Bobovac 270

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXIII. • BROJ 270 • LIPANJ 2017.

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

UVODNIK

N

akon godina teških pregovora koncem 2015. postignut je Pariški sporazum o klimi i potpisan od strane 195 zemalja svijeta. Cilj toga sporazuma je ograničiti globalno zagrijavanje na manje od 2 Celzijeva stupnja, od 2020. godine nadalje. Planeta je zaista u nevolji, što je već bjelodano čak i prosječno prosvijećenom Zemljaninu, a ponajviše zahvaljujući sjajnim istraživačkim dokumentarcima "National Geographica". Međutim, na drugoj strani imamo Donalda Trumpa, čelnog čovjeka vodeće sile svijeta koji pod sobom ima bogovske eksperte i analitičare i koji ipak kaže da "nitko ne zna" postoji li uopće globalno zagrijavanje. Koliko god time vrijeđao znanstvenike, mislilo se da je ipak riječ o njegovu, tipično sirovom, "lupetanju" u predizbornoj kampanji dok se prije neki dan, na samitu lidera sedam najrazvijenijih zemalja svijeta, uistinu nije počeo distancirati od Pariškog sporazuma! Osim što je ostavio dojam nepripremljenosti i kupovao vrijeme na takvu skupu, kao jedini argument svijetu je i svojoj naciji – i to putem svoga twitter profila, iz svoje sobe, u večernjoj pauzi između dvodnevnog zasjedanja na Siciliji – izbacio post da "Amerika više nije konkurentna". Biva da je cijela priča o klimatskim promjenama zapravo i sračunata na zatvaranje još radnih mjesta u SAD-u te slabljenje američke industrijske moći. Šest preostalih državnika ostalo je manjeviše zapanjeno nemogućnošću da na službenom dijelu samita uopće dopru do svijesti žutoglavog američkog poglavice, a ljutnju je najmanje skrivala njemačka kancelarka Angela Merkel. Pa čak se i sjevernokorejski vođa Kim Jong-Un izdigao po ovom pitanju i iza svoje željezne zavjese dočekao priliku uputiti, nesporno opravdanu, kritiku američkom predsjedniku zbog njegova neozbiljna odnosa prema zajedničkoj kućici u svemiru. Amerika se akrobacijom svog predsjednika i okretanjem leđa svijetu nadasve svrstava uz bok Siriji i Nikaragvi, jedinim državama koje nisu potpisale Pariški sporazum. Međutim, po udjelu emitiranja ugljičnog dioksida u atmosferu Amerika je uz bok

Između dva broja Kini, a njih dvije su najveći svjetski zagađivači. U tome leži strahovita težina neshvatljivog ponašanja američkog predsjednika. Činjenica jest da je uspio osupnuti i dobar dio američkih građana, međutim daleko je to još od pravoga buđenja savjesti i odricanja od komfora na kakav su i oni sami navikli, sve dok se voze u megalomanskim osobnim kolima koja imaju motore od šest, osam ili čak više cilindara. Što i ne bi, je l' da, kad im je benzin dostupan po smiješnoj cijeni, ali kad se podvuče crta ispod te vrste iživljavanja nauštrb ostalog dijela svijeta dobije se podatak da su Amerikanci (i Australci!) vodeći u svijetu i po emisiji ispušnih automobilskih plinova.

Pustimo sad kraju Ameriku. Proizlazi da je i naša zemlja potpisnica Pariškog sporazuma, ali naše trojno državno Predsjedništvo ima malo profinjeniju taktiku.

Mi, bosančerosi, sve ćemo elegantno potpisati, ali ne pada nam na pamet da to nešto poslije provodimo. Razuvjeravanju bi pomoglo da je s državne razine spuštena kakva direktiva o bosanskom i hercegovačkom doprinosu spašavanja planete Zemlje, ali nije: i dalje po Bosni, onako baš dušmanski, ništimo šume, a učili smo iz poznavanja prirode da su to

pluća Zemlje; u peći krkamo tako prljav ugljen da iz dimnjaka čadi gore nego iz parnjača; pa ni krntije na kotačima s prosječnom starošću od 17 godina također nisu faktor koji doprinosi smanjenju emisije štetnih plinova.

A u međuvremenu je izrađen i javnosti postao dostupan dokument "Socioekonomski pokazatelji po općinama u Federaciji BiH 2016.", kojemu je svrha, kako tvrde iz Federalnog zavoda za planiranje razvoja, da se sagledaju osnovni društveno-ekonomski pokazatelji i da se lokalne zajednice rangiraju po razvijenosti. Prilično je zapanjujuće čuti da se u nas netko bavi analizom i služi riječima planiranje i razvoj, u okvirima institucija i makar u svom nazivu, a hoće li od toga doista biti neka podloga da se sredstva počnu pravednije raspoređivati i pojedine općine spašavati od propasti – dabogda. Na kraju je to i bačeno pred novinare da se malo zabave i potpire antagonizme među ionako ograničenim lokalistima. E na tim top listama, a njih su dvije vrste – najrazvijenije općine i izrazito nerazvijene – neki se, poput recimo Kiseljaka i Kreševa, trgnuše jer smatraju simptomatičnim to da ih nema ni među 20 najrazvijenijih, a neki se, kao mi na primjer, ne zapitaše kako da odlikujemo zaslužnike (i zaslužnice!) što su nam grad i općina u 30 godina nekako dospjeli s vrha liste izrazito razvijenih komuna u bivšoj državi na sasvim drugu listu. Sada se među najrazvijenijim naizmjenično tišću sarajevske i hercegovačke općine: Centar, Čitluk, Ravno, Novo Sarajevo, Široki Brijeg, Ilidža, Posušje, Žepče, Grude, Neum, Vogošća..., a naš grad pronalazimo visoko u piramidi najnerazvijenijih: Sapna, Donji Vakuf, Drvar, Glamoč, Vareš, Ključ, Domaljevac–Šamac, Pale, Foča, Bosansko Grahovo, Dobretići...

I može se to činiti uvrnuto – jer je nestalo (materijalne) baze, a negdje u zraku ostala (duhovna) nadgradnja – ali Vareš se još uvijek u kulturi može prilično dobro nositi i s daleko razvijenijima. Dokaze tome prilažemo i u ovom broju, s likovnom kolonijom kao kulturnim događajem mjeseca.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Umrli: Vesna Kordić (1970.), Irena Ružić rođ. Zekić (1939.), Antonija Filipović

rođ. Matičević (1923.), Marko Krištić (1937.), Mladenka Drmešić Petković (1946.), Irena Dodik (1971.).

ŽUPA VIJAKA Umrli: Bernardica Jozić (1927.), Rafo Barišić (1938.). ŽUPA BOROVICA Umrli: Mato Kojić (1952.).

dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €.

Hvala lijepa!

Naslovnica: M. Marijanović

2

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

BROJ 270

LIPANJ 2017.

AKTUALNO Na manifestaciji Večernjakov pečat održanoj 16. put (u Mostaru, 18. svibnja 2017.), a kako smo već spomenuli u prošlom broju, među 150 nominiranih u raznim kategorijama našao se i načelnik općine Vareš Zdravko Marošević. U konkurenciji za dodjelu Pečata u oblasti međupolitičkog dijaloga pored Maroševića bili su dužnosnici s viših razina vlasti, poznatiji bosanskohercegovačkoj javnosti, i to: Nedeljko Čubrilović, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Jelka Miličević, ministrica financija Federacije BiH, Igor Radojičić, gradonačelnik Banje Luke i Denis Zvizdić, predsjedatelj Vijeća

ministara BiH. Priznanje u ovoj kategoriji za 2016. godinu dodijeljeno je na koncu državnom premijeru Zvizdiću.

Rast popularnosti vareškog općinskog načelnika, a nakon brojnih televizijskih intervjua, osigurao mu je i mjesto na naslovnici 204. broja "BH bussines magazina", luksuzno opremljenog mjesečnika orijentiranog poslovnoj javnosti.

Unutra je, pak, Marošević predstavljen na šest stranica, biografijom ali i kroz razgovor s glavnim i odgovornim urednikom magazina. Neodvojivo, prostora je dobio i Vareš, a fotografijom je zastupljen i naš mjesečnik "Bobovac".

BLIC VIJESTI Iz Osnovne škole Vareš ove je godine izašlo 39 đaka, učenika IX.1 i IX.A razreda. Gradu su se imali priliku pokazati u svom maturskom defileu, a koji je kao takav održan prvi put, od zgrade općine do svoje škole (19. svibnja). Muškići s kravatama i mašnama, djevojčice u večernjim toaletama i s damskim torbicama – sve skupa malo prerano, makar ih je obrazovni sustav godinu duže zadržao u osnovnoj. Bitno je da su roditelji financirali to razvlačenje na devet razreda, koje ih je koštalo isto kao da su djeca jednu godinu ponavljala. Na koncu, za male je maturante u školi organiziran banket, s fajruntom u ponoć.

Maturanti vareške srednje škole "NordBat 2", njih 54, trebali su svojim prolaskom u povorci kroz grad uresiti proljetno predvečerje tri dana kasnije (22. svibnja). Kažemo trebali jer nisu to uspjeli, ali ne svojom krivicom već zbog problema koji godinama nitko ne uspijeva riješiti, a to je da se rodbinu, prijatelje i ostalu pratnju tih mladića i djevojaka održi na dovoljnoj distanci kako bi oni došli do izražaja. Stoga se fotografirati i u kompletnom izdanju vidjeti moglo samo par na čelu povorke, a ostalima su građani s balkona i prozora mogli pogledati jedino u tjeme. Uglavnom, iz ove je škole izašlo 24 gimnazijalaca, 13 ptt tehničara i 17 vozača – koji su za to zanimanje učili četiri godine.

I tako već generacijama.

Braća Bogeljići – Patrik i Matej – usporedo s pohađanjem osnovne škole nastavljaju nizati zapažene uspjehe u taekwondo natjecanjima. Ovoga su puta, svaki u svojoj kategoriji, na državnom prvenstvu održanom u Bugojnu (14. svibnja), među 473 natjecatelja iz 35 klubova (opet) pokupili prva mjesta.

Patrik je dakle obranio prošlogodišnju titulu državnog prvaka (u borbama), objedinivši je s titulama kantonalnog prvaka i federalnog viceprvaka. Ništa ne zaostaje ni Matej koji također nastavlja čuvati titulu državnog prvaka (u formama), kao što drži i titule kantonalnog i federalnog prvaka.

Vareški karatisti, kad je riječ o sportskim kolektivima – a kakvih je prije rata u ovoj "dolini željeza" bilo kao u priči, danas su zaštitno ime klupskog sporta u gradu. Sasvim su nas navikli na to da postižu zavidne rezultate, kako timski tako i pojedinačno, i to na međunarodnim natjecanjima, a posebno se ističe Matija Kokor (kojega smo predstavili u "Bobovcu" broj 263). Ovo je trenutak da zabilježimo jedan od njihovih bljesaka u nizu i evidentiramo žetvu medalja na IV. karate kupu održanom u Drvaru (20. svibnja): dvadeset mladih karatista iz Vareša okitilo se s 13 zlatnih, 13 srebrnih i 17 brončanih medalja, a klub je na ovom kupu osvojio drugo mjesto.

AKCIJE I REAKCIJE Aktivnosti i mjere na uljepšavanju grada nailaze na opažanje građana, ali i na opaske budući da se odvijaju "slobodnim stilom", odnosno radi se onako kako to najbolje znaju i umiju oni što su odlučili prihvatiti priliku da se angažiraju za dnevnicu od 30 KM. Dakle, ako je slušati vox populi, primjedbe se čuju na račun "odokativnog" potkresavanja drveća. Tko ima imalo smisla za estetiku i sam je zamijetio da to nije to. A pohvale se čuju na račun čišćenja kanala i uređenja vegetacijskog pojasa uz prometnicu prema Vareš Majdanu, međutim zašto to ne rade strojevi kao svugdje u svijetu nego pojedinci ručno? By the way, zar to ne bi trebali počistiti i ošišati porobićevi...? Pohvale idu i cvijeću na stupovima javne rasvjete, pa i Tvornici rezervnih dijelova koja je izradila i gradu poklonila 60 metalnih nosača za saksije. E sad, ima i takvih mišljenja da nije u redu što je cvijeće jednobojno i što ta boja nije vedrija. Tako je to u Varešu – kad se i za ozbiljnija pitanja sazove javna rasprava na njoj bude dvoje-troje, ali ako se nešto uradi a da pritom svaki građanin na njegovu kauču nije upitan što o tome misli, ne valja posao.

Mali grad, a puno kritizera opće prakse, to ne pomaže.

Stoji činjenica da bi se s hortikulturom moglo i trebalo postupati stručnije i pod nečijim nadzorom, a ne proizvoljno, jer nepotrebno ili nakaradno odrezane grane stabala usred grada ne može se ponovo nakalemiti. Inače se postavlja pitanje smisla takve kultivacije koja je bez skladnosti u cjelini i pedantnosti u izvedbi.

Primjer kako bi to trebalo izgledati, a sve u sklopu načelnikovog poticaja da se u svim pravcima krene na uređenje životne sredine, tj. da svatko učini nešto korisno i lijepo čim uoči prostora za to, otkrili smo malo izvan grada, uz cestu iz Ljepovića ka Zabrezju.

Kako ona vijuga kroz šumarke i proplanke ispresijecane padinskim uvalama, u njima je svako malo i neki potočić. I već u prvoj uvali "niknulo" je odmorište s pravom klupom i slavinom iz koje voda neprekidno teče, plus – pazi ti to: uredno ostavljena čaša za šetača ili putnika namjernika. U toj je staklenoj čaši, pustimo kraju patološke higijeničare, sadržana bosanska duša i intimna ljudskost. Netko je za tebe, čovječe, pripravio čašu da iz nje možeš pristojno piti, a nije bio dužan. Netko je prije tebe, čovječe, pio iz nje i pit će poslije tebe, pa nije li to onaj osjećaj jednakosti za kojim žudimo. Oko malog odmorišta s klupom i česmom nigdje suvišne grančice ni travke, a šuma je, zaton... Tako se to radi, tako to treba, i zato molba unaprijed onima koji su protiv dobrote i reda, protiv ljepote u detaljima: nemojte razbiti ili odnijeti čašu.

Osim ovog odmorišta i vode za šetače napravljena su još tri korita uz cestu prema Zabrezju. Bez osobite namjene, možda se koja (prije divlja nego domaća) životinja napoji s njih; čisto radi dojma i opet fino raskrčeno, i na svakom mjestu drugačije kreativno.

Almedin Likić i Suljo Delić su oni čija imena treba pohvalno spomenuti i kao "projektante" i kao izvođače ovih radova – naoko trivijalnih, ali baš suprotno: oku tako potrebnih.

S. P.

otvorite vaše oči LIPANJ 2017.

BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 270

3

SEDMA SJEDNICA

Zanimljivo u mjesnim zajednicama O

pćinsko vijeće Vareš održalo je dana 26. svibnja 2017. godine svoje sedmo zasjedanje i pretresalo 13 točaka dnevnoga reda. No, do usvajanja dnevnoga reda trebala su proteći puna dva sata, ne zato što je on bio diskutabilan već zbog dviju nevidljivih točaka – načelnikove usmene informacije o aktualnim zbivanjima između dvije sjednice i zatim vijećničkih pitanja – a koje i same vijećnike pošteno umore prije nego uopće zagrizu u problematiku prve redovite točke. S druge strane, javnost uz radijski i internetski prijenos to voli i s priličnom pažnjom prati, zanimljivo je "ćutjeti" što se novoga zbiva s gradom i oko njega, što se s njime planira itd. Općinski načelnik Zdravko Marošević, jer je prva točka isključivo njegova i jer se u drugoj usmeno očituje o svim pitanjima koja mu vijećnici "u ime naroda" postave, tada koristi priliku da u informacije i odgovore ugradi kritike, očekujući da će taj isti narod i njih čuti pa malo se mijenjati ili dati od sebe doprinosa, eto barem tolikog da preskoči jedno bacanje smeća s balkona. Da li na frekvenciji u tom času nešto zakrči ili se slušatelji udalje od zvučnika baš kad ne treba, ali poslije svake sjednice i načelnikove nove "poslanice" ne vidi se da je nastupila osobita promjena. Jednostavno, sjednice su tu da se slušaju iz razonode i da se ima što komentirati, a ne da s njih nešto bude oslušnuto i usvojeno u svakodnevnom životu građanina.

Kad je posrijedi njegov rad u razdoblju od prethodne sjednice načelnik je vijećnicima i javnosti servirao informacije o nastavku aktivnosti na razgovorima oko novih investicija. U Ponikvama se zapravo već gradi manji pogon za proizvodnju peleta i makar će se tu zaposliti svega nekoliko ljudi to će ipak biti prva radna mjesta u privrednom sektoru otvorena za njegova mandata. No, kako je najavio, već je izvjesno da će i na Rajčevcu, čim se okončaju imovinsko-pravne procedure, početi izgradnja objekta i instaliranje linije za flaširanje vode, a taj pogon trebao bi otvoriti vrata za 20-ak radnika. Treća vijest koju je načelnik prezentirao odnosila se na Tvornicu rezervnih dijelova, a koja je, po njegovim saznanjima, na korak do toga

4

Kad trešnje same dođu na balkon

da bude kupljena i restrukturirana, pa i po cijenu da se smanji broj uposlenih, ali da oni koji ostanu napokon zavrte proizvodnju te imaju reguliran status i redovita primanja. Ima i ostalih najava, koje također nisu "na dugu štapu", ali kako još uvijek ne ovise o Općini nego o dogovoru između potencijalnih ulagača i vlasnika imovine, to je rano o njima s pouzdanjem govoriti. Uglavnom: ako se cjelovito sagleda ove informacije od sjednice do sjednice i tijek zbivanja posljednjih mjeseci, nameće se zaključak da je promjenom imidža općine Vareš, s novim načelnikom na čelu i s novim pristupom koji on personificira, došlo do porasta zanimanja za vareško područje. Potencijalni ulagači to dočuli i sami došli. Ali kada se okrene naličje medalje, nema rezultata koji bi ukazali na uspješan i sustavan rad općinske administracije, nema projekata o čijoj se važnosti stalno govori i zapravo je u tome puno aktivniji nevladin sektor.

S druge strane, to što se javnost zanima samo za pozitivne vijesti i govor o mogućem prosperitetu, ne znači da načelnik nema i drugih, manje lijepih tema za podijeliti, a koje ometaju pozitivne napore.

Recimo, gorući problem brezanske deponije smeća ispod Dabravina, onaj ekološki

BROJ 270

kaos uz regionalnu cestu, jedno je od takvih pitanja nad kojim se valja iscrpljivati, jer dolazi ljeto i vrućine a međuopćinskog rješenja za dislokaciju nema. Pa zatim, u akcijama na uređenju grada, koje načelnik potiče i novčano stimulira, iskrsavaju problemi s uklanjanjem rizičnih stabala jer to iziskuje angažman osposobljenih ljudi i specijalnih vozila iz drugih općina, što jest jednako – dodatna financijska sredstva. Načelnik je galamio, onako u vjetar, što se godinama nije vodilo računa ni o čemu pa ni o divljanju vegetacije, a sad svi dolaze s prijedlozima i zahtjevima oko toga, pri čemu se razmjere zapuštenosti potpunije vide tek kad se zađe iza vareških zgrada, pribijenih uz padine.

U svakom slučaju, vijećnička pitanja pravi su vašar vareških svakodnevnih problema i slaba je fajda od njihova pretresanja osim što slušatelji prijenosa popune svoje dokono popodne, a sve se naposljetku ionako ostavi načelniku.

Po planu i programu rada Općinskog vijeća na ovoj je sjednici pred vijećnike stiglo, između ostalih, i izvješće o radu javne ustanove Dom zdravlja Vareš. U diskusiji su vijećnici iznijeli varijabilnih podataka i zapažanja: od činjenice da se danas, zahvaljujući auto cesti, stigne do zeničke kantonalne bolnice jednako brzo kao do klinike na Koševu, s tim da je razlika ipak u obimu usluga koje u Zenici (ne) mogu biti pružene, do toga da je prijem kod osoblja u Zenici generalno bolji, ali da je kantonalna bolnica, na sramotu sustava, u elementarnoj logističkoj oskudici.

Događa se nažalost po vareške pacijente i to da ih se provoza i vrati s bezvrijednom uputnicom u ruci jer KB ili KC često nemaju kreveta, sve prebukirano, ali kojega je direktora ili ministra briga za to. Kad je riječ o lokalnom Domu zdravlja, jedna je vijećnica donijela na papiru imena zaposlenika na koje se građani žale zbog neljubaznosti, ali nije to željela dati u javnost nego samo vodstvu ustanove, na razmatranje i kao opomenu pred javnošću.

Kazala je da ima svakako i djelatnika koji su za pohvalu, ali iz dosljednosti ni njih nije imenovala. No, od strane vijećnika koji radi u upravi Doma zdravlja, uz njegove pohvale svom šefu – direktoru usta-

LIPANJ 2017.

nove, u vezi primjedaba odgovoreno je da postoje kutije za žalbe u koje građani mogu sami ostaviti svoje pisane žalbe i to anonimno, ali, da li iz nepovjerenja, ne koriste takvu mogućnost. Čulo se nadalje da Dom zdravlja osigurava dolazak 19 liječnika specijalista, što se na brojku od sedam tisuća osiguranika također uzima kao pohvalan domet ustanove, a u kratkom je vremenu uspješno profunkcionirala ambulanta za fizikalnu terapiju i tvrdi se da nema takve u domovima zdravlja susjednih općina, pa Vareš eto u nečemu i prednjači. Zanimljivo je da su kapaciteti ove ambulante zaista uposleni, najedanput smo doznali da veliki broj ljudi među nama treba takav oblik zdravstvene skrbi. No, jedan drugi oblik, ništa manje važan ili čak važniji ali u našem društvu primitivno shvaćen pa tako i zapostavljen, jest centar za mentalno zdravlje, koji u sklopu vareškog doma zdravlja radi na minimumu. Na koncu, par podataka za poklonike statistike: broj rođenih u 2016. godini je 34, a broj umrlih 69 – vodeći uzroci smrti su razni karcinomi, pa zatim oboljenja cirkularnog sistema, dvije smrti su nastupile nasilno ili nesretnim slučajem, a smrtnosti dojenčadi nije bilo. Kao što, zaključujemo s financijama, nije bilo nijedne KM ubačene od strane Općine kao osnivača, da zvekne u kasici Doma zdravlja, a koji je fiskalnu godinu ipak završio s pozitivnom bilancom: rashodom od milijun i 835 tisuća KM, te dobiti od pet i po tisuća KM. Dvije su točke na ovoj sjednici otele primat drugima i vijećnici se dobro oznojiše zbog njih. Naime, stiglo je Izvješće o netom provedenim izborima za članove Savjeta mjesnih zajednica na području općine Vareš i trebalo je donijeti Odluku o potvrđivanju istih. Taj izborni proces u samoj bazi, u ovo nezahvalno vrijeme u kom su vareška sela suočena sa stalnim osipanjem stanovništva, sa zapuštenošću i nerazvijenošću, prema procjeni i dosadašnjem iskustvu općinskih vlasti trebao je proteći otprilike tako da će biti teško nahvatati one koji bi se podmetnuli nešto raditi i pokušali mijenjati situaciju. Međutim, u većini mjesnih zajednica dogodilo se upravo suprotno: odvila se iznenađujuće živa borba seoskih struja tko će instalirati svoga čovjeka "na vlast". Na pijedestal u zaselku! Što se to događa s ljudima – pravo je pitanje za sociologe, kad

bismo ih imali. Od rata naovamo, pored sveg jada, još su i međuljudski, pa nadasve i familijarni odnosi toliko poremećeni i nezdravi da ih najbolje ilustrira situacija koja se nedavno dogodila u jednom našem selu (nema svrhe da ga navodimo, jer nije poanta u tome), gdje su se potukla jedina dva stanovnika. Po prirodi situacije nije ih imao tko "razvaditi" i to nije prestalo dok nisu potpuno iznemogli.

Vratimo se izborima. Drastičan primjer, sa situacijom na rubu incidenta, zbog čega su predstavnici općinske komisije digli ruke od izbornog monitoringa i povukli se u grad, bila je mjesna zajednica Dragovići, gdje gravitiraju još Mijakovići i Juse. U dvosatnoj vijećničkoj diskusiji stoga su se koplja najviše i lomila oko novoizabranog vodstva u tom selu, koje je samo sebe proglasilo regularnim te Vijeću uputilo popratni dopis i u njemu nastupilo ultimativno. U jednoj fazi rasprave općinski načelnik i predsjedatelj Vijeća bili su dosta blizu da pristanu poći u "mirovnu misiju" smatrajući da nije realno očekivati rezultate od bilo kog savjeta u atmosferi takve podijeljenosti, ali se ipak odustalo od toga. Načelnik je stao kod prosudbe da će se ionako kroz par mjeseci u svakom selu iskristalizirati jesu li dobro ili loše izabrali, pa ako nisu onda će sami mještani tražiti popravni jer, to je osobno zajamčio, Općina neće prihvatiti

I danas natpis iz doba Jugoslavije

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš LIPANJ 2017.

suradnju s predsjednicima koji misle dobivati sljedovanje u novcu a ne raditi ništa ili možda slati selektivne projekte i preferirati potrebe jednog dijela sela nauštrb drugog.

Diskutabilna se situacija stvorila i oko izbora savjeta u MZ Vareš Majdan gdje je, po primjedbama samih vijećnika s tog terena, na djelu bio izborni inženjering dostojan praksi o kakvima slušamo kod otimanja za mnogo veće i utjecajnije razine vlasti. Tim više, tuže se iz Majdana, što su dosad imali predsjednika s radnim rezultatima za svaku pohvalu. Oni su još pokušavali kazati da se i u te najniže pore vlasti uplela politika, a spomenuta je i činjenica da u izabranom savjetu nema nijednoga člana iz reda Hrvata. To je bio novi način da se iznervira načelnika koji je odalamio po općepoznatoj pasivnosti većine građana pa kazao: "Da su se kandidirali i da su se htjeli boriti, pa valjda bi bili i izabrani, a meni to nije bitno koliko mi je bitno hoću li na koncu vidjeti da je cilj te borbe bio otimanje za rad na opću dobrobit".

Izvan svih kategorija ostala je najveća mjesna zajednica, tj. gradska u Varešu.

Oko nje se nitko nije jagmio, što je neobjašnjiv fenomen druge vrste. To posvemašnje apstiniranje od rada koji bi, ne daj Bože, mogao biti na korist cijeloj zajednici, uvuklo se čak i stubišta zgrada gdje se šaka stanara ne može složiti između sebe. To nije moguće drugačije objasniti osim onom bosanskom logikom o komšijinoj kravi: ma nek nije cijeloj zgradi okrečeno zbog moje opstrukcije, pa nek nije ni meni. Dakle, u izvješću općinske komisije što ga je dostavila Vijeću navodi se da izbore za područje gradske MZ nije bilo moguće provesti ni iz tri pokušaja, jer na zakazanim zborovima građana nije bilo kvoruma. Na koncu je Vijeće dalo ovlast općinskom načelniku da imenuje povjerenstvo i povjerenika do izbora Savjeta, što će otprilike biti neka vrsta visokog predstavnika u MZ Vareš. "Komisija je mišljenja", stoji u njezinu zaključku, "da će se na ovaj način kod građana razviti svijest o značaju i važnosti mjesne zajednice, te da će građani nakon izvjesnog perioda iskoristiti svoje pravo da samostalno izaberu organe mjesne zajednice". Ima nešto milo u ovoj završnoj rečenici, punoj utopije, ali u današnjem Varešu to vodu ne pije.

M.M.

www.fondacija.vares.info BROJ 270

5

IPAK SE VRATIH U SVOJ RODNI GRAD

J

ednom davno, ima tome..., na jednoj od granica preko kojih se iz Dubrovnika odlazi u svijet, iz grada koji je možda najljepši na svijetu, ali je zbog svih tih granica nešto kao "zatvor otvorenog tipa", prostor u kojem se možeš kretati, ali van njega, van tih "granica" teško se izlazi, zaustavi me i "legitimira", kako to već treba, granični policajac.

I kad je pregledao sve te moje dokumente, pita me: "Otkud Hercegovac rođen u Varešu?". Stadoh na tren, pomislih pojasniti, al' slutim u dugo će, te samo rekoh: "Duga priča!", te valjda i njemu bî jasno. I pusti me, preko grane, dalje u svijet. A ja shvatih da kad god sam u životu pokazao nekome moju osobnu, u njoj piše kako sam rođen u Varešu, u srcu Bosne. Zauvijek je to zapisano i to je moj rodni grad, iako sam u njemu živio tek 40 dana od dana rođenja. I nikad više ni minute. U svih ovih mojih 55 godina. Duga je to priča, u dugo će.

Valjda iz tog razloga, kad god bih vidio da se negdje piše ili da se negdje spominje Vareš, zastao bih na tren. I čitao, slušao.

Ponešto o tom mom rodnom gradu. Koji je nekako svih ovih 55 godina bio negdje tamo, pa i daleko, u srcu Bosne, na kraju svih putova. Bar su mi tako govorili pokojni otac i majka, koja me u tom Varešu rodila. I iz njega odnijeli nakon samo mjesec i kusur dana. Pričali su njih dvoje meni puno toga lijepog o Varešu, o Zvijezdi i izletima, šumama i planinama, ljudima dobre duše i otvorena srca, ali putovi života do moga rodnog grada u srcu Bosne nikad me nisu odveli. Družio sam se i poznajem mnoge Varešake koje sretoh u ovom životu, pričali su mi o mom rodnom gradu, a ja ih slušao širom otvorenih očiju, iako pojma o tome o čemu mi pričaju imao nisam. Zvali smo se "zemljacima", iako me i te kako odavno u Varešu nije bilo, zvali me da idem s njima u svoj rodni grad, nije da se nije htjelo i željelo, pa i planiralo, al' nikad vremena ne nađoh i ne odoh u ovih 55 godina do moga rodnog grada. Do neki dan...

Zazvoni mobitel, neki ugodan glas s druge strane, predstavi se: "Stjepan Šimić Pepi, drago mi je...", kažem mu kako je i meni drago, onako... pristojno, a on onda reče: "Zovem iz Vareša..." i ja zastadoh.

Pepi je prvi čovjek koji me u mojih 55 godina zvao iz moga rodnog grada. I tako krene priča. Kaže mi Pepi kako oni imaju neku likovnu koloniju, u nekom malom mjestu koje se zove Borovica, "tu odmah

Dubrovčani u bosanskim brdima

Da me mine želja stara...

Piše Boris Njavro pored Vareša", kako su mu rekli za me i kako je vidio da sam se rodio u Varešu. I pita me Pepi hoću li doći, pitam ga kad je to, on će tad i tad, i kažem mu: "Ajd, čujemo se za dan, dva...". Naravno da sam za koji dan krenuo, preko svih granica koje odvajaju Dubrovnik, grad u kojem živim od malena, put moga rodnog grada iz kojeg sam otišao tako malen sa četrdeset dana života. U tih nekoliko dana pripreme jedna draga Vareška me učila kako se izgovara Borovica i gdje je to, te spominjala sve te okolne planine i šume o kojima sam tako malo znao. Do Vareša su sa mnom na put krenula i dva sjajna dubrovačka slikara, Mišo Baričević i Joško Škerlj, koji je već bio na prvoj likovnoj koloniji u Borovici, dvije godine ranije.

Neka sumorna kiša pratila nas je već od Breze, a čekao nas je put na kraj svijeta, do Vareša. Nakon toliko godina kroz moj rodni grad. Naravno, baš ništa nije ostalo u sjećanju, možda od raznih "bavarića" i kapica na glavi kao beba ništa nisam ni mogao vidjeti kad su me iz njega odveli.

Prvo Vareš Majdan, tu smo živjeli, zovem majku i pitam: "Gdje?", kaže mi, koliko se sjeća i ona, u nekoj maloj zgradi preko puta pruge. Vidim i bolnicu, imamo fotografiju doma, otac je snimio, na njoj se vidi gornji kat, zadnji prozor prema jugu, majka me drži u naručju i maše ocu.

Imamo doma, čuvamo je kao kućno blago od kad smo otišli iz Vareša, staru monografiju, a na jednoj od fotografija je i zgrada bolnice, otac je nekad davno olovkom za sva vremena zaokružio prozor s kojeg smo mu mahali, majka i ja. Sedam dana smo bili u bolnici, tu, u toj sobi na gornjem

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ

6

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI BROJ 270

katu. Dakle, kad se i to odbije, u Varešu sam živio 33 dana.

Prolazimo kroz Majdan, žurimo do Borovice, ljudi nas čekaju. Oko nas prazne rudarske hale i napušteni pogoni. Kao nakon kataklizme. Pa kroz Vareš. Žurimo, a stao bih, bar na tren, iako ni sam ne znam ni gdje, ni kako. Jer, zapravo prvi put sam u svom rodnom gradu i o njemu ne znam ništa. Tražimo odvajanje za Borovicu, naučio sam naglasak, te krenemo u vareška brda i šume: idealna za izgubiti se. Pa smo se i izgubili. Zovemo Pepija, on kaže: "Ma tu ste, nema još puno..." i mi idemo i idemo, nema kraja. Lijepo je prolaziti kroz sve te šume koje vode gore u nebo, ka zvijezdama koje se pomalo vide kroz granje, ali strah i nesigurnost ulazi u nas i ne bismo još do neba. I opet zovemo Pepija i on opet "Tu ste..." i konačno smo tu, pored crkve u Borovici. Dočekuje nas Nikola Šimić, tu je i sin mu Mihael, pa Slavenko, a tu je i vlč. Ivan Butum, tu su još neki dragi ljudi: Mato, Grga..., tu su i slikari, rade svoje crteže, kolonija već uveliko počela, a tu je i teta Ana, kuha nam kavu, priprema nam jelo. Dolazi i Pepi, upoznajem ga konačno nakon toliko razgovora preko mobitela. Sve dragi ljudi široke duše oko nas. Zaboravili smo strah od visine onih krošnji koje vode u nebo. A tu, s Borovice, svijet je na dlanu, sve tamo daleko, kuda ide pogled, ma i dalje, ma i šire. U beskonačnost, u neku nebesku pučinu.

Treća po redu međunarodna likovna i po pratećem programu svakako raznolika kulturno-zabavna kolonija "Umjetnost u šumi zaboravljenog kraljevstva", s velikim brojem sudionika i umjetnika, održana je od 2. do 4. lipnja u maloj župi Borovica, uz dodatak Gornja i Donja, u

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 LIPANJ 2017.

prelijepom i – po viđenom – bajkovitom i nadnaravnom planinsko-šumovitom kraju u samom srcu Bosne. Kažu nam domaćini kako treba žuriti, ide se na Bobovac, al' pogled ide preko Borovice.

Red obnovljenih, ali i još veći red porušenih kuća. Crkva je obnovljena, ispred nje križ s imenima stradalih, kao podsjetnik. Iza župne kuće ostaci su nekadašnje crkve, kao spomen na ratno ludilo koje 1993. učiniše pripadnici Armije BiH iz Kaknja i Zenice, o čemu se izvan ovog kraja malo zna. I ne tako davne 1991. u ovoj župi živjelo je gotovo 1.500 ljudi, danas ih je tek oko pedesetak. Ali obnavlja se Borovica iz nekog inata, iz pepela u neki novi život, pun radosti na licima to malo njenih mještana. Žurimo na Bobovac. Kraljevski grad.

Parking, pa na noge, a onda, pred nama se ukazao Bobovac. Drugima već iz navike, meni prvi put u životu. Svi se slikaju, snimaju, ponajviše sve to ostavlja za vječnost svojim foto aparatom sjajni fotograf, urednik i novinar mjesečnika "Bobovac" i kroničar ovoga kraja Mladenko Marijanović. Samo ja mirno stojim i šutim. Kao da mi nije do sadašnjeg trena, neki trnci me prolaze i vode u neka davna vremena. Tu na vrhu svijeta, s pogledom u beskonačnost, spoj zemlje i neba, puna zvijezda koje kao da možeš dotaknuti, onako lagano, sebi za dušu. Mitsko mjesto okruženo planinama koje se zovu po bogovima staroslavenske mitologije. Perun je najveći vrh, što mi pojašnjava sjajan poznavatelj tih priča Toni Petković. A onda je na toj

poljani pred Bobovcem zapjevao nevjerojatan zbor "Art Vivo" iz Sarajeva; "od Bacha do sevdaha" reče moj dobri Mišo Baričević, a mi smo svi šutjeli. Pa mi Pepi reče: "De i ti nešto reci, neku pjesmu, nešto...", a ja mu rekoh tek kako ovdje pjesma nije potrebna, jer sve oko nas je pjesma, i ovaj zbor i taj mitski Bobovac i ta tišina kojoj kraja nema. I zašutjeh, jer tako je najbolje – rekoše mi trnci koji su i dalje prolazili kroz mene. Te večeri, iako umorni od puta, opustili smo se na taraci gostinske nadstrešnice pored Bobovca, upoznasmo tu i načelnika općine Vareš, sjajnog domaćina koji je zapravo sve to vrijeme bio s nama, dobroćudna, draga, iskrena i jednostavna čovjeka Zdravka Maroševića, te se radovasmo životu uz pjesmu veselih sarajevskih zboraša i sjajne ćevape koje su nam stano donosili domaćini i "šef sale" poletni Mihael Šimić.

Događaj nedjelje bila je sveta misa u crkvi na Borovici. I iznova zbor "Art Vivo" s nevjerojatno otpjevanim crkvenim pjesmama, zatim predivna i pametna propovijed mladog župnika Ivana Butuma, a iza mise izvrsni mladi tamburaši okupljeni u Varešu i okolnim mjestima i još među njima, sada kao gitarist, naš miljenik, veseli Mihael. To je bio i zadnji dan kolonije. Likovnjaci su svoje slike odnijeli u završno mjesto okupljanja, na zajedničku izložbu u "Jazz klub" u Vareš. A tamo smo pošli i mi. Našim dolaskom počela je i kiša, dovoljan razlog za krenuti u đir, lagano i sâm, kroz moj rodni grad, o kojem pojma nemam, nakon 55 godina.

Na Bobovcu, Boris Njavro

AMI

TR

LIPANJ 2017.

BROJ 270

A kako još od malih godina živim u Dubrovniku, koji je nekad bio jako vezan za Vareš, ponešto sam i čuo o svom rodnom gradu, koji se razvijao i bio središnji rudnik za mnoge države i kraljevstva kojima je pripadao. Još u 13. stoljeću do njega dolaze Dubrovčani, otkrivaju sve te rude, otvaraju rudnike, naseljavaju ga i počinju proizvodnju i trgovinu, na čemu zarađuju velike novce. Dubrovačka Republika stoljećima je bila vlasnik nekoliko rudnika u Varešu, ali i u obližnjem Olovu i Ilijašu, te je izgradila i novi grad, odavno već razrušen Stari grad Dubrovnik ili Dobovnik, od Vareša udaljen tek 20-ak kilometara.

Dakle, kroz stoljeća Dubrovnik i Vareš su bili jako povezani, te veliki broj današnjih Dubrovčana vuče porijeklo iz Vareša. A kažu mi kako ćete i danas u Varešu pronaći dubrovačka prezimena i običaje.

Iz svih tih razloga, zaista je i bilo vrijeme prošetati se svojim rodnim gradom.

Uz rijeku Stavnju, preko svih tih malih mostova, kroz Put mira pored crkve svetog Mihovila, pored pravoslavne crkve i džamije, uz sve te stare, na žalost devastirane i napuštene male kuće iz nekih davnih vremena, pa u krug, drugom stranom, cestom kojom smo prošli dan prije na putu za Borovicu, što konačno i shvaćam, uz onu malu prelijepu staru crkvicu o kojoj sam puno čuo i čitao, a sad je konačno i vidio. Te uz kišu i zvuk rijeke, po kojoj lagano plivaju neke lijepe patke, napravim svoj prvi đir u svom rodnom gradu, i vratih se u "Jazz klub" u kojem su već svirali sjajni rokeri "Taxi band", neke stare pjesme uz koje smo odrasli.

A ujutro smo se probudili. Kao iz neke bajke. Zadnji dan, treba ići doma. Iz svog rodnog grada u grad u kom živim. Sve viđeno je neprocjenjivo. Bajkovito i nezaboravno. I zaista, svima koje na tom putu doma, a i tamo, u gradu u kojem živim, Dubrovniku, reći ću – ako tražite odmor za dušu, dodir samog čistog neba i zvijezda, taj osjećaj nebeske beskrajne pučine, ako ste željni čistog zraka i prirodne vode, onda ćete sve to pronaći u ovim vareškim i borovičkim brdima i šumama, u tom planinskom lancu koji okružuje mitski srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac.

Zbog svega toga se isplati krenuti na ovaj put u srce Bosne i osjetiti svu tu ljepotu prirode i zaboravljenih kraljevskih šuma.

Kao što sam evo i ja konačno krenuo, nakon 55 godina od rođenja "da me mine želja stara", i ipak se vratio, bar na koji dan, u svoj rodni grad.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 7

PROMOCIJE

Kristić, Vranješ, Ivanković, Popov Momčinović i Abazović

Prilog religijskoj autentičnosti Sarajevske nakladničke kuće "Synopsis" i "Art Rabic", te udruga "KulturANTI", udružili su snage i u Centru za kulturu Sarajevo 29. svibnja 2017. godine upriličili promociju dviju knjiga teologa Alena Kristića. Riječ je o djelima "Tiranija religijskog" i "Prognani u zaborav". Budući da smo već objavili prikaze istih u izdanjima "Bobovca" broj 239 i 261, iz kuta Željka Ivankovića, ovoga puta donosimo cjelovit i vrlo neposredan govor Hrvoja Vranješa o ovim knjigama, kao i dva fragmenta iz obraćanja drugih promotora. Kristiću je, snagom i širinom rečenih knjiga, uspjelo za promotorskim stolom okupiti jednako široko, šaroliko i nadasve ugledno društvo.

Hrvoje Vranješ

M

oram priznati da sam imao određenih nedoumica oko toga kako ću nastupiti nakon što sam prihvatio Alenov poziv da danas ovdje govorim povodom predstavljanja njegovih knjiga "Tiranija religijskog" i "Prognani u zaborav". Naime, našao sam se u nezgodnoj i, kažem to bez imalo pretjerivanja, mučnoj situaciji da moram izabrati poziciju, odnosno gledište s kojeg ću govoriti. Budem li govorio kao neutralni promatrač, a mislim da to mogu jedino ako preuzmem ateističko gledište na fenomen religije i ideju Boga, tada mi ove knjige, između ostaloga, daju pregršt materijala da se zaista utvrdim u svome mišljenju da je religija, a stoga i Bog, najopasnija ljudska ideja. Sa strašnim i nepredvidivim posljedicama i za pojedinca i za društvo. Ali ta pozicija, osim u poeziji, nije moja pozicija, jer ja, naime, nisam nevjernik.

Zauzmem li pak vjernički stav, već i same naslove knjiga mogao bih doživjeti kao određeni napad na sebe i kao neistinu u odnosu na drugu stranu medalje na kojoj piše da je Bog, a onda ponekad, rijetko, ali ipak i religija, najveličanstvenija stvarnost, najsnažnija mogućnost da u vremenu i prostoru nadiđemo svoje negativnosti i dostignemo, ili kao što bi to Meša Selimović rekao, osvojimo ljudskost.

Posljedice ovoga stava za mene su isto tako nesagledive jer ja nisam siguran da sam vjernik.

Karl Popper tvrdi da "teologija proistječe iz pomanjkanja vjere". To pomanjkanje vjere moja je pozicija, moja sasvim osobna realnost, stanje stvari.

Ali manjak vjere za teologa nije nužno loša stvar.

Da, opasan je takav teolog, i za sebe i za društvo, ali samo ukoliko njegova teo-

logija postane lakomislena, lepršava i mekana, ako zaboravi da je govoriti o Bogu teško, i osobito ako nije svjestan svoje slabe, male vjere. U protivnom, u boljem slučaju, od njegovog manjka vjere prelit će se nešto i na mrtvu religiju i na okoštalo društvo.

Stajati pred Bogom i biti male vjere ne znači kalkulirati i birati iz religioznog iskustva određene zajednice samo ono što odgovara vlastitom biću i kontekstu.

Stati pred Boga u društvu kakvo je naše nije radosno klicanje zbog susreta s njim, stati pred Boga znači duboko u nama, u srcu društva i religije, otkriti laž koja je stala na mjesto Boga. To je za mene ono iskustvo straha Božjega. Naravno, negativno kazano.

Pa čak ako i ne znamo tko je Bog, ako i ne vjerujemo poput kršćana da se on objavio u osobi Isusa Krista, da je govorio prije toga po prorocima, da je duboko upleten u priču koja se zove povijest ljudskoga roda, kažem, ako i ne vjerujemo da ga je moguće susresti u drugim ljudima, drugim religijama, u "pobratimstvu lica u svemiru", i tada, morali bismo uložiti izniman trud, sav kritički aparat, proročki se uplesti i otkriti tko Bog nije i što vjera u Boga nikako ne smije značiti.

O mojoj najvećoj životnoj fascinaciji, o Bogu, teško mi je govoriti. Bojim se da ga ne zloupotrijebim. Možda to već i sada, ovdje, činim. Jer je začuđujuće lako falsificirati vjeru. Vidjet ćete to pročitate li "Tiraniju religijskoga".

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVADBENI BUKETI 061/ 753-522 LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE 061/ 783-326 POGREBNI VIJENCI

8

BROJ 270

LIPANJ 2017.

Moja vjera nipošto nije manjkava zato što sam uvjeren da Bog nije protiv čovjeka, protiv ljudi, osobito protiv drugih kojima organizirana religija prijeti sada nasreću samo vječnim kaznama, mada bi to opet činila i svim zemaljskim sredstvima dokidanja samo kada bi joj se dala prilika.

Nadalje, moja vjera nije manjkava zato što je odbijam svesti na etničku pripadnost, na političku stranku, na vjernost vođi.

Moja vjera nije manjkava zbog mojih sumnji, zbog promašaja u ljubavi, zbog lutanja zamkama grijeha, zbog straha od gladi i smrti.

Moja vjera nije manjkava ni zbog gubitničke pozicije odbijanja moći i nasilja.

Moja vjera naprosto je manjkava jer je ljudska. I jer dajem Bogu šansu da u meni preživi. Naravno, kroz druge i drugačije.

Nekada su ti drugi čak i vjernici.

Duboko sam uvjeren da je Bog najveća ljudska čežnja, najplemenitija istina ljudskog srca, pa čak i ako je on samo fantazija. Ali bojim se da organizirana religija ne pomaže mnogo ljudima da do te istine dođu.

Ove dvije knjige, budući da s Alenom dijelim ponešto od, uvjetno kazano, franjevačkog odgoja, duha i tradicije boljeg dijela provincije Bosne Srebrene, čitao sam vrlo selektivno, kao da već znam u kojem smjeru idu njegove misli. Zahvalan sam mu osobito za tekstove o Oscaru Romeru, Dietrichu Bonhoefferu, Konradu

Na našim prostorima, posebno u BiH, pitanje zaborava, pitanje pamćenja i suočavanja s prošlošću je danas možda najvažnije društveno-političko pitanje pa se stalno nalazimo u situaciji da se, kako bi se to reklo, prošlost i sadašnjost svađaju, a u tom slučaju naša budućnost strada. Da ne bi bilo da je to samo element konfliktnosti, knjiga "Prognani u zaborav" navodi nas da pokušamo promišljati jednu potpuno drugačiju stranu pamćenja i sjećanja. Autor u njoj pokušava da na imaginativan način pozitivno reinterpretira tradiciju naročito organiziranih religija prisutnih i u BiH, i u širem, svjetskom kontekstu. To na našim prostorima nije čest slučaj, odnosno gotovo da se ne događa nikako i u tom smislu ova knjiga je novum i, rekao bih, sama po sebi incident. (prof. dr. Dino Abazović) Adenaueru, Thomasu Mertonu, don Branku Sbutegi. Vrlo je teško danas na autentičan način govoriti o pozitivnom potencijalu religioznoga, a u isto vrijeme ne zatvarati oči pred tendencijom religije da za kompleksne fenomene ljudskoga života ponudi jeftina rješenja. Brojne osobe koje su našle svoje mjesto u "Prognanima u zaborav" primjeri su kako se može vjerovati i biti odgovoran za društvo, vjerovati i sumnjati, vjerovati i biti pošten političar, vjerovati i mijenjati svijet nabolje.

Ono što me raduje kod čitanja skupljenih tekstova u "Prognanima u zaborav" jest velika raznolikost imena, iskustava, tradicija i kultura koje su našem prosječnom vjerniku, koji nažalost vrlo malo ili ništa ne čita, slabo ili nikako poznate.

Volim se tješiti da bi stvari u našoj zemlji

U knjizi "Tiranija religijskog" demaskira se da je ono što imamo na delu zapravo arentovski banalitet zla koji se manifestuje ujedno i kao verska banalnost, ali i kao tiranija religijskog. Jer, "za religijske fundamentaliste i Bog postaje suvišan" (43). Bitno je samo održati stalnu razmenu religijskih i političkih "dobara" u svrhu gradnji utvrda, podela, održavanja sukoba, suspenzije kritičke svesti. Za to se koriste, kako autor navodi, različite metode i fenomeni. Glavna metoda je nastavak rata drugim sredstvima kroz bezosećajnost i isprazan teološki (novo)govor prema drugima i drugačijima, i raznim oblicima "tihe revolucije" kao što je npr. uvođenje konfesionalne veronauke u javne škole i način na koji je taj posao "obavljen" (54). (doc. dr. Zlatiborka Popov Momčinović)

bile drugačije kada bi ljudi samo malo više čitali.

Kažem: tješim se, jer želim vjerovati u pozitivni potencijal religije, kao i u snagu knjige. Jer želim doživjeti Boga koji oslobađa čovjeka, koji ga razumije jer i sam zna što znači biti čovjek, i koji mu dopušta da raste. Štošta sam do sada pokušao iznijeti nekako između redaka, indirektno, s jedne strane da ne kradem misli i rečenice iz Alenovih knjiga, a s druge da moj govor ne zvuči kao propovijed. Međutim, osjećam obvezu da nekoliko stvari kažem nedvosmisleno i koliko je to moguće otvoreno: bog koji služi za bildanje nacionalnog identiteta lažni je bog, bog koji služi kao pokriće za pljačku vlastitoga naroda lažni je bog, bog nadzornik i policajac ljudskih duša lažni je bog, stranački bog lažni je bog, nasilni bog lažni je bog.

Moj Bog ne boji se muslimana i Srba, pa kako bi kad je i njihov Bog. Moj Bog govori kroz pjesme Marka Vešovića, Envera Kazaza i Feride Duraković. U njima on tuguje i plače, buni se protiv nepravde i smije se pobožnima. Moj Bog druguje s odbačenima i nevjernima, moj Bog podržava pedere i lezbijke jer i on je, kažu, ljubav.

Volio bih i nadam se da takvoga Boga nisam izmislio. Čitanje ovih knjiga, osobito knjige "Prognani u zaborav", utvrđuje me u toj nadi.

Nova pjesnička knjiga Željka Ivankovića Tri godine nakon posljednje pjesničke knjige Sablazan jezika, objavljene u Zagrebu 2014., sarajevska Dobra knjiga objavila je ovih dana novu pjesničku knjigu Željka Ivankovića Melankolija modela, koja, podijeljena u pet ciklusa, donosi 65 pjesama.

Trgovinska radnja

N na

Vareš

školski pribor • udžbenici • knjige • uredski materijal • suveniri ul. Čaršija bb darovni program • čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179

LIPANJ 2017.

BROJ 270

9

PUTOPIS

Svetoj zemlji u po'ođane (VII) CRKVA DOMINUS FLEVIT Franjevačka crkva Gospodinova plača sagrađena je otprilike tridesetih godina prošlog stoljeća umnom snagom i snovima graditelja Barluzzia, na mjestu ostataka crkve iz petog stoljeća po Kristu.

U skorašnje vrijeme nađeni su ovdje krnjotci nekropola – podzemnih rimskobizantskih grobova. Ima grobova iz prvog stoljeća kršćanstva s natpisima na grčkom, aramejskom i hebrejskom jeziku. Na njima se može raspoznati aramejsko slovo Tau – kršćanski biljeg križa. Ovdje su, dakle, pokopani i Židovi koji su bili kršćani.

Polukružni prostor, smješten iznad oltara, čije staklo okiva željezni đerđef, pruža jasan vešplavan i izabran pogled na Jeruzalem i brdo hrama. Crkva je ovako imentovana i kao sjećanje na Kristove suze nad gradom kojega čeka kob. Evanđelist Luka (19,44) ovako bilježi: "Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati ni kamen na kamenu jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi."

CRKVA PATER NOSTER Crkva Očenaša na mjestu je stare bazilike Eleona sagrađene na čast svete Helene, majke cara Konstantina. Bila je to zaista bazilika iz IV. stoljeća po Kristu, što kazuju znalački otkopani ulomci i stupovi bazilike gdje su stajale tri lađe i apsida.

S nutarnje strane današnje Crkve Očenaša sazidan je dojmljiv, uvijek na promaji i ženski elegantan, klaustar sestara karmelićanki. Obložen je s 44 ploče, od najfinije fajansne gline, što se cakle profinjeno ukrašenim viticama cvijeća i lišća, a na svakoj je molitva na isto toliko jezika. "A, vi, kad molite" (nek baš ne ori i ne bode u oči) "molite ovako: Oče naš..."

RUSKI ZVONIK Jedna pojedinost, romantičan detalj koji ne sramoti pogled na Maslinsku goru je Ruski zvonik. Njegovo vretenasto tijelo i tanak vršak pripadaju ruskom – a nekoć u VI. stoljeću možda armenskom – manastiru. Izdaleka, ovaj tanjušni vršak, kad na njega legne sunce, samo je iglica inja.

U unutrašnjosti jedna je prostorija preinačena u muzej da bi očuvala nestvarno lijep popločan mozaik s natpisima na aramejskom jeziku.

Piše Ivana M. Slugić

Ruska crkva

CRKVA SVETE MARIJE MAGDALENE Uniđite sa mnom i pokušajte razumjeti ovu Rusku pravoslavnu crkvu s lukoviča-tim kupolama. Jednu takvu lukovicu ima naša mala vareška pravoslavna crkva – Pokrova Presvete Bogorodice, u kojoj su pjevale Jevrosima Jojić, Kamenkovica, Anđa Gošić, Živanovica.

Ruska pravoslavna crkva Svete Marije Magdalene znamenita je sa svoje upravo ruske ili moskovske arhitekture. Što to znači?

Najraniji oblik crkve i Zapada i Istoka je bizantska (kraljevska dvorana) sa srednjim povišenim i s dva ili više nižih bočnih brodova, apsidom i trijemom. Već zarana na Zapadu (Rim) između apside i uzdužnih brodova (mjesta za vjernike) stavljen je poprečni brod, a na Istoku, u Maloj Aziji, povišeni su bočni brodovi emporama (galerija, kor) i pojavljuju se prvi tornjevi odijeljeni ili u vezi s crkvom, za smještaj zvona. Kanon sakralne bizantske arhitekture je crkva Svete Mudrosti ili danas Aja Sofija.

Propašću Bizanta mijenja se crkvena arhitektura i nastaje ruski ili moskovski

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

tip crkve s četverokutnim tlocrtom u koji je redovito upisan krst. Nastaju crkve s jednom kupolom na izduženom tamburu, a to je podzida kupole kružnog polucilindričnog ili višekutnog oblika koja nosi kupolu. Kupole s vremenom, a pod utjecajem azijskog istoka, poprimaju oblik lukovice, što će ostati zlamenjem ruske crkvene arhitekture.

Ruska crkva Svete Marije Magdalene je građevinski rad prvog reda; pristaje padini Svete gore i svojom, iako moćnom ljepotom ne remeti onu starinsku: "ne uznesi se, ne ponesi se."

Sazdana od jeruzalemskog kamena s nijansama pustinje svoj vanjski izgled obogaćuje raščlanjenjem zidnih ploha lezenama. Što su lezene? Zamislite jednu staru Varešku koja od kamena, a on je tanak k'o konac broj 90, hekla tanke nježne nabore da istaknu ljepotu i nadodaju čvrstine.

K'o u svatovima, ova vas crkva zasipa reljefnim ukrasima, trijemima, galerijama. Posebna dekoracijska latica je kokošnik, polukružni nazubljeni fronton kojim se umivaju zidovi i tamburi.

Sedam kupola, sedam zlatnih lukovica, istegnutih do križa kojim završavaju, zapadnu nizbrdicu Svete gore škrope čistom ljudskom kulturom.

Ustanovljena je 1885. godine od cara Aleksandra III., koji je na ovaj način obnovio sjećanje na svoju majku Mariju Aleksandrovnu.

Unutrašnjost okuplja veliki broj slika, uzbuđujućih ikona, a sjetom i tjeskobom ispunjava grob Elizabete Feodorovne, princeze, umorene u Lenjinovoj revoluciji '917. Ponutricu pravoslavnih crkava krasi ikonostas – mjesto iskićeno ikonama što odvaja vjernike od oltara. Vjernici za vrijeme svete liturgije stoje jer nema klupa.

Crkva pripada carigradskom tipu svete liturgije, a to znači tri obrasca za različite dane kroz godinu: Liturgija svetih Vasilija i Jovana Zlatoustog i Liturgija preosvećenih darova. Carigradska liturgija se služi na grčkom, armenskom, sirskom, arapskom, staroslavenskom, rumunjskom.

Zvonik je otvoren i stoji postrance crkvi. Zvono i njegova zelenkasta boja od bakarnog oksida vidljiva je odsvakle. Kuca tonom kojim nepogrešivo ulazi u intonaciju svih jeruzalemskih zvona. Okrenem se i sačuvam u oku ikonu po kojoj trusi sitasta svjetlost kandila i odem od sebe. (nastavit će se)

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

10

BROJ 270

LIPANJ 2017.

IZME\U OSTALOG

D

ana 24. svibnja 2017. u kući časnih sestara franjevki u Varešu održan je ogledni sat iz glazbene radionice koju vodi s. Ružica Marijić. Ogledni, ili kako se još naziva interni sat je redovna i obvezna praksa škola za osnovno i srednje glazbeno obrazovanje, a podrazumijeva javni nastup učenika sa svrhom da pokažu što su tijekom godine naučili i da ih se psihološki priprema za nastupanje pred širim auditorijem.

Nastupila su ukupno 23 polaznika različitih uzrasta, od prvog do završnog razreda osnovne škole. Program se sastojao od edukacijskih vježbi (etida) do djela izuzetne umjetničke vrijednosti u rasponu od baroka do romantizma (G. F. Händel, R. Schumann, A. Dvořak). Koncert je započeo temom iz drugog stavka (Largo) čuvene Dvořakove simfonije "Iz Novoga

Mladi glazbeni talenti svijeta", jednog od najljepših i najpopularnijih djela ne samo kasnog romantizma, nego u simfonijskoj literaturi uopće.

Nastupili su polaznici klavira, gitare i udaračke/ritmičke sekcije (bongosi, doboši itd.). Svi mladi glazbenici su zaslužili pohvale jer su pokazali rezultate svog marljivog vježbanja, što je urodilo jednim sigurnim i solidnim nastupom.

Najzahtjevnija djela su izveli Lana Marijanović ("From The New World"), Marko Marijanović (klavirska minijatura "Divlji jahač " R. Schumanna) i Vanja Anđić ("Sarabande" G. F. Händla). Lana Marijanović je osim komornog imala i solistički nastup. Efektnu "Slavonsku igru" je

Pisma čitatelja

izvela u briljantnom scherzo duhu, virtuoznošću možda i neprimjerenom njenom uzrastu, a posebne simpatije je plijenila njena lakoća izvođenja i spontana samouvjerenost, bez i najmanjeg traga treme koja je česta pratilja svih javnih nastupa.

Naravno, i sve pohvale s. Ružici Marijić, voditeljici radionice, koja u svemu što radi "izgara" do posljednjeg atoma snage ne štedeći sebe ni svoju ogromnu energiju za glazbeni razvoj župne zajednice.

Jednako tako sve pohvale voditelju ritmičke sekcije gosp. Toniju Pešikanu za izuzetnu pripremljenost ove sekcije, koja je efektnim nastupom završila ovaj mali koncert. Ž. S.

IN MEMORIAM

Iznenada i u kratkom vremenu ugasi se moja zvijezda vodilja, ugasi se život mog voljenog supruga, oca, druga, prijatelja, moje velike ljubavi. Njegovom smrću izgubila sam tlo pod nogama jer je bio moj putokaz i oslonac u životu. Toliko toga vezivalo me je s mojim dragim Željkom – Mikijem, kako sam ga zvala od milja – i u mnogome smo srasli za ovih pedesetak godina našeg poznanstva i zajedničkog života. Otrgnut je od mene iznenada i otkinut je dio mog vlastitog srca, odsječen dio mog tijela. Bolno je saznanje da ne mogu više gledati njegove plave oči, razgovarati, zagrliti ga, osjetiti njegov dodir, piti jutarnju kavu. Neće se više nikada pojaviti kada sam usamljena. Prazan je krevet i soba u kojoj je prebivao. Njegovim gubitkom pala sam u duboku potištenost uz more suza.

U ovim danima žalovanja miješaju mi se osjećaji srdžbe i bijesa.

Zašto me je napustio? Znao je kako mi je teško samoj kroz život, jer je ponekad govorio: "Ako umrem prije tebe, bit ćeš mi briga i u grobu". Toliko sam ga još trebala. Cijelo vrijeme poslije njegove smrti osjećam da bi i danas bio sa mnom da su ga iz Hitne službe uputili te subotnje večeri u Sarajevo u bolnicu. Zar je moguće da se i u takvom slučaju, kad je riječ o minutama i što bržoj intervenciji na klinici za srčane bolesnike, odobrenje od komisije stavlja ispred života!? Ovo pišem kao primjedbu sistemu, jer ima i drugih građana Vareša koji su naišli na slične probleme, ali se nisu o njima oglasili.

Moj Željko je stigao u Zenicu s jako probadajućom boli u grudnom košu. Bio je svjestan u vremenu i prostoru, što piše i u smrtnom listu. I poslije prve reanimacije bio je svjestan, odgovarao na pitanja.

Nažalost, poslije je nastupila ventrikularna fibrilacija. Druga reanimacija bila je bez kliničkog odgovora. Vrijeme dolaska u naš Dom zdravlja u 20.30 i vrijeme smrti u 01.37 daju naslutiti da mu se u sarajevskoj klinici moglo pomoći da ostane živ, uz intervenciju više liječnika. Nažalost, u Zenici je bio samo dežurni liječnik.

Rastanak od moga voljenog proživljavam u neprolaznoj boli i nadi da ću ga kod dragog Boga na nebu ponovo vidjeti. Čuvali te anđeli nebeski do mog dolaska.

Ožalošćena supruga Vesna Vukančić

BRANO DUSPER (13.VI.2015. – 13.VI.2017.)

Kad na mlado poljsko cv'jeće Biser niže ponoć nijema, Kroz grudi mi želja l'jeće: "Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade I duša se miru sprema, Kroz srce se glasak krade: "Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi U trepetu od alema, I tad duša pjesmu budi: "Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće I kad tuga uzdah sprema, Moja ljubav pjesmu kreće: "Što te nema, što te nema?..."

(A. Šantić, 1897.)

Bruno i Boris

MLADENKA DRMEŠIĆ PETKOVIĆ (1946. – 2017.)

Posljednji pozdrav od radnih kolegica: Draženke Jarčević, Mirjane Šimunović Trutina, Kornelije Gavran, Branke Josipović, Marije Gogić i Marte Varešković

OGLAS Prodaje se dvosoban stan u Varešu, 62,5 m², u ulici Put mira, 0-6 (iznad "Izvornog vareškog").

Informacije na telefon: +387 (0)63 32 76 13.

LIPANJ 2017.

BROJ 270

11

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 10. svibnja 2017. u 60. godini života preminula je naša draga

Dana 21. svibnja u 95. godini života preminula je naša draga

VESNA ANTUNOVIĆ

ANTONIJA FILIPOVIĆ rođ. Matičević

(1957. – 2017.)

Uvijek će biti dio naših najljepših uspomena.

Počivala u miru Božjem!

(1923. – 2017.)

Sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivala u miru Božjem!

Ožalošćeni: suprug Stijepo, sin Mario, kćerka Sanja, majka Kata, nevjesta Sanja, zet Sanel, unučad Filip, Teo i Marta, braća i sestra s obiteljima, te ostala rodbina

Sin Filip-Tihomir, kćerke Mirjana, Marijana i Dubravka, unučad Ivana, Martina, Igor, Lea, Andrej, Karla i Fran, nevjesta Silva, zetovi Petar Penava i Dragan Schwarz

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

FRANJO RAJIĆ (2012. – 2017.)

"Rasli smo u korijenu, ne u granama.

Ne previsoko, da bi sunca bilo za sve.

Ali duboko, da bi nam niti života bile jake."

Tvoja sestra Jelena

JANJA POGARČIĆ rođ. Pavić (1963. – 2017.)

Prijateljice moja, sve što sam danas – dugujem Tebi. Bila si sve što čovjek može poželjeti, moja mirna luka, najveći oslonac i najveći vjetar u leđa. Zahvalna sam ti na neizmjernom strpljenju, najdivnijim razgovorima i savjetima, na majčinskim zagrljajima i bezgraničnoj ljubavi. Čvrsto čuvam svako sjećanje na tebe i pamtim svaku tvoju riječ. Mama, uvijek ćeš biti moja najljepša misao. Elena je dobila svog anđela čuvara, pazi nam je kao što si mene pazila.

Vole te tvoji: Elena, Gloria i Marko

Dana 2. lipnja navršila se godina dana od smrti našeg dragog

LJUBE RAJIĆA (1932. – 2016.)

Počivao u miru Božjem!

Obitelji Rajić i Dugonjić

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

Navršilo se pola godine otkako nije s nama naša draga

Na naše drage roditelje

ANA FRANJKOVIĆ rođ. Jerković

KATICA GRGIĆ rođ. Klicić

(30.V.2013. – 30.V.2017.)

(31.VII.1949. – 3.XII.2016.)

Vrijeme prolazi, ali uspomene na tebe neće proći nikada. Počivala u miru!

Sinovi Ljubomir i Igor s obiteljima

DRAGO FRANJKOVIĆ (1.I.1982. – 1.I.2017.)

Počivali u miru Božjem!

Djeca s obiteljima

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

DARIO DODIK

Na naše drage roditelje

(4.I.1964. – 3.VI.2015.)

GRGA DRIJENČIĆ

ZDRAVKO DODIK

NEVENKA DRIJENČIĆ

(1987. – 2017.)

(19.IV.1938. – 16.VIII.2010.)

(2009. – 2017.)

Dragi naši, vrijeme prolazi, a tuga i bol ne prestaje. Uvijek ćete živjeti u našim srcima i mislima. Počivali u miru Božjem!

Uvijek ćemo vas se sjećati s ljubavlju i poštovanjem.

Počivajte u miru Božjem!

Vaši najmiliji

Emilija, Zdenko i Marinela s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(7.VI.2012. – 7.VI.2017.)

(7.VI.2012. – 7.VI.2017.)

Dana 7. lipnja navršilo se pet godina od smrti naše drage majke

FRANJO JOZELJIĆ

RUŽE PETROVIĆ

U svijetu prirode vrijeme se mjeri godišnjim dobima, a mi živimo u zahvalnosti za svaki trenutak koji si bio s nama.

Vrijeme prolazi, a tuga, ljubav i sjećanja ostaju.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoje Anđelka, Žana i Dubravka

Tvoja djeca: Ivica, Željka, Anto i Jelena

12

TUŽNO SJEĆANJE

BROJ 270

LIPANJ 2017.

IN MEMORIAM TOMISLAV TURIĆ

IN MEMORIAM IVO PILJIĆ

(10.VI.2015. – 10.VI.2017.)

Ništa nije isto, sve se promijenilo... Ništa nije isto, vrijeme ne skriva tugu za tobom... Sve je nestalo i otišlo s tobom, ali uspomena na tebe uvijek je s nama.

Počivaj u miru!

(8.VI.2014. – 8.VI.2017.)

Uvijek u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru!

Tvoje kćeri s obiteljima

Jadranka, Ivan i Marina

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(11.VI.1999. – 11.VI.2017.)

(14.VI.2016. – 14.VI.2017.)

Dana 14. lipnja navršava se godina dana od smrti našeg dragog oca, punca i djeda

Dana 11. lipnja navršilo se 18 godina otkako nije s nama naša draga

BLAŽENKA ANTIĆ

MATE RODIĆA

Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo te u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

Kćerka Kornelija, zet Pero, unuke Bisera i Jelica

Darko s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na naše drage roditelje

(18.VI.2011. – 18.VI.2017.)

Dana 18. lipnja navršava se šest godina od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i punca

MARKO GAVRAN (11.VI.2007. – 11.VI.2017.)

VASE JOTIĆA

KATARINA GAVRAN

Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam pružao.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga Zrinka, kći Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Marijano

(1.IX.2012. – 1.IX.2017.)

Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(19.VI.1992. – 19.VI.2017.)

Dana 19. lipnja navršit će se 25 godina otkako nas je napustio naš nikad prežaljeni sin i brat

Navršava se godina dana otkako nije s nama naša draga

SLAVEN MALBAŠIĆ

(15.X.1933. – 21.VI.2016.)

S velikom ljubavlju čuvamo uspomene na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

TEREZIJA TERZIĆ rođ. Obučić Počivala u miru!

Tvoji najmiliji

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(22.VI.2014. – 22.VI.2017.)

(22.VI.2014. – 22.VI.2017.)

ŽELIMIR MATIĆ

BORO DODIK

Dana 22. lipnja navršit će se tri tužne godine od preranog tvog odlaska, dragi naš jedini sine i brate.

Svakim novim danom bol je sve veća. Snaga su nam sjećanja i prelijep život proveden s tobom. Čuvali te anđeli i počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Tvoja supruga Mara, sinovi Darko, Dražan i Vito, kćerka Vjerana, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(26.VI.2016. – 26.VI.2017.)

Dana 26. lipnja navršit će se godina dana od smrti našeg dragog kuma, prijatelja i susjeda

(1.I.2017. – 1.VII.2017.)

KARLA-DRAGANA CREPULJE

Na našeg voljenog tatu i supruga

JOZU KOLAKOVIĆA

Dragi naš Dragane, prošla je godina dana otkako nisi s nama... Zauvijek ćemo te se sjećati.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji kumovi Ilija, Margita, Kruno, Jelena i Zrinka, s obiteljima LIPANJ 2017.

Vrijeme prolazi, ali sjećanje na Tebe i Tvoj vedri duh uvijek će ostati u našim srcima. Počivaj u miru!

BROJ 270

Nadamo se, znamo da vidiš i čuješ koliko te volimo i koliko nam nedostaješ. Zauvijek si u našim srcima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja kći Valerija i supruga Marta

13

NAŠA PRIČA

V

eć početkom ljeta zapuhnula nas je tropska vrućina, pa grad djeluje pomalo sablasno. Treperenje pregrijanog zraka, prašina koju tek povremeni povjetarac nakratko uskovitla. Gušteri jurcaju po kamenim zidovima oko presušene rijeke. Prizor iz SF priča. Na ulicama nema ljudi. Tek pokoji slučajni prolaznik unezvijereno traži zaklon od pobješnjelog sunca. Muškarci su nervozni. Mladići ne izvode svoje djevojke, dječaci kao da su u zemlju propali. Svi gledaju TV. Traje Svjetsko nogometno prvenstvo.

Večeras je finale.

Već nekoliko dana nogomet je glavna tema svih razgovora. Na ulici, u školi, na poslu, u kafićima. Svugdje. Svi se slažu da će utakmica biti dostojna finala. Sastaju se dvije ponajbolje momčadi. Tehnika i virtuoznost protiv discipline i snage. Mladost protiv iskustva. Brazil protiv Njemačke.

Ali, Prvenstvo je puno više od toga. To je spektakl. Novinari i počasni gosti sa svih meridijana, vrtoglave cijene ulaznica na crno, TV prijenos u više od 180 zemalja. Televizija daje poseban doprinos.

Sateliti rade punom snagom. Utakmice se prate sa po trideset kamera. Tehnologija je u službi gledatelja, prave se statistike, u djeliću sekunde izračunava se udaljenost živog zida i brzina lopte. Rade se grafički prikazi. Pravo uživanje za gledatelja pred malim ekranom.

Sat prije početka, po kućama se okupljaju probrana društva. Gospođe se samo nakratko pojave da posluže muško društvo i brže-bolje se iskradaju na prstima.

Napeta lica, kroz oblake plavičastog dima u zamračenim prostorijama, nalikuju na sablasti. Dnevnik je skraćen, a glavna vijest više nije kredit koji je naša zemlja odobrila eurozoni, već utakmica koju svi čekamo. Živjela televizija.

Deset minuta prije početka, na ekranu se zamrzava natpis Sportski program.

Razlog da se pripali još jedna cigareta.

Znate kako se u onim velikim trenucima opažaju male, naizgled nebitne stvari.

Tako netko primijeti da nema reklama. Čini se sve da se ugodi TV gledateljima.

Najednom, prolama se špica Prvenstva. Od uzbuđenja trnci se sjure niz znojna leđa, a ruke se lagano počinju tresti.

Wembley. Iz helikoptera sliči na zdjelu punu šarene salate. Kamera s centra igrališta snima tribine ispunjene do posljednjeg mjesta. Uvijek pedantni, Englezi su izračunali da utakmicu prati negdje oko 102.576 gledatelja. Redatelj fokusira svečanu ložu. Sve sama poznata lica iz svijeta biznisa i politike. Upravo

14

REKLAME kad se kamera približavala našem predsjedniku, koji je zauzimao posebno mjesto u šestom redu iza predsjednika Fife, nesta pjesme navijača, a na ekranu se pojavi neka kmečava beba. Prilazi joj majka i skida mokre pelene. Zatim, zabrinutog izraza lica, gleda u žuti trag na bijelom platnu. Onda joj se pali sijalica. U sljedećem kadru gledamo je kako u trgovini kupuje najnoviji povoj za svoju ljubimicu. Vraća se kući, umata derle u posebne pelene i ono se odmah počinje smješkati i mahati ručicama. Već sam se bio raznježio, kad umjesto sretne majke sa zadovoljnim djetetom ugledah pomoćnog suca s visoko podignutom zastavicom. Ova slika vrati me u stvarnost i nastojao sam se usredotočiti na igru. To je bilo teško, jer slika ljepuškastog djeteta i njegove ponosne majke nikako da mi izađe iz glave. Shvatio sam da nema sretnog odrastanja bez Mokrica pelena.

Kao kroz maglu, čuo sam kako komentator pojačava glas.

"Brzi protunapad Njemačke! Jansen do Ebnera! Ebner! Ebner! Sustiže ga Carlos. Iiiiiii… Prekršaj! Jedanaesterac! Ili slobodan udarac?!"...

Svi skočismo na noge. "Penal! Ma kakav penal! Izvan kaznenog! Nije! Jeste!..."

Sudac je već prekinuo igru i trči ka mjestu prekršaja. Što će pokazati?

S ekrana nestade zeleni tepih Wembleyja i televizija, ta čudesna naprava, odvede nas iz ove napete situacije u mirnu kućnu atmosferu, gdje zatječemo obitelj okupljenu za večerom. Djeca se nemirno vrte na stolicama. Usta su im puna i zalogaj nikako da krene niz grlo. Njihov BROJ 270

otac čeprka viljuškom po punom tanjuru, gubi strpljenje i diže se od stola. Za njim ustaju i djeca. Za stolom ostaje jedino majka, skrušenog izraza lica. Bilo mi je iskreno žao te žene. Onda prisustvujemo nekoj drugoj, posve drugačijoj večeri.

Djeca se naprosto dave. Traže još. Otac na kraju večere ustaje, prilazi supruzi i ljubi je u obraz. Djeca, sva zadovoljna, odlaze na spavanje. Majka koja je ostala sama veli nam: "Tajna ukusnog jela je u začinu.

Koristim isključivo Biberus." Na to se nadovezuje baršunasti glas koji izrecitira slogan: "Biberus – tajna slasnog zalogaja!

Biberus – drugo ime za užitak! Biberus!!!"

Zatvorio sam oči i zamislio bogatu trpezu.

I Biberus. Kada sam ih ponovo otvorio, ugledao sam loptu kako se koprca u mreži. "Jedan-nula! Jedan-nula za Njemačku!

Gruber je strijelac! Pogledajmo još jednom!" Kamera iza gola pokazuje njemačkog centarfora kako uzima zalet. Ipak je bio penal. Vratar odlazi u jednu, a lopta u drugu stranu. Kakva radost na sjevernoj i istočnoj tribini. I neki prijatelji kraj mene povikaše od radosti. Drugi se razočarano spustiše na stolice. Meni je bilo svejedno. Osjećao sam glad. Glad. Otišao sam do kuhinje i otvorio hladnjak. Tamo nije bilo Biberusa, ali sam se sjetio da je i pivo prehrambeni artikl, pa sam s bocom u ruci krenuo nazad da gledam utakmicu.

Nisam još ni sjeo, a opet uzbuđenje. Brazil je pojačao tempo. Šut Orlanda njemački je vratar obranio krajnjim naporom. Udarac iz lijevog kuta. Loptu nabacuje Sousa. Svi su igrači u buketu pred njemačkim golom.

Ali, već smo u salonu obuće. Gledamo gospođu kako plaća račun i s vrećicom u ruci izlazi napolje. Tamo je čeka druga kamera. Dama odiše zadovoljstvom, a iznad nje se na velikoj neonskoj reklami kočoperi natpis Cipex. Duboki muški LIPANJ 2017.

IZ STARIH ALBUMA bariton nas uvjerava: "U našim cipelama, svaki će vam korak predstavljati zadovoljstvo!" Originalno, nema šta. Za to vrijeme, najviši u skoku za poravnanje na 1:1 bio je Arthuro. Do kraja je ostalo deset minuta. Uzbuđenje je dostiglo vrhunac.

Komentator promuklim glasom prati zbivanja na terenu. Svi rezervni igrači i treneri ustali su s klupa. Što je ovo, ljudi moji? Ludnica!

Tri minute prije kraja, kada je Nilton zabio pobjednički gol za Carioce, gledali smo najnoviji proizvod domaće tvornice kozmetike. Ruž za usne Karmelo je, ionako lijepu manekenku, uljepšao za ne povjerovati.

Po završetku utakmice, kada se društvo razišlo, još sam dugo sjedio pred televizorom i gledao reklame. Mora da su trajale i za vrijeme ceremonije proglašenja pobjednika. Napokon sam pošao na spavanje, ali u krevetu mi je bilo vruće pa sam se samo prevrtao s jedne na drugu stranu. Kada sam konačno zaspao, usnuo sam čudan san...

Sanjao sam našeg voljenog predsjednika kada je bio još sasvim mali, tako reći dijete. On se, kao, igra loptom (odmalena je poznat kao sportski tip), i najednom ostavlja loptu i odlazi u sami kut sobe.

Njegovo lice poprima gorak izraz, kao da odgovara na neugodno novinarsko pitanje. Nešto ga muči, ali nastoji to zadržati u sebi. Ipak, tako malen i bespomoćan popusti, a onda zaplače. Njegova majka, koja se upravo spremala za odlazak u kupovinu, žurno prilazi i nepogrešivim majčinskim instinktom skida mu prepune pelene (i po tome je odmalena poznat). "Nevaljalče jedan, opet si se uneredio!" Navlači mu čiste Mokrica pelene, ljubi ga u obraščić i polaže u krevetac.

"Tako, a ako budeš dobar, mama će ti kupiti Biberus." Majka zatim odlazi da se dotjera, nanosi Karmelo, oblači nove Cipexice i gracioznim korakom prelazi ulicu hitajući u supermarket.

Za to vrijeme, predsjedničić se igra zvečkom i guguće: "Ako budem dobal mama ce mi kupiti Bibelus. Bit cu dobal i vise se nikad necu upiskiti."

Kao i uvijek, održao je riječ.

T. J.

VIJAČKI ŠKOLARCI Ove nam je dvije fotografije ustupio naš čitatelj Mišo Pavić. I reče da su na gornjoj učenici i učenice drugog razreda područne osnovne škole u Vijaci, snimljeni godine 1979. s učiteljicom Marovićkom (imena se njenog ne sjeća, ali njeni će se đaci sjetiti). Slična je stvar i s drugom fotografijom na kojoj su učenici iste škole, treći razred, godina je 1981., a učitelju koji se zove Vojo ovdje fali prezime. No i njega se sigurno pamti, nije to davno bilo, a lica svih ovih malih (koji se danas "odguruju" od pedesete) ostavljamo na prepoznavanje.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LIPANJ 2017.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 270

15

Priredio M. Marijanović

ART COLONY – BOROVICA 2017.

PJESMA KISTOVA Za anale, evo, bilježimo i treću likovnu koloniju u Borovici; tri dana slikanja, 26 sudionika i 42 umjetnička rada, s kojima je fundus borovičke galerije narastao na stotinjak slika. Motor je ovog praznika "umjetnosti u šumi zaboravljenog kraljevstva", kako je kolonija službeno imenovana, Stjepan Šimić Pepi, a uz podršku Zavičajne zajednice Borovičana, udruge "Naš dom Borovica", župnoga ureda u Borovici i Općine Vareš s njezinim novim načelnikom i njegovim senzibilitetom za sport, kulturu i umjetnost.

I kretala se tako umjetnička karavana od Droškovca, gdje je i snimljena donja fotografija, preko kamenoga mosta, kroz staru crkvu, kraj jezera u Potocima sve do drevnog Bobovca. A svake večeri drugovala uz drugu vrstu muzike i pjesme počevši od mladih vareških tamburaša, preko opernih arija ("Art Vivo" iz Sarajeva) do rokerskog derneka za rastanak ("Taxi Band" iz Zenice). Još su u to uklopljeni likovna radionica za djecu, pjevana misa u župnoj crkvi i susret slikara s "književnom vrstom".

Na koncu, uz nekoliko slika donosimo i imena onih koji će rečena tri dana, od 2. do 4. lipnja, po lijepome pamtiti, kao što će i Borovica sačuvati sjećanje na njih, podarena njihovim djelima: Margit Preis i Hans Glaser (Austrija), Desislava Anakieva i Vlado Vesselinov (Bugarska), Josip Škerlj, Mario Parić, Hrvoje Marko Peruzović, Cvjetana Bazina Periša, Diana Jurin Marić, Neven Jakovljević, Mišo Baričević (Hrvatska), Iva Davidovič i Vesna Davidovič (Slovenija), Nelisa Baždar, Goran Milinković, Matea Martinović, Megi Kunštek, Mišel Stojanović, Snižana Romanović, Tatjana Rukavina, Trpimir Grgić, Jelena Grgić, Višeslav Lučić, Željko Koren, Dubravko Tokmačić i Stjepan Šimić Pepi (BiH).