LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXIII. • BROJ 266 • VELJAČA 2017.
9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
UVODNIK
D
ogađa se u posljednje vrijeme da nas neki domaći, ali i strani, kako mediji tako i politički analitičari, prepadaju ponovnim ratom na Balkanu, koji bi mogao krenuti i od nas, iz Bosne i Hercegovine. Naši političari, kada ih se upita za tu strašnu mogućnost, tvrde da to nije opcija. Nema tko ratovati jer je generacija koja je iznijela prethodni rat zahrđala, a mladi koji su u međuvremenu stasali nemaju elementarnog vojničkog znanja jer nisu služili vojni rok. Osim toga, mladima je samo na pameti kako zbrisati iz zemlje. Drugi bitan faktor leži u činjenici da je NATO, budući je Hrvatska njegova članica, prisutan na granicama BiH i ne bi takvo što dopustio. Međutim, pisanje britanskog Observera, kroz pero Johna Schindlera, stručnjaka za sigurnost i bivšeg analitičara američke Nacionalne sigurnosne agencije, zahvaća u širi kontekst, onaj u kome je područje Balkana, napose BiH, oduvijek bilo poligonom za čarke i geopolitička nadmudrivanja između velikih sila. Lako povodljivi i uvijek okrenuti u tri različita pravca (Hrvati Zapadu, Srbi Rusiji, a Bošnjaci Turskoj) mi smo i dalje ništa drugo do neka vrsta plastelina. "Bosna i Hercegovina", piše Observer, "koja je devedesetih godina privlačila ogromnu pažnju medija, dvadeset godina životari kao polupropala država. Ogrezla u kriminal i korupciju, da ne spominjemo problem s islamskim radikalizmom, Bosna je bolesna u političkom, ekonomskom i socijalnom smislu. (...) Neobičan improvizirani dogovor koji je krajem 1995. u Daytonu isposlovao predsjednik SAD-a Bill Clinton, kako bi održao Bosnu na okupu poslije užasnog rata u zemlji, nije ni bio zamišljen da bude ništa više od kratkoročnog rješenja", navodi se u tekstu te dodaje: "Budući da su ponovno zategnuti odnosi između Srba i vlasti u Sarajevu, gdje dominiraju muslimani, bili razlogom koji je gurnuo državu u rat i genocid 1992., potezi Milorada Dodika ilustriraju poražavajuće skroman politički
Između dva broja napredak – usprkos više od 20 godina zapadne političke i vojne intervencije te milijardi dolara pomoći uloženih u suzbijanje bratoubilačkih težnji u Bosni". (Pisali smo i sami o toj uzaludnoj pomoći u prošlom uvodniku.) Navodeći Kosovo kao još veće krizno žarište i mjesto gdje bi se također mogao potpaliti fitilj novog rata na Balkanu, Observer upućuje na opasne spletke Vladimira Putina unutar cijele regije, te zaključuje: "U ovom trenutku NATO raspoređuje snage u Poljskoj i na Baltiku kako bi odvratio Rusiju od avanturizma, ali rusko zveckanje oružjem u svrhu testiranja odlučnosti Saveza, u 2017. godini lako bi se moglo preseliti na Balkan, gdje su države slabe, a zapadna kontrola djeluje klimavo". I američki magazin Foreign Affairs odašilje ista upozorenja. U kolumni čiji je autor Timothy Less, analitičar i direktor agencije koja se bavi procjenom političkog rizika u istočnoj Europi, navodi se: "Politička je realnost na Balkanu daleko od blistavog i organskog multikulturalizma. Ta je regija jedna od najnestabilnijih u Europi – tamo podijeljene multietničke države postoje u stanju stalnog sukoba te su potrebne tisuće pripadnika međunarodnih snaga kako bi prevenirale povratak nasilja". Foreign Affairs naglašava: "Ovo poglavlje u povijesti Balkana primiče se svome kraju. Europljani su iz-
gubljeni zbog političke krize u Europskoj uniji, Amerikanci imaju prečih briga od Balkana, a Rusija i Turska na tom prostoru pokušavaju progurati svoje planove". Ulja na vatru ovih dana dolijeva najava prvoga u Bošnjaka Bakira Izetbegovića o obnavljanju tužbe protiv Republike Srbije za genocid u BiH, a bh. Hrvati, slično kao devedesetih, u cijeloj priči dobivaju kolateralnu ulogu. Međutim, hrvatski član BiH Predsjedništva Dragan Čović oglasio se i kazao kako vjeruje da do novoga rata u BiH i regiji ipak neće doći. "Bio sam siguran da neće biti rata ni kada se prethodni dogodio. Danas sam puno sigurniji da ga neće biti, no ipak treba reći da o tome ne odlučujemo mi, nego velike sile. A hoće li to dobaciti do nas, nisam siguran da smo im, na sreću, na bilo koji način zanimljivi", rekao je Čović za bh. izdanje Večernjeg lista. Dodao je kako je za regiju najvažniji mir oko Srbije i Kosova, a napetosti između tih dviju država povezao je s izborima u Srbiji. I dok tako, zabrinjavajuće usklađeno, svjetski analitičari dociraju o koeficijentu ratne opasnosti na Balkanu, u našoj maloj sredini proteklih mjesec dana vodila se borba s minusima: onima u zraku, kao i onim u općinskom proračunu. Prvi su dostizali do 30 stupnjeva i nanijeli mnoge štete, a drugi se još iskazuju s naznakom da možda premaše i 3,5 milijuna KM. Općinski načelnik Zdravko Marošević nema problem s lokalnom multietničnošću, ali ima s pasivnošću i nedostatkom međusobne solidarnosti. O tome govori u svim javnim istupima, otkako je počeo krčiti nered u vareškom dvorištu. Njegov poziv na veću odgovornost i bolju angažiranost ne samo onih koji obavljaju javne funkcije, nego i svakog građanina ponaosob, i dalje stoji otvoren.
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Kršteni: Željko Divković (Eugena i Vedrane). Umrli: Ljerka Marić rođ. Dugonjić (1942.), Ilija Josipović (1935.), Oto Božić (1936.), Ružica Jazić rođ. Dusper (1935.), Terezija Simon rođ. Miletović (1944.), Ljubomir Batvić (1933.).
ŽUPA VIJAKA
Umrli: Drago Kokorović (1933.), Željko Matić (1952.), Nevenka Barkić (1942.).
ŽUPA BOROVICA Umrli: Mijo Dreno (1951.), Želimir Vukančić (1944.), Anđa Djaković (1940.). Fotografija na naslovnici: M. Marijanović
2
BROJ 266
DONACIJE ZA "BOBOVAC" E. Z., Vareš – 10 KM, Z. M., Vareš – 20 KM, N. N., Vareš – 38 KM, L. J., Hrvatska – 12 KM, A. Lj., Sarajevo – 10 KM, N. i Lj. M., Njemačka – 10 KM, N. N . , Australija – 318 KM, Ksaverije Martinović, Kanada – 57 KM, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €.
Svima hvala lijepa! VELJAČA 2017.
VIJESTI
SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 31. siječnja 2017. godine svoju treću sjednicu i u šestosatnom zasjedanju razmotrilo 13 točaka dnevnog reda. Kako je početak godine, dominantne su bile one koje su se odnosile na planiranje i usvajanje općinskog proračuna. Ali ovoga puta ispred njih se prometnuo Prijedlog Odluke o kreditnom zaduženju Općine Vareš, u svrhu otplate duga Poreznoj upravi za neplaćene doprinose djelatnicima općinskog organa uprave. Alternativa bi bila prepustiti se na milost i nemilost Poreznoj, odnosno čekati ponovnu blokadu općinskih računa koja bi dovela do potpunog kolapsa lokalne uprave. Iako suočeni sa situacijom da gotovo "pod moranje" podignu ruku za kreditno zaduženje (1,5 milijun KM na period od 8 godina, uključujući prvu godinu grejs perioda), vijećnici su to ipak učinili spremno i jednoglasno nakon opširnoga objašnjenja općinskog načelnika Zdravka Maroševića. Prije svega, naglasio je Marošević, takav kredit banke ne daju, pogotovu ne jednoj Općini, što znači trebalo je utjecaja i podrške viših razina vlasti da uopće dođemo u poziciju dobiti kredit. Potom je, nakon nepuna tri mjeseca upravljanja općinom i sagledavanja njenih financijskih mogućnosti, stavio do znanja da će servisiranje kreditnih obroka u iznosu od oko 20 tisuća KM mjesečno biti sasvim podnošljivo i neupitno. Pojasnio je da već sad mjesečno vraća između 40 i 50 tisuća KM dugova koji pristižu po raznim drugim osnovama kao što su neplaćeni računi dobavljačima ili namjenska sredstva drugim korisnicima proračuna, koja su
stizala na općinski račun, a onda im se zameo trag. Vijećnici oporbe tada potegnuše pitanje odgovornosti prethodnog načelnika, na što je aktualni kazao da je njegov cilj i njegovo obećanje (na kojemu je uostalom dobio povjerenje i izborio mandat) sanirati stanje i postaviti općinski organ uprave na noge, ne zakidajući pritom građane i sve druge subjekte koji se oslanjaju na proračun, a ne baviti se istražiteljskim i sudskim poslom. To već rade nadležni organi, istaknuo je on, i to po prijavama onih koji su izvukli deblji kraj s prethodnim načelnikom, a moj je zadatak povratiti povjerenje u ovu instituciju i povjereni mandat obavljati savjesno i odgovorno pred zakonom, a i narodom. Sve u svemu, načelnik Marošević potpuno je uzdrmao dosad uhodani sistem rada i poslovanja Općine baziran na neodgovornosti i netransparentnosti, pa čak su mu, prema njegovim riječima, iz Kantona kroz šalu nabacili kako se ponaša neuobičajeno jer transakcije koje se obavljaju preko općinskog računa "prvo se malo obrnu pa onda proslijede". U mom slučaju takav novac na općinskom računu neće ni prenoćiti, ide dalje onome kome je namijenjen, kategoričan je bio Marošević. Nije štedio ni uposlenike općinskog organa, podsjetivši da je već dostigao redovitu isplatu njihovih osobnih dohodaka, ali da oni sami i dalje ne pokazuju dovoljno društvene odgovornosti, polazeći od činjenice da ne uplaćuju komunalnu taksu u općinski proračun "od kojeg očekuju plaću". Tako se ne može ponašati i očekivati od načelnika da riješi sve probleme jer Općina nije moja, Općina nije samo općinski načelnik, podcrtao je on.
Vijećnicima nije ostalo drugo do odati otvoreno priznanje načelnikovu domaćinskom odnosu prema javnim sredstvima i stoga su bez zadrške podržali i Odluku o kreditnom zaduženju i Prijedlog proračuna za 2017. godinu, koji je također bio na dnevnom redu. Istina, bilo je malo zatezanja oko pojedinih proračunskih stavki, ali načelnik nije dozvolio sitničava prekrajanja smatrajući da, nakon prihvaćenih i ugrađenih amandmana, nikakva "presipanja iz šupljeg u prazno" ne dolaze u obzir. Prijedlog proračuna je izradila nadležna stručna služba i načelnik kao institucija stoji iza njegove i prihodovne i rashodovne strane, a vi imate apsolutno pravo podržati ga ili ne podržati, i izvolite nas kontrolirati u bilo kom trenutku i po bilo kom pitanju, ali ne možete ulaziti u područje moje odgovornosti i moje vizije planiranja, namicanja i raspoređivanja sredstava, energično je kazao Marošević. Time je još jedna stara praksa prekinuta, praksa u kojoj se ugrađivalo "popise želja" u javnu potrošnju, a bez ikakvih korisnih prijedloga za prihodovnu stranu proračuna. Neke odluke, primjerice za interventna financijska sredstva, moraju biti trenutne i na meni je da i ta sredstva i opravdam i osiguram, nećete mi sigurno vi pomoći da rješavam teške socijalne situacije građana u nevolji kakvih u mom kabinetu ima svaki dan, rekao je Marošević vrlo rezolutno i pozvao vijećnike koji bi imali takvu želju da provedu jedan radni dan s njim kako bi bolje razumjeli stvarno stanje i sve s čime se suočava. Načelniku dajte da pokaže kreativnosti, a vi budite njegov nadzor, zaključio je svoje izlaganje načelnik Marošević kao predlagač proračuna.
JAPANSKA DONACIJA JKP-u
Dio donirane opreme VELJAČA 2017.
Javno komunalno poduzeće Vareš početkom 2015. godine apliciralo je, preko Agencije za vodno područje rijeke Save i Ministarstva vanjske trgovine BiH, sa specifikacijom potrebne opreme i uspjelo se uvrstiti na listu pomoći japanske Vlade, koju su dobile tri općine u Federaciji BiH i tri u Republici Srpskoj. Tako je ovom poduzeću proteklog mjeseca isporučena sofisticirana oprema za otkrivanje kvarova na vodovodnim sistemima, kao i oprema za otklanjanje istih, sve potpuno novo, ukupne vrijednosti 181 tisuću KM. Sada je samo potrebno obučiti kadrove, pa će se JKP, pored lokalnih intervencija, moći ponuditi i za angažman u drugim općinama koje su spremne platiti kako ne bi "pješke" tragale za kvarovima. Od direktora JKP-a Vareš Zafera Kamenjaša uzgred doznajemo da je poduzeće trenutno zaokupljeno zimskim održavanjem lokalnih puteva, kao i sanacijom šteta što su ih prouzročile polarne hladnoće u siječnju, kada su stradale mnoge instalacije i nastali veliki gubici vode. BROJ 266
3
(PONOVNO) PROBU\ENA NADA
Obzorja: što (nas) čeka iza brijega...?
Živjeti stvarnost Piše fra Mirko Majdandžić
N
a početku nove vremenske cjeline, jedne nove kalendarske godine, logično je razmisliti o onome što stoji pred nama, što nas čeka u Novoj godini. Naravno, ne govorimo u svjetskim ili europskim razmjerima i granicama nego u mikrolokaciji Vareša. "Nada umire zadnja", kaže narodna poslovica, a to bi značilo da ona ostaje i nakon smrti osobe, čovjeka – ona umire zadnja. Jer ako je čovjek ostao bez nade on je već mrtav, možda još nije pokopan, ali njegova egzistencija je prestala. Mi na ovim prostorima već neko vrijeme vodimo odvojene i "tajne razgovore" na dvije strane, na dva kolosijeka: i s nadom i s beznađem. To bi također značilo da smo se gotovo predali i da smo otpisali ove prostore, da smo sebe izbrisali s ovih prostora, da nam je teško zamisliti živu sliku sretnih ljudi u Varešu. Takva slika postoji, ali u sjećanjima. Te slike se pojave na facebook profilima i na virtualnim susretima grupa porijeklom iz Vareša, ali pod naslovom "bilo jednom u Varešu". Istini za volju, pojave se tu i fotografije vareških izviđača iz ovog vremena, osvojenih medalja mladih vareških karataša i boraca tekvandoa, sličice sa susreta Frame i "Zlatne harfe", zabilješke s festivala klasične glazbe uz Miholjdan... Ali to su ili aktivnosti gdje su vareška djeca angažirana ili su susreti s proslava, a ne iz svakodnevnog života. Jesmo li mi Varešani sretni? Može li se sretno živjeti u Varešu? Može se dogoditi da živimo u Varešu danas, a s mislima u vremenima prije ra-
4
ta, kad je to bio grad s preko 20.000 stanovnika, s tisućama radnih mjesta, s mnoštvom autobusa prepunih školske djece i radnika, s prodavaonicama i ugostiteljskim objektima koji odlično posluju. I naravno da smo na rubu gdje nas može napustiti nada, jer sve je to prošlost, a ne vidimo ništa slično na obzorju, na vidiku. Još gora mogućnost je živjeti u svijetu sapunica, gdje se uživimo i suživimo (poistovjetimo se) s likovima, koji postoje samo u serijama, ne u stvarnom životu. Potajno želimo takve živote za sebe i kad ih ne možemo ostvariti opet se nađemo na rubu života bez nade. Virtualni svijet i život u takvom svijetu jest još jedna ponuda. Pravimo na facebooku profil svoje osobe, kako se želimo predstaviti ljudima. Ništa ne mora biti točno niti istinito. U takvom svijetu "stječemo" prijatelje, koji na isti način sebe predstavljaju. I družimo se. Družimo se ti i ja, a niti ja niti ti tu nismo stvarni, ne postojimo takvi kakve smo sebe na profilima postavili. Prepiremo se, svađamo, lajkamo, dislajkamo, podržavamo, komentiramo... I tako satima, danima, godinama... A ne postojimo! A kako se živjelo nekada – i to, čini mi se, sretno? Naši roditelji nisu taktizirali sa životom, nisu glumili živote, nego su te svoje živote jednostavno živjeli. Išlo se u školu, koliko je bilo mogućnosti. Ako nije bilo novca za daljnje školovanje, onda se radilo i to ono što se moralo, ali svatko je bio koristan član zajednice, obitelji. Nismo imali virtualne farme, nego se radilo
BROJ 266
na njivi, ono što je trebalo. Kad se skuplja sijeno, nismo slali lajkove jedni drugima, nego bismo otišli i pomogli u stvarnosti. A tako i kod svih drugih poslova. Danas smo životne poteze poredali. Najprije se mora napraviti kuća, osigurati ekonomska neovisnost i tek se onda traži bračni drug. Do tada se prilično godina sabere. A to što si stekao ili stekla postaje važnije od budućeg životnog suputnika. Možda je bolje najprije potražiti nekoga s kim ti nije žao potrošiti život gradeći prostor za sebe i buduću obitelj i onda krenuti raditi zajedno. I to bi bio plod vašeg rada i truda, rezultat vašeg napora i vaše ljubavi. Ali tako se ne radi u filmovima, takav život ne prezentiraju organizacije za jednakost spolova. Zašto ti treba netko koga ćeš voljeti, dati i uraditi za njega ili nju sve, ne zato što je to propis, nego jer ga voliš? To nije "in", to nije moderno. Brojevi o nama i našoj župnoj zajednici nisu brojevi nade i svijetle perspektive. Oni su brojevi realnog stanja. No, svaki trenutak je trenutak nove mogućnosti i nove životne šanse. Svaki trenutak je novi mogući početak. Možda smo previše očekivali od drugih: raznih razina vlasti, raznih institucija, međunarodnih i domaćih organizacija, političara, stranaka...? A sebe smo na taj način amnestirali i oslobodili odgovornosti, jer to su neki drugi trebali uraditi, a ne ja. I tako u svemu. Svoja prava tražimo. I to je pošteno. A obveze? Zamislite ovu sliku u Varešu: svako jutro pred zgradom općine dođe dvadesetak osoba s istim ciljem – došli pitati načelnika što oni mogu danas uraditi za Vareš, jer danas su slobodni i žele biti od koristi. I tako svaki dan. Na nekim drugim mjestima to bi proglasili čudom, ali za nas u Varešu to je sasvim normalno ponašanje, jer mi volimo svoj grad. Ima nade za Vareš i nas u Varešu, ali trebamo se vratiti na mlade s početka priče: izviđače, sportaše, framaše i mlade pjevače i druge. Oni rade ono što najbolje znaju, ne osvrću se na politiku i neke čudne igre u društvu. Svojim trudom, radom, angažiranjem pokazuju i dokazuju što i koga vole, za što i za koga se bore. A ekonomski problemi? Treba upitati naše umirovljenike kako sastavljaju kraj s krajem cijeli mjesec, s mirovinom kolika jest. Zapravo ne trebate pitati nikoga. Taj ispit ste položili svi koji ste ostali u Varešu. Još samo malo hrabrosti = ludosti = ljubavi = zauzetosti = nade! I to je to!
VELJAČA 2017.
Petrov posjetio HKD "Napredak"
U
okviru službenog posjeta Bosni i Hercegovini, predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov dana 7. veljače 2017. godine posjetio je i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", a u saborskoj delegaciji bili su još predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač i Joško Klisović, voditelj Međuparlamentarne skupine prijateljstva Zlatko Hasanbegović, veleposlanik Republike Hrvatske u Sarajevu Ivan Del Vechio i opunomoćena ministrica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu Nives Tiganj. Predsjednik HKD "Napredak" prof. dr. Franjo Topić zahvalio se na dosadašnjoj
potpori Hrvatske, pri čemu je, kazao je, posebnu ulogu imao bivši ministar kulture Hasanbegović, kojemu je ovom prigodom uručena Napretkova zahvalnica. Topić je upoznao goste s radom Društva, ali i strategijom za budućnost. "U 2015. godini priredili smo 586 manifestacija, a od obnove 9333. U mnogim mjestima gotovo sve što se u kulturi radi čini 'Napredak', primjerice u Busovači, Kreševu, Kiseljaku, dobrim dijelom u Tuzli, Ljubuškom, Posušju..., a Derventa i Garevac/Modriča su posebni simboli za rad 'Napretka' u Republici Srpskoj. 'Napredak' dobro radi i u Splitu, Zagrebu, Kninu, Dubrovniku...", kazao je Topić, te
dometnuo kako "Napredak" ne promiče samo kulturu bh. Hrvata, nego i kulturu Hrvatske. "Osim što u Republici Hrvatskoj imamo 16 podružnica koje rade za svoja mjesta, Napretkova središnjica i podružnice dovode brojne zborove, orkestre, autore... Primjerice, samo Zagrebačku filharmoniju Središnjica je dovela četiri puta u Sarajevo. 'Napredak' riječju i djelom povezuje hrvatski narod i naše dvije zemlje", rekao je predsjednik Topić, naglasivši da je "Napredak" pokazao kako se može njegovati vlastiti identitet, a da to drugima ne smeta. "Slijedom čega ne očekujemo", kazao je Topić, "nikakve privilegije nego samo tretman, i u BiH i u Hrvatskoj, sukladno našim rezultatima. A sva naša 'politika' je da živimo što bolje i da živimo što bolje s drugima, te, dakako, povezanost s Hrvatskom. Ne pristajemo zato na opasnu tezu kako Hrvati žive samo u Hercegovini, tako nas žive sahranjuju". Božo Petrov je kazao kako je upoznat s radom, a onda i značajem "Napretka", te istaknuo da je posebno impresioniran brojem stipendista što ih je HKD stipendirao tijekom svoga postojanja. Topić je iskoristio prigodu i učlanio u "Napredak" Petrova i članove saborske delegacije. "Iznimna mi je čast što sam postao članom ovog uglednog Društva, što mi je istovremeno sada i obveza da više pomažem u radu. Nadam se da vas neću razočarati", kazao je Petrov. (izvor: hkdnapredak.com)
IZ KULTURE
Poetska večer
Župni ured Vareš ugostio je dana 4. veljače 2017. poznatu bh. novinarku i radijsku voditeljicu Jasnu Primorac, te joj upriličio pjesničku večer i promociju poetske zbirke "Dragulji ljubavi i sjećanja" pred vareškom publikom. Tom prigodom u dvorani župne knjižnice u Varešu tražilo se mjesto više, a osim svojih pjesama autorica je kazivala i stihove Jesenjina i Šopa. Večer je na senzibilan način upotpunjena zvucima violine i gitare – budući da se župnik fra Mirko pobrinuo u goste pozvati i dvoje vrsnih glazbenika, Ivanu Đurić i Dragana Milojkovića – ali i stihovima pok. Ane Kristić-Žarkov, rodom Varešanke, koje je kazivala Bernarda Čulić. "Moji roditelji su voljeli poeziju, a samim tim i ja sam odrastala na takav način i kroz školske dane, ali i kasnije, te mogu reći da je poezija moj hobi. Sve ove pjesme su nastajale godinama, a pisala sam ih obično u trenucima neke osobne tuge jer sam imala dosta obiteljskih gubitaka, ali mogu reći sretna sam u ljubavi", istaknula je autorica, čiju je zbirku te večeri bilo moguće kupiti po promotivnoj cijeni. S. P.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš VELJAČA 2017.
Jasna Primorac
Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
BROJ 266
www.fondacija.vares.info
5
PRIČE IZ ŽIVOTA
U poznim devedesetim U selu Borovica (Donja) živi najstarija stanovnica ove župe (koja je zasigurno i jedna od najstarijih na cijeloj općini) Kata Kojić, a u Gornjoj pak najstariji borovički župljanin Petar Martinović. To je bilo razlogom da ih se obiđe i napravi zapis o njima. M. Marijanović
A
ko su zima i snijeg u selima vareške okolice zbog nečega dobri, onda je to svakako zbog prekrivanja rupa na makadamskim putevima. Bilo je znatno lakše poći u Borovicu "bijelim asfaltom", pa može se reći i "bob stazom", nego recimo u ljetno vrijeme. Siječanjske temperature i metar snijega zauzdali sjekače šume, pa je na putu do ovih sela bio još jedan problem manje. U kotlini uz rječicu stisnula se Donja Borovica, a visoko nad njom osredački stjenoviti vijenci što podsjećaju na alpske krajolike. Prva je stanica ovoga zapisa kuća Grge Vukančića, predsjednika Mjesne zajednice i čovjeka koji se svojedobno odvažio prvi vratiti u ovu kompletno razorenu župu. Pisali smo i o tome naravno, a ovoga puta u fokusu je njegova punica. Dana 17. siječnja ušla je u 97. godinu života.
Posjet dočekuje sa smiješkom i poljupcem u ruku. I vid i sluh posve oslabili, ali duh nije. Što uzima od lijekova? Ništa, izuzev jednu čašicu ljute izjutra. Podatak koji ostavlja "bez teksta". Ukućani ukratko kazuju njezinu životnu priču. Kata je rođena u Jelaškama 1921. godine i njezino je djevojačko prezime Pavlić. S 19 godina, u predvečerje Drugog svjetskog rata, udaje se u Borovicu za Stijepu Vukančića. Živjeli su sedam mjeseci, a onda njega mobiliziraju u domobrane. Ispratila ga je do Radakove stijene i tu su se rastali i poljubili uz njegove riječi: "Kato, ako meni šta bude pripazi na moje roditelje". Čekala ga Kata trudna i rodila mu dijete, ali umjesto Stijepe stigla "crna knjiga" iz koje su pročitana imena poginulih. Stijepin grob ostao negdje na Vlašiću. No, sudbina nije stala na tome. Nakon godinu i pol dana umire i njihovo dijete. Ostaje samo obećanje koje je Kata dala i kojeg se pridržavala sedam godina. Zapravo, sve dok joj svekrva jednog dana nije rekla: "Nevjesta, ti si još mlada i ti se trebaš udati". Prihvativši to, pođe za momka Jozu Kojića, godine 1949. Poživjeli su zajedno 19 godina, dok njega nije odnijela bolest i Kata ponovo ostala udovica. Ovoga puta s kćerkom Anom koju je jedinu rodila u tom braku. Više se nije udavala, sama je već 49 godina. Do rata devedesetih bila je i samostalna: sijala, kosila, drva cijepala... Tada dolaze godine izbjeglištva u Kiseljaku i otad je uz svoju kćer (i zeta). Kako izbjeglištva, tako i povratka, u kojima se, evo, primiče svojoj stotoj. U Gornjoj Borovici, razmještenoj po osunčanim padinama, slika je života ista. Tišina koju ništa ne remeti, samo se iz dimnjaka pojačava dim kako se približava večer. Obnovljene kuće, neke s fasadama, neke bez, pored su još mnogo neobnov-
Kata Kojić
AMI
TR
6
BROJ 266
Petar Martinović
ljenih, kao i u Donjoj Borovici. Povratak je zasad u rascjepu. Kuća u kojoj živi Petar Martinović sa svojom kćeri Ružom jedna je od onih u kojoj ne biste proveli zimu, pogotovu kao ovu s neumoljivo niskim temperaturama tijekom cijeloga prosinca i siječnja. Nedostaje vanjska fasada i nema toplinske izolacije, dobro bi došla i bolja stolarija. Rezultat: vidljive naslage vlage u kutovima prostorije gdje obitava ovo dvoje ljudi. Petar je rođen 1923. Dana 7. siječnja ušao je u 95. godinu života. No, teškoga je zdravstvenog stanja, a zbog također slaboga sluha nije bio baš sposoban za komunikaciju. Bolesnika u takvoj situaciji ionako ne bi imalo smisla propitkivati. Od kćeri doznajemo tek toliko da je radio u vareškom rudniku, do umirovljenja 1977. godine. Situacija u ovoj kući došla je do točke kada je potrebna pomoć društvene zajednice. Kraj Petrova je uzglavlja hrpa raznih lijekova, a oboje žive od njegove mirovine. Ruža nema nikakvu vrstu primanja. Njegovo se stanje pogoršava, više nije ni pokretan jer se na nogama otvaraju rane. Iz Doma zdravlja su mu dolazili prije nekoliko mjeseci i svaki je oblik skrbi oko ovoga čovjeka pao isključivo na Ružu, kao i kompletna briga za domaćinstvo... Prilog završavamo viješću da su se i općinski načelnik i ravnateljica Centra za socijalni rad spremno zauzeli oko ovoga slučaja.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor VELJAČA 2017.
TEME I DILEME
N
ino i Vera Bogeljić iz svoga stana na dnu Vareša imaju najbolji pogled na cestu niz koju i danas odlaze mnogi koji, tek što se stignu okrenuti za zgradama uljuljkana grada, skrate sebi muku zamaknuvši za krivinu i od tog trenutka počnu misliti na svoju novu adresu u svijetu. Bogeljići su tom cestom, tim kontrasmjerom došli, s konačnom odlukom da nakon 23 godine u Varešu i ostanu. Njihova ratna priča, kao i tolike druge iz 1993., dobiva na zapletu skrivanjem susjeda Bošnjaka od progona, a nekoliko dana kasnije dobiva i epilog osobnim progonstvom i obiteljskim rasulom. Nakon putešestvija okupit će se Bogeljići u Zagrebu i "stati na noge" prije kraja rata. Ali i po njegovu završetku povratak u Vareš nije bio (ostvariva) opcija, znaju to najbolje oni koji su bili pioniri toga procesa i stizali najdalje do kontrolnih točaka pod Vareš Majdanom. Slučajno se tada pred Bogeljićima otvara primamljiva mogućnost odlaska preko oceana, u Kanadu, započeti novi život, dobiti od tamošnjeg društva ravnopravnu šansu. Nino počinje vrdati, krupan je to korak, ali sinovi su postali zagrijani, ambiciozni i uspijevaju ga nagovoriti. I tako izbjeglička obitelj mijenja svoj status u imigrantsku. Procedura prihvata u Torontu odvija se preko tamošnje katoličke crkve i za to razdoblje Nininu suprugu Veru, koja to potencira, vežu samo lijepe emocije. Tolika solidarnost vjernika bila je neočekivana i ganutljiva, ističe ona. U Kanadi, kako su i obećali, oba sina prianjaju učiti i krčiti svoj put. Postižu uspjehe vrlo brzo, a danas su dakako osamostaljeni. Ninu to fascinira ne samo unutar vlastite obitelji nego općenito, te kaže: sva su vareška djeca uspjela izgraditi sebe gdje god su otišla. Ne znam nijedan slučaj da je neko naše dijete zastranilo, a ima toga kad su u pitanju doseljenici iz drugih gradova, takve sam situacije vidio. U Torontu i okolici Bogeljići susreću druge Varešane i povezuju se, budući da u tom gradu (najvećem u Kanadi) ima naših na desetke, vjerojatno i preko stotinu. Još jedna vareška kolonija. Nino započinje rad u autoindustriji, Vera u staračkom domu. U njemu će ona ostati uposlena do mirovine, ali on biva zahvaćen svjetskom
Nino i Vera Bogeljić
Vraćanje Varešu Za vrijeme ljetnih godišnjih odmora koje mnogi iseljeni Varešani provode u rodnom gradu i tako se međusobno susreću, spontano se lani formirala jedna grupacija s glasnim razmišljanjima o povratku u zavičaj – po ostvarenju prava na mirovinu u zapadnim zemljama. Opuštene diskusije o tome vođene su u više navrata i ostadoše kao tema za razmišljanje do sljedećih okupljanja. No, u međuvremenu smo zabilježili jedan takav slučaj, povratničku obitelj iz Kanade, koja je bez puno riječi sa svojih zamisli prešla na djela i zauzela svoje staro mjesto u Varešu. Kažu, lijep je to osjećaj. M. Marijanović krizom i gubi posao. Pa u svojoj šezdesetoj godini odlazi na koledž, na devetomjesečnu edukaciju za rad s plinskim instalacijama. Polaže državni ispit i dobiva certifikat da može izdavati ateste. Čini ga to ponosnim u tim godinama. U jednom povoljnom trenutku na tržištu nekretnina odlučuju se na još jedan golem korak; umjesto plaćanja kirije na otplatu kupiti vlastiti stan, pa im i to polazi za rukom. Sada imaju dva, međutim srce sve više vuče vareškom. Njega su uspjeli vratiti u vlasništvo nakon poprilično vremena, ali nije teklo glatko. Međutim, nisu se dali smesti jer, kažu, od početka svoga života u Kanadi bili su opredijeljeni i odlučni jednog se dana vratiti. Lani su tu namjeru i ostvarili. Za kanadsko društvo imaju samo riječi hvale i zahvalnosti, ondje su se po svim mjerilima "dobro snašli" i emancipirali. Ali ipak su povukli potez koji kod većine ljudi prije izaziva čuđenje negoli odobravanje. Osobito uzme li se u obzir sporost poslijeratnog oporavka Vareša. Vera na to
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ VELJAČA 2017.
| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI BROJ 266
kaže: ne može se sasvim ignorirati ono što je loše u Bosni, pa ipak mi smo tako odlučili. Nismo jedini koji su razmišljali ili razmišljaju o povratku, ali za to se moraju posložiti mnoge stvari. Nini su, kako veli, svih godina u Torontu u san uvijek dolazili samo rodni Tisovci, nikad ništa kanadsko. Kome ja to mogu objasniti, ako nije odavde – pita i ujedno konstatira, a zatim se zamašta o onome iz uvoda ovoga teksta: eh, šta bismo sve mogli napraviti kad bi se sa Zapada dosta ljudi ovako vratilo... Bogeljići su, dakle, napravili svjesni izbor, ničim uvjetovan i ničim izazvan. I žele kazati da nisu došli biti samo na broju. Smatraju da bi mogli još uvijek doprinijeti i dati svoga iskustva za Vareš, ako bi im bila pružena prilika za to. Nino koji je promijenio nekoliko zanata, a i Vera koja s pažnjom osluškuje svaki spomen eventualne izgradnje staračkog doma u Varešu stoje na raspolaganju zajednici i njihov bi primjer trebao biti poticajan i ohrabrujući.
| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032
7
PODRŠKA ZA VAREŠ
Nakon prijema kod državnog tajnika Milasa
Jačanje veza i odnosa Vareško izaslanstvo u sastavu općinski načelnik Zdravko Marošević, župnik župe Vareš fra Mirko Majdandžić, predsjednik vareške podružnice HKD "Napredak" Mario Mirčić i urednik lista vareških Hrvata "Bobovac" Mladenko Marijanović u siječnju je, u istom navratu, boravilo u dva službena posjeta: kod gosp. Zvonke Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i kod gosp. Ivana Žilića, inovatora i potencijalnog investitora u Bosnu i Hercegovinu i Vareš. Detaljnije o zaključcima i ishodu ovih sastanaka pročitajte u nastavku. M. M.
P
rijem u Zagrebu, dana 11. siječnja 2017. godine, u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, treba naglasiti, upriličen je angažiranjem akademika prof. dr. Ante Markotića koji nastoji svojim ugledom i utjecajem pridonijeti rodnom gradu u svakoj prilici. Njemu zahvaljujući, državni je tajnik Milas već i prije susreta s vareškim izaslanstvom
8
raspolagao mnogim važnim informacijama o Varešu. A kao čelni čovjek izaslanstva, općinski načelnik Marošević iskoristio je prigodu gosp. Milasu proširiti sliku stanja u općini Vareš, s posebnim osvrtom na demografska kretanja koja treba zaustavljati, pa i putem podrške prioritetnim projektima koji se dostavljaju iz Vareša u sklopu natječaja što ih raspisuje Središnji državni ured. Istaknuo je pritom da je općini Vareš još uvijek potrebna pomoć Republike Hrvatske u obnovi infrastrukturnih objekata, te u oblasti kulture, sporta, zdravstva i školstva. Župnik Majdandžić predočio je stanje u župnoj zajednici i upoznao gosp. Milasa s projektima župnog ureda, koji imaju podršku iznutra ali nemaju izvana. "Ranije, kao gvardijan samostana u Fojnici, svake godine sam slao projekte i uvijek bi prošli. Otkako sam došao za župnika u Vareš, istom rukom pišem projekte i redovno ih dostavljam, ali nijedan ne prođe", otvoreno je kazao župnik, ipak uvažavajući činjenicu da je gosp. Milas u mandatu tek nepuna dva mjeseca. Predsjednik Napretkove Podružnice Mirčić nadovezao se iznoseći stanje u kulturi i nezavidne okolnosti u kojima djeluju dva vareška medija, oba pod patronatom Podružnice, list i radio "Bobovac". "Budući da u natječajima BROJ 266
Središnjeg državnog ureda postoji stavka 'pomoć glasilima na hrvatskom jeziku', naša su očekivanja da nađemo adekvatno mjesto unutar te kategorije", istaknuo je predsjednik Mirčić. Državni tajnik Milas pohvalio je napore koje Općina namjerava uložiti u razvoj gospodarstva, infrastrukture te svih drugih sadržaja koji život u vareškom kraju čine privlačnim. "Stvaranjem takvih preduvjeta te otvaranje radnih mjesta ključ je održivog ostanka i opstanka Hrvata u BiH", rekao je državni tajnik Milas i dodao kako je unapređenje položaja hrvatskoga naroda u BiH među prioritetima hrvatske vlade te dodao da će Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u svim svojim budućim aktivnostima, posebnu pažnju posvetiti upravo programima i projektima koji za cilj imaju osiguravanje održivog ostanka i opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini. Načelnik je Marošević sastanak u Zagrebu ocijenio uspješnim i osvrnuo se na nj sljedećim riječima: "Državni tajnik je s pozornošću saslušao i shvatio našu problematiku te obećao da će projekti koji budu dolazili iz općine Vareš biti prihvaćeni s većim razumijevanjem, posebno u svjetlu činjenice da je Vareš još uvijek u težoj situaciji nego ostali dijelovi BiH. VELJAČA 2017.
Također nam je obećao skori ponovni susret odnosno dolazak u posjet općini Vareš. Ujedno želim zahvaliti i akademiku Anti Markotiću koji je u Zagrebu bio dobar domaćin našoj delegaciji i osigurao ovakav sastanak, te dao svoj doprinos u izgradnji bolje suradnje između Republike Hrvatske i Općine Vareš", podcrtao je Marošević. Dan kasnije, 12. siječnja, a prema pozivu gospodina Ivana Žilića spomenuto vareško izaslanstvo dobilo je (za neke ponovnu) priliku susresti ovog sugrađanina oko kojeg su mediji mjesecima dizali prašinu kad su se prije tri godine pojavile njegove inicijative za financijskim prodorom na Balkan, u Hrvatsku, u BiH, pa i u Vareš. Ovoga puta želja je gospodina Žilića bila prvenstveno upoznati novoizabranog općinskog načelnika Maroševića, uz nastavak razgovora s Majdandžićem, Mirčićem i Marijanovićem koji su već prije vođeni. "Traži se modus" – tako smo naslovili izvješće o posljednjem susretu s gospodinom Žilićem u ožujku 2014. nakon kojega su aktivnosti zapele u nastojanjima da se unutar naše zemlje pronađe relevantnog partnera za razgovore o vrtoglavim iznosima i njihovom plasmanu u BiH, ali pod uvjetima gospodina Žilića koji podrazumijevaju jamstvo same države. Ono što je ovoga puta dodatno naglašeno od strane gospodina Žilića, a nakon što mu se javljaju deseci ljudi s raznih strana, s biznis
idejama (često i sumnjivim) za koje traže novčanu potporu, jest činjenica da on nije poduzetnik i da se u svojoj mirovini ne želi baviti poduzetništvom bilo koje vrste. "Meni to ne treba. Meni treba siguran put za prenos mog kapitala dole i državna garancija da mogu financirati velike stvari, velike projekte, znači ja ih samo financiram, a onda se dogovorimo da od kamata vi realizirate vaše projekte u Varešu i možda još negdje, ali samo preko Vareša", izričit je gospodin Žilić. Cijeli je problem, kako se čini već tri godine, u percepciji onoga što jest izvodljivo, ali gospodinu Žiliću nije značajno i prihvatljivo, i onoga na čemu inzistira gospodin Žilić, a što se dosad pokazalo teško izvodljivim ili se barem nije uspjelo ispregovarati. U tom cilju je gospodin Žilić i pozvao vareško izaslanstvo te vlastiti fokus pri ovom susretu stavio na povezivanje, tj. na posredovanje Vareša i vareških dužnosnika za ostvarivanje kontakata s ljudima na visokim položajima u bankarstvu i politici. S druge strane, ni načelnik Marošević kao čelnik izaslanstva i predstavnik struktura vlasti nije imao drugih očekivanja osim upoznavanja i povezivanja, o čemu je u svojoj izjavi prije oproštaja s gospodinom Žilićem kazao sljedeće: "Osnovna želja mi je bila da upoznam našeg sugrađanina gospodina Žilića i da mu odam priznanje za njegov inovatorski uspjeh postignut na europskoj i svjetskoj
Susret gospodina Žilića i načelnika Maroševića
VELJAČA 2017.
BROJ 266
95,
3 i 101,1 M
Hz
HRVATSKI RADIO BOBOVAC
razini. Zaista smo ponosni i trebamo biti ponosni kao Varešani da naši ljudi pokazuju kako je odlazak iz Vareša uvijek bio sa zavidnim kapacitetom stečenog znanja, što je svojim primjerom naročito pokazao gospodin Žilić. Ovaj susret me posebno razveselio kao prilika da zamijenimo mišljenja i potražimo zajednički interes u svemu tome, s naglaskom na pitanje eventualnog ulaganja u Vareš i u napredak Vareša. Prilikom razgovora bili smo vrlo suglasni i jasni da bilo koji način suradnje mora biti transparentan, jer ljudi koji imaju novac stečen poštenim radom ne žele ulagati nikako drugačije nego samo sukladno međunarodnim propisima i zakonima države u kojoj taj kapital posjeduju, a svakako i mi u Bosni i Hercegovini imamo se ponašati po našim važećim zakonima. Kad iščitamo sve zakone i kad nađemo put kako realizirati eventualne investicije mi ćemo to predočiti gospodinu Žiliću budući da s njegove strane postoji jasna volja da uđe s kapitalom u Bosnu i Hercegovinu i pritom posveti posebnu pozornost Varešu. I još želim na koncu zahvaliti gospodinu Žiliću i njegovoj supruzi za sve što su dosad pomogli Varešu, pogotovu socijalno ugroženim koji još uvijek trebaju pomoć dobrih ljudi, kao i za iskazani osjećaj patriotizma kroz donacije uručene prigodom ovog našeg susreta", izjavio je načelnik Marošević. Gospodin Žilić se također obratio, kazavši za javnost: "Hvala najljepša da ste došli ovamo. Meni je zaista drago da sam upoznao tako srčanog čovjeka kao što je načelnik Marošević koji je izrazio spremnost odraditi ono što se dogovorimo. Kako će se odraditi i kada će se odraditi, to ne znamo, ali mi je zaista drago da je cijela delegacija koja je došla ostavila pozitivan utisak na mene i želim s Varešom ubuduće ovako, a nadam se i još bolje – da sve završi prema dogovoru". S ovoga susreta, uz pozdrave svim Varešanima, gospodin Žilić je poslao 2.000 eura, da to bude podijeljeno u iznosima od po 50 eura socijalno ugroženim te slijepim i slabovidnim osobama, kako je to već u tri navrata činio preko gospodične Valentine Malbašić, a župniku Majdandžiću osobno je uručio donaciju od 5.000 eura za projekt uvođenja podnog grijanja u župnoj crkvi u Varešu.
9
PUTOPIS
Bazilika Svetoga groba
Svetoj zemlji u po'ođane (III)
S
vo vrijeme do mraka daruje nam se za prvi posjet bazilici Svetoga groba. Prije nego je postalo bazilika, to mjesto, lubanjsko ili Golgota, bilo je brdašce na kome su se vješali ljudi i, vijajući se tako povješani, bili opomena svima i na ulazu i na izlazu iz grada. Početkom trećega stoljeća po Kristu car Konstantin otkopao je ovo mjesto koje je bilo zatrpano zemljom i služilo kao trgovište. Nađeni su, tada, Isusov grob i križevi u cisterni neposredno kraj groba. Godine 335. po Kristu car je dao sagraditi nemilosrdno veliku baziliku Groba Isusova s pet lađa i apsidom, kupolom i zvonom. Bazilika Svetoga groba u kršćanskoj je četvrti, u zapadnom dijelu staroga grada i dolazi joj se kroz gradska Jaffa vrata. Prilazeći joj, preko u ravan položene kose, oči mi bodu dvokrilna vrata. Golema, teška, visoka, izblijedjelo zelena i podijeljena na nekoliko pravilno raspoređenih iseta. Šesnaest kvadratnih i dva pravokutna s metalnim cvjetastim krugovima. U sredini, na mjestu gdje se krila sastaju, po dvije halke – zvečka.
Trgovinska radnja
Piše Ivana M. Slugić Kad smo unišle, slabo ima svjetla, a onda jedno, meni dugo vrijeme – nikoga. Čujem sebe kako dišem i kako mi se kroz uho provuče "zvuk" habita. Kao bos, prođe i pope se desno od vrata fratar i nekako pronosa svoju ruku. Podignem glavu i razgledam. Šta drži ovoliku kupolu, toliki naredan i poredan kamen? Kako je u tolikim lavama krvi ostala? Tko ju je čuvao i sačuvao, tko ju je od lavina zla branio? Omar ibn Al-Hattab! I glavom i bradom osvajač i halifa (čuvar vjere) posvojio je grad 15. godine po Hidžri ili 637. po Kristu. Bez sukoba, grad mu je predao tadašnji bizantski upravitelj Jeruzalema patrijarh Sofronije. Pošli su obići mjesto, a onda zajedno unišli u ovu crkvu. Patrijarh mu je ponudio da se zajedno pomole, što je ovaj odbio. Razlog njegovom odbijanju da klanja bio je taj što bi njegova svita, kada bi to vidjela, ovu crkvu mogla smatrati džamijom. On to nije htio! Zato mu s ove drvene klupe bez naslona "teman činim i skute mu ljubim". Ovo veliko
N na
djelo ponovit će mnogo godina kasnije kršćani Cordobe. U srcu najsjajnije džamije od svih, Abd ar-Rahmanove, pod njenim nebrojenim svilenim lukovima sagradit će crkvu. Omar će svoju džamiju, malu s lijepom munarom na koju će uklesati – da će se sve kršćansko čuvati i sačuvati – sagraditi blizu Svetoga groba, ali ipak udaljenu da se lijepo vide i munara i zvonik. Pomaknem se i zakrenem glavu malo ulijevo. Cijelom svojom duljinom proteg'o se, sam samcat, debeli, dugi i u grede okovani smećkasto-žuti kamen Posljednje pomasti. Iz njegove neravne, sjajkaste površine ujeda stud. Nakon što je izdahnuo na Golgoti, na njega je položeno s križa skinuto Kristovo tijelo. Dozvat ću se tek kad čujem zvečak – halku na vratima. Ne kaže pjesma džaba: "ko to lupa halkom o vratima...". U svakom se kutku ovaj zvuk čuje i najavljuje zatvaranje crkve. U tom se trenu odasvud počeo pomaljati, a onda i nagrtat' svijet, i ja kamena, sama, neću više vidjeti. Zvečak će u jednakim razmacima udariti još dvač i crkva će se zatvoriti s nutarnje strane. Crkvu s vanjske strane zatvara muškarac iz, po predanju, počašćene muslimanske kuće. Uz lijevo zatvoreno krilo vrata već su bile prislonjene duge uske ljestve. Vrata vise na polumetarskim baglamama. I s jedne i s druge strane baglame imaju produžetke da u njih stanu okrugle gvožđane puce i drže vrata da se ne raspu. Sve ti je ovo teška kovačija i "velika majstorija". Muškarac se penje uz ljestve k'o da im šapće. Vidi se to, brate, po fino poredanim kretnjama. Jedna noga, pa ruka, meko, skoro ne dodirujući prečke. Tako do vrha. Čulo se samo kako je zasun leg'o točno di treba i tu će ostati do jutra. E, sad će se s nutarnje strane otvoriti vratica, u donjem dijelu vrata, kroz njih će se uvuć' ljestve, vratica zatvorit', a time i Sveti grob dahnut' bar do sutra. Ostalo mi je još da zaboravim ruku koja je uzela ljestve, komad rukava od habita iz koga viri plava manžetna. (nastavit će se)
Vareš ul. Čaršija bb
vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179
školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja 10
Vijaka b.b., 71330 Vareš - BiH tel. +387 62 235 808 BROJ 266
info@krcma-fm.com VELJAČA 2017.
IN MEMORIAM
K
ad si s nekim blizak, prijateljski blizak, čak bratski blizak, onda i ne vidiš koliko je on velik. A Dubravko je Lovrenović bio baš jedan od takvih u našim životima. Velik u struci, a običan, dragi, prijateljski blizak čovjek u svakodnevnici. Desetljećima smo bili bliski. Uređivao sam njegove knjige, čitao njegove tekstove, polemizirao s njim, putovao uzduž i poprijeko: od našeg Vareša i njegova Jajca, od zajedničkog Sarajeva, Kraljeve Sutjeske ili Vukanovića, preko Zagreba, Splita, Omiša, Podgorice, Beograda, Zenice, Bugojna, Mostara, Tuzle, Kiseljaka, Fojnice, sve do Berlina. Jednako u ratu i miru, jednako udvoje ili s drugim nam dragim ljudima, jednako u priči o stećcima, o Bobovcu ili Jajcu, o Kotromanićima ili Hrvoju Vukčiću, o njegovom Antunu Kneževiću ili o mome Filipu Lastriću, jednako u govoru o recentnoj političkoj situaciji ili u prisjećanju na neke drage ljude s kojima smo drugovali. A evo sad, tko bi rekao, govorim o njemu kao o nekome tko je otišao. Zauvijek otišao. I prerano, jer ga je čekalo još važnih poslova. Ponajprije onih poslova koji su ga učinili našim najvažnijim živim medijevalistom. A onda i historičarem onih dijelova povijesti koji su drugi mistificirali, a on ih, poput dječaka iz bajke, ogolijevao svim nacionalističkim interpretacijama usprkos. Varešu je postao blizak preko nas: mene, fra Mate Topića, fra Stjepana Duvnjaka, starog grada Bobovca, Mladenka Marijanovića, lista "Bobovac" u kojemu je surađivao... Čineći bezbrojne, jednako i male i velike geste, na korist Varešu, Bobovcu, konkretnim ljudima. Geste ili usluge, koje je jednako nepristojno spominjati, kao i zaboravljati. Njih najbolje pamte i znaju oni koje je zadužio, a kako je on to radio po onoj biblijskoj "nek ti ne zna desnica što ti
Dubravko Lovrenović (1956. – 2017.) radi ljevica", najbolje je da takvima i ostanu. Takav je bio i kad je u ratu od kuće do kuće, od vrata do vrata, u ohrndanom fići vozio pomoć i onima koji su prvu prigodu iskoristili da to zaborave. Kušajući u malome ocrtati njegov portret ostat ću ipak na njegovim knjigama, jer iza čovjeka, kad sve prođe i ode u mrkli mrak zaborava, ostaje ono što je napisao. I ne želim govoreći o tim
knjigama za sebe tu priskrbiti ništa, osim ponosa da sam im mogao biti i bio urednikom. Da je on silno želio i tražio moje uredništvo u svojim knjigama, moj prolaz kroz njegove tekstove. Meni je pritom godila suradnja s njim, jer ne samo da je bio lagan za suradnju, ne samo da je bio beskrajno siguran u ono što zna, kompetentan u struci, nego je imao dar šarmantnog govorenja i najtežih, najstručnijih stvari. Imao je i dar pisanja i dar metafore. To se mora istaknuti, jer znam mnogo stručnih i kompetentnih ljudi, koji imaju niz problema s uobličavanjem onoga što znaju i za što su neosporni autoriteti. On je, međutim, lako i lepršavo, odlično pisao! No, nije nas to spojilo. Spojilo nas je mnogo ranije to smo čitali tekstove jedan drugome i prije nego smo se osobno poznavali. I nimalo mu nije smetalo što sam se, kao povjesničar amater, znao zaputiti u njegove vode, dapače me je u svojim iznimno ozbiljnim i kompetentnim tekstovima citirao, navodio u literaturi, što čovjeku ne može ne goditi. Dopadao mu se moj način mišljenja i čitanja nekih povijesnih prijepornica. To mu je, uz ostalo, bio i povod da me poziva na simpozije koji su imali eminentno historiografski diskurs. Uređivanje njegovih knjiga došlo je na koncu. Uredio sam njegove knjige: Povijest est magistra vitae (2008.), tri izdanja njegove kapitalne knjige Stećci: bosansko i humsko mramorje (2009.), Bosanska kvadratura kruga (2012.), te na njegov prijedlog i fotomonografiju Jajca (2008.). A itekako znam da je i moj kolega Mladenko Marijanović bio blizak s Dubravkom, koliko je toga uradio za njega, za Jajce, zajedno s njim za grad Bobovac, kao i koliko je to Dubravko znao cijeniti. Ovo je prisjećanje naše tek malo hvala za jedno veliko prijateljstvo. Željko Ivanković
IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVADBENI BUKETI 061/ 753-522 LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE 061/ 783-326 POGREBNI VIJENCI VELJAČA 2017.
BROJ 266
ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ
11
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV DRAGO DODIK
IN MEMORIAM
(5.VII.1947. – 29.XII.2016.) Zauvijek ćemo te čuvati u našim srcima i mislima. Zahvaljujemo osoblju Doma zdravlja Vareš na svesrdnoj brizi i pomoći. Počivao u miru! Supruga Tonica, djeca Sandra i Saša s obiteljima, sestre Tonica i Ilinka i brat Ivan s obiteljima
Dana 9. veljače navršava se 40 dana otkako nas je napustio dragi suprug, otac i djed
JOZO KOLAKOVIĆ (26.XI.1939. – 1.I.2017.) Oni koji nas napuste, ne odlaze; s nama su svaki dan, nevidljivi su i nečujni, ali blizu i zauvijek voljeni, nikad prežaljeni. Dragom mom tati, Suncu, od njegovog Zlata. Počivao u miru! Kćerka Valerija, supruga Marta, zet Mladen, unučad Ana i Karlo, sestra i braća
POSLJEDNJI POZDRAV DRAGO KOKOROVIĆ
POSLJEDNJI POZDRAV Našem voljenom suprugu, ocu, djedu, pradjedu
(22.XII.1933. – 6.I.2017.) Dragi naš, 40 dana je prošlo, a mi ne vjerujemo da te nema, čekamo tvoje korake i tvoj glas. Nismo svjesni i ne prihvaćamo tišinu koja je oko nas. Teško je, nikada te nećemo prestati voljeti i poštovati. Tvoja supruga Bernarda, djeca Dijana, Mira i Denis, zetovi Ivo i Jasmin, nevjesta Zvjezdana, unučad Zoran, Ketrin, Damir, Arnela, Kevin, Gabrijel, Filip i Klara
ILIJI JOSIPOVIĆU (10.V.1935. – 16.I.2017.) S ljubavlju koju smrt ne prekida živjet ćeš vječno u srcima našim. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji
POSLJEDNJI POZDRAV
ZAHVALNICA
ŽELIMIR VUKANČIĆ
Povodom iznenadne smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i brata
(25.III.1944. – 29.I.2017.)
ŽELIMIRA VUKANČIĆA
Najdraži moj, neizmjerno sam tužna i ožalošćena i nema riječi koje me mogu utješiti. Ne mogu zamisliti da te više nema, da više nikada nećeš doći, iako ću te ja i dalje očekivati, da se pomoliš na vrata iz Vareša. Otišao si iznenada, tiho i nečujno, i ostavio me kada sam se najmanje nadala. Ostavio me da patim za tobom do kraja moga života. Svima nam nedostaješ, jedini moj, djeci, unucima, rodbini, prijateljima, ali meni neizmjerno jer si mi bio najveći oslonac u životu. Zauvijek ćeš biti najvoljenije biće, Miki moj, najdivnija osoba, srcu najdraža. Čuvat ću tvoj dragi lik u srcu do kraja svoga života, kada ću ti se pridružiti.
Počivao u miru Božjem!
koji je preminuo 29. siječnja 2017., želimo zahvaliti svim dragim i dobrim ljudima, familiji i susjedima, prijateljima i znancima, koji su bili uz nas i pružili nam pomoć u našim teškim trenucima i koji su došli da se oproste od njega. Počivao u miru! Supruga s djecom
POSLJEDNJI POZDRAV velikom čovjeku i prijatelju
ŽELIMIRU VUKANČIĆU (1944. – 2017.) od svastike Jadranke, šure Zorana, badže Mirsada i prijatelja Seke i Mersije
Tvoja supruga Vesna
POSLJEDNJI POZDRAV
U SPOMEN
Dobrom čovjeku, našem prijatelju
IVO DŽOJA
ŽELJKU VUKANČIĆU
12
S tugom i poštovanjem, Mira s djecom
Godine prolaze, ali osjećaji praznine i tuge nikada proći neće. Nedostaješ nam! Sada i uvijek!
Mojoj Vesni, Želji i Dariju iskrena sućut. Tugujem zajedno s vama
S tugom i ljubavlju: Mira, Vjekana i Hrvoje
BROJ 266
VELJAČA 2017.
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(14.I.2012. – 14.I.2017.)
Dana 5. veljače navršile su se tri godine kako nas je napustio naš dragi
FANIKA TVRTKOVIĆ rođ. Zloušić Navršilo se pet godina otkako nisi s nama. Tvoj plemeniti lik ostat će trajno u našim uspomenama.
MIROSLAV GAVRAN (1934. – 2014.) U našem domu je praznina, a u srcu tuga. Počivao u miru Božjem!
Počivala u miru! Emilija, Branko i Zvjezdana s obiteljima
Supruga, djeca i unučad
IN MEMORIAM
SJEĆANJE
(6.II.2016. – 6.II.2017.)
Dana 7. veljače navršile su se dvije godine otkako nije s nama naš dragi
BAŠIĆ (Berbić) NEZIRA Jedna tužna godina je prošla, sjeta je još veća nego u početku iako si na neki način svakodnevno s nama, u našim razgovorima, sjećanja na minule dane nisu bez tebe. Neka ti je laka zemlja! B. B.
FRANJO MIOČEVIĆ (1935. – 2015.) Ostaješ trajno živjeti u našim srcima i mislima. Počivao u miru! Supruga Lucija, sinovi Ferdo i Berislav, nevjesta Zlatica, unučad Mladen, Ivana i Domagoj
SJEĆANJE
SJEĆANJE
(15.II.2008. – 15.II.2017.) na našeg voljenog brata, ujaka i strica
DRAGICA KALFIĆ rođ. Semunović (1997. – 2017.)
MIJU DRIJENČIĆA S trajnom tugom u srcu i ljubavlju sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem nedostaješ. Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro, i Silvana, s obitelji
Ne blijedi slika na tvoj dragi lik, tvoju dobrotu, plemenitost i sretan život proveden s tobom. Dok život traje, trajat će ljubav, tuga i sjećanje. Tvoja djeca: Kaća, Željko i Miroslav s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
(16.II.2006. – 16.II.2017.)
(15.II.2007. – 15.II.2017.)
JANJA-ŠTEFANIJA IDŽAKOVIĆ
ANĐELIJA MIKETIN-ZOVKO
Draga mama, vrijeme neumitno teče, ali sjećanja na Tebe ostaju.
Počivala u miru!
Počivaj u miru Božjem!
Obitelj
Tvoji: Dragica i Dragan
SJEĆANJE
IN MEMORIAM
MARA MARKOVIĆ
FERDINAND MIRČIĆ (20.II.2010. – 20.II.2017.)
(10.V.1939. – 22.II.2014.)
TEREZIJA MIRČIĆ
Navršavaju se tri godine otkako nisi s nama, ali sjećanje na tvoju plemenitost i dobrotu živjet će trajno u nama. Počivaj u miru!
(31.VIII.2016. – 31.I.2017.) Po dobroti ćemo vas pamtiti, s ljubavlju i poštovanjem spominjati i u srcu zauvijek čuvati. Počivali u miru Božjem! Svjetlana i Vedrana s obiteljima
U SPOMEN I SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(23.II.2012. – 23.II.2017.)
(23.II.2014. – 23.II.2017.) Dana 23. veljače navršit će se tri godine otkako nije s nama naš dragi suprug, otac i djed
na našeg dragog tatu
IVANA ĆURIĆA
BLAŠKO LEKIĆ
Počivao u miru! S ljubavlju i poštovanjem, tvoja zahvalna djeca
VELJAČA 2017.
Tvoji najmiliji
BROJ 266
Vrijeme prolazi, a bol i tuga ne prestaju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoja obitelj
13
IN MEMORIAM IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
(25.II.2015. – 25.II.2017.)
(28.II.2001. – 28.II.2017.)
KATARINA JARČEVIĆ rođ. Brković
Dana 28. veljače navršit će se 16 godina otkako nije s nama naš dragi
Sjećanje na tebe živi u nama. Počivala u miru Božjem!
IVO RADOŠ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tebe. Počivaj u miru Božjem!
Sin Stjepan, kćerka Ana, unuci Krunoslav, Hrvoje, Jelena, Morana i Vedrana
Sinovi, kćerke i unučad
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 28. veljače navršit će se pet godina otkako nije sa mnom moj dragi suprug
(28.II.2016. – 28.II.2017.)
VJEKOSLAV VAREŠKOVIĆ
VATROSLAV GRGIĆ
U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivaj u miru!
(22.XII.1951. – 28.II.2012.) Danju si u mislima, noću u snovima, čuvam te, voljeni, u srcu svom.
Unuka Daniela s obitelji
Tvoja supruga Katica
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Voljenoj nevjesti
ILIJA ILIČIĆ
NADI VODOPIJA
(2010. – 2017.)
(1955. – 2016.)
ZITA ILIČIĆ rođ. Lovrenović
Prošla je godina dana od kada si nas napustila, ali ljubav i sjećanje ostat će zauvijek. S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na tebe. Emilija s obitelji
(1995. – 2017.) Godine prolaze, tuga ostaje zauvijek kao i sjećanje. Spomenom obilježavamo godine vašeg tužnog odlaska. Počivali u miru Božjem! Željko, Vjerana i Kristina s familijama
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
na obitelj
SLUGIĆ
ANTO LOVRENOVIĆ
LJUBICA LOVRENOVIĆ
(1997. – 2017.)
(2015. – 2017.)
Sklapam slabe ruke svoje k'o nemoćno slabo dijete. Tebe zovem sad iz doli, znadeš, majko, znadeš dobra, mene peče, duša boli… Smrt nikako nije kraj vašeg putovanja, vi ćete i dalje biti s nama, u našim mislima, u našim djelima i osjećajima.
VJEKOSLAV
MIRA
VLADIMIR
(1925. – 1997.)
(1928. – 2016.)
(1950. – 2004.)
Počivali u miru Božjem! Njihovi najmiliji
Vaša djeca, unuci i praunuci
SJEĆANJE
SJEĆANJE
Na naše drage roditelje
Na naše drage
STIJEPU GAVRANA
14
(1997. – 2017.)
FERDINANDA GAVRANA
LUCIJU GAVRAN rođ. Josipović
RUŽICU MEDAN rođ. Gavran
(1998. – 2017.) Po dobroti vas pamtimo, s ponosom spominjemo i u srcu zauvijek čuvamo. Počivali u miru! Ratko, Vinko, Lucija, Irena i Terezija
Počivali u miru!
(2014. – 2017.) (1996. – 2017.)
Vaša braća i sestre BROJ 266
VELJAČA 2017.
IZ STARIH ALBUMA
Kako se nekad skijalo Nije ostalo zabilježeno tko nam je dostavio ove fotografije, ali netko se možda na njima prepozna, osobito na ovoj drugoj u čijoj je pozadini selo Višnjići. Kako na njoj tako i na prvoj vidimo da je za skijanje bilo potrebno imati samo daske, vezove i štapove, a ostala oprava daleko je od sportske, prije bi se reklo da je svečana, u cilju dokazivanja statusa onoga tko je imao i mogao pokazati "prave" skije. Da, tako su ih zvali i s prigušenom čežnjom na njih gledali oni što su skijali na "parmacima" kućne izrade, istesanim od javora ili bukve, te uništavali obuću natičući "vezove" od, kako se smatralo, anatomski svinutog lima, a oko pete vezivali neke špage ili gumene trake i koristili štapove od ljeskovine...
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
VELJAČA 2017.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 266
15
BIJELA BOROVICA
Gore negdje, bliže nebu...
Priredio J. Klarić Kopam po svom privatnom arhivu, poglavlje 100 ideja, kako se zaposliti, kako pokrenuti razne djelatnosti, između ostalih i turizam. Nešto se motam oko Borovice, u podsvijesti je zamišljam kao neko austrijsko ili njemačko selo. Uz crkvu izgrađen starački dom, hotel s apartmanima u kome bi svoj zasluženi odmor provodili onemoćali Božji pastiri, ali i Borovičani koji žive u zajednici s djecom u Beču i po raznim Zagrebima, a željni komada svog neba nad Križem, Klancem, Gradinom i Zorkovicom. Oni mlađi i drugi koji se još ovdje motaju mogli bi biti radnici tog hotela – doma za stare. Posao bi zasigurno našli kuhari, konobari, frizeri, hausmajstori, trgovci i vozači, pričalice i animatori duhovnog života. Ustvari, svi oni koji bi živeći na ovim prostorima zbog nadmorske visine bili bliže nebu i Bogu, pa bi i njihova molitva brže stigla do Njega i, moguće, bila prije uslišena. Ali da bi se ta skupina hranila i održavala u životu netko bi morao i njive kopati, kositi, stoku hraniti i razmnožavati. Posebnost bi bila prirodno proizvedena hrana: pšenica samljevena snagom mlaza borovičkog potoka, onaj donedavno čuveni, suhi borovički sir, pastrva iz Bukovice, i uz sve to bokal pun taze vode s izvora ispod Radakovice. A kada imaš nekoga svog u domu dođeš da ga obiđeš, ostaviš neku paru i tek onda vidiš i shvatiš sa čime ovo selo i ovaj kraj raspolažu. Soba s pogledom na kraljevski grad Bobovac i šetnica s klupama do Radakove stijene – nađite mi mjesto u državi koje bi to moglo ponuditi. Post scriptum. Moj prvi dolazak u ovo selo bio je dosta davno, ali ga pamtim k'o jučer. Ja i Ive sreli se jedne zore za šankom na Torontu. Ja nemam kud kući, a on nema kud na selo, daleko mu. On ima fiću, a ja imam vozačku i poslije tko zna koliko piva uputismo se "mokri" džombavim drumom njegovima u Borovicu. Selo mi k'o odnekud poznato, sjetilo me bit će na Potoke, odakle vučem korijene. Ispred, kao vosak žutog praga, ponjavica, na vratima lijepa žena, Ana, zna se s mojom materom. Kuća puna čeljadi, doček dostojan kakve općinske delegacije, iznosi se i nudi što se ima, što se zateklo, jer Ive doveo druga iz Vareša. Oči mi se koče na jednoj od Aninih kćeri i njenoj gorskoj ljepoti. Za uspomenu dobijem šarenu narukvicu vezenu od sitnih bobaka, čuvam je i danas i kontam: evo suvenira kakvog nadaleko nema.