LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXIV. • BROJ 278 • VELJAČA 2018.
9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
UVODNIK
D
odatna novogodišnja čestitka građanima BiH od njihovih vlasti stigla je 1. veljače. Proguraše zastupnici famozni set zakona o akcizama i poskupješe naftni derivati za 15 feninga po litri. Za 15? O 15 se govorilo, ali cijene gorivâ su "otišle brdu" za 20-25 feninga! Ma desi se, standardno, da Bosanac (i Hercegovac s njim) slabo stoje s računanjem i zato su još jednom lako preveslani. Naime, zaboravilo se poskupljenju pribrojiti sitnicu zvanu PDV. Distributeri su u toj stavci našli opravdanje za "ugrađivanje" sebe prilikom ovog zavlačenja ruku u potrošački džep i tako je građanin naučio novu lekciju iz matematike po kojoj 17 posto nameta na 15 feninga poskupljenja iznosi 5-10 feninga. Nevjerojatno, u eri digitrona toliko se preračunati, ali rezultat je prošao, a vlastima se brkovi svakako smiješe jer i ubiranje PDV-a puni njihovu kasu. Ono je bilo rečeno da se tih 15 feninga od svake litre planira utrošiti u izgradnju i obnovu strateških putnih pravaca u zemlji. Prvo: "dabogda, kćeri, da te aga uzme", jer vlasti su u sve goroj gabuli s rastrošnošću i financiranjem strašno velikog administrativnog aparata. Drugo, sve i da se nešto od toga uloži u ceste, pa to je bezmalo samodoprinos. Vraća li se to nekakav socijalizam na mala vrata? U njemu se bar znalo: izdvojiš i zbilja dobiješ cestu. A vidjet ćemo koliko ćemo ih dobiti i za koju svrhu su potrošači ovoga puta iscijeđeni. Jer ne radi se tu samo o gorivima, rast njihovih cijena povlači druga poskupljenja i još prihoda državi od PDV-a. U svakom slučaju: naizgled sjajan manevar kojim će se pojačati dotok u proračune, ali i dodatno urušiti standard građana. Još jedno vrijeđanje njihove inteligencije prođe bez pô muke. No, pravi se efekti takvog upravljanja sistemom očitavaju u sve većem broju odlazećih, iako se vlasti od toga ograđuju naglašavajući da "idu i oni koji ne moraju". Ne ulazeći u bilo čije razloge i opredjeljenje za odlaskom iz zemlje, u oči pada činje-
IZME\U DVA BROJA nica da je to zapravo postalo jedinim oblikom bunta protiv nekompetencije, korupcije i nepotizma u upravljačkim strukturama. Nikakva prosvjeda više nema. Prije četiri godine, upravo u veljači, izgledalo je da nam je puna kapa svega i da je izlazak na ulice jedina preostala opcija. Međutim, pokušaj je potrošen ni u što jer su se upetljali frustrirani anarhisti i obijesni besposlenjaci, a vlasti su to znale preokrenuti u svoju korist, ispade od svega napad na institucije ustavnog poretka. Otad se prosvjedi svode na neotesane komentare po forumima i satirične zezancije po društvenim mrežama, koje služe isključivo za zabavu uz kavu. Stoga smisleno zvuči opaska: da je bilo facebooka 1992., rata u nas vjerojatno ne bi ni bilo. Svi bi se "ispucali" na anonimna on line vrijeđanja u papučama s kauča. Tako danas izgledaju oni što se zamišljaju borcima za nešto, pa bila to politička ideologija, religijski fanatizam ili nekakvo bolje sutra. Koje bolje sutra kad je najveća i najpogubnija razotkrivena slabost ovog
društva upravo u nedostatku ozbiljne kritične mase koja bi primorala vlasti da nešto mijenjaju u koncepciji budućnosti jer ovako je zaista neće biti. Odnosno, bit će je, život neće stati, ali tko ostane pristat će na mnoge redukcije i defektnosti. Politika u nas odavno se i svela samo na dnevnu politiku, a njezin stav prema kompetentnosti, znanju, razvoju i kulturi ne obećava ništa osim sitnježi i zaostalosti. Nakon raspršivanja u ratu, kada su tolike naše produktivne obitelji asimilirane u zemljama Zapada, u Bosni i Hercegovini podiglo se i prvu poslijeratnu generaciju, koja također u dobroj mjeri odlazi kao na dar u bolje razvijena društva. To je domet naših današnjih "elita" na vlasti po kojem će ih povijest jedino i pamtiti. Pretvorili su zemlju u rasadnik u kome srednja generacija služi tek da rodi, othrani, odgoji i primarno odškoluje djecu kako bi ih potom ispratila u svijet, da sebe ugrađuju u tuđu zemlju, sloveći ondje mahom za jeftinu radnu snagu. Dio njih će steći i diplome, napredovati, putovati dalje za radnim mjestima i po svom pozivu, danas je to sasvim izražena pojava i bilo bi zatucano zamišljati da svatko ostane gdje se rodi, ali nije normalno da se jedna zemlja bez razmišljanja odriče najperspektivnijeg dijela stanovništva. I ostane se viđati i spajati s obitelji jedino o velikim blagdanima, u sezoni godišnjih odmora i u onim prijekim situacijama kada se u ožalošćenosti prisjeti razdvojenosti i vremena koje se više ne može vratiti. To je svima nama "naša borba dala" i toga će nam naša pasiviziranost i neprogresivnost nažalost još dati. Sigurnim koracima tapka se u mjestu. Kako je veljača i vrijeme poklada malo se oduška dalo sebi tim povodom, ali u nekim je našim selima taj običaj već nestao, skupa sa žiteljima. Oni rijetki preostali, sve da se i preruše, kome bi pokucali i s kime se šegačili. Korizma je već prirodnije stanje, velikoj većini...
IZ ŽUPNIH MATICA
DONACIJE ZA "BOBOVAC"
ŽUPA VAREŠ Kršteni: Marija Hinger (Dubravka i Vjerane). Umrli: Slavica Orozović rođ. Glavašević (1936.), Manda Kovačević rođ. Bogić (1934.), Marija Gavran rođ. Mrljić (1941.), Jelena Drinčić rođ. Marijančević (1936.), Katarina Gavran rođ. Slugić-Dužnović (1929.), Jelena Kasapović rođ. Miočević (1924.), Vinko Dusper (1947.), Robert Dodik (2018.), Miroslav Idžaković (1931.), Dijana Spahić rođ. Sertić (1949.), Srećko Suljuzović Žuljić (1954.).
Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
2
BROJ 278
Franciska Andrijević, Zavidovići – 16 KM, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €.
Hvala lijepa! Naslovnica: Župna crkva u Vijaci (foto: M. Marijanović) VELJAČA 2018.
VIJESTI
SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je posljednjeg dana u siječnju prvu sjednicu u ovoj godini, 14. po redu, za koju se nakupilo tek sedam točaka dnevnoga reda, pa zasjedanje nije ni potrajalo. Uz ad hoc teme, koje se otvore i pretresu u sklopu što vijećničkih što tekućih pitanja, a na koja općinski načelnik odmah usmeno odgovara, nije bilo naročito značajnih stvari koje bi s ove sjednice trebalo ostaviti zapisanim. Za izdvojiti je tek načelni plan otvaranja obnovljenog Radničkog doma za Dan nezavisnosti BiH, 1. ožujka. I još informaciju da su i dalje aktualni planovi oko otvaranja staračkog doma ili centra za zdravo starenje u Vareš Majdanu, uz naznaku da je potencijalni investitor zasad zaokupljen problematikom s ustanovama istog tipa koje već posjeduje. Ustanova u Varešu bila bi, dakle, još jedna u tom lancu i u njoj bi vlasnik već znao "kako to hoda", a to iskustvo se naglašava kao pozitivan aspekt u iščekivanju otvaranja staračkog doma. U svakom slučaju, ma koliko lokalna javnost navaljivala da to čuje, još uvijek joj nije dano ništa konkretno. Od redovitih točaka, blago talasanje izazvala je diskusija o Prijedlogu Odluke o naknadama vijećnika i radnih tijela Općine Vareš, kojom je predviđeno povećanje istih (primjerice, za običnog vijećnika s 200 na 240 KM po sjednici) što se u javnosti, naravno, ne odobrava, pa su stoga vijećnici oporbe, znajući da imaju komociju biti protiv ili suzdržani, i sami tako nastupili, a povećanje primanja izglasala im je većinska pozicija i život može teći dalje. Raspravljalo se još o Informaciji o radu Policijske stanice Vareš i ocjeni stanja sigurnosti u protekloj godini, što smo već tematizirali u prošlom broju "Bobovca" kroz razgovor s komandirom, a vijećnici su prosudili da je rad policije bio dobar i uputili tek poneku sitnu sugestiju za poboljšanje istog.
Obilazak terena na akumulaciji "Smreka"
100 DANA ZA PROJEKT "VAMOS"
VAL UHIĆENJA U VAREŠU
Sukladno najavama – iznesenim na prezentaciji održanoj u Varešu u travnju 2016., a o čemu smo pisali u "Bobovcu" broj 256 – došlo je vrijeme realizacije projekta "VAMOS" na vodnoj akumulaciji rudnika "Smreka". U to ime, dana 6. veljače Općinu Vareš posjetili su predstavnici konzorcija odnosno poduzećâ iz Engleske i Nizozemske koja će u periodu od 2. travnja do 10. srpnja ove godine na području bivšeg rudokopa obavljati testiranje inovativne opreme za podvodno rudarenje. Podvodni pokusi na jezeru "Smreka" predstavljaju finalni dio obuhvatnog projekta započetog u veljači 2015., iza kojeg stoji EU, a Vareš će kroz njega doći na glas kao "zanimljivo područje", više po pitanju svoje rudarske prošlosti nego budućnosti. Konzorcij se zapravo okupio oko zadatka da rudarskim sistemima razvijenih zemalja pruži odgovore kako će osigurati pristup neiskorištenim mineralnim resursima koji su pod vodom, uz minimalan utjecaj na prirodno okruženje. Predstavnike konzorcija, u čijem je sastavu i Zaklada za razvoj regije Vareš na čelu s Mladenom Rudežom, primio je općinski načelnik Zdravko Marošević sa svojim stručnim suradnicima, najavivši punu kooperativnost lokalne zajednice u svakom segmentu kako bi ovaj projekt bio uspješno završen. Nakon brifinga u dvorani Općine obavljen je i pregled terena na "Smreci", gdje su stručnjaci iz konzorcija sagledali mogućnosti pristupa i instaliranja opreme koju će uskoro početi dopremati.
Dana 15. siječnja sarajevski internetski portali objavili su vijest da je večer ranije u istražni pritvor priveden Avdija Kovačević, zbog sumnje da je kao voditelj poslovnice BH Pošte u Varešu zloupotrijebio položaj ili ovlasti te prisvojio 15.000 KM. "Pripadnici MUP-a Zeničkodobojskog kantona uhapsili su osobu inicijala A. K. u njegovoj porodičnoj kući", potvrdila je medijima glasnogovornica kantonalnog MUP-a Aldina Ahmić. Mediji su pritom naglašavali da je riječ o bivšem SDA-ovom načelniku općine Vareš, u mandatu od 2012. do 2016. godine, ali ne dovodeći uhićenje u vezu s tim. Vijest je potvrđena i u televizijskom dnevniku, uz naznaku da je Kovačević zadržan u pritvoru zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. Dana 6. veljače internetski portal visoko.co.ba prvi je objavio vijest da su "nakon niza anonimnih prijava, te povjerljivih snimaka i istražnih radnji Kantonalnog i Federalnog MUP-a te SIPA-e, u današnjem izuzimanju dokumentacije iz 'Šumarije' Vareš, uhapšeni: Kenan Kamenjaš, Džafer Zubača, Jasmin Numanović, Adem Rapić i Mehmed Mahmutović. Niz rukovodilaca povezanih sa kriminalnim radnjama u P.J. 'Šumarija' Vareš zadržani su na ispitivanju i bit će predmet dalje kriminalističke obrade, a zbog sumnji da bi mogli uticati na pravičan rad istražnih organa zadržani su u pritvoru", istaknuto je uz pripomenu da se Kamenjaš nalazi na funkcijama predsjednika Općinske organizacije SDA Vareš, predsjedatelja Općinskog vijeća Vareš i upravnika u PJ "Šumarija" Vareš.
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš www.fondacija.vares.info Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576 VELJAČA 2018.
BROJ 278
3
ZANATI KOJI NESTAJU
Odnesi šusteru M. Marijanović
K
ažu: nema posla, teško se živi, ništa se ne pokreće. U tom pokretanju, za koje je u vareškoj percepciji zaostaloj iz prošlog stoljeća uvijek "zadužen" netko drugi, trenutno i jesmo zapeli. Ali prostora za razne obrte, makar u okviru obitelji, nesumnjivo ima i mnogi to potvrđuju te tako i privređuju. Samo što je naš problem u tranziciji svijesti i što je riječ o djelatnostima i poslovima koji među novim generacijama nisu nikako popularni, a niti poželjni. Jer kad bi se onda stiglo povazdan uzimati mobitel u ruke, valjalo bi zapostaviti društvene mreže i chatove... Jedan takav obrt kojeg je pregazilo vrijeme jest i obućarski, ali s druge strane ipak postoji potreba za takvim uslugama. Jedino mjesto u gradu gdje se može saznati više o tome je mala obućarska radnja u garažnom prostoru između zgrada tzv. C-bloka. Vlasnik je Safet Atlagić koji je u Vareš doselio iza rata, a radnji je dao naziv "Drina", što je trag sjećanja na kraj iz kog je pred vojnom silom trajno potjeran. Nakon pet izbjegličkih godina provedenih u Njemačkoj, na povratku u Bosnu odluka je pala da se život nastavi u Varešu, rodnom mjestu supruge Safije. Kupili potrebne alatke i pribor, te tako 1997. pokrenuli obrt u kom su se održali, evo, 20 godina. Time je ovo dvoje ljudi prihvatilo svojevrsnu degradaciju jer su prije rata kotirali mnogo bolje unutar svoje struke. Naime, u tvornici obuće "Standard" u Zvorniku Safet je bio šef proizvodnje, a njegova supruga radila je u proizvodnom pogonu kao šteperka. U današnjem životu u Zvornik pođu ljeti gdje se susretnu s komšijama iz tog prošlog života, da ih sviju želja mine, a onda opet svatko na svoju stranu. Ista je to priča svuda, znamo je po vareškim iseljenicima. "Poslovni prostor" u kome se nalazi radnja s plafona prokišnjava; posljedica je to "ratnih djelovanja", onih u kojima je netko bukove pameti dovezao kamion
U vrijeme prijeratno…
trupaca i istresao ih na ravnu ploču nad garažama. Iako se pokušavalo to sanirati i zatvorene sve pukotine, voda ipak pronalazi neki svoj put čim je kiša ili se topi snijeg, ali ovi ljudi ne "pometaju", ima kanta... Nadasve je zanimljivo, Atlagići ne pružaju usluge samo lokalnom svijetu u Varešu, nego i šire, pa tako i Varešanima iz inozemstva koji im po dolasku na odmor donesu "posla". Uvijek se nađe za popraviti neki rajsferšlus, pa nekome treba i proštepati nešto, a pogotovu se nakupi
…i u vrijeme današnje
otvorite vaše oči 4
intervencija oko obuće, đonova i potpetica. Često se radi i o doradi nove obuće, kvalitetne i kupljene u Sarajevu, jer gdje takvu u Varešu kupiti, pa joj treba samo ojačati potplat ili ga preurediti da ne bude sklizak. Ima, naravno, i ljudi s manjom platežnom moći koji na popravak molećivo donesu obuću kineske i turske kvalitete, izrađenu od kartona i skaja, ali takvim "brendovima" ni Atlagići uz najbolju želju ne mogu produžiti vijek. Uglavnom, mušterije iz Breze, Ilijaša i samoga Sarajeva, pa ima ih i s jadranske obale, potvrđuju da je ova mala uzana radnja na dobru glasu, plus toga čini se da i okolni gradovi oskudijevaju s obrtnicima ove vrste ili su im šlampavi. Od takve vjernosti mušterija Atlagići stoga nisu htjeli odustati ni kad je prije koju godinu otvorena tvornica obuće u Travniku, gdje im je obadvome bio ponuđen posao. Ovaj koji već imaju, ovi skromni ljudi s dokazano potrebnim i održivim obrtom, pokušavaju prenijeti na nezaposlene unutar šire obitelji, ali – morali su sebi priznati – to im ne polazi za rukom. Ako se pak vrata ove zanatske radnje zatvore, onda će rečenica iz naslova i sama otići u prošlost ili će odgovor na nju glasiti: Odnijet ćeš, "malo sutra".
BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 278
VELJAČA 2018.
PRIČE IZ ŽIVOTA
Vikini "modeli" u narodnoj nošnji
J. Klarić
U
muzeju pod otvorenim nebom, kako Oćeviju mnogi nazovu, osim kovačkih majdana i podsjećanja na velikana ovog kraja fra Filipa Lastrića, ima još zanimljivosti... Nekako u dnu sela, uza sam put, simpatična je, po starinski građena kuća, okrečena u bijelo. Na raskršću i jest, pa pažnju prolaznika privuku njeni bosanski prozori s lijepim šarenim draperijama i uvijek zelenim malvatama. Znanac i neznanac često zastanu, zavire, pitajući se tko tu živi i to tako revnosno održava. Iako ima i zvonce, kucamo na vrata. Pojavljuje se omanja žena, u godine zašla, s čistom ćitanom keceljom i vunenim lajbom preko leđa. Pozdravljamo s 'Hvaljen Isus', ona odgovara: Ne kudim ga ni ja, ni slučajno, ali više volim kad mi nazovu 'Dobar dan'. Ime joj je Viktorija, pa skratili na Vika, i odmah kaže: Ne brinite, nisam velika 'rvatica već samo obična bosanska žena, katolkinja koja redovno ide u crkvu. U svakoj prilici moli Boga da pomogne, a još više da bude od pomoći u ovom svakodnevnom beznađu i siromaštvu duha, pogotovu onima što su se pogubili u trci za novcem, položajem i praznim užicima. Izuvamo se u ganjku, ulazimo u kuću namještenu po mjeri i potrebi. Uza zid dva kauča krcata vezenim jastucima, nasuprot dva prozora kroz koje se može "baciti pogled" na cestu. Uglancan tiš šporet širi ugodnu toplinu, na platama oveća ra-
njika u kojoj su uvijek "nješta" malo duže krčka. Nikad se ne zna, možda tkogod i uvrati, pa daj putniku da se malo odmori, štogod pregrize, i onda može put pod noge ili dodati gas. Sipa nam rakiju, kaže ostala "odnjekad", križa stelju da nas razgovoruša ne jami, pristavlja džezvu za kavu uz opasku: Ja je svakako u ovo doba pijem, pa ste dobro došli da malo sjedemo i probacimo koju. Priča uvijek počinje s pitanjem o zdravlju, o djeci; gdje su, kako su, dođu li kadgod... Priču prati jadikovka; nema nas, raziš'o se svijet, tamo "njegdi" šute i rade, misle na nas, a i nama su stalno u mislima, pa se vajkamo – i bolje je što su "tamo" otišli, što će ovdje bez posla i zanimacije. Zaključimo: dan po dan bližimo se kraju i kontamo čemu sve ovo, umori nas pustoš i samotinja, nigdje u selu djeteta da zaplače, a nama ostarjelim valja paroku po "uputnicu" za onaj svijet. Penzija nolika kolika je, more bit za nevolju. Vika krati vrijeme šivanjem i ve-
Jastučnica starinskog veza
AMI
TR
VELJAČA 2018.
BROJ 278
zenjem narodnih nošnji, ide joj od ruke, ili pletenjem vunenih čorapa, da se noge zgriju kad ozebu. Nekom čudnom snagom i čežnjom ispunjava je izrada narodnih nošnji za plastične lutke, koje današnja djeca odavno izbaciše iz igre. Vika će o tome: Niko se više ne igra s "bebama", sva djeca bulje i po rukama preturaju "sokočala" (mobitele), pričaju na prste. E, djeco moja, doveli ste nas dotle da vas moramo od krpica praviti... Televizor "ne drži", jer ekran i ručni rad kojim se bavi u večerima ne idu zajedno; ne zanimaju je politika ni tuđe sudbine, razmišlja o svojoj. Pisala je par puta u "Svjetlo riječi", iznosila svoje viđenje današnjice i pokazuje objavljene isječke. Ipak, zadovoljna je: malo rada, malo priče, malo druženja sa svijetom na raznim skupovima kada, u svojom rukom izrađenoj nošnji, privuče pažnju; uvijek okretna, nasmijana, spremna ispričati koji vic ili doskočicu. Sjenku sjete na veselo lice baca joj sjećanje na rano umrlog muža i na nevjestu koja nedavno preminu, a za njom ostade troje nejači. Često spomene Josipa Pejakovića, dolazio i našla s njim zajedničku, bosansku riječ; na zidu križ, ali tu je i Tito, u goblenu. Ne može se Viku odvojiti od Oćevije i njenog svjetonazora, malo se gdje još to na istom zidu drži. Tu sam se rodila, tu sam se udala – zaključuje – tu i obikla, pa do Božje volje... Htjedosmo je fotografirati, ali jok: Ne volim to, slikajte šta drugo. Vani se lagano hvata mrak, opraštamo se i požurujemo polako; 'ajdemo zarana preko Zvijezde, bolje je. Nećemo pješke, al' zima i noć kad se udruže, šporet se lako ne napušća.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 5
NEKAD BILO I TO
Skijaški dani na Perunu U vrijeme socijalizma, tijekom četiri decenije koje vareška povijest pamti kao doba urbanizacije i svekolikog razvoja, društvo je vodilo računa i o tome da se omladini omogući bavljenje sportom i rekreacijom, i svatko je, iole aktivan, mogao pronaći sebe unutar nekog od klubova ili bar sekcija koje su tada egzistirale. A kako je vareško područje prikladno i za zimske sportove, vrlo rano se na Perunu počelo baviti skijanjem. Među rijetkim živućim koji pamte te prve dane pronašli smo sugovornika i saznali kada je i kako skijanje u Varešu postalo organizirano. M. Marijanović
V
ladimir Dugonjić vitalan je u svojoj 84. godini i umije biti slikovit u prepričavanju svojih sjećanja, a u kojima spomenuti segment amaterskog bavljenja sportom zauzima skijanje. To i sam odmah podcrtava riječima: "Sve je to bilo na bazi entuzijazma i amaterizma, a u ono doba su i subote bile radne, ostajala je samo nedjelja. I nije se imalo ni blizu kao danas, ali sve smo tada dijelili", kaže on, zaustavljajući misli na 1950. godini. Tada je spadao u red uzornih omladinaca koji su odmah po izlasku iz škole dobivali priliku zaposliti se i dokazati se u poduzeću, a nakon šihte nisu zastranjivali u porocima nego se pokušavali ostvariti u nekoj kulturno-zabavnoj ili sportskoj aktivnosti. Vladimir je u to vrijeme završavao industrijsku školu mašinske struke, a izvan toga nešto ga je vuklo na Perun gdje je
planinarski dom "Javorje", za tadašnje prilike vila, bio bazom tek formiranog Planinarskog smučarskog društva "Perun". Rečeno društvo nije imalo sredstava i opreme, za razliku od, kako kazuje Vladimir, Društva za tjelesno vaspitanje "Partizan" sa sjedištem u Vareš Majdanu. U "Partizanu" su tako, pored opreme za svoje potrebe, nabavili i desetak pari skija, ali nisu imali zadatak za njih i one će ipak pripasti prvim amaterima koji se odluče stati na te daske u PSD-u "Perun". Kad se sve razdijelilo i ostale još jedne manje skije, ispostaviše se prikladnim za Vladimira, što je tada bilo baš veliko – dobiti prave skije "a nema se ni hrane kako treba, nego ponesi od kuće", prisjeća se on. Ubrzo će ovaj sport i skijaška sekcija dobiti vjetra u leđa od Mirka Dželetovića, čovjeka na jednom od rukovodećih mjesta u željeznoj industriji a iz koje se ipak izdašno izdvajalo za sportski i kulturni
život, i godine 1953. započet će intenzivnije aktivnosti u PSD-u. Tako se malo-pomalo formirala prva generacija vareških skijaša, u to doba smučara, u koju su, između ostalih, spadali: Franjo Vodopivec (na prvome mjestu jer je bio prirodno nadaren i, po Vladimirovu kazivanju, "za tri klase iznad, baletan na skijama"), Drago Rajić, Rudolf Kevešević, Zdravko Klarić, Vlatko Andrijević, Mirko Poljaković... Oni će zatim dobiti trenera i nastavnika skijanja, Slavka Podkubovšeka iz Sarajeva, upamćena po vrlo ozbiljnom pristupu i strogoći, te pod njegovim vodstvom postati polaznici kursa za smučarske učitelje, koji je trajao 21 dan, a svi su iz svojih poduzeća dobili plaćene dopuste da kompletiraju tu obuku i na koncu dobiju iskaznice. Na zajedničkoj fotografiji ostade zabilježeno da su kurs završili u civilnoj odjeći; opremom se smatralo samo skije s tzv. kandahar vezo-
Iz Dugonjićeva albuma: postava prvih učitelja skijanja, na Perunu 1950-ih
6
BROJ 278
VELJAČA 2018.
VAREŠ U KNJIŽEVNOSTI vima i štapove. No, skijanje dobiva sve više poklonika i Perun, osim mjesta za obuku novih amatera, uskoro postaje jednom od destinacija na kojoj se, pored Jahorine npr., održava zonsko natjecanje u skijaškim disciplinama. Desetinke tada nisu ni mogle igrati ulogu jer su suci štopericu pritiskali ručno, ali uživanja i gorljivosti u nadmetanju nije nedostajalo. Breza, Visoko i druga susjedna mjesta, koja nemaju što Vareš ima, domalo i sami otkrivaju Perun. No, Vladimira tada dopadne poziv na služenje vojnog roka u JNA, onomad je to trajalo dvije godine, i 1955. odlazi u Vipavu. Kao pripadnik oklopne postrojbe slučajno će dobiti priliku da sudjeluje na armijskom natjecanju u skijanju, sjevernije u Sloveniji, na planini Pokljuka, te se prijavljuje i kod prvog selektiranja prijavljenih ostaje među 150; pola ih je, veli, otpalo jer neki su to shvatili više kao bijeg na nekoliko dana od standardne obuke i čelične discipline. Kad je došlo da se iskristaliziraju najbolji, Vladimir kaže da se tu nije moglo puno postići pored Slovenaca kojih se dobar dio "rodio na skijama". Uglavnom, donio je doma u Vareš neku medalju, dobivenu u znak sudjelovanja. Vrativši se iz vojske, s ciljem napredovanja u struci ubrzo napušta posao i upisuje fakultet u Mostaru, a s tim je trenutkom i njegova amaterska skijaška karijera završila. No, na Perunu su, nakon prvih učitelja, brojni skijaši mlađih naraštaja doživjeli jednako lijepih trenutaka na snijegu, o kojima bi se također imalo što zabilježiti ako bi se našao netko da evocira sjećanja na kasnije doba i napose osamdesete godine kada skijanje dostiže veliku popularnost, pogotovo sa Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu...
VELJAČA 2018.
Još jedna nagrađena knjiga Iz tiska je početkom veljače izašla četvrta knjiga Mladenka Marijanovića, roman pod naslovom "Imat ćeš kad žalit". Radi se o djelu nagrađenom od strane federalne Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na natječaju za 2017. godinu. Nakladnik je IK "Dobra knjiga" iz Sarajeva, preko čije se web stranice ova knjiga može naručiti i kupiti on line (unutar BiH), a za inozemstvo preko portala knjiga.ba. Također se (zasad) može nabaviti u knjižarama "Svjetlosti" i u "Buybooku". Radnja romana smještena je u prvu polovicu 1984. godine i oživljava sjećanja na prijeratni Vareš, kroz događaje i likove koji su to vrijeme obilježili, a prije svega na duhovit način. Do objave recenzije, donosimo jedan ulomak.
"Doviđenja, drago Sarajevo", čule su se s tv-ekrana teturavo sročene, premda srčane oproštajne riječi predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Juana Antonia Samarancha, dok se postupno, uz podosta suza u očima promatračâ, nad "Zetrom" smanjivao olimpijski plamen, da bi na koncu zgasnuo i posljednji plamičak. – E, falim te, Bože, nek se i ovo završi – otpuhnu barmen brišući čaše pa sikteraški odmahnu Samaranchu s krpom u ruci i dobaci kao da rastjeruje kokoši: – Iš kući! – Ne blesi, Jozo, oćeš da te ko ocinka Komitetu – upozorava ga gost za šankom dok iskosa zuri u prijenos ceremonije s Koševa, na televizoru uglavljenom u kut na dasku okačenu o dva lanca, pa se osvrće da vidi koga sve ima u "Starom podrumu". Općinski komitet Saveza komunista postavljao je i skidao kadrove, sve uz "visokostručnu" obavještajnu pomoć, ali također vedrio i oblačio ako se tko iz mase bilo kako usudi podrivati interese samoupravne socijalističke zajednice. Štoviše, zbog tog svjetskog događaja sve do trenutka svečanog zatvaranja, upravo po nalogu iz Komiteta, u gradu se maknulo s ulica i preventivno pritvorilo jedan broj osoba ili im odredilo da se moraju javljati miliciji u redovitom terminu. To je zakačilo sve one za koje je procijenjeno da bi na neki način mogli izblamirati državu. A upravo završena bijela olimpijada, nabijena euforijom, bila je slika i dika cijele Jugoslavije. – Bolan Đuvegija, ja od ove magaze živim, a promet mi se pripolovio otkako je ta pomama u Sarajevu. De ti uduni tu kutiju da ja ne prolazim – reče svom redovitom gostu vlasnik inače najprometnije kavane u gradu, stršećih obrva, korpulentan i prepoznatljiv po svom prsluku od žućkaste, reklo bi se, jelenske kože. Bilo je neobično čuti njegovo ime jer su ga svi uglavnom oslovljavali po nadimku Klark. – Nemoj da dunem – zamoli ovaj – da vidimo ima l' na tribinama našeg Kapelnika, otišo je tam, i Julijan s njim... – Ajde, neće l' se dosinut đe kakvog mikrofona pa zapjevat mimo protokola, da mu se vas svijet smije – aludirao je gazda Klark cinično na Kapelnikov "porok", s kojim taj nije znao izaći na kraj pa ljude oko sebe uzimao za publiku kao što bi ih provalnik u banku uzeo za taoce. No, pjevati je znao, itekako. Julijan je, istinabog, bio povučeniji, ali ne bi Kapelnik nikad stigao započeti drugu frazu u pjesmi, a da se i on ne priključi drugim glasom ili ukrasi tercom. Imali su u tome nekakav svoj kodeks i vrijeme između posla i počinka obično provodili zajedno. Očekivao se s jednom od krcatih večernjih linija iz Sarajeva njihov povratak i da prenesu doživljaj zatvaranja iz prve ruke. No, nagađa se, možda se nisu uspjeli ukrcati u autobus pa će "Olimpik Ekspresom" do Podlugova, da se osjete kao prava elita, a onda presjesti u ona dva tamnozelena vagona za radničku klasu i seosku fukaru što ih je dizelka vukla uz vijugav kanjon rijeke Stavnje, provlačeći se kroz dvadesetak tunela k'o igla kroz goblen, sve uz strahovito zvrčanje. Uglavnom, lokal u kome je svatko svakog znao i svi bili jedna familija živahno je mrmorio, a okupljeni na svako otvaranje vrata okretali glave da ih napokon ugledaju. Naslućivali su Kapelnik i Julijan da ih se iščekuje, ali ne misle samo tako ući i jeftino prodati svoje dojmove. Zastadoše na trijemu s tri ozidane arkade da kroz vrata oslušnu unutra. Iz džuboksa gudi neka lijena muzika. Čini se da je trenutak za ulazak. (...) BROJ 278
7
INTERVJU: dr. Emir Solaković
Prvi smo pisani medij kojemu su otvorena vrata prve privatne bolnice u nas i obavili smo razgovor s njezinim prvim čovjekom. Bolnica se nalazi u Krivajskoj ulici br. 1 u Sarajevu (nedaleko Tvornice duhana) i u fazi je završnog opremanja, no već prima prve pacijente i moguće je dogovoriti termin, pa i određene tretmane. S ovakvom zdravstvenom ustanovom, koja svojim pacijentima nudi hotelske uvjete, BiH postaje bliža razvijenom svijetu. Nadasve, bolnica nudi nešto specijalno – terapiju u hiperbaričnoj barokomori. To je metoda za koju mnogi još nisu čuli, a vrlo je učinkovita kod širokog spektra bolesti ili pak njihove prevencije. Razgovarao M. Marijanović Poštovani dr. Solakoviću, pružite nam, u najkraćem, legitimaciju Vaše ustanove. "Bolnica dr. Solaković" je prva bolnica u privatnom vlasništvu koja je registrovana u Federaciji BiH. Smještena je u objektu koji ima sedam spratova sa stotinu mjesta za tzv. ležeće pacijente. Na raspolaganju su dvije operacione sale, zatim ono što svaka bolnica mora imati a to je laboratorij, pa ultrazvučna dijagnostika i cijeli niz specijalističkih ambulanti. Ipak da naglasim, ova bolnica neće svaštariti, nego je specificirana za oboljenja krvnih sudova i bit će tu još dermatologija. Znači, fokus je na krvnim sudovima, na srcu, na glavi, na abdomenu i nogama, kao i na svim oboljenjima koja se uz to vežu, a na tom području pacijenti će dakle imati kompletan tretman: od laboratorijskih
Dr. Emir Solaković kraj hiperbarične barokomore
Bolnica iz budućnosti pretraga i dijagnostike, do eventualnog operativnog zahvata i infuzione terapije. Povrh svega toga imamo na raspolaganju i hiperbaričnu komoru, što je za naše prostore novost. Budući da je novost, evo prilike da se javnosti približi o kakvoj je komori riječ. Ona je jako skupa i treba naglasiti da to nije ona komora u kojoj ljudi stavljaju maske pa udišu kisik, gdje se ubaci njih deset kao u vagon, već se radi o individualnoj komori gdje se pacijent fiziološki tretira na način da kompletno njegovo tijelo, tako reći, pliva u kisiku pod većim pritiskom od atmosferskog. Dijapazon djelovanja ove terapije vrlo je širok. Na primjer, za pacijente koji imaju dijabetes i izloženi su propadanju krvnih sudova ona je vrlo djelotvorna u prevenciji od srčanog udara, moždanog udara, ateroskleroze. Znači, govorimo o zaustavljanju
Dr. Emir Solaković je opći i kardiovaskularni kirurg, redoviti je profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu i nekoć šef Vaskularne klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Specijalizaciju iz oblasti opće i vaskularne kirurgije završio je u Sarajevu, a specijalizaciju iz kardiokirurgije u Njemačkoj. Objavio je desetak knjiga, s preko 200 stručnih radova iz područja krvnih sudova. Javnosti u BiH dr. Solaković postao je blizak kroz gostovanja na "Hayat" televiziji gdje uz stručne medicinske savjete govori o kardiovaskularnim bolestima, zdravom načinu života te prehrambenim navikama koje treba mijenjati. Tako su nastale i njegove popularne knjige: "Ti možeš sačuvati svoje srce", "Kako ostati mlad", "Tvoja dijeta", "Pomozi sam sebi" i "Ključ uspjeha".
8
BROJ 278
procesa daljnjih komplikacija koje, kao što se zna, nekad završavaju i amputacijama udova itd. U hiperbaričnoj komori se pacijent tretira kisikom pod pritiskom kakav se stvara, slikovito rečeno, kao na deset ili dvadeset metara dubine pod vodom, znači kao da ga se uranja, e sad koliko puta se ponavlja tretman i koliki se pritisak primjenjuje, to se naravno propisuje pojedinačnom terapijom. Pritom čisti, stopostotni kisik zaobilazi sve prepreke na tijelu i u tijelu, gdje ne može doći zbog određenog oboljenja, te dopire u one ćelije koje su odsječene i izumiru, da bi ih nahranio i održao u životu. Na tretman dolaze i pacijenti koji boluju npr. od reumatskog artritisa, koji su doživjeli neku sportsku povredu ili lomove, pa na koncu i ljudi koji su jako izloženi stresu, recimo menadžeri i slični dolaze da bi s ovom terapijom osnažili imuni sistem i sačuvali svoje zdravlje. Dalje, vrlo je značajna primjena ove komore i kod pacijenata koji se bore s raznim tumorima pa uzimaju citostatike i prolaze terapije zračenjem, pri čemu se pored malignih oštete i zdrava tkiva, međutim kisik i hiperbarična komora mogu pomoći da poprave tu kolateralnu štetu. To je najbolja dopunska terapija poslije liječenja tumora da se saniraju oštećene ćelije. Ali da ne bude sve crno, ima i ovo: dolaze nam ljepotice, lijepe žene, i izlažu se ovom tretmanu da, hraneći stanice kože kisikom, VELJAČA 2018.
sačuvaju svoje tijelo i zdravim i naočitim, a recimo nakon većeg broja tretmana izgube se i pjege itd. Nameće se logično pitanje: gdje je dosad bila takva medicinska metoda? Hiperbarična je terapija prvi put upotrijebljena u medicini 1917. godine, kod trovanja, a prava je primjena ove metode započela 1963. godine. Ali zašto nije dovoljno rasprostranjena kod nas? Odgovor je u činjenici da se o njoj nije učilo kod nas i mnogi liječnici ne znaju o tome, a i kad odnekud znaju nemaju gdje pacijenta uputiti. Sada evo imaju, mi smo jedina bolnica u Federaciji BiH koja to omogućava. Prije rata smo mi to imali u bolnici u Sarajevu gdje sam tada radio, na Nahorevu, i to je poznato bilo u Jugoslaviji, bili smo drugi ili treći gdje su pacijenti zaista dolazili na tu vrstu terapije. Sada sam ja to nakon poremećaja izazvanih ratom odlučio vratiti našim građanima i to je, mogu vam reći, zaista skupa ideja, ali pacijentima treba pružiti i tu vrstu mogućnosti. Nažalost, to sebi i ne može svako priuštiti, ali moj je sljedeći korak razgovarati sa zavodima zdravstvenog osiguranja da se iznađu mogućnosti i ova terapija učini šire dostupnom. Jer ovom metodom može se puno učiniti dok ćelija koja odumire ne umre, a kad umre onda je niko više nije vratio. Ovo je nekad i jedina preostala metoda, kada u nekom slučaju medicina nema adekvatnog odgovora na pacijentov problem. A da se razumijemo,
ovo je terapija bez ikakvih bolnih zahvata i neugodnosti. I još da naglasim: nije to nekakva alternativna medicina, kisik je dokazana terapija, ali samo u pravim rukama. Doktor koji propisuje ovu terapiju prioritetno bi trebao biti kirurg jer on kao poznavatelj ne samo kirurgije nego i interne medicine najbolje će znati kada hiperbarična terapija ima svrhe, a kada treba ići na operaciju. Znači, njemu su dvije metode na raspolaganju i komora je tu samo u terapeutskoj funkciji, uz one preventivne koje sam ranije spomenuo. Nekad i kirurgija ne može pomoći, pa tada ostaje komora i uvođenje lijekova, ali ipak komoru ne treba, da kažem, zloupotrebljavati i davati joj zadatke koje ona ne može ispuniti u smislu da se pacijenta samo smjesti unutra i kaže: kad izađeš, bit ćeš dobro. Nadalje, bolnica će raditi operacije na venskom sistemu, pokrit ćemo cijeli taj sistem. Ili, recimo, ne mora sve biti operabilno, nego pacijent dobije lijekove kojima se širi krvni sud, a onda tu opet priskače hiperbarična komora da se nahrani one sudove do kojih kisik ne može drugačije doći. Recite nam još kratko o općim uvjetima koje nudi ova specijalna bolnica. Ovo je bolnica tipa hotela. Na raspolaganju je restoran i kuhinja, dakle pedeset
Trgovinska radnja
N na
je soba, sve su dvokrevetne i svaka ima toalet i kupatilo, telefon, televizor, a ovo je ustvari prije i bio hotel sa četiri zvjezdice samo je sada adaptiran. Uglavnom, pacijenti će imati takvu komociju da će im to više ličiti na boravak u hotelu nego u bolnici, a to će pomoći i psihičkom oporavku. Kada se govori o cijenama, one ne mogu ići ispod nekog minimuma, ali sigurno će biti pristupačnije nego u bolnicama ovakvog tipa u široj regiji. I na koncu, nešto osobne prirode: našem će čitateljstvu sigurno biti zanimljivo da imate i jednu emotivnu vezanost za Vareš. Vareš sam zavolio kroz osobnost moje punice Ane Pavlić, koja jest otišla na onaj svijet, ali je ostavila puno emotivnog traga u mom životu kroz ljudsku toplinu. Pa skoro da mi ni mati moja rođena nije dala toliko topline i veličine duha, a punica je bila, povrh svega, nenametljivo pobožna žena i sjećam se njene Biblije i krunice, i sva je zračila jednom posebnom ljudskošću pa sam joj zato dao na "Barama" urediti zaslužen spomenik, da se bar tako odužim. I zato, evo, čim neko i danas spomene Vareš, meni to nanese tu emociju i sjećanje na nju po kojoj prosuđujem i ostale ljude iz Vareša, a takvi zaista i jesu oni koje sam dosad sretao i upoznao.
Vareš školski pribor • udžbenici • knjige • uredski materijal • suveniri
ul. Čaršija bb
darovni program • čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja
vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179
VELJAČA 2018.
BROJ 278
9
NAJUSPJEŠNIJI U BiH
Druga europska bronca "Vareški Mostarac", dipl. arhitekt Mario Mirčić, koji je zbog svojih uspjeha zapažen i već jednom "gostovao" na stranicama našeg lista, ponovno je zablistao. Kao član kluba "Slava BJJ" iz Mostara pod vodstvom Slavena Planinića sudjelovao je na Europskom prvenstvu u jiu-jitsuu, koje je u siječnju 2018. godine održano u Lisabonu (Portugal). Prošle je godine u Rimu osvojio brončanu medalju i sada ponovio isti uspjeh. Mirčić, inače nositelj ljubičastog pojasa i natjecatelj teške kategorije, u svojoj je diviziji među 14 boraca zauzeo treće mjesto. No, ovaj put – kao jedini osvajač me-
dalje za Bosnu i Hercegovinu, na natjecanju koje je po rangu odmah iza svjetskog, što još više ističe ovaj uspjeh. Sedam dana europske avanture za Mirčića je brzo prošlo te je, po vlastitim riječima, uživao. Iako to puno košta, Mario i njegova momčad su se snašli te imali sponzore koji su velikodušno pomogli. No, Mirčićev uspjeh prati ista opaska kao lani, a to je izostanak podrške iz rodnog Vareša. Žao mu je zbog nedostatka sluha za rezultate i ovaj sport, u kome je on jedini sportaš iz BiH s dvije europske medalje, što bi trebalo dovoljno govoriti... V. R.
Mario Mirčić, borac visokog ranga
SPONZORSTVA ZA NK "VAREŠ" Šišić, Likić i Harris s novim dresovima NK "Vareš"
Novi dresovi
G
odina je sretno počela za članove nogometnog kluba "Vareš" odnosno igrače svih uzrasta jer će od sada nastupati u novim dresovima, i to dobivenim s dvije strane. Prvo je sponzorstvo stiglo od kompanije "Eastern Mining" koja, prema dodijeljenoj koncesiji, na području općine Vareš provodi geološko-rudarska istraživanja i planira eksploataciju (barita). Formalna primopredaja i prezentacija dresova obavljena je 18. siječnja 2018. godine u kabinetu načelnika općine Vareš Zdravka Maroševića, kao predsjednika kluba. Međutim, kako je načelnik bio službeno odsutan, goste iz spomenute kompanije primili su savjetnik načelnika za sport i tajnik NK "Vareš" Malik Likić, predsjednik skupštine NK "Vareš" Ilhan Šišić i direktor JKP-a Vareš Zafer Kame-
10
njaš. Delegaciju "Eastern Mininga" sačinjavali su generalni direktor Geraint Harris, geolozi Bob Annette i Maša Teran, te doc. dr. Emir Sudžuka i Lejla Karčić iz sjedišta kompanije u Visokom.
Tajnik Likić gostima je predočio da se klub natječe u četvrtoj kantonalnoj ligi ZDK-a, ali i da se radi s djecom u tri kategorije od 5 do 15 godina, naglašavajući da treniraju i djevojčice. Kao predstavnik kompanije Sudžuka je kazao da se i na ovaj način željelo pomoći razvoju lokalne zajednice, uzgred podsjećajući da je kompanija tijekom prošle godine zaposlila nekoliko radnika te izrazivši nadu da će u naredne 2,5 godine taj broj biti znatno veći. Nadovezao se generalni direktor Harris i zaključio: "Drago nam je da možemo vidjeti naš logo na dresovima i vjerujem da ćemo imati prilike doći pogledati neku od vaših utakmica". Donirano je po 17 kompleta dresova za sve tri kategorije mladih nogometaša Vareša. Inicijativa za sponzorstvo potekla je od Miloša Bošnjakovića, jednog od direktora "Eastern Mininga" i načelnika Maroševića, a za izradu dresova izdvojeno je 4.000 KM. S. P.
Dana 2. veljače općinski načelnik Zdravko Marošević osobno je primio donatore koji su također uručili paket sportske opreme za NK "Vareš", za uzrast 12-14 godina. U ovom slučaju radi se o donaciji potaknutoj od nekadašnjeg nogometaša, rodom Varešanina – Srđana Šimičevića, koji danas živi u Njemačkoj. On je posredovao kod svog prijatelja Pierrea Roußela, vlasnika tvrtke "P. Roußel GmbH Sanitär Heizung" u Poingu kod Münchena, koji je prihvatio podržati vareške nogometne pionire i stimulirati razvoj nogometa u Varešu. Tako je stiglo dodatnih 18 kompleta (dresovi, šorcevi i štucne). Nastojeći podržati sportske aktivnosti načelnik Zdravko Marošević izrazio je zahvalnost za donaciju, istakavši da cijeni ovaj vid pomoći i put koji su Srđan i Pierre prešli iz Münchena do Vareša samo da bi uručili poklon nogometnom klubu, stoji na službenoj stranici Općine. Dresovi donirani iz Njemačke (foto: vares.info) BROJ 278
VELJAČA 2018.
DOKLE NOGE NOSE
V
elimira Gavrana, premda je već nalazio mjesta na našim stranicama u raznim ulogama, najkraće je predstaviti kao avanturista. Kao sportaša rekreativca koji voli pomjerati granice, otkrivati nove horizonte i spajati nekad nespojivo... U našem gradu je s razlogom na čelu Kluba ekstremnih sportova "Perun-VA", ali daleko od toga da je Veljo na koji drugi način ekstreman; dapače, susretljiv je, kolegijalan koliko i individualan, i uvijek raspoložen. Raznih je povoda za prilog s Gavranom, ali fokusirat ćemo se na njegove trkačke "pohode" diljem BiH, Hrvatske i Srbije, okrunjene odlaskom u postojbinu maratona – Grčku. "Sport je dobar pratitelj kroz život već od samog djetinjstva", izdeklamirao je Velimir na početku. Spominje karate kao prvi natjecateljski sport koji ga je usmjerio dalje prema ekstremnim sportovima, koji će se u međuvremenu pokazati kao njegova prava zanimacija, dok za paraglajding, kao sport koji je zaživio i na vareškim prostorima, ističe da on uopće nije opasan te da je najvažnija pravilna edukacija. Prethodna je godina za Gavrana bila izuzetna, možda i najaktivnija u pogledu bavljenja ekstremnim sportovima. Brojni (polu)maratoni i brdske utrke popunili su njegov kalendar do samog kraja, a sezona je počela sa splitskim polumaratonom (pogodno mjesto održavanja zbog laganog utjecaja mediteranske klime), da bi se nastavilo s mostarskim (koji je već izazovniji zbog težih atmosferskih uvjeta), pa onda beogradskim... Beograd mu je pobudio sjećanja na neka druga vremena, priznaje Velimir, pogotovo što je prošlo više od 20 godina od njegova posljednjeg posjeta glavnom gradu Srbije. Kao poseban detalj Gavran izdvaja prelazak preko Brankovog mosta, jednog od najvažnijih i najvećih mostova u Beogradu, čija se konstrukcija pod nogama tisuća trkača zaljuljala te su se osjetile jake oscilacije betona pod nogama. Polovicom sezone stiže se na Jahorinu, na "Ultra Trail". To je, pojednostavljeno kazano, trčanje i hodanje kroz planinu. Ali da je jednostavno – nije. Ruta od 70 km po Jahorini, s usponima od oko 70 posto, uz korištenje ruku i doslovno penjanje, ipak je završena za nepunih 15 sati konti-
Istrčao i atenski maraton – Velimir Gavran
Redoviti sudionik maratonâ Vladimir Ruf
nuiranog kretanja. Potrebno je napomenuti kako je to bio dvodnevni događaj. Sarajevski polumaraton u rujnu za Velimira je poseban. Već mu je prešao u tradiciju jer ga je istrčao tri puta, te želi tako i nastaviti. Listopadski, zagrebački polumaraton, kojega je Velimir također istrčao već treći put, ističe se po iznimnoj organizaciji i po relativnoj lakoći (kako god definirali lakoću!), a u listopadu je uslijedio i lokalni događaj te vrste. Povodom mise za domovinu od 2013. godine organizira se utrka na Bobovac – to je 27 km rute od crkve sv. Mihovila u Varešu, za koju su nepuna četiri sata (bez pauze) izvrstan rezultat. Kod toga Velimir spominje svog prijatelja Dragana Ćurakovića s Pogari, koji ga je "utrenirao", te Mijanu Berberović (također našu sugrađanku, koja živi u Africi), te uzgred napominje
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI VELJAČA 2018.
kako se s Draganom i još nekoliko Varešana uspeo na Triglav, a imali su i zajedničku biciklističku vožnju do Austrije (670 kilometara). Tako smo došli i do centralne priče – atenskog maratona. Ova je disciplina bila glavni događaj Prvih modernih Olimpijskih igara održanih u Ateni 1896. U čast Filipidu, atenskom trkaču koji je prema mitu trčao od Maratona do Atene s porukom da su grčke snage pobijedile u bici kod Maratona 490. prije Krista i koji je potom umro, od tada se trči najduža trkačka atletska disciplina, sa standardnom dužinom dionice od 42,195 metara. "To se mora doživjeti, jer to je vrhunac svijeta za trkače i svojevrsno hodočašće", ozareno je kazao Vladimir, iako su naravno za taj izazov bile potrebne posebne pripreme i posebni uvjeti. Mentalitet Grka, koji uz svaki kilometar nude okrepu, odmor, pa i masažu, posebno je iznenadio našeg sugrađanina. "Osamnaest i pol tisuća trkača, to je značilo 18 minuta samo da se dođe do starta utrke. Na dionici je 28 kilometara kontinuiranog uspona, ali sve je to svladano", kaže s ponosom. Tim od 15 trkača iz BiH, među kojima je i Admir Kevrić sa Striježeva (a koji je ostvario izvrstan rezultat, četiri sata i osam minuta), uspješno je apsolvirao i Atenu. Na pitanje o pripremi za maraton i polumaratone, Gavran ima spreman odgovor. Tri mjeseca aktivnih priprema, poseban režim ishrane, psihofizička priprema i izuzimanje stresa prije utrke, samo su neki od vrlo bitnih faktora za uspjeh. Naravno, tu je i podrška obitelji i kolega na poslu, jer puno je izbivanja. Međutim, ono što uslijedi nakon znoja i napora vrijedi mnogo više, smatra Velimir i zaključuje: "Jer, koliko god boljelo, koliko god bilo naporno, kad se vidi finiš, sve se to vrati..." Suradnja s općinskim vlastima je, kako kaže, izvrsna. Iznosi stajalište da profesionalni sport može jedino i funkcionirati uz sponzoriranje. Sama udruga KES "Perun-VA" djeluje nezavisno te bi, bez podupiratelja, teško opstala. Planovi za ovu, 2018. godinu su već potvrđeni – Split, Bečki maraton (novotarija u kalendaru), potencijalna vareška utrka... Velimiru je sport u krvi i poručuje: nema posustajanja.
BROJ 278
11
UZ VALENTINOVO
PUTOPIS
VOLIMO LJUBAV Dajana Franjić
Z
vuk budilice prekide mi san iz kojeg se nisam željela vratiti u stvarnost. Ipak, probudih se raspoložena za razliku od prethodnih dana. Ugledam kroz prozor suncem obasjane i snijegom djelomično prekrivene ulice Vareša, to mi je izmamilo osmijeh. Jutro je bilo ljepše u odnosu na ostala tmurna jutra. U zraku se osjetila pozitivnost i sve je bilo nekako posebno lijepo. Čak je i jutarnja kava ljepše mirisala. Nakon što sam je popila, krenuh u šetnju gradom. Dok sam hodala laganim koracima tijelo mi je upijalo sunčeve zrake za kojim sam dugo čeznula. Pozornost mi privukoše nasmijana lica Varešana koji s cvijećem i ukrasnim vrećicama u rukama idu na sve strane. Osvrnuvši se oko sebe ugledam crvenilo štandova na kojima su ruže i karanfili čekali nježne ruke koje će ih ponijeti i nekome dragom predati. Nije mi puno trebalo da shvatim da je – Valentinovo. Ote mi se grimasa, shvatih da sam zaboravila dan koji sam željno iščekivala. I potaknu me to na dublje razmišljanje. Svi znamo da ovim danom obilježavamo ljubav, ali znamo li zašto je toliko posebna? Ljubav je smisao života, a što je smisao ljubavi? Nema ljubav jednu smisao, nego beskonačno mnogo njih. Bili zaljubljeni ili ne trebamo znati voljeti ljubav. Ipak, ljubav
prema dečku ili djevojci nije jedina. Ljubav se pruža majci, ocu, poslu, ljubimcu, knjizi... Na kraju krajeva, svatko od nas je plod ljubavi i nije li to dovoljno da je slavimo? Ljubav je, prije svega, prijateljstvo. Čine je poštovanje, razumijevanje, uzajamno i bezuvjetno vjerovanje. Ljubav su sličnosti i različitosti, iskreni osmjesi, stidljivi pogledi i nemirni leptirići u trbuhu. Ljubav je ustrajnost, borba, želja, snaga i moć. Ne poznaje inat, strah, neodlučnost i odustajanje. Ona nemoguće čini mogućim, zabranjeno dozvoljenim, neosvojivo osvojivim. Ljubav ne znači voljeti nekoga jer je savršen, nego voljeti nekoga unatoč spoznaji da nije. Voljeti nečije mane jednako kao i vrline, jedna je od zapovijedi ljubavi. Ljubav je poticanje nekog da bude bolja osoba, navođenje na prepoznavanje učinjenih grešaka i buđenje želje za njihovim ispravljanjem. Ljubav je dar od Boga koji treba znati cijeniti i dijeliti. Lijepo je imati dan na koji se barem na trenutak prisjeti važnosti ljubavi. Ali, zapitah se, jesu li ljudi koji se sjete ljubavi samo na ovaj dan nezahvalni? Nije li ona dar na kojem trebamo zahvaljivati Bogu svakodnevno? O da, jeste. Nespretni dečko s glavom "u oblacima" slučajno me gurnu u svom užurbanom hodu i tako me vrati u javu. Već sam došla na drugi kraj grada zanesena i zagubljena u hodnicima vlastitih misli. Lice mi umi val svježeg planinskog zraka. Uživala sam u ovome jutru sa željom da svako sljedeće bude barem upola tako lijepo. Kupila sam najljepšu ružu i s njom u ruci nastavila svoju šetnju. Gledala sam plavetnilo neba i oblake koji su, čini mi se, ovog jutra imali oblik srca. Dođoh do kamenog mosta prisjetivši se njegove legende. Naslonih se na nj i šapatom izrekoh kratku čestitku za Valentinovo Anki i Akifu, koji su pokazali istinsku snagu ljubavi. Spustila sam ružu i ostala nekoliko trenutaka slušati žubor Stavnje... Ispunjenog srca krenuh doma planirajući kako uljepšati ovaj dan meni dragim osobama. Nadam se da ste i vi imali slične ili još ljepše planove i da ste ih ostvarili za Valentinovo.
IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ
IZRAELSKI MUZEJ, JERUZALEM Svoju zamisao neprolaznosti domaći arhitekti Alfred Mansfeld i Dora Gad najprije bacaju na papir! U temelju sjedinjen sa zemljom, a nad zemljom raskoš u nizu hlađena sjenom čempresa i maslina, ova se zamisao 1965. godine otvara kao Izraelski muzej, Jeruzalem. I plutaju i lebde i skorene s izraelskom zemljom, ravno odrezane kamene sante, kako Muzej izgleda izdaleka, čista su umjetnost – što arhitektura jest. Pet odjela iz kojih je sastavljen – Biblijski muzej, Arheološki odjel obitelji Bronfman; Hram Knjige; Zbirke Bezalel; Vrt Skulpture Billy Rose i Muzej Djece Ruth – tumače tri silna razdoblja povijesti i kulture naroda židovskog: biblijska vremena, dva milenija "Rasutosti" i Izrael danas. Prvo razdoblje bogato se i naširoko rasklapa izložbom koja nesebično nudi pristup predmetima što se odnose na narode i kulture Svete zemlje i susjedstva, zrcaleći se njegovanjem međusobne trgovinske i kulturne razmjene kroz davninu. Od prapovijesti do muslimanskih osvajanja, svakodnevni život, umjetnost, ukopni obredi, vjeroispovijed (od mnogoboštva do vjere u jednoga Boga) štedro su i obilno dati zbirkama isprava nađenih u arheološkim iskopavanjima na tom području. Drugo razdoblje, ono u rasutosti, otvara etnografske dokumente i razastire svakodnevni život, odjeću i nakit seoskih i gradskih židovskih zajednica, rastrganih po svijetu; kroz rukopise i obredne predmete zorno pokazujući bliskost i vezu s kulturama zemalja gdje su se ove zajednice usule. Trećim odjelom raspolažu Lijepe umjetnosti s dizajnom, bakrorezima i slikama izraelskih i inozemnih umjetnika od 15. do 20. stoljeća tako da čine lanac između prošlosti i sadašnjosti, a kremu svakako čini ovo društvo: Rembrandt, Cezanne, Matisse, Chagall, Picasso, Kiefer. Sadašnjosti je dano mjesto u Vrtu Billy Rose. Najzastupljeniji su izraelski umjetnici, a nezaboravno se saviti oko nogu velikog Rodenovog kipa. HRAM KNJIGE Ovaj posljednji odjel je utočište za glasovite svitke s Mrtvog mora – pogurane u ćupove od pečene gline i po špiljama
ORGANIZIRAMO:
IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ
12
BROJ 278
VELJAČA 2018.
Hram Knjige izvana…
…i njegova unutrašnjost
Svetoj zemlji u po'ođane (XII) Piše Ivana M. Slugić Kumrana posakrivane 2000. godina stare rukopise. Da se očuvaju Knjige hebrejskog Zakona i svjedoči o svojoj zajednici kao o civilizaciji iz petnih žila zapeli su Eseni. Predragocjeno rukopisno otkrivenje – svitke s Mrtvog mora – ostavila je zajednica čije je porijeklo upitno. Možda su Eseni potekli iz Babilona kao odgovor na vjerski nemar koji je bio uzrok Božje kazne – Sužanjstvo 587. godine prije Krista. Kako je Zakon i njegovo ispravno tumačenje bio razlogom za postojanje zajednice, on se neprestance proučava: "Na mjestu gdje su desetorica neka bude čovjek koji poučava Zakon danju i noću, stalno se brine o dužnostima jednoga naspram drugog. I neka se zajednica brine da zajedno trećinu svih noći u godini čita Knjigu i proučava Zakon..." Oko 150. godine prije Krista dio Esena (židovskog naroda) odvojio se od glavne skupine i naselio Kumran. Pod vodstvom Učitelja pravednosti povukoše se u pustinju da se pripreme za dolazak Mesije. U početku ih je bilo ne više od pedeset, ali oko 100. godine prije Krista zajednica je narasla. Sljedba je živjela u pećinama i hranila se obrađujući oazu Ain Fasha. Gajili su datule, a od divlje trske pravili krovove za nastambe i košare, grubom travom s priobalja hranili su stada koza, ovaca i deva. Sol su vadili iz Mrtvog mora, a pokatkad i bitumen koji je plivao po VELJAČA 2018.
površini u skoro čistom stanju. U zajednicu se ulazilo kroz neku vrstu dvogodišnje kušnje – novicijata. Odani čistoći, svaki dan posvećeno su se prali, a vrhunac zajedništva bila je gozba blagoslovljenih kruha i vina! Svetkuju subotu, mnogi od njih žive u celibatu i prezirući brak okupljaju se u samostanima. Razvaline jednog takvog samostana nađene su 1951. godine oko 800 metara južno od Kumrana. Čini se da potječe s kraja 2. stoljeća prije Krista. Odanost Esena pravilnom razumijevanju Zakona značilo je potrebu za posjedovanjem više primjeraka svetih knjiga. Njihova je biblioteka imala sve knjige Zakona osim "Knjige o Esteri". Istraživanjem kumranskih špilja otkriven je niz komentara proročkih tekstova u kojima je nadahnuto ispisana povijest Esena. Liturgijske potrebe potakle su stvaranje prekrasnih himni, a stega potankih odredbi o životu u zajednici. Umjerenost i vladanje strastima je vrlina, a grijehom se drži svako traženje zadovoljstva. Prilikom nadiranja Rimljana i dolaska X. legije u dolinu Jordana 68. godine po Kristu, Eseni najprije skrivaju svoje dragocjene rukopise pisane na pergamentu ili papirusu. Umotavali su svitke u platno, pohranili u vrčeve od pečene gline i ostavili u nepristupačnim špiljama Kumrana. S vremenom, nezaštićeni su se rukopisi raspali. 135. godine po Kristu rimski imperator Hadrijan potpuno je uništio ovu zajednicu. 2000. godina kasnije, u jednoj BROJ 278
od pećina otkrivaju ih beduinski pastiri u potrazi za, možda, izgubljenom ovcom. Kumranski rukopisi, nađeni 1947. godine, najstariji su i najpotpuniji herbarij vjerodostojnih dijelova starozavjetnih knjiga, koji svjedoče točnosti prijepisa i prijevoda, koji su dostupni do danas. Paviljon koji čuva svitke sagrađen je prema zamisli američkih arhitekata: Fredericka Kieslera i Armanda Bartosa. Projektirali su ovaj Hram kao ćup po uzoru na ćupove u kojima su svitci nađeni. Tijelo ćupa u kome su svitci izloženi ukopano je u zemlju, a poklopac ćupa nad zemljom je u istoj ravnini s tlom. Ovaj poklopac izvana je zapravo kupola Hrama Knjige gledano iznutra, a njegova bjelina suprotstavljena je zidu od crnog bazalta (kamen s morskog dna), čime se smjera na vjersko učenje o kozmosu podijeljenom između svjetlosti i tame odnosno, prema esenskom vjerovanju, ovdje se radi o likovanju Sinova svjetla nad Sinovima tame. Kako se svitci s Mrtvog mora nalaze u unutrašnjosti Hrama (uvjetno rečeno u ćupu) pristupa im se preko jedne galerije koja vodi u kružnu prostoriju; krećući se kružno, ima se dojam da se svici sa mi odmot ava j u . A među najznačajnijim rukopisima pronađenim u špiljama Kumrana jest onaj čija je duljina sedam metara i sadrži Knjigu Izraelovu. Ona se danas predstavlja kao najstariji poznati židovski rukopis. (nastavit će se)
13
IN MEMORIAM IN MEMORIAM
IN MEMORIAM
Dana 1. 2. 2018. umrla je naša školska kolegica
BAŠIĆ NEZIRA
NADA JOSIPOVIĆ
(22.II.1946. – 6.II.2016.)
(1954. – 2018.)
Svaki dan si s nama, u našim sjećanjima, razgovoru, i kroz ove dvije godine kako si preselila kao da je veza još jača. Tvoj osmijeh i pogled ukrašavaju nam ove sumorne dane. Sa nama si sada i zauvijek.
Počivala u miru! Školske kolege iz Gimnazije, generacija 1969/1973, razredi 4a i 4b
Tvoje prijateljice, B. i B.
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE SLAVKO PENDIĆ
Dana 7. veljače navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi
(14.III.1953. – 10.II.2017.) Prošla je godina otkada se ugasio sjaj tvojih očiju. Sva sreća, radost i ljepota ostale su s tobom, a nama je ostala samo tuga i bol, naš najdraži, voljeni i nikad zaboravljeni. Hvala ti za sve dane provedene s tobom, za ljubav i dobrotu koju si dijelio s nama. Počivao u miru Božjem! Tvoji najmiliji
FRANJO MIOČEVIĆ (1935. – 2015.) Ostaješ trajno živjeti u našim srcima i mislima. Počivao u miru! Supruga Lucija, sinovi Ferdo i Berislav, nevjesta Zlatica, unučad Mladen, Ivana i Domagoj
SJEĆANJE
SJEĆANJE
(15.II.2008. – 15.II.2018.)
DRAGICA KALFIĆ rođ. Semunović
na našeg voljenog brata, ujaka i strica
(1997. – 2018.)
MIJU DRIJENČIĆA
Ne blijedi slika na tvoj dragi lik, tvoju dobrotu, plemenitost i sretan život proveden s tobom. Dok život traje, trajat će ljubav, tuga i sjećanje.
S trajnom tugom u srcu i ljubavlju, sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem nedostaješ. Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro, i Silvana, s obitelji
Tvoja djeca: Kaća, Željko i Miroslav s obiteljima
SJEĆANJE
IN MEMORIAM
ŽELJKA ŠTAMBAK rođ. Frlan
MARA MARKOVIĆ
(1953. – 2017.)
(22.II.2014. – 22.II.2018.)
Prošla je godina dana kako si nas napustila. Za sobom si ostavila neizbrisive tragove i divne uspomene. Počivala u miru!
(10.I.2015. – 10.I.2018.)
RUŽA MARKOVIĆ Sjećanje na vas i vašu dobrotu trajno će živjeti u nama. Počivale u miru Božjem! Vaši najmiliji
Suprug Boro, sin Ivan, brat Darko, rodbina i prijatelji
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM FERDINAND MIRČIĆ
ZITA ILIČIĆ rođ. Lovrenović
(1935. – 2010.)
(1995. – 2018.)
TEREZIJA MIRČIĆ
Spomen na našu dragu majku. Počivala u miru Božjem! Djeca: Kristina, Vjerana i Željko s familijama
(1937. – 2016.) Kao što ljubav ne prestaje odlaskom, tako ni sjećanje na vas ne blijedi vremenom. Ostat ćete vječno voljeni i čuvani u našim srcima i mislima. Neka vas prate naše molitve i sjaj svijeća, dok mi s ponosom čuvamo sjećanje na vas. Svjetlana, Vedrana i Marko s obitelji
TUŽNO SJEĆANJE
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA
(23.II.2014. – 23.II.2018.) Dana 23. veljače navršit će se četiri godine otkako nije s nama naš dragi suprug, otac i djed
BLAŠKO LEKIĆ Ostaješ dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem! Tvoja obitelj
18
VAREŠ | SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI
BROJ 278
| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 VELJAČA 2018.
IZ STARIH ALBUMA
Kad je Vareš na glasu bio... U "Bobovcu" (brojevi 130 i 131 iz 2005. godine) objavili smo dva nastavka Ivankovićevih Bilješki o zavičaju posvećena austrougarskom generalu, barunu Marijanu Varešaninu – kao najpoznatijem vareškom imenu ukupne političke povijesti – koji je jedno vrijeme (1909. – 1911.) bio i zemaljskim poglavarem Bosne i Hercegovine. Po majci Oćevac, kada je došao u mirovinu, u ljeto 1912. godine posjetio je Vareš i selo svoje majke "da pronađe rodbinu", što je bio veliki lokalni događaj, ali je i sam barun ostao zadivljen prijemom na koji je naišao. A nama je nedavno dostavljena, iz veljače iste godine, sačuvana pozivnica za bal što ga je u Beču organizirao ovaj uglednik sa svojom suprugom, pa je ekskluzivno objavljujemo.
PodrŽite izradu fotomonografije svoga grada Broj računa (za uplate u KM): 3385802224035182, kod UniCredit Bank d.d. Vareš. Svrha doznake: donacija (ili sponzorstvo) za izradu fotomonografije "Vareški kraj kroz stoljeća". Primatelj: HKD "Napredak" – Podružnica Vareš. Za uplate iz inozemstva: IBAN BA39 3385 8048 2428 8089 i SWIFT UNCRBA 22.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
VELJAČA 2018.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 278
19
VAREŠANI REDOVITI
Priredio M. Marijanović
Na Festi sv.Vlaha
Festa svetoga Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika (3. veljače), slavi se neprekidno već 1046 godina, što ju je 2009. dovelo na listu UNESCO-ve nematerijalne svjetske baštine u Hrvatskoj. Obilježavanje se temelji na legendi o pojavljivanju svetoga Vlaha koji je pomogao u obrani Dubrovnika od Mlečana. Da sv. Vlaho zaštitnički djeluje i danas Dubrovčani su svojim gostima, pristiglim na ovogodišnju Festu, ukazivali činjenicom da je kiša stala baš u trenucima kada će, nakon mise, Stradunom krenuti tradicionalna procesija, u kojoj biskup i svećenici nose moći sv. Vlaha. Ne pamti se, kažu, da je procesija pokisla, a riječ je o velikom broju sudionika s njihovim barjaktarima koji dolaze iz raznih krajeva zemlje. Ovoj se šarolikoj povorci, u odorama ili narodnim nošnjama, priključuju i katolici iz BiH, pa je tako i nekoliko mještana Strice i Zarudja mlađe generacije skupa s djecom predstavilo župu Vareš na ovom događaju drugu godinu zaredom. Kraj službenog dijela svečanosti označili su dubrovački trombunjeri (počasna vojna postrojba koja postoji 600 godina i također je uvrštena u svjetsku baštinu) ispaljivanjem plotuna iz svojih trombuna u Gradskoj luci.