Bobovac br. 267

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXIII. • BROJ 267 • OŽUJAK 2017.

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

UVODNIK

Između dva broja

N

aslanjajući se na uvodnik u prošlom broju, u kome smo prenijeli licitiranje svjetskih analitičara s mogućnošću izbijanja novog rata na Balkanu, nema boljeg načina da se poentira od narodskog, pa tako u jednoj TV emisiji reče jedan anketirani Bosanac: tko želi rat, u kući mu bio! (Tako je: zar im nije dosta što su nama u kuću "uselili" korizmu, i to tokom cijele godine.)

Cinici kažu, rano je da se opet pokoljemo, aludirajući na balkanske cikluse krvoprolića koji nastupaju svakih 40 do 50 godina. Što je onda realna politika ovog trenutka, poglavito unutar BiH, kao bureta baruta oko kojeg se komešaju strani faktori ne znajući što bi mu pa samo dodaju novih nitni na obruče.

BiH ni četvrt stoljeća nakon rata ne može ni funkcionirati niti opstati bez izvanjskog pokroviteljstva te se u znanstvenoj literaturi opisuje kao pokusni primjer države bez unutarnje suverenosti. Bošnjački nacionalizam, prikriven tankim premazom bosanskog unitarizma – kao što je jugoslavenski unitarizam bio drugo lice srpskog nacionalizma (M. Kasapović) – ništa je manja prijetnja ovoj daytonskoj državnoj tvorevini od srpskog ili hrvatskog separatizma.

Otkako su otkrili novu političku zvečku u formi zahtjeva za revizijom presude po pitanju tužbe BiH protiv Srbije za genocid, stjegonoše Bošnjaka i Srba (s ove strane Drine) doveli su do toga da se zajedničke institucije u BiH ljuljaju kao loše postavljena građevinska skela i samo gledamo kad će se ta klimava skalamerija skršiti. Hrvatskim pak "političkim čimbenicima", stavljenim u džep, vratit ćemo se malo kasnije.

Gledajući TV dnevnike čovjek naprosto ne može doći sebi. Pa poljoprivredniku bez poticaja, rudaru bez doprinosa, roditelju bez doplatka, penzioneru s crkavicom, cijela ta skaredna politička bulumenta danima je jahala po glavi s "pitanjem svih pitanja", a to je, molim vas

lijepo, ima li tamo neki agent Sakib Softić legitimitet da predstavlja BiH pred Međunarodnim sudom pravde ili ga nema!? Rekoše: ima. Ali, to ima samo u nas, da jedan član državnog predsjedništva uzme svoju trećinu (o)vlasti i na temelju nje, te trećine – a Bošnjaci bi da ona, mimo jedne tako egzaktne nauke kao što je matematika, bude veća od druge dvije – drugom pojedincu u liku tog famoznog agenta prepusti cijelu prosudbu oko toga da li će naša država tužiti susjednu.

I što se dogodilo? Prvo: Međunarodni sud pravde je još prije 10 mjeseci obavijestio toga agenta da više nije agent BiH, a njih su dvojica to prešutjela i nastavila "glavom kroza zid". Drugo: u promptnom odbijanju revizije još je obrazloženo da zahtjev nije došao od nadležnih tijela, dakle od BiH kao države. Tužno je što je to bila igra s traženjem pravde za žrtve.

Nadalje, u jednom nedavnom (inače rijetkom) gostovanju na TV-u, rečenom bošnjačkom bardu Bakiru Izetbegoviću omakao se gaf (ili to možda i nije bio gaf) kada je rekao da je Srbima u njihovu entitetu lakše i zbog ustroja (nemaju kantone) i zbog činjenice da "oni nemaju Hrvate". Implicirano, politički Bošnjaci kao vrli državotvorci i probosanci imaju taj nesretni balast, smetnju zvanu Hrvati. Nitko iz reda suvišnih (čitaj Hrvata) na ovaj istup nije reagirao, a znaju se prigodničarski buniti da je Bosna tobože i hrvatska.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Umrli: Marko Arsenić Božić (1930.), Janjica Malbašić rođ. Jurkić (1953.), Ivo Dugonjić (1944.), Mandalena Safner rođ. Gavran (1934.), Margareta Mirčić rođ. Medenčić (1940.), Mato Lučić (1933.).

ŽUPA VIJAKA

Umrli: Pero Vidović (1928.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: Mara Lukić (1942.), Petar Martinović (1923.), Anto Marić (1936.).

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

BROJ 267

Međutim, o čemu bi Hrvati i mogli zauzeti stav kad se unutar sebe supstancijalno razilaze. Otuda i pošalica: čim se nađu dva Hrvata, odmah imaju tri mišljenja. Pa tako vodeća hrvatska stranka HDZ BiH, formalno se podupirući i Hrvatskim narodnim saborom, sve otvorenije izražava težnju za formiranjem trećeg entiteta, dok se bh. biskupi javljaju s prijedlogom (pre)uređenja BiH kroz četiri regije. Ali biskupi se već i sami dijele, kao i fratri, po regionalnoj osnovi. S druge strane, Bošnjaci se Hrvatima (koji demografski najviše "kopne") baš pretrgoše prepustiti dio Federacije, a još kad se u cijelu stvar uključe čuvari Republike Srpske, koji ne daju čuti za bilo kakvo diranje u daytonsku diobu, jasno je da i biskupska ideja ne vodi nikud.

Ali zato putovi hrvatske mladosti vode sigurno u inozemstvo, pa barem samo preko Save. Tih je vizija preustroja i "boljeg sutra" sasvim preko glave i onima koji su preživjeli rat pa se svih ovih godina borili da ne odu. I njih se uspjelo dovesti na rub što egzistencije, što pameti.

Nažalost, teško je uljepšati sliku, a ogledalo nije krivo za ono što vidimo u njemu. Zato našim "vizionarima" poklanjamo ovu fotografiju na naslovnici, da vide plodove svog djelovanja, makar metaforički. Ovo je drvo, ova šljiva, kao sve drugo, do rata rađalo, a već mnoga proljeća više niti lista niti cvjeta. To im je slika zemlje, njezin odraz. Ali, oni kakvi su, i kako stručno znaju zaobići poantu, jedino bi se znali "politički" potući oko neba na fotografiji: il' je vedro, il' oblačno...!

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Zlatko Jakić – 100 AUD, Čedo Jakić – 100 AUD, Blaženko Barkić – 100 AUD, Anto Miletović – 100 AUD, Josip Josipović – 100 AUD, Mladen Ilić – 100 AUD, Tomo Ilić – 100 AUD, Mišo Marijanović – 100 AUD, Darko Terzić – 100 AUD, Ambroz Nikolić – 100 AUD, Gordana Ljuboja – 100 AUD, Paula Bešlić – 50 AUD (svi iz Australije); N. N., Vareš – 20 KM, Mira Mijatović, Vareš – 10 KM, Danijel Lučić, Nizozemska – 50 KM.

Svima hvala lijepa!

OŽUJAK 2017.

VIJESTI NOVA ŠKOLA U MIŽNOVIĆIMA U Mižnovićima, mjesna zajednica Ligatići, u tim rubnim selima naše općine bližim Olovu, devet je đaka. Kao i svuda, malo i premalo u odnosu na prijašnja vremena.

A onda su se, u svibnju 2014., dogodile one velike nepogode i dodatno otežale život ovoj djeci. Naime, zgrada područne škole zahvaćena je klizištem i oštećena. I otad se moralo improvizirati, dok Vlada Zeničko-dobojskog kantona preko svog Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport nije izdvojila sredstva za izgradnju novog objekta, dakako uz udio i same Općine Vareš. Konačno je, 27. veljače 2017. godine, došao dan svečanog otvorenja i predaje nove školske zgrade na upotrebu.

Uloženo je 75 tisuća KM, izgradnju je vršilo poduzeće "Promo" d.o.o. iz Donjeg Vakufa, a ostalo je još da se uradi potporni zid i igralište za djecu, no željelo se pustiti u rad ovaj objekt u povodu 1. ožujka, Dana nezavisnosti BiH. Svečanost ispred nevelike školske zgrade započela je državnom himnom, a nazočnima su se obratili direktor Osnovne škole "Vareš" (u čijem je sastavu ligatićka područna škola) Muris Parić, ministar za obrazovanje, nauku, kulturu i sport u Vladi ZDK-a Mensur Sinanović te načelnik općine Vareš Zdravko Marošević. Direktor je također uručio zahvalnice svim institucijama i pojedincima koji su dali doprinos u izgradnji novog školskog objekta, a cijela je svečanost bila protkana nastupima mladih vareških tamburaša i folklorašica iz matične škole u Varešu, koji su zajedno s dijelom nastavnog osoblja došli uveličati ovaj događaj. No, i domaći su đaci sa svojom učiteljicom Munibom Alihodžić pripremili prigodne recitacije te bili posebno nagrađeni pljeskom. Na koncu su direktor Parić, načelnik Marošević i ministar Sinanović zajedno izvršili svečano presijecanje vrpce te je uslijedio obilazak novootvorenog školskog objekta.

ZASJEDANJA OPĆINSKOG VIJEĆA Posljednjega dana veljače Općinsko vijeće Vareš održalo je dvije sjednice. Najprije svečanu u povodu Dana nezavisnosti BiH (1. ožujka), a zatim redovitu radnu, četvrtu po redu.

Svečana sjednica, kojoj su uz vijećnike nazočili pojedini predstavnici javnih ustanova i poduzeća te kulturnih institucija, nije dugo trajala. Počela je intoniranjem himne BiH u izvođenju mladih vareških tamburaša pod ravnanjem profesora Igora Hingera, a zatim se obratio predsjedatelj Vijeća Kenan Kamenjaš, podsjetivši u najkraćem na stjecanje nezavisnosti BiH na referendumu prije 25 godina.

Učenici Osnovne škole "Vareš" predstavili su se prigodnim recitalom, tamburaši zasvirali još jednu starogradsku, a na koncu se obratio i općinski načelnik Zdravko Marošević, uputivši posebnu poruku mladim naraštajima da vole i čuvaju svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Nakon stanke uz sokove i kolače i kad su se gosti razišli počela je redovna sjednica na čijem je dnevnom redu bilo 15 točaka. Zapravo 14, ali jedna je uvrštena u razmatranje ad hoc, i to ispred svih ostalih. Odnosila se na temu eksploatacije vodenog resursa odnosno korita rijeke Stavnje gdje bi se gradila još jedna mala hidrocentrala. Sjednici su stoga nazočili i predstavnici investitora, a riječ je o privatnom poduzeću "Ekva" koje je već godinama prisutno na području Vareša (u prostoru nekaOŽUJAK 2017.

Na svečanoj sjednici Vijeća dašnje tvornice "4. april" u Pajtovu Hanu) s proizvodnjom elektromaterijala. Sada želi proširiti svoju djelatnost.

Međutim... Otvorila se polemika zbog negativnog iskustva s postojećom mini hidrocentralom koja zahvaća vodu ispod Vareš Majdana i tu se kadšto ne radi o zahvaćanju nego o preusmjeravanju gotovo cijelog vodotoka kroz cjevovod do turbina.

Vodostaj Stavnje iz godine u godinu naočigled slabi i ima dana kada je njeno korito od Prnjavora do Pajtova Hana zbog potreba hidrocentrale gotovo isušeno. U takvim periodima, upozoravaju poznavatelji ove oblasti, eksploataciju treba obustaviti zbog očuvanja faune. Ali koncesionar, tvrtka "Eko-Energy" iz Tešnja, zasad se pokazuje vrlo neobazrivim, što je dovelo u nepovoljan položaj novog potencijalnog investitora. Točka je brzo kulminirala u prepucavanje, kroz koje su predstavnici oporbe a priori odbijali dati suglasnost na izgradnju još jedne hidrocentrale, a vladajući su izvlačili argumente u smislu kako prirodni resursi i postoje da bi ih se koristilo, ali da se pritom jače inzistira na standardima zaštite okoliša. Pala je i poneka teška riječ: na adresu vladajućih izrečeno je neka nastave crpiti sve dok potpuno ne unište grad i njegovu okolicu, oporbenjacima koji su uzgred branili prošli sustav upućena je opaska da su ga sami dokusurili potkradanjem prije izbijanja rata. Općinski načelnik je također kritizirao sve one koji nisu ni za kakav rad, ni za kakve investicije, sve zbog neke eko-paranoje, a istodobno žele "popovati" kako bi trebalo raspoređivati javna sredstva odnosno proračunske prihode. Vi možete i ne dati suglasnost, to je vaše pravo, ali onda mi dovedite ribare na koje se pozivate pa neka oni napune proračun u visini prihoda od hidrocentrale po osnovi koncesije, pojednostavio je Marošević.

Na koncu je suglasnost za izgradnju hidrocentrale ipak izglasana, s tijesnih 10 glasova za i 9 protiv.

U nastavku sjednice nije bilo ni vijećničke volje za dubljim raspravama ni dinamike, osim donekle oko druge točke dnevnog reda kada se pretresalo Prijedlog Programa rada općinskog načelnika za 2017. godinu. Vijećnik Demokratske fronte Kruno Riđić jedan je od redovitih za govornicom te je iznio svoju prosudbu da načelnikov dokument ne donosi ništa decidirano, niti se iz njega vidi što će načelnik raditi. Međutim, načelnik je pojasnio da je njegov posao voditi jedinstveni općinski organ uprave i voditi računa o poštivanju zakona u svakom aspektu, podsjećajući da mu u opisu posla zasigurno nije bila ni stavka "sanacija dugova i konsolidacija stanja", ali da ga je to dočekalo i da se s time već u prva tri mjeseca mandata uspješno izborio.

BROJ 267

3

SPORTSKI USPJESI

Reprezentativka BiH Prva igračka koju mi je otac kupio bila je lopta – kaže Mirha Hadžo, koja se s tom igračkom snašla toliko dobro da je dogurala do dresa nogometne selekcije BiH. Doznavši da među vareškim sportskim talentima postoji nogometašica takvih dometa, načelnik općine Zdravko Marošević odmah ju je primio te joj izrazio svoju podršku, što je bila prilika i za nas da uradimo prilog o ovoj dvadesetogodišnjakinji iz Dabravina kod Vareša.

M. Marijanović

P

rilična je neobičnost sresti nogometašicu, nekako su rijetka vrsta, pretvorene u egzotiku, što je posljedica činjenice da su taj sport – koji pak slovi za najvažniju sporednu stvar na svijetu – od početka prisvojili muški i svu pažnju nogometne javnosti prigrabili za sebe. Čut ćete danas za prvenstvo rukometašica, odbojkašica, košarkašica, pa čak i za boksačice itd., ali ni u jednom sportu slabiji i ljepši spol nije toliko bačen u sjenu kao kad je riječ o nogometu. Bilo kako bilo, rađaju se tu i tamo i među ženskom populacijom nesporni talenti za ovaj sport, ali u zemlji kao što je naša, što konzervativna što nerazvijena, djevojčicama i djevojkama takvih sportskih sklonosti nije lako krčiti put. U pionirskoj dobi to mogu samo ako se othrvaju nametnutom kompleksu, i ako brzinom i tehnikom pariraju desecima muškića koji, isto kao veliki, smatraju da su predodređeni za ovaj sport.

U svoje vrijeme otac Mirhe Hadžo bio je vratar vareškoga nogometnog kluba i tako otkrivamo otkud joj, ona će reći nogometni geni, no u svakom slučaju sportski background. Štoviše, otac je dosanjao da mu kćerka nastavi gdje je sam stao,

Mirha (desno) u državnom dresu

kada je – sjeća se Mirha i datuma svoje prve utakmice – dana 3. svibnja 2008. s 11 godinica istrčala na nogometno igralište u Vareš Majdanu.

Počela je aktivno trenirati i igrati u pomlatku ženskog nogometnog kluba "Breza" u dobi od devet godina, međutim taj klub bio je slabog rejtinga, a Mirhu su dotle zapazili kao igračicu mnogo većeg potencijala. Pozvala ju je selektorica ženske nogometne "A" reprezentacije BiH Samira Hurem i, istodobno dok pohađa osmi raz-

red osnovne škole, počinje trenirati u Sarajevu. Uči od seniorki FK "Sarajevo" i nastupat će s njima u tri pretkola ženske nogometne Lige prvaka.

Međutim, s vremenom postaje nezadovoljna svojim statusom; smatra da se protežiraju uglavnom igračice iz glavnoga grada, dok one koje su došle, tako reći, iz provincije na utakmicama vrijeme provode na klupi. Zbog toga radije odlazi u nižu ligu i postaje jednom od nositeljica igre u ŽNK "Iskra" u Bugojnu te s ovim klubom, kroz dvije godine njegova postojanja, bilježi fantastične uspjehe: ulazak u prvu ligu Federacije BiH i osvajanje prvenstva već u prvoj sezoni! Trenutno se držimo na drugoj poziciji i dobro nam ide – kaže Mirha.

Nastupala je u međuvremenu za sve uzraste ženske nogometne reprezentacije BiH, dakle U-17, U-19 i kako to već ide, a kroz dosadašnju karijeru iskušala se na svim pozicijama, osim na vratima. Na koncu pronašla se na mjestu stoperke i najbolje odrađuje obrambene zadatke.

Trenutno pohađa četvrti razred srednje škole, završava sportsku gimnaziju, a plan joj je nastaviti bavljenje nogometom u inozemstvu i usporedo upisati fakultet, opredijelila bi se za građevinarstvo. Budući da joj otac živi i radi u Stuttgartu, postoji realna šansa da svoje ambicije i ostvari jer su je prilikom boravka kod njega zapazili kao talentiranu i zapravo je već imala par poziva da ostane trenirati i igrati u Njemačkoj.

No, još uvijek se drži Bosne. I brani državne boje u dresu s brojem pet. Načelnik joj je na kraju uručio prigodne darove te poželio još dosta nogometnih partija, i da svaku odigra "za pet".

Četiri priznanja u Vareš

U

Zenici je, u dvorani Bosanskoga kulturnog centra, u organizaciji tamošnjega tjednika "Naša riječ" i Vlade Zeničkodobojskog kantona dana 7. ožujka 2017. održana manifestacija Izbor najboljih sportaša Ze-Do kantona za 2016. godinu.

Od četiri priznanja koja su došla u Vareš tri su pripala karate klubu "Vareš"! Jedno kolektivno, kao najuspješnijem juniorskom klubu s osvojene 234 medalje tijekom 2016. godine, i dva pojedinačna: Amri Fazlić (koja je članica kluba već 11 godina i nadasve članica reprezentacije BiH u tradicionalnom karateu, nositeljica crnog pojasa – prvi dan, u prošloj godini osvojila 35 odličja, od toga 22 zlatna) i Matiji Kokoru (kadetu, također reprezentativcu BiH i nositelju zvanja crni pojas – prvi dan, lani osvojio 24 medalje, od kojih čak 20 zlatnih). Četvrto kantonalno priznanje je dodijeljeno Općini Vareš za revitalizaciju sporta, a primio ga je načelnik Zdravko Marošević, koji je odnedavno i predsjednik upravnog odbora NK "Vareš".

4

Za uspomenu, nakon proglašenja

Vareško sportsko izaslanstvo, zakićeno priznanjima, svesrdno je u Zenici podržao sugrađanin Fahrudin Brkić, ministar u Vladi kantona.

S. P.

BROJ 267

OŽUJAK 2017.

MALO DRUGAČIJI IZBOR

Život je na selu Osmi ožujka, Dan žena. Odlučujemo obilježiti ga potragom za novinskim prilogom, nekom pričom – da je afirmativna i da nije svakidašnja.

I kud, kako... preko Zvijezde, svježe zametene. Kao da je i njoj praznik, gizda se okićena bjelinom, pokazuje koliko je planina.

M. Marijanović

K

ad bi se biralo za odlaske na teren samo lijepe dane, ne bi to bilo zanimljivo. Tako je i u životu: ima nešto i u samom putu do cilja, načinu kako inače dolazimo do nečega i kakvu stazu izabiremo. Ovo će se odnositi i na priču koja slijedi. Uglavnom, početni je zaključak: izgleda zabavno "nosati se" sa Zvijezdom jedan dan, ali treba to umjeti na duge staze ako se srce veže za nju.

U središtu Oćevije, kod područne škole, doma kulture i mjesnoga kafića koji širi slogan "Opet dobro", na izbor su dva skretanja, no po snijegu nijedno preporučljivo. Hajde ono desno, u glavninu sela gdje je i crkva, još nekako, ali lijevo nikako. Uspon je to s toliko stupnjeva da ga ni nogama nije lako svladati, a na spuštanje da se i ne pomisli. Ma kakav reduktor, fizika je ovdje postavila granice; barem do proljeća.

Vrh skučena brijega, na sreću, nije daleko. Prostire se oku podnožje zaselka Dobrić. Tu na njemu tri objekta, izgrađena u drvetu: kućica, radionica, štalica. Tu dođoh po priču. Bilo je zamišljeno da u njenu središtu bude isključivo žena – zbog bavljenja nečim što je raritetno, pa i zbog njezina podrijetla – no kroz razgovor se otvara širi kontekst. Ustvari, otkriva se još jedna, i to neobična povratnička saga.

Glava je kuće Zdravko Višnjić. Po zanatu majstor čije ruke od drveta prave sve što oči vide. Po prirodi gorštak. Rat koji nam je svima promiješao karte kako se nikad ne bismo nadali njega zatekao zaposlenog na Vlašiću, odakle je našao put koji će ga odvesti da započne novi život u Austriji. Tražeći se, ondje pristupio udruzi čija je orijentacija umjetnost u ručnom radu i prihvate ga zbog kreativnosti u rezbarstvu.

Tu se njegov životni put prvi put križa s Veronikom, ženom koja, dok se ova priča bilježi i krčka, ne staje po kući; priprema hladno pa vruće predjelo, pa će i glavno i desert, a serviranje vrši u hotelskoj maniri. Da, ta rođena Austrijanka zamijenila je svoju domovinu za Oćeviju. Ima tome pet

godina već. Ali nije došla ni na što gotovo: njih su dvoje svjesno i svojevoljno krenuli od nule ili, što se kaže, s ledine.

Po vokaciji socijalna radnica, Veronika je još u Austriji otkrila svoje zanimanje za izradu prirodnih sapuna, razvila vlastitu recepturu i onda se tome primarno okrenula. Posao se razgranao, u ponudu je stavila čak stotinjak vrsta, plasirala ih u specijalizirane trgovine na području Graza.

Bavila se time osam godina, da bi na kraju sve ostavila i sa Zdravkom odlučila da udruže ušteđevinu i započnu iznova u Oćeviji.

Nije to bila odluka naprečac ni naslijepo, prethodno je došla otkriti i upoznati Oćeviju. U njoj je vidjela zaklon od brzog i stresnog života koji melje na Zapadu, pogotovu onoga tko je u bici sa zahtjevima tržišta. Kako je i Zdravko prirodnjak, istovjetnih pogleda na život, tako su se lako usuglasili i podigli ognjište na Dobriću, na njegovoj zemlji, jedan fini istureni položaj s pogledom na tri strane, i uklopili se u oćevsku svakodnevicu.

Međutim, to ne znači da je u toj svakodnevici neko dangubljenje, naprotiv.

Uključeni su u sve aktivnosti mjesne zajednice, jer Oćevija je mjesto gdje akcije doista ne fali. Osim toga nabavili su ovce i svinje, te zadali si toliko

Veronika i Zdravko

poslova u vrtu da za lijepih dana omrknu vani. Veronika se okrenula prirodnom životu i plodovima zemlje do te mjere da čak eksperimentira, i to uspješno, s vrstama povrća netipičnim za naše podneblje.

Naravno, pritom se nije odrekla izrade vlastitih sapuna, za čiju bazu koristi autentično bilje iz Zvijezde. Ali sada je to svela na čistu ljubav i hobi, no želja joj je podijeliti znanje i pronaći žene za partnerstvo u ovom poslu kako bi prirodni sapuni postali oćevski brend. Iako bi mogla plasirati više nego što proizvede, ostaje zadovoljna s količinama koje proda tijekom frekventnih ljeta u Oćeviji, još je sad tu i pekijada...

Oćevski je asortiman zaokružila na četiri vrste sapuna, a svi su za lice i tijelo: od nevena, ruže, lavande i majčine dušice.

Ovaj posljednji ističe kao glavni proizvod.

Solidno progovara našim jezikom, dijalekt jedinstven: oćevskoštajerski. Na njemu odgovara, ali i sama pita, tako da Zdravko ne mora biti glasnogovornik. Zanimljivo joj bijaše na koncu čuti da su vareškom lokalnom listu 22 godine. Ein Klassiker, zaključila je.

Novi oćevski brend OŽUJAK 2017.

BROJ 267

5

PRIČE IZ ŽIVOTA

A

Ana Lučić

Devedeset, plus...

M. Marijanović Nakon priloga u prošlom broju o najstarijim žiteljima župe Borovica, s istim motivom prebacili smo se ovom zgodom na teren vijačke župe, a potraga za najstarijom ženom s toga područja završila je na Rajčevcu, gdje ona privremeno boravi

na Lučić, djevojački Pavlić, u dobi je – da budemo baš precizni – od 92,5 godine. Rođena je na Miholjdan, daleke 1924. U obitelji je bilo petero djece, ona bila treća "po starini". Imala dvojicu starije braće čiji su životi rano ugašeni: Tomo uz rat završio u domobranima i nije se nikada vratio, a Stijepo umro od sušice (tuberkuloze). No, to nisu bile sve nevolje koje su zadesile Aninu obitelj i obilježile doba njenog djevojaštva. Upamtila je strašnu neimaštinu, bez majke ostala dosta rano (umrije 1936.). Onda, za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani, zapalivši im kuću, ostaviše ovu obitelj bez krova nad glavom! Ana je kroz to vrijeme već stasala za udaju i godine 1948. polazi za Vinka Lučića, čije je selo Kokošinjac (danas Ivančevo) na suprotnim padinama župe, bliže Varešu. Nesretna je kob udarila na njenu obitelj još jednom, kada joj 1952. umire otac; kako se običava reći – "otišao s nogu", iznenada u Ljepovićima.

Vraćao se, naime, iz Zenice kamo je išao po svog brata, preminulog dva dana ranije.

No, Ani je sudbina darovala providnosti i mnoge godine života. Zašla je, kako rekosmo, u desetu deceniju i među živima iz obitelji ima još jednu sestru. Sa svojim suprugom doživjela je 55 godina braka, a preminuo je 2003. Izrodili su troje djece, od kojih je ona dosad dočekala osmoro unučadi i sedmoro praunučadi. Život je provela kao kućanica, dok je suprug bio uposlenik olovskog šumskog poduzeća "Stupčanica". Godine 1993., u općem

egzodusu Hrvata vareškog kraja, i oni su završili u Kiseljaku, ali suprug to nije mogao podnositi i uspijevaju se vratiti "opelješenoj" kući na Ivančevo već 1994., kada je to samo rijetkima polazilo za rukom. Tako se život nastavio ondje gdje je bio silom prekinut, još jednu deceniju dok nije ostala udovicom. Otad živi malo kod sina, malo kod kćeri; malo na Ivančevu, malo na Salašu (prijevoju između Stanova ponad Ivančeva i Šimina Potoka odnosno Zvijezde), a zimi i na Rajčevcu.

Tu je, dakle, zatekosmo kod sina Tome, iznimno britka uma i vesela duha. Doduše, i malo povišena glasa, otkako sama slabije čuje, ali u svakom slučaju simpatično je vidjeti tu živahnost u dobi kad je samo sedam godina dijeli od stote. Pokretna i okretna, Ana se kroz šalu čak pomalo i vajka: "Ne da mi nevjesta ništa radit', ama meščini ne bi ja ni mogla".

Testiranje nije potrebno, dovoljno je to što je samostalna. Kod liječnika je posljednji put bila, pa... prije pet godina. Kakav podatak! Lijekove ne uzima nikakve. I još jedan! Donedavna je znala po jednu čašicu ljute uzeti izjutra, ali sada to više ne prakticira. Školu nikada nije vidjela – što bi se reklo kolokvijalno: barem ne kako izgleda s unutarnje strane – odrastajući u vrijeme kad siromaštvo nije pružalo nikakvih šansi, pogotovu ne ženskoj čeljadi.

Ali, uporna kakva jest, Ana je naučila čitati i pisati uz brata. Nema sumnje, zaslužila je dočekati i trenutak u kom će uzeti lokalne novine i u njima pronaći članak o sebi.

NIJE ZGRADA ZA SVAKOG

(NE)KULTURA STANOVANJA

V

Iza zgrade O-2

6

ećinu se zgrada vareških zbilo poleđinom uz padine, tako je priroda diktirala. I uvijek zgodno bilo: sprijeda se balkon napirlita cvijećem, a straga pokaže naličje kulture. Doduše, do rata je kulture zaista i bilo. Ali onda dođe vrijeme famoznih demokratskih promjena, a u nas je sve "demokracija" pa i to da netko baca smeće gdje mu volja. S promjenom strukture stanovnika to postade sasvim normalna stvar.

Međutim, postoje građani koji se i danas tome opiru, diskretno pokušavajući sustanare u zgradi naučiti redu. No to ne pomaže, iza zgrade leglo je otpada: vrećica po šiblju, štipaljki, rublja, plastike, boca, punih pelena, otpadaka hrane. Novi načelnik i sam je već više puta apelirao na kulturu stanovanja i ekološku svijest. Ni to još uvijek ne daje rezultata. Nešto se "iz navike" mora baciti otraga i zaludu sve molbe.

Na koncu, pozvaše i nas u jedan stan. Ljudi kojima s gornjih katova dolijeću kojekakve plastične ploče, kao i limenke od piva, na desetke njih. Da ublaže muku, stavili tapetu na vanjski potporni zid, kao fatamorganu. Na ulaznim vratima zgrade stavili fotografiju nereda otraga i napisali: hvala što bacate smeće. Stigli i do komunalnog inspektora, ali koga prijaviti, koliko njih...? Dajte, ljudi, ovo je grad! S. P.

BROJ 267

OŽUJAK 2017.

POSEBNOSTI

U

potočkoj obitelji Ive Petrovića (Kalajdžije) i Ruže rođene Grabovac s Tisovaca, danas pokojnih, u sretnom braku rodilo se onomad šestero djece – dvije kćeri i tri puta više sinova. Redom su to, ili što bi se kolokvijalno reklo, po starini: Mijo (1936.), Slavica (1937.), Mato (1939.), Katarina (1941.), Tihomir (1944.), Miroslav (1946.), Zvonko (1949.) i Branko (1951.). S obzirom na teško vrijeme u kojem su odrastali bila je velika stvar što su svi uspjeli završiti najmanje srednju školu.

Po iseljenju Potoka, gdje je obitelj živjela, Ivo i Ruža dobivaju stan u zgradi u Varešu, koju se i danas zove "potočkom". No, čupanje iz korijena ostavlja posljedice.

Djeca se tada počinju osipati i odlaze u svijet: troje put Europe (Salzburg, München, Zewachen), troje ostaju malo bliže, u hrvatskom priobalju (Pula, Split, Gradac), a samo dvojica ostaju u Varešu.

Još jedna posebnost i nešto što nije darovano svakoj obitelji ogleda se u činjenici da su svih osmoro doživjeli odlazak u starosnu mirovinu i svi još uvijek sretno žive sa svojim izabranicama i izabranicima. I pored svoje životne dobi, umirovljeničke dane žive aktivno i složno. Prisjetimo se (pisano je o tome u "Bobovcu" broj 226), na Tisovcima podigoše kapelu u spomen svojoj majci, a godišnje se barem jednom svi okupe u Varešu.

Veliki su nostalgičari za svojim rodnim selom, pa nije ni čudno da upravo iz ove obitelji potječe jedan od inicijatora

Petrovići na okupu

Godine (ni)su važne potočkih susreta na Vranjkovcima, a koji je, uz podršku živućih sumještana u Varešu, od ratnih godina pa sve donedavno bio na čelu organizacijskog odbora. Uz to, i mi ga imamo već dugi niz godina za suradnika našeg lista, u kome je kroz svoje pisanje spasio od zaborava mnoge vareške ljude, mjesta i običaje.

Danas kad su vareške obitelji u većini slučajeva raslojene i razdvojene, raštr-

kane po kontinentima, i kad ih sve dovede na okup samo neminovnost kao što je smrtni slučaj, ovakav primjer obiteljske vezanosti i zadovoljstva u zajedništvu nešto je što čak i u našim krajevima, odanim tradiciji i nekoć glasovitim po dobru odgoju, polako postaje utopija. No, Petrovići su iz stare garde, rijetki koji to još uspijevaju.

M. M.

STVARNO I NESTVARNO o'jek i žena podobro zašli u godine, rijetko razgovaraju, već su odavno jedno drugom rekli što su imali, ne bendaju se. Starog pomalo "baca", često ne zna je l' poš'o il' je doš'o. Da skratim, selo je selo, drži se nešto mala, krava je uzdanica. Žena, k'o i svaku večer, kotlušu u ruke pa u štalu da pomuze što ima, jer u danima kad minus ne popušća šolja topla mlijeka i kriška kruva dobro dođu; što ćeš, staro se, nema se...

Dok ona obavi štalu, stari će unijeti sepet drva da se "tiš" ne udune, valja vatru držat' do jutra, a s obzirom da rijetko koju "probace", svatko se drži svoga ćoška.

Djed kako unio drva tako i zamandalio, mrak je, misli baba je unutra. Baba s kotlićem na vrata, zaključano! Lupaj, udri, ni mukajet. Hvata je zima, nađe ljestve, prislanja uz prozor da lupa na nj, da staklo razbije, samo da uđe u kuću. Kako nečastivi nikad ne miruje, tako se babi

Č

OŽUJAK 2017.

Muko moja... omače i smandrlja se ona s ljestava, iščaši nogu. Studen steže, zalud zapomaže, kuća na osami, nikog u pomoć, nema kud.

Nekako dopuže do štale i liježe uz kravu, njena toplota spašava joj život (pa ti reci sad da krava nije sveta životinja).

BROJ 267

Ujutro se djed uzodo, nema babe, nema tko ispeć' kavu. Ode u komšiluk da se pojadi, ne zna što da radi, netko mu, veli, sinoć oko kuće hod'o i zadugo na vrata lup'o, da l' da javi policiji il' da pusti...

Pitaju ga: pa đe baba? A "ona", počeška se djed, otišla u "klanicu".

Komšinica pohita u štalu, otvori vrata, kad tam': leži Šarava, leži baba do nje.

Daje znake života!

I, trka: knjižica, auto, Zenica, al' "onaj anam" (vrag, Bože mi prosti) još nije zasp'o. U bolnici nemaju mjesta, nema slobodna kreveta (što ćeš, ionako je stara), vraćaju je u njeno zvjezdansko selo.

Sada kuštri na sećiji, čeka da joj tko od komšiluka naloži vatru, skuva čaj, moli Boga da pošalje koga po nju. I Šarava se sad našla otelit'. A djeda opet uhvatilo ono njegovo, mentalno "odjeb'o" njekud (pa ti sada reci da nema gore i da je drugom uvijek lako!).

J. K.

7

SOLIDARNOST NA DJELU

Lijepe geste Ilićâ Josip Josipović

Z

agazili smo već duboko u 2017. godinu i opet ne znamo što će nam sve donijeti. Naravno, nosimo je na svojim leđima s nadom da nam donese više dobra nego lošeg, pa nam je s tim željama i nastaviti dalje. Ova prethodna, kao i svaka prije, dijelila nam je lekcije; nekad teške i nesavladive, pa je bilo i muke i znoja, al' valjalo je naprijed s vjerom u Boga, dobre ljude i prijatelje.

Ponekad su te životne lekcije bile lagane pa smo ih lagano i sa zadovoljstvom "otplesali". Pa ako mogu već birati ja bih malo o tim lijepim lekcijama i trenucima, o lijepim gestama dragih mi prijatelja.

Kako se bližila kraju 2016. godina, Pepi je sve više pogledavala u kalendar.

Još malo pa će mi rođendan, i to okrugli pedeseti – kontala je u sebi. Nije ona još znala da su njeni; suprug Mladen, kćerka

Tanja, sinovi Tony i Oliver, te nevjesta Ivana, već jednoglasno usvojili da se Pepin – Stjepankin rođendan dobro obilježi i proslavi. Ma još su tu Maria i Marko, dvoje slatkih unučadi, ali oni nisu glasali, još su suviše mali da bi se time bavili.

Doduše, nije to moglo dugo biti tajnom jer oni su pripremali veliku feštu pa su joj svoje planove i obznanili. Kad je došlo vrijeme počelo se s pripremama i svaki član obitelji je nesebično odrađivao svoju obvezu. Popis uzvanica s kojima bi obitelj željela podijeliti tu radost zaustavio se na visokom broju, ali nije bilo problema jer Ilići imaju prostor i za mnogo više gostiju. I dok su ispisivali pozivnice, slavljenica je shvatila jednu stvar. Shvatila je da će kao žena od toliko gostiju dobiti tonu lijepog cvijeća i, tko zna, preko stotinu lijepih darova kojima neće naći adek-

U NIZOZEMSKOJ

Nastavak tradicije Stjepan Milićević Pipe

D

ana 11. 2. 2017. godine održan je tradicionalni susret Varešana u Nizozemskoj, poznat kao vareško sijelo. Okupili smo se u sali "Alverna", u Wijchenu kraj Nijmegena. Samu organizaciju i sav teret oko priprema susreta podnijeli su Katica i Boro Barkić. Oni su već otprije poznati kao uigrani organizatori. I ovoga puta su se pokazali uspješnim i sve je bilo u redu.

Susret je počeo u 19 sati i trajao do 4 sata ujutro. Vidjelo se da su se naši sugrađani zaželjeli lijepih pjesama, igre i plesa.

8

vatno mjesto u kući. Zbog toga je Pepi donijela odluku da svoje slavlje pretvori u lijepu humanitarnu akciju. Pri podjeli pozivnica lijepo je svima dala na znanje: umjesto darova, cvijeća ili bilo čega što planiraju, radije bi primila novac s jednim jedinim razlogom – da taj novac ona pokloni u humane svrhe. Taj Stjepankin potez riješio je brigu i gostima oko kupovine prikladnog dara i cvijeća.

I dođe taj 19. studeni. Na putu između Liverpoola i Denham Courta u vremenu između 5 i 6 sati predvečer u svakom drugom autu vidiš "naše face". I na prvi pogled vidi se u svake dame frizura iz kataloga, šminka djelo profesionalaca. Za upravljačima "bijesnih" auta njihovi pratioci; naglancani, mišice i "pločice" istaknuli.

Sve neki opasni momci. Ha, ha, ha... morao sam malo jer poznam sve te, drage mi ljude.

Velika Culverston Avenue uskoro je bila zakrčena, a gosti su se lagano okupljali na adresi Ilićâ. Po dolasku svih slavlje je počelo i trajalo je do duboke noći, s dosta pjesme i svega onog što krasi ovakva

Bilo je veselo jer mnogi naši, iako žive unutar iste države koja i nije velika, nemaju prilike da se vide cijelu godinu pa im sijelo dođe kao prilika da se međusobno ispričaju i provesele.

Ove godine sijelo su nam uveličali gosti iz dragog nam Vareša, a koji su doputovali u Nizozemsku samo za ovu priliku: Zdravko Marošević, novoizabrani gradonačelnik Vareša, te naš župnik fra Mirko Majdandžić, zatim Zdravko Barkić i Mario Barkić sa suprugom. Susretu su također prisustvovali Varešani iz susjednih zemalja: Belgije i Njemačke, kao i građani nama susjednih gradova u BiH. Naš gradonačelnik nam se obratio prigodnim govorom i bio je srdačno pozdravljen uz odobravanje i veliki aplauz. Sve prisutne najviše je oduševio nastup našeg dragog župnika fra Mirka, koji je nakon nekoliko pozdravnih riječi veoma lijepo i emotivno otpjevao par krasnih zabavnih pjesama, koje su probudile nostalgiju u nama i uz koje smo lijepo zaplesali i zajedno zapjevali.

Kao i uvijek, naše sugrađanke su donijele puno dobre hrane i domaćih specijaliteta, od kojih su se stolovi prolamali. A o piću da i ne govorimo. Na susretu je bilo prisutno oko 200 posjetitelja i još jednom treba napomenuti da je sve proteklo u najboljem redu, lijepom i kulturnom ponašanju, na čemu se svima zahvaljujemo. Vrijeme je brzo prošlo i morali smo se nerado razići u 4 sata ujutro. Koristim priliku da se zahvalim na posjeti našim gostima iz Vareša i svim ostalim prisutnima.

Veliki pozdrav iz Nizozemske svim Varešanima ma gdje bili i do sljedećeg susreta.

BROJ 267

OŽUJAK 2017.

okupljanja. Ilićima je trebalo nekoliko dana da poslože sve te lijepe trenutke koji će ostati u lijepim uspomenama, pa i da pogledavaju sve te lijepe darove. Svi su bili zadovoljni, a posebno slavljenica Pepi pa se stoga ovim putem još jednom svim svojim gostima lijepo zahvaljuje. Zahvaljuje na svim darovima, a posebno što su joj darovali novac u iznosu od 3.000 australskih dolara, koji je ona, po obećanju, darovala u humane svrhe.

I dok su se Europa i ostatak svijeta u prosincu borili sa snijegom i ekstremno niskim temperaturama, Australijom su tada harali požari i ekstremno visoke temperature. Je l' da, dragi moji, uvijek mislimo lakše je onim tamo, samo je nama guravo i teško. A u stvari, život je borba, ma gdje bili.

Boreći se sa životnim obvezama, gužvama na cesti, te visokim temperaturama, napola kuhani dočekali smo i Božić.

Božić je blagdan okupljanja i darivanja, bilo na razini obitelji ili šire familije i prijatelja, pa ni visoke temperature nisu nam to mogle pokvariti. Tomislav i Agneza Ilić uz božićno obiteljsko okupljanje

odlučili su organizirati i pripremiti božićni ručak za širi krug familije i prijatelje.

Pripremajući to okupljanje, Agnezine su misli išle u djetinjstvo, u neka druga i drugačija vremena. Plovile su njene misli u Vareš i sadašnju situaciju i pitala se kako je onima što i za Božić moraju u pučku kuhinju, kako je onima što su u teškoj i nezavidnoj situaciji. Sva ta njena razmišljanja učvrstila su je u odluci da zamoli svoje goste da se organiziraju za jednu manju zajedničku donaciju. Agneza je predložila da donira koliko tko trenutno može pa da tu svotu, kolika god bila, doniraju u Vareš onima koji su ovisni o dobroti drugih ljudi. Bila je zadovoljna odzivom i prikupljenom svotom dolara, te me je zamolila da navedem imena dobročinitelja, što evo i činim: Tomo i Agneza Ilić – 100 dolara, Mladen i Stjepanka Ilić – 110, Čedo i Božana Jakić – 100, Bernard i Manda Vijačkić – 50, Blaženko i Dušanka Barkić – 50, Jasenko i Justa Jakić – 90, Zlatko i Nina Jakić – 250, Anto i Marina Miletović – 100, Mijo i Verka Barišić – 100, Goran i Aiza Barišić – 50, Gina Vijačkić – 50, Željko i Danica Vukančić – 50, Zdenko i Vera Mijatović –

50, Siniša Kustura – 50, Josip i Magdalena Josipović – 100. Sakupljeno je 1.300 australskih dolara.

Da bih ove lijepe geste Ilića zaokružio, vraćam se ponovo na prvi dio. Gospođa Stjepanka – Pepi Ilić dobila je 3.000 AUD kao rođendanski dar od mnoštva prijatelja i cijeli taj iznos daruje u humanitarne svrhe. Konkretno: 500 AUD Pučkoj kuhinji u Varešu, 500 AUD Maloj školi u Varešu i 2.000 AUD daruje mladom rođaku Deanu Franjiću, sinu Zdene i Bojane Franjić, za njegovo liječenje.

Gospođa Agneza Ilić prikupljenu donaciju u iznosu od 1.300 AUD raspolovila je i darovala Pučkoj kuhinji u Varešu (650 AUD) te Maloj školi u Varešu (650 AUD).

Dragi moji, eto, malo smo se družili i znali to druženje pretvoriti u lijepe humane akcije, ovoga puta posebno zahvaljujući našim Ilićima, naravno i svima onima koji su ih u tome podržali.

Ujedno smo "odradili" i našu redovitu pretplatu i donaciju našem dragom listu "Bobovac", a znam da je već sve uredno uručeno zahvaljujući bračnom paru Grubešić.

Kontakt osobe: Stanko Nikolić (0664 1608391; e-mail: office@g-a-nikolic.at), Zorislav Nikolić (0660 5609142; e-mail: niki67@gmx.at), Anto Nikolić (0699 12 241152), Vedran Nikolić (0660 4370001),

Nevenko Šimić (0699 10397085) i Ferenz Djaković (0650 6259053).

OBAVIJEST Dragi Borovičani i prijatelji Borovice!

Pozivamo vas na veliki 10. jubilarni susret Borovičana i prijatelja Borovice, kao i proslavu 10. obljetnice osnutka Zavičajne zajednice Borovičana.

Susret će se održati u Beču 22. travnja 2017., u "Grand-sali" - 23., Perfektastrasse 88, s početkom u 20 sati. Zabavljat će nas grupa "Spomenar", a gost večeri je Duško Kuliš. Pripremili smo bogatu tombolu, kulturno-umjetnički program i druga iznenađenja.

Sv. misu će služiti borovički župnik u crkvi sv. Martina - 23., Ketzergasse 48, s početkom u 19 sati.

Obavijest o nogometnom turniru bit će naknadno objavljena.

Pozivamo vas da se odazovete u što većem broju na ovaj jubilarni susret u Beču.

Ulaznice po cijeni od 25 eura možete nabaviti kod naših organizatora, a u cijenu je uključena glazba, večera, kava i kolači.

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš OŽUJAK 2017.

Srdačan pozdrav do našeg susreta, Vaš ZZB

www.fondacija.vares.info BROJ 267

9

INTERVIEW U prvih stotinu dana mandata općinski načelnik Zdravko Marošević uspostavio je financijskog reda u proračunu i dokazao skepticima da je moguće upraviti Općinu u dobrom smjeru. Sada će mu, kako ističe, na tom putu trebati proaktivnost građana spremnih učiniti nešto i od sebe, za vlastiti i opći napredak. n Poštovani načelniče, evo nas na prvoj stanici nakon Vašeg preuzimanja mandata. Nije baš da se to poklapa s prvim kvartalom, ali i bez službene fiskalne analize Vi već sad izlazite s podatkom da ste zaustavili, recimo to karikirano, jurenje općinskih kola nizbrdo!? o Financijski pokazatelji najbolje govore sami, a po njima rast dugovanja je zaustavljen i početkom prvog mjeseca ušlo se u redovito financiranje. Organ uprave u potpunosti je izmiren, kao i sve ostale tekuće obveze iz protekla tri mjeseca. Znači, vraćaju se dugovi naslijeđeni iz 2014., 2015., čak i 2013. godine, a dosad smo, kroz tri mjeseca mog mandata, vratili oko pola milijuna maraka. Prema ovoj dinamici nadam se da tijekom ove godine proračun može biti saniran u cijelosti i da ćemo se rasteretiti dužničkog pritiska, s tim da će dugovanja prema Poreznoj upravi za doprinose uposlenika organa uprave biti zatvorena kreditnim sredstvima. n Ne znam jesu li postojali optimisti koji su vjerovali da ćete tako brzo povratiti financijsku kontrolu, ali pesimisti i statisti sigurno jesu. Inače, u svojim istupima stalno pokušavate apelirati kako na uposlenike organa uprave, tako i na same građane, na buđenje iz letargije, podsjećate ih da uz prava imaju i neke obveze prema društvu, prema svojoj životnoj sredini... o Uvijek ima pesimista i sličnih, a gotovo da ih i ne krivim jer im se činilo da nema izlaza i da je s Općinom Vareš gotovo, da tu više nitko ne može pomoći. Mene je život naučio da iz svake situacije izlazna strategija mora postojati, ali da treba na njoj ustrajati. U ovom slučaju ona je bila samo jedna, a to je rad, red i poštenje. I prvi rezultati pokazuju da sam uspio jer se jedino pravilnim i transparentnim trošenjem sredstava moglo dovesti do stabilizacije stanja. Osim toga posložio sam općinsku administraciju onoliko koliko je moguće i od njih isto tako zahtijevam odgovornost i transparentnost. Zato i govo-

ZDRAVKO MAROŠEVIĆ, općinski načelnik

Moramo uljepšati i otvoriti Vareš Razgovarao M. Marijanović rim da nije samo načelnik taj koji treba raditi, nego da svi moramo prepoznati što su nam obveze i što je čiji doprinos. To se ogleda u načinu ponašanja i radnoj etici u javnim službama, to se ogleda u čuvanju imovine i uređivanju okoliša, znači imamo prostora da pravimo poboljšanja na svakom koraku i to je nešto što spada na svakog građanina, kako bismo ozdravili ovo društvo. Evo, ja u tom smislu svoju energiju dijelim, očekujem da se na nju priključe mnogi, a kad nas bude jedna dobra kolona koja se bude kretala u ispravnom smjeru, tek onda ćemo svi vidjeti prave pomake. n U jednom od istupa na Općinskom vijeću kazali da ste dosad radili samo nevidljivi posao. Sad kad čišćenje naslijeđenih dugova ide svojim tokom, kad nema stvaranja novih, u što ćete najprije usmjeriti svoju pažnju i javna sredstva: je li to proljetno pospremanje i kultiviranje gradske zone, na koje Vareš još od rata sav čupav čeka? o Činjenica je da sam preuzeo mandat uoči zimskog perioda, a zima sama po sebi zatvara mogućnosti nekog kreativnog rada. Pored tekućeg zimskog održavanja ove sezone smo imali dodatne probleme i štete s niskim temperaturama. Pored toga, zima nosi problem i socijalne naravi, mnogi ljudi ne rade, sredstva s kojima su

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802

10

BROJ 267

ušli u zimu iscrpljena su i svi koji su na niskoj razini ekonomske moći dolaze u teškoće. Otkako sam preuzeo vođenje Općine, mislim da je zadaća na polju pomoći ugroženima potpuno izvršena, da su građani to osjetili, ali s dolaskom proljeća i oni sami moraju shvatiti da dolazi vrijeme u kojem će morati radom osiguravati sredstva za život.

S proljećem i Općina će usmjeriti fokus, ali i sredstva, na sređivanje gradske zone i to bi trebalo biti dosta obuhvatno.

To znači uklanjanje ruševnih objekata, uklanjanje ili potkresavanje starog drveća, uređenje parkova, ali i tu opet želim vidjeti uključene građane, trebaju pomoći svojoj općini i doprinijeti svojoj životnoj sredini. Nedostajuću ili oštećenu infrastrukturu pokušat ćemo graditi ili obnavljati, pri tome posebno mislim na javnu rasvjetu u Vareš Majdanu i slično.

Uglavnom, ima načina i ima vizije. Iako s našim proračunskim sredstvima ne možemo raditi kapitalne stvari, bitno je da ono koliko zasad imamo pravilno i korisno utrošimo. Jasno je da neće biti moguće sve riješiti u ovoj godini jer toliko je toga u gradu na čemu se nije radilo niti uložilo jednu marku gotovo trideset godina, ali radit ćemo korak po korak. n Na selima vidite potencijal u bavljenju poljoprivredom i propagirate to,

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ OŽUJAK 2017.

obećavate pojačanu stručnu podršku i poticaje proizvođačima, a s proljećem dolazi vrijeme da oni to doista i osjete. o Mi itekako moramo računati s našim ruralnim područjima, ali isto tako i povesti računa o njima, o seoskim mjesnim zajednicama. Tamo gdje se ljudi već bave ili mogu baviti poljoprivredom, tamo gdje ne mogu možda mogu stočarstvom, tko ne može ni stočarstvom može skupljanjem i preradom šumskih plodova, uglavnom bit će im od strane Općine pružena svaka vrsta potpore da ojačamo ovaj sektor. U prvom redu to smo dužni ljudima koji zaista žele raditi, a da onda kroz to potaknemo i one koji su odustali ili se premišljaju oko toga vrijedi li se baviti seoskim poslom i privređivati od njega. Tako smo zacrtali i u Strategiji općine i zaista mislim da mi možemo daleko bolje iskoristiti svoje posjede nego što je to trenutno slučaj jer izvor života je na selu i to trebamo cijeniti. Jasno mi je i da nije lako preorijentirati se na ovu granu ekonomskog opstanka jer u našoj općini nekad se primarno živjelo od industrije i sigurnih poslova u poduzećima, ali odavno smo već trebali shvatiti da toga više nema i Općina sa mnom na čelu zasigurno će biti na strani svakoga tko prigrli svoje imanje i zasuče rukave. n Bili ste na nekim manifestacijama u inozemstvu gdje se okupljaju i susreću Varešani, ali ne u cilju traženja bilo kakve pomoći nego s dignitetom i s namjerom jačanja patriotizma kod naših sugrađana. Hoće li te geste biti primijećene i plodonosne? o Jedan od prioriteta u mom programu, što sam i naglašavao, jest bolja suradnja s našim iseljeništvom. Smatram da je to i dalje naš potencijal i da moramo imati prisne odnose. Ne ulazeći uopće u razloge zašto je netko otišao, ja mogu samo reći da sam primijetio da ti ljudi nisu otišli osim fizički i da je negdje u njima još uvijek Vareš kao grad koji vole i kojemu se vraćaju. Na nama je dati im priliku da to ovdje i iskažu. Prilikom susreta s njima, kao što ste primijetili, nisam nigdje otišao u svojstvu općinskog načelnika a da pritom nešto tražim ili da ih nešto nagovaram. Samo sam im rekao da je njihova općina doista njihova općina, da oni imaju svoja prava u njoj, bilo da traže savjete ili potporu za svoje ideje. Oni koji misle da trebaju uložiti neka ulože, mi ćemo im biti na dispoziciji. Ako ništa drugo, ja sam im se zahvalio jer oni svi imaju ovdje svoje obitelji koje materijalno potpomažu, što je nama vrlo bitno, znači ne postaju soci-

jalni slučajevi, a osim toga na taj način ovdje ulazi znatna količina financijskih sredstava. Na koncu, tu su i njihovi dolasci koje na jedan način možemo tretirati kao turizam, tj. imamo prihode kao od turizma, iako ih osobno ne smatram turistima nego našim građanima. Mi se trebamo sadržajno potruditi da oni ostanu u Varešu i koji dan duže, što je onda direktna i indirektna, evo da kažem, pomoć matičnoj općini. U takvom ambijentu, koji želim razvijati, sigurno će se javiti ideje o nekom čvršćem i dugoročnijem vezivanju za Vareš, pa bilo to kroz obnovu imanja, izgradnju vikendica ili pokretanje neke poslovne aktivnosti. Ovdje će ih s moje strane uvijek čekati dobrodošlica i otvorenost za svaku dobru ideju. n Susjedno Olovo proglasilo je sebe gradom budućnosti i tamošnji je načelnik doista promijenio (barem) lice grada. Može li se Vareš proglasiti, recimo, sunčanim gradom i pružiti ponudu ljudima koji trebaju spasa od gradske gužve, stresa, smoga i magle? Dakako, uz bolju prometnu infrastrukturu i bar donekle zauzdane šumske harambaše... o Svakako da, otkako sam u mandatu načelnika, u medijima stalno ističem da Vareš ima nešto što je bogomdano i što naše okruženje nema. To nije priča koja se temelji na pukoj ljubavi i navijanju za svoj grad i svoju općinu, nego na temelju činjenica. Imamo pravo reći da je Vareš prava oaza sunca i vedrine, posebno u onim razdobljima godine kada cijelo naše okruženje pritisnu magla i smog, a naročito centre kao što su Sarajevo i Zenica. To treba znati iskoristiti i mi moramo raditi na tome da otvorimo Vareš, da ga prikažemo kao zračnu banju, što on doista jest, i kao jednu sredinu koja nudi mogućnosti zdravog življenja, pa makar da samo vikendima dođu ovdje i da se nadišu zdravog kisika. Taj njihov dolazak vjerojatno bi donio i neke ideje, neki bi možda kupili zemljište za izgradnju vikendice, od čega i Općina može vidjeti korist kroz promet nekretnina, ali i ruralno stanovništvo ostvarilo bi sebe kroz ponudu zdrave hrane. To automatski povećava kapacitet rada u poljoprivredi i u svakoj drugoj sferi turizma, ali do toga treba doći. Znači, u potpunosti se slažem da Vareš jest, da tako kažem, grad sunca, grad čistog zraka, pa takvim bi ga mogli proglasiti i kroz naše akte, ali moramo pričekati da ipak stanemo na noge, da popravimo sliku i uljepšamo ambijent i da budemo sigurni u svoju ponudu i svoje uslužne mogućno-

sti. I opet ponavljam, ne može na tome raditi sam načelnik ni općinska administracija, za ovo trebamo potporu svih građana da svatko svoju kuću i okućnicu dovede estetski u red, da ne zagađujemo i ne bacamo smeće, ali isto tako da u gradu podignemo svijest i kulturu življenja, koja zasigurno može i mora biti bolja. A valja se, dakako, boriti i sa sjekačima. n Da zaključimo: zaustavili ste eroziju proračuna, zaustavili ste loš imidž općine i crn tretman Vareša u medijima, ali jedna se pojava i dalje čini nezaustavljivom: odljev mladih. Naravno, ne bi bilo smisleno očekivati da sve možete sami staviti pod kontrolu i biti odgovorni za sve procese, ali što na koncu poručiti mladima s pripremljenim koferima? o Problem odlaska mladih, svjesni smo svi, nije problem lokalnog karaktera. S njime se suočavaju sve zemlje u regiji, a migracije su dio i globalnog procesa.

Danas je vrlo lako poći preko svijeta, danas je došlo vrijeme kad svi nekud idu i ljudi prirodno traže neko bolje i sigurnije područje za život. Međutim, sigurnog područja po svakom aspektu nigdje više nema, kao što nema ni blagostanja za rad kakvo je nekad bilo, ali da uvijek ima bolje od boljeg, ima. E sad, na Zapadu je cijena sigurnog financijskog stanja takva da ljudi imaju vrlo malo vremena za privatni život, a kod nas je to malo obrnuto i, gdje god bio, uvijek nekom nešto fali.

Uglavnom, prepustimo svakome njegovu slobodu i nikoga ne treba zaustavljati, ali mi smo ovdje dužni potruditi se da omogućimo ostanak i egzistenciju onima koji bi radije ostali. Potrebno je isto tako da oni i sami pokažu dovoljno inicijative, želje, kreativnosti za rad i bavljenje nečim, a Općina je kroz ove mjesece mog mandata pokazala da će uvijek maksimalno stati iza takvih aktivnosti. Nažalost, situacija na lokalnom tržištu rada nije dobra, ali opet kažem: moramo dati sve od sebe da nam ne odlaze oni koji su primorani na to, a ne zato što žele ići. Kod mene su u mom srcu i u mislima i u bilješkama uvedeni mnogi visokoobrazovani kojima je stalo ostati. Pa i srednje obrazovani koje moramo cijeniti jer trebamo i njih. Za sve njih se moramo boriti da im ostavimo budućnost. I nama su neki ostavili u naslijeđe ovo što u današnjici imamo, a na stranu sad što smo sami sebe u međuvremenu oštetili i unazadili. Ispravit ćemo se ako budemo gledali dovoljno daleko naprijed, a ne unazad, i u očima mladih ostavimo pozitivan trag.

Vijaka b.b., 71330 Vareš - BiH tel. +387 62 235 808 OŽUJAK 2017.

BROJ 267

info@krcma-fm.com 11

NOVA IZDANJA

Tri Ivankovićeve knjige Novo, peto izdanje Ivankovićeva prijevoda Mozartovih pisama, pod naslovom Epistolarna simfonija, objavljeno je krajem 2016. kod sarajevskog izdavača Rabica. Nakon prethodnih izdanja pod naslovom Pisma ocu (Banja Luka, 1990., 1991., 2003.) i Pisma (Zagreb, 2007.), knjiga Epistolarna simfonija obogaćena je i dopunjena novim i dosad neprevedenim Mozartovim pismima.

Nakon knjiga poezije na francuskom i slovenskom, krajem 2016. u izdavačkoj kući Panorama u Sofiji objavljen je i na bugarskome jeziku izbor poezije Željka Ivankovića. Knjiga nosi naslov Ходене на прьсти (Hod na prstima), po istoimenoj njegovoj pjesmi iz knjige Dnevnik melakolije iz 2008. Riječ je inače o izboru od 88 pjesama koji je iz posljednjih šest Ivankovićevih knjiga poezije za uglednog bugarskog izdavača napravio i na bugarski preveo poznati prevoditelj Hristo Popov.

Ujedno je, nakon Nagrade Gjalski Ivankovićevu romanu Rat i sjećanje, ovih dana riječki izdavač Ex libris objavio i drugo izdanje tog romana. Ovaj put je roman tiskan u broširanom, takozvanom "paperback" izdanju, čime je ova knjiga, premda i dalje dizajnirana kao i druge knjige njegovih izabranih djela, cijenom postala pristupačnija i najširem krugu čitatelja. R.R.

Četvrta knjiga Franje Zlovića G

odina tek što je počela, a Vareš je bogatiji za još jednu knjigu. Autor nam nije nov ni nepoznat, jer Franjo Zlović se već okušao u poeziji, zbirkama "Sunce moje malo" (pjesme za djecu) i "Staza od ljubavi", te s romanom "Mornar Merđan". Sada je pred čitateljstvom (ponajprije vareškim) ponovo njegova proza objedinjena u knjizi pod naslovom "Priče iz Varevalliuma". Unutar njenih korica zapravo i nema fikcije, a kazivanje je oblikovano u manje ili veće cjeline anegdotalno-memoarskog karaktera. Na svih 250 stranica autorova je orijentacija vrlo jasna i počiva na četiri stupa: djetinjstvo, zavičaj, obitelj i ljudi koji su obilježili grad u ono doba. A riječ je o šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

U suštini, za knjigu Franje Zlovića "Priče iz Varevalliuma" moglo bi se reći da je u srodstvu s knjigom "Malo gorko, malo slatko" Željka Mirčića (koju smo predstavili na stranicama "Bobovca" prije točno dvije godine). One su slične zbog toga što se fokusiraju na duhovitost i borbenost ljudi koji su bili bliže dnu nego vrhu društvene ljestvice, ali su obilježili onodobni Vareš i (p)ostali njegovi zaštitni znaci. Neke likove nalazimo toliko nezaobilaznim da su predstavljeni u objema knjigama.

I ima još nešto što povezuje rečene knjige, a to je njihov ilustrator, Mišo Zlović. S njime su obje knjige dobile vareški pečat i u likovnom smislu, a knjizi je autor pridodao rječnik vareških riječi i izraza budući da se u njoj koristio vareškim slengom.

"Priče iz Varevalliuma" objavila je izdavačko-tiskarska kuća "Planjax-komerc" iz Tešnja, a knjigu možete nabaviti u knjižari "Ami" u Varešu i u redakciji lista "Bobovac". Iz nje smo odlučili izdvojiti i prenijeti u ovom broju jedan naslov, i još par naslova u naredna dva broja.

Kome nestrpljenje ne bude dalo toliko čekati do sljedećeg čitanja, a živi u Varešu, svakako ima priliku "izvršiti pretjecanje" i kupiti knjigu, dok će ljubitelji zavičajnih izdanja koji žive u inozemstvu do svog dolaska na ljetni odmor držati vezu s njom preko našeg lista.

M. M.

Trgovinska radnja

N na

Vareš ul. Čaršija bb

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVADBENI BUKETI 061/ 753-522 LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE 061/ 783-326 POGREBNI VIJENCI

12

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja

BROJ 267

OŽUJAK 2017.

iko Jozo, poznati i omiljeni vareški "lero", godinama vjerni Nunov kolporter u gradu, ostat će zapamćen po mnogim svojim "biserima", među kojima osobno pamtim i dragi su mi njih tri-četiri, koje ću s osobitim zadovoljstvom spomenuti.

Kao prvo, njegovi nezaobilazni "obračuni" s načelnikom, ono: "'ko te jebe, nit' me 'raniš, nit' ti tražim pemziju", pa drugo, njegova legendarna zahvala velečasnom na dobivenim sitnim novcima: "fala ti, parok, ej..." da bi mu onda "skrpio" Boga i još jednom dodao svoje "ej", pa kao treće samo njemu svojstven, a svima pa i konobarima simpatičan i prepoznatljiv način naručivanja pića, ono: "jednu malu, ej!", pri čemu je za pokazivanje koristio tri ogromna prsta desne ruke, među koje bi i boca od jedne litre stala bez po muke. I napose četvrto – skromnost i promišljenost načina na koji je molio sitniš, uvijek i samo: "imaš jednu cvaju, ej?", što će reći dvodinarku, a koju je dobivao uvijek od manje-više istih ljudi.

Navikao se na to Čiko Jozo, a s vremenom se navikli i Varešani. Tako se navikao i Marko, moj susjed, priko rijeke. Nikad ga nije zaobilazio, uvijek bi mu ubaci cvajudvije, ali stiglo i vrijeme da mu se sin počne pripremati za ženidbu, pa odlučio skupljati novac kako bi mu sagradio štogod kućice, u svom na svom, na mjestu nekadašnje štale. I tako, dan za danom prolazio, a prolazio i moj susjed Marko pokraj Čike a da mu pritom ništa nije davao, još manje pojašnjavao.

Vidio Čiko da je vrag odnio šalu, pa se jednog dana ohrabrio i priupitao Marka zašto mu više ništa ne daje. Marko se u prvi mah iznenadio, malo ga k'o zateklo, bijaše mu neugodno, ali konačno pojasni Čiki da su on i njegovi ukućani uzeli kredit te da štede kako bi mogli početi izgradnju kuće za mladoženju.

"E, jebi ga, Marko, ej!", odgovori mu Čiko rezignirano: "lako je tako, ej: preko Čikinih leđa pravit kuću sinu... jebi ga, ej!".

Marko zastade, zabezeknut, pa gledajući za njim dok odmiče niz čaršiju, što će drugo već u smijeh. Čiko je rekao što je imao reći, krenuo dalje i isti tren zaboravio na Marka. Svojim teškim, tromim korakom, noseći sasvim opušteno preko dva metra svoje visine i više od 120 kila težine, polagano je okretao glavu s lijeva na desno,

Č

Štednja preko tuđih leđa Franjo A. Zlović sve nekako krišom i oprezno, ne bi li spazio nekog od svojih redovitih "sponzora".

Neznatno pogrbljen, vazda malo spuštene glave, uvijek opuštene povelike donje usne, lutao je usporenim pospanim pogledom svojih velikih smeđih očiju po ćoškovima stare čaršije, razgovarajući usput sam sa sobom. Uglavnom se žalio i utiho psovao one što su doveli čaršiju tu gdje je sada, ne vodeći pritom računa o njemu i njegovim potrebama.

Sjećam se, izgledao je poprilično zapušten, vrlo često nepočešljane, jake kose, zgužvan, osim ljeti kad bi, najčešće u zimskom kaputu manjem za broj ili dva, s mornaričkim cipelama na nogama, onim plitkim s debelim đonom, vjerojatno su bile broj 50, prodavao novine ili obavljao neki sitni posao po nečijoj narudžbi.

Djelovao je opušteno, pomalo nezainteresirano, rijetko se ljutio, osim kad bi ga djeca namjerno izluđivala. Među ljude je ulazio lakoćom šarma koji je prirodno posjedovao, upuštajući se u svakojake razgovore, na svoj osebujno lakonski i nadasve spori način izražavanja. Bijaše drag ljudima, napose mlađima, spreman na šalu i pokoju čašicu dobrog štoka.

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ OŽUJAK 2017.

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI BROJ 267

Ni dandanas ne znam ni otkud je, ni kako je, ni po komu je Varešanin, gdje je stanovao, tko ga je prao...? Naprosto, bio je jedan od nas, dio Vareša kakvog pamtim, volim, i to je to! Moglo ga se vidjeti kako spava na klupama u parkovima i drugdje, što je odavalo dojam klošarenja, no način na koji je išao kroz život, kako je gledao i ophodio se s ljudima, kako su ga ljudi gledali i primali u društvo, ukazivao je na dublje korijene.

Napose kad bi se onako naočit dotjeraj, poklonjenom nešto boljom odjećom i obućom. Doista, izgledao je poprilično šarmantan, pokazujući da ga sve to i ne zanima bogzna koliko, ali eto, nek' raja vidi da ni Čiko nije bilo tko. Iskreno rekavši, osobno sam bio sklon vjerovati da je u njemu prevagu odnosila urođena boemština, istina nedozrela, nedorečena, ograničena skromnim obrazovanjem i skromnim uvjetima življenja. Ako ništa drugo, bio je preteča sirotinjske boemštine Vareša. A i to je već veliko s obzirom na okolnosti u kojima je opstajao i bio prihvaćen takav kakav je. Bilo kako bilo, bio je jedan od onih "malih" vareških ljudi koji su svoje ime ubilježili u kojemu su živjeli svoj i naš Vareš. A takvi se ne zaboravljaju sve dok misao leti k Varešu!

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

13

PUTOPIS

Golgota, danas

Svetoj zemlji u po'ođane (IV)

Z

animljivo je. Put križa, od desetog do četrnaestog stanka završavaju na Golgoti u Bazilici u kršćanskom kvartu, a ostalih devet kroz Via Crucis ili Via Dolorosa teku danas muslimanskim kvartom, pa će nastavak posjete Svetom grobu slijediti postaje Puta križa. Muka započinje u unutrašnjosti Antonijeve tvrđave! Za svoga prijatelja Marka Antonija dao ju je sagraditi i nasloniti na zid jeruzalemskog Hrama Veliki Herod. U Kristovo doba bio je to Pilatov dvor, ali i zatvor i sudnica. Iz ovoga zatvora izveden je pred Pilata i osuđen. Svojim će putem ići – s jedne i danas žive, kamenom popločane uzvišice Lithostrotosa, do druge uzvišice Golgote – do kraja i sam.

Mnogo je danas simbola Kristova posljednjeg dana, sedmog nisana tridesete godine od Lithostrotosa do Golgote. Kapela bičevanja, osude, bazilika Ecce Homo.

Svaku ću postaju zagledat', a kod šeste zastat': "Veronika pruža Isusu rubac". Čineći samo ono što može, Veronika je žena koja me svaki put izvali iz korijena.

Ispred osme ili devete postaje čovjek gura na kolicima svoje "poduzeće". Kolica, ne veća od dviju školjki jaja, na njima svega. Voza i vuca kolica, od postaje do postaje, i tako jede svoj kruv. Ulazimo u baziliku Svetoga groba, Kalvarija začepljena. Moramo čekati. Vrijeme ćemo opet uložiti u uspomenu. Uspomenu na antičku cisternu u utrobi bazilike. U nju ćemo ući izvana, uz skaline s desna; proći kroz

14

Piše Ivana M. Slugić uspavanu i skromnu abesinsku kapelu.

Najprije ću ugledati stopalo, a onda bijeli taban druge noge. U klupi sjedećki spava svećenik ili hodočasnik. Dok u ovo doba spava, a moglo bi bit' blizu podne, mora da je star. Usta su mu otvorena i diše starački polako. Parohu grčko-pravoslavnom ostavit ćemo lemozinu, proći kraj njega i stati na prve uske kamene ploče što vode u cisternu. Nema nikoga. Slabo svjetlo, samo koliko baca ratno sarajevsko kandilo. Sa svoda špilje otkidaju se u jednakim razmacima kapi pune vode, zadugo na površini ječe, pa se i ušute. Oči su mi se obikle na slabu svjetlost i sad se vidi tamna površina skupljene vode.

Skostenim se, zaotkad to traje.

Na Kalvariju ćemo se popeti strmim stepenicama, zdesna od glavnih vrata. Od te strmine skoro pa ću čelom udarit u Oltar Gospina plača. Četrnaesta je to postaja i puštam da mi se u uho slijevaju i natpjevavaju mrki i taftani alt Monike Zlović i našim zrakom rashlađeni sopran gospođe Safner: "Stala majka pod raspelom / pod raspetim sinka tijelom / zaplakala gorki plač". Na svodu ona plava i bijele zvjezdice crkve gdje sam krštena i prvi put čula: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?".

Samo na koračaj od ovoga, Oltar je raspeća. U tom koraku zazvonilo je podne.

"Redar" u Bazilici zaustavlja hodočasnike. Svećenici svih kršćanskih zajednica BROJ 267

doći će svaki za se do ovoga oltara; svaki u svojoj odjeći; svaki sa svojim križem na prsima, da bi svaki za se užeg'o tamjan, koji će opet mirisati po svakoj od zajednica i posebno!

Nalijevo od glavnih vrata, pod samom Kupolom, između Kapele anđela i Koptske kapele Isusov je grob. Čeka se dugo i miče ponajlage, više uvlači nego ulazi da se dotakne kameni biljeg i preživi ovaj susret. S gornje površine Kristova groba – stećka bez ukrasa – pokupit ću jagodicama sve udolice koje mogu stat' u darovano mi vrijeme i zatvorit' šaku. Komad mog šala slomio se o rub kamena i tako slomljenog primim ga drugom rukom. Sustana k'o iz Olova, jedva se izvukljam.

Pogledat ćemo još i ova sveta mjesta: Koptska kapela zarobljava svojom skromnošću; Katholicon, s grandioznim ikonostasom, korom i oltarom je govor Grka o lijepom; grob Josipa iz Arimateje špilja je u stijeni; kripta svete Helene i stepenište, kojim se u nju slazi, ljepota koja satire.

Bilesi ću spast s nogu, zabogmit od gladi, ali ću imati još toliko snage da na izlazu pogledam Rotondu, spustim rub šala na kamen Posljednje pomasti i izaći leđima okrenuta glavnim vratima. Još samo mogu očima potražiti mjesto odakle su žene gledale gdje će se položiti Kristovo tijelo. Osjetim leđa mi se griju i sva se stresem.

Dugo ništa ne govorimo. "Kad dođeš malo do sebe, pa ćemo jest'!".

"Imam kom i doć'!", rek'o bi moj pokojni brat. Srećom, nitko me ne čuje.

Jedemo napolju u baščici restorana s liste deset najboljih. Na stolu svega; razgovaramo, tumačimo, smijemo se. Prinesem ustima nečuven kolač "rokokirane štrufanglice" i u okviru kovanih vrata ugledam glavu muškarca koja mi sruši zakon! Muškarac – to ti je: pamet, snaga, hrabrost! Ova glavuša, ženska glavo, pokupila je sve što u građevini ljepote treba: moćan nos, prostrano lice ničem tijesno.

Svim vrstama maslina izmiveno, iznijansirano lice i vrat, a oči su ostale za zejtinast sjaj i ametistni obrub crnih maslina.

Srce će mi otkazat'! Stavim svoju pjegavu ruku na mjesto gdje žene najradije drže mušku glavu i na francuskom mu kažem da je čaroban!

Zahvali, nasmije se i u zemlju propade! Gospođa, vlasnica restorana, kaže da je to bio glavni kuhar. Svoje srce liječim umijećem jednog prevoditelja: "Srcu je živjet' lako, kuca dok može"! (nastavit će se) OŽUJAK 2017.

DRUŽENJA

S okupljanja lovaca u Vijaci

Vijaka ugostila lovce

L

ovačko društvo "Zvijezda" Vareš i ove godine nastavlja sa jednom izuzetno lijepom lovačkom tradicijom – zajedničkim lovom i lovačkim druženjem. Domaćin ove akcije bila je sekcija Vijaka, koja je akciju organizirala prvi put i sve odradila izuzetno kvalitetno i bez zamjerki. U lovu je učestvovalo preko 250 lovaca.

dr. Ognjen Riđić Uz domaćine, članove LD "Zvijezda" Vareš, lovu su prisustvovali i gosti iz drugih lovačkih društava: Zenice, Zavidovića, Lukavca, Živinica, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Visokog i Kaknja. Posebno smo bili počastvovani prisustvom predsjednika

Saveza lovačkih organizacija BiH, gospodina Salema Alihodžića.

Lovilo se na prekrasnim obroncima planine Zvijezde i Kozjače, a i vremenski uvjeti bili su za poželiti. Dobro organizirana akcija polučila je dobre rezultate; odstrijeljene su četiri divlje svinje, a iz lovišta smo uklonili i jednu lisicu.

Nakon zajedničkog lova nastavilo se po staroj, dobroj lovačkoj tradiciji – uz lovački gulaš, meze i piće. Na kraju, sve smo to zasladili izvrsnim kolačima firme "MPM" Vareš. Ostatak dana lovci su proveli u zajedničkom druženju, evociranju uspomena i pjesmama kolege lovca Amela Čelikovića i svirača iz Vijake.

Predsjednik Saveza lovačkih organizacija BiH uručio je i prigodne poklone domaćinu, a predsjednik LD "Zvijezda" Vareš Džavid Bešić zahvalio se organizatorima, članovima lovačke sekcije Vijaka, posebno gospodinu Mladenu Maroševiću, kao i svim lovcima koji su u ovom lovu zaista bili na visini zadatka.

Rastali smo se sa obećanjem da ćemo se dogodine ponovo naći zajedno, kada će domaćin biti naredna sekcija LD "Zvijezda" Vareš. Sve u svemu, nedjelja 12. februar 2017. godine u Vijaci bit će lovački dan za sjećanje.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV našoj majci i sjećanje na roditelje

PAVLE SIMON

TEREZIJA SIMON

(1.VI.1937. – 27.X.2013.)

(23.I.1944. – 31.I.2017.)

Dragi naši tata i mama!

Hvala vam za život, postojanje, nesebičnu ljubav i sve što ste činili za nas.

S ponosom i poštovanjem: vaše kćerke Violeta, Olivera i Angelina, zetovi Zoran, Goran i Paul, unuci i unuke Simon, Dario, Monika, Iva i Doris.

Hvala rodbini, prijateljima i poznanicima što su u teškim trenucima bili uz nas.

OŽUJAK 2017.

BROJ 267

15

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

našoj dragoj

našem dragom

ŽELJKI ŠTAMBAK rođ. Frlan

JOSIPU PRPIĆU

Iznenada preminu 11. veljače 2017. u 64. godini života i bi ispraćena na groblju "Mirogoj" u Zagrebu 15. veljače.

Pokoj joj duši!

Rođen 12. rujna 1954. u mjestu Krivi Put, Senj, Republika Hrvatska, a nakon kratke i teške bolesti preminuo 11. veljače 2017. u Spaichingenu, Njemačka. Pokopan je u Spaichingenu, 17. veljače.

Ožalošćeni: suprug Boro, sin Ivan, brat Darko, te ostala rodbina i prijatelji

Za njim tuguju: supruga Janja, rođena Čolić, sinovi Božidar i Oliver, te mnogobrojna rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 24. veljače u 73. godini života preminuo je naš dragi

7. ožujka u 85. godini života preminuo je naš dragi

IVO (JOZO) DUGONJIĆ BARKIĆ

(1933. – 2017.)

Uz posljednje zbogom želimo mu izraziti i neizmjernu zahvalu za svu dobrotu i ljubav koju je za života pružao. Počivao u miru Božjem!

(1944. – 2017.)

Trajno će živjeti u našim sjećanjima i biti dio najljepših uspomena. Hvala svim Varešanima koji su prisustvovali posljednjem ispraćaju.

Tugujući: sestre Katarina i Božana, obitelji Adžić-Brkić, Barkić, Šenjug, Šain, Kordić, Babić, Šikić i Idžaković

MATO LUČIĆ

Ožalošćeni: supruga Marija (rođ. Jozić), kćerka Smiljka, sin Ernest, nevjesta Lidija, unuk Mladen sa suprugom Kristinom i djecom, unuka Lora, unuk Leon, brat Pero, sestre Ana i Jelena, nevjesta Janja, te ostala rodbina i prijatelji

ZAHVALNICA

IN MEMORIAM

U povodu smrti našeg dragog

PERO ANTUNOVIĆ

MATE LUČIĆA

(25.I.2004. – 25.I.2017.)

(1933. – 2017.)

JELKA ANTUNOVIĆ

Veliko hvala dr. Draženki Pašalić-Mirčić, te medicinskim sestrama Azri Prkić i Lariji Drijenčić za razumijevanje i susretljivost.

(23.II.1996. – 23.II.2017.)

Sjećanja na vas ne blijede.

Počivali u miru Božjem!

Obitelj Lučić

Božana i Tomo s djecom

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(3.III.2012. – 3.III.2017.)

(6.III.2005. – 6.III.2017.)

Dana 6. ožujka navršilo se 12 godina otkako s nama nije naša draga

ANICA GRABOVAC

ŽELJKA RADOŠ rođ. Miočević

Po dobroti te pamtimo, s ponosom spominjemo i u srcu zauvijek čuvamo.

Počivala u miru!

Goran s obitelji

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav, ponos i poštovanje što smo te imali.

Puno te vole tvoji najmiliji: suprug Ilija, kćerka Adriana, sin Zoran, nevjesta Ruža, zet Matko i unučice Lana, Željka i Željana, unuk Marko, te sestre Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

Dana 6. ožujka navršilo se sedam godina otkako nije s nama

na našeg brata, ujaka i rođaka

ANTU KORDIĆA Jure

MIROSLAV KLARIĆ (1943. – 2010.)

Vrijeme koje prolazi ne donosi zaborav, već ljubav i sjećanje na tebe. Ostat ćeš voljen i nikad zaboravljen.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja supruga Ivanka, sinovi Zlatko, Denis i Dragan, nevjeste Dolores i Bojana i unuci Matej i Ivano

IN MEMORIAM

(12.I.1944. – 8.III.2008.)

S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe.

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM Dragom prijatelju

ANTO KORDIĆ

16

ANTI KORDIĆU

(8.III.2008. – 8.III.2017.)

(8.III.2008. – 8.III.2017.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju.

Počivao u miru!

Sjećanje na tebe ne blijedi.

Počivao u miru!

Pipe i Vesna

Jasenko BROJ 267

OŽUJAK 2017.

IN MEMORIAM

U SPOMEN

voljenom i nezaboravljenom suprugu i bratu

Na našu dragu

ZDRAVKU MIJATOVIĆU (12.II.1939. – 8.IX.2012.)

ANU MIOČEVIĆ rođ. Radoš

Tvoja plemenita duša i sve što te krasilo zauvijek će biti dio nas. Utjehu i snagu za svaki dan života nalazimo u divnim uspomenama na tebe, tvoju beskrajnu ljubav i pažnju. Počivaj u miru Božjem!

Naše misli i srce čuvaju mnoga lijepa sjećanja na ljubav i plemenitost drage majke i supruge.

Mir s tobom!

Tvoja supruga Mira i brat Melkior

(9.III.2008. – 9.III.2017.)

Tvoj suprug i djeca s obiteljima

U SPOMEN

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. ožujka navršilo se šest godina otkako je preminula naša draga

(10.III.2008. – 10.III.2017.)

Dana 10. ožujka navršilo se devet godina otkako s nama nije naša draga

OLGA TOKMAČIĆ rođ. Žuk

BOŽANA MIOČEVIĆ rođ. Buntić

(9.III.2011. – 9.III.2017.)

Sjećanja na tebe zauvijek će živjeti u nama.

Počivala u miru!

Tvoji najmiliji

Draga naša!

U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivala u miru!

Tvoje kćerke: Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima, te obitelj pok. kćerke Željke

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE Dana 10. ožujka navršilo se deset godina od prerane smrti našeg voljenog sina i snahe

(10.III.2016. – 10.III.2017.)

GAVRAN

VJEKOSLAVA DUSPERA

Na našeg dragog

Naša ljubav za tebe živi vječno u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

MARIJAN (24.IV.1979. – 10.III.2007.)

Prošlo je 20 godina otkako nije s nama naša draga

ARIJANA (18.VIII.1979. – 10.III.2007.)

ANA PEJČINOVIĆ

Ponosni smo što smo vas imali, a vječno tužni što smo vas izgubili. U našim srcima ste voljeni i nikad nećete biti zaboravljeni. Volimo vas, djeco.

Počivali u miru Božjem!

(4.III.1932. – 12.III.1997.)

Ostaješ dio naših najljepših sjećanja i uspomena.

Počivala u miru Božjem!

Sin Nenad, kćeri Tonica i Nada, s obiteljima

Vaši najmiliji: majka Jovanka i otac Ivica

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 12. 3. navršile su se četiri godine od prerane smrti našeg dragog sina i brata

(12.III.2015. – 12.III.2017.)

Navršile su se dvije godine od smrti našeg dragog

ANTE BARKIĆA Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga Borka i djeca s obiteljima

IN MEMORIAM Dana 15. ožujka navršava se godina dana od smrti naše drage

ŽELJKA ĐURĐIĆA (1963. – 2013.)

Dragi naš sine, bol za tobom je prevelika rana u srcu našem, doživotna.

Ljubav prema tebi je vječna.

Dragi naš Buco, volimo te. Počivaj u miru Božjem!

NADE VODOPIJA (1955. – 2016.)

Zauvijek ćeš ostati dio naših sjećanja.

Počivala u miru Božjem!

Tvoji roditelji i sestre OŽUJAK 2017.

Tvoji najmiliji BROJ 267

17

IN MEMORIAM SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(16.III.1987. – 16.III.2017.)

Navršava se 30 godina otkako s nama nema našeg dragog oca

STIJEPO MIŠO POGARČIĆ

VINKA PETROVIĆA

Ljubav ne prestaje odlaskom, niti sjećanja vremenom.

Uvijek voljen, nikad zaboravljen.

Ostaje dio naših najljepših uspomena.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja obitelj

Ivica, Željka, Anto i Jelena

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

JOZO ĆORLUKA

BERNARD IDŽAKOVIĆ

(25.VI.1959. – 7.III.2011.)

(1920. – 1977.)

LJEPOSAVA ĆORLUKA

NEVENKA IDŽAKOVIĆ

(10.III.1930. – 16.III.2011.)

(1929. – 2006.)

Tuga i bol koja je ostala iza vas nikada neće prestati.

Uvijek ćete biti u našem sjećanju.

U tišini vječnog mira pratit će vas naša ljubav i lijepa sjećanja sve dok živimo. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

Vaši najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

PETAR TRIFKOVIĆ

Navršilo se pet godina otkako nisu s nama naši dragi

(1924. – 1979.)

ĐURĐA BUBIĆ

TEREZIJA TRIFKOVIĆ

(2012. – 2017.)

(1930. – 1981.)

ŠIMO BUBIĆ

Po dobroti vas pamtimo, s poštovanjem spominjemo i u srcima zauvijek čuvamo. Počivali u miru!

(2012. – 2017.)

Sjećanja na vas ostaju živjeti u nama. Počivali u miru!

Sin Ivica, kćerka Julija, unučad i ostala rodbina

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(22.III.2013. – 22.III.2017.)

Dana 22. ožujka navršit će se četiri godine od smrti našeg dragog supruga, oca i djeda

(9.IV.1955. – 23.III.2010.)

TOMISLAVA KREŠIĆA Zauvijek ostaješ u našim srcima, mislima i molitvama.

Počivao u miru!

DRAGAN MILETOVIĆ Uvijek u našim srcima.

Helena i Ivana

Supruga Katarina, djeca Vesna i Marin s obiteljima

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

(26.III.2012. – 26.III.2017.)

Dana 26. ožujka navršit će se pet godina otkako s nama nije naš

Dana 27. ožujka navršit će se dvije godine od smrti našeg dragog

IVO JELIĆ

(1944. – 2015.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tvoj dragi lik.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najbliži

Za tebe se dragom Bogu molimo, u srcu te čuvamo i beskrajno volimo. Počivao u miru Božjem!

Supruga Jelena, sin Slaven, kćerka Slađana, nevjesta Gordana, zet Dražan (Cako), unuk Mateo

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(31.III.2004. – 31.III.2017.)

Dana 31. ožujka navršit će se 13 godina otkako je zauvijek sklopio svoje oči naš dragi suprug, otac, brat i djed

VERONIKA MOMČINOVIĆ

LJUPKO PETROVIĆ

(23.IV.1993. – 23.IV.2017.)

Uspomena na tebe vječno živi u našim srcima. Hvala ti za svu pruženu ljubav i dobrotu. Počivaj u miru!

Trajno ćemo vas pamtiti po vašoj ljubavi i dobroti.

Počivali u miru Božjem!

Sinovi Eugen i Darko, nevjeste Vesna i Elena, zet Đuro, unučad Ivana, Daria, Igor, Andrej i Aljoša, te praunučad Milan i Nikola

Zahvalni: supruga Terezija i djeca s obiteljima

18

MIJE TERZIĆA

BROJ 267

(29.III.2016. – 29.III.2017.)

ANTO MOMČINOVIĆ

OŽUJAK 2017.

IZ STARIH ALBUMA

Na fotografiji su članice društva "Danica Dumančić" na sijelu povodom Dana žena u "Partizanu" u Vareš Majdanu 1960. godine (slijeva nadesno): Štefica Dumančić, Marica Čupka, Ivanka Đeletović, Jela Pavlić, Julka Jazić, Ankica Videkanić, Štefica Zekić (žena godine), Mira Slugić, Manda Stanić, ? Videkanić, Stanislava Kaurloto, Irena Turbuk, Irena Ćurčić, Nada Svinčicki, ? Topalić, ? Hrustanović, ? ?, Marija Marković.

Fotografiju ustupio Tomislav Marković.

Fotografija snimljena 1973. u Ljepovićima. Povod je bio otvorenje kotlovnice u pilani i čini se ne toliko značajan (pogotovu što svečano pokretanje nije prošlo po planu, nešto je u strojarnici zatajilo) koliko činjenica da je na fotografiji ovjekovječeno manje-više kompletno vareško općinsko (ruko)vodstvo onoga doba, a slijeva nadesno stoje: Jozo Tomić, NN vatrogasac, Nedžib Librić, Tomislav Lovrenović, Milorad Zekić, Mijo Dužnović, Andrija Strlek, dvojica NN, Rešad Saletović, dvojica NN, Vinko ?, Marko Grabovac, Ivica Džoja, Novica Trifković, NN, Vili Štefančić, Milan Ostojić, Jozo Jarčević, Savo Tošić (iz Srednjeg), Sekula Dragutinović, dvojica NN, Anto Tokmačić, Ilija Brković, Ilija Josipović, Muhamed Bajramović, Hasan Hrvat, Andrija Martinović, Kojo Jokić, NN vozač, Jozo Varoščić, Ivica Brković.

Fotografiju ustupio Tomislav Lovrenović.

AMI

TR

HRVATSKI RADIO BOBOVAC

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

OŽUJAK 2017.

95,

Hz

LIST VAREŠKIH HRVATA

3 i 101,1 M

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 267

19

TURISTIČKE MOGUĆNOSTI

Jedan dan na Miru Prostrana kuća, ugodan dnevni boravak, voćnjak, pčelinjak, oveći plastenik, pušnica krcata "suhovinom" (mesa k'o i drva) – ispunjeni svi preduvjeti za kućnu radinost koja bi se zvala seoski turizam.

Znate li gdje je Mir? Mir je tamo gdje je mir, omaleno selo u uskoj dolini sakrivenoj iza "velikog kamena". Veliki kamen nosi staroslavensko ime Bogoš, a to je sestra goropadnog boga nevremena – Peruna. Kad su se, po mitologiji, jednom zavadili i stali prepirati tko je veći i ljepši, prgavi Perun zamahnuo da udari Bogoš i omaklo mu se, a ruka tresnula po zemlji i napravila usjek, te njime tada potekla rijeka Stavnja. Od tog vremena ova dva naša džinovska brda samo se gledaju i nikad više ne dodiruju.

Sada je na Miru samo šaka sijedih stanovnika, među njima jedan kočoperan, ne da se, miješa se u sve i svi ga znadu po nadimku Šiva. Otkad je u mirovini nema više vremena ni za što! Poteci u pomoć susjedu, potrči u pčelinjak, prođi kroz plastenik, svrni u pušnicu... valja priviriti kako blagi bukovi dim daje okus i boju špeku i pečenici. Ima ruku za meso i po tome je već nadaleko poznat.

Kuća prava domaćinska, ima sobe za goste, a i primaća prostrana – tko god bane ima se kud s njim. U kući i oko nje pripravno sve što je "tragačima" za mirom potrebno: komfor, domaće delicije, prostor za šetnju ili zabavu.

Pored sve strke oko imanja nađe se vremena i za druženje i za sjedeljke u seoskom domu kulture (lijepo uređen i funkcionalno osmišljen objekt kakav bi mnogi poželjeli u svom okruženju), sve urađeno po mjeri gosta, opremljeno i uglancano, uredno.

I zastre se astal nađiđan Šivinim mesnim čarolijama pa ne znaš što bi prije dokučio: da li njegov mirisni špek koji svojim šarama "govori tri jezika", da li Nadinu sitno umotanu sarmu, da li Dininu svim i svačim udrobljenu čorbu ili Katine uštipke s medom i pekmezom...? Sve se zalijeva domaćom rakijom i razblažuje pivom.

Priča se o svemu, a vječna je tema – gdje je i kome je bolje i ljepše: Miočevićima u Švicarskoj, Radošima u Švedskoj ili ovima što ostadoše u Bosni da čuvaju ognjišta i zavičaj? Jadranka vrti glavom i dodaje: tamo je bolje, ali ovdje je ljepše!

Oni manje alkoholno aktivni dogovaraju se za sutrašnji dan: otići na groblje, pogledati stećke, popričati s prošlošću, možda prošetati do jezera, uzverati se na veliki kamen i diviti prizoru ili otići do još kojeg sela, da se obiđe svojta i prisjeti djetinjstva.

Priredio J. Klarić