Bobovac br. 207 by Midnight Rider

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 207 • OŽUJAK 2012.

UVODNIK

tkako je izvjesno da će se Europska unija zaustaviti na granicama naše zemlje, svatko u okruženju svoju brigu ima. Pa čak i Hrvatska koja će postati članicom. Nju brine plasman roba u BiH koja je, uz Njemačku, najvažniji vanjskotrgovinski partner Hrvatskoj. U našu zemlju na godišnjoj razini Hrvatska izveze prehrambene proizvode u vrijednosti od oko 1,3 milijardi maraka. Ulazak u EU i bescarinski uvjeti neće mnogo pomoći izvozu hrvatskih proizvoda na europsko tržište jer ondje su oni uglavnom nepoznati, a s druge strane hrvatski će izvoznici morati plaćati dodatne carine za uvoz u BiH čime će njihovi proizvodi biti manje konkurentni. To su, po jednim izvorima, bili jedini pravi razlozi nedavnog posjeta hrvatskog premijera Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini. S druge strane, nije se propustilo taj posjet i ispolitizirati. Ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija, u video isječku koji je izašao na vidjelo, u zakulisnom dijeljenju direktiva poslušnom novinaru FTV-a pojasnio je svoje prave razloge za eskiviranje ručka s Milanovićem. Dva su se lidera SDP-a tako uspjela mimoići u Sarajevu, a Milanović nije krio iznenađenje peripetijama koje su ga dočekale. Sarajevski su mediji, naime, imputirali da je, zbog njegova dolaska najprije u Mostar i Hercegovinu, posjet bio previše usmjeren na hrvatsko nacionalno pitanje, a proturena je čak i dezinformacija kako će se Milanović u BiH zahtijevati rekonstrukciju federalne Vlade, što je on jasno demantirao. Milanovićeva izjava kako u BiH nije došao u ulozi mentora i tutora "kojih je Bosna i Hercegova imala i previše u posljednjih 20 godina", i njegove poruke vezane za hrvatsko pitanje u

Između dva broja BiH koje su bile prilično površne i nedefinirane, na kraju su više dale za pravo onima koji su ustvrdili da je hrvatski premijer u BiH, prije svega, došao riješiti svoje probleme i sačuvati tržište teško više od milijardu maraka. Bilo kako bilo, vodeći dužnosnici SDP-a u BiH definitivno nisu pokazali ono razvikano bosansko gostoprimstvo. A kakvu brigu približavanje europskih granica proizvodi u BiH? Stižu, naime, jezovite poruke bh. političarima da će morati uhićivati sami sebe ako misle i oni svoju zemlju izvesti na europski put. "Uvjet svih uvjeta za pregovore o članstvu u Europskoj uniji je uhićenje političara i poduzetnika umiješanih u korupciju i kriminal", poruka je za BiH nakon što je Srbiji početkom ožujka odobren kandidatski status u EU-u, a Crnoj Gori u lipnju istječe rok postavljen da pokaže odlučnost u obračunu s političarima umiješanim u korupciju i kriminal. Našoj bi zemlji kandidatski status BiH mogao biti odobren na proljeće, ali ne ove nego iduće godine, zajedno s datumom za početak pregovora. Ali: "Da bi Bosna i Hercegovina postala članica Europske unije, morat će pokazati ak-

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ ŽUPA VIJAKA

UMRLI

Bernardica Iličić rođ. Zekić (73), Ivan Curić (82), Vatroslav Grgić (61), Anica Grabovac (82).

UMRLI Ivan Franjkić (77). Fotografija na naslovnici: Z. Filipović

stenje pod teretom teškog siromaštva", navodi se u epilogu istraživanja. Umjesto brigom nad ovakvim pokazateljima, BiH se proteklih dana više bavila time kako je koja strana predstavljena u filmu holivudske redateljice Angeline Jolie, teškom 10 milijuna dolara, a u kom se u dvije scene opažaju i apokaliptični prizori s vareškog područja. Makar je Sarajevo iz svog viktimističkog kuta likovalo nad scenarijem, uspjeh filma daleko je od svjetske slave. Dotle, "U zemlji krvi i mesa", kako je film preimenovao – još se izjašnjavajući kao Angelinin fan – Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, zaista daleko od meda živi i životari ona sirotinja iz međunarodnog izvješća o korupciji i kriminalu. Povucimo na kraju još jednu paralelu s Hrvatskom, koja će dogodine postati punopravnom europskom članicom. Građani BiH za iznos prosječne plaće mogu kupiti 604 kruha, dok će hrvatski građanin na taj način svoju obitelj obradovati 954 puta. Statistički podaci pokazuju također da građani BiH za hranu izdvajaju znatno više sredstava iz kućnog proračuna nego potrošači zemalja EU-a. Institut ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH navodi da prosječna europska obitelj troši na hranu 16 posto od svojih ukupnih prihoda, a u BiH je taj udio 50 posto. U tako mrki standard ove se sezone umiješao i snijeg, što je posebno osjetila vareška općina, pa ništa bolje ne stoji ni naš "kandidatski status" odnosno čekanje u redu za proljeće jer snijeg je u okolici još uvijek dubok više od jednoga metra i neće se tako brzo otopiti.

tivnu borbu protiv korupcije i kriminala i s tim ne smije odugovlačiti", poručio je nedavno Peter Sorensen, voditelj Izaslanstva EU-a i posebni predstavnik EU-a u BiH, dodavši: "Iskustvo Hrvatske je poučno za sve – dok ta država nije počela podizati optužnice, uhićivati i izvoditi na sud političare i biznismene najvišeg kalibra, pregovori s EU-om su klecali i stalno zastajkivali." Poznati po čestitosti, nema sumnje da će naši političari učiniti sve da ishode odgodu kandidatskog statusa barem još koje proljeće. Kako zasad stojimo s korupcijom i kriminalom u BiH? Prema relevantnim svjetskim istraživanjima za prošlu godinu, indeks korupcije u BiH iznosio je 3,2 na ljestvici do 10, s tim što nula označava apsolutnu korupciju, a deset znači da u državi nema korupcije. BiH se po svom indeksu našla u društvu s Liberijom, Zimbabveom te Trinidadom i Tobagom. Kada se govori o regiji, BiH uvjerljivo drži neslavno prvo mjesto. Sasvim precizno: "Korupcija u BiH naročito je izražena u političkim centrima moći u kojima se donose glavne odluke i koji kontroliraju tijekove novca. Upravo je to ono što posebno zaDonacije za "Bobovac" brinjava i što državu drži u Obitelj Petrović, Pogar – 50 KM, valjanju u vlastitom blatu, od Ljilja Josipović, Vareš – 10 KM, čega najviše koristi ima uski krug političara te tajkuna s Gordana Ljuboja, Sydney – 80 AUD, kojima oni rade i enormno se Nina i Zlatko Jakić, Sydney – 50 AUD. bogate. Nasuprot njima je najSvima hvala lijepa! veći broj stanovništva koji

BROJ 207

OŽUJAK 2012.

AKTUALNO

ilo je zaista dramatičnih situacija, ali i uzornih oblika samoorganiziranja. Primjerice, na području Vijake mještani su vlastitom akcijom, s velikim odzivom, priskočili u pomoć zametenima na Lazetovici, gdje se u jednoj obitelji nalazi i beba. Zabilježeno je i spašavanje čovjeka zatrpanog snijegom s krova. S druge strane, mogla su se čuti i nerazumna predbacivanja ljudima koji žive u razuđenim ruralnim područjima – a u pravilu su to povratničke obitelji – u smislu zašto se preko zime negdje ne grupiraju, ne sasele ili zašto se bar dovoljno ne opskrbe. Ivica Gavran i njegova supruga Jovanka povratnici su i jedini stanovnici zaseoka Mlakve, koji se nalazi na padini iznad grada. No, to im i nije neka prednost, zameteni su bili kao i oni najudaljeniji. "Svi pričaju o povratku, a kad treba osigurati povratniku osnovne uvjete za život onda nema nikoga", negoduje Ivica i dodaje: "Zapitam se i zašto plaćam putarinu? Kome, kad mjesecima autom ne mogu maknuti iz sela!? I kako se dovoljno opskrbiti namirnicama prije zime s 260 maraka mirovine?" Njegov osjećaj opće iznevjerenosti zacijelo dijele mnogi. Petero izoliranih srpskih povratnika živi u tri kuće razbacane na području nekadašnje MZ Okruglica. Posebno je teško stanje kod starice Rajke Gavrić, koju su mladići iz vareškog Kluba ekstremnih sportova "Perun-Va" obilazili u nekim ranijim (ne)prilikama pa su se stavili na raspolaganje i u trenutku nepogode. Općinski je načelnik iskoristio njihovu spremnost i osigurao im dio troškova, gorivo za jedno vozilo, do baze koju su uspostavili u selu Ravne, odakle su s lokalnim vodičem išli u dostavu hrane i lijekova (prethodno su to koordinirali sa socijalnom službom i medicinarima). Dočekani su sa suzama. U jednoj kući zamrznula voda, a dvije nemaju ni struju! Nije se bilo lako orijentirati u zametenoj divljini Zvijezde, ali članovi Kluba prikupljaju OŽUJAK 2012.

Tko tu kome (na)grće?

Snijeg zavio u gubitke Snježne nepogode tijekom veljače, osim što su iscrpile ljude i strojeve, prouzročile su dodatnu dubiozu u općinskom proračunu, a iza svega je opet ostalo prilično nerazumijevanja i nezadovoljstva. Bilo je, isto tako, i građanskog nemara i nekooperativnosti. Dok su ljudi u pojedinim (raseljenim) selima i zaseocima čekali da se dođe i do njih, u gradu se otvorilo pitanje uklanjanja i odvoženja snijega, a ne samo nužnoga grtanja da se osigura promet vozilima. Sve u svemu, vrijeme je da se napravi određeni rezime, premda se u Varešu još ne može reći da je kraj zime. M. Marijanović iskustva i pomalo već promišljaju o formiranju gorske službe spašavanja. (Više o njihovom Klubu donosimo u idućem broju) "Stricu i Zarudje smatra se privrednim selima i nas se uzima za primjer kad se govori o održivom povratku, o ulaganjima u mali biznis, ali za naše poslovanje je neophodno da cesta zimi bude propisno održavana", ističe Josip Babić, vlasnik farme i prerađivač mlijeka na Zarudju. "Hoće li biti progrnuto dobro ili loše, to nekad ovisi o trudu i umijeću rukovatelja na strojevima. Mi smo se, poduzetnici, opremili terenskim vozilima, ali kad vam kažem da polomimo i njihove pogone šlepajući se, onda je jasno da s tim čišćenjem nešto ne štima". Vareško javno komunalno poduzeće raspolaže s pet strojeva, od čega dva teška, i to je operativa koja (za normalnih zima) pokriva sve lokalne pravce. Ova zima svakako nije bila od tih. "Mjerili smo i do 180 cm snijega, a naši su ljudi i strojevi, uz prateću logistiku, bili neprekidno na terenu od 21. siječnja do 3. ožujka", navodi Zafer Kamenjaš,

direktor JKP-a. Za vrijeme nepogode, svakog jutra, pa i vikendom, održavani su sastanci užeg sastava stožera Civilne zaštite, kojeg su sačinjavali općinski načelnik Hamdo Fatić, voditelj općinske službe civilne zaštite Željko Franjić, komunalna inspektorica Snježana Kokor, a povremeno im se priključivao i direktor JKP-a. "Na tim sastancima se zajednički odlučivalo o prioritetima za svaki dan, što znači nije bilo ničije samovolje nego se na teren išlo prema objektivnim prosudbama", naglasio je Kamenjaš. Po njegovim riječima, naročito mnogo vremena (i goriva, dakako) oduzimaju nekategorizirani putevi, koji usto u selima vode između ograda, pa se u takva područja i ne mogu slati strojevi s nožem nego s utovarnom kašikom. "Poseban su problem predstavljale lavine u kanjonu rijeke Bukovice", spominje Kamenjaš, izražavajući zadovoljstvo da je sve proteklo bez stradavanja ljudi. Kad je drugi put proglašeno izvanredno stanje (5. veljače) općinski je stožer civilne zaštite bio prinuđen angaži-

BROJ 207

rati dodatne, još jače strojeve. "Jedan se buldožer probijao tri radna dana od Šimina Potoka do Ligatića", opisala je (na svim terenima prisutna) inspektorica Snježana Kokor situaciju kakva je vladala u srcu Zvijezde. "Zbog toga smo Ligatiće i Oćeviju, pa i Dubošticu prije otvorili prema općini Olovo, na čemu zahvaljujemo i olovskoj Šumariji", nadovezao se općinski načelnik, ujedno zapovjednik stožera. "Mi i sada (7. ožujka, op. ur.) imamo neprohodnih zaseoka gdje žive pojedine obitelji, kao što su Lazetovica i Patkovac, ali ih imamo na vezi i spremni smo im pružiti bilo kakvu pomoć. Međutim, grtanje do njih i dalje je skupa i vrlo zahtjevna misija pa smo ih zamolili za strpljenje", kazao je načelnik. "Za vrijeme nepogoda imali smo dvije hitne intervencije pri čemu su vatrogasci pomoću svoje opreme evakuirali dvije zdravstveno ugrožene osobe, u Ljepovićima i u Duboštici gdje su pomogli i mještani", referirao je Željko Franjić. Po Odluci o proglašenju nepogode stožer je dodatno angažirao tvrtke "Bosman" iz Sarajeva (dva stroja), "BBM Amfibolit" (tri stroja) i "Šummex" (dva stroja). Na zatraženu pomoć po istoj odluci Općini Vareš materijalno su pomogli: Kanton Sarajevo (30.000 KM), Općina Novo Sarajevo (10.000 KM), Općina Stari grad (5.000 KM), Općina Zenica (5.000 KM), Općina Breza (2.000 KM), Općine Žepče i Usora (po 500 KM), Općina Ilijaš (1.000 l nafte), te Ministarstvo prometa ZDK-a (15.000 KM). A prema ispostavljenim fakturama, ukupni troškovi čišćenja snijega na području općine Vareš u prosincu, siječnju i veljači dostigli su iznos od 233.051,97 KM! Prioritetno plaćanje tih računa dodatno je otežalo ionako nezavidnu situaciju u općinskom proračunu, u kome se za 200 km lokalnih puteva godišnje ukupno izdvaja oko 200.000 KM za zimsko – ali i ljetno održavanje.

VIJESTI

INTERVIEW

Sjednica Općinskog vijeća Na svojoj 36. sjednici održanoj 29. veljače 2012. godine Općinsko vijeće Vareš raspravljalo je o 11 točaka dnevnog reda. Između ostaloga, usvojen je Nacrt odluke o općinskim priznanjima i postupku njihove dodjele, koji sada treba proći javnu raspravu. Nacrtom je predviđeno da Općina dodjeljuje plaketu s grbom Općine Vareš, plaketu Općine Vareš za životno djelo, povelju o proglašenju počasnim građaninom/građankom Općine Vareš i zahvalnicu Općine Vareš. Priznanja su rangirana prema redoslijedu kojim su navedena, a prva dva priznanja, prema predloženom, dodjeljivala bi se svake druge godine i uz njih je također predviđena novčana nagrada. Kad se razmatralo Izvješće o realizaciji Strategije razvoja općine Vareš za period 2006. – 2012., vijećnik Ivan Lučić istupio je s argumentiranim stajalištem da je velik dio izvješća prepisan otprije i da se mnoge stvari nisu pomaknule s mrtve točke od podnošenja lanjskog izvješća, što je rezultiralo povlačenjem predmetnog izvješća s dnevnog reda. Isto tako, Lučić je iznio svoj kritički osvrt po pitanju Izvješća općinskog načelnika o trošenju proračunskih sredstava tijekom 2009., 2010. i 2011. godine, čime je izazvao zbunjenost u vlastitim stranačkim redovima. Naposljetku je diskusija – koju su vijećnici SDA, kao glavni oponenti lokalnom SDP-u, promatrali zadovoljno no ipak potpuno indiferentno – dobila epilog u izglasanom zaključku da se u cijelosti obustavi praksa plaćanja prekovremenog angažiranja djelatnikâ općinske administracije, uključujući i samog načelnika.

Povišenih je tonova bilo i kod razmatranja stanja u oblasti prijevoza u lokalnom i međugradskom prometu na području Općine Vareš, kako zbog dramatično oronulog stanja pojedinih sredstava javnog prijevoza, tako i zbog samovolje dijela prijevoznika. O cestama i njihovom održavanju otvorila se opširna diskusija pod tzv. tekućim pitanjima. Otapanje snijega stvorilo je neprelazne kaljuže već u sporednim gradskim ulicama, jer je na prometnicama ostao debeli sloj snijega, a stanovnici su pojedinih rubnih naselja zamoljeni od strane načelnika da se sačeka slijeganje snijega, ili jugovina koja bi ga dijelom otpuhala, pa da se onda pošalju strojevi do njih. Najviše je otpora takvoj "strategiji" dolazilo s područja MZ Vijaka, gdje je nekoliko zaselaka i dalje neprohodno, a uz primjedbu da je u nekim privilegiranim mjesnim zajednicama stanje neusporedivo bolje.

U gradu izostale poklade Kao i svake godine u vareškoj okolici pokladna su se sijela selila iz sela u selo prema već uhodanom rasporedu i mačkare su jedne drugima uzvraćale posjete. Započne se na Pržićima, tjedan ranije, a u finišu zaredaju zabavne večeri na Pogari, na Zarudju, u Oćeviji i završetak je utorkom na "Žutoj žabi" u Vijaci. Ove godine, loše stanje na snježnim prometnicama, a napose muke s parkiranjem, u dobroj su mjeri utjecali na posjećenost, ali zabave nisu izostale, dok se za sam grad to i ne može reći. Nije održana nijedna manifestacija, pa niti defile učenika osnovne škole pod maskama.

Korizmo, i Bogu si teška. Priredio J. Klarić

OBAVIJEST Fondacija/Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareš objavljuje podatke o računu: Banka: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH Račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 IBAN: BA 39 1541602003614576

ZAHVALA Udruga građana "Majka Terezija" Vareš zahvaljuje gospođi Pauli Bešlić rođ. Mijatović na donaciji od 400 AUD. BROJ 207

n Gospođo Miketin, ustanova kojoj ste na čelu jedina je po čijoj bi se evidenciji mogao, s nevelikim odstupanjima, utvrditi današnji broj stanovnika općine Vareš. Pa da počnemo od tog podatka i da ga usporedimo s vremenom prije rata. o Ako se napravi paralela sa 1974. godinom, kada je općina Vareš bila u ekspanziji i kada je imala 24.000 stanovnika sa 65% zaposlenih, i sada kad na teritoriji općine živi oko 8.500 stanovnika sa 20% zaposlenih, jasno je u kakvoj se situaciji nalazimo. Općina Vareš je jedan od primjera pogrešno izvršene privatizacije. Ovdje je očito da je napravljen urbicid odnosno, kako ja to volim reći, "pljačkalizacija". Rudnik i željezara Vareš sa 2.250.000 tona rude, kapaciteti šumske industrije, građevinarstva, prerađivačka, tekstilna industrija i saobraćaj, kao i drugi pogoni, toliko su devastirani da sada, na žalost, mogu poslužiti samo za snimanje filmova strave i užasa. Kao najstarija željezara na Balkanu, da je konzervirana, mogla je poslužiti kao turistička atrakcija, kako se to uostalom radi sa sličnim pogonima svugdje u svijetu. Tih godina u Varešu su radile 23 osnovne škole, tri škole drugog stupnja, dvije za kvalifikaciju radnika i gimnazija, radila su dva kulturno-umjetnička društva, sportska udruženja... Bio je razvijen i turizam pa je 1970. godine zabilježen broj od 2.900 turista s 4.850 noćenja. Imali smo bazen i druge sadržaje. Danas od toga nemamo ništa. Onda je logično da se mladi iseljavaju, prvenstveno tražeći posao, ali i tražeći za sebe i svoju djecu zadovoljenje drugih kulturnih i sportskih potreba. Centri, u koje se slijeva veći dio novca, to im itekako omogućavaju. Vareš je nekada bio industrijski i kulturno prepoznatljiv grad po uzoru na austrijske i švicarske gradove. Danas smo, na OŽUJAK 2012.

Biljana Miketin, rukovoditeljica Poslovnice ZZO-a Vareš

Informirajte se o pravima Kod rukovoditeljice vareške poslovnice Zavoda zdravstvenog osiguranja Biljane Miketin informirali smo o broju osiguranika, koji je vjerojatno najbliži trenutnom broju stanovnika općine Vareš, kao i o tome koliko osiguranici doista poznaju svoja prava Razgovarao M. Marijanović žalost, čudan, a usuđujem se reći i nesretan grad, na kom su pokazane sve negativnosti znanih i neznanih političkih moćnika i njihovih potkusurivanja. n Dakle, imamo situaciju da je trend iseljavanja nepobitan. Postoje i tzv. fiktivne odjave i zatim prijave na adresama ponajprije u Kantonu Sarajevo za čime se poseže sa ciljem ostvarivanja boljih prava na zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, obrazovanje... Imate li Vi (ne)službenih podataka o tome, i koliko je zapravo realno to traženje sigurnosti u sarajevskom kantonu? o Prema važećim propisima u Federaciji BiH primarnu zdravstvenu zaštitu građani ostvaruju prema mjestu izdavanja ličnih dokumenata, što bi trebalo da znači s mjestom

stanovanja, međutim taj se podatak može razlikovati što pokazuje i neodređeni broj fiktivno prijavljenih. Na taj korak se odlučuju oni građani koji žele da koriste usluge najbliže zdravstvene ustanove. Ova anomalija je prisutna unutar kantona, a i van kantona. Takođe imate i određeni broj onih koji iz raznih razloga nisu ni ostvarili to svoje pravo. Zato se podaci o broju prijavljenih osiguranika u Zavodu zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, Poslovnica Vareš, ne može uzeti kao relevantan podatak o ukupnom broju stanovnika. Nisam primijetila da se građani fiktivno prijavljuju zbog nezadovoljstva kvalitetom zdravstvene usluge. Čak mislim da su oni koji su liječeni u Kantonalnoj bolnici Zenica zadovoljni i kvalitetom pružene zdravstvene usluge,

AMI

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor OŽUJAK 2012.

kao i odnosom osoblja te ustanove prema našim osiguranicima. Ova ustanova takođe omogućuje, uz odobrenje ljekarske komisije, liječenje naših osiguranika i u drugim centrima, u Sarajevu, Tuzli i drugima ako im se može pružiti kvalitetnija zdravstvena usluga. Ovdje je problem u neredovnoj saobraćajnoj komunikaciji. Da bi se olakšao prevoz hroničnih bolesnika Zavod je uveo jedan minibus, ali rješavanje komunikacijskog problema u prevozu naših građana na relaciji Vareš–Zenica nije u nadležnosti zdravstva, nego bi se o njemu trebale pobrinuti prvenstveno općinske, a i kantonalne vlasti. n Koliko je lijekova na esencijalnoj listi i je li ta lista jedinstvena na razini Federacije BiH? o Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona primjenjuje esencijalnu listu lijekova koja važi za cijelu Federaciju. Istina, ona je proširena u onim kantonima koji raspolažu s većim financijskim sredstvima kao što je sarajevski. Na našoj "A" listi nalazi se 538 lijekova koji se izdaju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja i za

BROJ 207

njih osigurano lice plaća 1 KM po receptu, dok se na "B" listi nalaze 193 lijeka koji se izdaju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja, ali uz učešće osiguranog lica. Naši osiguranici koriste i svoje pravo prema Odluci o neposrednom učešću u korištenju zdravstvene zaštite i kod nabavke ortopedskih pomagala, a da li su oslobođeni od participacije ovisi o tome po kom su osnovu osigurani, te da li se svrstavaju u obavezne vidove zdravstvene zaštite. n Jesu li građani općine Vareš dosad bili dovoljno informirani o subvencijama na koje imaju pravo i jesu li ih preko ove ustanove u dovoljnoj mjeri ostvarivali? o Moram istaći da je moja procjena da su naši građani vrlo malo informisani o svojim pravima, što ih često dovodi u situaciju da sami plaćaju svoje liječenje. Kada bi se pravovremeno informisali u ovoj poslovnici, veliki broj tih troškova bi mogli izbjeći, a svoje liječenje obaviti u onim ustanovama sa kojima ovaj zavod ima sklopljene ugovore. Naši radnici u poslovnici su stručni da ih u potpunosti upute o načinu rješavanja njihovih prava.

JEDNOSTAVNA I NEUSTRAŠIVA

(O)ŽIVJETI SNOVE Đenis i Blaženka u francuskim Alpama

Đenis Barnjak rođena je u Varešu 1988. godine u obitelji Ljudevita i Ružice Barnjak. Nakon rata obitelj se zaustavila u Gospiću, gdje je Đenis po svršetku gimnazije upisala pravni fakultet kao izvanredna studentica.

(u pozadini Grandes Jorasses)

Impresionira i podatak da Đenis govori četiri jezika: engleski, njemački, španjolski i švedski.

S 24 godine na najvišem vrhu Afrike Dometi Varešana u raznim oblastima, diljem svijeta, donose nam svako malo neku hvalevrijednu priču. Ovoga puta radi se o planinarskom pothvatu, osvajanju najvišeg vrha Afrike, u kome je sudjelovala i jedna mlada Varešanka – Đenis Barnjak. Tragom njezinog uspjeha zamolili smo je za kratko predstavljanje u "Bobovcu". Priredio M.M.

laninarenjem sam se počela baviti prije pet godina, aktivno se bavim alpinizmom i svime što uz to ide jer alpinisti se moraju baviti nizom sportova kako bi se adekvatno spremili za uspone. Pregazila sam veliku većinu hrvatskih i bosanskih planina u ljetnim i zimskim usponima, pa su onda došle Alpe kao logičan slijed. Moj prvi vrh u Alpama je bio Triglav (2864 m) koji sam osvojila u ljeto 2010. godine, potom je na red došao Grossglockner (3798 m) koji je "pao" u srpnju 2011. Dalje je uslijedio Mt. Blanc (4810 m) kojeg sam pokušala osvojiti stazom "La Voie des 3 Monts" (staza preko tri planine: Mt. Blanc du Tacul 4248 m, Mt. Maudit 4465m i Mt. Blanc) gdje sam prešla dvije planine i na trećoj zastala na 4500 m zbog problema s visinskom bolesti, te sam se odlučila vratiti u Valle Blance gdje smo imali kamp. Inače, tog kolovoza sam s ekipom svog AK "Zadar" na ledenjačkom tečaju provela 10 dana. Sljedeći "pakleni plan" bio je najviši vrh Afrike, 5895 m visoki Mt. Kilimanjaro. Plan sam zamislila i realizirala s još dvoje kolega i prijatelja, Blaženkom Vrkljan i Milanom Abramovićem.

Uspon na "Žuna ice openu" (veljača 2012.)

Ekspediciju smo u cijelosti organizirali sami, uz podršku nekoliko sponzora i našeg matičnog društva PD "Željezničar" Gospić i AK "Zadar". Na ekspediciju smo se uputili 10. siječnja 2012. godine, a na vrh smo popeli 19. siječnja u 06:30 h ujutro. Daljnji planovi su Himalaji ili možda Aljaska, vidjet ćemo kako će se stvari posložiti jer je uvijek problem naći sponzore koji su voljni financijski ili na neki drugi način pripomoći ekspedicije, no snalazimo se. Sport kojim se bavimo nije jeftin, uz nabavu opreme koja mora biti certificirana međunarodnim standardima,

a najskuplja su putovanja do planinskih područja koja često premašuju naše mogućnosti te smo zbog toga primorani tražiti pomoć sponzora. Tvrtke i ustanove uglavnom se odazivaju našim zamolbama, svatko prema svojim mogućnostima, pa uspijemo barem djelomično pokriti troškove ekspedicija, a što ne pokrijemo iz sponzorstava, platimo sami! Moja velika ljubav je postala penjanje, tako da svaki slobodan trenutak ljeti provodim s najboljom prijateljicom i partnericom u navezu Blaženkom Vrljan u stijenama kanjona Velike Paklenice, Biokova, Velebita itd… Kad nas ljudi pitaju kako nam se dâ po cijele dane provoditi viseći s litica, mi im samo kroz smijeh kažemo kako se nama uglavnom ne dâ ništa drugo! Zimi se penjemo po ledenim slapovima i zasnježenim ili zaleđenim kuloarima Velebita, slovenskih Alpi, te Čvrsnice u Bosni i drugih planina gdje god za to postoje uvjeti. Ove godine sam se okušala i u natjecateljskom, ledenom penjanju gdje sam kao "zelembara" jako dobro prošla u konkurenciji iskusnijih kolegica, koje za sobom imaju puno smjerova i natjecanja, naime bila sam 4. od 9 cura.

BROJ 207

ina i Zlatko uspješni su vlasnici tvrtke Jack´s Millenium Painting u Sydneyju koja se bavi uslugama održavanja državnih objekata poput škola i fakulteta. Trenutno su u završnoj fazi izgradnje svoje nove kuće, koja više nalikuje na vilu iz slikovnica nego na kuću, i ponosni su roditelji triju kćerki. Mnogi bi pomislili kako im sada cvjetaju ruže, što nije ni daleko od istine, ali njihovi počeci u zemlji preko oceana nisu bili nimalo lagani. Nakon tri godine bezuspješnog traženja vize za Australiju, 1991. stižu pozitivne vijesti i Zlatko odlazi sâm u Australiju. Mjesec dana kasnije za njim polaze supruga i najstarija kćerka Marija. Odluka da odu bila je praćena željom sličnom kao kod mnogih drugih koji su isto tako otišli, jednostavno pokušaj da sebi i svojoj obitelji osiguraju bolju budućnost negdje drugo. Nini se baš i nije odlazilo u Australiju, za koju je tada mislila da je nakraj svijeta, jer kao novovjenčani par bili su sretni u Vogošći gdje su živjeli i napravili kuću. Ali život ih je ipak odveo daleko od Vogošće i rodnoga kraja. Prva godina u Australiji, kako sami opisuju, bila je teška i neugodna – kako to i biva u nepoznatoj zemlji punoj stranih ljudi i običaja. Prvu godinu živjeli su kod Zlatkovih ujaka i nisu bili zaposleni. Te godine je u Australiji vladala recesija i šanse za posao nisu bile nimalo izgledne, tako da se u tom periodu budućnost i nije činila sjajnom, ali pošto je rat na ovim prostorima već bio počeo, na povratak nisu ni pomišljali. "Da je bilo lako, nije, ali preko noći skontaš – to je to, moramo ići dalje i misliti na budućnost", prisjeća se Nina na prvu godinu u Australiji. Poslije godinu dana mlada obitelj Jakić se osamostaljuje i prvo što su Nina i Zlatko uradili bilo je upisati školu engleskog jezika. "Prva preokupacija bila je da naučimo engleski jezik kako bi se sami moOŽUJAK 2012.

Zlatko i Nina ispred svoga doma

Od nule do vile Australija, poznata kao jedna od najpovoljnijih zemalja svijeta za živjeti, nudi svojim građanima priliku za uspjeh poštenim radom. Tu priliku su maksimalno iskoristili dvoje naših Varešana, odnosno Oćevaca, Nina i Zlatko Jakić, bračni bar koji već 20 godina živi u Sydneyju. Piše Ana Šurkić gli snalaziti u svakodnevnom životu", kaže Nina. Zlatku se prva prilika za posao pružila 1993. i nju je, kako se i sam prisjeća, prihvatio "objeručke". Prvi njegov posao bio je sličan onomu kojim se i danas bavi, a to je krečenje kuća. Nakon toga Zlatko je radio slične ili iste poslove koje će ga pratiti u vlastitom biznisu. Nina je također radila, i to drugu smjenu, tako da su se često znali susresti na vratima gdje jedno odlazi zaraditi kruh, a drugo dolazi čuvati djecu. Zlatko je nakon sedam godina radnog iskustva počeo samostalno raditi i osnovao vlastitu tvrtku. "Osjetio sam da mogu raditi sam za sebe, da su tako, iako su odgovornosti i radni sati duži, i šanse za uspjeh veće", kaže Zlatko. No, kao što početak u novoj zemlji nije bio lagan, tako ni početak vlastitog biznisa nije bio jednostavan. U cijelom procesu bilo je mnogo toOŽUJAK 2012.

ga za naučiti, stvari kao državni porez s kojim se nisu prije susretali, kao i legalne diskusije u kojima im je mnogo pomagala najstarija kćerka. Vrsta posla kojom se Millenium Painting bavio tada i još uvijek bavi, bili su državni poslovi, tako da je još više pažnje i vremena trebalo uložiti kako bi papiri, kao i sami radovi bili apsolutno transparentni. I tako sat za satom, dan za danom, Nina i Zlatko su učili kako se vodi vlastiti biznis, nekada su pravili promašaje a nekada dobitke, ali s mnogo truda, vremena i žrtve uspjeli su savladati i taj proces za koji kažu da im je bilo potrebno dobre dvije godine. Nina je u početku biznisa još uvijek radila posao odvojen od vlastite tvrtke i tek kada je tvrtka potpuno stala na noge svoj rad je cjelokupno prenijela u Millenium. Zlatko bez imalo teškoće priznaje da je timski rad zaslužan za uspjeh tvrtke te da su Ninina potpora i rad u

svemu tome vrijedili više nego što se može opisati te da bez nje jednostavno ne bi mogao. Millenium Painting zapošljava većinom Varešane i nekima od njih je ova tvrtka pomogla da i sami nađu svoj pravac u ovoj dalekoj zemlji. Kako količina posla nije uvijek ista, tako se mijenja i broj radnika, no vrhunac za Nininu i Zlatkovu tvrtku bio je prije nekoliko godina kada su imali čak 70 ljudi zaposlenih za period duži od četiri mjeseca. Tvrtka, naravno, ima svoje stalne radnike, neki od njih su tu od samog početka. Danas je Millenium Painting uspješna tvrtka koja zbog dokazano kvalitetnog rada s lakoćom dobiva poslove. Ali na početku ih nije bilo nimalo lako izboriti. Zlatko se sjeća kako je molio Boga da od deset mogućih škola za rad dobije samo jednu, ne kako bi zaradio, nego kako bi pokazao da on to može napraviti. Na kraju je dobio heritage building, najstariju školu u Sydneyju, te s dvoje-troje radnika uradio toliko stručan posao da su ga pohvalili na školskoj web-stranici i tako dali Millenium Paintingu veliku preporuku koja je itekako pomogla u dobivanju drugih poslova. "Prva stvar koju sam 'snimio' radeći za druge jest koliko vrijedi uraditi posao kvalitetno jer ljudi to primijete", ističe Zlatko za princip rada koji je od početka strogo us-

BROJ 207

vojio za svoju tvrtku i koji ga do sada nije iznevjerio. "Ako posao uradiš kvalitetno i pošteno, posla će biti i ubuduće, a i uspjeh i zarada polako će doći", dodaje Zlatko. Stoga i logo Millenium Paintinga, ruka sa šest prstiju, slikovito govori da se u ovoj firmi može očekivati više, odnosno da je kvalitetno urađen posao zajamčen. Zlatko i danas zna raditi po sedam dana u tjednu, posebno kad nastupi period u kom ima više posla nego obično. Nova kuća obitelji Jakić broji sedam spavaćih soba i površinu veću od 2000 četvornih metara. U dvorištu imaju veliki bazen, kao i teniski teren, a zelenilo koje se širi na sva četiri zida podsjeća malo i na Bosnu, što ustvari i nije slučajnost. "Kada smo tražili lokaciju, tražili smo nešto s više zelenila kako bi nas podsjećalo na Bosnu", govore Nina i Zlatko. Da teorija 'kada nešto zaista želiš, to ti se i ostvari' nije daleko od istine dokazuje i Zlatkova želja koja se javila u prvoj godini življenja u Sydneyju, koju je imao dok se vozio ulicom u kojoj sada živi: "Tada sam rekao – ovo me podsjeća na Bosnu i ovdje ću, ako Bog da, jednog dana živjeti". I tako, nakon 20 godina rada, truda i upornosti, Zlatko je svoju želju ispunio te sada sa svojom obitelji uživa na vlastitom komadiću Bosne u Australiji. Zlatko i Nina Jakić, gledajući unatrag, nimalo ne žale zbog odluke da isprobaju život u Australiji i svoj život u nekoj bližoj budućnosti još uvijek vide tamo. Kako Nina kaže: "Svaka zemlja ima svoje i dobre i loše strane, a na tebi je što ćeš od toga prihvatiti i iskoristiti." Njih dvoje su odlučili iskoristiti sve pozitivno što Australija ima i dosad su pokazali da su dobro učinili. Ponosni su na svoj uspjeh, ali i na činjenicu da nikada nisu zaboravili odakle dolaze i, kada poslove dovedu kraju, mogućnost česte relacije Sydney–Vareš nimalo ne otpisuju.

NOVOSTI IZ NAKLADNIŠTVA

Nostalgija za Zvijezdom Svjetlo dana nedavno je ugledala knjiga još jednog Varešanina. Riječ je o zbirci pjesama i anegdota Zdrave Stanišića pod naslovom "Vuk u kavezu". Zdravina sjećanja na rodne Brgule i vareški kraj, na vrijeme između posljednja dva rata, pronašla su svoj put do publiciranja u dalekoj dijaspori, a u kojoj se autor osjeća onako kako sugerira već samim naslovom zbirke. Knjiga sadrži 18 pjesama i 45 anegdota, a objavio ju je "Đuro Salaj AD" Beograd u 1000 primjeraka. Do nas je stigla zasad u elektronskoj formi pa koristimo prigodu predstaviti je kroz četiri anegdote i jednu (vezanu) pjesmu. POKVAREN SOK

Iz predgovora Borislava Topalića U ovoj knjizi poredane su sličice jednog svijeta koji je nestao, koga više nema i koji u doglednoj budućnosti neće imati svoj nastavak niti odgovarajući nadomjestak. Ali te sličice su žive, u pjesmama i bolne, ponekad prkosne, pa i šaljive, u svakom slučaju prožete neraskidivom ljubavlju prema rodnom kraju; osjećanje obnavljano u duši čovjeka koji je izgubio zavičaj. OSVAJANJE KAZANA Priča se da su nekada, ne tako davno, Vr'ovljani osvojili kazan. A evo kako: u selu Pržići pekao Marko Lekić rakiju. I kako to biva, po lijepom narodnom običaju, oko kazana se okupi vesela družina: komšije, putnici-namjernici. I onda se stvori štimung. Nema pisanog scenarija niti režije, ali nikakvo pozorište ovom štimungu nije ravno. Pjesma, probanje rakije, da li je prejaka ili pretanka, obavezno meze, prepričavanje zgoda i nezgoda iz tog mjesta i okoline. Ne znam tačno koliko je kazan bacao (od jednog kazana, zavisno od zapremine, ispeče se 7 do 20 litara rakije), ali je veselo društvo sa Vr'ovine osvojilo kazan. Oni su uspjeli da popiju svu rakiju od prvog kazana prije nego što je drugi kazan procurio. Da ne bi bili besposleni, porefenali su se i poslali jednog od njih u pr-

žićku prodavnicu mješovite robe da im kupi litar konjaka. Na tu temu naći će se pjesma. RAKIJSKI KAZAN Otiš'o sam u tuđinu tražeć' ljeba nad pogaču nostalgija sad me muči od života ne znam šta ću Moja sreća ostala je u rodnome selu mome nema renting nema leasing tu je svako svoj na svome Tu se živi polagano bez kredita i bez stresa a kolibe sa jeseni krcate su suvog mesa

Prvu svoju platu, nekih tadašnjih 86 hiljada dinara, dobio sam u jesen 1969. godine, kada sam radio kao nastavnik matematike i fizike u Okruglici. Bila je subota (tada su i subotom radile škole). Vraćajući se kući, s platom u džepu, svratio sam u prodavnicu mješovite robe u Brgulama. Tu sam kupio šećera, kafe, nekog keksa, litar kruškovca i još ponešto. Zašto sam kupio kruškovac i danas mi nije jasno, vjerovatno da konjaka i drugog ljutog pića nije bilo tada u prodavnici. Donesem ja te milosti kući, spremim se i odem na neko sijelo. Sa sijela, pred zoru, dođem kući, kraj sećije u kuhinji stoji na podu onaj litrenjak, a u njemu pri dnu ostatak kruškovca, što'no kažu seljaci: k'o za jedan prst. Odem da spavam na čardak,

A rakija kad se peče kakav štimung tad se stvori zbog štimunga i zbog pjesme kazan znade da zagori

nikog ne budim, i ustanem oko 10 sati sutri dan. Moj pokojni otac, Borkan, leži na sećiji, zamotao glavu u neku maramu, i poče da mi se žali: – Zdravo, puče mi glava. Mora da je onaj sok bio pokvaren! RODNO MJESTO Posle oslobođenja, sve do 1953. godine, četnički komandant Sreto Erić sa svojom družinom se krio po planini Zvijezdi. Imao je dosta jataka. Jedna od njih je bila Stoja Stanišić, supruga Boška Stanišića. Dospjela je i do Centralnog zatvora u Sarajevu u kojem je 1947. godine rodila sina i dala mu, iz prkosa, ime Sreto. Negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, Sretin stariji brat Miro u kamionu punom balvana sleti kod Olova u rijeku Stupčanicu, načini veliku materijalnu štetu, srećom

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

Ponekad su bećarine osvojiti kazan znale dok sljedeći ne procuri prethodni su pošljokale BROJ 207

OŽUJAK 2012.

Zdravo Stanišić rođen je 1948. godine u selu Brgule, općina Vareš. Tijekom pohađanja osnovne škole počeo se baviti amaterskim kulturnozabavnim radom, da bi kasnije, za KUD "Bratstvo-jedinstvo" Brgule, uradio scenarij i režiju za četiri narodna običaja, s kojim je to društvo osvajalo nagrade na tadašnjim republičkim i saveznim festivalima izvornog narodnog stvaralaštva diljem Jugoslavije. Surađivao je na Radio-televiziji Sarajevo, Radio Beogradu, te u desetak listova i časopisa,

ostane nepovrijeđen, ali zaglavi tri mjeseca u Centralni zatvor u Sarajevo. Došao mu brat Sreto u posjetu, a Miro se raspričao sve o jednom istom: kako mu nije loše, pa i hrana nije loša, pa kako mu je dobro, a na to će mu brat Sreto: – Nemaš ti meni, brate, šta da pričaš kako ti je. Ja sam ti ovdje rođen. GUBITNIK SAVO Zatalasali se prvi višestranački izbori u bivšoj Jugoslaviji. U Varešu nekoliko stranaka: HDZ, SDA (SDS tada nije bio osnovan u Varešu), reformisti, SDP (bivši komunisti) i još nekoliko stranaka s hrvatskim predznakom. Smjenjuju se predizborni mitinzi na platou ispred OŠ "Vladimir Nazor". Na mitingu socijaldemokrata govori Nijaz Duraković. Savo Okilj, iz Okruglice, zvani Krnjo, u šubari (on je šubaru

OŽUJAK 2012.

Ivanković na francuskom

među kojima i u vareškom "Našem kolektivu". Danas živi u Kanadi i još uvijek aktivno djeluje na polju promocije narodnog stvaralaštva rodnog kraja.

nosio i ljeti i zimi) prisustvuje mitingu i nakon svih govorancija prilazi Durakoviću, kaže mu da je nekada bio u četnicima, a da bi sada volio pristupiti njegovoj partiji. Ovaj mu daje pristupnicu sa zadovoljstvom. Tako Savo postade član Socijaldemokratske partije BiH. Dođoše izbori, desi se šta se desilo, socijaldemokrate izgubiše u 104 opštine u BiH, a pobijediše samo u sto petoj, u Varešu. Kuda će Duraković nego u Vareš da sa svojim pristalicama proslavi tu jedinu pobjedu. U pola sijela u salu DTV "Partizan" u Vareš Majdanu banu Savo Okilj, u svojoj šubari, zaputi se pravo Durakoviću, rukova se s njim, upita ga za zdravlje, a onda veli: – Predsjedniče, vi ste mene, da izvinete, z......i. U koju god ja vojsku pođem, ona izgubi!

Parizu je u veljači 2012. kod izdavača Al Manar objavljena dvojezična knjiga pjesama Petite histoire d'une tristesse / Mala historija tuge Željka Ivankovića. Knjiga sadrži 27 pjesama. Ivankovićevu poeziju na francuski preveli su Ljiljana Huibner-Fuzellier i Raymond Fuzellier, ugledni prevoditelji s našeg jezika koji su na francuski već prevodili pisce kao što su Ivo Andrić, Pavao Pavličić, David Albahari, Vladimir Pištalo... Objavljivanje ove knjige dio je projekta realiziranog nakon Ivankovićeva gostovanja prošloga ljeta na osmodnevnom festivalu pjesnika Mediterana, u Séteu, na Azurnoj obali. Tada je izdavač Ala-

Naslovnica Ivankovićeve zbirke

in Gorius pokazao zanimanje za objavljivanje Ivankovićeve poezije u Francuskoj u okviru svoje biblioteke Méditerranées u kojoj su već objavljeni renomirani pjesnici mediteranskog kruga.

Fra Ignacije u reizdanju

izdanju "Svjetla riječi" izišla je knjiga Lucerna lucens? / Dossier "Dobri pastir" autora fra Ignacija Gavrana. Knjiga ima dvije zasebne i tematski samostalne cjeline. U prvoj cjelini radi se o drugom izdanju djela Lucerna lucens? koje je autor izdao 1978. u vlastitoj nakladi, a u kojemu je obrađen odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima. Druga cjelina Dossier "Dobri pastir" donosi osam rasprava i polemika o bosanskom udruženju katoličkih svećenika između kojih se ističe dosad neobjavljeni spis Odnos bosanskih franjevaca i jugoslavenske države iz 1964. koji je fra Ignacije napisao na njemačkom jeziku. Predgovore za obje cjeline napisao je akademik S. M. Džaja, koji je, među ostalim, u uvodu napisao: "Znam da će mnogi dočekati ovu raspravu s čuđenjem i pitanjem: čemu

BROJ 207

iznositi nutarnje crkvene sporove u javnosti?! Imaju pravo što se tako pitaju. O našim sporovima ne bi trebalo raspravljati u javnosti. Ali, ovo je pitanje već izneseno na javu i sva usta o njemu govore. U takvoj situaciji mislim da je poštenije i korisnije za opću stvar istupiti otvoreno, s punim imenom, i kazati na pošten način ono što se misli i navesti razloge za svoje mišljenje. Šutnja, prešućivanje i zataškavanje istine hrane korupciju, bilo da se radi o poduzeću, državi ili Crkvi. Nečasno je jedino govoriti tako da se onaj koga se stvar tiče ne može braniti: tj. iza leđa, pred neupućenim svijetom i ne navodeći dokaze."

PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI (III) Svi predsjednici KUD-a "Jedinstvo" (1927. – 1990.) Vinko Žuljić (prvi predsjednik Društva) Blaž Grgić (prvi predsjednik nakon Drugog svjetskog rata) Slavko Pogarčić Slavko Pejčinović Ferdo Hinger Drago Poljak Husnija Hubijer Marko Grabovac Milan Ostojić Vinko Lekki Mladen Andrijević Ivica Andrijević Filip Pejčinović Dragan Malčević Josip Pejčinović Stanko Likić Mladenka DrmešićPetković Zdravko Dužnović Miroslav Markotić Hamdo Fatić ("službeno" još predsjednik odavno nepostojećeg Društva)

Jedan od prvih sastava limene glazbe KUD-a "Jedinstvo" 1927.-37. (kapelnik Jindrih Kasal)

Afirmacija žene Kroz djelovanje KUD-a "Jedinstvo" učinjena su dva, za varešku kulturnu povijest, vrlo značajna, štoviše pionirska, društvena iskoraka, a koji su imali i određenu civilizacijsku težinu iz domene ljudskih prava odnosno ravnopravnosti spolova – što je u vrijeme kada su se desili predstavljalo apstraktni pojam. Piše Miroslav Markotić

toara (koračnice, polke, valceri), dovodeći umjetnički dojam do perfekcije. To je bilo moguće jer je Društvo uvijek nastojalo osigurati stručne, kvalitetne i iskusne glazbene pedagoge – kapelnike; kroničar Društva Slavko Pejčinović zabilježio je kako su članovi orkestra u jednom od kriznih razdoblja osobno prikupljali novac za skromni honorar kapelniku.

BROJ 207

Dokazivanje patriotizma – U to vrijeme u kojem su amaterska stvaralačka energija, polet i entuzijazam bili prisutni u svakodnevnom životu, stoji zapisano u sjećanjima glumca i redatelja Dušana Masala, Društvo je imalo brojne članove. Svi su se željeli nečim baviti, da svoje afinitete i ambicije potvrde na 'daskama koje život znače'. Tako je u

01 3 i 1 ,1 M

Orkestralno muziciranje na puhačkim instrumentima – limena (pleh) glazba – imalo je u Varešu dugu i bogatu tradiciju temeljenu na organiziranom amaterskom glazbenom stvaralaštvu u tamburaškim orkestrima, te solo ili skupnim nastupima na kućnim sijelima i veselicama. No, formiranje limene glazbe poklapa se s počecima industrijske eksploatacije i obrade željezne rude, ili preciznije, dolaskom austrijskih, a posebno čeških stručnjaka, majstora rudarske, metalurške, ljevarske i strojarske struke, te drugih stručnih kadrova iz ovih oblasti. Ta, iako zahtjevna, složena i skupa, grana glazbene umjetnosti već u začetku

je imala veliki broj poklonika s primjetno izraženim talentom. Naime, Vareš je uoči Drugog svjetskog rata imao čak tri limene glazbe! I sva tri orkestra u međusobnoj konkurenciji dostigli su zavidnu razinu kvalitete, kako u repertoaru, tako i po broju izvođača i po raznolikosti instrumenata u orkestru. Bili su dobri ne samo za uho nego i za oko, jer se nadasve pazilo na besprijekornu koreografiju (nastup u formaciji četveroreda, privlačne uniforme, blještavilo instrumenata, disciplina u mimohodu); sve u svemu plijenili su i nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Limena glazba KUD-a "Jedinstvo" tradicionalno je njegovala visoku razinu kvalitete izvedbe i raznovrsnost reper-

95,

Tradicija limene glazbe

OŽUJAK 2012.

svakoj sekciji postojala mogućnost da se iz kvantitete izdvoji kvaliteta. Ali, nije sve išlo glatko. Partizanski pobjednički zanos zamijenio je revolucionarni romantizam u upravljanju kolektivitetima gdje je svaki pokušaj slobodnog iskazivanja individualnosti etiketiran buržujskim odnosno antirevolucionarnim. U takvom društvenom ambijentu patriotizam se iskazivao odbijanjem tumačenja uloga četnika, ustaša, Nijemaca, kraljeva, bogataša i svih onih koji su živjeli ili djelovali preko grbače "radničke klase, trudbenika i seljaka". Također snažan utjecaj imale su norme i postulati tradicionalnog patrijarhalno-religijskog odgoja, te čaršijski čuvari morala i obraza, koji se nisu libili ogovaranjem i tračem udariti na ugled i dostojanstvo svakoga tko bi se pokušao izdići iznad zaostalosti, prosječnosti i varoškog životarenja. Ti prenositelji zaraze ogovaranja i omalovažavanja osoba orijentiranih napretku i boljitku svojim su prizemnim i zakulisnim djelovanjem ustvari vješto skrivali svoju intelektualnu inferiornost i komplekse niže vrijednosti. Pritom su posebna meta svakovrsnog ogovaranja bile žene koje bi uznastojale pokazati i dokazati svoje umne, pa i umjetničke sposobnosti. Djelovanje u takvim okolnostima za ženske članove dramske sekcije znalo je rezultirati raznim tragikomičnim situacijama, ali i očajem roditelja, pa su, logično, sve

one "htjele" glumiti Hasanaginice, majke partizanke, bolničarke, skojevke... U duhu s vremenom, na sceni tada nisu prakticirani nikakvi fizički kontakti između glumca i glumice, a eventualne simpatije izražavane su govorom tijela i očiju; na javni poljubac pravo je imala samo glumica majka prema sinu, obiteljski odnos između muža i žene predočavan je bez iskazivanja osjećanja i bilo kakve nježnosti, jedini pozdravi su bili "smrt fašizmu" i "zdravo". No, žene su ipak postajale sve zastupljenije u sekcijama Društva, u zboru, folkloru i dramskoj sekciji, a neke od njih postat će mjerilo umjetničkog dometa. Četiri gracije Vremenom, kroz svoju dinamičnu i uspješnu kulturnoumjetničku i prosvjetiteljsku djelatnost, a u državi koja je imala gotovo 50% nepismenog stanovništva, Društvo je svojim raznovrsnim sadržajima razbijalo nametnute predrasude i preveć konzervativne navade, posebice kod mladih ljudi oba spola. Naime, kao neka nepovrediva činjenica važilo je uvjerenje da je amatersko bavljenje glazbom u puhačkom orkestru isključivo muški hobi. No, tako nisu mislile četiri djevojke, učenice vareške gimnazije, koja je inače iznjedrila generacije uspješnih visokostručnih kadrova svih profila i čiji su učenici rušili tradicijske i običajne barijere, pa tako i one koje su predstavljale pre-

preku radu Društva. Te četiri djevojke pokazale su hrabrost u suprotstavljanju zatucanosti i predrasudama, ignorirajući zlobne komentare sa sećije ili s ćepenka, te dokazale da se snagom osobnog talenta i sposobnosti kroz glazbu kao univerzalno sredstvo sporazumijevanja cijelog svijeta mogu ostvariti povijesne težnje žena za ravnopravnošću spolova. Gorana Dujanović (flauta), Tanja Piljić (klarinet), Maja Sprečkić (klarinet) i Radmila Mihajlovski (flauta) bile su prve žene u povijesti Vareša (pa i šire) koje su sudjelovale u nastupima orkestara limene glazbe, tamburaških orkestara i orkestara zabavne glazbe kao aktivne glazbenice, uz bezrezervnu podršku i dužnu pažnju svojih kolega (od kojih su im neki po razlici u godinama mogli biti očevi) i nadasve kapelnika Grgića. Tako je s ovim primadonama orkestar limene glazbe dobio na gracioznosti. KUD "Jedinstvo" napravit će još jedan – što je podatak koji bi svakako trebao jednoga dana naći svoje mjesto u lokalnoj kronici – značajan pomak u implementaciji prava žena pa će na redovitoj godišnjoj skupštini 1979. godine na čelo Društva biti izabrana žena: Mladenka Petković-Drmešić, koja je prethodno, uz neosporne kvalitete amaterske glumice, bila zapažena i kao dramska redateljica. Bio je to, dakle, ne uzimajući u obzir negdašnju udrugu političkog organiziranja žena – AFŽ, jedinstven pri-

U KUD-u "Jedinstvo" ponikli su i ostvarili vrhunske umjetničke karijere: Franjo Grgić – inače iz obitelji glazbenika, dugogodišnji kapelnik limene glazbe u Varešu, Brezi i Kaknju, profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, svirao nekoliko puhačkih instrumenata; Boro Stjepanović – kazališni, filmski i TV glumac, utemeljitelj kultnog humorističnosatiričnog kazališta "Audicija", profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju; Slavenko Saletović – ugledni kazališni i TV redatelj i scenarist u kazalištima i televizijama Sarajeva, Zagreba i Beograda; Rajmund Likić – afirmirani umjetnik i interpret narodne, zabavne i ozbiljne glazbe, glazbeni pedagog, magistar, član Sarajevske filharmonije, profesor komorne glazbe na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, virtuoz na klarinetu; Željko Sertić – klarinet, francuski rog, također član Sarajevske filharmonije i afirmirani interpret narodne, zabavne i ozbiljne glazbe. mjer žene na čelnoj poziciji neke od brojnih političkih i kulturno-sportskih organizacija na ovim prostorima. A KUD "Jedinstvo" time se potvrdilo ne samo kao Društvo s tradicijom, nego i s avangardom. PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PROFI

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326 OŽUJAK 2012.

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

BROJ 207

CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA

Srce puno pjesme (III) U najuzvišenijim svojim raspoloženjima oni bi dali čitavo bogatstvo – samo da su ga imali – pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Piše Borislav Topalić

Raja Mijo Rajić zvani Raja (bio sam slobodan da ga zovem Mijatom), u SŠC-u profesor istorije te rukovodilac Biroa za zapošljavanje, pa sekretar SIZ-a osnovnog obrazovanja. Važio kao uredan gospodičić koji brižljivo bira svoju garderobu, ali tih, nenametljiv i pouzdan drug i marljiv radnik. Na nekoliko godina pred rat odselio iz Vareša jer je čvrsto vjerovao da Bosni predstoji velika pometnja, Mijo Rajić nesreća i rasulo. A rodni grad je volio nesebičnom, dubokom i iskrenom ljubavlju. Svojim stručnim znanjem pomogao je i omogućio intenzivan rad na prikupljanju pedesetak naslova knjiga i preko dvije i po hiljade kopija dokumenata koji se odnose na prošlost vareškog područja. Među ostalim to je bila osnova na kojoj je u ondašnjim republičkim medijima objelodanjeno da su prvu proslavu Prvog maja u BiH 1894. godine organizovali radnici naše Željezare (dotada se službeno uzimalo da je to bilo desetinu godina kasnije u Sarajevu). Uz njegovu asistenciju nastao je, i u lokalnim i regionalnim novinama objavljen, veći broj napisa o prošlosti Vareša; pripremljeno nekoliko izložbi fotografija i dokumenata, a ljubaznošću dr. Borivoja Čovića preuzeta je iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu za našu Narodnu biblioteku kompletna postavka fotografija o kraljevskom gradu Bobovcu. Upoznali su nas očevi, njegov Gabrijel i moj Luka (obojica radnici Željezare) nakon što smo bili završili osmogodišnju školu (jedan u Varešu, drugi u Majdanu) i slučajno se tako zatekli u istoj smjeni na moru, u odmaralištu Srebreno. Smjene u ovom odmaralištu su se ponekad preklapale te smo se prvih nekoliko dana družili sa Matom Andrićem – Mišurom, do njegova skorog odlaska kući. Mato bijaše nabacio zavidnu farbu, a inače je pohađao srednju fiskulturnu školu i imao onako pofin trokut, nešto kao glumac Stiv Rivz. Pored kauboja i čuvenih indijanskih poglavica taj glumac bio je idol svih dječaka i momčića naše generacije. I Mijat i ja, razumljivo, stigli smo iz Vareša bijeli, što se kaže k'o sir, a oba se desili i positni i tanki kao gliste, pa nam ni pleća nisu bila nešto pretežnija od kukova. Ali neovisno od toga, znajući da ćemo izvjesno za petnaestak dana tijelom pocrnjeti, bili smo

zaneseni nadanjem da bismo mogli imati leđa kao Stiv Rivz ili bar takva kao Mato. A on nas je dobronamjerno savjetovao da se u pasu što više pritežemo kaišem i da bi to trebalo biti dostatno za dobijanje željenog trokuta. Uveče smo sva trojica šetali obalom do mola (tamo je nekoliko puta dnevno na svojoj redovnoj plovidbi iz Dubrovnika do Mlina i Cavtata pristajao divni, kao snijeg bijeli brod Karlovac). Zagledali bismo u prolazu djevojke, sve u laganim haljinicama, usaglašavali zapažanja o njihovom izgledu, i tu bi se vodili već nešto ozbiljniji razgovori. Mi mlađi bezuspješno smo tražili kakav pogodan način koji bi nam otvorio put do neke od tih ljepotica. I ovdje je naš stariji drug bio izričit. Izgledalo je, sudeći po njegovim uputama, da u tome nema nikakve mudrosti ni tajne, da je tu sve prosto i jasno: prvo veče djevojku uzmeš za ruku, drugo veče je obavezno poljubiš, a treće veče... to se već zna... Samo, nama ipak nije bilo ni približno jasno odakle da krenemo i kako da postupimo i prije nego što dođemo u priliku da djevojku dograbimo za ruku. A ni Mato u ovoj nedoumici nije imao neki bolji odgovor, izuzev, da se sve u muško-ženskim odnosima samo po sebi podrazumijeva. Volio je Mijat ribolov, naročito na Krivaji, ali je i njemu, kao i svim vareškim ribarima, nedostižan uzor bio Zdeno Potocki, službenik Autotransa, koga je neko, a njemu iza leđa, prozvao Kviskom. Za razliku od drugih Zdeno bi na rijeci odmah odabrao pravo mjesto i tu bi ostajao čitav dan. A ulov bi mu obično bio višestruko veći nego ulov svih vareških ribara zajedno koji bi uzalud tragali za nekim mjestom koje bi bilo bolje od prethodnog. Bio je Mijat neumoran i na rekreaciji naših nastavnika; sada se domišljam da je i to bilo zbog toga što je tada već bio sklon gojenju. Moj kum, dobar, ako ne i najbolji moj prijatelj, volio je delikatesnu hranu, volio dobru kapljicu, volio kafanu. Kada bi se u društvu opusti, za što mu je trebalo malo više vremena, slobodnog prostora i okrepljujućeg stimulansa, zapjevaj bi: Ah, meraka u večeri rane; ova pjesma može se naći u izvrsnoj interpretaciji Šabana Šaulića.

Drago Drago Dodik, knjigovođa u Šumarstvu, čovjek nadasve prijatne naravi, za koga bi se bez pretjerivanja moglo reći da se isuviše predavao druženju i društvu, i svemu što sa tom ljubavlju ide. Mada je bio učlanjen u Lovce, što je, ako ništa, podrazumijevalo duži boravak u prirodi, s obzirom da je danju radio u kancelariji, a popodne i veče nerijetko provodio u kafani, nije iznenađivala nešto bljeđa boja Drago Dodik njegova lica. Uzajamno smo se oslovljavali sa bâđo jer su nam supruge bliske rodice, a samim tim bili smo i kućni prijatelji. A on, s moje strane, ne samo rado viđen zbog podržavanja rodbinskih odnosa: lako se na svakom izletu i sijelu dao podstaći da zapjeva. Nikad nisam bio načisto koja mu je pjesma najmilija jer

BROJ 207

OŽUJAK 2012.

ih je znao nebrojeno mnogo, na tome je mogao da mu pozavidi i mnogi profesionalni pjevač. I ne samo na tome: svaku je pjevao sigurnim, čistim glasom i sa osjećajem za riječi pjesme. Dugo se nismo vidjeli i pitanje je da li ćemo više ikada. Ali ako postoji onaj svijet, sigurno ću ga tamo potražiti kada za to dođe moje i njegovo vrijeme kako bih iznova slušao sve njegove pjesme. Jedna od omiljenih bila mu je Zelen lišće goru kiti. Na You tubeu može se naći u dvoglasnom izvođenju velikih majstora: Zaima Imamovića i Safeta Isovića.

Pero Pero Jarčević, profesor biologije, direktor SŠC-a, na izmaku onog društvenog poretka i predsjednik Opštine. Moj kolega i dobar drug, vrstan radnik i rijetko ambiciozan čovjek. To je bilo pomalo i u podsticajnom neskladu jer pravi Varešani, mada poznati da su svakom čestitom poslu bili predani i da su veoma vrijedni, u ono vrijeme, izgledalo je, da nisu bili pretjerano naklonjeni velikom bogatstvu Pero Jarčević niti visokim društvenim položajima. Pero je djelovao kao čovjek koji se isuviše ne odupire svojoj sklonosti ka višku kilograma, niti da zbog toga imalo pati. Veoma je poštovao domaćinstvo. Svakodnevno bi pomagao roditeljima, koji su živjeli na imanju nedaleko Vareša. Vedre naravi, otvoren za tuđu radost i isto toliko brižan za nevolju bližnjega. Uzoran, ali ponekad važio (ovo ne bih smio da kažem) i malčice kao samohvalisav domaćin. Znalo se da je studij završio za nepune četiri godine i sa nenavršenih svojih dvadeset tri – a uvjeren sam, s obzirom na njegovu vrednoću, da bi to bilo i ranije samo da je ikako u praksi fakulteta bilo omogućeno. Prosvjetnu karijeru je započeo u osnovnoj školi, ali čim je iz Vareša porodično odselila, još jedna s pravom vrlo cijenjena profesorica, Marija Štefančić, rođena Černava, prešao je u SŠC. Ipak, možda se svojevremeno ni sa jednom svojom sposobnošću, od kojih nijedna nije bila mala, Pero nije više ponosio nego sa svojim veoma brzim čitanjem. Ako bi na partijskom trebalo da se dobije na vremenu i neki obiman materijal stavi na znanje sveukupnog članstva, nije bilo za to podesnije osobe od njega i nerijetko bi se javljao da čita kao dobrovoljac. Kolikogod da je bio vrijedan, toliko je znao i da se opusti: nezlobivo, tzv. sočnim jezikom i šaljivim načinom prepričavao je zgode iz života naših Varešana, i uživao u tome. Ali i njegovi slušaoci, ako su marili za dobru šalu (sebe ubrajam u one najodanije). Sve njegove pričice bile su za pamćenje... Tako i ona po kojoj je nekoj sirotoj djevojci porastao stomak, te se uzrok njenoj nevolji naslućivao već na puškomet. A dvije stare Vareške prolaze nedaleko nje te će jedna, u povjerenju, sažaljivo da primijeti kako je jadnici neko na put bacio granu (a Pero bi, dovde stigavši, grohotom se nasmijao i dodavao: šta granu – neko je...). Ili druga, po kojoj je jedan Varešanin imao OŽUJAK 2012.

nezgodu sa felgom (to se desilo negdje ispod sela Strica). Felga ga, odnekud kotrljajući se, dohvatila po glavi, tako da se, navodno, obeznanio. A drug, koji se bio našao pored njega, i koji će svjedočiti o ovom događaju, ne znajući šta će, vraća ga svijesti obilno po njemu škropeći iz nečega što je moralo da izgleda kao vatrogasni šmrk... (i ovdje Pero pokazuje kako se šmrk pod punim pritiskom bezbjedno drži sa dvije šake – jednom podaleko ispred druge). Ko bi vjerovao da će doći rat, da će se izdešavati sve ono što se izdešavalo... Kad pomislim da je jedan od dva učesnika u ovom, pored svega, šaljivom događaju poslije u tom ratu nedužno stradao (pouzdano znam za jednog, inače sam ga lično poznavao kao veoma dragog čovjeka), ne mogu, pritom, da se otmem osjećaju sjete. Tako se taj rat, kao veliki tragični društveni događaj duboko zavukao u naše živote i zamračio mnoge osunčane prozore naših duša, da su dogodovštine vezane za pojedine ljude koje su nam se prije činile smiješnim, poslije rata mogle da dobiju tužan i nesrećan prizvuk, pa i neki drugi smisao, mada ispričane na isti način, što se niukoliko ne bi moglo desiti da je lice o kome se pripovijeda umrlo prirodnom svojom smrću... Pero je volio društvo, znao da popije, volio kafanu; nije mu trebalo previše pa da zapjeva. Neka bude pozdravljen pjesmom Godine su prolazile, na You tubeu u prelijepom izvođenju Mire Vasiljević.

Biso Željko Sertić, zvan Lepi Biso, ili samo Biso, instrumentalist na engleskom rogu i oboi, u mlađim danima ponekad, i po potrebi, uzeo bi i klarinet. Završio muzičku akademiju u Ljubljani, redovan član simfonijskog orkestra RTS-a; povremeno u SŠC-u radio kao vanjski saradnik u nastavi muzičke umjetnosti. Pogriješili biste da pred njim, pa i ako je on (ili tim prije) vaš kućni prijaŽeljko Sertić telj, u ono vrijeme ispričate i najmanju kakvu svoju tajnu, ili da vas on, ne daj ti bože, vidi gdje ne treba, ili kako ne treba, jer će, bilo šta od toga ili sve to, prvom prilikom, pred vama ispričati svima, neizostavno, ako je imate i vašoj bračnoj družici. I mirno to govoreći kao da je to sve najnormalnije i vas uopšte tu da nema. Kao da je vjerovao da u životu nijednog čovjeka ne smije biti ništa skrivano. Inače ovaj neumorni, strastveni i duhoviti pričalac posjedovao je izuzetnu memoriju, mogao da citira čitave pasuse iz djelā omiljenog svog pisca Miroslava Krleže. Uz prepoznatljivi svoj šarm, s cigaretom među prstima, trepušeći očnim kapcima i pritom se pomalo povijajući u stranu ili unazad kako bi izbjegao sopstveni duvanski dim (baš tako: ne bi od sebe odmicao ruku s cigaretom – kao da se u datom položaju cigarete i ruke ne smije ništa mijenjati – već bi uzmicao tijelom), dakle, u takvom svom stavu on bi prepričavao nevjerovatne i

BROJ 207

CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA

IZ PRVE RUKE

šaljive zgode sa svojih svakodnevnih putovanja u Sarajevo. U to vrijeme omiljenu razonodu brezanskoj policiji činilo je kažnjavanje vareških vozača. Jednom, pričao je, u Brezi ga zaustave da bi opet bio kažnjen. I dok je ovlašteno lice u ceremonijalnom stavu rutinski upisivalo neophodne podatke, upita prekršitelja, koji je sjedio za volanom, uzgred, kud žuri i šta radi. Željko odgovori da ide u Sarajevo, da svira u orkestru, da je zakasnio na probu pa je to razlog što je malo prekoračio dozvoljenu brzinu. Tu policajac prekine svoj posao pa ga s najljepšim svojim iščekivanjem i šeretski podmigujući pita da li možda svira u nekom poznatom orkestru. A kako nije umio da laže, Željko odgovori da to nije nijedan poznati već – simfonijski orkestar. Policajac se na to olovkom počeše iza uha, čak se malo i sneveseli, ipak, za svaki slučaj pita: da li je to ono kad se svira kao na sahranama!? A kada dobi potvrdan odgovor, istrgne on i zgužva nedopisan list iz svog bloka i reče nesrećnom muzikantu da produži dalje – da je već i svojim poslom dovoljno kažnjen... Tamo, gdje bi se u njegovom pripovijedanju očekivala poenta, nastavljao je svoju tiradu u istom živahnom tempu, bez zadrške i naglašavanja. A onda bi, kao da je to sastavni dio iste priče, kazivao nešto sasvim drugo usput podstičući nekoga od prisutnih na razgovor, eventualno uzgred gaseći cigaretu. Ovaj nešto mlađi, dobar moj drug i kućni prijatelj volio je društvo i kafanu. Zapjevaj bi: A što ti je, mila kćeri, jelek raskopčan; ukoliko u posljednje vrijeme nije promijenio muzički ukus, vjerujem da bi bio zadovoljan interpretacijom Olivere Katarine.

edno vrijeme potom Jakov i Grga su šutjeli. Čuo se samo zvuk motora. Grga je svako malo naginjao glavu prema vjetrobranu, kao da nastoji registrirati promjene u tom zvuku. Jakov mi je na-mignuo, na način koji sam preveo kao: nešto nije u redu, jesam li ti rek'o da nije pro-vjerio ulje... Nisam imao poj-ma o motorima, ali sam pomi-slio da i to što na njegovom poklopcu više gotovo da nisam mogao sjediti, nije više bio topao nego vreo, možda ima veze s Grginom objavom: – Nešto mi puno skače kazaljka temperature motora! Ili je glad možda bila uzrok njihove nervoze, jer Jakov će reći: – Jebo ti to, što je sigurno, sigurno je, trebali smo mi kod Gojka u Jablanici stuć dva kila, a ko zna oćemo li išta zateć u babe Janje... – Ako iđe ima, ima u babe Janje – i nije bio toliko siguran Jakov. **** To ime bilo mi je znano, i ta krčma... Bio je posljednji dan stare 1972. godine. Oliver Mlakar već danima u večernjem crnobijelom dnevniku najavljivao je snijeg na kontinentu, a buru na južnom Jadranu. Nisam znao hoću li ikada vidjeti snijeg za Novu godinu. I hoće li me drugi stariji brat, Niko, profesionalni vozač, napokon povesti na put kroz Bosnu, preko tog mitskog Makljena, jer mi se čini da sam za takvo što napokon bio odrastao. Suhi mraz je stegnuo dolinu Neretve kada me pozvao. Bio je to neki stari talijanski tegljač, čini mi se da su ga zvali fiat petneska, prljavocrven i ogroman, koji se uvijek kvario, i brat bi redovito dolazio na jug sleđen, promrzlih ruku i proklinjući taj Makljen i snijeg. Snijeg njemu i meni nije značio isto; njemu je bio nevoljom, a meni snom. Ukrcao me u staru tamnocrvenu kabinu i krenuli smo. Sve mi je iznad Mostara bilo novo: i usko korito Neretve, i bezbrojni zavoji na dugom i dosadnom usponu od Jablanice prema tom Makljenu. "Samo da ne udari snijeg!", nadao se brat dok sam jeo i peti sendvič; dvije debele polusuhe kriške mate-

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović rinog kruha ispod sača s debelom bijelom slaninom, zavijen u kremasti papir vreće za brašno, predviđen da se odmota valjda negdje kroz Slavoniju. Iza je Zagreb. Tu ću dočekati Novu godinu, dok se bratov tegljač bude tovario robom za jug. No, snijeg je padao tempom nešto jačim nego li je brat psovao. "Samo da se dovučemo do babe Janje", izgovorio je toliko puta spominjano ime, da mi se katkada činilo da je ta virtualna baba važnija bratu od naše istoimene majke. "Ono doli ti je Prozor", pokazivao mi je skupinu kuća stisnutu u udolini i prekrivenu snijegom. Zapravo, pretpostavio sam da su to kuće samo zbog tankih stupova dima koji su se nazirali u snijegu. "A, ovo, e ovo ti je jebeni Makljen". Stali smo, jer su stali i drugi tegljači ispred nas. Tu brat doznaje da je s obje strane planine zakrčeno. I od Jablanice i od Bugojna. Kupimo stvari i pridružujemo se koloni nevoljnika koji prte snijeg do babe Janje. Mala potleušica od drveta i žućkastoga kamena koji kao da je vađen iz rijeke. Od studeni zaboravih da bih se tre-

BROJ 207

bao veseliti snijegu. Krov se nije vidio od debeloga snijega, a čuh da je drveni. Ledenice su se zaranjale u snijeg. Puhao je olujni mrzli vjetar i slao pahulje u lice, koje su ujedale kao komarci. Unutra jednostavna prostorija puna ljudi. Sve su to bili vozači. Pozdravljali krhku staricu, savijenu kao sadač, za koju sam, zahvaljujući čestom spominjanju, mislio da je velika kao brdo. Ona ih razmješta, a u ruci je uvijek ili kruh ili vruće mlijeko. Stižu informacije o ljudima koji su zatrpani u malim automobilima, na neznanoj mi cesti. Vozačine uzimaju prekrivače i odlaze po njih. Stižu djeca u naručjima, užarena je neobična stara crna peć na sredini te prostorije u koju staje nevjerojatan broj ljudi, žena i djece. Oni koji su tu očito po tko zna koji put, kao i moj brat, primaju od bakice krumpire, prepolovljuju ih i stavljaju u pećnicu. Iz dvije posve garave ranjike s mlijekom izvirao je nabubreni kajmak. Baka je gledala na drugu stranu, ali sklanjala posude drhtavom rukom. I ne gledajući, znala je kada bi nešto moglo prekipjeti ili zagorjeti. OŽUJAK 2012.

Drveni čanjci su bili u svačijim rukama. I pura je bila gotova. Kružili su golemi komadi suhoga mesa, glavice bijeloga i crvenoga luka. Baka me slala po drva. "Neka se malo okuraži", čuo samo joj glas za leđima i smijeh odraslih. Preplašeno sam odlazio iza nastambice i trpao u sepet mrzle cjepanice; vraćat ću se po njih nekoliko puta zaredom, u strahu od modre mrzle noći i zavijanja vukova. Potpuno drukčije sam zamišljao bratov život i počeo se koriti zbog zavisti koju sam osjećao kada bi on pričao o svojim putovanjima koja je obavljao za poduzeće "Saobraćajno – Metković", uvijek se žaleći na stari auto koji ga je dopao, maštajući o američkom Maku, moćnom stroju koji iznad kabine ima dimnjak kao na kući i kojemu nikakav snijeg ne može ništa... Spavao sam čvrsto na tko zna čijem ramenu kada sam vidio da su svi vozači nestali. "Eno ih vežu lance", rekla je baba Janja. Oko golemih kotača vrzmali su se vozači s golemim lancima. Išli su od tegljača do tegljača, probijajući prtinu malim lopaticama koje su imali svi. Ritualno su lijegali ispod strojeva i palili novine. Zagrijavali naftu. Motori su se pokretali teško, a vozačke psovke lako. Onda su se vraćali u tu spasonosnu prostoriju, toplu i dragu, punu hrane

koju se dalo vidjeti tek kad baba Janja odnekud izroni s njom. Oko podneva, put je bio donekle prokrčen. Ljudi su ostavljali baki neke novčanice. Saznajem od brata, da se baki ostavlja prema savjesti. Tada još nisam znao što bi to trebala značiti ta riječ: savjest. Netko je na mrzloj cesti doviknuo: "Sretna Nova godina!" Potpuno sam zaboravio da je bila Nova godina zbog koje sam toliko dana bio uzbuđen. Nisam vidio ni Slavoniju ni Zagreb. Brat Niko zamolio je kolegu koji se vraćao u Hercegovinu da me poveze. U dolini je puhala bura. Moji vršnjaci su se nadali snijegu. "Neće pasti snijeg, sav je pao na Makljenu u babe Janje". Dobio sam nekoliko noga u tur za tako beznadnu izjavu. **** – Moremo pojes ono što poseremo – rekao je brat Grga kada smo se zaustavili ispred te kućice na vrhu prijevoja, jer ne bijaše ni tračka svjetlosti iz nje. – Ajmo uć – okuražilo me moje zimsko, njima nepoznato iskustvo s ovom kućom, kada je sve živo s ceste bilo unutra. – Prije ćeš u grobnici nać nekog živog nego ovđe! – kukao je brat. – A nako pečenje u Gojka, plećka...

– Ja bih samo nogice – rekoh iskreno – jer sam obožavao glodati janjeće zaporke. Od primisli na njih zakrulio mi je želudac, zacviljela crijeva. Bio sam nasmrt gladan. – Pa, nako, i malo vrata... – tužno je zborio Jakov dok smo na vratima krčme u tami ugledali čitulju čovjeka s brkovima i potpisanom tugujućom obitelji. – Sad je našo umirat! – rekao je Grga, najveći izjelica kojega sam poznavao. On je šutke trpio glad, jer se nadao obilnoj večeri, ali sada je počeo spominjati sve svece i anđele, i babinog brata koji je sahranjen toga dana pa krčma ne radi, i na dvojicu, jer Grga je bio najodaniji Jakovljev sudrug u izdašnom žderanju. Jednom je Grga, za okladu, sa Žižom i Mažijom, seoskim momcima, kod Zurovca, ugostitelja u Tasovčićima kod Čapljine, pojeo janje s ražnja, ni ohladit mu se nisu dali, pred brojnom publikom kao svjedocima, uzeli i novčani dio oklade od tristo njemačkih maraka, te se pješice uputili preko mosta u Čapljinu, gdje su u slastičarnici "Ruža", kod Šiptara Šole stukli cijeli gornji kat kolača iz rashladne vitrine! – Strašni sud, naglo kreći! – zapovjedio je Jakov, a brci su mu visjeli nekako tužno, kao da više nisu njegovi i kao da mu ih je netko nespretno zalijepio. – Nema nam druge nego se pritrpit do Vinca...

– Đe taj Vinac? – upitah. – U pi.ki materinoj! – rekao je brat, pokrećući auto, niza stranu kroz šumu koja se krošnjom nadvijala nad cestom. Vozio je tako kroz Gornji Vakuf, pa Bugojno, pa Donji Vakuf; nitko riječi nije progovorio, auto je stenjao, vidio sam rijeku s lijeve strane, pomislio sam da bi to mogao biti taj Vrbas, ali se nisam usudio pitati. Onda je auto zastenjao, strašni lom se čuo ispod haube. "Strašni sud!", povikao je Jakov, "Aupizdumaterinu!" rekao je brat, vjetrobran je obavio dim i jedva smo nekako stali na malo proširenje. – Ođe su pod Radušom najebali i oni naši što su došli iz Australije dizat ustanak, pa đe mi nećemo... – zaključio je Jakov, a ja sam se sjetio da spominje ljude zbog kojih je svako sposobno muško iz našeg sela moralo naglo "u rezervu", s puškama tandžarama. Jakov je rekao još i da sad, u ovo doba, u Varešu i Pajtovu Hanu rade barem dvije-tri birtije, i da više nikad neće proći pokraj prvog ražnja s janjetinom. – Crko motor – rekao je brat. – Crknućemo i nas trojica, da si nasuo ulje sad bi bili u Vincu! – zaključio je Jakov dio ove dramatična avanture, gore od one s Nikom i snijegom... (kraj osmog nastavka)

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (1.III.2011. – 1.III.2012.) Dana 1. ožujka navršila se godina dana otkako je prestalo kucati plemenito srce našeg tate, supruga, djeda, pradjeda, punca i svekra

Dana 26. siječnja navršilo se 20 godina od smrti našeg dragog tate, a 28. ožujka navršit će se dvije godine od smrti naše drage mame

ANDRIJE BEŠLIĆA Dragi naš tata, ljudi kao ti vječno žive. Ponosni smo što smo te imali i beskrajno tužni što smo te izgubili. S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tvoju dobrotu, velikodušnost i sretne dane provedene s tobom. S vječnom ljubavlju i poštovanjem ostat ćeš živjeti u srcima onih koji te neizmjerno vole. Hvala ti za preveliku ljubav, razumijevanje i podršku koju si nam pružio. Tvoj dragi lik vječno će ostati u našim očima, zauvijek ćemo te nositi u našim srcima. U tišini vječnog mira neka te prati naša ljubav.

JOZO I JULIJANA JARČEVIĆ (25.I.1925. – 26.I.1992.) (23.V.1925. – 28.III.2010.) Vrijeme prolazi, ali bol ne prestaje. Ljubav koju ste nam nesebično davali ne prolazi. Neka Vas čuvaju anđeli, dragi naši roditelji.

Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: supruga, djeca, unučad, praunučad, zetovi i nevjeste OŽUJAK 2012.

BROJ 207

Vole Vas Vaša djeca: Franjo, Jelena, Neda, Jasna

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 12. veljače 2012. u 77. godini života preminuo je naš dragi

(7.XII.1930. – 3.III.2012.)

IVAN FRANJKIĆ

Tebe više nema među živima, ali si uvijek u našim mislima. Počivaj u miru Božjem!

(1935. – 2012.) Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima. Počivao u miru Božjem! Tvoji najmiliji

Brat Vinko, sestre Anđa, Janja i Lucija, obitelji Grabovac, Miočević i Božić

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (1.III.2011. – 1.III.2012.)

Dana 6. ožujka navršile su se dvije godine otkako nije s nama

IVO MARIJANČEVIĆ

MIROSLAV KLARIĆ

Bol i tuga se ne mjere vremenom koje prolazi već prazninom koju si nam ostavio, jer ništa više nije kao prije. Počivaj u miru Božjem! Supruga Smiljka, kćerke Jasna i Vedrana s obitelji

(1943. – 2010.) Po dobroti te pamtimo, s poštovanjem spominjemo, u našim srcima ostat ćeš zauvijek voljen i nezaboravljen. Supruga Ivanka, sinovi Zlatko, Denis i Dragan, nevjeste Dolores i Bojana, i unuk Matej

TUŽNO SJEĆANJE (6.III.2005. – 6.III.2012.) Dana 6. ožujka navršilo se sedam godina otkako s nama nije naša draga

TUŽNO SJEĆANJE (6.III.2010. – 6.III.2012.) Na dragu suprugu

ŽELJKA RADOŠ rođ. Miočević

KATU DODIK Dana 6. ožujka navršile su se dvije tužne godine kada sam izgubio najvrednije blago koje sam imao u životu. Teško je gledati ovaj svijet, a u njemu ne vidjeti tebe. Počivaj u miru! Suprug Pero

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav, ponos i poštovanje što smo te imali. Puno te vole tvoji najmiliji: suprug Ilija, kćerka Adriana, sin Zoran, nevjesta Ruža, zet Matko i unučice Lana, Željka i Željana, te sestre Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. ožujka navršile su se četiri godine od smrti naše supruge, majke i bake

ANA MIOČEVIĆ

ANE MIOČEVIĆ rođ. Radoš

(9.III.2008. – 9.III.2012.)

(25.VIII.1935. – 9.III.2008.) Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe. Počivala u miru Božjem! Suprug Franjo sa svojom djecom i njihovim obiteljima

(25.III.1971. – 23.X.2010.) Dragi naši, vječno ćete živjeti u našim srcima i mislima. "S lipe treperi, pokoj vam duši"

Na naše drage

VLATKO MIOČEVIĆ

Vole vas vaši najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

VLATKO MIOČEVIĆ

(9.III.2011. – 9.III.2012.)

(25.III.1971. – 23.X.2010.) Dragi naš Vlatko, živjet ćeš vječno u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji: otac Franjo, djeca Ana i Petar, supruga Sanela, sestra Marica, braća Mijo, Vilim, Blaženko i bratična Danijela, sa svojim obiteljima

Dana 9. ožujka navršila se godina dana otkako je preminula naša draga

OLGA TOKMAČIĆ rođ. Žuk Sjećanja na tebe zauvijek će živjeti u nama. Počivala u miru! Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

(10.III.2008. – 10.III.2012.) Dana 10. ožujka navršile su se četiri godine otkako s nama nije naša draga

(10.III.2003. – 10.III.2012.) Na našeg dragog supruga, oca i djeda

BOŽANA MIOČEVIĆ rođ. Buntić

VLATKA SKERBIĆA S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

ANICI GRABOVAC

BROJ 207

Draga naša! U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivala u miru! Tvoje kćerke: Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima, te obitelj pok. kćerke Željke OŽUJAK 2012.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE Dana 10. ožujka navršilo se pet godina od najbolnijeg trenutka u našim životima, kad smo izgubili naše voljene i nikad prežaljene, sina i snahu

MARIJANA I ARIJANU GAVRAN

JOZO ĆORLUKA

LJEPOSAVA ĆORLUKA

(25.VI.1959. – 7.III.2011.)

(10.III.1930. – 16.III.2011.)

(10.III.2007. – 10.III.2012.) Imati vas za djecu je naša velika sreća, beskrajno nam nedostajete. S ljubavlju koju smrt ne prekida i s tugom koju vrijeme ne liječi, nosimo vas u srcu i mislima. Počivali u miru Božjem!

Tuga i bol koja je ostala iza vas nikada neće prestati. Uvijek ćete biti u našem sjećanju. Vaši najmiliji

Majka Jovanka i otac Ivica

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(11.III.2010. – 11.III.2012.)

ANTO KORDIĆ

Dragom suprugu, tati, djedu i pradjedu

(8.III.2008. – 8.III.2012.)

FRANJI (FRANCI) MATIČEVIĆU

Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju.

povodom druge godišnjice smrti.

Počivao u miru!

Tvoji najmiliji

Pipe i Vesna

SJEĆANJE

SJEĆANJE (12.III.2011. – 12.III.2012.) Na našeg dragog

Dana 16. ožujka navršava se 25 godina od smrti našeg dragog

STJEPANA TERZIĆA ČOVU

VINKA PETROVIĆA

S ljubavlju koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme nikada neće izliječiti, zauvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru!

(1922. – 1987.) Počivao u miru Božjem! Supruga Ruža i djeca s obiteljima

Supruga i djeca s obiteljima

SJEĆANJE TUŽNO SJEĆANJE

(17.III.2011. – 17.III.2012.) Dana 17. ožujka navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga

(17.III.1970. – 17.III.2012.)

BOŽO ČOLIĆ S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe. Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima. Ostat ćeš uvijek voljen i nikad zaboravljen. U tišini vječnog mira neka te prate naše misli i molitve. Tvoje kćerke: Janja, Marija, Katarina, Jadranka – Agneza, Božana, Gina i Manda

JANJA VIŠNJIĆ S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tebe. Počivala u miru Božjem! Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE IN MEMORIAM

ZITA ILIČIĆ rođ. Lovrenović (1995. – 2012.)

DRAGAN MILETOVIĆ

ILIJA ILIČIĆ

(9.IV.1955. – 23.III.2010.)

(2010. – 2012.)

Uvijek ćeš biti dio naših najljepših uspomena. Tvoje: Helena i Ivana

Sjećanjem i spomenom obilježavamo godine vašeg preranog i tužnog odlaska. Počivali u miru Božjem! Djeca: Kristina, Vjerana i Željko s familijama

OŽUJAK 2012.

BROJ 207

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

(24.III.2004. – 24.III.2012.)

(29.III.1984. – 29.III.2012.)

TOMISLAV BRACO VIJAČKIĆ

IVO VIJAČKIĆ

Prošlo je osam godina otkako je prestalo kucati tvoje plemenito srce. S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na tebe.

Godine prolaze, zaborav ne donose. Dok mi živimo živjet ćeš i ti u našim mislima i srcima. Počivaj u miru Božjem!

Počivao u miru Božjem!

Tvoji sinovi i kćeri s obiteljima

Tvoja braća i sestre s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (31.III.2008. – 31.III.2012.) Dana 31. ožujka navršit će se četiri godine otkako nisi s nama draga naša sestro

(31.III.2004. – 31.III.2012.) Dana 31. ožujka navršit će se osam godina otkako je zauvijek sklopio svoje oči naš dragi suprug, otac, brat i djed

LJUPKO PETROVIĆ

JELENA MIJATOVIĆ rođ. Kevešević

Uspomena na tebe vječno živi u našim srcima. Hvala ti za svu pruženu ljubav i dobrotu. Počivaj u miru!

Uvijek ćemo te pamtiti. Počivaj u miru Božjem! Tvoje sestre i braća

Zahvalni: supruga Terezija i djeca s obiteljima

REAGIRANJA

ada dobijem naš vareški list "Bobovac" sklonim se negdje da ga u miru i natenane razoputrim. U broju 206, od veljače 2012. na trećoj stranici zapeo mi je za oko jedan pasus, iz izvješća s 35. sjednice Općinskog vijeća Vareš, u kome stoji: "Izglasana je suglasnost za dodjelu koncesije za istraživanje i eventualnu eksploataciju krečnjaka na području Oćevije, uz nadanje da bi se i tamo moglo stvoriti neko radno mjesto za vareškog čovjeka". Dragi vijećnici, opet ste nasjeli autoritetu i slatkorječivosti u obrazloženju općinskog načelnika, i olako digli ruku dajući nekome pravo da putem koncesije eksploatacijom kamena-krečnjaka na području naše općine uništi jedinstven spomenik prirode, kanjon rijeke Oćevice, i ugrozi stotinama godina staru nekropolu stećaka koja se nalazi u neposrednoj blizini budućeg kamenoloma i sela Križevića. Nedavno je naše selo Oćevija, uže i šire područje, proglašeno nacionalnim spomenikom, muzejom pod vedrim nebom, a vi, dragi vijećnici, dajete suglasnost "nekom" Marmexu iz Sarajeva da taj muzej minira, razori i u njemu napravi kamenolom ukrasnog kamena, pod izgovorom da će se u njemu zaposliti desetak radnika iz Vareša. Pitam se gdje je Vareš, gdje su Križevići, Sarajevo, koji radnici, kao da u Varešu nema već dovoljno kamenoloma, prljave i devastirane okolice i pod raznoraznim izgovorima opustošene šume. Predlagač kaže, nema problema: "kamenolom bi se nalazio ispod sela, ne

Kamen u glavi bi se ni vidio iako je lociran na samome regionalnom putu Vareš–Olovo" (nekoliko srpskih kuća i olovsko selo Križevići ne čine nikakvu smetnju jer i ne znaju što im se sprema). Problem je u tome što bi se narušio jedinstven prirodni ambijent, uzbudljiv prolaz usječen u živu stijenu kratkog, ali prelijepog kanjona rječice Oćevice, prirodno mrestilište potočne pastrve, što bi se narušio izgled prirodnog ambijenta područja koje, osim nama, pripada i na-

Faksimil obrazloženja BROJ 207

šim susjedima iz Olova, selu Križevićima, oku putnika koji se svakodnevno kreću ovom relacijom. Kunete se da budućnost Vareša leži u razvoju turizma (omanja dobro uređena birtija u Oćeviji može zaposliti desetak radnika), a svojim olakim dizanjem ruku tu budućnost gurate još dalje. Tko da iz jednog kamenoloma fotografira okolicu, jedinstvenu ljepotu planine Zvijezde, tko da uz zvuke kamiona i roptanje bagera ide karavanskim putem Visoko–Bobovac–Olovo, obilazi stećke, kamene spavače, uspomene na našu svijetlu i još neshvaćenu prošlost!? Bezbroj prelijepih primjeraka stećaka, trenutno zaraslih u šikaru i ljudsku nebrigu, koji zavređuju zaštitu UNESCOa, vi, dragi vijećnici, zbog nečije gramzivosti osuđujete na skrnavljenje i nestanak. Što će nama nedirnute prirodne ljepote, što će nama krajolici gdje se oko odmara i duša puni tananim titrajima prošlosti i iskonskom snagom prirode!? Nama ne treba turizam, spomenici prirode, ljepota krajolika, nama treba prljava industrija i dva-tri radna mjesta za vareške NK radnike (drugih nemamo), koji i ne znaju više ništa drugo raditi osim kopati i razarati ono što nam priroda podari. Vaša suglasnost za eksploataciju kamenih ploča gospodu iz sarajevskog Marmexa podosta je koštala, ali nije zalud jer prastari stećak i lijepa kamena ploča tražena su roba kod ukrašavanja avlija i kuća novopečenih bosanskih bogataša. J. Klarić OŽUJAK 2012.

IZ STARIH ALBUMA

VAREŠKI VATROGASCI Na gornjoj fotografiji (koju nam je p o s u d i o D avo r i n M rl j i ć ) va re š k i vatrogasci snimljeni su 1936. godine, ubrzo po osnivanju Društva. Poznato je, naime, da su vareško dragovoljno vatrogasno društvo osnovali Mato Mijatović i Mato Turbić. O 25. obljetnici osnutka, dana 15. listopada 1960. godine, u sjećanje na njih na vatrogasnom domu otkrivena je spomen-ploča i tim povodom upriličeno je svečano postrojavanje, koje je također zabilježeno fotografijom. U to vrijeme predsjednik vareškog DVD-a bio je Safet Mujagić, zapovjednik August Suljuzović, tajnik Franjo Pogarčić, a glavni časnik Franjo Zlović. Fotografija vatrogasaca na kamionetu datira iz prve polovice šezdesetih. (Druge dvije fotografije ustupio nam je, i navedene podatke pružio, Božidar Mlivončić.)

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

OŽUJAK 2012.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Yoker" Busovača BROJ 207

KES NADOMJESTIO GSS

AKCIJE KLUBA "PERUN-VA" U razvijenim zemljama i društvima, u planinskim gradovima i područjima, postoje procedure i organizacija života u slučaju vremenskih nepogoda. Vareš je dopalo biti gradom u prilično surom planinskom području, ali u državi gdje u kritičnim situacijama riječ uzmu dežurni fatalisti i snijeg proglase prirodnom nesrećom. Riječ nepogoda zacijelo bi značila da trebaju nešto i poduzeti, zato im je lakše ograditi se nesrećom i prikazati se nemoćnim. No, ima i onih koji ne žele dopustiti da egzistiranje u nerazvijenom društvu i

Tekst: M. Marijanović / Foto: arhiv KES-a "Perun-Va"

siromašnom lokalnom okruženju postane mjerilo za razvijenost njihove svijesti i koji će se osobno angažirati da onom (u zemljopisnom smislu) posljednjem stanovniku općine budu na pripomoć. Takvu su misiju za nedavnih nepogoda sebi postavili u vareškom Klubu ekstremnih sportova "Perun-Va". Kroz dvije akcije obišli su najudaljenije povratnike, na 35 kilometara od grada, pokazavši da im nije na pameti samo adrenalin – ako je netko tako mislio. Nisu se stigli niti dovoljno opremiti, nego snježna prostranstva svladavali tako što je dio ekipe išao naprijed pa bi se jedan od njih vraćao s krpljama da one posluže i ostatku ekipe. Budu li se ovog ljeta, na prvom obilježavanju novoproglašenog Dana općine, dijelila određena priznanja, bilo bi pravedno prisjetiti se tada ovih humanitarnih akcija kakve drugdje poduzimaju propisno opremljeni i stručno osposobljeni pripadnici gorskih službi spašavanja.