"NA TORONTU NAMA ZNANOM"
"Čežnja luta stazom starom..."
"Sad ćemo premijerno izvesti jednu ljubavnu pjesmu čija je radnja smještena tu, u okolici Vareša" – najavio je Mišo vrhunac te nezaboravne večeri, 9. kolovoza 2014. u pretrpanom prostoru "Jazza". Bilo je to svojevrsno simbolično zaokruživanje priče o jednom mjestu, o neponovljivom, danas teško zamislivom vremenu prepunom ideala i aktivizma. Neki će sve ovo nazvati nostalgijom i patetikom i... zapravo, bit će dijelom u pravu. Ima tu, bez sumnje, jako puno sasvim prirodne nostalgije, ima i zrnaca patetike bez kojih ni jedna dobra priča ne može biti ispričana. Međutim, sve to, čak i nostalgija i patetika, utemeljeno je na sasvim realnim osnovama i čvrstim činjenicama. A u potrazi za tim temeljima, moramo se vratiti negdje do polovice prošlog stoljeća. Davne 1957. godine skupina mladih ljudi iz nekoliko sela koja su gravitirala onoj čudnoj zgradi na Zabrezju, mjestu kakvo valjda samo u Varešu može postojati, inicirala je osnivanje omladinske organizacije. Ivan Divković, Serafina Jarčević, Ivo Varoščić, Mato Divković, Šimo Dužnović, Marko Krištić... (teško je poslije toliko godina prikupiti detaljna svjedočanstva, pa postoji mogućnost da smo nekoga i izostavili, za što se unaprijed duboko ispričavamo) imali su gotovo sve
Duh vareški živi Pjesma starogradskog štiha što su je uradili Mladenko Marijanović i Mišo Zlović okupila je na premijernom izvođenju veliki broj Varešana staroga kova, i domicilnih i razasutih diljem svijeta, te pobudila evociranje uspomena na prošlo vrijeme uzevši za metaforu "Toronto", što sve skupa zavređuje podrobniji osvrt. Piše Mladen Divković ◙ Fotografije Mladenko Marijanović – entuzijazam, volju, kako se kasnije pokazalo i organizacijske sposobnosti; nedostajao im je prostor za što je jedan od uvjeta bio i formalni ustroj. Tako je formirana Omladinska organizacija Zabrezje, a idealan i logičan prostor za rad i organizaciju različitih aktivnosti bila je praktično nekorištena dvorana s pratećim prostorijama u zgradi na Zabrezju (zgrada je građena kao vojni objekt krajem 1940-ih godina, i gotovo odmah po završetku predana na korištenje Rudniku i željezari Vareš; najvećim dijelom je prenamijenjena za stanovanje). U tada živom aktivističkom zanosu, dobivanje prostora na korištenje pokazalo se relativno jednostavnim, pri čemu je značajnu ulogu svojom susretljivošću odigrao Ivan Javor,
tada sekretar RiŽV, u čijem "resoru" su bila takva pitanja. "Osvojeni" prostor je bio potpuno prazan, bez namještaja i bilo kakve opreme. Sa zadivljujućom samouvjerenošću omladinci su krenuli u uređivanje. Prvi zahvat je bio prostor za muzičare; najprije samo uzdignuti drveni podij, a zatim i prava bina, kakvu mnogi od nas i danas pamte. Treba naglasiti i veliku pomoć starijih stanovnika okolnih sela, onih koji nisu bili članovi Omladinske organizacije, ali su pratili i pomagali mlade u svim njihovim nastojanjima – ovdje se mora istaknuti neprocjenjiva pomoć "prvog susjeda" Ive Jarčevića, koji je imao sav potreban alat i ogromnu želju da pomogne, zatim izuzetno aktivnog Filipa Jozeljića i mnogih druKOLOVOZ 2014.
Stijena iz pjesme
gih... Potrebni materijal se donosio od kuće, radilo se neumorno. Prvi organizirani događaj u novom prostoru bio je doček Nove 1958. godine, a rezultat je nadmašio i najoptimističnija očekivanja organizatora. Više do 500 posjetitelja, nevjerojatna gužva i veselje – stariji svjedoci događaja sjećaju se da je, ako si nekoga htio pronaći u toj gomili, trebalo i po sat vremena "probijanja" po dvorani i ispred nje. Svirali su Florijan (harmonika) i Marijan (harmonika i violina) Babić, ali priča o muzičarima koji su tijekom godina prodefilirali Zabrezjem zaslužuje poseban odjeljak. Dakle, muzičari. Već spomenuti Florijan i Marijan, zatim Andrija Čović, Zdravko Turić, Mićo Anđelić (koji je stekao status svojevrsne legende, sviračkim umijećem, ali i zbog svoje naočitosti i sklonosti djevojkama, pa se znao u neko doba "izgubiti" u mraku s nekom od njih i ostaviti posjetitelje bez zvuka svoje harmonike), Julijan Semunović, Mato Kokor... Vremenom su nabavljeni instrumenti, oprema, došli su i novi naraštaji, a s njima i svojevrsni "kućni orkestar" Zabrezja; to je već vrijeme (na početku teksta spomenutog) Miše Zlovića, Brane Mijatovića i drugih... Kao i kod inicijatora cijele priče, zbilja je gotovo nemoguće sjetiti se svih imena i stoga opet opaska – postoji velika KOLOVOZ 2014.
mogućnost da je netko nenamjerno i nepravedno izostavljen. Oko 1961. godine gotovo svi muški inicijatori odlaze u vojsku, a poslije njihovog povratka, 1963. godine formirana je Mjesna zajednica Zabrezje, koja je obuhvaćala sela Javornik (do tada je pripadao MZ Zarudje), Osoje, Zvijezda, dio Ljepovića, Kuti (svi ranije organizacijski vezani uz grad Vareš). U sastav prvog Savjeta Mjesne zajednice ulaze gotovo svi prvobitni omladinski inicijatori, ojačani iskusnim snagama kao što su Vjeko Zlović, Pero Šundić, Serafina Jarčević, zatim nešto mlađom i iznimno aktivnom Vikicom Jarčević, Antom Drmešićem... Slijedi dugo zlatno razdoblje Mjesne zajednice, ali i, kako se to tada nazivalo, kulturnog i društveno-političkog života u cijeloj općini Vareš, razdoblja koje se dobrim dijelom poklapa i s mandatima legendarnog vareškog predsjednika Općine Marka Grabovca, koji je, kako to svjedoci vremena danas kažu, "šakom i kapom davao mjesnim zajednicama i selima" za njihov razvoj (u isto vrijeme je, primjerice, susjedna MZ Zarudje imala, najviše zahvaljujući prosvjetnim radnicima koji su dolazili raditi u mjesnoj školi, izuzetno jaku folklornu sekciju koja je nizala i republičke nagrade). Za prvog predsjednika Mjesne zajednice Zabrezje izabran je Ivan
Divković, a iz prvobitnog sastava Savjeta MZ danas su među živima, osim njega, još i Vjeko Zlović, Serafina Jarčević i Šimo Dužnović. U spomenutom "zlatnom dobu" svaka kuća u mjesnoj zajednici dobila je struju, izgrađen je vodovod u Osoje, nova trafostanica, probijen put na Javornik, a kulturni i zabavni život je cvjetao. Na tada već redovitim igrankama na Zabrezju obično se prodavalo najmanje 400-500 ulaznica (s tim da je u neko doba noći ulaz postajao slobodan, pa je broj prisutnih bio i znatno veći), a udarni događaji su bili dočeci Nove godine, Dan žena (na kojima se tradicionalno dodjeljivala i titula "papučar godine", uz odgovarajuće nagrade, pa su neki mještani skupili pravu kolekciju metli, krpa, sredstava za čišćenje, oklagija i sličnih "papučarskih" rekvizita), poklade (maskenbal s finalom na pokladni utorak i igrankama pod maskama u subotu i nedjelju prije toga), derneci uz proljetne mise (sijelo je obično počinjalo već kod kapelice na groblju, pa se kasnije premještalo u dvoranu na Zabrezju i trajalo do zore). Dakako, i sve izborne konferencije i velike skupove građana pratile su i igranke. Značajan faktor za samoodrživost i organizaciju tako ambicioznih i brojnih aktivnosti je financiranje, koje je dobrim dijelom potjecalo od prodaje ulaznica, ali i "kafane" u sastavu dvorane. Negdje u to vrijeme za Zabrezje se uobičajio naziv Toronto, i tadašnje generacije svakako pamte da su si govorili "idemo na Toronto", a ne na Zabrezje. Trebalo je dosta raspitivanja i prisjećanja da se dođe do nastanka ovog "kanadskog" idioma, ali najvjerodostojnija je legenda po kojoj autorska prava na ime pripadaju Dragi Filipoviću Knegli, autoru i sudioniku brojnih anegdota svog vremena. Navodno je jedne noći s društvom, uz popriličan broj promila, penjući se uzbrdo na Zabrezje primijetio da bi lakše bilo doći u Toronto, i ime je ostalo. Teško je danas zamisliti taj entuzijazam i duh vremena. Osim igranki, oformljena je i dramska sekcija, a neke predstave, primjerice "Jazavac pred sudom" Petra Kočića stekle su i širu reputaciju, pa je izvođena i po okolnim selima, u samom Varešu (Radnički dom, "Partizan"), Kraljevoj Sutjesci... Posebna zanimljivost ove predstave bila je u tome što je to bilo vjerojatno jedino scensko uprizorenje Kočićevog djela koje se igralo sa živim jazavcem, a ostala je zapamćena i po izvrsnoj ulozi Davida Štrpca kojeg je igrao Šimo Dužnović. Jedan od dva "glavna glumca", jazavac, poslije nekoliko sezona se zasitio statusa zvijezde, postao nesklon suradnji i timskom radu, pa je pušten na slobodu.
"NA TORONTU NAMA ZNANOM" Jedno vrijeme na Zabrezju su redovno, jednom tjedno, prikazivani i filmovi; kinooperater i tehnika bi dolazili iz Vareša, a u dvorani bi se okupile stotine stanovnika, posebno djece i mladih. Aktivni su bili i sportaši, a Mjesna zajednica je redovno organizirala i trodnevne stručne seminare u hotelu "Ponikve", s predavačima iz Radničkog univerziteta "Branko Jelić". I tako je to trajalo sve do '80-ih godina prošlog stoljeća, kada zgradu na Zabrezju ponovo preuzima Teritorijalna odbrana, potpuno je preuređuje i mijenja joj namjenu. Dvorana je i dalje ostala na korištenju Mjesnoj zajednici, igranke su se nastavile održavati, ali je intenzitet pomalo smanjivan, da bi potpuno zamro pred posljednji rat. Danas je zgrada na Zabrezju zapušten i devastiran objekt i premda je bilo nekih ideja, potpuno je neiskorišten (nedavno i službeno proglašen "neperspektivnom imovinom Ministarstva odbrane"). Zapravo, i da nije tako, teško je zamisliti "drugo dvoje da se ljube" na okolnim stijenama u gluho doba noći dok kroz mrak odjekuju zvuci s igranke, o čemu govori Mladenkova i Mišina pjesma – demografska slika sela koja su sačinjavala Mjesnu zajednicu je poražavajuća, a mladih sklonih ljubljenju na stijenama (ili bilo gdje) gotovo da i nema... Da to vrijeme još intenzivno živi u sjećanjima naraštaja, pokazao je impresivan skup te subote 9. kolovoza u "Jazzu". Mišo i njegovi gosti, koji su, kako Vukan duhovito reče "iz Breze i Dubrovnika, preko New Jerseya, došli u Vareš" priredili su Varešanima vrhunski umjetnički i dru-
N
a stihove prekrasne elegije "Da sve bude kao prije" Mladenka Marijanovića, Mišo Zlović je, uz neophodne izmjene poradi prilagođavanja poetskog teksta glazbenoj formi, komponirao nadahnutu glazbu i tako je nastalo zaista prelijepo lirsko poetsko-glazbeno djelo – dar dvojice umjetnika svome gradu. To je jedinstvena simbioza glazbe i poezije, dviju srodnih grana umjetnosti koje najizravnije djeluju na emocije, a emocije izazivaju refleksiju, potiču nas na meditaciju i često zvuk dodatno naglasi značenje riječi, i obratno, poetski izgovorena riječ zvuči kao glazba. Već samim naslovom "Da sve bude kao prije" pjesnik nam melankolično sugerira sjećanja, vraća u prošlost, ali to nije lamentacija nad prolaznošću života nego reminiscencija na mladost i sve lijepo što je u njoj doživljeno a što je ostalo u snovima, i baš zato što je u snovima traje vječno.
Mišo, Vukan i Srđan
štveni doživljaj o kojemu će se još dugo pričati. "Jazz" je popunjenošću podsjećao na Toronto iz najboljih dana, opet je trebalo sat i više vremena za pronaći nekoga za koga znaš da je tu negdje, ali tražeći ga u gužvi nailaziš na toliko drugih poznatih i dragih lica, prisjetiš se toliko uspomena, da često završiš na drugom dijelu i s drugim osobama. Vukan i Srđan sa svojim gitarskim i vokalnim majstorijama, "domaćin" Mišo koji nas uvijek iznova oduševi, doktor Vlatko na harmonici, Leon sa svojim nenadmašnim glasom, stari majstor i veteran vareške glazbene scene Rafo u nekoliko neponovljivih evergreen izvedbi; u publici još neki koji
"Da sve bude kao prije" (M. Marijanović /M. Zlović) prof. Željko Sertić Skladatelj Zlović se u svom osobnom maštanju u savršenoj sinergiji nadovezao na imaginaciju pjesnika Marijanovića. Melodijski prateći tekst u svim fazama do bolne kulminacije u refrenu "...suzom oči vlažim / izgubljenu ljubav tražim (dok je zalud tražim...)" i potom sjetne rezignacije "...ovom pjesmom tugu blažim", s mekanim harmonijama kao melemom, donosi smiraj. Melodija samo naoko može djelovati kao kompilacija različitih stilova; u ritmičkoj strukturnoj osnovi dominira grčki syrtaki, dok u bravuroznim solo-gitarskim dionicama triolama asocira na napoli-
su svoje sviračko umijeće brusili ili barem isprobavali i na Torontu – Brano, Marcel, prof. Sertić... "Da sve bude kao prije", kaže pjesma, u jednoj svojoj dimenziji posvećena Torontu, premijerno izvedena te večeri. Naravno da ništa neće biti kako prije, nije to patetični poziv na neko nemoguće vraćanje prošlih vremena; skup te večeri u "Jazzu" je zapravo prekrasan dokaz da duh Vareša i Varešana, ona vrsta entuzijazma, kulturnog senzibiliteta i zajedništva koja je Vareš i u njegovim boljim danima izdvajala od drugih, često i znatno većih mjesta, neće izumrijeti niti biti zaboravljeni.
tansku tarantellu – dakle, spoj Balkana i Mediterana – međutim Zlović je u svakom slučaju u pjesmu unio topli južnjački senzibilitet i temperament. O eklekticizmu ne može biti niti govora jer i u pogledu aranžmana i svim segmentima kompozicija ima svoj autohtoni, Mišin osebujni i prepoznatljivi stil. Već u prvim taktovima kao instrumentalnoj introdukciji – tamburaškim tremolima nježnim i blagim kao lahor i povjetarac, za koji ne možete znati dolazi li iz ruskih stepa ili s obronaka planine Zvijezde – skladatelj nagovještava da se radi o veoma kvalitetnoj pjesmi. Čuli smo je prvi put te subote 9. kolovoza 2014. u vareškom caffeu "Jazz in the house", zahvaljujući Miši i njegovim prijateljima, zaista izvrsnim glazbenicima Vukanu i Srđanu, koji su je interpretirali na zanosnoj visini artistički sretne inspiracije.
KOLOVOZ 2014.