Bobovac br. 305

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXVI. • BROJ 305 • SVIBANJ 2020.

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

C

orona pandemija, nova rekapitulacija: diljem svijeta 4,4 milijuna zaraženih, 300 tisuća s fatalnim ishodom, a 1,7 milijuna je oporavljenih. Regija odnosno nama susjedne zemlje (s kojima smo radili usporedbe i kroz prethodne analize): Srbija gotovo 11 tisuća zaraženih i 230 umrlih; Hrvatska 2.200 zaraženih, 95 umrlih; Bosna i Hercegovina 2.200 zaraženih, 120 umrlih. U svijetu je poredak po broju zaraženih i po stopi smrtnosti ostao kakav je i bio: Sjedinjene Države s 1,4 milijuna zaraženih i 85 tisuća umrlih na prvom su mjestu, a onda se nižu Španjolska, Italija, Engleska i Francuska...

I jedna Njemačka, recimo, ima gotovo isti broj zaraženih kao Francuska (preko 170 tisuća), ali su Nijemci stopu smrtnosti održali daleko najnižom (dok je u Francuskoj 28 tisuća preminulih, u Njemačkoj je svega 8). Švedska je kroz krizu s virusom vozila vlastitim kolosijekom, tražeći balans između restrikcija i što manjih zastoja u gospodarstvu, te s 27 tisuća oboljelih i 3.300 umrlih za nju se sada može konstatirati da je postigla dobru bilancu. Ističe se da je to zato što su Švedi inače hladni i distancirani pa nisu morali bitno mijenjati ni prilagođavati navike.

Kao ključna stvar u preventivi od zaraze pokazala se upravo distanca, a u slučajevima kad ona nije bila moguća i kad se nije nosila zaštitna oprema, prije svega maske, stopa infekcije bila je dramatična.

Kao primjer: francuski nosač zrakoplova s 2.300 članova posade u matičnu se luku vratio s preko 1.000 zaraženih. Tako je najveći francuski bojni brod nehotice znanstvenicima poslužio za pokaz kako se infekcija širi među najzdravijima ukoliko se mjere zanemare i stvar prepusti slučaju. To je ujedno odgovor i svima koji cijelu kampanju oko virusa smatraju glupošću i varkom, a otkako većina zemalja bilježi opadanje broja novooboljelih počeli su čak i prosvjedovati protiv mjera prevencije, mada se oko toga najviše bune dokoličari kojima sa sunčanim danima sve više počinje ići na živce nemogućnost pijuckanja pića po gradskim trgovima i ljetnima baštama.

S ovom pandemijom cijeli je svijet bio na neki način stjeran pod jednu šarenu cirkusku šatru, u kojoj su iza govornica

IZME\U DVA BROJA istupali nacionalni lideri, premijeri ili predsjednici, personificirajući razlike od zemlje do zemlje u mentalitetu, osviještenosti i odgovornosti. Činjenica da su svi gurnuti u isti glib i paralizu, oni čije su ekonomije bile ziceraške s onima što razmišljaju samo od danas do sutra, prije ili poslije morala je postaviti pitanje nečije odgovornosti, a ona je na Kinezima i to više ne smatra samo zabavni američki predsjednik Trump, nego i mnogo ozbiljniji ljudi naglas razmišljaju o traženju odštete. Kineske vlasti brane se prije svega da virus nije pušten iz laboratorija u Wuhanu i da nije riječ o zavjeri, ali ne mogu poreći da nisu reagirale na ozbiljna upozorenja jednoga svog liječnika koji je prvi detektirao coronu i počeo dizati uzbunu. Kako to inače rade totalitarni sustavi (kao što je kineski) čovjek je trpio pritiske i ubrzo ušutkan, nedugo zatim se zarazio od jednog pacijenta i umro, a corona virus je već krenuo u svijet.

Izgubljeni su dragocjeni dani u kojima se infekcija mogla iskontrolirati u začetku, što potvrđuje i Svjetska zdravstvena organizacija od koje se krilo stvarno stanje. To je ono što se sada stavlja na teret Kini i povezuje s njenim aspiracijama jačanja globalne pozicije. Kinezi su se u međuvremenu navalili uvaljivati kao svjetski partner broj jedan koji proizvodi i plasira, gdjekad i poklanja, trenutno najtraženije mašine na planeti – aparate za umjetno disanje ili tzv. respiratore.

U zemljama kao što je BiH lako je bilo naći "stručnjake" koji će se zaletjeti u kupnju kineske fuš robe, jer niti je tu bila bitna roba niti je li ona fuš, nego se radilo o teškoj pronevjeri. Uvijek tako u nas, čim

je kakva kriza, nepogoda ili rat, kanalizacija izbaci dovoljno onih koji začas osmisle kako će se brutalno okoristiti.

Zato nam se i desilo da entitet odnosno Federaciju BiH kao glavni izvršni odjednom vodi stanoviti vatrogasac, kadar SDA, da on sve određuje i bez konzultacije s epidemiolozima naprasno ukine policijski sat, što se slučajno podudari s početkom ramazana, i da se najposlije krivica svali na novinare istraživače što su razotkrili njegovu aferu oko nabave 100 respiratora (neupotrebljivih za intenzivnu njegu) za 10,5 milijuna KM. Da stvar bude gora nabavu je izvršila privatna tvrtka za proizvodnju i preradu voća i povrća, kao što je i nabava kirurških maski s također napuhanom cijenom povjerena firmi čija je djelatnost restauracija namještaja. To je samo pokazalo do kolike je bezočnosti uhodana sprega lupeža bliskih vlasti koji jedni drugima namještaju poslove, čija se vrijednost po nekoliko puta uvećava i onda podijele izvučeni novac. Kad se sve to sagleda i shvati o kome je ovisila sudbina ljudi ove zemlje tijekom epidemije može se zaključiti da su nas zaista "vile pronosale" pa nije bilo toliko onih čiji bi životi ovisili o tim kineskim fuš respiratorima. Pored toga, vrlo je nisko bilo neskriveno radovanje što je u Republici Srpskoj skoro duplo veći broj zaraženih i umrlih od virusa.

Ništa manje nisko je i zapjenjeno bavljenje misom u sarajevskoj katedrali, za žrtve stradanja na Bleiburgu i Križnom putu, kako bi se skrenulo pozornost od izbijanja corona afera.

U Varešu se protekli period izdržalo uz pridržavanje mjera i objektivno veću ozbiljnost nego u susjednim mjestima.

Gospodarstvo je klonulo, čak je kako reče općinski načelnik "moćni ŠPD" prvi stao otpuštati radnike zbog corone (i to iz proizvodnje, a one u administraciji nije).

Ti će "efekti" tek isplivati. Na njivama su, oni koji ih imaju, pojačano zasijali i posljedice koje dolaze ozbiljno shvatili. Vjernicima je pak vraćena sloboda okupljanja i u bogomoljama, a ostaje evidentirati da je Uskrs u Varešu nezapamćeno prošao; ne samo bez obreda blagoslova jela, bez polnoćke, nego i duge, čak i uz rat neprekinute tradicije čuvanja Kristova groba.

IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ

Umrli: Serafina Varoščić rođ. Jarčević (1940.), Marija Brković rođ. Suljuzović (1930.), Blanka Milićević rođ. Kolaković (1946.), Marija Javor rođ.

Marijanović (1934.), Olga Riđić (1940.), Marica Dusper (1952.).

Umrli: Marijan Trgovčević Gluvić (1937.).

BOROVICA Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

BROJ 305

POTPORA LISTU "BOBOVAC" Blaženka Stjepanović (Njemačka) – 10 KM.

Hvala lijepa!

SVIBANJ 2020.

(CORONA) VIJESTI

Zabilježen samo jedan slučaj zaraze Suživljeni s novim okolnostima i restrikcijama zbog epidemije corona virusa, nastavljamo pratiti situaciju i drugi mjesec, donoseći izvješća iz službi i institucija koje se izravno bave što držanjem situacije pod nadzorom, što pomaganjem sugrađanima. A kad je riječ o broju novoprijavljenih na Biro za zapošljavanje mnogi su tu, tako se barem vjeruje, prebačeni samo privremeno pa ćemo se stvarnim gubitkom radnih mjesta baviti kad se poslovnim subjektima omogući rad.

"Javna ustanova Dom zdravlja Vareš je u proteklih mjesec dana nastavila uspješnu borbu protiv korona virusa i za sada uspješno ispunjava svoje ciljeve postavljene na samom početku ove pandemije, a to je da spriječimo širenje zaraze na području opštine Vareš, da nemamo niti jednog preminulog od posljedica Covid-19 i da spriječimo unošenje zaraze među osoblje Doma zdravlja", navela je u novom izvješću za naš list dr. Sanja Savičić, pomoćnica direktora za medicinska pitanja. Zatim je iznijela i konkretne podatke, ističući: "Od početka pandemije testirano je ukupno 49 osoba, od tog broja jedna osoba je bila pozitivna, urađeno je 15 retestiranja i testirano je 25 zdravstvenih radnika, tj. osoblja Doma zdravlja. U planu imamo još jedno retestiranje u narednih sedam dana. Oba klastera na području opštine Vareš su završena. Trenutno se u samoizolaciji nalazi 8 osoba, koje su doputovale iz inostranstva."

Vezano za naredno razdoblje, jer borbi s virusom nije kraj, dr.

Savičić je naglasila u kojoj mjeri i na koji način će dalje funkcionirati vareški dom zdravlja: "Suočavajući se i dalje s otežanom nabavkom zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, Dom zdravlja nastavlja sa istom praksom, uz pridržavanje svih mjera zaštite osoblja i naših pacijenata, pružanje primarne zdravstvene zaštite u timovima porodične medicine, pružanje ginekoloških usluga prvenstveno trudnicama, a zatim i svim ostalim pacijenticama, pružanje stomatoloških usluga, laboratorijska i RTG dijagnostika, kao i zbrinjavanje hitnih slučajeva u Stanici hitne medicinske pomoći 24 sata, naravno uz obavezan prolazak pacijenata kroz trijažni punkt. U narednih nekoliko dana nastavljamo i sa redovnom vakcinacijom djece. Uz dobru saradnju s Opštinom, sa Kriznim štabom civilne zaštite, MUPom, sa našim epidemiologom i Institutom za Zdravlje i sigurnost hrane Zenica, zatim s kantonalnim i federalnim nivoima vlasti, uspješno smo sproveli sve naredbe i sačuvali opštinu Vareš i njene građane od širenja zaraze!"

osoba kojima je rješenjima nadležnih službi određena mjera izolacije ili samoizolacije. Broj ovih osoba se mijenja iz dana u dan, ali je bitno istaći da Policijska stanica Vareš dosad nije zabilježila kršenje ovih mjera, što govori o svijesti naših sugrađana. Što se tiče pridržavanja ostalih mjera i ograničenja evidentirano je nekoliko slučajeva kršenja naredbi o obvezatnom nošenju maske, što je i sankcionirano.

Kao što je poznato, stavljanjem epidemije pod kontrolu Federalni stožer civilne zaštite donio je odluku o ublažavanju određenih mjera i zabrana, kao što je ukidanje policijskog sata, dozvoljeno kretanje mlađima od 18 godina (utorkom, četvrtkom i subotom od 14 do 20h) te starijim od 65 godina (ponedjeljkom, srijedom i petkom od 9 do 13h).

Ono što je svakako najvažnije, na našem području nema novozaraženih. Ovim putem zahvaljujemo građanima na savjesnom i odgovornom ponašanju te pozivamo sve da pridržavajući se naloženih mjera i ograničenja daju svoj doprinos kako bismo se što prije vratili normalnom životu", navedeno je u ime policije. *** Općinska organizacija Crvenog križa također ne posustaje u aktivnostima i sve vrijeme prati i pomaže one koji su bez sredstava za život i koji su u ovoj situaciji posve sami pa trebaju i neku fizičku pomoć ili uslugu. A zamolili su da objavimo i imena onih koji su ovoj ustanovi pružili materijalnu podršku na bilo koji način, odnosno pomoć čiji su krajnji korisnici građani.

Donatori za vareški Crveni križ kroz protekli period bili su: Ivica Ilić, Matea Radman, "Mala škola" Vareš, Ahmed Likić, Selma Hafizović-Baha, Omer Purišević, Ranka Parić, a pčelari Adis Bašić, Munever Musa i Kruno Riđić donirali su med.

Osvježenje za volontere donirali su Maja Ajanović-Bešić, Darko Marjančević, Lara Brđanović, Hida Beganović, MPM (prodavaonica broj 6). Maske su donirali Civilna zaštita, Lejla Omerčević, Irmela Suljić i Vlasta Leka. "Dakako, posebnu podršku Crvenom križu odnosno volonterima osigurao je sa svoje strane i općinski načelnik Zdravko Marošević", naglasili su iz Crvenog križa Vareš.

*** Prema informacijama Kriznog stožera Vareš, a vezano za rad policije dobili smo za naš list sljedeće informacije: "U prethodnom broju upoznati ste s djelovanjem policije na provođenju mjera s ciljem suzbijanja pandemije virusa Covid19. Situacija je takva da iziskuje i nastavak aktivnosti po tom pitanju. Pored redovitih zadaća (na suzbijanju kriminaliteta, sprečavanju remećenja javnog reda i mira, poslovima iz oblasti sigurnosti prometa) policijski službenici su angažirani i na nadzoru i kontroli pridržavanja aktualnih naredbi federalnog i općinskog stožera civilne zaštite. Redovito se vrše obilasci SVIBANJ 2020.

Križni stožer civilne zaštite općine Vareš održao je od trenutka formiranja 11. sjednica, a na sjednici 8. svibnja 2020. donio je odluku o otvaranju gradske tržnice u Varešu za sve trgovce, dakle i nakupce što dolaze iz susjednih gradova, uz napomene za strogo pridržavanje mjera fizičke distance i nošenja zaštitne opreme te policijski nadzor. Tako je odlučeno budući da se opća epidemiološka situacija na području Federacije BiH kreće prema ublažavanju mjera.

BROJ 305

3

VIJESTI

D

ana 24. travnja 2020. godine Općinsko vijeće Vareš održalo je Drugu izvanrednu sjednicu. Naime, vijećnici se nisu sastajali u protekla dva mjeseca zbog mjera zaštite od širenja virusa Covid-19 i zbog posvemašnjeg zastoja u funkcioniranju života pa tako i zakonodavnih aktivnosti (posljednja je redovita sjednica održana 27. veljače), ali je procijenjeno da su se stekli uvjeti za zasjedanje i razmatranje par odluka i zaključaka proceduralne naravi, kako fizičke osobe i pravni subjekti ne bi dalje na njih čekali. Tako je barem pojasnio predsjedatelj Vijeća Adis Čizmo, a vijećnici su takav dnevni red bespogovorno usvojili.

No, prije otvaranja dnevnoga reda obratio se općinski načelnik Zdravko Marošević osjetivši potrebnim kratko se osvrnuti na opću situaciju, poglavito vezano za epidemiju. Kazao je da su lokalne institucije, uključene u provođenje preventivnih mjera i upravljanje kriznom situacijom, od početka bile na visini zadatka, te kao šef Kriznoga stožera svima zahvalio na dosadašnjem trudu i angažmanu, pa i onima koji su se pridržavali propisanih mjera te tako doprinijeli da se Vareš dosad uspješno sačuva od širenja virusne infekcije. Pritom je napomenuo da, s izuzetkom Crvenog križa i Pučke kuhinje, čijim je štićenicima pristizala pomoć od strane humanitarno osviještenih pojedinaca i rijetkih poslovnih subjekata, i s izuzetkom nužnih donacija domu zdravlja, policiji i civilnoj zaštiti u vidu zaštitne opreme, u Vareš nije pristigla nikakva institucionalna odnosno financijska potpora te da se Općina s troškovima provođenja preventivnih mjera sve vrijeme nosila i nosi sama. Kazao je na koncu da se, u ovoj situaciji koja je zahvatila cijeli svijet, nastavak prošle godine započetih pregovora oko ulaganja (s Francuzima i Turcima) do daljnjega ne može očekivati te je stoga potrebno shvatiti strateški važnim i podržati djelatnost kompanije "Eastern Mining" koja na području vareške općine vrši istraživanje minerala i planira otvaranje rudnika, a u ovom kriznom trenutku, kako je rečeno, ne otpušta nego čak prima nove radnike.

Prve su se dvije točke dnevnoga reda, vezane za promet nekretnina "radi oblikovanja građevinske parcele", odnosile na fizičke osobe i one su formalno usvojene, no druge su dvije pobudile podozrivost kod jednoga dijela vijećnika bez obzira na načelnikova obrazloženja, a zbog činjenice da je od njih zatražena su-

4

Uz dijelove Borovice i Osretka prošireno koncesijsko polje zahvaća i Položac i gotovo svu Semizovu Ponikvu

Sjednica Općinskog vijeća glasnost za proširenje koncesije na istraživanje i eksploataciju olova, cinka, barita, te sada i kroma, kojom bi se obuhvatilo pa gotovo jednu četvrtinu općinskog teritorija. Širenje koncesijskih polja zatražila je kompanija "Eastern Mining" čiji je direktor Miloš Bošnjaković objasnio da je to, s jedne strane uzevši, preventivna mjera – kako se ne bi pojavila neka konkurentska kompanija s istom nakanom – i da to širenje još uvijek ne znači da se planira eksploatacija na svim tim područjima jer je prije svega potrebno obaviti istraživanja. No, država je svojim propisima nametnula dodjelu koncesije na način da su "istraživanje i eksploatacija u paketu", pojasnio je Bošnjaković.

Vijećnike je također zbunila činjenica da bi pod koncesiju potpala i izvorišta vode i privatna imanja, pa čak i one parcele na kojima su stambeni objekti, dakle dvorišta, a u jednom slučaju obuhvaćeno je i lokalno groblje. Iako je direktor Bošnjaković i to nastojao pojasniti u smislu da se ni u čiji privatni posjed ne može ući, pogotovu ne raditi bušotine, bez suglasnosti i samog vlasnika, jedna je od mogućih konzekvenci da ni vlasnik neće baš moći vršiti neke gradnje bez suglasnosti koncesionara. Tako barem potvrđuje jedan dosadašnji slučaj gradnje na privatnom zemBROJ 305

ljištu pod koncesijom, pri čemu se kompanija pitala za suglasnost, a u toj suglasnosti se ogradila od šteta ako bi nastale prilikom eksploatacije. Glede samog istraživanja i bušotina – ako se, uzmimo, sve završi na tome – kompanija se obvezuje urediti stanje za sobom, međutim Bošnjaković je dodao i to da bi se u svakom slučaju prvo vršilo površinsko uzorkovanje, naglašavajući da je bušenje skup proces kojim se rezerve dokazuju i ono se ne vrši nasumično niti bez osnovnih nalaza koji bi ukazivali na prisutnost ruda. Vijećnicima je pružio uvjeravanja da njihova (odnosno općinska) suglasnost, pa čak ni dodjela koncesije od strane Kantona, kao ni uplata jednokratne naknade koju je kompanija dužna potom izvršiti, još uvijek ne znači da će se vršiti istraživanje, a pogotovu eksploatacija jer sama eksploatacija naravno zavisi od rezultata istraživanja.

Prije pristupanja istraživanju potrebno je ishoditi dozvolu za to od nadležnog ministarstva sa sjedištem u Mostaru, a Ministarstvo prije toga saziva javnu raspravu u lokalnoj zajednici. Tako da su sve to mehanizmi u kojima lokalna zajednica itekako može ostvariti utjecaja na te procese, ustvrdio je Bošnjaković. U isto vrijeme, na području Mjesne SVIBANJ 2020.

PODRŠKA "EASTERN MININGA" zajednice Pržići gdje su te procedure uznapredovale dolazi u nekim slučajevima do situacija kada se investitor kao otkupljivač i zemljoposjednik ne mogu složiti oko cijene jer kompanija po tom pitanju nastupa sa svojim procjenama što ne zadovoljava uvijek svačije apetite, a da sada ne sudimo gdje je u tome sredina odnosno realna cijena. No, po riječima Bošnjakovića na području "Veovače" šanse za rudarenje ionako su vrlo male.

Uglavnom, na sjednici se raspredalo o dvije suglasnosti. Jedna se odnosila na proširivanje koncesijskog polja u tri zone: Borovica-Semizova Ponikva, zatim Orti-Selište-Smajlova šumaMačak i Droškovac-Brezik. Te se zone vežu za istraživanje i eventualnu eksploataciju obojenih metala (uz prateće plemenite metale, ali koji su u slučaju Borovice medijski progurani u prvi plan, osobito zlato). Međutim, kad se pogleda na karti geoportala sve te silne katastarske čestice (izuzevši područje Orti-Mačak koje se proteže od Daštanskog do Ravni) u druga dva slučaja riječ je o potezu od Borovice do Brezika (via Osredak i Semizova Ponikva) što bi, možda, mogla biti i administrativna priprema terena za izgradnju transportnog sistema, svejedno bila to žičara ili prometnica. Ipak, o tom se aspektu još ne iznosi dovoljno podataka (zadnja je informacija bila u našem intervjuu s direktorom Bošnjakovićem u broju 298 od listopada 2019. kada je rečeno da se razmatraju obje varijante transporta), a ono što je Bošnjaković na ovoj sjednici otkrio: u Borovici bi se eksploatacija vršila podzemno, iako je ona, po njegovim riječima, 30 posto skuplja.

Druga se pak suglasnost odnosila na koncesiju za istraživanje i eksploataciju rude kroma na području Duboštica-Tribija, čime kompanija prvi put najavljuje zanimanje i za ovu rudu, mada se opet naglašava – eventualno. Na tom području riječ je o državnim parcelama koje su zanimljive koncesionaru, uz malo dodira s privatnim posjedima.

Na koncu je direktor Bošnjaković u svom istupu stavio akcent na benefite: u Borovici bi se eksploatiralo minimalno 800 tisuća tona rude godišnje (do 1,5 milijun maksimalno), što bi općini Vareš samo od naknada za eksploataciju donosilo najmanje 3 milijuna KM godišnje, praktično je to još jedan općinski proračun. Ta će činjenica na koncu prelomiti vijećnike da, iako rekoše – ne baš dragog srca, s 15 glasova za i jednim protiv izglasaju obje suglasnosti. Naravno, uvijek se pritom izgovori i mantra o poštivanju svih ekoloških standarda i drugih mjera zaštite prava i zdravlja stanovništva, a kompanija je dosad, kako reče direktor Bošnjaković, vezano samo za Borovicu prikupila 57 dozvola i treba ih prikupiti još priličan broj. Za kraj je iznio i podatak da bi rudnik u Borovici trebao biti spreman za otvaranje do konca 2022. godine.

SVIBANJ 2020.

Balvanaši su nestrpljivi, njima smeta i kamion asfaltera (na Pogari)

Financiranje javnih radova

O

pća pometnja koju je u svim segmentima izazvala pandemija corona virusa odrazila se svakako i na javne radove. Pa ipak, kompanija "Eastern Mining" koja na području Vareša vrši istraživanja minerala, planira otvaranje rudnika u Borovici i nadasve iskazuje potrebu za dodatnim proširivanjem koncesijskog polja, u ovom nezahvalnom razdoblju iskazala je interes i iznašla sredstva za ulaganje u lokalnu putnu infrastrukturu. Riječ je o dionicama kojima svakodnevno prometuju i vozila ove kompanije, od Tisovaca gdje ona ima svoju bazu do Borovice gdje je rudno polje, no prometuju i drugi nazovimo ih subjekti, ponajprije i ponajviše izvoznici šume koji su putevima nanijeli najveće štete pa se oni ipak ne otimaju za popravke i održavanje. S tim u vezi direktor "Eastern Mininga" Miloš Bošnjaković iznio je na izvanrednoj sjednici Općinskog vijeća Vareš inicijativu da se za stol kod općinskog načelnika pozovu i predstavnici ŠPD-a, te da ove dvije kompanije zajednički nastave ulagati ili barem dogovore naizmjenično održavanje cesta koje su od obostranog značaja.

No, ne čekajući te dogovore "Eastern Mining" je samostalno ušao u rekonstrukciju dviju dionica: od vijadukta kod Rajčevca do sela Višnjići i kroz Pogar (od Bara do raskrižja prema Duboštici). Izvođenje radova počelo je 4. svibnja 2020., angažirana je tvrtka "Mušinbegović" d.o.o. iz Visokog. Radove smo obišli u fazi uklanjanja starog asfalta na mjestima koja su najkritičnija, a po završetku prenijet ćemo i informaBROJ 305

ciju o uloženim sredstvima. Čini se prigodnim spomenuti i rekonstrukciju prometnice R-444 od benzinske crpke "Energopetrol" u Vareš Majdanu do prodajnog objekta "Pero", dakle na dijelu koji je uvjerljivo najlošiji, mada to nije u vezi s rudarskom kompanijom i njenom podrškom lokalnoj zajednici. A što o podršci "Eastern Mininga" misle na terenu, prenosimo iz dopisa Savjeta Mjesne zajednice Pogar: "Dok općinske vlasti drže, kako bi se reklo, ručnu kočnicu nad našom MZ, mi ne odustajemo od naših težnji za popravljanjem stanja. Uradilo se dosta toga, ali su nam i dalje prioriteti voda i put. Tako smo početkom ožujka gosp. Milošu Bošnjakoviću i njegovoj firmi uputili dopis za rekonstrukciju puta Bare-raskrižje Duboštica. Vjerovali ili ne, isti dan gosp.

Bošnjaković je obećao da će to učiniti čim vremenski uvjeti budu pogodni.

To je bio za nas, može se reći, šok u pozitivnom smislu i to se ovih dana počelo realizirati. Ovakva ozbiljnost i odgovornost, kad se nešto obeća, zaista je za primjer, pa nadamo se i općinskim vlastima. U međuvremenu smo uputili dopis općinskom načelniku i Općinskom vijeću Vareš da donesu odluku o postavljanju prometnih znakova kojima bi se propisala nosivost puta i nadamo se da će to biti učinjeno u što kraćem roku da bi se nakon rekonstrukcije cesta koliko-toliko sačuvala, posebno od kamiona pretovarenih balvanima. Koristimo ovu priliku da se zahvalimo gosp. Bošnjakoviću i firmi 'Eastern Mining' na ovakvom odnosu i dosad urađenom poslu."

S. P.

5

HUMANITARNE GESTE

N

asuprot scenama iz ožujka, kada se kod nas tek pojavio zloglasni corona virus, a kada su se pojedini ljudi "pomamili" za namirnicama i sredstvima za dezinfekciju, sada u prvi plan iskaču humane geste. Tako je kroz vremensko razdoblje od izlaska prošlog broja do izlaska ovoga (u) Varešu učinjeno i uručeno dosta dobra – od financijskih injekcija do donacija "u naturi". Pa ćemo kronološki.

Futsal iliti dvoranski nogomet "umanjena" je inačica velikog nogometa, igraju ga dvije momčadi od kojih svaka broji po četiri igrača i jednog vratara. Tu se i nalazi najveća razlika između futsala i tzv. malog nogometa koji se kod nas, po gradskim i seoskim turnirima uglavnom igra po sustavu 5+1, dakle pet igrača i vratar. Jedan od najboljih bh. futsal klubova (trećeplasirani u trenutnom poretku prekinute Premijer futsal lige BiH), FC Centar – ZAMM mC iz Sarajeva, točnije njegovi igrači, početkom travnja donirali su Osnovnoj školi "Vareš Majdan" pet računala. Svjesni teške situacije u društvu i državi, koja je uzrokovana pandemijom, odlučili su podržati obrazovanje najmlađih članova naše zajednice. Iz kluba su poručili: "Nažalost, pojedini dječaci i djevojčice nemaju mogućnosti da prate online nastavu, a naš klub je odlučio donirati pet kompjutera OŠ 'Vareš Majdan'. Sretni smo što smo makar na ovaj način malim odlikašima uspjeli olakšati izolaciju, a vas pozivamo da nam se javite ukoliko imate pokvaren kompjuter ili možda neki stariji koji ne koristite." Također su spomenuli da će svako donirano računalo popraviti ili osvježiti i pokloniti osnovnoškolcima kako bi mogli nesmetano pratiti nastavu pomoću informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Svega nekoliko dana poslije toga iz Kiseljaka nam je stigla vijest o dobročinstvu tri dame koje su obradovale djecu iz vareške "Male škole". Iz Službe za socijalnu skrb Općine Kiseljak (koja tijesno surađuje s "Malom školom" zbog nekoliko djece iz Kiseljaka koja su štićenici ove ustanove za prihvat i odgoj djece), gospođe Aleksandra Dujić, Lela Isić i Renata Barbić saznale su da se djeci bliže rođendani – deveti i jedanaesti dječacima te osamnaesti djevojci, pa su tako napravile torte po željama slavljenika, koje su s odgovaraju-

Dobročinstvo u doba korone Priredio Vladimir Ruf ćim poklonima i dostavljene, unatoč tomu što je za posjetitelje "Mala škola" bila zatvorena. Ipak, rođendani su proslavljeni kako i pristoji, a umijeće Kiseljačanki možete vidjeti na fotografiji.

Ni Varešani iz naših planinskih predjela nisu zaboravili na potrebite. Vlasnici farme za preradu mlijeka i proizvodnju sira "Zarudje" – Aleksandra i Josip Babić donirali su pedeset komada vrhunskog suhog sira iz svoga asortimana Pučkoj kuhinju u Varešu. Farma egzistira dugo godina, a Babići su, osim po kvalitetu svoga sira, nadaleko poznati i po izletištu "Wigwam" te turističkom angažmanu koji nažalost trenutno trpi zbog posljedica pandemije. Sir je, u međuvremenu, podijeljen korisnicima pučkih kuhinja u Varešu i Vareš Majdanu, a djelatnici se od srca zahvaljuju Babićima, iznimno cijeneći svaku donaciju.

Vareški Dom zdravlja, također nije "pošteđen" donacija: prva je bila donacija iznimno angažirane tvrtke "Eastern Mining", čijim je posredovanjem kupljen tzv. tunel za dezinfekciju i 21. travnja doniran DZ Vareš uz 200 litara dezinfekcijske tekućine. Tunel radi na principu senzora i u potpunosti je automatiziran, a prolazak kroz tunel postao je nužan za sve koji žele koristiti bolničke usluge. Generalni direktor "Eastern Mininga" Miloš Bošnjaković povodom ove donacije izjavio je sljedeće: "Zdravlje ljudi u ovom trenutku treba biti

95,

6

Hz

3 i 101,1 M

prioritet cijelog društva i zbog toga je potrebno sinergijsko djelovanje svih nas kako bismo prebrodili ovu civilizacijsku krizu". Menadžment vareške zdravstvene ustanove zahvalio mu je na donaciji.

Druga donacija vareškom Domu zdravlja stigla je od mladog košarkaša američke košarkaške NBA lige – Džanana Muse, te redatelja i producenta Harisa Dubice. Financijsku injekciju od 2.000 KM DZ Vareš dobio je preko projekta za zdravstvene ustanove u vrijeme corona virusa, koji je provodila humanitarna organizacija Pomozi.ba. Ovim putem potrebno je reći i to da je Musa, iako rođen u Bihaću 1999. godine, ustvari sin Varešanina – otac Rusmir je s Budoželja.

U okviru mirovnog projekta PROBudućnost Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), a koji provodi organizacija Catholic Relief Services (CRS), osigurana je pomoć za više od 50 lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini u vrijednosti preko 80.000 KM. Rezultat aktivnosti je podjela gotovo 1.200 paketa s osnovnim prehrambenim namirnicama i higijenskim potrepštinama građanima koji su najviše ugroženi pandemijom Covid-19.

Tokom boravka u Brezi i Varešu, ravnateljica misije USAID-a za BiH Nancy J. Eslick je u pratnji predstavnika centara za socijalni rad te općinskih načelnika Breze i Vareša, Muniba Zaimovića i Zdravka Maroševića, posjetila dvije socijalno ugrožene obitelji uručivši im pakete pomoći.

"Veoma mi je drago što sam danas tu, kako bih nazočila isporuci prehrambenih i higijenskih proizvoda ranjivim kategorijama društva u općinama Breza i Vareš. U ovim, veoma teškim vremenima, važnije nego ikad je da pošaljemo poruku solidarnosti i nade. Drago mi je vidjeti načelnike općina Breza i Vareš kako rade zajedno i daju dobar primjer. Niste sami u suočavanju s ovom krizom, USAID pruža podršku svim ljudima u Bosni i Hercegovini", izjavila je prilikom posjeta ravnateljica Eslick.

U Centar za socijalni rad Vareš dopremljeno je 20 paketa, a u Crveni križ Vareš 12 paketa koji su podijeljeni najugroženijim stanovnicima.

HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 305

SVIBANJ 2020.

ZAPIS S POVODOM

O

n je dječak. Šest mu je punih godina.

Ispred njegova imena ne pristaje nikakva umanjenica. Na primjer: dječačić, mali muškarac, naš maleni sugrađanin, čak ni Lukino, kako sam ga po dogovoru s njim mogla zvati do šeste godine.

U svakoj godini svoga rasta on je bio gotova osoba. Čim se učvrstio na nogama odmah je svještio kako pravilno obuti cipelice, otkopčati i zakopčati košuljicu, lijepo strpati potkošuljicu u štrample.

Spretan s kašičicom htio je jesti sâm.

Držao ju je tako čvrsto cijelom šačicom i nije mu se mogla uzeti. Sve sâm i odmah.

Radin. U poslu ustaoc i nesmira. Ne bira posao: složiti obuću i odjeću, odnijeti šoljicu po šoljicu, tanjurić po tanjurić do perilice; nositi obrane jabuke, unositi drva pa ih slagati pod konac i popravljati djedove cjeplje; s bakom brati žaru, s mamom jagode oko Zakarine kuće ili na Sjenokosu s tatom skupljati grančice za vatru. Za njega je, kod Eugena, nabavljena posebna lopata za snijeg. Velika toliko da njome može odmicati i bacati snijeg daleko te tako praviti mjesta za drugi.

Sportist! Jedno vrijeme, naravno, nogomet, a onda je otkrio rukomet. Vratar Šego, samo to želi biti. A poslije kave, po njegovim pravilima puca na gol. U goloj vodi, on se baca i brani. Rukama, nogama, glavom, petom, koljenom, ramenom.

Oklizne mu se o "drvo" (pod), a onda baka masira kao liječnik, mama ljubi povredu, zatim "Šego" opet nastavlja. Uvijek vodi s velikom razlikom i pobjeđuje. Moj mali ratni prijatelj iz Sarajeva Mak rekao bi: "Trolion prema jedan za mene". Ako mu nekad ne ide obrana, onda predloži da se igramo "dodave".

Ima ukusa i odijeva se lijepo. Sastavlja boje, slaže kačket s vindjaknom, a čičak na cipelama s pantalonama. Snalazi se i u svatovima s kec ili leptir mašnom, kao i u mačkaricama. Ove godine odlučio se za gusara. Nosi i odjeću svojih starijih prijatelja i s uzbuđenjem govori što je dobio, recimo, od Viktora. Nasmijava nas tenisicama sa svjetlećim petama, a dobro mu dođu kad se po mraku vraća kući.

Teta Belma ga frizira. Sredinom glave kratka "krijesta" koju drži gel, a gotov je kada svoju frizuru ugleda u drugom ogledalu, onom što mu teta Belma stavi nazad.

Nekoliko jutara iza "tretmana", a prije odlaska u vrtić sâm učvršćuje svoju "krijestu", opet gelom. Voli da mu se primijeti frizura i kaže da je zgodan kao tata. A možda i zato što u vrtiću ima curu s kojom će se ženiti.

SVIBANJ 2020.

Zašto neki bacaju...

Ivana M. Slugić Pada i razbija koljena, a mnoge je čvoruge baka liječila margarinom. Zna doći iz vrtića s ozbiljnim "felgama". Na pitanje zašto nije uzvratio, odgovara: "Striček Marko je rekao da razgovaramo, da se ne bijemo. A ja neću da vratim H. jer će on misliti da se ja njega bojim!". Voli avione i svaki isprati mašući mu svim sobom. Želio bi letjeti.

BROJ 305

Postavlja si pitanja. Jedno je od njih: "Šta je to magla?". Nakon nekog vremena reći će: "Mama, smislio sam šta je to magla.". "Reci", mama će. "To je jedan dim što je pao dole.". Zar ovo nije za knjigu Olovka piše srcem, a penkalo tintom. Osobito mi je drag ako odluke donosi sam. Hoće li pozdraviti ili ne, zagrliti ili izbjeći, čestitati blagdan, Dan žena ili ne – ako mu se prepusti, nakon što on odluči, neće ništa propustiti i iza sebe će ostaviti dug radosni cjelodnevni trag. Ali ako pazi na mamine upute na njemu će se vidjeti teret.

Evo mi ga za Dan žena i već po hodu vidim da mu je teško. Čak je i prilazio nekim zaobilaznim putem uz Grič. Dok prilazi samo gleda u dvije vrećice što ih nosi u jednoj ruci i sve što želi je da meni da moju, a baki njenu vrećicu s darom.

Ulazi šutke, gleda kroz prozor, a onda u vrećicu. Napokon mi je dade i odahnu kao ono u Bingu kad mu se ispuni da mu vrijednost želje ne prelazi iznos koji ima pravo potrošiti: "Bože, samo da bude jedna marka.".

Sad gledajući u preostalu vrećicu reče: "Ovo ti je poslala moja mama i sretan ti Dan žena.". I opet je odahnuo. "Hvala, jesi li mi ti nešto kupio?". "Ne, samo je mama".

"Ti ćeš meni nabrati jagorčevina.". "Ne, vidiš koliko ih imaš svuda.".

Svaki dan on prelazi granicu. S jedne strane granice je vrtić i svijet djeteta, a s druge svijet odraslih, svijet mjesta u kojem živi. Kažem mjesta jer Vareš više nije mali urbani grad i šteta što ga ovo dijete takvog ne poznaje. Izlazeći oko pola jedan on sa svojom mamom razgovara i gleda oko sebe. "Mama, zašto neki ljudi bacaju, a neki drugi ljudi moraju skupljati smeće?" (On svoje, tako mu je rekla mama, papiriće od sličica ili bombona stavlja u džepić.). "Znaš šta sam smislio?". "Reci.". "Da ovi ljudi što čiste sjedu na klupu, a da ovi ljudi što bacaju, kupe. I, da ih ovi što su čistili onda gledaju.".

E ovaj razgovor je bio povod za priču.

Ne malu!

P.S. Na kraju svakog dana ovog lazareta u svoj "slikovni dnevnik" unosi događaj dana na dva načina: opisno i crtežom, kao na slici. Ne piše, pa mu datum i riječi napiše mama.

Listajući ovaj dnevnik držala sam zapravo djelo o nenarušivosti temelja ljudske opstojnosti, djelo o plodotvornosti duha i ljekovitosti nade.

Jedno dijete, a da ove riječi ne zna, nosi u cekeru za drva više duha i nade nego ijedan znanstvenik u nekom svom zamišljenom cjepivu.

7

HODOČAŠĆE VAREŠ – SINJ lio sam: kako dalje. Bio je to treći dan našeg hoda, zona 100-og kilometra, a planina čini svoje. Osjećam da neće dugo izdržati jer je dobio dosta žuljeva na obje noge, samo što nisu prešli u krvave žuljeve. Pobojao sam se da ne dobije sepsu jer s tim se nije igrati, a još je dosta kilometara i na planini smo u bespuću. Znam da on ima visok prag osjetljivosti i da može trpjeti bol, ali pitao sam se hoće li ići protiv sebe, da nas ne usporava. Ruksak mu je bio pretežak, a što izvaditi kad sve treba... Uzeo sam iz njegovog ruksaka nekoliko stvari i prebacio u svoj. Svaki gram tereta pažljivo se planira, ali ja sam morao ponijeti kriomice craft pivo "Iron Valley" i Pogled sa Zec planine potajno sam mislio da njime Darka motiviram na kraju ovoga dana. Isto je i Dragan učinio s drugom bocom, a treću smo dali Raletu kao zahvalu da se osvježi. Još Trojica se Varešana odvažiše na hodočasnički put dug 237 kilometara, prateći planinske staze smo visoko nad kanjonom Vrbasa koji i bogaze kuda se išlo u vremena stara. Bijaše to godine prošle, uoči blagdana Velike Gospe. dubi svoj 250 km dug put do Save, nešto malo više od našeg zamišljenog do Sinja.

Kroz sedam nastavaka pratit ćemo njihovu hodnju koja teška bi, ali se uspjehom okruni.

Silazeći na drugu stranu Zec planine nailazimo na prve izvore Vrbasa gdje Piše Velimir Gavran zaostajem. Debele bukve su nas pratile oduševljeni uzimamo novu vodu. Nije sve do visine od nekih 1.400 metara čineIV. ći ugodan hlad, a bez dvoumljenja smo pi- voda bez ukusa i mirisa, svaki izvor ima Fojnica – via Zec planina – Remići li hladne vode iz potočića koji svako malo neku svoju specifičnost i drugačiji okus.

(46 km) presijecaju cestu. No, nakon što se izađe Rale nas ovdje mora ostaviti da dalje naJučerašnji umor učinio je svoje. Noć je iz šume odjednom se ukažu one divne, stavimo sami i sada preuzimamo odgobila prekratka. Tijelo je tražilo još sna, ali travnate livade Zec planine – Gvožđanski vornost za nastavak. Sve je jasno, preza njega nije bilo vremena. Trebalo je stanovi. Tu Rale strateški raspoređuje te- gledali smo karte još jednom. Napuštamo ustati i nastaviti ovu našu avanturu, upu- ret u ruksacima, sav višak ponovo presla- pašnjake Zec planine i spuštamo se strmo titi se u novi izazov. Pola 5 je ujutro i žemo, ostajemo tek na par majica, s os- niz gustu bukovu šumu ispresijecanu umorni smo, ali se ne predajemo i skače- novnom opremom za hitnu pomoć i nešto putevima. Pogleda na pejzaže više nema, mo iz kreveta. Obavili smo jutarnju higije- hrane, tako da sav prostor u ruksaku os- pa mi misli obuzimaju večera i hladno nu i krenuli. Noć je na izmaku, Fojnica nas tavljamo za vodu koja život znači. Danas pivo. Ne nužno tim redoslijedom. Ponovo ispraća lavežima pasa koji tako čuvaju je meteoalarm u gradovima izdao naran- smo na tvrdom makadamskom putu uz často upozorenje, a mi smo na poljanama tok Vrbasa koji već poprima obris rječice. kuće i domaćinstva. bez hlada i Draganov prijedlog da krene- Oprez, zmija – neko lagano reče, vidim je Hodočasnička staza se polako uspinje, mo što ranije pokazao se kao mudra odlu- ispred sebe crna kao gar, dugačka i tanka, prolazi kroz mjesto Bakoviće i ulazi u plaka.

Rale nas predvodi do vrha koji vodi dosta je blizu vode, ne mislim da je otrovninu. U sklopu trećeg dana je i najveći izapreko ugažene trave. Tu ugledam posko- na, valjda. zov: preći Zec planinu, doći do vrha Derka između Raleta i mene, lijep odrasli Darko je počeo zaostajati. Njegova nečište i sići do izvora Vrbasa, pa nastaviti primjerak zmije podigao se iznad trave i borba sa žuljevima bila je sve izraženija. do etno sela Remići, Mjenik kod Prozora. sklanja se od putnika. Nisam puno podi- Na licu mu se vidjelo da ga jako boli. Da je Danas se na Zec planinu može doći soligao uzbunu jer je to njegovo prirodno sta- samo promijenio planinarske cipele. Nadnim makadamskim putem, ali nekada nište, a mi imamo dogovor: pazimo se i nije tako bilo. Cijela ova regija je ispresije- gledamo gdje stajemo dok koračamo. Tu dao sam se da će pronaći nešto što ga neće cana starim stočarskim i karavanskim pod samim vrhom nailazimo na stari zde- žuljati. Naša nada je bila uzaludna. Bol je putevima koji vode preko Vranice, Zec nac. Izlazimo do vrha zvanog Dernečište bivala sve jača. Mijenjao je flastere, ali niplanine... Njima se iz Fojnice i Kreševa iz- na 1.818 m, gdje nam se otvaraju fasci- šta nije pomoglo. Žuljeve je imao na obje gonila stoka na ljetnu ispašu, a nekada je nantno lijepi vidici. Nemam riječ koja opi- noge na malim prstima i na peti što mu je odvožena i ruda do topioničkih peći u suje okus doručka s takvim pogledom. Na otežavalo kretanje. Bili smo usred polja Kreševu i Fojnici. Na obroncima Zec pla- desnu stranu vide se Vran kamen i Mato- na šljunčanoj cesti, nije htio nikakvo prinine nalazi se tvrđava Kozograd za koju se rac, ispod njih fojnička dolina. Ravno pre- jevozno sredstvo. Krajnjim naporom, nepretpostavlja da je sagrađena početkom ko Dernečišta, skoro pravolinijski, pruža kim njegovim koracima stigli smo do 15. stoljeća, a vjeruje se da je u njoj utočiš- se ugažena trava od nomada koja pred- hotela Remići, našeg ciljnog odredišta za te zakratko našla i kraljica Katarina prije stavlja cestu, te obara na drugu stranu do ovaj dan. Darko odlazi u sobu, a Dragan i bijega za Dubrovnik i odatle za Rim, gdje i Lučine, do izvora Vrbasa. I kako odabrati ja na večeru; šutimo, konobar nas bodri danas počiva. Toliko mnogo povijesnih pravi put na mjestu na kom ni GPS ne da će odnijeti Darku pivo i večeru. Darko zanimljivosti, toliko puteva i staza o ko- pomaže – zato mi imamo vodiča. Sve ovo tada donosi odluku da prekida dalji hod jima tako malo znamo. nam s posebnim guštom i jasnim glasom na ovome putu. Prešao je s nama 115 kiloZa ovaj izazov mi smo pripremljeni za- prezentira Rale kao da snimamo kakav metara, došli smo na pola puta, dalje mojedno s Ratkom Liješnjićem. Koračamo dokumentarac, a i pamtim sve to kao ka- ramo sami.

(U idućem broju: Četvrti dan hoda, dobrim šumskim putem po kom voze i kav dokumentarni film.

Remići – Rama – Šuica, dionica 60 km) putnički automobili. Put od Bakovića do Kad smo završili s doručkom, primijeBrusnice vodi oštro uzbrdo, pa ja pomalo tio sam da Darko šepa i vuče nogu. Pomis-

Putevima predaka

8

BROJ 305

SVIBANJ 2020.

GDJE SMO ONO STALI…

Kod okna Kraljeve jame u Borovici

Na tragu prošlih vremena J. Klarić

N

osi me vječita znatiželja da saznam što više o našim korijenima, makar u širinu ako se ne može u dubinu, krampa je posao geologa i arheologa, mada nitko ne brani virnuti i u koju pećinu ili stari rudokop. E moj Jozepe, govori mi voljena, bolje da se ti ipak uhvatiš lopate i štijanja po bašči, da posadimo koju glavicu luka, nego što ideš sa svojom ekipom u nekakvo rudogorje da kopaš po prošlosti, vidiš da je vrag odnio šalu i donio koronu. Džaba je njoj meni govoriti, a i ekipa me čeka.

Okupili smo se ispod izanđale direkcije bivše građevinske firme "Bobovac" u kojoj je danas redakcija istoimenog lista, svedena na jedan ured. Sjedamo svi u jedna kola, koja će najbolje urvine podnijet', a nijesu službena. Ljuljamo se izlomljenom pogarskom cestom kao na lošoj pučini, doručak se uskomeša u nama. Promatram krajolike oko sebe i kontam: evo našeg Zlatibora, samo kad bismo znali i htjeli. Lijeska procvjetala, jetrenka pokazuje svoju modru boju, a njive se bijele od visibaba, u pridolicama od sunca se kriju zadnje krpe snijega.

Mašili smo selo i dočeka nas raskrižje: u Dubošticu nećemo, tamo smo nedavno već bili, današnji je pravac Borovica. I sve do skretnice za Igrišća vožnja je kao po školjki od jaja. Smirimo se tek na asfaltu pred novim raskrižjem: nećemo u Donju, biramo onu Borovicu što je gor'. Ali prije toga zanima nas Gradina i stadosmo čim iziđosmo na sedlo s kojeg se vidici otvaraju. Uzvisina obrasla šumom, u šumu ima još neke staze, nije se sva osula, a drveća se pola posušilo. Krčimo prolaza, pucaju suhe grančice k'o ledenice. Na vrhu je lijepa mala zaravan i na njoj smrča veoma krakatih žila; Ćamil zbog toga posumnja da ona nešto krije i čuva pod sobom. Sve i da krije, nemamo čime kopati.

SVIBANJ 2020.

Penjemo se na omanji kameni piklić iznad te upine, izdigao se jedva dva metra, ali dovoljno za zaklon nekadašnjem stražaru osmatraču, a nama za poziranje. Na drugoj je strani veća stjenčica i predstavlja izazov za vremešne penjače, ali tko se usudi i nekako uspuže na nju bude nagrađen pogledom koji puca duboko ispod u kotlinu Borovičkog potoka i daje direktnog uvida na suprotne stjenovite padine, što se spuštaju s Osretka; na više su mjesta izdubljene pećinama. Zaključak je: ne bi se ovaj istureni krševiti položaj zvao Gradinom da nije imao neku fortifikaciju i osmatrački značaj, za nadzor nad kotlinom. Ispod vratolomne stijene, mještani će nam poslije kazati, nalazi se i Bojana pećina; naziv dobi po hematitu koji je stanovništvo s njenih zidova uzimalo i njegovu postojanu crvenu boju koristilo u pojedine praktične svrhe.

Visoko smo u gori gdje šuma još nije prolistala, pa nam za oko zape i odlagalište jalovine u potoku ispod Gradine.

Podaleko sići, njive se obatalile, potjeralo mlado trnje i plete se oko nogu stara trava koju nitko ne kosi nit' pase već godinama.

Ali valja nama vidjeti što je. Jama i niskop zatrpani, a iz utrobe zemlje izlazi proljetnim suncem obasjan, bistar potok. Oprezno kušam vodu, čini mi se pitka i puštam je niz grlo. Nekakvih minerala u njoj sigurno ima, pa za nešto će valjati. Uto me iz ekipe "cunjača" netko doziva: ma pusti vodu, odi 'vam' vidi što je ovo. Onkraj bivše jame kleči naš kartograf i rukama prevrće svjetlucavo kamenje. Otima se šaljiv uzvik: evo ga, otkrili smo zlato. Poneki primjerak uze i ponese svatko od nas, valja ih nasamo analizirati i pokazati nevjernima da zelena boja bakra i žuti svjetlucavi odsjaj pirita dokazuju kako je i pravo zlato "tu negdje".

Nastavljamo kroz Gornju Borovicu, dosta novosagrađenih kuća, ali nikog živog ne vidjesmo. Završetak ceste dočeka BROJ 305

nas kod župne crkve, ona je na položaju iznad svih kuća. Dalje je divlja cesta, ali radije nastavljamo nogom ispod Zorkovice prema Kraljevoj jami.

Lako smo je našli, zavukla se odmah ispod puta. Znatiželja vuče unutra u dubinu, nečija glava zveknu, netko je zakučio o nizak kameni svod, svijetlimo telefonima (tko ga je ponio), brzo stigosmo do mjesta gdje se jama račva u dva pravca, ali koji metar dalje oba su zarušena. Sa stropa naglavačke visi šišmiš, slika ga naš fotograf za arhivu, ali bolje je ipak maknuti se jer Kinezi su takvog skuhali i jeli i tako smo dobili koronu. A koronu smo ostavili negdje za sobom, ovdje u brdima ljudi žive normalno i za epidemiju, osim na dnevniku, nisu ni čuli.

Zadovoljni smo uživo vidjevši, šta vidjevši – kročivši u jamu u kojoj se kopalo zlato za kraljevski dvor na Bobovcu i potrebe bosanskog prijestolja. Zadnji kovčeg zlatnika s Bobovca odnese Austrougarska, našao ga neki lokalni sretnik i predao carskim vlastima da se oslobodi obveze služenja vojske. I kad skontaš koliko se za zlatnike ginulo i vazda otimalo, a onda cijeli jedan sanduk zapadne nekoga tko se tome ne bi ni u snu nadao. I on to tako proćerda.

Nakon jame doživjet ćemo još jedno posebno iskustvo, stati pod Radakovu stijenu. To je litica s koje su osmanski osvajači navodno strmoglavili vojvodu Radaka "za nagradu" što im je predao tvrdi Bobovac i iskazao sklonost iznevjeriti gospodara. Ispod stijene šiklja voda, ali je uhvaćena i završit će u punionici pa na tržištu pod nazivom "Kraljevska". Ime joj pristaje, tko je kuša na izvoru lako će se složiti s tim. Oko izvora u svrhu njegove zaštite sagrađen je... hm, zanimljiv prostor.

U povratku smo, sjedamo u kola, ali vidimo netko se vrti oko objekata uz crkvu, pa red je da se pozdravimo i javimo, da razbijemo sumnju o nepoznatim i rijetkim gostima. Nov, mlad župnik zove u kuću da sjednemo, popijemo kavu, kušamo misno vino. Odavno osim vode i mlijeka ne pijem ništa drugo, ali na ovome mjestu red je da probam ponuđeno, mogu popiti gutljaj (dugo sam živio od prodaje pića). Blaženi okus misnoga vina lako me pridobi da podmetnem čašu pod bocu još jednom. A mislio sam jednu ću, ma jedan gutljaj samo.

Bila je to zadnja ekspedicija prije nego će nas korona odnosno policijske mjere zbog upisanih godina u osobnu kartu natjerati da okačimo šumske kundure o klin, a štapove odložimo za plot. Ali to je privremeno, ima još zaboravljenih i zanimljivih mjesta što čekaju na nas.

9

JEDNOM RIJEČJU:

Upoznavanje i "nogom": na zvjezdanskom Kršu

Zvijezda Piše Željko Ivanković

O

tkrivanjem Zvjezdangrada započelo je i moje istinsko upoznavanje planine Zvijezde. Kažem upoznavanje, jer je to bezmalo nezavršiv posao. To je gotovo cjeloživotna avantura koja, i da niste avanturist, kao što primjerice ja nisam, iziskuje, kao i sve ozbiljno u životu, želju i spremnost, vrijeme i posvećenost. I nadasve dar slušanja znalaca koji vam nerijetko kažu i ono čega pokatkad ni sami do kraja nisu potpuno svjesni. To je moguće samo ako ste prethodno dobro upućeni u literaturu, ako ste barem bazično multidisciplinarno informirani o predmetu zanimanja i ako poštujete sugovornike.

Zato nisam mijenjao društvo s kojim sam otkrivao Zvjezdangrad. Ne samo zato što su ugodno društvo, lagani ljudi, kako se to kaže za nagodne ljude, nego jer su i znalci, a i znaju mnoge druge do kojih će vas odvesti i s kojima ćete u ugodnu druženju i priči čuti mnogo toga što (gotovo beznačajna) literatura o Zvijezdi ne zna, a i ono što zna oni će to upotpuniti, potkrijepiti ili će vas nekom posve nepoznatom pričom, ili samo detaljem, odvesti u rukavce za koje niste ni znali da postoje.

Isto je to kao i s fizičkim putovima kojima ćete prići Zvijezdi. S Ćamilom od Dabravina, preko Pomenića, Blaže, Didora-

10

de, uz Žalju, do Karića, Šikulja, Zlokraka, Brgula, Višnjića, a onda završiti na Mekušama ili s Mladenkom i (Jozom) Klarom preko Pržića i Mekuša do Krša, najvišeg vrha Zvijezde i u potrazi za Samuilovom stolicom.

S Klarom sam u Zvijezdu išao i od njegova Šimina Potoka prema Zubetama, kao i u Mednu luku u potragu za kaldrmom ili u Tentinu baru (Đildine krečane), i nekropolu stećaka pored Studenca. I sve to viđeno još uvijek je tek na razini čuvene anegdote o Aureliju Augustinu i dječaku koji je zakúčao (ovdje mi se sviđa Klarin izraz) more.

Moja je prva nakana bila, uz iznenada "otkriveni" Zvjezdangrad, malo se bolje zaputiti zvjezdanskim stazama da bih razumio osnovne prostorne odnose, komunikacije, konfiguraciju, vodotokove, nekropole stećaka i, ne najposlije, čudesno intrigantna imena: Zvjezdangrad, Divićgrad, Medna luka, Mekuše, Pizdivoda, Samuilova stolica, Tentina bara, Ivanov stol, Magazin, Tramošnjak, Pogladin... Kao uostalom i Vojnički grob ili Alijino korito...

Sva ta imena u svojoj srži čuvaju neku priču. Jer, riječi su, dakle i imena, kao i sve čovjekovo, kao i sam jezik, smrtne, no dok žive one su riznica čovjekove memorije.

Ako baš hoćete ujedno i groblja ranijih života i imenovanja tih života.

BROJ 305

E, bez namjere da ovim svojim pisanjem išta učinim definitivnim, imam potrebu za sebe neke stvari razumjeti. Ukoliko u ovom pisanju i drugi nađu nešto za sebe, moja je radost veća, a ukoliko ne, čovjeku još uvijek ostaje svijest da sve što čini ponajprije čini za svoje razumijevanje svijeta i sebe u tom svijetu, a sve drugo je nevažno.

Da, moje je zadovoljstvo i druženje s moja tri prijatelja, moje je zadovoljstvo i druženje s ljudima koje smo na tim našim putovima slučajno ili namjerno susretali i koji su bili voljni s nama podijeliti svoja znanja i iskustva. Ti su ljudi, doista, za nas imali radost na licu i lijepu priču; bili su to ljudi koji i imaju što reći i znaju to. Pa, ipak, uz svijest da ne mogu sve spomenuti, izdvajam ovdje Miroslava Mirčića s Mekuša te obitelji Zukića i Begića iz Zubeta.

Hajdete ne biti radoznali već i kad samo čujete imena zvjezdanskih lokaliteta, uz već sva spomenuta u priči o Zvjezdangradu ili gore, nekoliko redaka ranije, koja već sama za sebe djeluju izazovno kao mjesta-čuvari neispričanih priča, čak skrivenih tajni, duboko pohranjenih u dubinama vremena: Boguni, Boželišta, Križ, Makovište, Medov do, Radov kamen, Vidak, ili Raskrstje (ovdje kao jezični antipod Igrišću ili Selišću) te, po Klarinim riječima, nestalo selo u Zvijezdi – Dragoševići.

Da, nestalo selo Dragoševići paradigma je mnogih nestajanja posljednjih nekoliko desetljeća, pa i sve ovo što pišem neka je vrsta osobne inventure u vremenu u kojemu je, kako sam i napisao u Monografiji, jedan Vareš nestao iz povijesti, a s njim plašim se i brojne priče. Kad kažem "plašim se" imam u vidu onu misao koju je Andrić u pismu povjerio svome učitalju Tugomiru Alaupoviću: "Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života... A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija."

Ne, nije ovo nostalgičnost, jer znam da sad vjerojatno narasta neka posve nova vareška priča, nego tek pokušaj da se od zaborava sačuva ono što se može ili što bi se moralo, što vrijedi sačuvati. Jer, kao što sam rekao, o Zvijezdi tako malo toga temeljito znamo. Pišući o Zvjezdangradu, postrani su gotovo potpuno ostali, primjerice, Divić-grad ili lokaliteti sa stećcima (Radov kamen, Vidak, Studenac), te pet humusa za koje Klara kaže da postoje u Zvijezdi, ili slani bunari...

SVIBANJ 2020.

Moje nije da ih sve nađem (premda bih volio), ali jest da zapišem sve što se i o onome što nisam nogom upoznao može i mora zapamtiti, pa makar samo na razini narodne predaje, priče, legende. Obične natuknice. A to i sve ostalo da kušam pretvoriti u književnost, ispričati u svojim pričama. Prozama uopće.

Tako smo uzalud Klara i ja tražili rimsku/tursku kaldrmu u Mednoj luci, ni traga joj, premda postoji u brojnim pričama i Klarinu sjećanju. Klara je o tome i pisao. I kopalo se na "sumnjivom" mjestu i Mladenko je to foto-aparatom dokumentirao, ali ništa. Tek možda nešto u tragovima. Nismo našli ni Samuilovu stolicu, ali našao ju je Ćamil.

Neka su mi mjesta intrigantna zbog imena (Medni do, Medna luka), neka zbog onoga što su značila u različitim povijesnim epizodama (grad, trgovište, han), neka jer su prirodni fenomeni (pećine, tresetište), neka jer imaju i popratnu priču (Tentina bara, Pizdivoda, Vojnički grob), neka jer su nekropole, pouzdani tragovi bivšeg življenja (Radov kamen, Vidak), neka jer draškaju maštu (Samuilova stolica ili Ivanov stol, koji sad pripada olovskoj općini), a gotovo sva jer mi na ovaj ili onaj način trebaju za moj književni rad pa im moram vidjeti, kako rekoh, koordinate, zemljopisni položaj i komunikacijsku uvezanost.

Tentina bara je prirodni fenomen u Zvijezdi i ja o tome ne mogu pisati ono što može bilo koji stručnjak, ali mogu zapisati Klarinu priču kako je dobila ime, poneku predaju o njoj, koju je on i sam zapisao u Bobovcu (br. 299), ili kako u nju vuk natjera govedo i onda ga tu sredi. Kao što je neponovljiva i njegova priča o Mekušama, gdje je zvjezdanska kraljica imala svoju bašču ili o njegovoj babi, Mednoj luci i

Na tzv. Samuilovoj stolici (Ćamila već znate) kaldrmi, o čemu je također pisao, pa da mu ne otimam priču, čijim sam malim dionikom pri njegovu kopanju bio, a i tu upućujem čitatelje na Bobovac (br. 298).

Kad već spominjem kraljičinu bašču, red je reći da jedna od priča i Pizdivodu veže uz kraljičinu vodu, a nedaleke Mekuše ionako u svom imenu imaju staroslavensko mitsko ime jednako onome Mokošica kod Dubrovnika. Hoćemo li sve ovo vezati za taj prvotni slavenski mit na našim prostorima? Ili je sve tek jedan veliki amalgam narodnih predaja?

S Klarom sam, kako spomenuh, išao i u Zubeta i Ravne, obišao Studenac i Tentinu baru, a s Ćamilom od Breze i Dabravina tragom kultnih mjesta s lijeve strane Stavnje (Didorada, Budoželje, Karići,

Bogoš, Šikulje, Višnjići) tako da uvežem cijeli komunikacijski lanac i te strane Stavnje (prema Brezi i bosanskom Dubrovniku), kao što smo i onu drugu desnu uvezali (Borovica, Duboštica, Igrišće, Perun, Bobovac, Kraljeva Sutjeska ili Striježevo, Radonjići, Breza, Visoko). Razumijevanje komunikacijskih putova i povezivanje kultnih točaka priča priču za sebe: u kultnom, rudarskom, komunikacijskom, demografskom... smislu. Treba li pritom iznova podsjetiti na imena i kultove starih Slavena (Perun, Bogoš, Igrišća, Mekuše...), srednjovjekovnu Bosnu s nekropolama stećaka (Didorada, Budoželje, Vrtače, Mir, Šikulje, Studenac...), rudarske lokalitete (Dubošticu, Borovicu, Potoke/Šaški do/Šaški potok, Vr'ovinu...), trgovačke putove i uz njih hanove (vareškog kraja) ili, pak, vojne komunikacijske pravce?

Naravno, ima još nerazriješenih naziva, jer ih nema ni u predajama. Takav je, primjerice slučaj Samuilove stolice, lokaliteta s kojega se sa Zvijezde pruža pogled na sve strane i koja je mogla biti osmatračno mjesto. Međutim, otkud Samuil(o)? To nije bosansko ime. Najprije bi bilo makedonsko. Makedonski car Samuilo (976. – 1014.). No, nije nezanimljivo ni Ćamilovo razmišljanje o Samuilu (1041. – 1044.), zetu ugarskog kneza Geze I., u vrijeme kad je u Bosni snažan utjecaj Ugara. Ipak, predaleko je to oboje u povijesnom smislu da bi se sačuvalo, tim više što Bosna u predaji ne zna (ili ne želi znati) ni za što starije od Kulina bana. No, ne bi bilo ništa novo da ime ostane nerješivo, kao uostalom i ime Grčki kamen na Osretku, osim ako sve ne sugerira na neka bliža vremena nakon kojih su i stećci u narodu zvani "grčkim grobljem", a što dakako nema veze s Grcima, ali ima s nečim stranim, dalekim, neobjašnjivim u Bosni, ili nečim što se veže uz vrijeme kad je na ovim prostorima dominantnu vjersku jurisdikciju imalo obnovljeno Istočno rimsko carstvo, tj. Bizant. To su, ipak, sve spekulacije, smione asocijacije ili maštarije, pa ih ostavljamo po strani, za moguću "književnu upotrebu".

Očito je, međutim, nakon svega, bilo kamo da se krenulo Zvijezda staje u samo središte života vareškog kraja. I ne samo vareškoga. Stoga mi se činilo potrebnim upotpuniti priču o Zvjezdangradu i ovim što se u toj priči činilo marginalnim, a što je veće i šire od njega, pričom o Zvijezdi, kojoj su u našem mikrosvijetu svi putovi vodili, kao i ono u antičkom svijetu – k Rimu.

Mogući ostaci rimske kaldrme u Mednoj luci SVIBANJ 2020.

BROJ 305

11

PREŠUĆENI ZLOČINI

75. obljetnica smrti Piše Vladimir Ruf

N

avršile su se tri četvrtine stoljeća od završetka najvećeg svjetskog konflikta modernog doba. Mnogo je to vremena – očekivana životna dob jednog muškarca u BiH, primjerice – a taj konflikt i dandanas izaziva nepromijenjene kontroverze među taborima: "crvenim" i "crnim", koji u redovitim intervalima, a posebice uoči obilježavanja godišnjica i obilaska stratišta i jednih i drugih, izbacuju otrovne strelice i difamiraju "one druge".

Drugi svjetski rat i dandanas budi akademsku žeđ među istraživačima kojima predstavlja nepresušno vrelo, a pogotovo mlađoj generaciji koja (uglavnom) nije opterećena ideološkom komponentom i možebitnim društvenim ili obiteljskim pečatom te iste povijesti, pa se može reći da su u 21. stoljeću društvene i humanističke znanosti doživjele novu renesansu.

Prilog tomu bit će i ova kratka studija koja otkriva neke do sada nepoznate podatke o stradanjima vareških fratara u Drugom svjetskom ratu. No, svakako treba spomenuti da je ovu temu načeo Željko Ivanković (1954.) prije više od 20 godina u Bilješkama o zavičaju br. 38 (Bobovac br. 49, siječanj 1999.), kada je taksativno naveo i kratko predstavio "franjevce – mučenike vareškoga kraja", kako je naslovljen tadašnji članak. Osim toga članka, koji može služiti kao dobro usmjerenje prema daljnjem istraživanju, tu je i knjiga fra Marijana Karaule (1954.)

"Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985." iz 2014. u poslovično kvalitetnom izdanju zagrebačko-sarajevske izdavačke kuće Synopsis, kao i "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" iz 2007., autora don Ante Bakovića (1931.-2017.) u izdanju zagrebačke Naklade Martyrium Croatiae. Trojicu fratara o kojima će ovdje biti riječi u svom je popisu stradalih Hrvata u Drugom svjetskom ratu s područja vareške općine naveo i Mirko Grgić (1939.-2009.), također prije više od 20 godina (Bobovac br. 46, listopad 1998.).

Međutim, kako sam obiteljski vezan za jednog stradalog fratra, osjetio sam dužnost i potrebu da pronađem te široj

12

javnosti potpunije predstavim ubijene svećenike – slikama, životnim putem i, nažalost, nasilnim završetkom života.

U ono doba bile su rijetke autohtone vareške obitelji (da ne kažem – dinastije!) koje tijekom vremena nisu dale barem jedno svećeničko ime upisano u dugu povijest Bosne Srebrene. Od Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke franjevačke književnosti na narodnom jeziku u BiH, preko četiri vareška katolička biskupa, sve do danas, golema je niska Varešana koji su svoj život posvetili Crkvi. Kod većine njih je životni put bio vrlo sličan – osnovno obrazovanje, odlazak u sjemenište, novicijat, filozofsko-teološki studij te onda služba sve do umirovljenja, odlaska u samostan i čekanja Božjeg suda.

Nažalost, svećenici o kojima će biti riječi u nastavku nisu uspjeli iskusiti sve to.

Netko ih je grubo prekinuo u tomu, u ime ideologije koja ih je htjela iskorijeniti,

Fra Vitomir Zekić (sjedi) sa susjedom, prijateljem i kolegom iz generacije, prof. dr. fra Petrom Pejčinovićem (1905. – 1992.), snimljeno u Varešu 1929. godine BROJ 305

smatrajući da je religija "opijum za narod", prema stajalištima jednog od njihovih vodećih mislilaca, a koji je generacijama današnjice poznat najviše po tome što su u školama imali poprilično omražen školski predmet nazvan po njemu.

Mala braća – suputnici i supatnici Fra Vitomir Zekić (Vareš, 29. srpnja 1906. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.)

Fra Ljudevit Petrović (Potoci, 1. rujna 1918. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.)

Fra Vitomir Zekić je rođen 1906. u Jušićima, od oca Mate Zekića i majke Delfe rođ. Barišić, te kršten pod imenom Zvonimir (u pojedinim izvorima javlja se i hipokoristik Zvonko). Krstitelj mu bješe domaći fratar i spisatelj fra Franjo Blažević (1883. - ?), a krsni kum Ivan Musić.

Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom. Franjevački habit obukao je 12. kolovoza 1924., godinu novicijata odradio je u Fojnici, a na filozofsko-teološkim studijima diplomirao je u Sarajevu.

Jednostavne redovničke zavjete položio je 13. kolovoza 1925., dok je svečane zavjete položio 15. kolovoza 1928. na Gorici kod Livna. Iste je godine, 1. rujna, ređen za đakona, a u Sarajevu je 24. ožujka 1929. primio sakrament svećeničkoga reda. Oba je obreda predvodio vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Ivan Evanđelist Šarić (1871.-1960.). Postavši svećenikom, kao duhovni pomoćnik – kapelan služio je na Šćitu (Rama), u Fojnici, Tolisi (Orašje), Jajcu, Varešu, Gornjem Vakufu, Kraljevoj Sutjesci i Busovači, a župnik je bio u Sokolinama (Kotor Varoš) od 1934. do 1936., Svilaju (Odžak) od 1936. do 1940., Ivanjskoj (Banja Luka) od 1940. do 1943. i od 1943. do 1945. godine u Gornjoj Dubici (Odžak).

Fra Ljudevit Petrović je rođen 1918. u Potocima (selu koje će potkraj 1960-ih biti izbrisano s lica zemlje) od oca Mate Petrovića i majke Marije rođ. Gavrić. Interesantna činjenica koja se vezuje uz fra Ljudevita jest da su ga roditelji dali krstiti istog dana kad je rođen – i to pod imenom Anto. Kršten je, dakle, 1. rujna 1918. u župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu, krstio SVIBANJ 2020.

i vareških mučenika

Fra Ljudevit Petrović s prijateljima, nema podataka o njima; fra Ljudevit je u sredini, a budući je u habitu fotografija je nastala definitivno poslije 1937. godine ga je tadašnji vareški kapelan, koji je, usput budi rečeno, kasnije postao i vareški župnik – fra Anto Šeremet (1893.-1966.), dok mu je krsni kum bio Jozo Mutić. Osnovnu školu završio je u Varešu, a osam razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Filozofsko-teološke studije pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1940. do 1945. i do tada završio devet semestara. U franjevački red je stupio 29. lipnja 1937. godine kada ga je tadašnji provincijal, fra Marijan Jakovljević mlađi (1880.-1943.), na Gorici kod Livna obukao u franjevački habit. Godinu novicijata, vremena priprave za intenzivniji redovnički život, također je proveo na Gorici i tamo je položio jednostavne redovničke zavjete 30. lipnja 1938. godine.

Njegov odgojitelj u novicijatu, fra Bernardin Sarić, ovako je opisao fra Ljudevita: tjelesno razvijen, srednjih sposobnosti, radin, društven, poslušan i naginje bogoljubnosti. Svečane zavjete položio je 1. srpnja 1941. godine pred provincijalovim delegatom dr. fra Bonifacom Badrovom (1896.-1974.), a za svećenika ga je zaredio već spomenuti vrhbosanski nadbiskup Šarić 29. lipnja 1944. u Sarajevu.

Mladu je misu slavio svega nekoliko dana poslije – 2. srpnja 1944., a propovijedao je Pogaranin fra Peregrin Brković (1891.SVIBANJ 2020.

1959.), još jedan iz dugog niza progonjenih vareških svećenika – uznika. Na mladoj misi fra Ljudevita Petrovića zabilježena je nazočnost preko trideset svećenika, što je bio impozantan broj imajući u vidu tadašnje političke prilike. Nedugo zatim stiže odluka koja će mu zapečatiti životnu sudbinu: mladomisnik Petrović dekretom je iz Sarajeva poslan prvo u Svilaj, kao zamjenik župniku, a potom kao pomoćnik svom sugrađaninu fra Vitomiru Zekiću u susjednu Gornju Dubicu.

Tu im se, dakle, životni putevi križaju i dalje ih vode u istom pravcu, do zajedničkog odlaska u smrt.

"Berlin pao, Odžak nije" Svijet koncem Drugog svjetskog rata postaje bipolaran – s jedne strane tu su savezničke sile sa zapada predvođene SAD-om, a s druge se nalaze države na istoku pod sovjetskom čizmom. Nesvrstani će, kao čedo blokovske borbe, bitnim političkim faktorom postati i doći do izražaja tek petnaestak godina kasnije.

Ispočetka, sovjetskom je bloku pripadala i Jugoslavija, čiji je antifašistički pokret do pred kraj rata uspostavio vlast na gotovo cjelokupnom teritoriju.

Drugi svjetski rat na teritoriju Europe službeno je gotov već više od dva tjedna.

BROJ 305

Kapitulirali su svi koje se "nešto pitalo": Hitler se ustrijelio, Mussolini je strijeljan, a njihovi kolaboranti na našim prostorima – Pavelić, Mihailović i Nedić dali su petama vjetra i o njihovoj se sudbini ništa nije znalo. Na području Jugoslavije trijumfirali su partizani, koji su se, kako će vrijeme i povijest pokazati, služili sličnim metodama kao i njihovi predšasnici. Neki ustaše (u manjem postotku) i četnici (u znatno većem) uspjeli su se na vrijeme presvući u odore s petokrakom kako bi izbjegli ono što slijedi – prva u nizu bila je Svibanjska katastrofa s početkom u Bleiburgu, slijedio je Križni put, a potom su se nizali razni progoni – folksdojčerski pogrom, konfiskacije, aristocidi, kulturocidi i razni drugi -cidi kojima nema kraja.

Međutim... Na obali rijeke Save i na samoj granici BiH s Hrvatskom nalazi se grad Odžak. Na prilično dobrom prometnom položaju, za Drugog svjetskog rata Odžak je bio pod kontrolom ustaških, njemačkih i domobranskih postrojbi, a malo je poznato da je pružio najveći otpor partizanima na kraju rata. Naime, 6. svibnja 1945. NDH je kapitulirala, ali su se neke hrvatske postrojbe branile sve do 25. svibnja 1945. kada je završila bitka za Odžak, posljednja bitka Drugog svjetskog rata na europskom teritoriju (koju je službena jugoslavenska povijest zataškavala sve do 1975. godine kada o njoj prve podatke iznosi beogradski časopis "Nin"). A, prema već rečenome, u partizane su se uoči tih odsudnih borbi presvukli i mnogi četnici. Po ovom povijesnom događaju spjevana je i budnica na koju se odnosi naslov poglavlja "Berlin pao, Odžak nije", koja aludira na borbu do smrti ostatka ostataka endehazijske vojske.

Dva svećenika Varešanina imat će zlu sreću da se zadese u tom kraju u tom kaotičnom vremenu. Dva dana po završetku tih borbi pođoše se javiti novim vlastima Odžaka, da s franjevačkog habita skinu stigmu suradnje s okupatorima, cijeneći kako je taj njihov potez znak dobre volje i respekta prema novouspostavljenoj vlasti.

Mala digresija: katolički svećenici kao "klasni neprijatelji" i "suradnici okupa-

13

PREŠUĆENI ZLOČINI tora i domaćih izdajnika" (što je bila službena mantra ratnih pobjednika) bili su stalno na vjetrometini i neki od njih proganjani su sve do propasti režima početkom 1990-ih. Veliki broj svećenika tako je završio i na Križnom putu, poput primjerice Vijačanina fra Berislava Kalfića (1927.-2012.), koji je o svom iskustvu 2011. godine objavio zapaženu knjigu "Dva rata – tri dnevnika" u izdanju vareške podružnice HKD Napredak.

Krenuli su tako svećenici Zekić i Petrović na jug, prema središtu grada. Od Gornje Dubice, gdje je sjedište župe u kojoj su službovali, do Odžaka ima kojih 4-5 kilometara ("sat i pol hoda", po riječima suvremenika). Između ta dva mjesta postoji selo koje se do 1955. zvalo Balegovac, a od tada pa do danas poznato je pod "generičkim" nazivom Novo Selo, iako je puk u govoru i sjećanjima zadržao stari naziv.

Tu u Balegovcu, odnosno Novom Selu, Zekića i Petrovića 27. svibnja 1945. godine presrela je partizanska vojska. Na licu mjesta, bez ikakva suda i krivice, bestijalno su ubijeni od strane partizanskog časnika, što stoji i u Nekrologiju Bosne Srebrene. Zatrpani su pored puta, te se za njihovu sudbinu nije znalo izvjesno vrijeme. Fra Vitomirova sestra Marica uporno je dolazila iz Vareša, obilazila oko Odžaka uzduž i poprijeko, raspitivala se i na koncu uz pomoć neke muslimanke saznala gdje su pokopani. Otkopala je humak kraj puta i našla njihova izmučena tijela. Vareški fratri bili su zaklani.

Njihovi posmrtni ostaci su potom preneseni i dolično pokopani na odžačkom groblju Bijele Bare. Nad zajedničkim grobom, na kovanom križu izlivenom u Varešu, napisano je: "Ovdje počivaju u miru Božijem misnici fra V. Zekić; fra Lj. Petrović i don Lj. I. Raje. Mir i pokoj."

Fra Vitomir Zekić (1906.-1945.), kako stoji u nekrologiju uz njegovo ime – Bio je dobar svećenik i revan u svojoj službi, odan svojoj provinciji i svom narodu, koji ga je uvijek volio kao svoga pravoga sina.

Ubijen u 39. godini života.

Fra Ljudevit Petrović (1918.-1945.) najmlađa je žrtva među svećenicima Bosne Srebrene u Drugom svjetskom ratu!

Imao je samo 27 godina kada je ubijen.

Vlč. Ljubomir I. Roje

Circulus vitiosus* (*začarani krug) Vlč. Ljubomir Ivan Roje (Split, 14. srpnja 1898. – Pećnik, 15. siječnja 1945.)

Za Zekića i Petrovića znamo, dakle, da su sinovi našeg kraja. Međutim, treće ime i titula na nadgrobnom križu "don Lj. I. Raje" pripadaju svećeniku o kome nije bilo dostupno previše podataka. Iscrpnim istraživanjem došao sam do imena don Ljubomir Ivan Roje (ponegdje se javlja i Ljudevit!) te kratkom komparacijom utvrdio da se radi o istoj osobi. Dakle, već na nadgrobnom križu imamo netočan podatak o prezimenu, što može navesti na krivi trag. Roje je rođen 14. srpnja 1898. godine u Splitu, a odrastao u Sarajevu gdje je polazio niže razrede gimnazije. Više razrede s maturom završio je u travničkom sjemeništu. U Sarajevu je zaređen za svećenika 29. lipnja 1923. a bogosloviju završava 1924. godine. Godinu dana ostaje kapelan u katedralnoj župi u Sarajevu, da bi potom bio imenovan župnikom u Višegradu i Goraždu gdje ostaje petnaest godina. Po naravi živahan, Roje je na romanijskom području bio ne samo župnik već i vjeroučitelj i sakristan, a godine 1940. premješten je u Pećnik, selo koje danas pripada općini Vukosavlje (formirana nakon rata 1990-ih od dijelova općine Odžak koji su ostali u Republici Srpskoj i

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

Spasitelj matica, vijački inferno i smrt u Posavini Fra Augustin Brković (Vareš, 11. ožujka 1913. – Tramošnica, 1945.)

Nažalost, tužna istina o "slavi" partizanskog oslobađanja Bosanske Posavine ne završava smrću samo dvojice spomenutih vareških fratara – Zekića i Petrovića. Naime...

Fra Augustin Brković je rođen 11. ožujka 1913. u Matijevićima, od oca Mate Brkovića-Zekića i Kate rođ. Malić te kršten pod imenom Anto. Krstitelj mu bješe fra Arkanđeo Grgić (1889.-1975.), tadašnji vareški kapelan o kome je (i o njegovom djelu, podrazumijeva se) član uredništva lista Bobovac, Alen Kristić, priredio osmodijelni feljton ("Drugi svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici" I-VIII, Bobovac br. 184-191). Krsni kum fra Augustinu bio je Ivo Idžaković. Osnovno obrazovanje je stjecao u Varešu i Breškama kod Tuzle. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, dok je godinu novicijata proveo u Gorici kod Livna.

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI

14

ruralnih dijelova Modriče). Pećnik je, također, selo blizu Odžaka pa je vrlo vjerojatno da su se Zekić, Petrović i Roje poznavali, budući da su njihove župe bile međusobno bliske. Na pragu župne kuće u Pećniku, 15. siječnja 1945. ubili su ga četnici, u 47. godini života, tako što su mu zadali 11 rana bodežom po glavi i gornjem dijelu tijela. Možda vlč. Ljubomir Ivan Roje nije imao nikakve nama poznate veze s Varešom, ali činjenica da njegovo tijelo počiva zajedno s vareškim fratrima, a iznad njihovog groba stoji križ izliven u Varešu (kao djelo nadaleko čuvenih vareških livaca) potaknula me da i njega istražim i uvrstim u ovu malu studiju.

Prilikom istraživanja saznao sam još nekoliko zanimljivih činjenica: vlč. Luka Janjić, vrhbosanski svećenik i književnik (1944.-1996.) kršten je od strane vlč. Ljubomira Ivana Roje, a koji je ubijen godinu dana poslije i to zajedno s Janjićevim ocem. Nadalje, Janjić je zaređen za svećenika isti dan kada i njegov krstitelj vlč.

Roje (29. lipnja, ali 1969.), a kada je Janjić umro 1996., sahranjen je na istom groblju, tik do njega i naših, vareških mučenika za vjeru. Krug se zatvorio.

BROJ 305

SVIBANJ 2020.

Svećenikom postaje 30. travnja 1939. u Sarajevu, a kao kapelan služi i boravi u Bugojnu, Kreševu, Fojnici, Tuzli, Breškama i Tramošnici. Osim kapelanske službe, župnikom je u ratno doba – što je nama vrlo važan podatak – bio u Vijaci, onda kada je ona teško stradala te kada je vijačkim krajem prošao Vrhovni štab na čelu s Titom, o čemu je uostalom pisao Titov osobni biograf, akademik Vladimir Dedijer (1914.-1990.). Partizanske su čete prošle kroz župu 26. srpnja 1943., čak su te večeri pojedini partizani prenoćili kod fratra i nisu dirali u njegovu sobu, a sutradan ujutro su se povukli i napustili selo.

Međutim, poslijepodne istoga dana nad selom se pojavila njemačka avijacija i Vijaka je bombardirana. O tomu događaju fra Augustin ostavlja izuzetno dragocjen (a zacijelo i jedini zapis koji o tome postoji i prvi ga objavljujemo!): “Bio sam u crkvi, kad jedan piskutljiv zvuk i detonacija iza crkve. Prva bomba.

Svijet bježi i sakriva se. Mislim da su iz aviona, koji su letili nisko... Za druge i treće bombe sklonio sam se pod most.

Nestane aviona. Poletim u kuću da razgledam. Opet avioni. Sklonim se s dvije bake u podrum iza cementnog zida i otvorim vrata podruma. Čuje se jezivi zvuk padajućih bombi. Prva, druga... I tako njih oko sedam padne oko kuće.

Onim dvjema staricama podijelim odrješenje, a sam se pokajem i Bogu preporučim. Bile su zapaljive i odmah nastane požar. Dok su avioni nad nama, nemoguće je izaći, jer daju žestoku mitraljesku vatru. Napokon aviona nestane. Izađemo. Oko kuće sve gori žestokim plamenom, koji je obuhvatio i sam krov župnog stana. Ljudi nema da ga gase. U dva-tri navrata iznesem najnužnije stvari, a to sam mogao jer u samu kuću nije bio direktni pogodak.

Matice sam sve iznio. Ostalo je sve izgorilo. Izgorila je, dakle, kuća kačara, hambar i oko osam četvornih metara bukovih drva. Štala nije izgorila. Crkva je sva u ruševnom stanju. Prozori, vrata, sve izbijeno i razbijeno. U selu od 44 kuće samo krajnje četiri nisu oštećene. Ostalo je sve oštećeno, a jedna polovica je neuporabiva za stanovanje barem za prvo vrijeme...".

Fra Augustin Brković I to nije bilo najtraumatičnije iskustvo za fra Augustina (koji je dakle vijačku povijest ukoričenu u nekoliko župnih matica u posljednji trenutak spasio i jedini pismeno zabilježio taj događaj).

Nedugo zatim fra Augustin biva premješten za kapelana u Tramošnicu Gornju – mjesto u Posavini danas podijeljeno međuentitetskom crtom između Gradačca (FBiH) i Pelagićeva (RS). Iako tamo nije bilo zapaljivih bombi ili zrakoplova bilo je partizana, koji su uglavnom osvetnički gledali na kler. Po svjedočenju fra Vlade Karlovića (1913.-1996.), dugogodišnjeg franjevačkog provincijala, oni su ubili fra Augustina, međutim, o mjestu, vremenu i načinu ubojstva – pouzdani podaci nisu dostupni do dana današnjega. Sa sigurnošću ostadoše samo godine.

1945. kao godina njegove smrti. I trideset druga životna.

Epilog U razdoblju od 1941. do 1945. godine Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila je 57 svojih članova: 39 svećenika, jednog časnog brata, devet bogoslova i osam sjemeništaraca. Četvorica franjevaca osuđena su nakon rata na smrt, a još su dvojica umrla od posljedica

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SVIBANJ 2020.

BROJ 305

zatvorskih tortura. Od 1945. do 1985. čak 98 franjevaca Bosne Srebrene provelo je jedan dio života u zatvorskim ćelijama ili na prinudnom radu.

Vareš do dana današnjega nije dobio ozbiljnu, ideološki neopterećenu stručnu knjigu koja bi se bavila Drugim svjetskim ratom i poraćem – ako se izuzme segment fotomonografije "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća" Željka Ivankovića u kome se tretira ovo razdoblje. Sve drugo što je dosad objavljeno snažno je ideološki obojeno ili je pak, uz najbolje napore "pregaoca", djelo nekompetentnih autora i samim tim nema relevantnosti. Potkrijepljeno dokumentacijom i svjedočanstvima – to bi djelo bilo od nemjerljive važnosti za razumijevanje ljudi i političkih prilika tog doba, zbog toga što je živih svjedoka svakim danom sve manje, a sjećanja bi valjalo sintetizirati i pohraniti jer tko ne piše taj zaboravlja, a tko zaboravlja, povijest mu se ponovi...

Velika većina Varešana koja je poznavala pokojne fra Augustina, fra Ljudevita i fra Vitomira nije među živima.

Uskoro tragediju vareških klerika i Varešana iz Drugog svjetskog rata više neće imati tko svjedočiti.

Pogledajte, na kraju, još jednom sve ove fotografije, s pitanjem: zbog čega su oni morali umrijeti? Zbog habita, križa, kolara...? Zbog svoje nacionalne pripadnosti? Je li im tko sudio, je li njihovim dželatima suđeno, je li itko ikada odgovarao za ova ničim izazvana umorstva...?!

Ukoliko ste u mogućnosti 27. svibnja zapalite svijeću za naše mučenike i stradalnike iz svih ratova. Ovime dokazujemo da sjećanje na njih nije zatomljeno i da će živjeti dok je i nas.

P.S. Nažalost, ni posljednji rat nije protekao bez ubijanja vareških svećenika, a zapis o tragičnoj sudbini velečasnog Ratka Grgića (1944.-1992.) predočili smo već u našem listu – oko čega se svojevremeno potrudio vareški župni vikar fra Nikica Vujica u listu Bobovac br. 139 iz srpnja 2006. godine.

POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA! 15

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

S velikim bolom i tugom javljamo rodbini, prijateljima i poznanicima da je naša draga i nikad prežaljena

našoj dragoj

JOZEFINA LOVRENOVIĆ rođ. Petrović

JELENI LEKIĆ rođ. Mrljić

(1941. – 2020.) preminula 21. ožujka 2020. u 80. godini života.

Pokojnica je sahranjena na groblju Pogar. Pokoj vječni daruj joj, Gospodine.

Hvala svima koji su nam pomogli.

Tvoji najmiliji

POSLJEDNJI POZDRAV BLANKA-BEBA MILIĆEVIĆ

POSLJEDNJI POZDRAV

(20.III.1946. – 1.V.2020.)

Anđele naš, ova će se godina duboko urezati u nas.

Preveliki gubitak, prevelika praznina. Tvoju ljubav, blage riječi, tvoju dobrotu, nikada zaboraviti nećemo.

Prebrzo si se ugasila. Volimo te!

Hvala svima koji su s nama dijelili tugu, koji su izrazili saučešće-sućut, koji su bili na posljednjem ispraćaju.

Tvoji neutješni: Davor, Teo, Tiana i Jaca

POSLJEDNJI POZDRAV

BLANKA MILIĆEVIĆ (20.III.1946. – 1.V.2020.) od Tvojih: Ane, Vesne, Roba i Pipeta.

Počivaj u miru, nikad te nećemo zaboraviti.

IN MEMORIAM

Dana 5. svibnja u 86. godini života preminula je naša draga

MARIJA JAVOR rođ. Marijanović

MARIJA JAVOR rođ. Marijanović (1934. – 2020.)

Sjećanja na Mariju ostat će živjeti u našim srcima i mislima. Počivala u miru Božjem!

Sin Davorin i kćerka Dajana s obiteljima, sestra Terezija i brat Ilija s obiteljima, te obitelji Marijanović, Divković, Matičević i ostala rodbina

(1934. – 2020.)

Na put u vječnost pošla si tiho, ostaješ u sjećanju...

Počivaj u miru Božjem!

Matilda i Mladenko

IN MEMORIAM MLADEN DIVKOVIĆ

POSLJEDNJI POZDRAV

(20.IV.1962. – 3.IV.2020.)

Dragi naš Mladene, prošlo je 40 dana od Tvoje prerane smrti. Bio si nam prvo dijete, prva radost i prva sreća. Prerano si nas napustio, tuga je prevelika da bi išta više mogli reći.

Neka Te dragi Bog blagoslovi, počivao u miru Božjem!

Tugujući: mama Jela i tata Ivan

MLADENU DIVKOVIĆU Ostat ćeš trajno u našem sjećanju.

Počivao u miru!

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

dragom nećaku

Dana 5. svibnja navršilo se devet godina od kada nije s nama naš

NIKO MALBAŠIĆ (1939. – 2011.)

Ostaješ živjeti u našim srcima i sjećanjima.

Počivaj u miru Božjem!

(1962. – 2020.)

Tvoji: tetka Marijana te stričevi Mijo, Vlado i Tomo s obiteljima

ELIZABETA MALBAŠIĆ Hvala Ti za dobrotu, ljubav i sreću kojom si nas nesebično darivala. Sve ove godine našu tugu i bol ublažuje sjećanje na lik Tvoj.

Supruga Filomena, sinovi Anto i Kornelije s obiteljima

Tvoji: Leon, Ivana i Bojan

SJEĆANJE

U SPOMEN

Dana 27. travnja navršila se godina dana otkako je preminuo je naš dragi

VINKO TOKMAČIĆ (1932. – 2019.)

Ostaje živjeti u našim srcima i mislima.

Počivao u miru!

Njegovi najmiliji

16

(6.VI.1934. – 27.IV.2020.)

Ostaješ dio naših najljepših uspomena.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja kćerka Estera i sin Slavko s obiteljima, brat Ilija i sestra Marija s obiteljima

BROJ 305

ANTONIJA BJELČIĆ (1.IX.1940. – 6.V.2014.)

Dobre i voljene osobe se ne mogu zaboraviti.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja Katarina

SVIBANJ 2020.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 10. svibnja navršile su se tri godine od smrti naše drage

BRANIMIR ĐUKIĆ

VESNE ANTUNOVIĆ

(11.V.2015. – 11.V.2020.)

(1957. – 2017.)

Trajno će ostati dio naših najljepših uspomena.

Počivala u miru Božjem!

Suprug Stijepo, sin Mario, kćerka Sanja, s obiteljima

Dragi Braco, uvijek ćemo te se sjećati i misliti na tebe.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji: Ilija, Kruno, Margita, Jelena i Zrinka, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na našeg pokojnog tatu

na druga i prijatelja

VJEKOSLAVA ZLOVIĆA (1927. – 2019.)

Ima neka moć u dobrim ljudima. Oni su jaki i poslije smrti. Ostaju da žive i dalje po svojim djelima, riječima i najviše po dobroti srca. Nedostaješ nam puno, dragi djedo!

MILANA KNEŽEVIĆA (18.V.2019. – 18.V.2020.)

Godina prođe, a misli i sjećanje na Tebe, Milane, nikada.

Leon Pavlović

Smiljka, Matilda i Mišo s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(18.V.2010. – 18.V.2020.)

Na našu dragu suprugu, majku, baku i svekrvu

NIKOLA PRAJO

VALENTINA PRAJO

JADRANKA PRAJO

I nakon deset godina uspomene i sjećanje na Tebe su iste.

Počivaj u miru Božjem!

(12.IV.1965.

– 12.IV.2020.)

(31.V.2012.

– 31.V.2020.)

(23.V.2008.

– 23.V.2020.)

Tvoji najmiliji: suprug Marko, sinovi Viktor i Mario, unuke Jelena i Ivana, unuci Hrvoje, Tomislav i Goran, nevjeste Danica i Franciska

Zvona i dalje zvone, potoci i dalje teku. Novi životi se rađaju. Mi čuvamo uspomenu na vas i ustrajno molimo.

ANTONIJU-ELVIRU BAGARIĆ

Nikolina, Tomislav, Goran i Anton, s obiteljima SJEĆANJE Dana 26. svibnja navršit će se 11 godina otkako je umro naš dragi i plemeniti

SJEĆANJE MIJU KNEŽEVIĆA (6.I.1992. – 6.I.2020.)

TONČO POGARČIĆ

LJUBICU KNEŽEVIĆ

(1931. – 2009.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tvoj dragi i plemeniti lik. Vječno ćeš ostati u našim srcima i mislima.

Tvoja supruga Pipica, sinovi Goran i Zoran, kćerka Sanja, nevjeste Mica i Violeta, zet Sanjin, unučad Nemanja, Dario, Bruno i Iva

(8.V.2004. – 8.V.2020.)

Počivali u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem sjećaju se Vas: sin Zvonko, kćerke Danica, Željka, Vesna i Zdenka, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na naše najmilije

(31.V.1992. – 31.V.2020.)

MATO DODIK

ROBERT ZEKIĆ

(30.III.1931. – 28.V.2002.)

Postoji tuga i bol, ljubav i suze... Teško je shvatiti istinu da nisi s nama. S ponosom i divnim sjećanjem čuvamo uspomenu na tebe. Neka te čuva dragi Bog. Počivaj u miru Božjem!

ANDRIJA DODIK (9.VIII.1971. – 2.XI.1993.)

Voljeni nikad ne umiru dok žive oni koji ih se sjećaju, koji ih vole i koji za njih mole. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji SVIBANJ 2020.

BROJ 305

Tvoja mama i sestra s obitelji

17

NAŠA PRIČA (III)

V

ratila se kući ljuta, te nedjelje, pa i naredne, i još tko zna koje, i shvatila da su joj džaba svi njeni planovi jer joj dolaze kone k'o na muštuluk: Bila ti Katica juče s Arambašom kod Aiše na kolačima. Nekad bi je pošalji k misi i samu, već joj dodijalo boriti se s onim arsuzom, a i koljeno je nešto ušćaklo.

Prije nego bi isprati svoju Katicu sjetovala ju je k'o svaka mati što sjetuje 'ćer, pa bi malo i glas podigni i očitaj bukvicu svojoj Katici: Deder, da se misa lijepo prati, nemoj da mi zvrljaš okolo pa da ti se svijet smije i kad se vratiš evovde da mi raport podneseš!

Ja, duga dana, mili Bože. Nikad proći, nikad iščekati da se Katica vrati kući.

Srećom banu na kavu kuma Rudinica pa je imala Čemerka dobru sugovornicu jer njih dvije se pla'o dobro razumiju. Ode i kuma, sat mota a 'ćeri nema, okasnila je taman toliko da joj materi pritisak maši sve granice. I dok Čemerka 'oda po kući tražeći onaj jagluk da stegne glavu, Katica vesela i tiho pjevuši neku laganu pjesmicu.

– Ja... ja ovdje gotov se smakla što te nema, a ti mi još pjevaš; kazuj sve po redu kako je bilo, kog si vidjela i gdje si sve bila.

Kazuje Kata, a materi opet sve jasno jer iz njene priče vidi da joj 'ćer lebdi u oblacima i da ništa saznati neće.

– Je l' bila kuma Rudinica u crkvi? – priupita Čemerka ćer.

– Jest! – Kata će veselo.

– Kako će bit u crkvi i kod mene na kavi u isto vrijeme!? – ljutito će mati. – Deder da čujem po kome je bilo evanđelje – ispituje dalje.

– Znam to – ozari se Katica – po nekom čo'eku iz Potokâ, samo sam mu zaboravila ime – ote se Kati.

DANI PO BABI MARTI Josip Josipović – E, vala, sve mi je jasno k'o da sam sve bila s tobom – ljuto će mati...

– Selo, a i čaršija uvijek su brinuli tuđu brigu, neko je našu vezu odobravo, drugi su nas kudili i punili uši mojoj Čemerki pa mi je bila i ljuta i stroga, Bože obrani. Nije te 'tjela za zeta, moj Arune – glasno će Kata.

– Što ti to meni prije ne ispripovjeda, moja Kato – podignuo glas Arambaša kao da je ljut i kao da on to dosad nije znao – što mi to ne reče prije dok joj naki spomenik ne podigo, već ja sve gledo nek

je omanji i lakši kamen ko pravoj punici, da sam to znao ne bi žalio para za veći i puno teži mramor.

– Džaba im je bilo sve, moj Ljubeša, džaba im i priča da si bio baraba i svakakav kad sam te ludo voljela. Samo, brate, ti men nikako da kažeš da me voliš ko ja tebe, evo ne pamtim kad si mi to reko, men se čini ono jednom na vjenčanju i gotovo.

– Ono što ti rekla, Kato, pametnom je dosta jednom rijet, pa i ja kontam jednom sam ti reko i dosta. A ako dođe do kakvih promjena bit ćeš obaviještena pa il usmeno il pismenim putem – odgovara joj Arun sa smiješkom na licu.

– Da mi bar ko ženi čestita osmi mart, već ni to – ponovo će ona.

– Mislio sam ja, bona, otić na Zaravnice u cicu-macu jer znam da je tam ima pa ti donijet i poklonit ko pravi džentlemen. Al vidim da je men zabranjeno ić u taj dio sela pa onda šutim.

– Ma nemoj! – ljutito će Kata. – Tam bi ti u cicu-macu pa da te Ormanovica uvrati na kavu. Da joj ponovo nije u kvaru bravica i to baš na vratima spavaće sobe. E ne mere dok je Kate, pa makar ja dobila visidjeda!

– Dobro, Kato, nećemo se vrijeđat, a kolko vidim vrijeme je i kavi. Pristavi, der, onu našu pa da je popijemo dok smo još u ljubavi, moja Kato.

I dok bî dlan o dlan kava je na stolu, a u Ljubešinoj šoljici golemo se srce oslikalo.

Gleda to Ljubeša pa će svojoj Kati: – Vidi, bona, da te još volim i upamti da sam ti to reko eto još jednom.

– Ajde, sad mi je lakše, barabo moja – sa smiješkom će Kata. (svršetak)

IN MEMORIAM

ANTO GAVRAN (1937. – 2020.)

Po dojavi jednog našeg čitatelja, u sarajevskim dnevnim tiskovinama ušli smo u trag objavi da je preminuo (još) jedan stručnjak vareških korijena. Anto Gavran, sin Ivanov, rođen je 1937. godine. Nenametljiv i skroman čovjek, a po struci doktor ekonomskih znanosti, preminuo je u Sarajevu 25. travnja 2020., u 84. godini života.

U svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri radio je na visokim državnim položajima – od rada u Republičkom zavodu za društveno planiranje i razvoj SR BiH, gdje je radio od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, do izbora na funkciju zamjenika ravnatelja Federalnog zavoda za programiranje razvoja 1997. godine, kada ga na taj položaj imenuje tadašnji federalni premijer Bičakčić. U velikom Gavranovom opusu teško je izdvojiti najbitnije znanstvene i stručne članke, možemo spomenuti samo najrecentnije: "Financiranje malih i srednjih poduzeća", "Osnovne funkcije menadžmenta u formiranju i razvoju malih i srednjih poduzeća", te "Osnovne funkcije menadžmenta u malim i srednjim poduzećima".

Sahranjen je 28. travnja na groblju sv. Josip, a iza sebe je ostavio suprugu Antoniju, sinove Gorana i Igora, te sestru Željku. Ostat će upamćen kao stručnjak za makro-ekonomske analize.

18

BROJ 305

SVIBANJ 2020.

IZ STARIH ALBUMA

Župni pjevački zbor iz 1934.

Djelovanje Hrvatskog pjevačkog društva "Zvijezda" u Varešu od početka 20. stoljeća ne ostavlja mjesta sumnji da je i crkveno pjevanje razvijano usporedo te da i u tom segmentu postoji stoljetna tradicija.

Zahvaljujući kapelanu fra Tomislavu Brkoviću, koji i sam ima vrijednu arhivu fotografija vezanih za Vareš i varešku župu, objavljujemo dokaz u prilog rečenome – fotografiju iz 1934. godine, a prenosimo i originalni popis imena osoba na fotografiji. Netko se lijepo potrudio da to ostane zabilježeno i evo upotpunjujemo smisao takvog čuvanja i opisivanja fotografija, a plus što fotografija čuva vrijedan trag misnog odijevanja u Varešu između dva svjetska rata.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SVIBANJ 2020.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 305

19

Priredio M. Marijanović

TA MIRISNA BJELINA

Ljepša strana proljeća S obzirom na pandemiju corona virusa i restriktivne mjere koje su paralizirale život i kretanje u cijelom svijetu, za nama je proljeće kakvo se ne pamti. Ruralna područja, pa i manje gradske sredine kao što je naš Vareš, po prirodi stvari lakše su to mogle izdržati. Ne mislimo pritom na lokalnu ekonomiju, ta će nas crna bilanca tek snaći, nego na temeljnu želju i potrebu: da čovjek s proljećem izađe iz kuće i nauživa se prirode i mira, ako ničeg drugog.

Lišeni prava na izlazak, osim do balkona, mnogi propustiše onu ljepšu stranu proljeća, a mnogi koji ne bi pomislili da će se ikad odlijepiti od kafića i ljetnih bašti nađoše se u situaciji da oni vršljaju po okolici, ne znajući što bi od sebe i od života. Bila je to ironija cijele ove situacije, a šteta se sastoji u tome da nitko nije iskoristio to vrijeme besmisla pa da se recimo koja deponija očisti; moglo se to inicirati i uraditi bez problema s mjerama fizičke distance.

Nažalost, desilo se obrnuto: ni one limenke i boce što su ih donijeli ispijati na proširenjima uz ceste naši mladi, nasljednici ove zemlje, ne ponesoše natrag sa sobom nego ostavljaše svoj, nikad veći prilog tim bunjištima. No, kako na ovoj stranici promoviramo ljepote našega kraja to ruglo ne bismo još potkrepljivati fotografijama; na njima prostora dajemo beharu kao nečemu na što čovjekovo (ne)djelovanje, kad će sreća, ne može imati utjecaja.