Bobovac br. 315 by Midnight Rider

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXVII. • BROJ 315 • OŽUJAK 2021. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

vo nas, dragi naši čitatelji, ovoga puta u situaciji da izvještavamo o svom Varešu i iz svoga Vareša kao jednoga od trenutnih žarišta zaraze corona virusom u našoj zemlji, pa s obzirom na broj umrlih u našem gradu u proteklih mjesec dana čini se primjerenim uputiti jedan kolektivni izraz sućuti svima čiji su najbliži preminuli, uključujući u to i sve ranije obitelji u žalosti koju je posijala corona. Ovo je sada, bez daljnjeg, izvanredna situacija u kojoj već danima svakoga jutra zvono sa župne crkve turobno oglašava da je netko preminuo, a nekada zvoni i po dva puta. Uz pripomenu: na taj se način može pratiti (i shvatiti) stopu umiranja samo u katoličkoj vjerskoj zajednici. Gledali smo još prošle godine u ovo vrijeme čak i gore scenarije u medijskim izvješćima iz Italije, Španjolske, zatim SAD-a i Brazila, itd., sve se nekako nadajući da sredina poput naše, mala i sve manje nastanjena, s dobrano opustjelim selima, ne bi trebala doći u situaciju masovnijeg obolijevanja. Međutim, ta su nadanja propala, dijelom i stoga što neki i dalje ne vjeruju u postojanje samoga virusa, a kamoli njegovih novih i još zaraznijih sojeva, pa odlučno odbacuju naložene mjere. Koliko god diljem svijeta mnogi isto tako negirali postojeću situaciju, činjenica je da bolnički sustavi trpe ogroman pritisak, osoblje također obolijeva, ispada iz stroja, i sve se dodatno odražava na one pacijente koji trebaju redovnu skrb. Posljedica te kaotične situacije jest povećana smrtnost i treba li nekome neka još veća mjerodavnost da se dovoljno ozbiljno shvati i adekvatno tretira trenutno stanje?

IZMEĐU DVA BROJA Od naših vlasti navikli smo već na nebrigu prema čovjeku, čak nije cinično kazati da nekome odgovara što se na ovaj način osjetno i ubrzano smanjuju izdaci mirovinskih fondova. Otkako je zavladala pandemija naše su vladajuće kaste otkrile nove mogućnosti za potkradanje javnih sredstava kroz nabavu medicinske opreme i prošlu godinu obilježile skandalima te vrste, a kad je riječ o nabavi cjepiva zemlju su doveli u situaciju da bude pusti otok unutar okruženja koje je prije par mjeseci počelo provoditi imunizaciju. U Varešu će, kao i u ostatku nesretne Federacije, prve količine cjepiva postati dostupne tek danas, upravo ovog dana – 10. ožujka. A lani je 5. ožujka u BiH zabilježen prvi slučaj zaraze. Zato ima smisla uputiti riječi iskrene zahvale i podrške svakome onom u našem sustavu tko u ovoj situaciji radi svoj posao predano i časno, a osobito u zdravstvu. Jedina bi edukacija za covidoskeptike bila organizirati "ekskurziju" u neku

bolničku ustanovu, na odjel intenzivne njege, ne bi li tada shvatili što se događa. Ali povukli smo već taj običaj, rasprostranjen u modernom svijetu, pozivati se na svoja prava, u ovom slučaju "pravo na nepridržavanje mjera", pa i onih mjera koje sugeriraju stručnjaci odnosno epidemiolozi; na stranu sad lutanje političkih nespretnjakovića u kriznim stožerima. Cijena takve povodljivosti u našoj zemlji već se plaća činjenicom da je BiH po postotku smrtnosti od Covida-19 na visokom 11. mjestu u svijetu! A kad govorimo o svijetu, da i ovog puta zabilježimo presjek stanja: ukupna je brojka dosad oboljelih 117 milijuna, od čega preko 2,6 milijuna preminulih. Kod našeg istočnog susjeda Srbije (gdje je situacija specifična jer se počelo s masovnom imunizacijom, ali se građanstvo u isti mah opustilo, prije stjecanja imuniteta) već je gotovo pola milijuna ljudi oboljelo, od kojih 4.600 i umrlo, a na zapadnoj strani, u Hrvatskoj, brojka oboljelih je još malo pa 250 tisuća, s preko 5.600 umrlih. Umnogome različita statistika, s tim da Srbija ima približno 7 milijuna stanovnika, a Hrvatska tek nešto preko 4 milijuna. U BiH, s populacijom od oko 3 milijuna (nitko nije siguran ni u točan broj), dosad je oboljelo (a ni u taj broj nitko ne može biti siguran) 140 tisuća ljudi, od kojih 5.400 sa smrtnim ishodom. Varešku covid statistiku za prethodni mjesec donosimo na narednoj stranici, u rubrici koja se na nevolju ustalila i gdje ovoga puta možete iščitati dramatična upozorenja. No, život u isti mah mora ići dalje, bez podlijeganja psihozi, pa stoga dijelimo s Vama i druge važne teme.

IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ

VIJAKA

Umrli: Dragica Bubić rođ. Rozić (1946.), Katarina-Marijana Dodik rođ. Franjković (1940.), Blaženko Dodik (1965.), Tomislav Tokmačić (1935.), Antonija Brđanović rođ. Dodik (1945.), Danica Svinčicki rođ. Grabovac (1935.), Barbara Kokor rođ. Dužnović (1938.), Matija Kolaković (1942.), Drina Šimić rođ. Kvesić (1937.), Jelica Mrljić rođ. Lovrić (1947.), Bernardica Babić rođ. Ružić (1935.), Jaroslav Svinčicki (1938.), Marta Kolaković rođ. Miočević (1946.), Josip Poljaković (1949.). Umrli: Stjepan Jarmanović (1958.), Ilija Antunović (1939.), Amalija Jurkić (1949.).

BOROVICA Umrli: Marija Dreno rođ. Martinović (1958.), Ivo Bartolović (1959.).

POTPORA LISTU "BOBOVAC" Dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, Blaženka Dodik, Vareš – 20 KM, I. B., Njemačka – 23 KM.

Hvala lijepa!

Na naslovnici – Ledom okovani padinski vodotok, u području Pajtova Hana (foto: M. Marijanović)

BROJ 315

OŽUJAK 2021.

COVID BILTEN

Stanje alarmantno! Dr. Sanja Savičić

oš u vrijeme štampanja i izlaska prethodnog broja lista "Bobovac" došlo je do pogoršanja epidemiološke situacije u Varešu, sa povećanim brojem oboljelih među svim starosnim skupinama, u gradskoj i u ruralnim sredinama, bez nekog pravila, a posebno je karakteristično brzo širenje zaraze i teža klinička slika, tako da možemo pretpostaviti da se radi o nekim drugim sojevima korona virusa, prvenstveno o britanskom soju, kojeg karakteriše sve navedeno. Međutim, s obzirom na stanje u državi, nemamo dokaz da se radi o britanskom soju, već se sve svodi samo na pretpostavke. Cifre već postaju vrtoglave i nadam se da će naši sugrađani konačno shvatiti ozbiljnost cjelokupne situacije na području naše opštine, ali i cijelog kantona, jer slična situacija je i u drugim opštinama, a uz našu posebno se izdvajaju Breza, Visoko, Kakanj i Zenica. Trenutno je u Varešu 78 aktivnih slučajeva zaraze (radi poređenja, duplo više nego na području opštine Breza!), u izolaciji se nalazi 148 osoba (uključujući i pozitivne slučajeve), a pod zdravstvenim nadzorom je daleko veći broj naših sugrađana. Na bolničkom liječenju sa teškom kliničkom slikom je trenutno 14 osoba! Od kraja februara do današnjeg dana (10.03.2021.) umrlo je 12 naših sugrađana i svi su bili na respiratorima u teškom stanju! U januaru nije bilo umrlih, dok je u prethodnoj godini ukupan broj umrlih od posljedica Covida-19 bio 13, što je od početka pandemije ukupno 25. To je jako visoka smrtnost na području naše opštine, a s obzirom na starosnu strukturu populacije ta brojka će, nažalost, zasigurno rasti. Preko 200 oboljelih je od početka pandemije, a samo od početka godine broj oboljelih je preko 100, što znači znatno veći broj oboljelih za prethodna 2,5 mjeOŽUJAK 2021.

seca, više nego za 10 mjeseci prethodne godine! Sve ovo nas upozorava na ozbiljnost situacije, međutim niko od nadležnih ne reaguje sa dodatnim i restriktivnijim mjerama, niti sa nivoa Opštine Vareš niti na kantonalnom nivou, a kamoli na nivou Federacije ili države. Naš zdravstveni kadar, ljekari i medicinski tehničari, su već prilično iscrpljeni jer pored redovnog rada u ambulantama porodične medicine na službi su i u covid ambulanti, što predstavlja dodatno opterećenje. Povrh svega, pacijenti nemaju razumijevanja i nezadovoljni su trenutnom situacijom i otežanim pružanjem zdravstvenih usluga, ali iz ličnog iskustva mogu reći, s obzirom da sam trenutno na specijalizaciji u Kantonalnoj bolnici Zenica i u Domu zdravlja Zenica, da naše osoblje pruža vrhunske usluge svim našim pacijentima i da se nigdje ne može vidjeti ovolika posvećenost svakog ljekara u radu sa covid pozitivnim pacijentima. Posvećenost naših medicinskih sestara i tehničara je tolika da u jednom danu znaju dati po 30-40 infuzija, što ne možete vidjeti niti u jednoj drugoj covid ambulanti. Pacijenti dobijaju maksimalnu uslugu, čak i više nego što jedan Dom zdravlja treba pružiti jer, zbog nedostatka mjesta u KB Zenica, liječimo pacijente sa srednje teškom i težom kliničkom slikom terapijom koja se daje i u bolničkim uslovima, i dosad nismo imali niti jedan smrtni slučaj u našem Domu zdravlja, nego su svi umrli pacijenti preminuli u bolnici, a uglavnom su sve osobe bile sa dodatnim komorbiditetima koje se nisu na vrijeme javile u Dom zdravlja i nije im blagovremeno uključena odgovarajuća terapija. Dom zdravlja Vareš je u prethodnim danima kupio iz vlastitih sredstava novi aparat za brzo antigensko testiranje i ponovo obezbijedio dovoljan broj brzih antigenskih testova, jer od Kantona i nadležnih vlasti više ne dobijamo testove niti BROJ 315

za PCR niti za antigensko testiranje! Isti aparat ima i mogućnost serološkog testiranja, koje će biti na komercijalnoj osnovi, pa će naši sugrađani moći obaviti serološko testiranje bez potrebe za odlaskom u druge privatne ustanove, što je sad jedna velika prednost za sve naše pacijente. Usluge PCR testiranja i brzog antigenskog testiranja će i dalje biti besplatne, kao i terapija koja se uključuje pacijentima u covid ambulanti, osim pojedinih antibiotika koji se ne nalaze na esencijalnoj listi i koje će pacijenti eventualno morati kupiti. Da pojasnimo i to: antigenskim testiranjem utvrđujemo prisustvo virusa i ono se vrši nakon 5-7 dana od pojave bolesti, tj. pojave simptoma. A serološko testiranje se vrši komercijalno, košta 39 KM, i služi za utvrđivanje prisutnih antitijela u krvi, koja su znak prebolovane infekcije i pokazuju da li imamo stečeni imunitet na Covid-19 ili ne. Također bih napomenula da će s današnjim danom (10.03.) našoj ustanovi biti dostavljene vakcine AstraZeneca, a od 740 doza (koliko je dobio ZDK) opština Vareš bi trebala dobiti 10-20 doza vakcina, za zdravstvene radnike i hronične bolesnike. Od ostalih vakcina, koje su trebale biti isporučene BiH putem međunarodnog Covax sistema još polovinom februara, i dalje nema ništa, što možete pratiti na svim medijima, a i kantonalna i federalna vlada još uvijek ne obezbjeđuju vakcine za stanovništvo, tako da ukoliko se građani ne budu pridržavali mjera zaštite i održavanja distance, izbjegavanja okupljanja, bojim se da će posljedice biti jako loše. S obzirom na to da je veliki broj našeg osoblja koje radi direktno s pozitivnim pacijentima bilo zaraženo i prebolovalo Covid, i da zbog stečenog imuniteta mogu sačekati sa vakcinacijom otprilike 6-8 mjeseci, postoji mogućnost da će dio vakcina biti ustupljen našim sugrađanima. Nažalost, radi se o veoma malom broju vakcina, ali ostaje nam nadati se da će u narednih 3-4 mjeseca ipak biti obezbijeđen veći broj i da će se početi sa masovnom vakcinacijom stanovništva. Pozivam i ovoga puta i apelujem još više na sve sugrađane da se pridržavaju higijensko-epidemioloških mjera, da nose maske i rukavice i na zatvorenom i na otvorenom, da izbjegavaju okupljanja čak i u kućnim uslovima, da mlađe osobe i školarci (kao najčešći asimptomatski prenosioci) izbjegavaju druženja po kafićima i sličnim objektima, isto tako i druženja u kućnim uslovima, jer to može biti pogubno za naše roditelje i ostale, još starije ukućane koji su rizična grupa. Sačuvajmo zdravlje drugih nama bližnjih, ukoliko već ne mislimo dovoljno na svoje zdravlje!

VIJESTI

Sjednica Općinskog vijeća

ana 25. veljače 2021. održana je 1. svečana sjednica Općinskog vijeća Vareš, u povodu 1. ožujka – Dana neovisnosti BiH, a u nastavku i 2. radna sjednica, s obimnim dnevnim redom od 18 točaka. Potrajala je bezmalo sedam sati. Počelo se od vijećničkih pitanja, koja se i ne navode u dnevnom redu, ali uzmu dio vremena i potežu se tada zanimljive teme iz svakodnevnog života i funkcioniranja grada i općine, ponekad važnije od nekih tema i formalnih dokumenata delegiranih za raspravu od predlagača, tj. općinskih službi. A kad se krenulo po dnevnom redu, on je otvoren tematikom za koju se zanima ukupna lokalna javnost: pretresala se, naime, Informacija o radu policijske stanice Vareš za 2020. godinu. Policijska statistika ukazuje da Vareš i dalje ima status općine s vrlo niskom stopom kriminaliteta, pa su se u tom smislu nizale pohvale 'situaciji'. Zasluge za nju dijele policijski djelatnici, koliko i svojevrsna nezainteresiranost lokalnih prijestupnika za neka teža nedjela. Prijestupi se uglavnom svode na kršenja prometnih propisa, pa se u tom smislu predlagalo dvije solucije: po-

stavljanje nadzornih kamera na strateškim mjestima u gradu kako bi policija imala video dokaze na temelju kojih će moći nepobitno utvrditi odgovornost za obijesne vožnje (jer takvi prijestupnici uspješno izbjegavaju najavljene radarske kontrole, kao što sa sigurnošću znaju kada nema policijske patrole uz glavnu prometnicu pa izvode svoj pir), a druga bi varijanta bila postaviti usporivače na ključnim mjestima, tzv. ležeće policajce. Budući da je riječ o regionalnoj prometnici kroz glavnu ulicu, nadležnost za postavljanje takvih prepreka spada na Kanton, pa se treba tamo obratiti za odobrenje, što su iz Policijske stanice u Varešu već pokušavali s nekoliko dopisa, ali dosad nijednom nisu dobili odgovor. Sada bi zaključak Općinskog vijeća trebao prisnažiti taj zahtjev. Postavljanje kamera pitanje je koje Općina može sama riješiti, ali dakako uz vlastita ulaganja u tehničku opremu i njeno instaliranje. Novi saziv Općinskog vijeća nastoji ostaviti dojam da će nešto od navedenog dotjerati do realizacije, no već godinama postoji problem i u tzv. mirujućem prometu odnosno po pitanju reguliranja pro-

Posljedice vožnje neprilagođenom brzinom u glavnoj ulici (listopad 2020.)

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 4

BROJ 315

stora za parkiranje vozila. Nijedan saziv dosad nije to sveobuhvatno riješio, pa će se i ovaj već na tom pitanju testirati. Zapovjednik PS Vareš Edin Karamustafić u svom je odgovaranju na vijećnička potpitanja ukazao na činjenicu da su policijski službenici tijekom prošle godine bili u velikoj mjeri "razvlačeni" uzduž i poprijeko vareške općine kako bi se, sukladno epidemiološkim mjerama, nadziralo (samo)izolaciju osoba inficiranih korona virusom, a takvih je slučajeva bilo 3.570. Ta je neplanska aktivnost dodatno bila otežana činjenicom da vareška policijska stanica i dalje funkcionira sa 70 posto popunjenosti uniformiranog kadra. Sve su to stoga i mogli iskoristiti oni čiji je glavni hobi jurcanje po gradu i zaista već postaje zamorno neuspješno bavljenje i policije i Vijeća nekolicinom neodgojenih sinova, pored mnoštva mnogo značajnijih pitanja. Uzeti za uzor susjednu Brezu, gdje je to odavno riješeno i gdje takvi ponizno voze (inače bi uništili podvozje), i tu bi bio kraj ove priče. Zatim je na red došla Informacija o opskrbi električnom energijom na području općine s mjerama na poboljšanju iste. Još jedna tema od šireg zanimanja. Pozivu Općinskog vijeća ovoga puta odazvao se predstavnik Elektrodistribucije i vijećnici su to iskoristili da ga suoče s pitanjima kao što je polaganje električnih vodova u zemlju u područjima gdje trasa prolazi kroz visoke šume i kao što je odnos prema potrošačima u smislu naknade štete izazvane višednevnim prekidima u opskrbi strujom. U odgovorima što ih je pružao predstavnik distributera moglo se čuti da su podzemni elektrovodovi skuplji za ulaganje, iako je njihovo održavanje lakše i jeftinije, te da "postoji plan da se ide u tom pravcu", a za štete izazvane na tehničkim aparatima uslijed naglih nestanaka struje ili za gubitke u domaćinstvu kada se nakon par dana bez struje pokvare zalihe hrane postoji mogućnost podnošenja odštetnog zahtjeva u roku od sedam dana od nastanka štete. Pa izađe komisija koju šalje distributer, prvo procijeni starost uređaja, zatim traži garantni list itd., sve kao i obično kada se velike i monopolističke kompanije štite. Na koncu se ispostavi da to s propalom hranom u zamrzivačima treba pripisati nepogodi, a vezano za aparate podsjetio je da se distributer (to su oni negdje na vrhu) prema ugovoru s potrošačem unaprijed ogradio

POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA! OŽUJAK 2021.

od šteta izazvanih nepredviđenim prekidima u opskrbi, koji su izazvani vanjskim utjecajima (nepogodama). Jedna je vijećnica na to imala repliku kazavši da se snijeg visine 20-30 cm usred zime u planinskom području ne može smatrati elementarnom nepogodom. Zatim je još netko od vijećnika napomenuo da je ovo ipak 21. stoljeće i da je seosko domaćinstvo u potpunom kolapsu, kada ostane bez struje tijekom par dana, jer tada dolazi i do gubitka internetske veze, a djeca recimo imaju online nastavu. Na koncu je predsjedavajuća Općinskog vijeća Mahira Brkić iznijela osobni savjet potrošačima da im je bolje okrenuti se Zakonu o obligacijskim odnosima, u pokušaju da od Elektrodistribucije naplate štetu, jer tada imaju kakvu-takvu šansu. U pismenoj informaciji Elektrodistribucije navedeno je kako su "trenutno u fazi pripremne aktivnosti na izradi elaborata prelaska na 20kV naponski nivo kompletnog područja općine Vareš" (koja je razlika u odnosu na sadašnji 10kV to mogu znati jedino ljudi iz struke) te da su u tu svrhu, u razdoblju 2021.-23., planirana ulaganja u iznosu od 800 tisuća KM. Uslijedile su točke vezane za Nacrt Proračuna općine Vareš za 2021. godinu i tada se dogodilo ono što se negdje i naziralo; ljuti oporbeni istupi vijećnika SDA čija je kandidatkinja za načelničku poziciju izgubila na izborima u listopadu prošle godine. Nova je vladajuća većina ipak imala dovoljno ruku za izglasavanje, a predsjedavajuća nije propustila podsjetiti klub SDA da su znali usvajati i daleko lošije nacrte proračuna u prošlosti. Općinski načelnik Zdravko Marošević oponentima je poručio da od svoje politike socijalne osjetljivosti prema građanstvu neće odstupati jer smatra da je na temelju toga i dobio podršku građana za novi mandat. Također je podsjetio da je u prošlom mandatu morao uložio ogroman načelnički trud kako bi Općina Vareš povratila povjerenje kod dobavljača, stranih ulagača i viših instanci vlasti, podcrtavajući da proračun ne može biti razvojni sve dok se bavi čišćenjem dugova iz prošlosti i dok pri tome nastaju novi zaostaci u plaćanju zbog pada prihoda u protekloj (pandemijskoj) godini.

Područje iznad jezera "Smreka" za koje je odobreno geološko istraživanje Posebno je zanimljivo i prilično žučno bilo kad se na raspravi našlo davanje suglasnosti za dodjelu koncesije za istraživanje ruda obojenih metala na lokalitetu "Šaški do". To je (još jedan) novi moment u ekspanziji zanimanja svjetskih kompanija za vareško rudogorje, a sa zahtjevom za koncesiju pojavila se sada i treća kompanija – "Sandfire Resources", sa sjedištem u australskom gradu Perthu i koja već ima registriranu filijalu u Sarajevu ("Triassic Resources"). Slijedom procedure predstavnici potencijalnog investitora obratili su se zahtjevom za dodjelu koncesije nadležnom ministarstvu u ZDK-u i prvi je naredni korak bio prosljeđivanje zahtjeva Općinskom vijeću Vareš, koje treba izdati suglasnost, ali koje se našlo pomalo zatečeno: otkud sad i Šaški do, koji obojeni metali ondje i na temelju kojih naznaka uopće? Dvojica predstavnika investitora pred vijećnicima su održali prezentaciju, popraćenu slajdovima, ali onda su počele frcati iskre za govornicom jer su se vijećnici polarizirali i pritom se javio prijedlog za odgodu izglasavanja suglasnosti, tražilo se više informacija. Nakon što su se vijećnici 'ispucali' jedni na druge – a u čemu je i općinski načelnik nastupio sa svojim stajalištem da treba, kao i prethodnim kompanijama, odobriti istraživanje i kompletirati sliku čega sve još u

vareškom podzemlju ima – jedan je od izlagača dodatno pojasnio ključne stvari. Od kojih izdvajamo: zanimanje za lokalitet pojavilo se na temelju satelitskih snimaka (pa donekle i povijesnih geoloških karata), a neistraženi minerali mogli bi biti sastavni dio rudnoga tijela u neposrednoj blizini koje je već eksploatirano (misli se na "Smreku"), dok je definicija 'obojeni metali' široko postavljena jer se ne zna čega sve tu može biti, pa da bi se izbjeglo naknadne administrativne procedure (a pod obojene metale može se poslije podvesti sve). Naglašeno je da kompanija ima međunarodnu nagradu za ekološku izvrsnost, da će se rukovoditi svim važećim zakonima naše zemlje i nadasve svjetskim standardima, da bi istraživanje provodila tijekom tri godine (prve godine površinsko, zatim invazivno), da će u njega biti uloženo 15 milijuna KM i na njemu zaposleno 28 radnika, pri čemu bi se preferiralo lokalno stanovništvo. Riječ je o (u odnosu na prethodne koncesije) bitno manjem području od 128 hektara, a obuhvaća lokaciju Papale i sliv vodotoka Raškovica. Radi se o padinskom, pretežito šumskom i poljoprivrednom zemljištu, od čega je 5,5 hektara u privatnom vlasništvu. Na kraju su se predstavnici investitora zahvalili vijećnicima i sa sjednice pošli s izglasanom suglasnošću (bilo je 12 glasova ZA).

Informiranje o projektima Predstavnici Agencije za promidžbu stranih investicija u BiH (FIPA) Dika Mustafić i Stipo Djak 25. veljače 2021. godine posjetili su općinu Vareš. Primio ih je općinski načelnik Zdravko Marošević te upoznao s trenutnim investicijama, uz napomene o utjecajima pandemije na lokalno gospodarstvo i ekonomiju. U tom kontekstu referirao je o geološkim istraživanjima "Eastern Mininga" i o projektu adrenalin parka arapskih investitora, a bilo je govora i o nerealiziranim planovima iz prethodnih godina kao što su projekti Zelene pijace, Centra za zdravo starenje i odmarališta "Doli". Razmatrane su mogućnosti za realizaciju istih i predstavnici FIPA-e su dobili potrebne informacije budući da je u njihovu opisu djelatnosti uvezivanje javnog i privatnog sektora s potencijalnim ulagačima, kao i poboljšanje zakonskih okvira za inozemna ulaganja. OŽUJAK 2021.

BROJ 315

DVA MJESECA NAKON POTRESA

Središte Petrinje

Svjedočanstva s Banovine Piše Mladenko Marijanović

razornom potresu, magnitude 6,4 po Merkalijevoj ljestvici, koji je 29. prosinca 2020. godine u 12:19 sati pogodio Sisačko-moslavačku županiju u Hrvatskoj, s epicentrom jugozapadno od grada Petrinje, poginulo je sedam ljudi i nastale su ogromne materijalne štete. Osjetio se i u regiji, pa neki (u višekatnicama) kažu da se tog trenutka blago zatreslo i u Varešu. Na području spomenute županije i pokrajine koju se naziva čas Banovinom čas Banijom (no, smatra se da su oba naziva ispravna) nakon egzodusa u ratu 1990-ih i snalaženja po izbjeglištvu novi su život potražili i neki od Varešana, kao uostalom svuda po svijetu. Poslije potresa raspitivao se svoj za svoga i što je najvažnije nitko nije fizički nastradao, ali ostale su materijalne i emocionalne posljedice. Dvije zajednice, s jakim naglaskom na zavičajno zajedništvo – a to su Borovica i Mir, neovisno o tome gdje su se njihovi ljudi po planeti rasuli, pokrenule su akcije konkretne pomoći svojim nekadašnjim sumještanima. I obje su bile uspješne i

hvalevrijedne. A kad su se Mirjani, čiji je 'centar' prikupljanja novčanih sredstava bio u Varešu, zaputili svojima na ugroženom području da tu pomoć podijele, poziv je upućen i listu "Bobovac". Naravno da smo prihvatili obići to područje i iz prve ruke zabilježiti stvarno stanje na terenu, makar i dva mjeseca nakon potresa. Pokazat će se da je to sada još radosnije dočekano jer malo-pomalo stradalo je područje prestalo biti zanimljivo medijima i pogođeno stanovništvo vraća se životu u kome je prepušteno samo sebi. Glavni je pokretač i koordinator mirskih akcija (kao i u mnogim ranijim prilikama: ljetni susreti, obnova doma, izdavanje biltena itd.) bio Mladen Radoš, s adresom u Švedskoj. A u samom finišu, tj. podjeli sredstava, zacrtano je da sudjeluju: Alojzije Radoš, koji je u Neumu, Zoran Radoš koji iz Čapljine svakog drugog vikenda dolazi na Mir i Ivo Dusper, jedini domicilni član tima. Alojz je morao odustati od puta, a priključuje se moja malenkost. Potrebno je za uvod istaknuti još dvije stvari: mirske obitelji na pogođenom području i njihove objekte BROJ 315

prethodno su obišli Mijo i Danijel Miočević, budući da imaju građevinskih referenci, te su sagledali situaciju kod svih (pa je na temelju toga netko dobio manju ili veću novčanu donaciju). I drugo, akciji se priključio i jedan dio uglednih prijatelja Mira. Na nama putnicima je bilo da stavimo točku na 'i'. U planu je bio dvodnevni boravak na području Petrinje i Gline, ali značajno se pita i korona virus pa je plan morao biti reduciran poradi restriktivnih mjera: zbog prelaska granice i boravka na području Hrvatske kao zemlje članice EU-a i zbog policijskog sata koji je na snazi u našoj zemlji. Kad se to sve stavilo u jedan okvir preostalo je poći, što bi se reklo – na obdan, s vrlo zbijenim rasporedom obilaska obitelji. Dan 'D' bio je 27. veljače i uspjelo je, ali na povratku u Vareš zatekosmo se 15-ak minuta u vremenu zabrane kretanja, što je nam policijska patrola ipak tolerirala. A na Banovini ostade žal kod onih koje se obišlo zbog prekratkih susreta, kao što ostade i nemogućnost da se obiđe i zabilježi nešto više, da se posjeti i barem pozdravi još nekoga od vareških poznanika ili rodbine na sisačkom području. Jednostavno se nije moglo ostati ni minutu duže i stoga isprika svima drugima koji su možda bili tako blizu naše rute... OŽUJAK 2021.

U Petrinji I stižemo u Petrinju po planu, navigacija nas vodi do prve adrese i do kuće mlade obitelji pred kojom se upravo vrši istovar građevinskog materijala. Odmah saznajemo: nije riječ ni o kakvoj donaciji nego naručuje, plaća i sanira sam vlasnik. Domaćini Mario i Kristina Miočević u prvi plan stavljaju doček i doručak pa će se o potankostima kasnije, ali mi već u startu nemamo vremena 'za kasnije'. Imaju dva sinčića, Iliju i Martina, htjela bi djeca vani, no ne pušta ih se više bez nadzora. U trenutku najjačeg potresa nisu bili svi na okupu, pa je pretrpljeni strah jednih za druge bio još veći jer se nije moglo uspostaviti nikakvu vezu, ceste postale zasute ciglama i koječime, sirene zaječale na sve strane, pomiješane s kricima ljudi u panici i strahu. Već na tom prvom primjeru sklapamo opću sliku o snazi potresa i kaosu neposredno nakon njega. Pokućstvo rastureno, rasuli se dimnjaci, urušen dio krova, pukotine na fasadi. Najvažnije je toga časa bilo konstatirati da nije nitko stradao, ali mora se nastavila. Nizali su se slabiji potresi svako malo, dodatno se osipalo. I vremenske prilike se promijenile nagore, zahladnilo, okišalo se a svaki krov oštećen, noći se moralo provoditi u automobilima. Tako se vani uz vatre na ulicama ušlo u novu godinu... Tu je, u prizemlju kuće, i Mariova majka Ljuba; suprug joj preminuo prije nekoliko mjeseci, pa pored te tuge i ova nevolja. Ulaze i k njoj Zoran i Ivo, da pruže malo utjehe, dok ja kompletiram podatke o institucionalnoj pomoći: od koga je i kolika je. Grad Petrinja, kažu Mario i Kristina, dobio je 40 milijuna kuna državne pomoći za sanaciju, a pojedina obitelj (koja na kući ima zelenu naljepnicu dodijeljenu od statičara – što znači da je objekt oštećen, ali upotrebljiv – kao što je imaju oni) može se nadati odšteti u maksimalnom iznosu od 40 tisuća kuna. To u perspektivi jer će vlasti prikupljati odštetne zahtjeve do 2025. godine i tek onda odlučivati o njima. Građanima je dano da se 'zabave' popunjavanjem elektronskih obrazaca, međutim objekti ne mogu čekati pa vlasnici ulažu i spašavaju koliko mogu. Sve su spremni obnavljati sami (zapravo i obnavljaju od prvog dana), još samo kad bi se vlasti sjetile osigurati im građevinski materijal. To bi, smatraju, bila najefikasnija pomoć. S druge strane, Centar za socijalnu pomoć podijelio je linearnu novčanu pomoć – 3.500 kuna po obitelji, a Crveni križ je također vršio (i još vrši) isplate u iznosu od 1.900 kuna po obitelji odnosno 900 kuna za one koji žive sami – to su sredstva koja su s raznih strana svijeta uplaćena na donatorske račune za OŽUJAK 2021.

U sanaciju vlastitim sredstvima (kod Marija i Kristine Miočević) stradalo područje. Kad se tome pridoda pakete namirnica i garderobe onih prvih dana, kao i dragovoljce iz cijele Hrvatske koji su pomagali u čišćenju i riskantnoj sanaciji krovova i dimnjaka, priča o pomoći tu završava. Gradske vlasti u Petrinji, nakon što je zdanje gradskog poglavarstva potonulo u ruševinama, umjesto uredskih prostorija 'funkcioniraju' u kontejnerima, ali nisu elektronski uvezane u državni sustav pa se na toj adresi do dana današnjeg slabo išta može riješiti. Na kraju dolazi podatak da su mnogi stanovnici Petrinje, koji su imali bilo kakvu alternativu, ispisali djecu iz škole i odselili u druge krajeve zemlje, pritisnuti ogromnim štetama i doživljenim traumama te razočarani tromošću vlasti. Mnogo je starogradnje i neki objekti su sada opasnost za

U dvorištu Ane i Željka Kneževića BROJ 315

prve susjede, a sličan je slučaj kod Marija i Kristine uz čiju se kuću veže tuđi objekt i koji se održao samo zato što se mogao na njihovu nasloniti. Ističu da svaki novi jači potres, iako je sada drmusanje prorijedilo, nanosi dodatne i sve pogubnije štete na objektima koje se ostavilo za sobom. Cijelo je područje, može se zaključno kazati, napola u ruševinama, dok se za ostalu polovicu ljudi samostalno zauzimaju. Ista će se slika potvrditi i kod sljedeće mlade obitelji. Kod Ane (rođ. Miočević) i Željka Kneževića. Oboje su se u trenutku potresa zadesili vani, a maloljetni sinovi Ivan i Marko u kući, te su pokušali svim silama ući do njih, ali nije bilo moguće pogoditi ulaz na kućna vrata. Tako opisuju svoj doživljaj ljuljanja tla pod nogama. U kući im, razumije se, napravilo rusvaj; dječacima – srećom ništa. Posebno je stradalo kupatilo i kanalizacijski odvodi, par dana nakon potresa sve se odozdo vratilo unutra i poplavilo. Štete su na krovu i dimnjaku. Pomoćni objekt im sada predstavlja sve veću prijetnju i mora ga se uklanjati čim prije. Ali što pomoćni, nego i golema susjedna kuća (neupotrebljiva) budi strepnju jer je pomalo nagnuta prema njihovu dvorištu. Prednji dio dvorišta stijesnio dobiveni kontejner, a ulica ispred prekopana i prašnjava, postavljen novi hidrant. Svuda okolo građevnog materijala, što otpadnog, što novog za popravke. Noću je dio materijala s obližnjeg lagera znao biti pokraden, a bilo je i zloupotrebe humanitarne pomoći. Nevolje tako izbace na površinu i ono nisko u ljudima. Ali ova obitelj, kao i prethodna, drži se hrabro i čini što može sama za sebe. Ana i Mario brat su i sestra, djeca već spomenute Ljube, i bar se utoliko mogu osloniti jedni na druge. Sljedeća je naša postaja kod Ivane Miočević i njenog muža Josipa Delića. Tu su i njihova djeca – Luka i Mia. Oni su manje zbijeni među drugim kućama i dobro je u ovoj situaciji imati prostora ispred. Kuća se dobro održala, bez značajnije štete, ako se izuzme razoren dimnjak i dio krova, peć koja je dospjela nasred prostorije i ispreturano pokućstvo. Ivanin muž, a u snazi je, u nastojanju da se kreće tijekom potresa padao je kao i elementi po kući. Nikome ništa, to je najvažnije – ističu. Ulagali su kuću i prije potresa, došli do uređivanja fasade, ali potres je sada nametnuo druge prioritete. Kod sljedećih, Željka Miočevića i njegove supruge Vesne, s kojima živi i sin Josip, štete je bilo u objektu; pao televizor, popadalo sve s polica, iz hladnjaka. Inače je kod svih odreda televizor završavao na podu, neki su bili i upaljeni u trenutku potresa, ali dobro je i ta tehnika to izdržala. Željko radi u sisačkoj željezari,

DVA MJESECA NAKON POTRESA

Susret s Mijom i Željkom Božićem ondje se i zadesio u trenutku potresa. On i supruga gotovo ne žele čuti da se ide dalje, pripremili ručak, pa i prenoćište na katu. No, realnost ne dopušta, pristajemo tek uzeti malo ručka iz zahvalnosti za trud domaćice. I odmah dalje, do Željkova sina Gorana u istom naselju. On sa suprugom Ivanom i kćerkicom Lucijom ima zasebnu kuću koja je izgrađena po suvremenim standardima i nju potres praktički nije ni dotakao. Nigdje nikakve pukotine ni ičega. Ali im je u središtu Petrinje posve razrušen frizerski salon, pa su ga upravo premjestili na drugu lokaciju i nanovo otvorili. Tu se rastajemo i krećemo put Gline. Dio ulica u središtu Petrinje potpuno je zatvoren i policija nadzire da nitko ni ne pokuša tamo zaći, a posvuda su i naznake za preusmjeravanje prometa na obilaznice. U prolazu opažamo onaj svima poznati kadar iz srca grada, koji je u svjetskim medijima postao udarni prizor za dočaravanje siline potresa.

navigacijski sustav ne poznaje nikakvu Glinu, niti njene ulice, kao da je nestala s mape. GPS bespomoćan i tek će se povratiti kad ponovo budemo pred Petrinjom, tj. na odlasku. Uglavnom, prvo se susrećemo sa Željkom Božićem (i njegovim sinom Ivanom, supruga Milena je bila odsutna). Željko je jedan od četvorice braće koji žive u Glini, a tu je i njihova sestra Jelena (udana za Vilima). Dakle, svi su doselili tu i predstoji nam da ih obiđemo ponaosob. No, ispostavit će se da neke članove obitelji ipak nećemo sresti jer su svatko za svojim poslom, a naše zadržavanje traje maksimalnih 15-20 minuta po kućanstvu. Željko se zatekao u radnom odijelu, upravo stigao sa smjene, vidi se na njemu koliki je trudbenik. Negdje se izgubi u kući i vraća se s mezetom, kao da ćemo zasjesti. Priča svoj doživljaj potresa, kraj auta s otvorenim prtljažnikom. Zna samo da se našao na zemlji, da je poklopac prtljažnika lupnuo i

da se sve oko njega ljuljalo do te mjere da se pogled muti. Kuća je pretrpjela određenih šteta, a najbliža prostorija do izlaznih vrata i danas je za izvanredne situacije; tu se spava da se u najkraćem roku izleti van. Inače je i po drugim kućama još tako prostorija sa stvarima u pripravnosti. Željko nam zatim postaje vodič do bratića Ronalda i do njegove majke Marice, udovice pok. Pere, koji je bio najstariji od braće Božića. Tu je i Ronaldova supruga Danka i njihovih dvoje djece. Njihova je kuća novogradnja i sasvim je dobro podnijela potres. Ponešto razbijenog pokućstva najmanja je šteta. Raspoloženje je dobro i život ide kako ide. Malo priče za podsjećanje na rodni Mir, a zatim smo sa Željkom već pred kućom Bože Božića. No, njega ne zatičemo doma. Tu je supruga Mara, rodom iz Borovice, i sin Borislav, upravo došao s posla. Njihova je kuća također novogradnja i još jedanput se pokazuje da suvremeni građevinski standardi, ako ih se pridržava, lako izlaze na kraj i s tako žestokim potresom. Završava kratki susret i dospijevamo pred kuću Mije Božića. Njegov sin Anto još je na poslu, supruga Blaženka morala liječniku u Zagrebu, ni djeca nisu doma. Objekt je relativno nesiguran, pa je dobio i zelenu i žutu naljepnicu, a prvih dana – kao i kod drugih ljudi – bilo je spavanje vani po autima. U međuvremenu je pred kuću stigao kontejner, pa poslana i kamp-prikolica od nekih poznanika iz Pule. I u ovoj kući domaćin navaljuje da časti, što pićem što mezetom, i premda je u godinama još se upinje da prkosi svakoj nedaći. No, već je vrijeme i s njime se rastati, kao i sa Željkom, a pošto saznajemo da četvrti brat Eugen, inače samac i podstanar, nije doma, kao što nije ni Blaženko Miočević (Vilimov brat koji vikendom odlazi kod obitelji u Drvar), nama pred-

U Glini Do Gline je nekih pola sata vožnje brežuljkastim ruralnim područjem. Usput viđamo vrtače koje i dalje nastaju, npr. usred svježe uzorane njive. Nižu se prizori posve neupotrebljivih kuća i pomoćnih objekata, crkve koja je ostala bez zvonika i dijela pročelja... Tu vidimo i putokaz za selo Strašnik, gdje je bio epicentar potresa, i postaje jasnije zašto je sve tako razoreno. I sama cesta je na nekim mjestima poprečno izlomljena, ali dio ljudi koristi lijepo vrijeme da uklanja šut od objekata i pokušava se nositi sa životom. Na ulazu u Glinu dočekuje nas Vilim Miočević da s njime utvrdimo redoslijed obilaska. Osim toga, morali smo nekoga pozvati jer se nakon Petrinje desilo da

Vilim Miočević (unutar još neupotrebljive sobe) BROJ 315

OŽUJAK 2021.

stoji posljednja postaja kod Vilima i njegova sina Dražena te nevjeste Svjetlane. Supruga Jelena u Zagrebu je zbog liječenja, ali zato je nevjesta pripravila raznovrstan ručak, kao u najboljim restoranima. Prvo ipak sagledavamo štetu. Kuća dvokatnica, a ogroman dimnjak u komadu pao u dvorište. Drugi dimnjak pao kroz krov unutar kuće, pored prostorije na katu u kojoj se Dražen zadesio u trenutku potresa. Srećom da je između katova betonska ploča, govori Vilim, jer je to vjerojatno i održalo kuću 'na okupu'. U prizemlju otpao sa zida kotao za centralno grijanje. Otkinulo se i otpalo dosta materijala pod jednom strehom, u prostorijama popucala žbuka na zidovima. Sve ih je, osim jednoga, u najkraćem roku Vilim sanirao i nova je žbuka izdržala naknadne potrese. Tako je kad se radi vrijedno i propisno. Samo je u jednoj prostoriji ostalo nesređeno i kao naručeno da posluži za fotografiranje. Na odlasku, pokraj ceste na livadi oveća tabla sa srcem u gornjem kutu na kojoj piše 'Vrati se', to iz pravca Gline, a na poleđini (odnosno kad se dolazi u Glinu) isto srce samo druga poruka: 'Ostani'. Budi pomiješana osjećanja. Pogotovu kad se svemu što smo i sami zapazili pridoda riječi dogradonačelnice Gline Branke

Bakšić Mitić o tome da je na djelu raspad organiziranog života i da stradali od državnih milijuna još uvijek nisu dobili ni kunu... P.S. Za zaključak, dvije stvari u jednoj rečenici: nitko od onih koje smo obišli nije klonuo duhom, a i ruku su vrijednih. Ujedno svima želimo zahvaliti na gostoprimstvu i iskazanoj želji za druženjem, a s nekima se ni ne susretosmo. Zoran je na obostrano zadovoljstvo odradio svoj dio oko uručenja donacija, ali čini se da je svima od većeg značaja bila pažnja i sam susret. Pa do nekog sljedećeg, za koji se

Iskrena hvala, dragi prijatelji! Dana 27. veljače 2021. posjetili su nas (i sve mirske obitelji na Baniji) Ivo Dusper i Zoran Radoš s Mira te Mladenko Marijanović iz Vareša (glavni urednik mjesečnika "Bobovac"). Povod njihovom dolasku bio je uručenje prikupljene novčane pomoći svim obiteljima na području Banije, pogođene potresom koncem 2020. Budući da nismo u mogućnosti svima osobno zahvaliti, to činimo ovim putem: svima iskrena hvala, kako onima koji su pokrenuli, vodili te na kraju realizirali ovu akciju, tako i onima koji su nam svojim dragovoljnim prilogom pomogli u otklanjanju posljedica potresa. I vjerujte da nas je više od novca obradovalo saznanje da nismo sami i da ima mnogo onih koji nam daju snagu nositi se sa svim nevoljama koje su nas zadesile. Hvala u ime svih iz Gline i Petrinje! Mario i Kristina Miočević

ragi naši Borovičani i prijatelji Borovice, dragi čitatelji Lista "Bobovac", želimo vas sve pozdraviti u nadi da ste dobro i da vas je ova pandemija, koja traje evo već godinu dana, ipak zaobišla i poštedjela. Nažalost, svjedoci smo da su pored toga Hrvati Petrinje i njene okolice u vrijeme između božićnih i novogodišnjih blagdana pogođeni katastrofalnim potresom koji je odnio ljudske živote i prouzročio veliku materijalnu štetu. Na tom području živi 17 obitelji koje su, nakon progonstva iz Borovice za vrijeme zadnjeg rata, našle utočište i podizale svoj novi dom u Sisačko-moslavačkoj županiji. Zavičajna Zajednica Borovičana je uvijek do sada u okviru svojih mogućnosti pomagala Borovičanima u nevolji, neovisno o tome jesu li oni članovi ZZB-a ili nisu. Zato smo i ovoga puta, unatoč kriznoj situaciji kod svih i na svim stranama svijeta, pokrenuli akciju da pomognemo našim Borovičanima u tome potresom razorenom dijelu Hrvatske. Pored grupe dobrih ljudi koju je odmah nakon potresa poslala tvrtka "G&A Nikolić" iz Austrije, vlasnika Stanka Nikolića, da pomognu oko sanacije porušenih dimnjaka i oštećenih krovova, javili su se i priskočili u pomoć brojni drugi Borovičani, sukladno svojim mogućnostima. OŽUJAK 2021.

svi nadaju da će biti u boljim i sretnijim okolnostima. A i da ono ključno bude zabilježeno: ukupno je prikupljeno 41.745 kuna (ili 10.814 KM). Pomoć je podijeljena svim domaćinstvima u kojima žive Mirjani (tj. obiteljima kojih je na Baniji 17) u rasponu od 2 do 7,5% ukupno prikupljenih sredstava (u zavisnosti od stupnja oštećenja na stambenim, pomoćnim i poslovnim objektima, kao i o socijalnom stanju svake obitelji). Dakle, to su bili kriteriji na temelju kojih je izvršena podjela prikupljene pomoći.

Snimljeno kod Željka Gluvića u Petrinji

Pomoć za Borovičane pogođene potresom Jedna grupa iz odbora ZZB-a se isto tako odmah uputila da sagleda stanje i obiđe sve Borovičane koji žive na tom području. Mi Borovičani smo poznati da zajedno sa svojim prijateljima imamo veliko srce i da smo uvijek bili jedni za druge kada je to bilo potrebno. Borovicu smo podigli iz pepela, pa smo i ovoga puta pokazali solidarnost i dobru volju. Prikupljena sredstva – u vidu jednokratne novčane pomoći od po 2.000 kuna po obitelji – ovih će dana uručiti članovi ZZB-a u novom obilasku naših Borovičana na području Petrinje, Gline, Siska i Petrovca. BROJ 315

Kao što poslovica kaže: "Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača", a kad se svi Borovičani i prijatelji Borovice udruže onda je taj komad veliki. Visina uplaćenih priloga i imena dobročinitelja bit će objavljeni među novostima u rubrici "ZZB" na našoj web stranici borovica.net. Svim našim dragim donatorima i dobročiniteljima koji su se na bilo koji način uključili u ovu akciju pomoći nastradalom području zahvaljujemo od sveg srca! Ostanite zdravi. Predsjednik ZZB-a Zorislav Nikolić

KOMPLETIRANJE SLIKE

Miriam 'u šumi čudesa'

Bobovačko zaleđe (II) Piše Željko Ivanković IV. Varate se ako mislite da se nepotrebno udaljavam od glavne priče. Samo pokazujem kako vam razni odlasci u varešku okolicu, nerijetko i oni koji, čini vam se, s nekim prethodnim nemaju nikakvu vezu, najposlije, pa makar i samo putem asocijacija, pribave dodatne kamenčiće za jednu veliku mozaičnu sliku poslije koje vam mnogo toga djeluje ili jest jasnije. A ovdje se susreću, kao što vidite, i dva posjeta bobovačkoj okolici (Guvno i Liješnica) i posjet Borovici i dva posjeta Duboštici... Za sve to vrijeme dok se uspinjete otvaraju vam se pogledi na sve strane, ali ne vidite Dragoviće. Oni vam izgledaju udaljeni od Grada, pa ih nekako podrazumijevate kao zaleđe Braniču, dođu vam kao mjesto s kojeg se motrilo na donji tok Bukovice, kao neka postaja na putu prema Radakovici i Borovici. Da, Dragovići su na zapadnom horizontu imali Kopijare, Radakovu stijenu, vodu Radakovicu i Borovicu... A mi hodimo lijevim, istočnim horizontom, gledano s Bobovca, prema perunskim prostorima, Guvnu, Liješnici, Poljanima... A i taj poljanski kraj sam već ranije obišao, zasebno, sa Željkom Šainom, jer mi je trebalo za jednu veliku prozu na kojoj radim dobro upoznati sutješki kraj, posebno one dijelove koji se tako intenzivno dodiruju s Varešom i kroz povijest su uvelike svoju sudbinu vezali za vareški kraj. Ili obratno, ako vam je draže. Kraljevo guvno, kad konačno dođete do njega, najmanje izgleda kao guvno i najmanje izgleda kraljevski, jer je dobra-

no obraslo šumom, čak čudesnim drvećem za koje su neki, vidjevši naše fotografije, rekli: "Ovo je drveće kao iz kakve bajke o čarobnoj šumi". Svjesni smo toga i sami, pa se ne propuštamo fotografirati. No, plato je baš prostran i ne može se očekivati da nekadašnje, pa još Kraljevo guvno, sliči današnjem, pogotovu ne nekom aktivnom, ako takvo što danas u ovim krajevima i postoji. Da, to je to. Veliko, prostrano. I logično postavljeno u odnosu na žitne njive, na Liješnicu. Baš prostrano. Klara malo vrti glavom, a ja ću, primijetivši to: "Pa ovdje ima mjesta za barem tri stožine za vršidbu..." Okrećem se oko sebe i odmjeravam prostor kao da sam iskusan u tom poslu... Klara me ispravlja: "Ne stožina, opeta!" "Opeta?" – nikad čuo, a i kako bi? No, već novi pojam vrtim u glavi opeta, opeta... Poslije sam provjeravao u svim rječnicima – nigdje ništa sličnoga nisam našao. Nešto samo vareško – pitam se!? A što bih ja bez Klare? Put na Liješnicu ostavili smo za drugi put i došli smo joj taj drugi put, dakako opet od Jusa, ali ovaj put drugim putom, drugim pravcem. Samir nas je nagradio lakšim, no ne i kraćim usponom. Da smo išli Ćamilovim putom, bilo bi još lakše. Možda bismo se tad uvjerili u onu Milenka S. Filipovića da je Perun dio "planine koja se obično zove Liešnicom". Nisam čuo da bi Varešani mislili kako je Perun, još sa svojom Karasovinom (1.472 n/m), "samo" dio planine Liješnice čiju nadmorsku visinu jasno istaknutu (1.248 n/m) fotografiramo. Možda i jest, ali otkad i otkud bi manji bio "šef" većemu? Moguće otad i otuda što je Perun, svakako starijeg imena, imena iz doba slavenskog BROJ 315

kulta, postupno, s jačanjem Bobovca kao političkog središta, gubio na značaju pred stočarski sve važnijim Poljicima i poljoprivredno sve važnijom Liješnicom, nakon što su mu već primat u rudarstvu uzeli njegovi obronci, napose Šaški do i Šaški potok, ostao negdje u zakutku sa svojom visinom i mrgodnošću posvećen gromu i nevremenu. I opet je, rekoh već, bio lijep dan. Sunčan kad se riješismo osoja i izađosmo na liješničku gredu. E, to je već nešto posebno. Ako se ide tom liješničkom gredom prema Perunu, odakle su došli Ćamil i Nail, na jednu stranu pogled pada na obronke Peruna, Goruško poljice i rijeku Gorušu koja otječe prema Poljanima, Papratnom i Štitarima/Šćitarima, dok se s druge strane pogdjegdje kroz gustu šumu nazire Bobovac. Čudesan je pogled ostavljen i Liješnici. Pogled na Kopijare, a u daljini na predjele Gornje Borovice, što se tiče vareških prostora, a onda daleko uokolo prema dolini Bosne, no to nam nije bilo dano vidjeti... Uz Liješnicu je, sjetih se kad vidjeh kamo se s nje sve pruža pogled, vezana i jedna predaja prema kojoj se kralj Stjepan Toma tukao s Turcima "sedam godin dana" te da je pred kraj sedme godine turska vojska stajala na Liješnici i nisu "niokle mogi zauzeti Bobovac". A onda se sultan Mehmed obukao u "prosjačke aljine" i kao uhoda ušao u grad da bi iznutra osmotrio kako grad izgleda. No, da ne prepričavam cijelu predaju koju je Milenku S. Filipoviću ispričao Jozo Radoš sa Slapnice, samo da spomenem kako je i u njoj riječ o izdaji koju je, ovaj put međutim, počinila kraljica Katarina. Naime, sultanu je dala ključeve grada, nakon što je Tomu ubio nezakoniti sin Gojak, pa krenuo u utrku za prijestolje s pravim Tominim sinom Stjepanom, a pod uvjetom da se nju i "njezin mal prinese na konjma u Dubrovnik". S Liješnice je, "đe se danas zove kamen Slavnik", na svom odlasku kraljica izgovorila one čuvene riječi o "dragoj Bosni" i tri dobra u njoj. Predaja završava tako da su u Dubrovniku kraljicu "Latini ili Kauri razdrli na konjima, što je Bosnu izdala, a nije prije njima javila". Eto, toj se osunčanoj Liješnici, otkud je Bobovac, po predaji, gledao sultan Mehmed i s koje je za Bosnom žalila kraljica, prepuštam i uživam u onome što se pogledu nudi. Raskošna vedrina Liješnice ukazala nam se osunčana prosinačkim suncem kad magla u dolini skraćuje vidike, ali kontrastno daje posebnu ljepotu i mladoj ižđikljaloj šumi. OŽUJAK 2021.

Na Liješnici i njezinim proplancima otvorenim cjelodnevnom suncu, koji jedva da podsjećaju na negdašnju žitnicu, a na visinama iznad tisuću metara, ne može a da se ne pričini bogatstvo koje u ljetnom periodu oplemenjuje klasove žita. Ove se asocijacije osobito nameću nakon dva sata hoda sjenom i ne baš prijatnim hladom bukove šume, osojnom studeni u prosinačkom danu. Druga asocijacija, nakon što se duši dade sunčana oduška, bit će tovari žita upravljeni prema Kraljevu guvnu i sve nevjerojatniji oluci prema bobovačkim utvrdama ili mlinicama na mijakovskim potocima. Obilno bogatstvo ovdašnjih voda, koje su Bobovac činile posebnim, probudi mi u mislima svibanjsko raskošje vode Radakovice i vegetaciju oko nje, koja ni nakon tolikih stoljeća ne djeluje nimalo manje impresivno nego je bila tada kad je svijet živio u onome što bi se danas zvalo netaknutom prirodom. Liješnica, ta nekadašnja žitnica, posebno nakon ratova iz devedesetih, obrasta u šumu, gotovo jednako intenzivno koliko se vareška okolica, uključujući i šumovitu Zvijezdu, devastira. Na Liješnici berem šipurke za čaj, a u sebi, očito osupnut maglama u dolini, onim istim od kojih smo ovamo i pobjegli, mislim grešnu misao: "Bože, koje mjesto za dobru, baš dobru vikendicu!" V. Povratak je uvijek nekako brži. Da li i stoga što čovjeka obuzmu misli o onome što je vidio, pa negdje u nutrini, sve i da neće, sliježe dojmove svakim korakom niz nimalo ugodne kose. Opet hlad šume, poslije osunčane visoravni put osojnom stranom s koje se cijeli dan mraz nije digao, pa hod niz strminu, po srebrnastom inju ubrzava i klizavo opalo bukovo lišće. Prvi put smo, u povratku, i u Kolakovićima. I premda su spojeni s Mijakovićima, precizno se zna što je što i dokle je što. Zna? Znaju domaći ljudi, mi nagađamo. Doduše, ima rezona, mislim se. Mijakovići su posve u suncu. A i oko Kolakovića je toliko potoka, vodotokova da je to u odnosu na Mijakoviće, koji su se digli malo iznad svega, u sunce, gotovo nevjerojatno. Opet sunce, raduje se nešto u meni. A i ugodan je ponovno taj osjet topline. Zapada u oči da bezmalo svaki dio Mijakovića ima neko svoje malo groblje, svaka druga bašča je i malo groblje. Obiteljsko? Čitam prezimena. Najviše je Ibrišimovića. Pamtim to po svome nekadašnjem kolegi piscu. Idemo sporije, godi sunce, a i kao da gledamo s kim bismo koju prozborili. OŽUJAK 2021.

Na najvišoj koti Liješnice Zastanemo kod neke kuće. Ljudi rade, cijepaju šindru. Zanimljivo da nas gotovo sve prepoznaju, znaju tko smo. Klara i ovi što se bolje razumiju, govore o šindri, drvu iz kojega se dobiva, njezinim dimenzijama, trajnosti, cijenama. A mene zanimaju, kad na mene dođe red, neki lokaliteti, toponimi, neke priče koje bi možda ovi ljudi znali ispričati, a ljudi poput njih to vole, pogotovu ako vide da su tu neki ljudi od pera. A ima nas, nije da nas nema. Klara, Mladenko, ja... Prepoznali su nas i jasno identificirali. Tako nam jedan od tih (živih) Ibrišimovića pokazuje njive koje nas vraćaju u doba Kraljeva guvna i Liješnice: njive Raževac, gdje je, vidi se i iz imena, kralj sijao žito. A tu su i Vina njive, gdje je kralj uzgajao vinovu lozu. Drugog, kažu, obrazloženja za to ime nema. I imena toponima to potvrđuju, a i da nije kako nam domaćin kaže, bilježim ovu predaju. Važna je, nova. Dosad nezabilježena. Rekoh li, predaji se ne gleda u zube? I ponovno gledam stranu na kojoj su Juse i kamo prstom upire Ibrišimović govoreći da je Raževac. A iza njegovih leđa su Vina njive. Za lozu mi je jasno da je u suncu, ali Raževac... Onda mi kažu da ljeti i ta strana izgleda drukčije. Da, moguće. Nije osunčana kao Liješnica okrenuta zapadu, ali možda raži i ne treba toliko koliko pšenici... A i niža je nadmorska visina nego na Liješnici. Bilježim i novu predaju, meni doboga važnu. Bio neki Mujga Čizmo, priča Ibrišimović, što je dolje ispod Ljestvače, za vrijeme Austrije (ja dodajem: prvog ilegalnog iskopavanja) našao kamen od 150 oka – a znaš li koliko oka teži, pita me on – na kojem je nešto pisalo i odnio ga u Sarajevo i zato je bio oslobođen služenja u carskoj vojsci. Ne znam za tu priču, i u sebi sam mu beskrajno zahvalan, ali mu kaBROJ 315

žem onu koju znam (Anđelić ju je zapisao) i koju sam uvrstio u svoju monografiju: Jedan je član obitelji Čizmo iz Mijakovića ispod Ljestvače pronašao sanduk pun novca i o tome obavijestio austrijske časnike, za što je kao nagradu dobio oprost od vojne službe. Sad ću svoju riznicu obogatiti i ovom predajom. Ispitujem ga i za neke lokalitete, ono što mi je također bitno, pa mi on spominje Dizdarovu stijenu iza Kraljeva guvna (što su možda ostaci Karaule koju spominje Anđelić) i najstarija sela za koja je znao i njegov parandjed (Kad priupitam jesam li dobro čuo, kaže on: "Da parandjed, tako mi zovemo pradjeda!"). Kao najstarija sela spominjao je Sinane i Oborišta. Bilježim i to. Etimološki se identificiraju. Pričao nam je Ibrišimović i još neke zgode njegova parandjeda, ali meni je ovo, s obzirom na profil ove priče, bilo više nego dovoljno. Mislim se, radujući se negdje duboko u sebi, da sam otišao čuti samo dvije nove riječi (jednu od Klarića, jednu od Ibrišimovića) i desetak novih lokaliteta (koje popisujem u svoje papire za moj multidisciplinarni vareški rječnik na kojemu radim više od dva desetljeća), isplatilo bi se, a kamoli još dopuniti poznate mi predaje novim (Ibrišimović) i osobno prehodati ovaj dio bobovačke okolice (Kraljevo guvno i Liješnicu), ono što je činilo bobovačko zaleđe, a što ranije nisam upoznao. Bilo bi nepravedno na kraju ne spomenuti Mladenkovu galeriju fotosa i oba puta, doduše kao i svaki put dosad, sjajno društvo. Ovaj put, budući da je ovo prije svega osobna priča, neka mi je dopušteno napose izdvojiti Klarinih troje unuka koji su svemu dali čudesnu dozu vedrine i radosti. (svršetak)

PROIZVODNJA ORGANSKE HRANE

"Bionatura" u pohodu na europsko tržište U Neprivaju, malom selu na lijevoj obali rijeke Stavnje i povisoko iznad Dabravina, sjedište je tvrtke "Bionatura", vlasnika i direktora Bećira Cigure. "Bionatura" se bavi proizvodnjom organske hrane – brašna, tjestenine i začinâ, a njeni su proizvodi na policama svih bolje opskrbljenih tržnih centara u BiH i na koncu je, prošle godine, uspjela napraviti korak prema inozemnom tržištu, pa će tjestenina ovog vareškog proizvođača dospjeti i u njemačke markete. Naravno, lijepo zazvuči kada kažemo vareškog proizvođača, pa još u oblasti ekološke proizvodnje o kojoj se toliko govori kao jednom od ključnih potencijala našeg kraja, ali kad se zagrebe ispod površine i sazna koliko je to malo prepoznato i podržano u bilo kom segmentu – od Općine do kooperanata – tada ostane spoznaja da je ta priča (najčešće na sjednicama Općinskog vijeća ili kad se raspituje za razne poticaje u primarnoj proizvodnji) ustvari 'mlaćenje prazne slame'. Možemo to doslovno tako nazvati, pošto je tema vezana za uzgoj i preradu žitarica. A zašto, otkrit ćemo u nastavku teksta, ali da prvo predstavimo reference i kapacitete "Bionature". M. Marijanović 110 tona sirovina godišnje Ono, dakle, o čemu toliki pričaju u kontekstu vareške budućnosti i strategije razvoja, Cigura je uvidio i tome se posvetio već prije 20-ak godina. Tvrtku za preradu žita, aromatičnog bilja, šumskog voća i gljiva, registrirao je 2003. Počinje kupovati, sušiti i prerađivati koprivu, medvjeđi luk, maslačak, šipak i različite vrste gljiva za začine i dodatke hrani. Onda je odlučio proširiti proizvodnju i tržištu ponuditi prehrambene artikle s dodanom vrijednošću, te se fokusirao na nekoliko vrsta tjestenine obogaćene ljekovitim biljem i gljivama. Zatim počinje i proizvodnju tjestenine sa žitaricama, koje su nutritivno cijenjene i (s rastom svijesti o zdravoj ishrani) postale naročito tražene. Riječ je o raži, heljdi i spelti (za ovu treću je malo tko uopće čuo – što nije toliko čudno pošto se tu vrstu drevne žitarice, koja je 'starija sestra' pšenici, doskora smatralo zaboravljenom, ali se iznova spoznalo da spada u red jako zdravih žitarica i što je još važnije u današnje vrijeme: može se uzgajati bez primjene pesticida i genetskih modifikacija). Tako je, godinu po godinu, "Bionatura" povećavala broj svojih proizvoda i sada ih

ima preko 30, uključujući 4 vrste brašna, 13 vrsta tjestenine i 10 začina. Sve je to profesionalno predstavljeno i na internetskoj stranici bionatura.ba. U planu je proširivanje asortimana s još nekim proizvodima, ali da sada ne otkrivamo od kojih sirovina: dovoljno je reći samo da su i one iz reda ljekovitih i dosad rijetko ili nikako prerađivanih. "Bionatura" godišnje obradi oko 110 tona sirovina. Ima petnaest kooperanata (od kojih samo dva s vareškog područja!) koji je opskrbljuju aromatičnim biljem, gljivama i šumskim voćem, dok različite sorte žitarica nisu dostupne u dovoljnim količinama i potrebnoj kvaliteti na lokalnom tržištu. Pomislili bismo da ima barem heljde na Crnoriječkoj visoravni, s obzirom na to koliko ondje ima tabli s natpisom 'prodajem heljdu', no nije baš tako. Jedno je baviti se time na svoju ruku i za prodaju kraj puta, a sasvim drugo biti kooperantom ozbiljnoj firmi koja želi imati trag o porijeklu sirovine i prije otkupa želi vidjeti certifikat, da ne bi poslije vlastiti certifikat dovela u pitanje. I to je već prvi primjer na kome je Cigurino nastojanje da ima kooperante na vareškom području palo u vodu, pa se morao okrenuti nabavi iz drugih krajeva, na koncu i uvozu.

BROJ 315

– Heljdu kupujemo od poljoprivrednika u Livnu, ali druge sorte žitarica uglavnom uvozimo, posebno speltu koja čini više od polovice sirovina u proizvodnji. Pokušali smo pronaći oljuštenu speltu na domaćem tržištu, međutim cijene nisu bile konkurentne, a količine su bile nedovoljne. Takođe, naši raniji pokušaji da pokušamo motivisati poljoprivrednike za uzgoj spelte nisu bili toliko uspješni pošto je nama trebala već oljuštena spelta jer nismo mogli obrađivati neoguljeno zrno – kazao je Cigura. "Bionatura" je koncem prošle godine napokon dobila podršku u kupovini opreme koja će im omogućiti da ljušte sirove žitarice, umjesto da kupuju već očišćene, te da mašinski pakiraju proizvode, umjesto da to čine ručno. – Nebrojeno puta smo tražili podršku, ali FARMA II je prvi i dosad jedini projekat koji je uvidio i shvatio naš potencijal – naglasio je Cigura. Iza spomenutog projekta stoje švedska Vlada i USAID (američka agencija za međunarodni razvoj), a njime se osigurava 50 posto sredstava, dok drugih 50 posto ulaže sam proizvođač, što je, smatra Cigura, zaista velika pomoć. Kako su općinski poticaji namijenjeni primarnoj proizvodnji, tu se njegova prerada nije mogla uklopiti, ali je u prošlosti aplicirao na kantonalne i federalne poticaje te ponešto i dobivao – na papiru, međutim isplate budu samo djelomične i tu jednostavno nije našao dovoljno oslonca. Potraga za kooperantima 'Ljuštilica' kupljena podrškom FARMA II projekta donijet će dvostruku korist. U prvom redu omogućiti "Bionaturi" da odsad kupuje neoljuštenu speltu i druge žitarice po nižoj cijeni. A što je još važnije, ona će im omogućiti da još jednom pokušaju razviti mrežu lokalnih kooperanata koji bi uzgajali speltu za "Bionaturu". U tu svrhu FARMA II poOŽUJAK 2021.

držala je "Bionaturu" i u izradi priručnika za uzgoj spelte koji je sada dostupan poljoprivrednicima s područja Vareša (zainteresirani ga mogu dobiti i kod nas u redakciji). A s druge strane, mašina za pakiranje – koja je također nabavljena u sklopu projekta FARMA II, omogućit će "Bionaturi" višestruko povećanje obima proizvodnje. – Nadam se da ćemo ovoga puta biti uspješniji u motivisanju lokalnih poljoprivrednika da uzgajaju speltu jer sada možemo pokriti sve faze prerade žitarica. Na taj način imali bi potpuno domaći proizvod koji se prodaje i na domaćem i na međunarodnom tržištu, a to i jest naša konačna vizija – rekao je Cigura i ovu su njegovu izjavu priopćili iz Sweden/ USAID FARMA II projekta. Ta je izjava ujedno i otvoreni poziv potencijalnim kooperantima, te u konačnici šansa za one koji tvrde da bi uzgajali svašta nešto, ali ne mogu jer nemaju osiguran otkup. Sad imaju. I dovoljno je usporediti uzgoj malina recimo (te fijasko s njihovim otkupom tijekom proteklih godina) i uzgoj spelte (koja naravno neće propasti nakon dva dana stajanja, kao što je s malinom slučaj, i koja definitivno zahtijeva manje 'titranja'). Rekosmo, do sada je "Bionatura" prodavala svoje proizvode na domaćem tržištu putem velikih trgovačkih lanaca i trgovina tzv. bio-hrane. Zadesili smo se u obilasku Cigurinih pogona i skladišta u Neprivaju baš kad je stigla narudžba za dopunu zaliha na gotovo 20 prodajnih mjesta. Ovi proizvodi, dakle, itekako imaju svoje kupce i "Bionatura" se nesumnjivo učvrstila kod domaćeg potrošača. No, s novom opremom koja će omogućiti proizvodnju i pakiranje više proizvoda po konkurentnijim cijenama, Cigura je počeo tražiti nova tržišta i odmah bio uspješan, a prvi su mu vrata otvorili Nijemci. Doduše, trenutno je granice donekle pritvorila korona, ali Cigura ima u rukama ugovor s njemačkim uvoznikom. – Inicijalna narudžba je za ukupno 12,5 tona pet različitih vrsta tjestenine. Ove tjestenine ćemo proizvesti pod njihovom robnom markom i s deklaracijom na njemačkom jeziku, a već smo dobili 50.000 vrećica za pakovanje proizvoda – dodaje Cigura, pokazujući kako izgleda i ta ambalaža. Uzgred treba naglasiti, Cigura ima i zasebnu liniju za proizvode koji su u potpunosti bez glutena, za onaj krug kupaca koji se iz zdravstvenih

OŽUJAK 2021.

Tjestenine za njemačko tržište razloga moraju kloniti tog sastojka. Sad kad je proizvodna linija ojačana, "Bionatura" planira povećati proizvodnju za 50 posto, a sve bi to trebalo biti za strana tržišta. Dakle, plasman uopće nije upitan, problem može biti samo sirovina. Imamo, a ne znamo I tako, na kraju dolazimo do resursa kojeg u vareškom kraju ima 'na izvolite', ali u vezi s kojim se Cigura suočava s nelojalnom konkurencijom. S ogromnim sivim tržištem. I nitko se još time nije pozabavio, čak ni sama Općina ne pokušava izvući za sebe ono što joj pripada. A taj su resurs gljive i šumski plodovi, posebno borovnica. Otkupljivači dolaze s drugih općina i kad je sezona berbe vareškom okolicom svakog popodneva kruži po nekoliko kombi transportera. Na tim vozilima najčešće nije uopće istaknut ni naziv firmi za koje se to otkupljuje i odvozi. Sve se to odvija bez ikakve kontrole od strane sistema i bez ikakve naknade, osim naknade 'na ruke' skupljačima. A trebalo bi to ovako izgledati: recimo lokalna (pa i bilo koja druga) firma registrirana za sakupljanje šumskih plodova prilikom prodaje prerađivaču dobije od njega otkupni list i fiskalni račun, a on podliježe PDV-u. I eto ga: prihod i državi i općini, i direktni i indirektni, ali... Postoji naravno Zakon koji to regulira, ali ga nitko ne provodi. Nadležnost je na šumsko-privrednim društvima jer ona upravljaju šumskim dobrom i u tom segmentu, ali 'naš' se ŠPD bavi samo sječom, a u taj dio svog posla oko plodova nimalo se ne miješa. (Za usporedbu: u Republici Srpskoj odnedavno je berba šumskih plodova stavljena pod nadzor i zašto ne bi Općina Vareš bila prva u Federaciji koja će na istoj stvari inzistirati...? To sigurno neće potencirati neka općina čija je površina neplodna ili kontaminirana). Vareška je općinska uprava dosad

BROJ 315

smatrala da skupljači time podupiru svoj kućni budžet pa ih ne treba ometati u toj aktivnosti, pogotovu ako su to ljudi bez zaposlenja i redovnih primanja. Ali oni bi svoj dio i u slučaju provođenja zakona opet dobili. Samo što bi morali imati akreditaciju otkupljivača koji ih je angažirao i što bi prije toga prošli edukaciju kako se gljive propisno beru. Sve je to Cigura tako zamislio, sukladno zakonskoj praksi normalnog svijeta, samo što je u tome usamljen. Zato je njegov slučaj prilika da netko napokon uđe u tu problematiku i da se pruži podrška legalnom otkupljivaču, pogotovu što je riječ o visokotarifnoj robi. On će sirovinu nabaviti i izvan vareških šuma, u krajnjem slučaju uvesti kao što uvozi i speltu. Ali za lokalnu zajednicu je ovo test, kao i za ŠPD. (Koji, doduše, kasni i s povratom sredstava Općini za posječenu i odvezenu oblovinu, ali negdje u nečemu jedanput treba izaći na put javašluku.) Godišnje se iz vareškog područja izvuče na tone raznih šumskih plodova i to je takvo obilje da je naprosto krajnje vrijeme otvoriti pitanje zaštite područja u pogledu planskog gospodarenja. Na sjednicama Općinskog vijeća prigodničarski čujemo poneko 'predavanje' kako imamo bogomdane šanse za razvoj, ali svi naši potencijali prođu nam kroz prste doslovno kao što prolazi i voda. Koliko smo zahvatili na dlanove, toliko nam i ostalo. Ako se ne može u Varešu formirati otkupna stanica s hladnjačama i sl., pa može se hladnjaču i unajmiti. Sav urod gljiva mogao bi na koncu u Varešu biti i sušen i prerađen, samo kad bi se netko okrenuo finalizaciji, umjesto razmišljanju: daj da se proda kud bilo i da se ušićari bar nešto. Cigura o tome kaže, što može zvučati i kao još jedan njegov izazov lokalnoj svijesti, da bi eventualnom vareškom prerađivaču za sve količine sušene gljive (naravno, s valjanim dokazom o porijeklu i kvaliteti) s lakoćom osigurao plasman na par tržišta u Europi po vrlo lijepim cijenama. A i njegova "Bionatura" i dalje ostaje na raspolaganju kao otkupljivač divljih plodova, ali ne 'na divlje'. Sve u svemu, u oblasti proizvodnje (certificirane!) organske hrane imamo samo jednog proizvođača – europskog ranga, pa ako ne možemo ni njega jednoga pratiti ni opslužiti onda je stvarno upitno u pravcu koje poljoprivredne strategije ovaj eko-razvikani kraj ide.

IZ KULTURE

Večer ljubavne poezije Udruga "Moja prva nota" i Opća biblioteka Vareš uspjele su i ove godine, dana 15. veljače uz epidemiološka ograničenja, održati poetsko-glazbenu manifestaciju "Večer ljubavne poezije", a koja je iz restorana "Mlin" izravno prenošena i putem YouTube kanala Hrvatskog radija "Bobovac". U programu je bila zastupljena poezija jednoga dijela vareških pjesnika (kao i amatera): Izudina Muftića, Ibrahima Ibrahimovića, Franje A. Zlovića, Drage Čingela, Advije Balta Hajdo i Mladenka Marijanovića. Osim tih vareških autora predstavila se sa svojim stihovima i časna sestra Ivana Pavla Dominković iz Male škole u Varešu. Zatim su recitirani stihovi velikih poetskih stvaralaca kao što su Konstantin Simonov, Stjepan Lice, Antun Matošević, Vesna Parun. Posebnu je priliku dobila i učiteljica u mirovini Vera Kalas te recitirala vlastite stihove iz zbirke "Vrela moje duše". U glazbenom dijelu programa nastupila je Nađa Imamagić, s pjesmom "Među zvijezdama" čiji je autor teksta, glazbe i aranžmana još jedan Varešanin Mišo Zlović, a u ostalim intermecima: Emina Burek, Ema Hinger, Karla Malbašić, Amela Imamagić, Igor Hinger, Sanjin Babović i Rusmir Berberović. Pokrovitelji "Večeri ljubavne poezije" bili su: restoran "Mlin", cvjećarna "Orhideja", "Profitex d.o.o.", caffe bar "Macho" i mesnica "Franjić". S. P.

IZ DIJAKOVE RIZNICE

Pismo Remarku Tvrtko Gavran

ane tridesete i nisu uvijek baš neka rana mladost. Generaciji koja je preživjela četverogodišnji rat tijelo je ostarilo prije duše. Duh je ostao nekako staračko-djetinji. To staračko, da su bojagi mudriji, to je samo privid. Oni su bili i starci i djeca istodobno. Ovisno o prigodi. Komu je u trećoj godini života počeo četverogodišnji rat, nije ga ni u tridesetoj bilo lako zaboraviti. Starci su postajali djeca i djeca starci. Uzalud smo, čitajući Remarka, pokušavali dokučiti. Njegov junak iz "Crnog obeliska" Ludwig Bodmer kaže: Kad je u nevolji, i đavo se Bogu moli. Mlad imati snove, a star ostvariti ih. Što može čovjek koji je preživio dva takva rata? Gdje je? Čovjeku nema tko pisati, ali on svaki put pita poštara ima li što za njega. Ne ubija se lako nada. Vrijedi li ta bivša nada stvarne muke? Istinske? I što je muka veća, to je nada jača. Onda je ono Remarkovo – i đavo se Bogu moli – to. Otac Numan je od republičkog šefa službe za plan i analizu dogurao do referenta za plan i analizu u malom bosanskom gradu. Nije lijepo pjevao, koliko je

volio pjesmu, pa su gaa u hotelu "Zvijezda" radije slušali nego 'mjerodavni' bend zvani "Muzika" u sitne sate. Znao je nikada više neće biti ministar i nije si od toga pravio problem. Strastveni igrač sportske prognoze jednom je imao 12 pogodaka, ali na tiketu koji nije uplatio. Na onih 9 što je uplatio nije bilo ni 9 pogodaka ukupno. Od tada je uplaćivao svaki tiket koji je popunio. Drugi bi na njegovu mjestu odustali. On nije. I? Na kraju je ipak imao 12 pogodaka i s dobivenim novcem dobro počastio već odraslu djecu. Bili smo osmi razred više gimnazije i voljeli oca Numana. Njegova je prevagnula na diskusiji hoće li nam subotom dozvoliti kretanje poslije 20 sati.

BROJ 315

Tako je od druga Numana postao otac Numan, a bio je drug. Pravi! Naredili su nam čitati Gorkog, a mi smo čitali Remarka. More drug biti veći gospodin od gospodina i more gospodin biti veći drug od druga. Mic po mic u zemlji Bosni i našem dobu osvanu i 2020. Kako svariti sad ovo kad još nisam svario ni što se onda nismo smjeli kretati poslije 8 navečer. I što se sad ova generacija tomu smije. I izlazi onda kad smo mi već duboko spavali. Nitko tu nije na gubitku. Nitko ni na dobitku. U ranim tridesetim zavolio sam Remarka. Do tada sam preživio jedan i čekao drugi rat. Opet došlo gorko vrijeme. I opet u osamdesetim čitam Remarka. Inflacija nije brza kao što je bila dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u Njemačkoj. Koju je, zna se kako, Hitler riješio. Sadašnja inflacija ovdje nije manje ubitačna: Konobar, daj mi kafu. Nema! Daj mi onda kavu. Nema! Daj mi kahvu. Nema vode, blento, što si navalio! Je li sirotinja ikada bila siromašnija? Jesu li gastarbajteri ikada maanje čeznuli za rodnim krajem? Otac Numan je morao dobiti na sportskoj prognozi i nije nam morao izboriti izlazak subotom poslije dvadesete ure. Koga hoće – hoće. Još je nešto rekao Remark, ma je to (da zlo ne čuje) bolje prešutjeti. OŽUJAK 2021.

IN MEMORIAM SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE I nakon tri mjeseca prisutna je tuga, dragi naš

MIROSLAV LIKIĆ SRMALIJA

MARKO RAJIĆ

(1945. – 2021.)

(1942. – 2020.) Vječno u našim srcima... Počivao u miru!

"Kao što dobro iskorišten dan dariva ugodan san, tako dobro proživljen život dariva smirenu smrt."

Rodbina i prijatelji

Tvoja djeca i sestra

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 19. veljače u 75. godini života preminula je naša draga

KATARINI DODIK

Mojoj voljenoj supruzi

DRAGICA BUBIĆ

(1940. – 2021.) Tvoja ljubav i dobrota ostaju živjeti u mom srcu. Hvala doktoricama Savičić i Sarić, kao i njihovim medicinskim sestrama na pruženoj skrbi i svesrdnoj pomoći. Suprug Radoslav

(1946. – 2021.) Ostat će živjeti u našim srcima i mislima. Počivala u miru! Kćerka Slađana i sin Slađan s obiteljima

POSLJEDNJI POZDRAV

Našoj dragoj mami

Dragoj baki

KATARINI DODIK

(1940. – 2021.)

(1940. – 2021.) Draga bako, samo ti znaš koliko smo te voljeli.

Ostat ćeš vječno živjeti u našim srcima i mislima.

Tvoja unučad: Bojan, Ivona i Ema, Iva, Marko, Marija i Lovro

Sinovi Leon i Zoran s obiteljima

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 26. veljače preminuo je naš dragi otac, suprug, brat, rođak i prijatelj

Dana 28. veljače preminula je naša draga

BLAŽENKO DODIK

BARBARA KOKOR rođ. Dužnović

(1965. – 2021.) Dragi naš Blaženko, prebrzo si nas napustio. S ponosom i uvijek ćemo se sjećati zajedničkih trenutaka provedenih s tobom.

(1938. – 2021.) Uvijek će živjeti u našim srcima, mislima i molitvama. Počivala u miru Božjem!

Počivaj u miru Božjem!

Blaženka s obitelji

Tvoji najmiliji

NA SPOMEN

IN MEMORIAM Navršile su se dvije godine otkako nije s nama naš dragi

STJEPANU JARČEVIĆU

STJEPAN PAVLIĆ

(1952. – 2021.)

(1940. – 2019.) Sa sjetom i ponosom sjećamo se lijepog života provedenog s tobom. Počivao u miru Božjem! Supruga Marija sa sinovima Zoranom i Zlatanom i ostalom obitelji

Mom drugu iz razreda.

Ivana Slugić

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

(24.II.2020. – 24.II.2021.) Navršila se godina dana otkako nije s nama naša draga

Na naše drage roditelje

FRANJO DELIĆ (28.II.1993. – 28.II.2021.)

JELENA MALBAŠIĆ rođ. Dusper

KATA DELIĆ

Vječno će živjeti u našim srcima i sjećanjima. Počivala u miru!

(15.IV.2011. – 15.IV.2021.) Vrijeme prolazi, ali sjećanja na vas ostaju. Počivali u miru!

Sin Jasenko, nevjesta Sanja, unučad Ivana i Mario, te ostala rodbina

OŽUJAK 2021.

Zahvalna djeca BROJ 315

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

SJEĆANJE

FERDINAND MIRČIĆ

Na našu dragu

(20.II.2010. – 20.II.2021.)

ANICU GRABOVAC

TEREZIJA MIRČIĆ

(3.III.2012. – 3.III.2021.)

(2016. – 2021.) Hvala vam za dobrotu, ljubav i sreću kojom ste nas uvijek nesebično darivali. Neka vas čuvaju anđeli kao što ste vi čuvali i pazili nas. Svjetlana, Vedrana, Goran, Toni, Marko, Matea, Gogo, Mateo, Gloria, Elena i Katja

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe, a u našim srcima ostaje uspomena na tvoju neizmjernu ljubav i dobrotu. Goran Grabovac s obitelji

SJEĆANJE

Dana 5. ožujka navršilo se pet godina od smrti našeg dragog supruga i oca

ANTO KORDIĆ (12.I.1944. – 8.III.2008.)

ILIJE BRĐANOVIĆA

VESNA KORDIĆ

(1938. – 2016.) Sjećanje na njegov dragi i veseli lik ostat će zauvijek u našim mislima, srcu i molitvama. Počivao u miru! Supruga Božana, kćerka Dragojana, zet Nenad, unuk Ivan sa suprugom, praunuka Lina

(7.XI.1970. – 31.III.2017.) Ljubav ne prestaje odlaskom, sjećanja ne blijede... Počivali u miru! Tanja, Tin i Boris Kordić

IN MEMORIAM

U SPOMEN

(8.III.2008. – 8.III.2021.)

ANA MIOČEVIĆ rođ. Radoš

ANTO KORDIĆ

(25.VIII.1935. – 9.III.2008.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju. Počivao u miru!

Draga naša, vječno živiš u našim mislima i srcima. Mir Božji!

Pipe i Vesna

Tvoj suprug i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

Dana 10. ožujka navršilo se 14 godina od najbolnijeg trenutka u našim životima, kad smo izgubili naše voljene i nikad prežaljene, sina jedinog i snahu

(12.III.2011. – 12.III.2021.) Navršilo se deset godina otkako nije s nama naš dragi

STJEPAN TERZIĆ ČOVO

GAVRAN

S ljubavlju koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme ne liječi, zauvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru! Supruga i djeca s obiteljima

MARIJAN

TUŽNO SJEĆANJE

ARIJANA

Na drage i voljene

(24.IV.1979. – 10.III.2007.) (18.VIII.1979. – 10.III.2007.) Srećo naša, ljubavi, teško je nesreću pravdati sudbinom, a još teže utjehu tražiti u vremenu. Volimo vas i voljet ćemo vas zauvijek. Imati vas za djecu bila je naša velika sreća, beskrajno nam nedostajete. S ljubavlju koju smrt ne prekida i s tugom koju vrijeme ne liječi nosimo vas u srcima i mislima. Počivali u miru Božjem! Vaši roditelji: majka Jovanka i otac Ivica

SJEĆANJE (12.III.2015. – 12.III.2021.) Navršilo se šest godina otkako nije s nama naš dragi

ANTO BARKIĆ Pamtimo te po tvojoj vedrini i dobroti. Počivao u miru!

STIJEPO MIŠO POGARČIĆ (1949. – 2012.)

MATO VODOPIJA (1954. – 1989.)

(1955. – 2016.)

Vrijeme koje prolazi ne donosi zaborav, već ljubav i sjećanje na Vas. Ostat ćete voljeni i nikad zaboravljeni. Počivali u miru! Vaša Emilija

Tvoji najmiliji

NADA VODOPIJA

BROJ 315

OŽUJAK 2021.

IN MEMORIAM

(16.III.1987. – 16.III.2021.)

Navršava se deset godina otkako nije s nama naša draga

JANJA VIŠNJIĆ

VINKO PETROVIĆ

(13.VI.1939. – 17.III.2011.)

Uspomena na tebe živi u nama. Počivao u miru Božjem!

Sjećanja na tebe žive u nama. Počivala u miru Božjem!

Tvoja djeca: Ivica, Željka, Anto i Jelena

Tvoji najmiliji

SJEĆANJE

IN MEMORIAM (18.III.2019. – 18.III.2021.)

IVO DUGONJIĆ

JOZEFINA GAVRAN-ČOVIĆ

(1944. – 2017.)

"Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju." (Ps. 144,4) Prije dvije godine napustila nas je i preselila se u Očev dom. S ljubavlju čuvamo uspomenu na našu dragu suprugu, mamu i baku. Počivaj u miru Božjemu!

Živiš u srcu i sjećanjima. Počivao u miru! Katarina

Suprug i djeca s obiteljima

SJEĆANJE DRAGICA ČELAN rođ. Ivanković

(1958. – 2019.)

Dvije duge godine tuge i bola. Teško je prihvatiti istinu da nisi više kraj mene. S ponosom ću čuvati uspomenu na tebe. Počivaj u miru i tišini.

Draga naša golubice! Velika je praznina u našim srcima. Hvala ti za svu ljubav i sreću što nam pruži. A nama ostaje da se molimo za tvoj spokoj. Tvoji: Marinka, Zdravko, Matej, Monika

Suprug Marko

SJEĆANJE

KATA IVANKOVIĆ (1927. – 2010.)

ANTO IVANKOVIĆ (1932. – 2013.) Hvala Vam za svu nesebičnost i ljubav koju mi podariste. Počivajte u miru Božjem! Vaša Marinka s obitelji

KATA DUŽNOVIĆ (1930. – 1998.)

JOZO DUŽNOVIĆ

BRANKO DUŽNOVIĆ

TUŽNO SJEĆANJE

(1959. – 2011.)

LUCIJA RADOŠ

(1932. – 1968.)

(7.VIII.1923. – 1.XII.1999.)

Vrijeme prolazi, a uspomene i sjećanja vječno ostaju. Počivajte u miru Božjem!

(18.IX.1924. – 28.II.2001.)

IVO RADOŠ

OŽUJAK 2021.

Vaši: Ivica, Zdravko i Josip s obiteljima

Sjećanja na vas zauvijek ostaju u našim srcima. Počivali u miru Božjem! Sinovi, kćerke i unučad

SJEĆANJE

JEĆANJE

ŽELJKA RADOŠ

BOŽANA MIOČEVIĆ

(28.IV.1956. – 6.III.2005.)

(10.VIII.1932. – 10.III.2008.)

ILIJA RADOŠ

SLAVKO MIOČEVIĆ

(2.VII.1952. – 2.III.2018.)

(5.VIII.1932. – 19.VII.2008.)

Neka vam je vječna slava i hvala. Počivali u miru! Vaši najmiliji

Uspomene na vas ne blijede. Počivali u miru! Vaši najmiliji

BROJ 315

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

JOZO ĆORLUKA

Dana 20. ožujka navršit će se godina dana od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i svekra

(25.VI.1959. – 7.III.2011.)

IVANA ZADRE

LJEPOSAVA ĆORLUKA

(1937. – 2020.)

(10.III.1930. – 16.III.2011.) Tuga i bol koja je ostala iza vas nikada neće prestati. Uvijek ćete biti u našem sjećanju. Vaši najmiliji

Zauvijek ćeš ostati u našim mislima i srcima. Obitelj Zadro

IN MEMORIAM

(26.III. 2012. – 26.III. 2021.) Dana 26. ožujka navršit će se devet godina otkako s nama nije naš

(27.III.2019. – 27.III.2021.)

IVO JELIĆ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tvoj dragi lik. Počivaj u miru Božjem!

MIJO PETROVIĆ Čuvamo najljepše uspomene na tebe i život proveden s tobom. Počivaj u miru! Tvoji: sestre i braća

Tvoji najbliži

SJETNI ODUŠCI

Povratak u djetinjstvo Na kraju putovanja, sa linije horizonta, uploviš u rijeku života, svodiš kolone rada i nagrada, jednako daleko obalama onog što se moglo i što se činilo, nastavljaš uzvodno rijekom, zastaneš tu i tamo, uživaš u druženju i pejzažu, zanemaruješ plićake, padaš u zamke iskušenja,

prolaziš vihore i tlapnje, zaludne čežnje i uzvraćene ljubavi, prolaziš hridi s kojih se ogledavao budući život ispunjen snovima i sebe u njima, nastavljaš uz brzace, proživljavaš strahove i izazove koje nedoraslom biću stvaraju čovjek i priroda, ulaziš u djetinjstvo, šljapkaš koritom skakutave rječice, vraćaš se igrama i zagonetkama

BROJ 315

što ih dječija mašta ostavlja pod kamenim pločama, na kraju si puta, izgubio se odsjaj vidljivog toka, izblijedjele slike ranog djetinjstva nestaju poput raspršenog sna... U danima si spokoja, kad je to bio samo život a izgubljeno sjećanje. Tu si rođen: u zaboravu je kraj. Borislav Topalić

OŽUJAK 2021.

IZ STARIH ALBUMA

Godine šezdeset i neke… Na fotografijama, izvorno objavljenim u nekadašnjem dvomjesečniku "Naš kolektiv", kadrovi su donjega dijela grada. Na prvoj je sačuvan detalj s privatnim kućama (gdje se danas nalazi stambeni kompleks, tzv. K-objekti), a na drugoj fotografiji je vareška pijaca (kod kamenog mosta, na platou gdje se danas nalaze zgrada u čijem je prizemlju Opća biblioteka).

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

OŽUJAK 2021.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 315

PRIČA IZ NEPRIVAJA

Povratak prirodi

Priredio J. Klarić Stalno pričam i pišem o zvjezdanskom zdravom zraku, okruženju koje puni oko i dušu. Red je da se napiše nešto i o zdravoj hrani. Sve ono što jedemo i pijemo proizvedeno je tamo negdje, tko zna od čega i začinjeno koječime. Na području naše općine postoji selo Neprivaj o kome mi iz Vareša gotovo ništa ne znamo i kome je jedan od bivših načelnika općine uskratio 700 metara asfalta, da se normalnom cestom spoji barem s Brezom. Idući tragom naših kamenih korijena i ja prvi put dođoh u Neprivaj i na plato iznad sela, do turističkog naselja Hrasno. Lijepa visoravan udaljena desetak kilometara od Breze. Kažu, gore na vrhu brda imaju nekakve bare, ima izvor žive vode neobičnog naziva Gigulja i oko njega nekoliko stećaka; dovoljan razlog da se ekipa tragača za prošlošću uputi i tamo. Tu je negdje i granica općine Vareš, s jedne strane stjenovite padine iznad rijeke Stavnje, s druge duboki kanjon Misoče, zaštićen spomenik prirode koji djelomično pripada vareškom području. Na toj ravni uredne okućnice, nakinđurene vikendice, kapije ograđenih rančeva, a pažnju mi privlači jednostavna drvena tabla s natpisom "Bionatura" (sve je to bila natura dok nisu došli vikendaši sa svojim navikama samo daj što više, a što ne treba baci i ostavi neka se drugi brine). Iza uredne ograde i table obrađena njiva, strnište. Rađa se pitanje, čije li je ovo: tko se na ovoj visini bavi poljoprivredom nadomak plodne i tople Breze...? Kažu, Bećirovo. Naš jugošvabo koji se umjesto trke za novcem po Zapadu vratio u svoj rodni kraj da radi i proizvodi ono što je danas prijeka potreba i za čime je izražena potražnja. Na 800 metara nadmorske visine sije starinsku pšenicu – speltu, heljdu, otkupljuje gljive, šumske plodove i ljekovito bilje pa sve to uredno pakuje i nudi na tržištu. Plijeni njegova skromnost i jednostavnost, vidi se da je u suživotu s prirodom koja ga okružuje.