LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXVI. • BROJ 307 • SRPANJ 2020. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
ISSN 1512-813X
9 771 512 81 300 6
UVODNIK
U
proteklih tridesetak dana situacija s pandemijom uzela je dodatnoga maha u svim zemljama gdje nije ozbiljno shvaćena pa shodno tome ni dobro iskontrolirana. S dnevnim izvještajem na dan 12. srpnja u svijetu je 12,5 milijuna oboljelih, 6,9 milijuna dosad se oporavilo, a s fatalnim je ishodom završilo 565 tisuća slučajeva. Tko je pratio naša dosadašnja izvješća na ovoj stranici može u bilo kom trenutku raditi usporedbe i sagledavati ekspanziju corona virusa na mjesečnoj razini, posebno u našoj (balkanskoj) regiji. Sjedinjene Američke Države i dalje su bez premca među najmnogoljudnijim državama, imaju dnevni "priraštaj" od pedesetak tisuća novooboljelih pa su tako dostigle brojku od 3,3 milijuna zaraženih i dosad je ondje bez života ostalo gotovo 140 tisuća osoba. Njihovo je preminuće "pogurao" corona virus. Treba, naime, još jednom općenito pripomenuti da od corona virusa umiru uglavnom oni koji već imaju neku bolest ili više njih, čiji je organizam slabašan ili imunitet načet, pa se stoga svi koji inače nemaju taj tzv. komorbiditet ne osjećaju posebno ugroženo i daju si za pravo biti neodgovorni u smislu poštivanja preporučenih preventivnih mjera. Neka umre tko mora – to je gotovo pa službeno razmišljanje u pojedinim zemljama i ponekad netko prozbori kako se radi o svjesnom puštanju da se izvrši "prirodna selekcija", da se malo rasterete starački domovi i umirovljenički fondovi. Bosna i Hercegovina zemlja je koja nema strategiju niti za dostojan život svojih ljudi niti za umiranje, u nas je sve stihija i svi se procesi, na koje bi inače razboriti lideri utjecali, prebacuju u odgovornost sudbini i napose Božjem davanju. U tom davanju Bog je baš čekao lipanj pa da nas, kad nam je najljepše doba za provod, svojom nevidljivom rukom obaspe virusom do te mjere da smo u mjesec dana po broju zaraženih skočili više nego duplo. Nakon rigidnih mjera proljetos do tzv. švedskog modela sada, kada se našim građanima odgovorno ponašanje stavlja na savjest. Smiješno je i pomisliti da bi to funkcioniralo. Vlasti digle ruke od restrikcija koje, budimo sabrani, kod mladeži ne bi ni upalile. Ako pak umre baba ili djed, to unuci i ne vide kao osobitu štetu. Umiru starci svuda u svijetu, pa što. Neće sad zbog toga netko ne otići u noćni klub ili na kakav drugi party. Sport, kultura i
IZME\U DVA BROJA svi drugi smisleni događaji gdje se okuplja veći broj ljudi razumno su svedeni na najmanju mjeru, ali najteže je zaustaviti provod. Drugi faktor koji je ohrabrio sve, pa i one ozbiljnije, da odmahnu rukom na nošenje maske i držanje distance jest medicinsko mišljenje da je virus "oslabio" i da pacijenti sada imaju blažu kliničku sliku, a najčešće nemaju ni simptome. Pravi epidemiolozi, pak, upozoravaju da se radi o prirodno jačem imunitetu u čovjeka za ljetnog razdoblja, kada sluznice nisu podložne respiratornim infekcijama, a preko njih se virus nastani i razbaškari u organizmu; što implicira da bi s dolaskom jeseni, ukoliko se zadrži ovako nonšalantan pristup, moglo biti dramatično. Dakle, što se tiče brojki, prije mjesec dana evidentirali smo 2.700 oboljelih, sada ih imamo 6.900 (naročito je buknulo u najgušće naseljenim gradovima kao što su Sarajevo i Tuzla), dok brojka umrlih nije tako naglo skočila (mjesec dana ranije bilo je 160, sada 220). To je dakle podatak koji pogoduje da se širenje infekcije i njezine posljedice potcjenjuju, tako da se zaista nitko više ne uzbuđuje kada u vijestima začujemo da rušimo vlastite rekorde s preko 300 zaraženih dnevno. Naš zdravstveni sustav je slabašan i približavamo se granicama njegove izdržljivosti, ali ne osvješćuje nas ni primjer iz susjedne Srbije koja sada uvelike prednjači u regiji s približno 18 tisuća zaraženih i 370 preminulih. Hrvatska, s kojom smo se također dosad uspoređivali, ostala je
IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ
POTPORA LISTU "BOBOVAC"
Kršteni: Karlo Marošević (Marija i Fikrete). Umrli: Violeta-Ljerka Babić rođ. Miletović (1933.), Miroslav Sprečkić (1940.).
OĆEVIJA
Umrli: Eugen Gogić (1968.).
Na naslovnici: Vareška kotlina (iz aviona snimio i ustupio fra Tomislav Brković)
2
daleko iza BiH barem po broju zaraženih (3.700), a preminulih ima 120. Uz to treba imati u vidu da je Hrvatska u pokušajima spašavanja turizma otvorila granice i da trenutno ima četvrt milijuna turista na području Jadrana koje pokušava zaštititi, između ostalog, uvođenjem restrikcija za građane BiH i Srbije kojima, jednostavno rečeno, nema pristupa na more. Bosance je to jako razljutilo pa su, smatrajući nemogućnost kupanja u moru kršenjem elementarnog ljudskog prava, iz famoznog inata odjednom postali patrioti i pohrlili u Neum kao jedinu preostalu opciju, koji smo dosad držali mjestom za umirovljeničke jednodnevne izlete. Mnogi se, međutim, ne mogu kupati nijedne godine, bilo corone ne bilo, jer rudar se i radnik bore da prehrane obitelj, a provodadžije s budžetskih jasala sav problem vide u tome što ne mogu na makarsku rivijeru. Pa ima toliko aranžmana koji mame u Tursku ili možda u neke druge zemlje, ali tko želi potencijalno zaražene kupače koji još na plažu nose paradajz i paštete. Nećemo disciplinu ni restrikcije u svom gradu i svojoj zemlji, a hoćemo takvi pokucati na vrata drugima i oni su krivi što nas smatraju rizičnima. Stvarno, kakve su te naše komšije, to nema smisla. A kad se okrenemo oko sebe, Crnogorci ne daju Srbima prići na svoje primorje sve i da im tri negativna testa pokažu, toliko su se politički zakačili, a braća su po vjeri (barem doskora bili, do re-osnivanja autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori). U Varešu sezona nije propala, "plaža" na jezeru svakog je sunčanog popodneva puna. Unatoč zabrani pristupa jezeru (na formalno istaknutoj tabli), kupači dolaze i iz drugih mjesta. Sobom donesu pivo i limenke odbace kod nas, pa da su ih barem kupili u Varešu. Mi i dalje ne shvaćamo da je ovo čas kad se svaka zemlja i gotovo svako mjesto okrenulo samo sebi. Europske zemlje istupile su s jasnom preporukom da se za vrijeme godišnjeg odmora ne putuje u matične zemlje na Balkan, Austrija je posve otvoreno kazala da bi to naturalizirane Bosance po povratku moglo koštati radnog mjesta. Sad će se domicilni Bosanac još više osjećati neshvaćeno i tužno, pa što se to protiv njega urotio i istok i zapad i sjever i jug. Jao, kad se mi probudimo poslije ovog ljeta... ako i tad.
BROJ 307
Stanko i Vezira Klarić (Hrvatska) – 50 €, Antonija Malbašić (V. Majdan) – 10 KM.
Hvala lijepa! SRPANJ 2020.
VIJESTI
Sjednica Općinskog vijeća Dana 30. lipnja 2020. godine održana je 37. sjednica Općinskog vijeća Vareš. Vijećnici su imali pred sobom 16 točaka dnevnoga reda i uspjeli su ih apsolvirati bez korištenja u svrhu predizborne kampanje, ako se ima u vidu da im je do isteka ovog mandata ostalo svega par radnih zasjedanja i jedno svečano koje ne treba ubrajati, a pitanje je koliko će ono svečano i biti s obzirom na sveukupnu zdravstvenu, kao i ekonomsku situaciju. Polovica dnevnog reda sastojala se od izvješća javnih poduzeća i javnih ustanova za 2019. godinu, čiji je osnivač Općina. Može izgledati neobično da se u gradu čiji se kompletan život odvija, računalnim jezikom kazano – u safe modu, izvješća o radu javnih institucija usvajaju ne samo glatko nego i uz pohvale menadžmentima. No, vijećnici smatraju da se postiglo maksimum u danim okolnostima i da funkcioniranje nijedne oblasti nije dovedeno u pitanje unatoč nedostatku financija i pomanjkanju korisnika usluga, a zbog kojih ta poduzeća i ustanove zapravo i postoje. Pa i kad se provuče primjedba o višku uposlenika u nekim od tih institucija, ipak se ni ne pokuša dalje "talasati". Tako su usvojena sva izvješća izuzev jednog; JP "Varešstan" je zabilježio gubitak od gotovo 30 tisuća KM, dijelom su mu to vijećnici amnestirali jer ni naplata usluga nije bila na očekivanoj razini, ali je opće mišljenje da se ovaj relikt prošlog sustava ne uspijeva, a niti dovoljno pokušava, prilagoditi vremenu tržišne ekonomije. Suprotan primjer predstavlja Javno komunalno poduzeće Vareš kojemu se u istupima vijećnika iznosilo samo riječi hvale. Slično je bilo i kod rasprave o Izvješću o radu i financijskom poslovanju Doma zdravlja Vareš, čijih nekoliko uposlenika ima vijećničke mandate, a priliku da sve to uzveliča nije propustio ni sam ravnatelj dr. Fikret Operta. Veterinarska stanica također je dobila pozitivno mišljenje, dok je ona skretala pažnju na poteškoće u svom radu, a Centar za socijalni rad u Varešu je stabilan i s obzirom na starosnu strukturu stanovništva te njegovo zdravstveno i materijalno stanje ova ustanova ostaje biti jednim od važnijih stupova funkcioniranja lokalne zajednice. O Dječjem vrtiću, Općoj biblioteci i Centru za kulturu i edukaciju rasprava se čak nije ni vodila, to je redom usvajano i život može teći dalje. Pretposljednja točka odnosila se na "realizirane projekte deminiranja", međutim projekata nije bilo pa ni realizacije, ali je općinski načelnik Zdravko Marošević imao priopćiti svježu vijest da je od specijalizirane ustanove (MAK) dobio čvrsta obećanja kako će se ove godine konačno uraditi projekti s kojima bi se onda moglo aplicirati i tražiti konkretnu potporu za razminiranje preostalih površina pod minama (uglavnom je to u šumama, u okolici Ravni i Zubeta u planini Zvijezdi). I na koncu konca, kad su tzv. tekuća pitanja bila pred "istekom" preostalo je samo još pismo sindikalne organizacije radnika jedinstvenog općinskog organa uprave upućeno Vijeću i općinskom načelniku, a povodom činjenice da općinskim
SRPANJ 2020.
uposlenicima nije isplaćena nijedna plaća (od mogućih pet) u tekućoj godini i da su doprinosi na plaće izmireni zaključno sa studenim 2019. Načelnik kao da je to samo čekao. U svom odgovoru prvo je kazao da je uvijek spreman za razgovor s radnikom i sa sindikatom, ali za razgovor primjeren situaciji upozoravajući na ključnu činjenicu oko koje treba napraviti razliku: ne radi se o tome da novca ima a da plaća nema, nego novca jednostavno nema i Općina je Vareš slične sudbine kao mnoge lokalne zajednice u BiH koje su ekonomski nemoćne da same izdrže situaciju prouzročenu pandemijom corona virusa. Federacija je napokon prebacila sredstva kantonima (koja je država za svrhu saniranja ekonomskih posljedica pandemije povukla od MMF-a), kantoni ih sad trebaju razdijeliti općinama, ali ne zna se kada će i po kojim kriterijima to biti. Dok to ne bude, ma možemo se mi sastajati svaki dan i svaki sat, ali novaca nema – rezolutan je bio načelnik, dodajući da redoviti prihodi, koji su strahovito opali, moraju biti upotrijebljeni za plaćanje osnovnih mjesečnih računa i za ostatke ostataka društvenog života s posebnim akcentom na mlade, na učenike i studente. Također je dodao da su uštede svedene na minimum, da troškovi reprezentacije gotovo ne postoje i da je proteklih mjeseci svega par puta išao službeno u Zenicu, jer nigdje se službeno ne putuje, sve je zamrlo. Predočivši grubu realnost kojoj se ne nazire svršetak, načelnik je bio otvoren do kraja i u kritici (ne)radnika u Općini. Ukazivao je i u ranijim istupima da za njega postoje dvije vrste uposlenika: oni koji rade i zarade svoju plaću i oni koji ne znaju što bi sa sobom kad dođu ujutro u svoje urede. Kako vas nije stid – obratio se direktno u eter, računajući da ga upravo takvi slušaju – uzeti plaću, a da ne znate zašto je dobili? Kako se nikad nitko nije pojavio da kaže: Načelniče, ja nisam uradio ništa pod Bogom već mjesecima – ili me prebacite negdje da nešto radim ili ja ne mogu uzeti pare!? Objasnio je da se duboko ne slaže s tim naslijeđem iz vremena kad se primalo u Općinu po stranačkim i navodnim ratnim zaslugama, i to na izmišljena radna mjesta, ali da ne može promijeniti ništa jer je zakon potpuno zaštitnički postavljen po pitanju statusa namještenika i činovnika. I onda je još spomenuo putne troškove koje uposlenici uredno primaju odnosno uzimaju ih i oni koji su prijavili bivše seoske adrese, a žive u gradu i sela ne vide čak ni vikendom. Zašto nitko od vas svom kolegi za kog zna da nema pravo na putne troškove ne kaže: Nije u redu da to primaš jer ti ne pripada, a zbog toga svi skupa ne možemo dobiti plaću. Sad kad smo u škripcu i kad novca nema niotkud, svi očekujete da ja budem policajac umjesto da vi budete odgovorni pojedinci i čestiti radnici – kazao je, između ostalog, načelnik Marošević. Tako je ono što bi negdje zazvučalo skandalozno – i smjesta postalo podložno istrazi – u Općini Vareš prihvaćeno kao normalno, a možda je ta neobična sloga u Općinskom vijeću Vareša (u kome se oko nekih pitanja odavno ne raspoznaje razlika između pozicije i opozicije) za nekoga primjer dobrog funkcioniranja.
BROJ 307
3
AKTUALNOSTI
Smjena u "Eastern Miningu"
U
kompaniji "Eastern Mining", koja provodi geološka istraživanja na području Borovice i iz koje se najavljuje eksploatacija obojenih (i plemenitih) metala na tom području, polovicom lipnja došlo je do personalne promjene na vrhu. S direktorske funkcije otišao je Miloš Bošnjaković, od čega su neki mediji proizveli senzacionalnu vijest, jedni navodeći da je odstupio, a drugi da je smijenjen. Bošnjakoviću se (a rodom je iz Tuzle) navodno imputiralo da se previše saživio s lokalnom zajednicom u Varešu i vodio politiku pomaganja koja se nije svidjela ostalima (a oni su Englezi) u upravnom odboru kompanije. Sam Bošnjaković, dan poslije u izjavi za Hrvatski radio "Bobovac" Vareš, nije posve potvrdio takve navode; više je govorio o tome da mu je potrebno odmora i da će se ubuduće manje hvatati u koštac s izvršnim poslovima, dodajući da kao jedan od glavnih pojedinačnih dioničara u kompaniji zadržava svoju poziciju u vlasničkoj strukturi. No, za "Dnevni avaz" bio je otvoreniji. Iz njihova kontaktiranja s Bošnjakovićem nastao je kraći tekst s bombastičnim naslovom: Zašto je Miloš Bošnjaković isključen iz projekta stoljeća, a nadnaslov (Šta se dešava u vareškom rudniku zlata) također je u duhu senzacionalizma jer nema još ni rudnika ni zlata. Uglavnom, njima je Bošnjaković ovako kazao: "Ovaj projekt je
moje dijete. Ja sam mu i otac i majka. Dakle, moj pristup lokalnoj zajednici je jedan, njihov je drugi. Došlo je možda vrijeme da neki drugi ljudi preuzmu i podignu na sljedeći nivo razvoja, s novom filozofijom. Ja bih itekako bio sretan da je ta filozofija ispravna." Iz rečenog se može iščitati da Bošnjaković odstupa revoltiran i da ne vjeruje u taj neki bolji pristup. A što se podrazumijeva pod podizanjem na "sljedeći nivo razvoja", tu informaciju se iz kompanije nije uspjelo iscijediti. Kompanija je i dosad na dublja pitanja odašiljala samo one površne odgovore koje plasira u javnost kroz promo informacije u medijima s kojima ima sponzorski ugovor i koji onda ne postavljaju dodatna pitanja. Tako je Paul Cronin – generalni direktor "Adriatic Metalsa", čiji je sastavni dio "Eastern Mining" – nastupio s, tipično engleskim, komentarom za "Avaz" kazavši: "Bošnjaković je bio ključan u dosadašnjem uspjehu projekta, ali i on i Uprava kompanije prepoznali su potrebu za nastavkom razvoja tima na svim nivoima. Raduje nas dolazak Dominica Robertsa." Sve u svemu, ostaje nepoznanica kakav se manevar krije iza ove personalne smjene u "Eastern Miningu" i to u vrijeme kad je trebala biti realizirana najava o premještanju uprave kompanije iz Sarajeva u Vareš, a ovim je potezom kompa-
Lipanjske kiše i bujice
U
dane 22. i 23. lipnja 2020. uslijed intenzivnih i na mahove obilnih kišnih padavina područje općine Vareš na-
šlo se na rubu sličnog scenarija kakav se dogodio u svibnju 2015. No, sve se ipak smirilo trećega dana, upravo kada je
Rijetko zabilježen vodostaj Stavnje (u Prnjavoru)
4
BROJ 307
nija nesumnjivo uspjela stvoriti distancu prema lokalnoj zajednici. Uzimajući stvar u svoje ruke i smjenjujući Bosanca s čelnoga mjesta, što je ipak nesporno pravo kompanije (da se netko pogrešno ne zanosi), Englezi su, kako se prevodi i tumači taj njihov potez, odlučili dokinuti praksu (makar i sitnih) donacija i podrške lokalnoj zajednici, a imenovanjem stranca za direktora postigli su i to da mu zbog jezične barijere ogromna većina lokalaca neće moći ni pristupiti – sve i kad bi ga susretali po Varešu kao što su susretali Bošnjakovića koji je ovdje boravio. Radio "Bobovac" je na svom portalu prenio i neslužbeni stav neimenovanog izvora iz kompanije (odnosno s terena) da odlazak Bošnjakovića, koji je štitio radnike u Borovici, neće ni njima donijeti dobra. Međutim, ako je Bošnjaković štitio radnike i zalagao se za podršku lokalnoj zajednici onda njegovo odustajanje od te borbe postaje nerazumljivo, pogotovu sada kad se istraživanja zaokružuju a eksploatacija smatra izvjesnom, pa je logičniji zaključak da je s čelnog mjesta maknut protiv svoje volje. Ili je sve to dio taktike u nekom zaokretu koji možda slijedi... No, nas će svakako zanimati o kakvim je "novim razinama razvoja" riječ pa ćemo se u to ime obratiti novom direktoru Robertsu u skorije vrijeme, a povod više bit će i u prvom koraku već poduzetom za dobivanje koncesije za eksploataciju kroma na području Duboštice. M.M.
Stavnja nizvodno Vareša praktički došla u razinu s prometnicom. Klizišta se nisu aktivirala, može se reći na sreću jer to zna biti veći problem, a Stavnja se izlila jedino u tunelu, što je pak bilo dovoljno da se potpuno prekine promet i preusmjeri na Zabrezje, pa čak se nije moglo prometovati niti za Stricu i Zarudje dok se vode nisu smirile i vratile u svoje tokove, a zatim i rijeka u korito. Za posljedicu je ostao pokidan i nagužvan asfaltni kolovoz na dijelu od izlaska iz tunela do skretanja za Zarudje i Stricu; malo je to poravnato i utabano, ali sanacija se još ne najavljuje. Dva dana kasnije zabilježen je jedino dolazak i obilazak tog dijela regionalnog puta od strane direktora Kantonalne uprave civilne zaštite ZDK-a Džavida Aličića, nakon čega je priopćeno da "Kantonalna uprava civilne zaštite ostaje opredijeljena da nastavi pomagati, naročito onim općinama čiji budžet nije dostatan za provođenje mjera zaštite i spašavanja". M.M. SRPANJ 2020.
KNJIGA-SPOMENAR I SPOMENIK
Godišnjica objave Monografije
U
više od pet stotina vareških obitelji diljem svijeta, kao i u kuće uglednih bibliofila, ušla je knjiga koju su čekale generacije – Vareš i vareški kraj kroz stoljeća! Znamo da su gotovo cjelokupnu povijest Vareša i vareškog kraja (od Ilira i Rimljana do našeg doba) obilježila rudna bogatstva. S njima i po njima vareški je kraj ušao u povijest i u njoj, unatoč najnevjerojatnijim povijesnim mijenama, mnoga stoljeća trajao. Otuda je i bio intrigantan brojnim istraživačima, ponajprije rudarsko-geološke struke, potom
historičarima, a onda i znanstvenicima najrazličitijih struka diljem europskog kontinenta. I premda je ime i pojam Vareša star jedva 550 godina, vareški kraj s Dabravinama, Zvjezdangradom, Oglavićem, Divić-gradom, Bobovcem, Perunom, Borovicom, Dubošticom, Jelaškama, Oćevijom, Brgulama... ispisuje tu povijest cijela dva tisućljeća. A knjiga Vareš i vareški kraj kroz stoljeća na jednom mjestu okuplja i kondenzira tu dugotrajnu i brojnim diskontinuitetima obilježenu čudesnu povijest. Ispisati tu priču na jednom mjestu i u jednoj knjizi bio je dugogodišnji san brojnih generacija Varešana. Čak je i vareška općinska vlast od 1966. do 1978. u barem tri navrata kušala napisati takvu nekakvu knjigu, no sve je ostajalo na pustim željama. A onda smo dobili sadržajem, fotomaterijalom i dizajnom impresivnu knjigu o kojoj se ne prestaje pričati i koja ne prestaje putovati na najudaljenija mjesta na globusu. Mladen Divković,
dizajner i promotor ove publikacije oživotvorio je album putovanja Monografije diljem svjetskih meridijana. No, bolest i iznenadna smrt ga je u tome zaustavila. Obilježavajući obljetnicu izlaska Monografije i tri mjeseca od njegova preranog odlaska, iz njegova albuma All Around the World donosimo dvije sjajne fotografije (Brisbane i pustinja Al Khatim) uz napomenu da je knjiga već odomaćena u Beču i Londonu, kao i u Melbourneu i Montrealu, St. Louisu i Torontu, Münsteru i Malmöu, ništa manje nego u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Rijeci, Makarskoj ili Srijemskoj Mitrovici... Unatoč svim novonastalim okolnostima koje globalno mijenjaju svijet, monografija Vareša svjedoči postojanost onoga što volite – svoj zavičaj i priču o njemu. Vaš primjerak ove epohalne knjige čeka na vas! R.R.
Knjiga se može nabaviti u Varešu u uredu redakcije lista "Bobovac" i u knjižari "Ami", također u Zagrebu i u Rijeci (ali uz prethodni dogovor na broj +387 (0)66 11 60 25 ili na e-mail listbobovac@hotmail.com) i, naravno, može se naručiti poštom.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SRPANJ 2020.
BROJ 307
POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA! 5
POVRATNIČKA, DRUGI PUT Piše Vladimir Ruf
S novim članovima, na istome mjestu gdje su snimljeni za "Bobovac" i prošli put
I
ma tako tih mjesta vareškoga kraja koja su oduvijek bila sinonim za avangardu u različitim područjima društvenog života. Tako su, primjerice, Borovičani odvajkada važili za najškolovanije, a Majdančani za "najizmješanije" i najprilagođenije ljude, ako se ima u vidu raznovrsnu vjersku i nacionalnu pripadnost Galicijanera te njihove često anegdotalne odnose s domicilnim stanovništvom. Vijačani su, s druge strane, u prošlosti često bili kulturno i tehnološki ispred drugih mjesta, o čemu govore i neki pokazatelji na koje ću se u nastavku osvrnuti. Nažalost, kao i druga sela vareškoga kraja, od egzodusa pa do djelomice uspješnog (i često opstruiranog) povratka koji je rezultirao obnovom kulturnog, pa i političkog života u selu, ponovno se dogodio egzodus – ali u miru. Mnogi su Vijačani (radi generalizacije koristit ću termin Vijačani za stanovnike dviju Vijaka, Radoševića, Krčevina, Ivančeva i Tribije – selâ koja povijesno tvore vijačku mikroregiju) budućnost pronašli izvan granica naše općine i države. Dakle, Vijaka je do početka posljednjeg rata imala osmogodišnju osnovnu školu, ambulantu, policijsku postaju (izdvojenu, doduše), društveni dom s mjesnim uredom, trgovine, kafiće, pekaru... Pred sam rat, u zimu 1992. osniva se i "Glas Vijake", prvi mjesečnik koji se ticao isključivo života na selu, vijačkoga kraja i Vareša te glasilo koje je u osam brojeva (do pada Vareša) Vijačanima popunilo prazninu između predratnog "Kolektiva" i (post)ratnog "Bobovca". Uostalom, uredništvo "Glasa Vijake" je potkraj 1994. prešlo u onodobnu Napretkovu sekciju zaduženu za pokretanje lista (koji upravo držite u rukama ili čitate na računalu), a "Bobovac" je time dobio na iskustvu u samom startu. Tu je i tražena knjiga monografskog karaktera iz 2008., glavnog urednika "Glasa Vijake" i bivšeg člana uredništva "Bobovca" Boška Andrića pod naslovom "Župa Vijaka – Vareš", čime je ona, poslije Mira, upisana u povijest kao jedno od prvih sela vareškoga kraja koje je dobilo vlastitu knjigu. Poslije rata, sada već davne 2004. godine, dok još mnoge državne institucije nisu imale svoju web stranicu, Vijaka ju je posjedovala. I to mogu reći kao osoba kojoj su web stranice jedan od profesionalnih interesa – bila je iznimno kvalitetna, "punokrvna", a ne polovično rješenje u koje se samo nabaca teksta i fotografija. Osim stranice, tu su bili i internetski klub, telefonska centrala, knjižnica i čitaonica nazvana po odanom a samozatajnom vijačkom sinu, pok. fra Željku Filipoviću (1956. – 1997.) – pa, što se ne bi spomenulo – i par ugostiteljskih objekata koji su, uz crkvu sv. Ane i knjižnicu, bili glavna okupljališta Vijačana.
6
Istinski čuvari ognjišta Kada sam već spomenuo knjižnicu, nije loše vratiti se u daleku prošlost, podsjetiti na činjenicu da je prva vijačka knjižnica "Valcer" osnovana 1921. godine; dakle, prije punih 99 godina! No, to su samo neke suhe faktografske činjenice iz povijesti koje razmjenujem s glavnim urednikom "Bobovca" dok u nedjeljno predvečerje ispred crkve i župnog ureda čekamo vijačkog župnika fra Zvonku Zečevića kako bismo se zajedno uputili u meni nepoznat zaselak koji teritorijalno pripada Radoševićima, jednom od sela koja gravitiraju Vijaci. Međutim, župnika nema jer su ga, kako će se ispostaviti, zadržale nepredviđene obveze u Magulici, pa se nas dvojica nakon kraćeg čekanja zapućujemo ka Glavici... Nit' vijački potoci teku kao nekad, nit' su šume guste kao prije Cesta od Vareša do Vijake je relativno dobra (ovo relativno zamislite kao baš rastezljiv pojam). Od Vijake do Radoševića, međutim, druga priča. Ono što me preneražava jeste nonšalantnost i bahatost neokrunjenih vladara ovih prostora, a koji se odazivaju na ime jednog kantonalnog javnog poduzeća koje ne želim imenovati, ali će svi shvatiti o kome se radi. Riječ je o neredu, šumocidu i posvemašnjoj stihijskoj destrukciji koju za sobom (ne)planski ostavljaju. Ionako oštre serpentine nebrigom se pretvaraju u "vlake" pristupačne samo onima koji svakodnevno prometuju na ovoj relaciji, a njih nije mnogo. Oni su u biti i razlog našeg posjeta. Nekako stižemo pod Radoševiće i slijedimo putokaz za zaselak Glavicu poviše Vijake, putem koji bi i korpulentnijem, terenskom vozilu predstavio veliki izazov, a na vratima nas već čekaju domaćini – Danijela i Mladen Šimić. Riječ je o bračnom BROJ 307
paru, ali ne bilo kakvom: oni su povratnici iz Istre, točnije, iz Buja. Ukoliko su vam, poštovani čitatelji, ova imena poznata i mislite da je o njima već bilo riječi – niste u zabludi. "Bobovac" je već pisao o njima, prije sedam godina, (broj 222, lipanj 2013.) i još tada su neke njihove odluke smatrane kontroverznima od strane pojedinih dušebrižnika, no oni zajednički odmahuju rukama na to i rade ono što vole i što im ide. A također, spomenuti su i u prethodnom broju – provjerite drugu stranicu, sekciju "Iz župnih matica". Osim Mladena i Danijele, upoznajem i njegovog oca Marka, a onda saznajem i druga imena, imena njihove djece: Sandra, Mario, Nikolina, Kristina i Luka. Petero djece! Ono što je u doba mojih roditelja bila prosječna obitelj, a u doba djedova i baka "obitelj kojima Bog nije odveć dao" danas je raritet, skoro pa ekskluziva i vijest koju svakako vrijedi zabilježiti. Po priči sa Šimićima, oni su se vratili osjetivši zov zavičaja, nadajući se mirnijem životu na selu, baziranom uglavnom na rezultatima i plodovima vlastitoga rada. Svaki povratak u Istru bio im je na neki način tegoban jer su se teško rastajali od rodne grude, da bi se konačno vratili prije dječjeg polaska u školu – jer, da im je najstarija kćer Sandra krenula u tamošnju školu, priznaju, teško da bi se poslije odlučili na taj korak zbog dječje prilagodbe. Ovako je to elegantno riješeno na način da su se oni, u doba kad su mnogi hametice odlazili te napuštali Vareš i BiH, zaputili u suprotnom pravcu i vratili za stalno. A djeca, djeca su se sjajno prilagodila postojbini svojih predaka. Danas Radoševići imaju 11 stanovnika i to su, uz njih dvoje s petero djece, još i njihovi roditelji, pa smo s pravom uz smijeh konstatirali da je Glavica "progutala" SRPANJ 2020.
Radoševiće. S malo zakašnjenja i isprike stiže i vijački župnik, fra Zvonko Zečević. Svojom pojavom predstavlja autentičan primjer bosanskog franjevca, "pratra" koji kao da je netom izišao iz Andrićevih "Fratarskih priča". Nije ni sjeo, a već djeci uručuje "crvene kartone" i krunice. Nije on strog, nego djeci poklanja čokoladice u crvenom omotu, što također izaziva smijeh kod okupljenih. U višestranom i višesatnom dijalogu saznajemo dosta stvari o Šimićima – oni su "katice za sve" – osim što su poljoprivrednici Mladen se bavi i građevinarstvom, a fra Zvonko ističe obiteljsku ulogu u župi i predstavlja ih ga kao iznimne doprinositelje aktivnostima župe. Sandra će uskoro završiti osnovnu školu pa razmišlja što bi dalje upisala, Mario aktivno pomaže ocu i djedu u poslovima, a Nikolina se sprema za svoju prvu pričest koja je, zbog famozne corone, odložena za patron župe (sv. Ana je 26. srpnja), gdje će biti jedna od dvoje prvopričesnika. Unatoč tome što zbog corona virusa i raznih restrikcija u drugim državama te na graničnim prijelazima mnogi
Vijačani, Varešani i štovatelji sv. Ane neće moći doći u Vijaku, ipak i Šimići i župnik vjeruju da će se okupiti lijep broj ljudi barem iz okolice. Na kraju krajeva, ovo s odgodom primanja sakramenta prve svete pričesti za patron uopće nije loše ispalo, imajući u vidu duplu svečanost koja će se tada održati. Četverogodišnja Kristina ispočetka je stidljiva pred nepoznatim ljudima, međutim poslije se otvorila i igrala što po kući, što napolju – s nekoliko mačaka, a nakon što se "umori", majci donese ubran stručak raznobojnog cvijeća. I njoj za par godinica predstoji upis u školu, ali nemojmo je još strašiti, neka uživa u djetinjstvu. Danijela i Mladen se ne daju pokolebati. Život na selu oduzima neke privilegije koje bi možda u gradu posjedovali, ali ima svoje čari i prednosti, kako sami tvrde, poput visokog stupnja dječje samostalnosti i odlučnosti. Obećana im je i rekonstrukcija dionice puta i rješenje pojedinih infrastrukturnih problema što bi im definitivno olakšalo život, ali se oni pretjerano ne žale. Zadovoljni su i što je najvažnije – sretni.
Podizanje djece kao poslanje Netom pred naš odlazak, Danijela nam donosi najmlađe dijete koje je trenutno postalo centar njihovog svemira – malenog Luku koji čvrsto spava i siše prst. Potreban je da se pridruži bratu i sestrama radi fotografiranja. Da se drugi ne ljute, ali ja ću ustvrditi: tromjesečni Luka je najljepša beba ne samo u vijačkoj župi, nego i mnogo šire, pa kome pravo, kome krivo... Na moje pitanje – planiraju li imati još djece – sliježu ramenima i zajednički odgovaraju: "Božja volja, Božje davanje", a na drugo pitanje – ostaju li ovdje – s čvrstom sigurnošću tvrde da ostaju. Fra Zvonko pokazuje na njih i veli: "Kada bih u župi imao, ma pet ovakvih obitelji, ne bih se brinuo za budućnost vijačke župe". Spoznaja da još uvijek u Varešu postoje obitelji koje baštine tradiciju po pitanju broja djece budi nadu za opstanak ovih krajeva. Ne (pre)daju se i ono što ne mogu postići i uraditi svojim rukama prepuštaju u Božje. Pametno. Šimići su prkos stereotipima i pravi primjer kako to jednostavno može i mora biti.
IZ DIJAKOVE RIZNICE
ČASNI OTAC DANILO Piše Tvrtko Gavran
U
našoj ulici u Stojkovićima nije bilo nijednog pravoslavca osim popa Danila. Ono što ih je bilo više se držalo Bukovog potoka na njegovu ušću u rijeku Stavnju kod Jarčevića kuće. Nije bilo ni išta pravoslavnoga osim gradske pravoslavne crkve. Crkva je imala pripadajuće dvorište, jedino mjesto gdje smo mogli igrati nogomet. Ma to je ustvari bilo naganjanje krpene okruglice – krpenjače, koju smo mi zvali fusban. I mi smo tu i igrali. A možda i ne bismo da s nama nije igrao i popov sin Radenko, naš godišnjak. Bili smo u dobi od 7 do 12 godina. Oni priko 12 su već bili poštena radnička inteligencija na izučavanju jednog od traženih zanata. Časni otac Danilo osim što se pravio da ne vidi kako mi po crkvenom dvorištu naganjamo fusban i gazimo njegovo povrće u vrtlu, imao je uredno ošišanu crnu bradu koja bi bila najljepša u gradu da su je smjeli i drugi nositi. Bilo je to poslije rata iz koga bradati nisu izašli kao heroji, nego su to tek kasnije, nakon puno godina postali. Što smo mi svi bili ludi za Milenom, a ne nitko za njezinom drugaricom Sekulinom Anđelijom, tek malo manje ili nimalo manje lijepom, ni danas mi nije jasno niti imam koga iz toga doba da ga upitam. A koja sad korist i da ima koga pa da to riješimo. Što rekla Kaja Franina: razoputrili SRPANJ 2020.
vi to ili ne, isto vam se piše. Milena je išla u nižu gimnaziju i kada je otišla u Sarajevo učiti srednju školu tu smo joj izgubili trag, što ne znači da nije dugo i sretno živjela, jela, pila i niz bradu joj kapalo. Govorkalo se nešto u gradu da je bila Cetina cura, a Ceta je već bio treći razred srednje građevinske tehničke škole i izlem'o Delibašu prid gimnazijom k'o vola. S njime se nije bilo ni u priči igrati. Pitajte kapetanova Momčila koji je probao. Pravoslavna crkva se nije prolamala od vjernika i blagdana, osim za dvije-tri godišnje slave. Kako je Zakarija služio popa Danila o običnim molitvama, to ga je pop angažirao i o slavama, i njegova druga vjera nikomu nije smetala. Tek puno godina kasnije, kad je postao prakanaturom u našoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela i to pripovijedao, osim nas koji smo svjedoci, nitko mu nije vjerovao. Bilo je to kad su
već i Zakarija i drugi pop pravoslavni, po jednima protjerani, po drugima napustili grad. I to protjerali sami sebe. Katolička crkva je kojih 50 metara priko puta pravoslavne, gledaju jedna u drugu i čude se u čemu je nesporazum. Časni otac Danilo je živio dugo i dobro. Za nas je uvijek ostao naš pop Danilo. Nije samo zato što nam je dozvolio ganjati krpenjaču u crkvenom dvorištu. A mogao je i ne dati. Jer! Da nas je onda tužio materama i sad bi se spominjali vrbovih šiba i dizali bi glas protiv zlostavljanja djece i bili članovi takvih društava. Trideset i pet godina kasnije, prid sami rat, pop Danilo me prepoznao s pika na jednom pravoslavnom derneku. Poljubio sam mu ruku i više mi bilo drago nego što su se ti oko njega čudili tomu. A časnom ocu zaigrala sijeda brada i veselo zasjale sretne oči.
NOVA KNJIGA ŽELJKA IVANKOVIĆA Nakon knjige priča za djecu Zvjezdangrad (1990.), koja je doživjela pet izdanja i nalazi se u lektiri za osnovne škole, i nakon knjige Odrastanja (2002.), ovih se dana pojavila i treća knjiga priča za djecu Željka Ivankovića. Knjigu Priče iz albuma odrastanja čini 25 kratkih priča od kojih je deset objavljeno u časopisu za mlade Cvitak u školskoj godini 2018./19. nakon što je Ivanković kao najuspješniji autor za mlade 2017. godine dobio nagradu "Krešimir Šego". R. R. BROJ 307
7
BOROVICA I DUBOŠTICA
RIZNICA BOSANSKOG KRALJEVSTVA (II) Piše Željko Ivanković
III. Vareški prostori, a napose njegovi rudonosni krajevi, odvajkada se zovu i jesu kraljeva zemlja, pa je na toj manje ili više osviješćenoj spoznaji vareški svijet sebi priskrbljivao višak ponosa i samosvijesti, koji se posebno razvijao za vrijeme osmanske vlasti kad ovi krajevi (ne odnosi se to na druge dijelove današnjih vareških prostora) mimoiđeni u uvođenju tzv. osmanskog oblika feudalizma (Mijakovići, Dragovići, npr., pa čak ni Juse gdje su bili bobovački dizdari). To nekadašnje kraljevsko vlasništvo nad rudarstvom i rudarskim obrtom, po kojemu ti prostori nisu mogli pripadati nekim od bosanskih velikaša nego isključivo Kralju (ima to u sebi i elemente iz rimskog prava), trajno su obilježeni i imenima nekih lokaliteta sačuvanih do naših vremena: npr. Kraljevo guvno ili Kraljeva jama u Borovici ili pak Kraljeva kosa u Duboštici... Na isti način na koji su neki lokaliteti trajno ostali imenovani kao gradine, crkvine, klise ili poslije, s Osmanlijama, hanovi. Ćamilova karta (ožujski izlet, prije nego se korona umiješala u naše živote)
zna za pet rudnika u Borovici, a Mladenko i ja smo, za potrebe Monografije, nekoliko godina ranije bili podno Zorkovice, u Kraljevoj jami. Sad tragamo i za drugim lokacijama koje, ako nemate karte, premda ni s njom nije stvar uvijek najjednostavnija jer ima zarušenih mjesta, gotovo ničim ne odaju da su bili rudokopi, osim vještački stvorenih upina sa šljakom, kako bi to nazvao Klara. No, ni te upine, ako je iole vrijeme bujna raslinja, nije uvijek lako naći. Šuma brzo osvaja od ljudi i stoke napuštene prostore. To ćemo znanje o upinama sa šljakom testirati i potvrđivati i u Borovici i u Duboštici i ono će nam biti dobar vodič u potrazi za rudarskim jamama. Dakako, na tim ćemo upinama uvijek i ohanuti uz meze, piće, ugodan razgovor, fotografiranje i čuđenje kao najdublji iskaz ugode otkrića, na tim ćemo upinama i prevrtati rukama jalovinu, šljaku, kamenje i kušati otkrivati u tom "otpadu" svijet na način na koji su nas to naučili stari rudarski inženjeri (putopisci) – kako brzo početi razlikovati oksidirano željezo, pozelenjeli bakar ili zlato u sumpornom piritu kučadanu ili u blistavom antimonom sjajniku koji ne oksidira. U Borovici nalazimo barem tri rudnika od kojih dva imaju i jame, nezarušene rupe, mjesta po kojima su se rudari i zvali,
među ostalim nazivima, rupnici, ali i one koje su se s vremenom urušile, zarasle... U Duboštici, slušajući naputke domaćih ljudi i prateći Ćamilovu kartu, idemo i lutamo zlatonosnim potokom Rakovac, što teče između Kraljeve kose i Gole kose, a prisjećam se davnašnjeg spomena kako je rječica Duboštica bila zlatonosna (čudo i ne bila kad se u nju ulijeva Rakovac koji izapire Kraljevu kosu, mislim se), gdje nam i za koji nam Klara priča kako bi se tu na pogodnu mjestu – a ima ih baš, zastajemo pored nekih od njih – znalo ostaviti runo ovna zaklanog za stelju, kratko ošišano, od jeseni do proljeća za hvatanje zlatnih zrna, koje bi se onda s proljeća stresalo da s njega spadne zlatni pijesak... No, ni naše nestrpljivo traganje, ni karte, ni naš (mislili smo da ga imamo) tragalački nos nije dorastao iskustvu starog lisca – Klare. IV. No, nisu rudnici Borovice ili Duboštice, koliko god ih ovdje naglašeno zvali riznicom, bili važni samo zarad zlata ili srebra, te poslije – kroma, premda je još 1841. – 1842. (četiri stoljeća nakon Stjepana Tomaša) utvrđeno da je iskopavano do 10.000 tovara ruda i da bi se u njoj, po lučidbenoj analizi, našlo kako u 100.000
Jedan od uzoraka nađenih na jednom od ovakvih odlagališta
8
BROJ 307
SRPANJ 2020.
Nije Sahara, ali jest njiva pustara dramha borovičke rude imade: 9 zlata, 85 srebra i 30.000 drahma čista olova. Unatoč tome, željezo će, kako već rekosmo, sve vrijeme duge povijesti ostati trajnom vrijednošću vareškog rudarstva, pa i onog borovičkog. Dapače, i tijekom osmanske uprave kad je Jakub-paša bosanski, nakon poraza kod Vrpila, cijelu 1492. kovao oružje u Varešu, da bi u bitci na Krbavskom polju 1493., upravo zbog boljeg oružja, zadobio sjajnu pobjedu nad brojnijom hrvatskom vojskom, kao što će to biti i na samom kraju kad s istim žarom sve uzima u svoje ruke Austro-Ugarska i počinje njegovu industrijsku preradu. Ta kvaliteta vareškog željeza, podsjećam, učinila je da spahija i kmetova u Borovici nikad nije bilo. Zašto? Jer, borovički je čelik bio bolji i uvijek dvostruko skuplji nego u drugim duvnicama. Općepoznato je da su borovički majdani izrađivali odlično čelično željezo (a spominju se tri majdana u svim izvješćima u XIX. stoljeću) poznato kao mazija koje je bilo dvostruko, pa i trostruko bolje i vrjednije od običnog kovanog željeza. Stoga i ne čudi da je Borovica za osmanskoga vremena smatrana glavnim rudarskim središtem vareškoga kraja u kojemu se proizvodio čelik, o čemu stoji
svjedočenje i u jednom turskom sidžilu iz 1551. gdje se kaže i to da Borovica, u Visočkom kadiluku, tada ima čak 70 kuća (danas cijela borovička župa ima samo 39 vjernika). Svi inženjeri i trgovci, brojni putopisci, sve do pred kraj osmanske vlasti u Bosni tvrde da je borovička ruda najbolja i da se od nje pravi izvrstan čelik, a jedino su, kaže se, borovički majdani bili u stanju proizvoditi čelik. Zbog toga je vareško željezo smatrano kvalitetnijim od fojničkoga i kreševskoga, a čelik se, tvrdi se, proizvodio jedino u Borovici, dok se od druge vareške rude čelik nije mogao praviti. Stoga se borovičko željezo nazivalo ljutim, a vareško i duboštičko mekim. Duvnica bi se, pišu isti izvori, dimila tri dana i tri noći, a nado se čistilo željeznim motkama, a uz motke bi se u grumenima ukrutilo taljeno željezo, koje bi se hladilo u vodi i ostajalo bi kao čisti čelik. Te su duvnice radile samo kad bi voda bila veća i jača, a ostalo bi se vrijeme vadilo željezo, prekivalo u robu i kadio ugljen. Znamo i to da su rudne jame u Borovici bile 280 metara od duvnica i išle su u dubinu od 140 do 200 metara. Rasvjeta je u njima bila borova luč. Ruda se dobivala lagumanjem. No, svejedno nije lako naći
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI SRPANJ 2020.
te stare rudnike, premda su neki od njih još i ne tako davno bili mjesta eksploatacije, kao primjerice, rudnik kroma u Duboštici, otvoren za vrijeme Austrije (1881.). Pa kako onda ne poželjeti barem dio toga osobno vidjeti, makar i u maloj mjeri sačuvanoj do naših vremena. Naša rasvjeta u rudnicima bila je ona s naših mobitela, dovoljna za hod u mrak rudnika kao i za fotografiranje. To što Ćamil ima i neku speleološku/rudarsku lampu na čelu nama amaterima djeluje visokosofisticirano. Budući da lokaliteti Rudine ili Kopališta, Kraljeva kosa ozbiljno upućuju na svoju rudarsku prošlost, kako im odoljeti? To svakako sugerira i ime Gola kosa, doduše posredno, jer je odatle, očito, sječeno drvo za podgradu u rudnicima, kao i za proizvodnju drvenog ugljena (za kađenje), za taljenje metala u majdanima. A zna se da su Duboštica, kao uostalom i Borovica (ovdje mislimo na rječice), i mnogi vodotoci vareškog kraja imali majdane te da se za duboštičke majdane ruda kopala u Duboštici na Rudeljku. Kao što se za borovičke majdane ruda kopala na lokalitetima Javorov kamen, Orti, Crkva i Bukovica. (nastavit će se)
BROJ 307
9
IZ POVIJESTI FK/NK "VAREŠ"
Nikad bliže Drugoj ligi Piše Momir Stefanović
Prije 50 godina FK "Vareš" našao se pred vratima Druge lige. Pa iako im nije prešao praga to će ostati njegov najveći uspjeh, a u povodu te obljetnice donosimo prisjećanje jednoga od svjedoka tog vremena. Sastav FK "Vareš" iz jeseni 1969. godine
S
tabiliziranje izvora finansiranja, zavidan stručni rad, kontinuiran rad sa mlađim kategorijama i dr. u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka pratili su i odgovarajući takmičarski rezultati. U tim godinama Fudbalski klub "Vareš" redovno je ostvarivao plasman među pet najboljih timova Zonske lige. Ova liga obuhvatala je klubove šireg regiona Sarajeva i Zenice i afirmisala se, sa stanovišta interesa gledalaca i ekonomske održivosti, kao veoma poželjan format takmičenja. Prije početka sezone 1969/70. izmjenom propisa omogućeno je da prvak Zonske lige postane član II. fudbalske lige, koja je bila regionalno organizovana. Bio je to veliki izazov za većinu zonaša. Karavan od 16 klubova krenuo je na dugačko putovanje. Među favorite za osvajanje prvog mjesta s pravom su svrstani klubovi koji su u prethodnim godinama bili među vodećim u Zonskoj ligi kao što su "Pretis" Vogošća, "Bosna" Sarajevo, "Igman" Ilidža, ZSK "Zenica", "Radnik" Hadžići i FK "Vareš". Mi u FK "Vareš" bili smo svjesni da u odnosu na druge klubove imamo hendikep neodgovarajućeg fudbalskog igrališta zbog čega je postojala realna opasnost da nam u slučaju osvajanja prvog mjesta administrativnim putem bude uskraćeno da se plasiramo u veći rang. Imajući u vidu kvalitet igračkog kadra i opšte raspoloženje u opštini odlučili smo da se ipak upustimo u borbu za prvo mjesto sa devizom neka zeleni teren pokaže svoje, a dalje ćemo vidjeti. Adekvatno tome, dodatno smo ojačali igrački kadar i izvršili veoma ozbiljne pripreme. Povjerenje da vodi ekipu dali smo dugogodišnjem igraču i treneru podmlatka Josipu Krnjiću, čiji su prethodnici bili bivši igrači sarajevskog "Željezničara" Zijad Zubčević i Rastislav-Rade Matić. Već od starta pokazali smo "zube" i dali do znanja da, uz dužni respekt svih timova, ne dajemo pardon nikome. Igra "Vareša" bila je prepoznatljiva i veoma efikasna, što je izazivalo simpatije i kad smo gostovali. Na kraju su se na tabeli izdvojila samo dva tima – "Pretis" (kasnije UNIS) i "Vareš". U direktnom sudaru bili smo uspješniji – u Vogošći je bilo 0:0 (pred rekordnih 2.500 gledalaca), a u Varešu 2:1 (pred takođe rekordnim brojem gledalaca). Konačna odluka trebalo je da padne u "foto-finišu". U samoj završnici nama je trebala pobjeda nad "Saobraćajcem" iz Sarajeva na domaćem terenu kojom bi na tabeli pretekli jedinog konkurenta. To se, ipak, nije desilo... "Saobraćajac", koji je bio silno motivisan kao da se njima radi o glavi, pobijedio je sa 2:0 i "Pretis" je sa prednošću od 2 boda postao prvak Zonske lige i ušao u viši rang. Mnogi su, vođeni "teorijom zavjere", špekulisali da je "Pretis" (pored ostalog i zbog toga što je bio filijala FK "Sarajevo") bio malo "poguran" od strane Saveza. Moje je mišljenje da je ipak presudila činjenica da mi nismo imali adekvatan stadion za II. ligu, što je, moguće, i kod eventualnih vanfud-
10
balskih kalkulacija bilo prisutno. Za utjehu ostaje saznanje da je, po mišljenju mnogih objektivnih posmatrača, "Vareš" po pokazanom na terenu zaslužio prvo mjesto, a da je bez sumnje igrao najlepršaviji i najefikasniji fudbal. Ipak, ne bez ponosa, možemo reći da je ostvareni plasman u toj sezoni bio najbolji rezultat u dugogodišnjoj istoriji FK "Vareš". U prilog tome govore i sljedeći pokazatelji: najveći broj postignutih golova – 69 ili 2,3 po utakmici, nije isključen ni jedan igrač, poslije "Pretisa" bili najgledaniji tim (prosječno 875 gledalaca po utakmici), u reprezentaciju Zonske lige radi učešća na turniru za amaterskog prvaka BiH izabrano 5 fudbalera FK "Vareš" (M. Andrić, Marijančević, Čelebić, Fišer i Budimir). Nesumnjivo, zasluge za ovaj veliki uspjeh pripadaju prije svega igračima i stručnom štabu na čelu sa Krnjićem, pri čemu se ni jednog momenta ne smije izgubiti iz vida i podrška vjernih navijača, ne samo na utakmicama u Varešu nego i prilikom gostovanja. Ovaj veliki rezultat nije ostao nezapažen ni od strane medija. Utakmice Zonske lige bile su redovno praćene kako od lokalnih novina ("Kolektiv" i novinari Zoran Žuljić i Slobodan Jazić, a kasnije će sjećanja na te dane oživjeti i "Bobovac" sa vjernim i vrijednim hroničarima fudbalskih zbivanja u Varešu Miroslavom Markotićem, Jozom Drijenčićem, Zakarijom Dodikom i Matijom Franjićem), tako i šire (sarajevsko "Oslobođenje" i zagrebačke "Sportske novosti" – dopisnik Mirko Vrankić i novinari Milan Baštinac i Draško Vodovar). Posebno detaljno i u kontinuitetu Zonsku ligu pratile su "Sportske novosti", koje su po završenom takmičenju davale analitički prikaz po interesantnim obilježjima (igrači pojedinih timova koji su učestvovali u takmičenju, rang lista fudbalera sa ocjenama i karakteristikama najboljih, gledanost pojedinih timova i dr.). Koristeći navedene izvore osvrnućemo se na dio koji se odnosi na fudbalere FK "Vareš", a posebno one koji su najviše nastupali u toj blistavoj sezoni. U ostvarenju izvanrednog uspjeha u sezoni 1969/70. godina učestvovala su 23 igrača i to: Emil Harah, Ilija Blažević, Stjepan Andrić – Kavedžija, Boro Jazić, Martin Sekulić, Mijo Andrić, Ljubo Paležnica, Bernard Petković, Hajrudin Čelebić, Nazif Imamagić – Šećerka, Kruno Marijančević – Haler, Hasan Češko – Džonston, Zoran Fišer, Dževad Imamagić, Edhem Čurtić, Dušan Budimir – Gari, Stjepan Milićević – Pipe, Veljko Jazić – Beto, Mehmed Čejvan, Duško Matijašević, Zvonko Petrović, Salko Islamović i Zoran Lukić. Uzimajući u obzir broj nastupa dolazimo do standardne jedanaestorice, odnosno igrača koji su u toj sezoni najčešće nastupali:
BROJ 307
SRPANJ 2020.
S derbi susreta FK "Vareš" i FK "Pretis" odigranog pred rekordnim brojem gledatelja Broj nastupa Emil Harah 22 Stjepan Andrić 28 Mijo Andrić 22 Ljubo Paležnica 18 Hajrudin Čelebić 30 Kruno Marijančević 30 Hasan Češko 26 Zoran Fišer 24 Dušan Budimir 30 Veljko Jazić 28 Mehmed Čejvan 20
Mjesto na rang listi 3. 1. 2. 5. 3. 1. 4. 2. 2. 1. 4.
Prosječna ocjena 7,1 7,0 7,0 6,6 7,1 7,4 6,7 6,9 7,3 7,4 6,7
Dajući karakteristike pojedinih fudbalera novinari iz navedenih listova ne štede komplimente za fudbalere "Vareša". Za Emila Haraha, koji je naslijedio izvanrednog Blaževića i kome je ova sezona bila početak afirmacije, kaže se da je u više navrata bio neprelazna prepreka za sve one koji su atakovali na njegovu mrežu. Bio je sklon paradi i imao istančan osjećaj za postavljanje, a na nekim utakmicama, kao što je to bio slučaj sa "Krivajom" u Zavidovićima, činio je prava "čuda". Stjepan Andrić, popularni Kavedžija, ocijenjen je kao najbolji desni bek Zonske lige. U galeriji istaknutih posebno mjesto zauzima ovaj robusni i beskompromisni, ali fer borac, koji je često znao da "stavi u džep" lijevokrilne napadače. Mijo Miško Andrić je istakao kandidaturu za najboljeg lijevog beka. Bio je jedan od stubova odbrane svoje momčadi i uglavnom je sve utakmice odigrao solidno. Neki su ga upoređivali sa Željinim reprezentativcem Josipom Katalinskim – Škijom najviše po tome što je znao postići gol glavom kada se neopaženo uvuče u špicu napada. Briljantnu partiju pružio je na utakmici sa "Igmanom" sa Ilidže, za koju je dobio ocjenu 9. U reprezentaciji Sarajevsko-zeničke zonske lige debitovao je Hajrudin Čelebić. Selektor Josip Babić nije zažalio što je uvrstio ovog fudbalera u reprezentaciju, jer je i na ovoj smotri fudbala iskazao svoju vrijednost. U prvenstvu je odigrao sve utakmice u velikoj formi, a naročito se istakao u utakmici sa rogatičkom "Mladosti" koju je "Vareš" dobio sa 8:1! Za Ljubu Paležnicu se smatralo kako je bio rođeni "glavometaš" prije nego nogometaš budući da je svoj zadatak često SRPANJ 2020.
obavljao glavom. Specijalnost mu je bila izbijanje lopti u niskom letu, naravno glavom. Hasan Češko postigao je za "Vareš" 12 pogodaka i izradio isto toliko akcija. Svojim izgledom i igrom snažno je podsjećao na škotskog reprezentativca Džonstona. Njegove čarolije na desnom krilu i ulijetanje u sredinu često su završavale pogocima. Zoran Fišer oduvijek je visoko kotirao na zonskoj sceni. Veoma brz u akciji i lukav, nepredvidiv i igrač za preokret. Često su ga čuvala i po dvojica protivničkih braniča, koje je Zoran znao da nadmudri. Zamjerali su mu da je bio previše bojažljiv i govorili gdje bi mu bio kraj da je ispoljavao malo više drčnosti. Dušan Budimir bio je najbolji strijelac "Vareša" sa 15 postignutih pogodaka. Bio je naprosto "gladan" zgoditaka. Iako mali rastom većinu golova postigao je glavom pored mnogo korpulentnijih odbrambenih igrača. Veljko Jazić – Beto afirmisao se kao vrhunski igrač ovog ranga takmičenja i kao takav zapeo je za oko FK "Željezničar" u kome je proveo kraće vrijeme. Po povratku iz "Želje" nastavio je da bude poslovođa tima i jedan od kreatora igre. Uz to bio je i uspješan realizator – specijalnost su mu bili slobodni udarci. Mehmed Čejvan, dugogodišnji igrač kakanjskog "Rudara" i kratko vrijeme član zagrebačkog "Dinama", brzo je postao ljubimac vareške publike. Bio je pravi fudbalski šoumen uveseljavajući publiku atraktivnim driblinzima. Specijalitet su mu bili slobodni udarci sa naglašenim efeom koje golmani najčešće nisu mogli da ukrote, o čemu govori i 9 postignutih golova. Ova sezona biće upamćena i po prestanku igranja izvanrednih igrača Nazifa Imamagića, Bernarda Petkovića, Dževada Imamagića i Edhema Čurtića koji su kroz dugi niz godina davali pečat igri FK "Vareš". Da se razmišljalo i o budućnosti pokazuju rezultati mlađih kategorija u toj sezoni. Omladinci su se takmičili u Kvalitetnoj ligi podmladaka i ravnopravno se nosili i sa omladincima FK "Sarajevo" i FK "Željezničar". Pioniri su se takmičili u Ligi pionira i zauzeli drugo mjesto odmah iza pionira FK "Željezničar". Kvalitetan rad omladinske škole omogućio je kontinuirano osvježenje prvog tima sa mlađim snagama (Jovica Jazić, Davor Deronjić, Domagoj Pejčinović i dr.). Da ponovimo naprijed rečeno, sezona 1969/70. ostaće zapisana po svim pokazateljima kao najuspješnija u dugogodišnjoj istoriji Fudbalskog kluba "Vareš".
BROJ 307
11
HODOČAŠĆE VAREŠ – SINJ pa onog novinarskog i slikanja, pozdravljamo se i zaželi nam sreću. Još smo dobili na vremenu zahvaljujući Danijeli. Kiša napokon prestala, ali je i dalje puhao neugodan i hladan sjeverni vjetar. Hladnoća je pa smo krenuli ubrzanim korakom do prijevoja iznad Livna, ne bi li ušli u zavjetrinu. Još sam jedanput naučio da se planinu, bez obzira na godišnje doba, nikada ne smije podcijeniti. Livno je ispred nas, brzo smo napredovali, da li zbog vjetra u leđa ili želje da što prije izađemo iz vjetrometine, ne znam. Zvoni mi telefon. Ivan Lovrić pozdravlja nas i želi da mu damo intervju direktno u program. Radio "Bobovac" nam je uvijek ustupao prostora, a znamo da nas u Varešu prate i bodre. Livno smo iskoristili za odmor, otišli smo na pizzu i pivo. Cijelo vrijeme smo s Darkom i Raletom na vezi, jer manji je lokalni put kojim trebamo preći narednih 15 km do sela Prologa i ući u planinu što dublje gdje bismo postavili šator. Nekako slabo napredujemo, ogromno je to Livanjsko polje, vidimo planinu ali nikako da stignemo pod nju. Možda su nas ona U čast 200-tog kilometra, selo Prolog pod Kamešnicom pizza i pivo usporili, želudac je uzeo svoju dozu krvi da provari hranu. Negdje iz daljine netko trubi iz auta, više za sebe kažem: ma, Darko luduje. Da, Trojica se Varešana odvažiše na hodočasnički put dug 237 kilometara, prateći planinske staze doista je bio Darko. Došao pred nas i uzeo i bogaze kuda se išlo u vremena stara. Bijaše to godine prošle, uoči blagdana Velike Gospe. ruksake ponovo donio frišku vodu i voće. Kroz sedam nastavaka pratit ćemo njihovu hodnju koja teška bi, ali se uspjehom okruni. Odbijamo sve, samo da stignemo do odremorskim visinama u jutarnjim satima, dišta. Darko se nasmija i kaže: "Sad sam Piše Velimir Gavran posebno prije izlaska sunca, dosta je bio u selu i našao vam spavanje u privathladno. Ako puše bura, mora se obući noj kući. Žena prima hodočasnike." On je VI. prikladna garderoba. Vremenski su se išao kroz selo od kuće do kuće i tražio Šuica – Livno – Prolog (34 km) uvjeti pogoršali. Spustila se magla i kiša nam smještaj. Hvala mu. Pred selom nas Probudili smo se oko šest sati. je padala u intervalima, ali ne tako obilna. sačekuje u autu i kaže: "Drugari, ponovo Pogledao sam kroz prozor i imao što Rekao sam Draganu da krenemo, imali smo skupa, ovo je zona 200-tog kilomevidjeti: cijelo je mjesto bilo obavijeno smo opremu za kišu u ovim uvjetima. tra!". To me je razgalilo, a moguće da je i maglom, onom pred kišu. Bez obzira na Nismo odmakli ni par stotina metara ona rakija, "piksijevača" (kako smo je navremenske uvjete, ustali smo iz kreveta i kada nas je sustigao pljusak. Uspjeli smo zvali) što nam je ponudio da nazdravimo. spremili se za polazak. Kažem Draganu da se vratiti do prve kuće i potražiti zaštitu Ima u tom čovjeku onog nečeg organije u motelu restoran otvoren pa možemo pod pločom. Samo sam rekao Draganu da zacionog. Stigli smo pred kuću gospođe Marije doručkovati. Tako da smo sebi dali malo je kriva procjena i da se moramo vratiti u luksuza da uzmemo obilat doručak i popi- motel. Prilaze nam vlasnici kuće i nude da Knez, pozdravljamo se i ona nas prima u jemo kavu. U pravilu pješačenje započi- svratimo kod njih, žele nas ugostiti. Za- svoj dom, govori nam da već dugi niz njemo bez doručka. Današnja dionica hvaljujemo se ljubazno, ali oni insistiraju godina prima hodočasnike bez ikakvog duga je 32 kilometra u prosjeku, mada se da nas makar odvezu natrag do motela. To najma ili bilo kakve protuusluge. A samo ove godine na spavanju je bilo 30 ljudi. na to nikada ne može sa sigurnošću una- smo prihvatili. Dobili smo sve pogodnosti smještaja kao Nervoza me je hvatala, već smo skoro prijed utvrditi tako da uvijek imamo izrada se oduvijek znamo. Sve nam je povječunat neki prosjek, a put nas stalno vodi dva sata u motelu. Nagon i želja za hodarila, to su oni momenti kada ljudi vjeruju po visoravni s malim oscilacijama u nad- njem tjera nas vani, a razum pogledava u ljudima bez da traže ikakve garancije. To morskoj visini. Gotovo da nema nikakvih nebo i odugovlači. Kiša kao da umanjuje... mi je ostalo dojmljivo u toj zadnjoj uspona koji su vrijedni spomena. Početna Dragan vidi nervozu kod mene i kaže: hodočasničkoj noći. nadmorska visina je 900 metara, dok je "Hoćemo li, druže?". U tom spremanju (U idućem broju: najviša prijevoj na 1.040 metara, a niotkud se pojavljuje Danijela Pavlić s vaŠesti, posljednji dan hoda; završna na oko 720 metara, ali ponovo do reškog radija "Bobovac"! Srčano se pozProlog – via Kamešnica – Sinj "Osinium", dravljamo jer lijepo je vidjeti nekoga svoLivna, tj. na oko 22 km puta nemamo nidionica 25 km) ga. Poslije kratkog srdačnog razgovora, kakvo naseljeno mjesto. Na ovim nad-
Putevima predaka
12
BROJ 307
SRPANJ 2020.
UNIKATNA "UMJETNINA" (I)
Vareška mala ili stara crkva spomenik je tzv. nulte kategorije kojemu nema prave usporedbe na širem području. U svjetlu te činjenice iznova joj se može i treba vraćati, pa i pisanjem o njoj. Stoga u tri nastavka (sasvim prigodno, do Miholjdana) donosimo osvrt na diplomski rad koji se bavio ovim sakralnim objektom.
T
ražeći nešto čime bih otvorila ovaj tekst uzmem dvotomnu knjigu fra Julijana Jelenića "Kultura i bosanski franjevci" jer je riječ o "umjetnini" i franjevačke kulture i trajanja – staroj ili maloj vareškoj crkvi. Iako se u knjizi Vareš spominje 25 puta, pažnju mi je odvukao dvostruko podvučen redak na 19. stranici drugoga toma knjige. Tužaljka je to fra Augustina Miletića iz 1826. godine i tako jobovski splakano izrečena Svetom zboru za raširenje vjere: "U ovoj našoj bosanskoj Babiloniji ne postoji nikakav red, nego je vječni strah". 170 godina kasnije svoju gorku zabilješku o Varešu, a satrven bijedom koju je zatekao ex-pomoćni biskup monsinjor Pero Sudar završio je riječima jednog političkog zulumčara: "Nećemo u slobodama ići ispod standarda iz turskih vremena. " Ovako nečega teško i otrovno kazanog sjetio se, dakle, potpuno shrvani monsinjor Sudar nakon vizitacije Vareša u veljači 1995. i hodočašća staroj crkvi svetog Mihovila, tumačenjem njena ulaza: Niska vrata priječila su jahače zulum-
Ekskurzija (U stopu s diplomskim radom Aleksandre Bunčić: "Stara crkva sv. Mihovila u Varešu – umjetnička analiza spomenika") Piše Ivana M. Slugić čare da u Božji hram ujašu. Jer tako rade zulumčari, ali ne i vitezovi. Ovakvom pošasnom stanju straha u kakvom su se našli i Miletić i Sudar može se suprotstaviti samo snaga ljudskog duha, a da se ona, ta snaga, i ugleda nastaju "umjetnine" – spomenici kao ova naša mala crkva sv. Mihovila koja je jednoj
studentici toliko značila i toliko je zadivila da joj je posvetila svoj diplomski rad, što je ipak djelo o umjetnosti i duhovnoj premoći ljudi. Snaga straha trenutna i prolazna je u srazu s "umjetninom" čvrstom i u grumenu. Spomenik neposustaloj snazi duha pred strahom obranila je ova studentica 19. siječnja 2007. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i pred malobrojnim profesorskim zborom pokazala kako je to itekako moguće i kroz diplomsku radnju. Sigurnošću u izlaganju, stilom, znanjem, biranim riječima i posvećenošću ovom radu te starovremenskom, "mrkom", a ipak umjetnički zamjetnom Bosnom, ganula profesore. Aleksandra Bunčić, povjesničarka umjetnosti, vareške je utrese i čitateljima putopisa "Svetoj zemlji u po'ođane" poznata je kao naš vodič. Ovaj tekst nije analiza diplomskog rada, ovo je jedna vizita staroj vareškoj crkvi, a putokaz je diplomski rad studentice kojoj je ova crkvica bila nešto. Ne mogu se sjetiti da sam o ovoj crkvici nešto čula od čuvene vareške profesorice povijesti, a, po duši govoreć', ni od naših vjeroučitelja. Prolazili smo pored nje, nije nas ničim dodirivala, ni mi nju. Ona seb', mi seb'. Svako seb' dovoljno. Diplomski rad ima ovaj sadržaj: 1. Uvod; 2.1. Opis crkve (vanjština crkve, mjere objekta); 2.2. Nutrina (svod, oslik svoda, oltari); 3. Povijest gradnje (arhivski podaci, natpisi, konzervatorskorestauratorski radovi); 4. Historijskoumjetnička valorizacija spomenika; 5. Zaključak.
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV EUGEN GOGIĆ
Beskrajno tužni, 25. aprila 2020. godine smo se oprostili od našeg voljenog oca, supruga i brata
(26.VII.1968. – 6.VI.2020.) Prošlo je tužnih 40 dana otkako si nas napustio; vrijeme će prolaziti, a mi tebe nikada zaboraviti i preboliti nećemo. Tvoj lik i dobrotu vječno ćemo pamtiti. Počivao u miru! Tvoja sestra Smiljana, zet Jerko, sestrići Valentina i Mario s obitelji
Dr sc. ANTO (Ivana) GAVRAN (1937. – 2020.) S ljubavlju, tugom i poštovanjem, čuvaćemo uspomenu na tvoj častan život, uz veliku zahvalnost za sve što si nam pružio. Ožalošćeni: supruga Antonija, sinovi Goran i Igor, sestra Željka i mnogobrojna rodbina i prijatelji
SRPANJ 2020.
BROJ 307
IN MEMORIAM EUGEN GOGIĆ (1968. – 2020.) Dragi naš Genšeru! Ljubav i sjećanje na tebe ostaju u našim srcima i mislima. Dio si naših uspomena. Nek ti bude laka zemlja! Tvoji Oćevci
13
IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(7.VI.2012. – 7.VI.2020.) Dana 7. lipnja navršilo se osam godina od smrti naše drage majke
(8.VII.1993. – 8.VII.2020.) Navršilo se 27 godina od smrti našeg dragog
LJUBE KLARIĆA
RUŽE PETROVIĆ
Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe zauvijek ostaje u nama. Počivaj u miru Božjem!
Ostaješ živjeti u našim srcima, mislima i snovima. Počivala u miru Božjem!
Tvoja supruga Ana, sinovi Stanko i Mladen s obiteljima
Tvoja djeca: Ivica, Željka, Anto i Jelena
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(8.VII.2006. – 8.VII.2020.) na našeg dragog
(8.VII.2012. – 8.VII.2020.) na našeg voljenog i nezaboravljenog
NENADA BOŽIĆA
STIJEPU MIŠU POGARČIĆA
Godine prolaze, tuga i bol za tobom ne prestaju. Ostat ćeš zauvijek u našim srcima i molitvama. Počivaj u miru Božjem!
S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe, uvijek si u našim srcima i mislima.
Tvoje mama i sestre s obiteljima
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
Dana 8. srpnja navršile su se četiri godine od smrti našeg dragog supruga i oca
Na dragog prijatelja
TOMISLAVA RAJIĆA
TOMISLAVA RAJIĆA
(14.II.1957. – 8.VII.2016.)
(14.II.1957. – 8.VII.2016.) Zauvijek ćeš biti naša ljubav i naš najveći ponos. Počivaj u miru!
Počivao u miru! Zvonko, Ifeta i Dario
Barbara i Ana
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
Prošle su tri godine otkada nije s nama naša draga
(30.VII.2013. – 30.VII.2020.) Dan 30. srpnja navršit će se sedam godina otkako je preminuo
JANJA-ANĐA LUKIĆ rođ. Mijatović (18.VIII.1947. – 16.VII.2017.) Tuga se ne mjeri danima ni godinama... Tuga se mjeri bolom i prazninom koja je ostala iza tebe. Počivaj u miru Božjem!
JERONIM JOZELJIĆ Zauvijek ćeš živjeti u mom srcu i biti dio naših najljepših uspomena. Počivao u miru Božjem!
Suprug Jozo, djeca Ana, Mato, Gordana i Irena, s obiteljima
Supruga Nada
TUŽNO SJEĆANJE
DRAGICA KALFIĆ rođ. Semunović
ANKICA ZADRO rođ. Drijenčić
(1916. – 1997.)
(1938. – 2003.)
MIJO DRIJENČIĆ
NADA KALFIĆ
(1939. – 2008.)
(1949. – 2008.)
S ponosom, ljubavlju, zahvalnošću, bolom i tugom živite u našim srcima i mislima. Vaši: Kaća i Onjegin, Željko i Miro s obiteljima
14
BROJ 307
SRPANJ 2020.
IZ STARIH ALBUMA
(Pod)sjećanje na sretnija vremena Dva završna razreda iz osnovne škole Vareš godine 1958. negdje na ekskurziji – to je jedino što smo dobili u opisu prve fotografije, pa je sada pred vama izazov: prepoznavati lica iz generacije ili iznenaditi se samome sebi na fotografiji, jer su mnoge takve u ratu uništene ili izgubljene. Za drugu fotografiju znamo samo da je mlađa i da je snimljena 1964., kako se čini ispred škole u Varešu, a za lica na njoj vrijedi isto – od učiteljice pa nadalje. Povrh svega, ovakva digresija: ove se godine zbog pandemije corona virusa dogodilo da djeca ostanu uskraćena ne samo za ekskurziju, nego čak i za ovakvu jednu zajedničku fotografiju s razrednicom. I onda shvatimo koliko neke uspomene i sjećanja na neka – možda ne bolja, ali sretnija vremena – zaista vrijede.
95, LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
SRPANJ 2020.
Hz
3 i 101,1 M
HRVATSKI RADIO BOBOVAC
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 307
15
Tekst J. Klarić n Foto M. Marijanović
MJESTA IZ PREDAJE
Kotin vrh
Povrh grada Vareša, s desne strane rijeke Stavnje, nalazi se osunčano brdo nama znano kao Kota. Na samom vrhu, poviše Batvića kuća, na 1.100 metara lokalitet Oglavić. Brijeg za koji se, po jednim izvorima, veže prvotni srednjovjekovni Vareš. Sada su ondje vidljivi samo razasuti kameni ostaci crkve sv. Ilije, sveca grmljavine i nevremena, zaštitnika Bosne. Prema bližoj predaji, odnosno prema priči starijih, sve negdje do između dva svjetska rata na ovome mjestu održavalo se misno slavlje u čast svetog Ilije, a poslije je štovanje "izmješteno" u Potoke pa na Vrankovce. U narodu, još uvijek je živ strah od groma na taj dan – ne kupi se sijeno o Ilinu. Kad smo se probili do tog danas napuštenog i čupavog brijega, ni sami se gore ne zadržasmo dugo baš iz tog razloga: nadvelo se iznenada od Borovice pa ako zagrmi "obrat ćemo bostan", na što nas lijepo upozori jedna jela – stradala od gromopuca.