešikan, Slaven Vidak, te naša s. Ružica Marijić i Željko Sertić. Veliku čast su nam iskazali i umjetnici Narodnog pozorišta iz Sarajeva Amina Sulejmanagić, Chiara Licata i Admir Kalkan koji su izveli dvije plesne točke, te Ileš Bečei i Aida Jažić koji su nas počastili s nekoliko prekrasnih skladbi. Na početku priredbe prisutne je pozdravila s. Snježana Pavić, ravnateljica "Male škole". Kao i svake godine gošće priredbe su bile naše sestre iz Provincijalne uprave, a u ime svih pozdravila nas

Prisutni su počašćeni i baletnom točkom

je provincijalna predstojnica s. Kata Karadža. Između ostalog, s. Kata je naglasila: "Večeras zajedno želimo dijeliti radost Božića, radost Novorođenoga. Jer Božić nas propitkuje koliko smo djeca, a koliko smo ostarjeli. Koliko smo prestali biti djeca, toliko manje možemo razumjeti Božić, Boga koji je postao Dijete." Uistinu, samo djetinjim srcem možemo razumjeti tajnu Božjeg utjelovljenja i rođenja. Samo dječjim očima i ušima vidjeti i čuti istinsku ljepotu i u njoj prepoznati Božje lice. Ples i pjesma koje smo čuli i vidjeli na ovoj predstavi željeli su

nas, barem na trenutak, vratiti u bezbrižne dane djetinjstva kada smo se iskreno i nevino radovali ovom najljepšem blagdanu. "Ako naša srca budu spremna na susret s Novorođenim, onda će biti otvorena i za susret s bližnjim i sa svim ljudima dobre volje. Neka tako bude!" – kazala je s. Kata čestitajući Božić svima prisutnima. I mi se pridružismo ovim čestitkama sa željom da nikad ne prestanemo djetinjim srcem doživljavati i nositi radost Božića. (www.malaskola.org)

Čarolija Božića na Pogari

posljednjim danima prvog polugodišta našu je školu ispunila prava božićna čarolija. Učionica okićena borom nestrpljivo je čekala petak 23. prosinca. Toga dana smo ugostili roditelje i brojne nam drage goste na tradicionalnoj božićnoj priredbi. Veliki i mali družili su se u božićnom ozračju. Na priredbi su nastupili učenici prvog, trećeg i petog razreda Područne škole Pogar. Mala, ali vrijedna ekipa sa svojom učiteljicom Almom pripremila je priredbu punu smijeha i veselja. Nastupi su bili ispunjeni pjesmom, igrokazima i recitacijama. Kraj priredbe očekivano je uljepšao Djed Božićnjak, koji je darivao djecu slatkim paketima. A dopremio ih je, što je

Paketići stigli na magaretu

bio poseban prizor za djecu, na poslušnom magaretu. Lica 11 pogarskih i duboštičkih mališana, kako školaraca tako i onih predBROJ 265

školskog uzrasta, uspjela je razveseliti Mjesna zajednica Pogar iz svojih skromnih sredstava, a oni su svoje božićne paketiće zaista zaslužili. (MZ Pogar) SIJEČANJ 2017.

KAKO SE SLAVILO...

Božićna misa polnoćka u Varešu jedinstven je događaj, koji pored mnoštva katoličkih vjernika privuče u župnu crkvu i ponekog pripadnika drugih vjeroispovijesti. Polnoćku 2016. predvodio je fra Josip Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, svirali su vareški mladi tamburaši, a župni zbor očarao troglasnim pjevanjem. Izvanjsko slavlje popraćeno je dobrim vatrometom.

To se zove darivanje "Jedan slatkiš za jedno dijete" dugogodišnji je, već tradicionalni projekt učenika MSŠ "NORDBAT-2" te vijeća učenika ove škole, koji za svrhu ima prikupljanje novčanih i materijalnih donacija od strane Varešana kako bi osigurali paketiće djeci do sedam godina starosti čiji su roditelji, nažalost, lošijeg imovinskog stanja i to im ne mogu priuštiti. Stoga je u predvorju srednje škole održana prodaja kolača spremljenih od strane samih učenika, izložba radova članova umjetničke sekcije koju uspješno vodi profesorica engleskog jezika i književnosti, Lara Brđanović, te izložba fotografija Gregora Dodika i Gorana Praje. Taj događaj je upriličen 16. prosinca 2016. godine, a vareški srednjoškolci su ponovno pokazali zavidnu razinu kreativnosti i nadarenosti. Dan poslije, srednjoškolci su na vareškoj pijaci nastavili prodavati napitke i kolače, a odziv građana i gospodarskih subjekata bio je zadovoljavaći – naravno, uvijek može biti i bolji. Prikupljeno je ukupno 700 konvertibilnih maraka, a zatim su predstavnice vijeća učenika MSŠ Merisa Mujčić (predsjednica) i Suzana Terzić (zamjenica) obišle sela vareške općine i podijelile paketiće za trideset i petero djece, a jednoj obitelji s Budoželja kupljene su najnužnije namirnice u vrijednosti od 110 KM. Sveukupno za pohvalu! V. R.

Nova 2017. godina u Varešu je dočekana najčešće u krugu obitelji i prijatelja, mladi u kafićima, a onda su i jedni i drugi u priličnom broju izašli oko ponoći na plato pijace, gdje su se uz vatru, vino, tombolu i svirače priključili javnom dočeku. Pokoje kolo, novogodišnji valcer, ekonomičan vatromet i čestitka načelnika Zdravka Maroševića, a onda u miru i veselju svatko na svoju stranu.

Blagdan u Majdanu Već sedmu godinu Majdančani se okupljaju ispred filijalne crkve sv. Barbare, gdje organiziraju božićno druženje koje je prešlo u finu tradiciju. Tako se i 26. prosinca 2016. godine okupilo njih tridesetak, od onih najmlađih pa do najstarijih – što je fina brojka uzmemo li u obzir temperaturne minuse koji su tih dana pogodili vareško područje. Druženje kao bilo koje drugo – reklo bi se. Međutim, postoji par čimbenika koji ga, ovo druženje, čine drugačijim. Pjevanje starih božićnih i klapskih pjesama, igranje kola, glazbena pratnja na harmonici za koju je zaslužan Ivica Paviglija, ponuda jela i pića koja su donosili svi gosti, te kao šećer na kraju – tombola s tridesetak nagrada, od kojih su neke uistinu vrijedne. Tombola se prodavala po cijeni od 1 KM, a prikupljeni novac usmjeren je kao donacija za uvođenje grijanja u župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu. Druženje je završilo prigodnim vatrometom (kao i prethodnih godina), a organizatori već kuju planove za idući Božić. Nadajmo se da će sljedeće božićno druženje privući Majdančane u još većem broju. V. R.

Trgovinska radnja

N na

Vareš ul. Čaršija bb

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVADBENI BUKETI 061/ 753-522 LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE 061/ 783-326 POGREBNI VIJENCI SIJEČANJ 2017.

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja

BROJ 265

INTERVIEW Diplomirani ekonomist te jedan od kandidata za općinskog načelnika na lanjskim izborima, Ahmed Botić (1964.), već četvrtu godinu na čelu je jedne od najvećih i najaktivnijih mjesnih zajednica u vareškoj općini – majdanske. Kako se mandat članova Savjeta MZ-a, pa tako i njegov bliži kraju, ovo je pravi moment za rekapitulaciju odrađenog posla te razgovor o temama koje se tiču Vareš Majdana. n Poštovani gospodine Botiću, da li biste mogli predstaviti MZ Vareš Majdan čitateljima lista "Bobovac" – njezin teritorijalni opseg, podatke o stanovništvu, njezin Savjet, te Vaš angažman u istome? o Mjesna zajednica Vareš Majdan obuhvaća selo Pajtov Han, te sve majdanske ulice, od Majdanske, Industrijske i Planinarske na samim krajevima, do Rajčevca, gdje graniči sa MZ Vareš. Po popisu iz 2013. Vareš Majdan ima oko 1.100 stanovnika u 235 domaćinstava. Ja sam se osobno kroz aktivizam prije mnogo godina uključio u Savjet MZ kako bi pomogao Majdančanima koji žele da rade za boljitak naše zajednice, a prije četiri godine sam izabran na čelo Savjeta, koji broji 11 članova sa predsjednikom. n Unatoč mišljenju mnogih – da je Vareš (a posebice njegov prigradski dio, što će reći Majdan) mrtav i zapušten, ipak je zanimljivo vidjeti da postoji grupa građana koja uz skromnu pomoć lokalne zajednice te primanja od raznih fondacija, ministarstava i nevladinih organizacija ipak uspijeva činiti nešto pozitivno za svoj okoliš. o Po statutu, MZ treba da brine o građanima, infrastrukturi, vodosnabdijevanju, komunalnom redu i svim problemima unutar te MZ. Budući da je naša MZ prigradska i nažalost devastirana nakon ratnih sukoba, ona nema nekih sredstava za krupnije projekte. Naš doprinos jeste kroz razne akcije. U prvom redu to su ekološke, koje za cilj imaju čišćenje određenih dijelova predgrađa te osvješćivanje građanstva o negativnom djelovanju ogromnog, ilegalnog eksploatiranja šume, a koje za posljedicu ima narušavanje komunalnog reda, potencijalnog toka vode u prirodi te često i štetu na prometnicama. Svake godine Savjet razradi plan i program u čijem je središtu neki projekt. Navest ću jedan primjer: zahvaljujući jednoj donaciji prvo smo nabavili alat u vrijednosti 2.500 KM (motorke, trimeri, kose, grablje, motike i lopate) za 20 učesnika akcije košenja trave. Ta središnja ak-

AHMED BOTIĆ, predsjednik MZ Vareš Majdan

APLICIRAMO I REALIZIRAMO Razgovarao Vladimir Ruf cija se skoro uvijek održava prvog vikenda u travnju, a na nju izlazi 40 do 60 ljudi, što je zadovoljavajući broj, ali otvara prostor za još više dobrovoljaca i jačanje voluntarističke svijesti. Središnja akcija u 2016. godini bila je uklanjanje šiblja ispod vijadukta za Pržiće i Daštansko, jer je to područje bilo u veoma zapuštenom stanju, a kako se nalazi na tromeđi nekoliko mjesnih zajednica, dogodilo se da to područje, prema nekima, nije ni pod čijom "odgovornošću". Također, po prvi puta pomogli smo i u Pajtov Hanu, gdje smo čistili područje oko spomenika NOBa, a redovito održavamo i spomenik palim borcima u Vareš Majdanu pored nekadašnje zgrade Sindikata, te animiramo stanovnike da uređuju oko svojih zgrada i kuća. n Pitanje koje se nadovezuje na ovo: kakav je odnos sa svim čimbenicima koji mogu utjecati na rad Mjesne zajednice – općinskim organom uprave i ostalima? o Što se tiče suradnje sa Općinom u mome mandatu, mogu reći da je bivši općinski načelnik Kovačević bio korektan s nama, jer je urgirao na radu oko poboljšanja asfalta u MZ, skromnom financijskom podrškom i kontaktom sa JKP-om i komunalnim inspektorom, koji se odazivao na svaku našu akciju. Moglo se očekivati više, ali smo zadovoljni. Podrška ostalih općinskih struktura bila je više moralna nego financijska, ali sada nade polažemo u novu općinsku garnituru koja obećava BROJ 265

posebnu pozornost Majdanu, a Savjet MZ te ja osobno smatramo da će ispuniti obećanje, jer je situacija takva da Majdan mora stati "rame uz rame" sa Varešom. Konkretno, obećano je potpuno LED osvjetljenje – svjetiljke koje bi se nalazile od Prnjavora, duž Majdana pa sve do Vareša. Vareš je osvijetljen, na redu je Majdan... Nadalje, postoji suradnja nas i ekspoziture Evanđeoske crkve, koja je napravila igralište za djecu u središtu Vareš Majdana. Mi smo zajedno s njima radili na izradi i postavljanju istog te smo ih uistinu podržavali, a oni su nama to ostavili na održavanje. Kao što se vidi, igralište je u vrlo dobrom stanju te planiramo da tako i ostane. n Moram istaći jednu zanimljivost, a to je uspjeh MZ u financijskom smislu. Kako se to postiže? o Ključ je u apliciranju na razne projekte. Financijski status je relativno dobar jer skoro nikada ne poslujemo u gubitku, a kao primjer navodim 2016. godinu, u kojoj su dobivena sredstva za tri projekta: dva projekta financirana od strane Ministarstva za prostorno uređenje i okoliš ZDK-a (2.500 KM i 2.000 KM), te jedan projekt od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta (1.500 KM). Projekt uređenja zemljišta ispred nekadašnje industrijske škole je uspio, a za ovu godinu planiramo postaviti nekoliko klupa i posaditi čemprese. n Kao posljednje pitanje ostavljam delikatnu temu – rijeku Stavnju. Određene udruge i pojedinci izrazili su zgražanje ponašanjem investitora koji su gradili hidrocentrale na Stavnji, jer smatraju da nam predstoji ekološka katastrofa – pomor ribe i isušivanje rijeke. Kakvo je stajalište MZ po pitanju toga? o Mjesnu zajednicu se u ovom slučaju nije ništa pitalo, a nakon održane javne rasprave smatram da ni 10 posto ljudi nije bilo za izgradnju centrale. Realnost je takva da su oni to odradili bez ikakve naše suglasnosti. Postojala je inicijativa za kontaktiranje investitora kako bi se zaustavili radovi dok se ne konsultira MZ kroz čiju čitavu dužinu protječe Stavnja, kako bi vidjeli koja je korist od toga. Kompromis u kojemu bi i investitor i lokalna zajednica imali koristi uključivao bi izgradnju društvenog doma u Vareš Majdanu, kao što to čine investitori na minihidrocentralama diljem BiH. Nismo, nažalost, dobili ništa: nemamo ribe, nemamo flore ni faune, a ukoliko ne budu poštovali pravila i mjere koje su dogovorene sa Općinom postoji velika šansa za nekom vrstom bunta. To je krajnja mjera kojoj ni mi ne želimo pristupati, ali to ćemo učiniti ukoliko se ništa ne promijeni. SIJEČANJ 2017.

REAGIRANJA

U našemu listu u dva navrata (brojevi 240 i 255) prenijeli smo vijest o predstavljanju knjige Avdije Kovačevića, ujedno i fragmente iz obraćanja promotorâ, a sada donosimo i reagiranje naših sugrađana iz sela Mir, kojih se ova knjiga izravno dotiče.

Istina, i prava istina AVDIJA KOVAČEVIĆ: "VAREŠ 1992. – 1995. ZLOČIN, ISTINA I PRAVDA" Očitovanje mještana sela Mira, napose imenovanih u navodima u knjizi, a koji se odnose na Mirjane kao "moguće počinitelje zločina u Stupnom Dolu 23. oktobra 1993. godine"

rije nego bilo što kažemo o razlozima našeg očitovanja želimo u ime svih Mirjana izraziti iskrenu sućut svim preživjelima te svim članovima obitelji, svim našim komšijama, našim Stupnodolcima kojima je netko tog 23. listopada 1993. godine nastradao nakon neljudskih zločina koje su počinili prije neljudi nego ljudi, koji niti su iz Vareša, niti su živjeli u Varešu, niti ih bilo što u emotivnom smislu veže za Vareš, Stupni Do, pa i Mir. Mi Mirjani javno izjavljujemo da osuđujemo ovaj, pa i svaki zločin počinjen nad starima, bolesnima, djeci, ženama, ratnim i civilnim zarobljenicima – bez obzira na to tko ga je i s kojom namjerom počinio. Držimo da mi Mirjani u ove 23 godine nakon zločina u Stupnom Dolu nismo učinili ništa što bi otežalo ili povećalo bolove i patnje našim komšijama. Čak smo prelazili i preko svih uvreda, poniženja, omalovažavanja, pa i fizičkih udaraca koji su dolazili od pojedinaca iz Stupnog Dola. Nije to znak naše slijepe pokornosti i poslušnosti, a još manje znak da pasivnim držanjem i šutnjom dajemo do znanja da snosimo krivicu za počinjene zločine 1993. godine. Vjerovali smo da će vrijeme učiniti svoje, premda znamo da vrijeme ne liječi nikakve rane, ali čini da čovjek nauči živjeti s tim ranama. Ovo što smo naveli nije puka formalnost: iza toga stoje svi Mirjani, kako tog 23. listopada 1993., tako i 23. listopada (sada već istekle) 2016. godine. Svi suosjećamo s njima i tako će biti dok je Stupnog Dola i Mira, dok je Mirjana i Stupnodolaca (bez obzira na neke ekstremiste kojima nije stalo ni do suživota pa ni do opstanka ova dva sela). Sada se vraćamo razlozima našeg očitovanja. Ovim putem iznosimo otvoreno i jasno svoja razmišljanja i neslaganja, kao i svoja stajališta povodom napisa u knjizi "VAREŠ 1992. – 1995. ZLOČIN, ISTINA I PRAVDA" autora Avdije Kovačevića (Sarajevo: "Futur art", 2014.). Vjerujemo da

Mir, travanj 1999.; opljačkani i spaljeni stambeni i gospodarski objekti

smo odrasli i da, bez obzira na trenutna osjećanja, o napisanom raspravljamo snagom argumenata, iskreno i dobronamjerno – temeljeno na objektivnim i stvarnim činjenicama. Bili smo spremni i tražili smo razgovor s autorom knjige, ali svi naši pokušaji tijekom ljeta i jeseni 2016. godine ostali su bezuspješni. Ipak, i dalje izražavamo spremnost za istinskim dijalogom, kako s autorom tako i našim komšijama, svjesni da ovaj dijalog neće biti razgovor o temama oko kojih se slažemo, već da će on uključivati i razlike. Uostalom, nije li bit dijaloga u tomu da iznesemo i svoja neslaganja s drugom stranom, jer je konačni cilj istina, a ne "mazanje očiju"? Vjerovali smo da smo bili na pravom putu – putu suživota i pomirenja, ali 2014. godine dolazi ova knjiga čiji navodi, na str. 131 i 132, ne samo da unose nemir i nezadovoljstvo kod osmorice imenovanih (jedan je od njih, nažalost, umro), već i svih Mirjana kojima je stalo do istinskog suživota i normalizacije naših odnosa. Već prvog dana pojavila su se u našim glavama brojna pitanja, a najznačajnija su: ako je točno da su i neki Mirjani počinili zločine u Stupnom Dolu, zašto nitko od njih do danas nije procesuiran pred bilo

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ SIJEČANJ 2017.

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI BROJ 265

kojim sudom – MKSJ ili pak pred domaćim sudovima(!?); pristupa li se na ovaj način tako bitnom i odgovornom zadatku, za oba sela – pisati o zločinu, istini i pravdi, pa čak i donositi, odnosno objavljivati imena "mogućih počinitelja", a bez pravomoćne sudske presude(!?); zar se može informaciju Ministarstva obrane RBiH, koja je uz to vojna tajna i strogo povjerljiv dokument tretirati odnosno davati mu istu vrijednost kao res iudicata (pravomoćnoj sudskoj odluci), te na temelju iste izlaziti u javnost s imenima počinitelja!? Sva ova pitanja, pa i sama ova knjiga primorala nas je da se dublje posvetimo događanjima u Varešu, Stupnom Dolu i Miru, odnosno "natjerala" nas je da se i mi upustimo u traženje Istine, Istine onakve kakvom je mi vidimo. Shvatili smo da se stvari neće promijeniti budemo li šutjeli. Znamo da se to nekima neće dopasti, ali je red saslušati, pa i čuti što kaže druga strana. Namjera nam je, prije svega, sačuvati ime i ugled sela, kao i ljudsko dostojanstvo svih onih čija se imena bez opravdanog razloga spominju u ovoj knjizi. (Svjesni smo da nitko od nas nema monopol na istinu, živimo u pluralnom društvu i zato nam je danas itekako potrebna kultura dijaloga.)

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

REAGIRANJA U nastavku ćemo iznijeti, i to više općenito, ono što smatramo da autor nije uzeo u obzir odnosno olako je prešao preko onoga što si je postavio kao lajtmotiv (misao vodilju koja se provlači kroz cijelo djelo). Polazimo od samog naslova knjige koji upućuje da je tema "zločin, istina i pravda u Varešu od 1992. do 1995. godine". Zločini su počinjeni – strašni, neljudski... nitko to ne spori, niti opravdava. Zna se i tko su počinitelji zločina. Počinitelji su (ne svi) i odgovarali, izrečene su im i pravomoćne presude (kazne po našem uvjerenju nisu adekvatne počinjenim zločinima, ali sud je taj koji donosi presude i izriče sankcije, a ne mi). Autor tako donosi i prijepis presude koju je MKSJ izrekao Ivici Rajiću (na temelju Sporazuma Vijeća i Ivice Rajića o potvrdnom izjašnjavanju o krivici – koji je sklopljen prije početka suđenja). Sam Ivica Rajić izjavljuje (str. 522), citiramo: "Njega su počinili pojedinci i grupe kojima sam bio nadređen. I za to sam odgovoran i kriv". To isto nalazimo i na str. 708, kada B. Dodik citira dijelove presude MKSJ u predmetu protiv I. Rajića (i to citiramo): "Zločine u selu Stupni Do počinili su vođe i pripadnici postrojbi za posebne namjene HVO pod imenom 'Maturice' i 'Apostoli', kao i pripadnici HVO iz Kaknja...". Kakav je bio stav Mirjana prema počiniteljima zločina u Stupnom Dolu (dakle, prema "Maturicama" i "Apostolima") vidjelo se kad su drugi ili treći dan poslije zločina došli nekim poslom na Mir, Mirjani su ih dočekali bolnim plačom i prezirom, rečeno im je: "Kupite se odavde i vratite se tamo odakle ste došli. Takvi nas ne trebaju braniti!". Slažemo se u potpunosti s autorom koji na str. 400 kaže o Istini sljedeće (citiramo): "Međunarodno pravo, pravna nauka i pravna praksa su davno konstatirali da nije Istina ono što je kazano, nego je Istina ono što je zapisano. Istina je ono što je nepobitno utvrđeno u sudskom spisu. Ponavljam, Istina je pravomoćna sudska presuda jer je tom i takvom Istinom zadovoljena pravda, a to je da je utvrđen i kažnjen počinilac zločina.". Čak (na istoj stranici) autor sam kaže da "... pripada grupi ljudi koji zastupaju stav da je Istina ono što je zapisano, a ne ono što je kazano". Zato nam je nejasno zašto je autor odstupio od ovog svog jasno izraženog stava u pogledu Istine kad na str. 131 i 132 preuzima dijelove iz Informacije Ministarstva obrane RBIH ("Zločini koje su počinili pripadnici HVO-a na području srednje Bosne i zapadne Hercegovine",

Mir (Bara), travanj 1999.; spaljenekuće

Sarajevo 1994., str. 45 odn. 55), gdje se spominju "mogući počinitelji zločina u Stupnom Dolu" – "mogući" – to nije isto što i "osnovana sumnja". Citirat ćemo i te dijelove: – (str. 131) "...U napadu na Stupni Do sudjelovao je tzv. 'Vod smrti' i jedinice specijalne namjene iz Kiseljaka, te specijalna policija iz Vareša. Mogući počinitelji zločina su: ...Vlatko Mijočević, Pavo Mijočević, Komjen Grabovac, Darko Grabovac, Ferdo Mijočević, Mijo Grabovac, N. Mijočević, iz sela Mir... Miroslav Vrebac iz sela Mir". – (str. 132) "Dvedeset (vjerojatno dvadeset) trećega oktobra u Stupnom Dolu opljačkane su, a onda zapaljene sve bošnjačke kuće. Izvršioci su (u originalu Informacije stoji "U ovom paljenju učestvovali su..."): ... Vlatko Mijočević, Vilim Mijočević, Pavo Mijočević, Ferdo Mijočević, Darko Grabovac, Komjen Grabovac, Mijo Grabovac...". Možda se autor može pravdati da je on ove podatke preuzeo iz navedene informacije (dio koji se odnosi na nas Mirjane, pa vjerojatno zbog toga i nije detaljnije istraživao i ulazio u istinitost navedenih podataka smatrajući da su, kad se radi o informacijama ovog ministarstva, apsolutno svi istiniti). No, bilo je potrebno, korektno, pa i ljudski, kako zbog istine i pravde, tako i mogućih štetnih posljedica po "moguće izvršitelje", sve to provjeriti kod nadležnih pravosudnih organa (što znači: provjeriti je li netko od imenovanih pravomoćno osuđen), pa tek onda izlaziti u javnost s imenima izvršitelja. Čini nam se da smo mi društvo koje nije investiralo u utvrđivanje istine ništa više od suđenja za ratne zločine. Zato se i

AMI

BROJ 265

mi u potpunosti slažemo s autorom da je jedina istina ono što će utvrditi ta suđenja. Sve ostalo je subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti, a mi imamo izražene tendencije da je iskrivljujemo kako nam kada odgovara (što navodi i prof. dr. Goran Šimić na promociji knjige u Bošnjačkom institutu u Sarajevu 10. veljače 2016. godine, "Bobovac", broj 255, ožujak 2016., str. 8-9). Držimo da nakon rata nije uspješno proveden proces pomirenja. Njega nema dok se ne suočimo s istinom. Dokle god je uvijek drugi kriv, nije moguće vratiti povjerenje. Istina je da su stradali mnogi nedužni (stari, bolesni, žene i djeca). Nadležnima treba prepustiti da odgovorne privedu pravdi, a mi, obični smrtni ljudi, moramo poštivati nevine žrtve i stvarati nadu za bolji život i sretniju budućnost našim budućim naraštajima, naročito onima koji će živjeti u Bosni i Hercegovini, Varešu, Stupnom Dolu, Miru... Evo, protekle su 23 godine od tog strašnog zločina, što je po nama bilo dovoljno da se svi, koji su počinili taj zločin, procesuiraju. To se odnosi i na "moguće počinitelje" koje autor navodi i koji su s Mira. Kako toga nije bilo, nitko se nije smio poigravati osjećajima tih ljudi, njihovim psihičkim i fizičkim zdravljem. Doveden je u pitanje njihov ugled u obitelji, sredini gdje žive i rade, njihovo ljudsko dostojanstvo. To se može negativno odraziti i na suživot nas Mirjana s našim komšijama iz Stupnog Dola. Opet citiramo autora (str. 401): "Povijesna je činjenica da tamo gdje prestaje mir i logika, počinje rat i laž i u takvom ambijentu dok istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta".

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SIJEČANJ 2017.

Znamo da je bitno što se kaže, ali je isto tako bitno i tko to kaže. Autor, kao ugledan čovjek i na važnom mjestu u našoj općini (u vrijeme kad je knjiga objavljena obnašao je funkciju načelnika općine Vareš), trebao je vagati svaku napisanu i javno izgovorenu riječ. Knjiga je otišla u svijet, svima je dostupna, sumnjamo da će ostati nezapaženi navedeni podaci koji se odnose na nas Mirjane, možda pak netko i pomisli: Pazi, nisam ni znao da su i Mirjani sudjelovali u zločinima u Stupnom Dolu!? Zato nama ne preostaje ništa drugo doli ići putem kojim smo do sada koračali: uspravno i čista obraza, imati poštovanje prema svim žrtvama iz Stupnog Dola i svojim ponašanjem davati do znanja da nas te neistine neće sprječavati u traženju prave istine, a potom mira, suživota i opstanka i jednih i drugih na ovim dragim nam prostorima. To od nas traže i naše naredne generacije, da živimo zbog budućnosti, a ne zbog prošlosti. Da rezimiramo naša stajališta: – nitko od imenovanih, pa ni drugih Mirjana nije sudjelovao u planiranju, pripremanju i u izvršenju bilo kog zločina u Stupnom Dolu; – nitko od imenovanih, pa ni zapovjednik i dozapovjednik voda, odnosno zapovjednici desetina nisu dobili bilo kakvu informaciju da se planira napad na Stupni Do. Držimo da je to apsolutno točno jer da smo dobili takvu informaciju, odnosno da smo za to znali, sigurno je da bismo bili i svjesni što nas poslije čeka, a to su veliki napadi ABiH koja je već ušla u

Kopijare i stezala obruč oko Vareša. (Uvjereni smo da su Stupnodolci više znali od nas i bili upućeniji o napadu na njihovo selo. To nedvosmisleno proizilazi iz izjave Fatime Mahmutović koju je 27. listopada 1993. godine dala istražiteljima Centra službi bezbjednosti Sarajevo i koju je autor u cijelosti objavio, str. 171-177. Citirat ćemo taj dio: "... Dana 22. 10. 1993. godine bila sam na sijelu kod Feride i Mehe Likića i čula sam od Feride sljedeće: 'Ne piše nam se dobro!'. Ana Likić, inače udana za Aliju Likića, napustila je selo i kazala: 'Spašavajte se, biće selo napadnuto!'. Tada je Ana plakala, a s njom je otišao i njen muž Alija. Njih je odveo Anin brat, inače doktor u Domu zdravlja, ne znam mu ime, a mislim da se preziva Antunović...)". Da je naše uvjerenje utemeljeno pokazuju i navodi američkog autora Charlesa R. Shradera. U svojoj knjizi "Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni" s podnaslovom "Vojna povijest 1992. – 1994.", on donosi i svjedočenje o Stupnom Dolu. Kad je 21. listopada u Vareš pristigla postrojba HVO-a s dvije stotine ljudi iz Kiseljaka i Kaknja, kaže se u knjizi, "muslimansko ratno predsjedništvo naredilo je evakuaciju civilnog stanovništva iz Stupnog Dola". Ipak, većina je stanovništva odbila evakuaciju i ostala u selu (opširnije o knjizi i muslimansko-hrvatskom ratu u Varešu vidi "Bilješke o zavičaju" autora Željka Ivankovića, obavljene u listu "Bobovac" br. 114 i 115, lipanj-srpanj 2004.).

Mir, 4. studeni 1996.; polomljeni križevi i porušeni nadgrobni spomenici na mirskom groblju "Lipa"

SIJEČANJ 2017.

BROJ 265

95,

3 i 101,1 M

HRVATSKI RADIO BOBOVAC

Mi dodajemo: – tog dana (23. listopada 1993. godine) u ranim jutarnjim satima prošla je jedna skupina od oko 25 potpuno maskiranih vojnika HVO-a ("Maturice") kroz crte obrane na Velikom kamenu koje su držali Mirjani, ali ni tada nismo saznali s kojom namjerom i ciljevima odlaze u Stupni Do; – po pucnjavi koju smo čuli u prijepodnevnim satima, potom dimu i plamenu, mogli smo tek naslutiti što se događa u Stupnom Dolu; – nitko od Mirjana nikoga tog i narednih dana nije zaustavio, vraćao, a kamoli pucao na nekog od Stupnodolaca kad su prolazili kroz crte obrane odnosno kad su prolazili kroz Mir i pokraj Mira prema Budoželju i Striježevu; – nitko od Mirjana nije otišao u Stupni Do tog 23. listopada 1993. godine, a ni poslije radi pljačkanja i paljenja bošnjačkih kuća, to su uradili oni koji su ušli u selo i počinili sve te zločine; – s oružjem koje smo imali, s vojničkim znanjem koje smo stekli i kako smo bili vojno osposobljeni, ali i s višestoljetnim suživotom i konstantno dobrim komšijskim odnosima sa Stupnodolcima, to mi Mirjani nismo bili u stanju učiniti. Mi nismo bili spremni, pa ni sposobni, da se branimo ako nas netko napadne, ali ni da mi koga napadnemo. Čuvali smo svoje selo na nekim crtama obrane oko sela, a zbog plaća u HVO-u imali smo i razlog egzistencijalne naravi biti u vojsci jer su sva poduzeća stala i valjalo je od nečega živjeti i prehranjivati obitelj. Svi suosjećamo s komšijama, svi žalimo zbog onoga što su doživjeli i nitko od nas ne nalazi nikakva opravdanja za ubijanja i mučenja civila, kao i za pljačkanja i paljenja njihovih kuća i gospodarskih objekata. Ističemo da ni svojim pasivnim držanjem nismo pridonijeli njihovim stradanjima i patnjama, te da nam je savjest potpuno čista. Zato smatramo da postoje objektivni i održivi razlozi da se ovi navodi stave van snage, da se demantiraju, a onima koji su imenovani treba se ljudski ispričati. Nije nam cilj optuživati ni suditi, jer povijest uzimamo kao pouku za budućnost. Ne ulazimo ni u to tko je prvi počeo zločine, niti tko je počinio više zlodjela, nastojali smo iznijeti činjenice, a o njima neka svatko sudi sam. Što još reći? Za sada još i ovo: proteklo je više od 20 godina od završetka rata (rat je završen mirovnim pregovorima kon-

REAGIRANJA cem studenog 1995. godine u američkoj vojnoj bazi u Daytonu i pod pritiskom SAD-a i međunarodne zajednice), ali pravedni mir nije time postignut jer naši današnji političari u miru vode istu politiku koju su vodili ondašnji političari u ratu. A mi u Bosni, što smo dobili? Mir – da, uz to i jednu državu koja još ne funkcionira, dva entiteta, desetak kantona, ogromnu administraciju... Mnogi bi rekli: ovdje se ne zna ni tko pije ni tko plaća!? Nažalost, zna se tko "pije" (političari – mnogo ih je i dobro im je) i tko plaća (narod – malo ih tko što pita). Zato nam je Bosna i Hercegovina plodno tlo za razne ekstremizme, nacionalizme, fundamentalizme... i zbog toga nam mladi i školovani odlaze trbuhom za kruhom, a vole svoju zemlju. Kako je slična situacija i u našem okruženju, teško je povratiti istinsko pomirenje, povjerenje, suživot... između naših naroda, a Nijemci i Francuzi (koji su bili stoljećima najveći neprijatelji) odmah poslije II. svjetskog rata rekli su nema više ratova, krenimo zajednički graditi bolju budućnost našim narodima. A da su uspjeli u tome svjedoci smo svi mi rođeni poslije tog najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva. Zločini koji su se dogodili u Stupnom Dolu (a dogodili su se i na Miru1, zašto to nitko otvoreno s bošnjačke strane ne prizna) ne smiju i neće biti zaboravljeni, ali je potrebno graditi mostove mira, međusobnog uvažavanja i poštovanja. Čini nam se da autor, kada su u pitanju Mirjani i zločini u Stupnom Dolu, nije udovo-

Mir danas, konac listopada 2016. godine

ljio tom načelu, kao da mu je važnija prošlost od budućnosti, mira i suživota. Osobno, Bosnu, Vareš, pa i ova naša dva sela doživljavamo kao civilizacijski otvoreno mjesto ljudski uređenog življenja u kojima će svatko, sasvim slobodno biti onaj koji jest, uživajući sve prednosti šarenila povijesnih i drugih ljudskih i moralno izazovnih razlika ove zemlje, ovoga grada i ova dva sela. To podrazumijeva život jednih s drugima, a ne jednih pored drugih i – posebno ne – jednih protiv drugih. Znamo, ovo je dug proces, jer rane teško zarastaju, ali zbog budućnosti Bosne, Vareša, Stupnog Dola i Mira –

1 Odmah po prolasku pripadnika 7. Mbr. Armije BiH kroz Mir, to je bilo 4. studenoga 1993. godine (planirani pravac kretanja bio im je: Višnjevik – Mir – Stupni Do – Tisovci – Pržići – Daštansko i to u dva ešalona, ali nisu dalje otišli od Bijelog Borja i Tisovaca nego su se uputili u grad) popaljene su sve štale na Brdu, gdje su Mirjani imali i držali svoju stoku (ukupno 21, ni jedna nije ostala.) Samo je selo potom, u svemu, doživjelo sudbinu Kopijara i Borovice (hrvatska sela u općini Vareš). Kako u selu, prilikom dolaska postrojbi Armije BiH, nije bilo "žive duše" (selo su civili napustili 2. studenog, a pripadnici HVO-a s Mira dan poslije, tj. 3. studenog 1993. godine), to su na Mir počeli dolaziti mnogi, izbliza i izdaleka (iz pravca Budoželja, Striježeva, Vareš Majdana...) i nositi sve – što im treba i ne treba. Kad se nije imalo više što odnijeti, palili su sve što je moglo gorjeti (kuće, štale, šupe, garaže...). Čak i poslije potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH u Daytonu koncem studenog 1995. godine (Ohio, SAD) nisu prestajala plačkanja i paljenja mirskih stambenih i gospodarskih objekata, tako je i mirsko groblje oskrnavljeno i vandalizirano 3. studenog 1996. godine. Kako je Mir izgledao u ljeto i jesen 1998. godine, kada su se prvi prognani mještani počeli vraćati u selo, citirat ćemo samo nekoliko rečenica iz knjige M. Radoša "SELO MIR – VAREŠ, prošlost – sadašnjost – budućnost", Vareš – Župni ured, 2000., str. 201.: "Na Miru od 46 kuća i 45 štala, nema više ničega – samo zgarišta, ponegdje temelji, te poneka kuća i štala – s krovom, ali prazne, bez podova, zidova, inventara. Po onome što je učinjeno i kako, može se zaključiti da je bilo veoma mnogo posla i teškog fizičkog rada dok se uspjelo sve to opljačkati, razoriti, uništiti i zapaliti. Nekome je bilo jako stalo do toga, jer je posao vrlo temeljito obavljen. Jedno je sigurno, selo nije stradalo ni u kakvom ratnom sukobu, selo je sustavno uništeno tek nekoliko mjeseci nakon što su ga mještani u paničnom strahu napustili. Oni koji se smatraju 'pobjednicima' u ratu kojega ovdje zapravo nije ni bilo, ostavili su najbolju sliku o sebi". Naravno, vrijedni su Mirjani, uz pomoć humanitarnih oganizacija iz BiH i inozemstva obnovili svoje selo, ali je bol za dvojicom poginulih mještana još uvijek prisutna kod svih. To su: 1. MARIO (sin Ljupka i Lucije) Miočević, r. 1972. g. "On je 1. lipnja 1993. godine iz zasjede, izvan ratnog sukoba, teško ranjen, I toliko je iskrvario da je preminuo. Bila je to prva žrtva ratnog zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima u vareškoj općini" (I. Mlivončić, "ZLOČIN S PEČATOM", Mostar 2001. str 261.); 2. KREŠIMIR (sin Pere i Lucije) Miočević, poginuo 25. prosinca 1993. u 35. godini života na crti obrane u blizini sela Daštansko prilikom napada Armije BiH.

BROJ 265

apeliramo na sve – činimo ono što je u našoj moći da povratimo međusobno povjerenje, prestanemo okretati glavu jedni od drugih, uvažavajmo se i poštujmo naše razlike. Vjerujemo da kod većine i Stupnodolaca i Mirjana postoji uvjerenje da mi to možemo, a, nadamo se, i hoćemo. Bez obzira na to što naša nedavna ratna prošlost nije lijepa, ne treba zaboraviti ni one lijepe, sretne i dobre trenutke iz naše bliže i daljnje prošlosti i na njima treba graditi budućnost. Ne možemo ništa graditi na mržnji i neistini i nećemo ništa postići politikanstvom. Ne smijemo izgubiti nadu jer nada pokreće čovjeka u pravom i pozitivnom smjeru. A nada je u tome da jedni u drugima vidimo ljude, da poštujemo ljepotu naših različitosti i da nas one međusobno dopunjuju, a ne ugrožavaju. Mi već stoljećima živimo jedni s drugima (ne jedni pored drugih) i nemamo drugog izbora nego nastaviti putem suživota i međusobnog uvažavanja. Svaki drugi pristup – a po našem dubokom uvjerenju takav je pristup prisutan u ovoj knjizi – pogrešan je i vodi u konflikte i sukobe koji nikome ne koriste. Još jednom ističemo ono u što smo uvjereni: nismo izdali svoje susjede, lice pokazujemo, naličja se ne stidimo, prošlosti se ne odričemo, u budućnost, suživot i međusobno uvažavanje vjerujemo. Mir, listopad 2016. godine VILIM MIOČEVIĆ PAVO MIOČEVIĆ KOMNJEN GRABOVAC DARKO GRABOVAC MIJO GRABOVAC FERDO MIOČEVIĆ (P. S. Od drugih imenovanih "Mirjana" Vlatko je Miočević umro 2010. godine, N. Miočević – ne znamo tko je, dok Miroslav Vrebac nije s Mira.) SIJEČANJ 2017.

PUTOPIS

a znak otvorim oči i zamal' ne poginu. To je taj grad što ga sagradiše i uščuvaše ljudi bez providna dana; između dva daha, između dva otkucaja srca, dva zamaha motikom i jedni nazvaše Jerushalayim – Gradom mira, a drugi AlQuds – Svetim. Povratim se, raširim ruke, a jagodice mi sve vriska stoji. Naš vodič pokazuje, pravo, na Morju, upinu na stijeni na kojoj leži sama srčika Jeruzalema, pozlaćena kupola Omarove džamije čija je osmerokutna – iz blizine trava zelena, a iz daljine, zbog načina na koji svjetlo pada, encian plava – osnovica drži da ne upane. Da iz mišje rupe promolite glavu prvo bi ugledali Kupolu na stijeni, "moći" muslimanima koliko i Židovima i kršćanima. Malo ulijevo je srebrnasta kupola Al-Aqsa džamije, gradski zid nad Kidronskom dolinom čija je Zlatna vrata Padišah Sulejman dao zazidati po zauzeću grada 1542. godine. Ispod ovoga, istočnoga ulaza u grad ustanovio je još i muslimansko groblje "da ne bi židovski mesija mogao ući u Jeruzalem, a s njim i Židovi". Sad cijelim mahom ruke zahvaća Maslinsku goru, Getsemanski vrt, Baziliku svih naroda i Kidronsku dolinu. Vrhovima prstiju dodiruje kupolu Bazilike svetoga groba; na samom kraju vidika lijevo naglašava Crkvu usnuća Marijina, onda je opet meće na Maslinsku goru i rusku pravoslavnu crkvu, naročito njene velike i male kupole – zlatne puslice. Ruka igra da ništa ne pobrka. Zna znanje! Jeruzalem je podijeljen na novi židovski i stari arapski, a on opet na kršćanski, židovski, armenski i muslimanski; svi zajedno, a opet svatko za se, sve jedno predgrađe laže po drugom, svatko ima svoja a opet ista vrata, krov uz krov i ne znaš iz čijeg se oluka kišnica slijeva u čiji. Sada mi je jasno zašto ljudi koji vide Svetu zemlju ne mogu prestati da je vole i dodiju govoreći o njoj. Sad razumijem zašto se ne mogu utješiti kad odlaze i zašto je nastala ova legendarna priča: "Čuj, Kajo, sijeda koso! Nješto mislim, post mu ćaćin, da ja u magazi izbijem prozor, pa tkogod naniđe kroz Vareš, da tebe, k'o pravu adžinicu, poljubi u ruku... De, ne zaguljuj, ćulanijo jedna". Ne izlazi mi iz glave kad su ljudi ovo sve stigli dovršiti, uljepšati, umiti i zagladiti. Otimajuć' između zalogaja ili od zalogaja. Ne znam kako se nađosmo u jednoj suvenirnici, možda da malo odlânemo. Po veličini nekih predmeta i materijalu više je sličila na gvožđaru. Bliže vratima dva mlađa trgovca. U dubini radnje čovjek za glavu viši od "pulta", nekog stvora šenkori i beguda. Mlađi trgovci govore s našom ženom i vidi se ne mogu se sporazumit' oko cijene ("bezbeli neka Prečanka" šapće), pa dolazi trgovac iz dna radnje. On je sigurno vlasnik, za sve se pita. Prilazi šurnjavo, grušava žuto poškorano lice ničim uvezano u lijepo. Bora "kopilica" među SIJEČANJ 2017.

Jeruzalem: to treba doživjeti...

Svetoj zemlji u po'ođane (II) Piše Ivana M. Slugić očima kazuje o teškoj naravi. "Prečanku" je brzo otpravio. Pokazala sam jedan broš. Od maslinova drveta, nježno izdjeljana ptica. Nekako nečujno i meko spusti je prida me čovjek osakaćene ljepote. "Imate tako lijepe ruke", kažem, uzdanem i pogledam u istog čovjeka. Zahvalio se i sve sa sebe zgulio. Bila je to ruka – muška – savršene arhitekture. Širina dlana skladna s duljinom prstiju. Gornja strana boje lijepo popurene kave, glatka, bez staračkih gljiva, dlanovi svijetli, sedefasti i svakoj bi se ženi zanebesalo da joj se nađu u njedrima. Tako ti ovaj, skoro pa smetenjak, dođe do njedara, a ja do ptice na dar. Na putu kući prolazimo kroz Mamila centar. Večer je i sve je napolju. Zar je moguće! Djece, oblak nebeski! Ako nisu "na putu", jesu u naramku, na leđima, na prsima, za vratom, za ruku, okolo i to po pravilu kod svih zajednica. Vrijeme je večeri, restorani su puni, lijeni vjetar miješa mirise, lupu suđa, razgovor. Ovdje se ne jede, već blaguje; jedino djeca k'o djeca jednu ručicu pune, drugu prazne. Iz draguljarnica opet "navode" i zavode dijamanti i ne znaš jesu li ljepši na suncu ili na mjesečini. Festival je glazbe, ali i kad nije grad su zašâtili glazbenici. Sviraju u skupinama ili pojedinačno, pred svima je otvorena kutija, ne sviraju mukte. Neki drže stalke s notama, a sviraju l' u ton – ne znam. Što moje ušne koščice mogu da prime to je glazba. Sviraju mladi kojih je mnogo, a jednako s njima i stari. Ovdje se i inače gleda na stari svijet. Sve ori i zveči, tako se valjda glasa život. Veliku i suvremenu bolnicu "Hadassah" posjetit ćemo iz dva razloga, prvi je: bolnica kao potreba, a drugi kao razonoda. Kažem razonoda jer ulazak u bolnicu započinje glazbom. To su profesionalni glazbenici – pijanisti i to je njihovo radno mjesto. Čim izađete iz jednog odjela, u BROJ 265

drugom vas već čeka neki novi stavak. Prepoznam Chopinovu "Polonezu u Asduru". I nježna i moćna i pijevna, ona je ipak ples. Ples u bolnici. Kada smo već u bolnici, vidjet ćemo vitraje Marca Chagalla u velikoj bolničkoj sinagogi. Vitraj je mnoštvo raznobojnih stakalca, povezanih olovnim ramčićima da tako čine prozorsko staklo. Pripremajući ove vitraje, Chagall se pozvao na biblijske citate Jakovljeve oporuke koju on s postelje umirućeg govori dvanaestorici svojih sinova. A to je na broj, 12, izraelskih plemena. Započinje Rubenom (kao središtem) i slijeva nadesno završava Benjaminom. Boje variraju (i to je posebnost ovog djela) i slijede u nijansama ritam iz Chagallove glave. Ruben svijetlo plava, Simeon zagasito plava, Levi sjajno žuta, ostali: crvena, zelena, maslinasto zelena, oranž i plava za posljednjeg. U stakalcima lebde, plivaju i bježe ptice, ribe, cvijeće, figure životinja i bezbroj drugih simbola važnih Židovima. U kasno poslijepodne otići ćemo na Zid plača. To je zapravo kameni fragment zapadnog zida Hrama. Ovaj odsječak Herodovog hrama kasnije "kršten" kao Zid plača, proštenište je svih Židova svijeta i sjećanje na stradanja ovog naroda. Na Zid plača može se ući i kroz Jaffu, ali i od Zlatnih vrata, no treba proći strogu kontrolu. Na malom platou čekamo red. A kako je ovo židovska četvrt postavljena je menora. Gledam svijećnjak i mislim je li se od zlata, kad pucanj! Pa još jedan! Sjetim se granata. Roknu između dva otkucaja srca. Koliko ono vremena stane u pucanj, pita Sarajevo iz mene. Sve je stalo gdje se zadesilo i tu je zastao i život svih nas. Nitko ne diše. Snage sigurnosti dube na glavi. Čuje se vojnički odsječan razgovor i opet pucanj. Razgovaramo tiho. Naš vodič razabire: netko je ostavio torbu, a to je "bomba". Čujem iza leđa trku. Mladić, brunjav i zajapuren, uzvišć'o se od znoja. Uzvarene i nerazumljive riječi skupljaju

PUTOPIS mu se u pljuvačku. Ipak, razumjeli su ga. Za desetak minuta donose mu neki "bubnjić" koji je zaboravio na zidu. Sudjeluje na festivalu glazbe pa ostavio instrument. Ali nije on uzrok ove pometnje. Čekat ćemo još, a onda će se sve nastaviti gdje je stalo, kao da ništa nije ni bilo. Onaj koji je zaboravio torbu, sam je došao po nju. Na zidu mole, ali odvojeni ogradom, tako da se ne vide, i muškarci i žene svih židovskih usmjerenja: umjereni, ortodoksni, ultraortodoksni – mi bismo rekli – nabas. I obučeni su i obilježeni različito. Jedni nose samo kipu na glavi, drugi crne hlače i do koljena dugačak kaput uz obavezan crni šešir ravnog klobuka. Jedni su opet ogrnuti bijelim pamučnim šalom, talitom, s crnim prugama po rubu, a na čelu imaju tefilin i crnu kožnu kutijicu sa zapisima Mojsijeva zakona. Mole stojeći i ritmički pokreću gornji dio tijela, desno i lijevo, gore i dolje. Mole iz molitvenika na hebrejskom. Na mojoj, ženskoj strani, jednako je, samo su žene pokrivene glave ili s perikom, mole isto. Svakako ću dodirnuti zid i čekam mjesto. Upalila su se već svjetla i ugledam goluba i golubicu kako se dotiču kljunovima stojeći na rubu jednog kamena. Između druga dva kamena nikla travka i cuca se. Zaturit ću papirić sa svojim rukopisom u prorez dva kamena – običaj je! Kažu, da se ovi papirići sa željama ne spaljuju već pokapaju. Pogledom ću još omilovat' zid, pa kako je red, ne okrećući mu leđa, izaći. Idući natraške upane me u oko žena povijena u smotuljak, more stat' u rez među kamenovima. Toliki joj je i

NAŠA PRIČA prorez tamo gdje bi joj trebale biti oči. Ne kreće se ponamjerice, već sabrano, pravo prema Zidu. Obaveze našega vodiča odvest će nas na Sveučilište. Veliki jeruzalemski studentski grad gdje ona završava postdoktorske studije. Vozimo se čistim gradskim "Volvo" busom i stajemo na stanici gdje počinje četvrt nabas Židova. Vjetar vija vrećice i papire i ovdje se, tamina, nitko metle ne hvata. Muke paklene! Na postaji stoji čovjek, utauzilo mu se oko rupica za dugmad, to je on: drži za ruku dječaka mrkvasto narančastog lica, ukacanog pjegama. Iznad ušica pa do pola prsa uvojčići kose, utuzgan oko usta, smije se sav. Židovsko sveučilište "Hebrey University" jedno je od najvećih u Izraelu. U sklopu Sveučilišta su fakulteti, kampus, sinagoga, bolnica i najbogatija sveučilišna biblioteka na Bliskom istoku. Još jedno sveučilišno blago. Uz knjige studenti na predavanja nose djecu. Ako se koje raskrivi ili neutješno plače, ima profesora koji ih uzmu i nosaju, tješe i pirle, samo da matere ostanu na nastavi. Blizu je, u svemu krcat, Izraelski muzej iz koga samo što ne iskaču knjige i umjetnine. Vrt koji okružuje Sveučilište drži se na ruci, svaku se pticu može razaznat' po pjevu. Ovdje je vrtlarenje zaista lijepa umjetnost. Čini mi se da smo na povratku odavde naišli na vjetrenjaču koju je postavio engleski Židov Sir Montefiore 1855. godine. Uz sultanovu dozvolu počeo je graditi novu židovsku četvrt izvan zidina Jeruzalema i po tome je čuven. (nastavit će se)

GEOLOŠKA IZLOŽBA

MINERALI I KRISTALI U motelu "Centar" u Varešu 23. prosinca 2016. godine upriličena je božićnonovogodišnja izložba minerala, kristala i nakita. Ovaj jedinstveni i dobro oglašeni događaj pohodio je solidan broj posjetitelja. Organizator je bila visočka udruga "Gorski kristal" čiji je osnivač Vernes Islamović, rodom Varešanin. Izviđački odred "Zvijezda" Vareš također je dao doprinosa, a počasna uloga da otvori izložbu dodijeljena je uglednom vareškom geologu u mirovini Melkioru Brđanoviću. On je bio jedan od osam izlagača te predstavio kolekciju ruda s nalazišta u "Smreci" i iz zaboravljenog rudišta u Duboštici. A tko je propustio razgledati toliko lijepoga grumenja iz Zemljine kore ovom prigodom, moguće da će dobiti novu šansu na ljeto, kada organizatori planiraju ponoviti izložbu. S. P. Bogatstvo boja i oblika

BROJ 265

obro, eto, priznajem, malo sam fisn'o, okvasio sam, pa šta? Ih, k'o da ste mi vi puno bolji, samo znate se ušlafročit i prodavat' za fine momke. Eto, vi mi niste pili zbog prve ljubavi, ma kome vi to pričate. Nosili su vas pijane iz svih gradskih, a i seoskih kafana i bili mortus pijani. Sjećam se dobro, na nogama se jedva držali i kmezili za njom kao da je jedina. Sad, što sam se ja malo nalaktio za šank i fisn'o koju, sad eno ga pije, natrangijao se. A vi sve fini momci. E, vala, i kad bi čovjek im'o namjeru da se pošteno natrangija, nema šansu. Kako da se napiješ od brlje, puno podvaljujete brlju pod pravu rakiju. Od vaše lijepe šećeruše samo boli glava, po dva dana samo zunzaš k'o bumbar, a nit' si se napio nit' da momački zapjevaš. I dok sam još pri svojoj, izvin'te na izrazu, ne točite mi brlju i fertik. Doduše, čast pojedincima, kod njih uvijek prepečenica, kad naliju pravo zagrije i dušu i srce. Ma šta ja znam, da li da vam uopće pripovijedam... Dođe, bolan, čovjeku, skupi mu se, sjeti se svega pa onda malo popije, a inače ne bi, ne daj Bože. Ustvari, u pitanju je prva ljubav. Nešto mi se ovih dana vrzma po glavi, nešto pročita, pa što rekla baba u ispovijedi – drago mi se prisjetit'. A kad se čovjek tako lijepo svega sjeti, kako onda ne bi lijepo i popio. Dobro, dobro ispričat ću vam, al' u povjerenju. Ne bih volio da čaršija bruji, nemojte vi to dalje, ono rekla-kazala. Znate, ne bih volio da se u subotu žene gurkaju stražnjicama na pijaci k'o da im je tijesno i šapću: to ti je, bona, taj i taj. Sreća, znam da ste povjerljivi, pa zato ću vam i ispričat'. Ponesi, der, mi još jednu maksuziju, lakše će mi bit' pripovjedat' kad još malo okvasim. Sarajka je bila. Sreli smo se u Sarajevu, pa zato je tako zovem. Pustite vi svoje folove o "sarajki", to vi nekom drugom, ja vam samo pripovijedam kako je bilo. Ustvari, rodom je bila iz Čehoslovačke. Ma Čehinja, ja šta radi... Osvojila me je na prvi pogled. Onako sva u bijelom, vižljasta, tankovijasta, prava ljepotica, vjerujte mi. Bila je to ljubav. Kao i svi mangupi, trošio sam ja na nju, kupovao krpice, čizmice i šta sve nisam... Kakva sponzoruša, nije bila takva, normalna cura skroz, kad vam kažem. Tko vam je tada znao za sponzoruše, al' džentlmeni smo bili, što jest, jest. A opet, gdje si vidio žensko a da nije rastrošno. Doduše, pošla je sa mnom na selo, ona cura s asfalta, ne mogu duše griješit', tako je bilo. Pristala je na blatnjave puteve i makadam. Radili smo mnoge poslove zajedno, nije se bunila i u toj našoj vezi bilo je svega. SIJEČANJ 2017.

Prva ljubav

Nalakćen za šankom, pred njim čaše dvije, zbog ljubavi prve, jedan lola pije. Piše Josip Josipović Išli smo skupa ponekad na dernek, išli na zabave, na svadbe kad je bila prilika. Bome, ponekad se znali iskrast' i u šumicu. Ma šta, šta bi budi u šumi!? Šta bi to moglo biti drugo nego ono, znaš – obori dok nema šumara! E, moj si brajkoviću, žensko je to, moralo se to držat' pod kontrolom svakog momenta, inače mogla bi lako otić' u krivinu. A bio sam i ja mlad, silan i znao u sve nite. Mogao bih sad nizat' i pričat' o nama koliko želite, stotinu priča jer bili smo ludi i mladi. Ipak, ja ću to vama ispripovijedat' ukratko, al' kažem, nemojte da se okolo čuje. Izdala me jednom, prevarila, pokvarenica jedna. Na Ponikvi, eto i to ću vam ispričat', ali nemojte molim vas. Bio sam strašno ljut na nju, cijeli dan sam je gurao od sebe, al' nije upalilo. Rekao sam joj tada i da je ... njena Češka, i laj'o svašta, ma kad te uja ščepa ne znaš šta radiš i eto. Nije to bilo od mene lijepo, priznajem, al' bilo i prošlo. Ostali smo zajedno. Ma šta, ko je bio razlog? Eh, vi sve hoćete na tanane. Razvodnik! Znate da bi budi "predvojnička" na Ponikvi, pa da je makar kakav oficir nego razvodnik. Ma pusti, bolan. Al' sredili smo nekako tu situaciju i nastavili kroz život. Bilo je povuci-potegni, k'o u svakog, bilo i lijepih dana, i na kraju ipak – rastadosmo se. Bez velike buke, ni oprostili se nismo, šta se tu može, tako bilo. Ja poteg'o na kraj svijeta, k'o i mnogi drugi, šta da vam pričam. Snalazio se kako sam znao i umio, a na nju, prvu ljubav, i zaboravio. Australija je daleka zemlja, ima svega i svačega, pa tu naletio na – Japanku. Ma je l' sreća il' baksuzluk, tko će ga znat', valjda čovjeku tako suđeno. I sada sam s Japankom u vezi, al' nije to više ljubav, sada je to više interes, što jest jest. Odmah na početku rekao sam joj: dok traje – OK, kad počne da škripi, razilazimo se i gotovo. Ne mogu se ja više mučiti ni s kim. Doduše, ne mogu se požaliti, nije loša, onako kosih okica, prilično zgodna, drži do sebe i što je važno – nije nešto rasipna. SIJEČANJ 2017.

Čuo sam nekad poslije da se moja prva ljubav preudala. Kažu, otišla za Švabu. Rekoše da se u dobru kuću udala, pa mi nešto drago. Ma neka je, treba kazat' pošteno. Onda, ima tome par godina, nađem u novinama da moja prva ljubav dolazi u Australiju! Vidim tada slike. O-ho-ho, ova se progurala u životu! Lijepo se zaoblila, tu je šminka, dobra oprava... Sada, brate, prava gospođa. Malo sam se mislio: šta kad dođe, moramo se sresti, pa šta ako ponovo plane...? Kod nas je to baš zapaljivo bilo pa bi lako plani il' ljubav il' rat, da čovjek ne smije fajercag držat' u džepu. I onda smo se ponovo sreli, al', vidim, nije to više to. Ostao sam i dalje u vezi s Japankom, pa dok traje, traje. Eto, sve sam vam prizn'o k'o na ispovijedi, ja malo popio pa se raspričao. Jezik u mokru, a vi, brate, radoznali, pa šta je bilo, pa kako je bilo, pa... Šta? Još vas zanima i kako se zvala? Znao sam ja da ću vam morat' i to odat'. Pa, dragi moji, zvala se – Škoda! Kažu, prvo auto je nešto kao prva ljubav i ovo je samo priča o jednom prvom autu, o jednoj Škodi. Nije "Bobovac" prešao u žuti tisak, ovo je samo jedna sentimentalna natuknica koja će i vas vratiti u neke vaše uspomene. I sami ćete se sjetiti svog prvog auta, prve velike ljubavi. Iznenadit ćete se i sami koliko još toga pamtite, kao prvo modela, registarskih pločica, svih sitnica koje su vam tada bile važne i, naravno, svih muka i problema koje ste zajedno prošli. Bila je jedna lijepa izreka vezana za kupovinu prvog auta. Glasila je nekako da s kupovinom prvog auta obavezno dobiBROJ 265

ješ desetak radosti i stotinu briga i problema. Većinom to bude neki već stariji i dobro izrauban model, koji stalno traži da "igraš" oko njega. Prvi auto uvijek i kupuju mladi i neiskusni u svakom pogledu, pa uza sve to bude i dobra životna škola. Htio ili ne, budeš primoran da dosta naučiš o danom modelu i postaneš još malo pa mehaničar. Uvijek nešto valja čačkat', pa se raspituješ i tražiš savjet od iskusnih prijatelja i poznanika. Interesantno, u našem kraju prijatelji, ljudi u širem smislu, uvijek su bili dobronamjerni i solidarni, uvijek spremni da ti daju savjet pa i da ti pomognu oko problema s autom. Jedan od dobrih, možda i najbolji poznavatelj škodinih modela u ono vrijeme u našoj kotlini bio je gospodin Franco Piljić, bezmalo doktor za Škode. Uvijek je bio spreman pružiti savjet kako riješiti neki problem pa i onda kada se desio moj problem s "razvodnikom" – razvodnikom paljenja, kada je moj škodilak stao na Ponikvi i ni makac! I dok je svatko imao svoju brigu, bilo je i onih zajedničkih kao što su stalne nestašice goriva i kilometarski redovi na pumpama. Sjećate se onih uzajamnih guranja da bi se uštedjela koja kap goriva. Pa još uz to bila vožnja po sistemu par-nepar i nisi mogao voziti auto osim svaki drugi dan. Je li ovoj priči ovdje kraj? Naravno da nije. Vi ćete je nastaviti svatko za sebe i svi imate svoju verziju i svoje uspomene na vaš prvi auto. A vozili sada prvi ili deseti, vozite polako, dragi moji, polako da biste stigli na vrijeme.

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 10. prosinca 2016. u 91. godini života preminula je naša draga

MARIJI – MARINKI TOMIĆ

našoj

MIRA TOKMAČIĆ rođ. Obrdalj (1926. – 2016.) Ostaje živjeti u našim sjećanjima. Počivala u miru Božjem! Ožalošćeni: sin Zvonko, kći Zvjezdana, unučad Josip, Boris i Bojan s obiteljima, praunuk Domagoj, braća Aleksandar i Vinko s obiteljima, sestra Krasanka s obitelji, nevjesta Božana

(1929. – 2016.) "Onoliko puta umremo, koliko nam umre dragih osoba" Počivaj u miru Božjem! S ljubavlju i poštovanjem, Vera i Mladen

POSLJEDNJI POZDRAV

Našem dragom

mojoj dragoj baki

STJEPANU GRGIĆU

MARINKI TOMIĆ

(1.VI.1943. – 12.XII.2016.)

(1929. – 2016.)

Uvijek ćeš živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Nema te, znam... Ali nije to zauvijek. Zauvijek ne postoji. Vratit ćeš se ti kroz snove, kroz sjećanja, kroz uspomene. Vratit ćeš se svaki put kad pomislim na tebe. Postojiš u svakoj suzi koja padne, u svakom trenu kad ti ime izgovorim. Nisi nestala, samo si zaspala. I znam da sanjaš... Sanjaj i dalje. A ja? Ja ću čekati trenutak kada ćemo se opet sresti i kada ćeš opet biti uz mene. Ali tada te neću puštati da opet odeš...

Sinovi Snježan i Tomislav, kćerka Vedrana, zet Marijan, unuka Andrea i unuk Marin

U SJEĆANJE Na našu dragu

JOZEFINU GRGIĆ (15.V.1948. – 14.VI.2006.) Ne briše te vrijeme, niti skriva grobna tama, zvijezda si koja nas prati i vječno živi s nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: Marinka, Anna Maria, Denijel i Josip

Djeca s obiteljima

POSLJEDNJI POZDRAV

IN MEMORIAM

Dana 23. prosinca 2016. u 87. godini života preminula je naša draga

STJEPAN GRGIĆ (1943. – 2016.)

KATA DUŽNOVIĆ rođ. Pogarčić (1930. – 2016.) Živjeti s tobom bila je sreća, ostati bez tebe tuga je najveća. Počivala u miru Božjem! Ožalošćeni: kći Božana, sin Bruno, sestra Krista, zet Zvonko, nevjesta Kata, unučad Josip, Saša, Boris i Slađana s obiteljima, praunuk Domagoj

TUŽNO SJEĆANJE

(1948. – 2006.) Niste s nama, ali ste u našim najljepšim sjećanjima. Počivajte u miru Božjem! S ljubavlju i poštovanjem, vaša djeca

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 6. veljače navršit će se devet godina otkako nije s nama naš dragi

MIJO DUŽNOVIĆ

Dana 26. prosinca 2016. u 68. godini života preminula je naša draga

ŽELJKA MIKOVIĆ rođ. Likić

(1926. – 2008.) S ljubavlju te čuvamo u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

Počivala u miru Božjem!

Kći Božana, sin Bruno, unučad Josip, Saša, Boris i Slađana s obiteljima, praunuk Domagoj

TUŽNO SJEĆANJE

Suprug Ivan i kći Haidy, unuci Sara, Sebastijan, Stela i Sven, i obitelji Miković, Likić, Živić i Obučina

IN MEMORIAM VINKO RATIBOR FRANJKOVIĆ

MARKO FRANJKOVIĆ (18.II.1911. – 5.I.1982.)

(30.I.1942. – 30.VIII.2016.)

VIKTORIJA FRANJKOVIĆ

MIROSLAV FRANJKOVIĆ

(23.XII.1911. – 26.I.1999.)

(21.VII.1937. – 10.XII.2016.) Uvijek ćete biti u našim srcima i dio naših najdražih uspomena. Počivajte u miru Božjem! Obitelji Franjković i Laštro

Počivajte u miru Božjem! Obitelji Franjković i Laštro

JOZEFINA GRGIĆ

BROJ 265

SIJEČANJ 2017.

TUŽNO SJEĆANJE

Na našeg dragog

Dana 8. siječnja navršilo se šest mjeseci od smrti našeg dragog supruga i oca

IVICU JURENDIĆA

TOMISLAVA RAJIĆA

(16.IV.1961. – 1.XII.2015.) Ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivao u miru! Tvoji najmiliji

(14.II.1957. – 8.VII.2016.) Tuga i bol koja je ostala iza tebe nikada neće prestati. Ostaješ zauvijek u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Supruga Barbara i kći Ana

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Dana 9. siječnja navršile su se dvije tužne godine otkako nas je napustio naš suprug, otac i brat

(9.I.2015. – 9.I.2017.)

SLAVEN KRLJIĆ

(1963. – 2015.) Svojim odlaskom ostavio si veliku prazninu i bol u našim srcima, ali sjećanje na tebe daje nam nadu da postoji bolji svijet u vječnosti. Počivaj u miru!

Počivaj u miru, DRUŽE!

Darko

Katarina, Gorana, Jana i brat Bojan s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

(9.I.2009. – 9.I.2017.)

(11.I.2010. – 11.I.2017.) Dana 11. siječnja navršilo se sedam godina otkako nije s nama naš dragi

Dana 9. siječnja navršilo se osam godina od smrti naše drage

ANĐE MUJČIĆ Tvoju ljubav i dobrotu vječno ćemo pamtiti. Počivala u miru! Kćerke Mira, Minka, Edviga i Jasna s obiteljima

SJEĆANJE

MARIJAN ANĐIĆ Sjećanja i drage uspomene na tebe žive u svima nama. Tvoji najmiliji: majka Lucija, otac Ljudevit, supruga Nevenka, kćeri Nina i Katarina, sestra Katarina s obitelji, braća Miljenko i Boro s obiteljima, zet Bruno

IN MEMORIAM

Na naše drage

ANTO ILIĆ

SLAVKO DODIK

(21.IV.1934. – 15.XII.2013.)

(2011. – 2017.)

KATA ILIĆ

BERTA DODIK

(9.II.1933. – 6.VIII.2014.)

(2014. – 2017.) Uvijek ćemo vas se sjećati s ljubavlju i poštovanjem. Počivajte u miru Božjem!

Dragi roditelji, mnogo nam nedostajete. Počivajte u miru Božjem!

Vaši najmiliji

Vaša djeca

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Navršilo se deset godina otkako nije s nama naš dragi suprug, otac i djed

na dragog tatu

MATO MARIJANOVIĆ

(1928. – 1997.)

(27.VII.1941. – 12.I.2007.)

...Uvijek u mom srcu i mojim mislima... Počivaj u miru Božjem!

Pamtimo Te s ljubavlju i nedostaješ nam. Počivao u miru Božjem!

Tvoja kćerka Vera

Obitelj

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 15. siječnja navršile su se dvije godine otkako nas je napustila naša draga

(15.I.2016. – 15.I.2017.)

KATARINA MARIĆ (10.IX.1928. – 15.I.2015.) Sjećanje na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila. Počivala u miru! Tvoja djeca SIJEČANJ 2017.

DRAGU JOZELJIĆA

BROJ 265

Navršava se godina dana otkako je preminula naša draga

JELENA PEJČINOVIĆ rođ. Rochmes Tvoja ljubav i dobrota ostat će vječno u našim srcima. Počivala u miru Božjem! Sinovi Anto i Božidar, kćerke Leopoldina i Katarina

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 16. siječnja navršava se 17 godina od smrti naše drage mame

RUŽE PETROVIĆ

(17.I.2013. – 17.I.2017.) Dana 17. siječnja navršavaju se četiri godine od smrti našeg dragog

(16.I.2000. – 16.I.2017.) Trag koji si ostavila na nama i u nama je neizbrisiv, kao i sjećanje na tebe. Počivaj u miru!

Neka mir i tišina vladaju nad grobom tvojim, sjećanje na tebe mi nosimo u srcima svojim. Počivao u miru Božjem!

DRAGE JOSIPOVIĆA

Tvoja djeca s obiteljima

SJEĆANJE

Supruga s djecom

IN MEMORIAM

(21.I.2014. – 21.I.2017.) Na našeg voljenog

FINKA FRANJKOVIĆ rođ. Babić

DAVORA VIDOVIĆA

IVAN FRANJKOVIĆ (1924. – 2016.)

(1925. – 1997.) Vrijeme i godine koje prolaze ne donose olakšanje, ne ublažavaju tugu, ne umanjuju bol...

Vrijeme prolazi, a uspomene na Vas ostaju. Sjećamo Vas se s radošću.

Počivaj u miru!

Počivali u miru Božjem!

Tvoji: supruga i djeca, mama i tata, brat i sestra s obiteljima

Vaša djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

(22.I.2016. – 22.I.2017.)

(25.I.2009. – 25.I.2017.)

FRANO DODIK Imao si veliko srce, plemenitu dušu i beskrajnu ljubav za sve. Riječi su nestale, suze su presušile, ostala je meni samo bol, samoća, pust i tužan dom bez tebe. Tvoja Bernada

MIROSLAVA DRMEŠIĆ Dan za danom ide, a nijedan bez sjećanja na tebe. Vrijeme nije lijek već svjedok bola, tuge i praznine što nisi s nama. S ljubavlju i ponosom te spominjemo, pamtimo onakvu kakva si bila, vedra, nesebična, puna ljubavi. Hvala ti za vrijeme provedeno s nama. S ljubavlju i tugom čuvat ćemo uspomenu na tebe, jer voljeni ne umiru već vječno žive u našim srcima. Počivala u miru! Tvoji najmiliji

Navršava se 13 godina od smrti naše drage

MARICE DODIK Uvijek ćemo te se sjećati. Počivaj u miru Božjem! Brat Tomo s obitelji

SJEĆANJE

ROZALIJA GRGIĆ

Dana 28. siječnja navršit će se tri godine od smrti našeg dragog

(2.III.1934. – 29.I.2011.)

PERE MIOČEVIĆA

MIRKO GRGIĆ

(14.III.1937. – 28.I.2014.) Živjet ćeš zauvijek u našim srcima i mislima. Počivaj u miru!

(20.III.1939. – 26.I.2009.) Vrijeme prolazi, ali sjećanja na vas ostaju. Počivali u miru Božjem!

Supruga Katarina, djeca, sestre, zetovi, nevjeste, unučad i praunučad

Brat Branko i sestra Anica

TUŽNO SJEĆANJE (27.I.2004. – 27.I.2017.)

BROJ 265

SIJEČANJ 2017.

IZ STARIH ALBUMA

ĆOŠAK NA CESTI Cijelo je stoljeće, koju godinu više-manje, isturen na pô ceste, "poživio" objekt odnosno kuća iz austrougarskog doba, sagrađena naspram visoke peći i livnice u Vareš Majdanu. Pokušali smo se raspitati oko njezine prvotne namjene, ali nismo došli do tog podatka, a iza Drugog svjetskog rata bila je to "zgrada sindikata". Glavnu je cestu, žilu kucavicu grada, pribila uz korito rijeke Stavnje i činila je suženom ispod svih standarda te opasno nepreglednom.

Da je bila objekt od osobite povijesne važnosti, pa i moglo se naći rezona za njenu netaknutost tijekom tolikog razdoblja, ili se moglo barem u ime sigurnosti prometa uraditi proširenje ceste nad rijekom. Ali, nijedna se vlast nije uspjela dosjetiti tome, pa smo imali stoljetni živi dokaz Andrićevom književnom prikazu bosanskog mentaliteta formiranog pod utjecajem orijentalizma, nesklonog mijenama i dozlaboga sporog kad treba nešto ispraviti i unaprijediti. Tako onaj ćošak kuće postade i ostade kritičnom točkom i morom vozača još otkako je prvi automobil stigao u Vareš. Sve do 1. prosinca 2016. kada ovaj objekt najzad uklonjen bî.

IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SIJEČANJ 2017.

Vijaka b.b., 71330 Vareš - BiH tel. +387 62 235 808

info@krcma-fm.com

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 265

USNULA VIJAKA

Priredio J. Klarić

Turistički vlakovi prolaze... U zadnje vrijeme mnogo smo se motali po Oćeviji, pa mi nešto na um pade da zavirim i kod posestrime Vijake, da vidim da li se ondje, dok se čeka "Žuta žaba", išta drugo događa. Selo k'o selo, pritisn'o ga snijeg, sve zamrlo od studeni, bjelina, tišina... Neću u birtiju, odo kod paroka. Nadzire čišćenje snijega oko župne crkve, nudi piće, zove u kuću. Nećkam se, on komentira: svejedno, i tko pije, i tko ne pije, umrijet će. Važno je na vrijeme uzet' uputnicu za onaj svijet, a prtljaga ne treba. Hodam kroz vijačku varošicu i skanjujem se gdje bih uvratio. Prodavnica zamandaljena, Pešti snijeg zabentio vrata, ostaje samo "dom kulture", vesela i razgovorljiva Cerijinica, rodom Oćevka. Na stolu šaka čvaraka, glavica luka, čudom zaostala krvavica, sve je tu da ne smanta jabukovača, bistra k'o suza, meka k'o duša, pitka k'o priča koju zapodijevamo "što bi bilo, kad bi bilo". I policijska stanica prazna, nemaju kog privesti, a ni odvesti, kako se ono govorilo, "na službeni put". Većina se Vijačana raselila, otišla njekud. Dođu samo ako im tko bliži umre ili o svetoj Ani, da ožive uspomene, razgale dušu i okrijepe tijelo. Što više rakije, to više ideja. Razglabamo, zamišljamo da je kako od škole napraviti hostel za djecu i mladež, osmisliti sadržaj zimske škole u prirodi. Ma, da ništa drugo, barem bi se mogli

proskijati i prosankati zvjezdanskim padinama. Pa kad na oštru zraku zdravo ogladne, valja im štogod i za večeru. Ili ih s proljeća učiti kako se pravi med (škola za pčelare), muze krava, ubere gljiva, ma da ništa drugo, vrijedilo bi im proći šumskim stazama koje odišu tajanstvenim treperavim mirom i toplinom. Na "Parokovoj luci" napraviti sportski centar, rečemo tenisko igralište... Ma, da ništa drugo, zanimljivo bi bilo navečer uz kakvu vatricu i tamburicu slušati anegdote o dogodovštinama lokalaca, kao što su Marcel, Markan, Ićo, Leka, Stjepić, Marača... Lijepo tekla rakija i uz nju maštanja kako bi mogao oživjeti ovaj divni kraj. Ali glavni recept je zaturen negdje u kecelji politike koja nikako da sastavi regionalnu prometnicu prema rijeci Krivaji i da Vijaci, ali i Varešu, otvori još jedna vrata prema svijetu.