Hrvoje Mesić: Baština, emocija, identitet - ulomak

Hrvoje Mesić BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Hrvoje Mesić BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

© Hrvoje Mesić i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2022.

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević

Recenzenti akademkinja Dubravka Oraić Tolić izv. prof. dr. sc. Marijana Tomić

Hrvoje Mesić BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

Zagreb, listopad 2022.

Petri

Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom.

(Sir 10, 28)

Predgovor 9

TEORIJSKA POLAZIŠTA

1. DRUŠTVENO-HUMANISTIČKI PRISTUP MEĐUODNOSU

BAŠTINE, EMOCIJE I IDENTITETA

......................... 17

Crni rub razlike ili što ne smijemo zaboraviti?! 18

Metakulturalnost baštine 32 Emocionalni obrat ili drugo lice prošlosti ........................ 42

Digitalna humanistika: baština koja diše 51

PRAKTIČNI MODELI ANALIZE

2. BOLEST U BAŠTINI – „DA U SLUČAJU OBOLJENJA

NE POSTUPA SVOJIM ŽIVOTOM LAKOUMNO!“ .......... 65 Virus (influenza) in hereditate ................................. 66 Kulturološka slika grada Osijeka u zdravstvenim zapisima od 1914. do 1918. godine 72 Pandemija španjolske gripe u Osijeku 1918. godine ............ 80 Bacteria (Vibrio cholerae) in hereditate 88 Kratka kulturna povijest pandemija kolere 89 Mjere u prevenciji i suzbijanju kolere u Osijeku krajem 19. i početkom 20. stoljeća .......................... 93

3. JOSIP BÖHM – „RADEĆI ZA BOGA I DOMOVINU!“ 113

Učitelj, orguljaš, predmolitelj i poštar „u našoj domovini“ .........114 Ernestinovo: interpretacija zatečenog prostora 115

Josip Böhm: Drugi s druge strane zrcala 122 Pedagoško-glazbeni rad Josipa Böhma: „Slavonac je jogunast!“ ... 130

Zapisnici odbora crkvene općine u Ernestinovu

................. 145 Između razuma i emocije 160

4. REKVIZICIJE U KULTURI SJEĆANJA GRADA OSIJEKA

TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA – „ DOK ZVONO NE TRESNE O KAMENO TLO I ZAJEČI GLASNO I BOLNO!“ 163

Reflektivna nostalgija: crkveni zvonici, zvona i nedovršeno sjećanje 164 Rekvizicija kao instrument u „ratu iscrpljenja“: kulturološka interpretacija osječke svakodnevice 170 Prikrivanje tišine: rekvizicija zvona crkve sv. Mihaela Arkanđela, Osijek-Tvrđa ................................................ 185 U svrhu „postizanja pobjede“: „Tako ratna furija ništi i zvona mira, a sve to ne će Monarhiji pomoći!“ 202

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

............................ 205

Literatura i arhivski izvori 209 Popis tablica i slika .......................................... 217 Kazalo 219 Bilješka o autoru 225 Zahvala 227 Iz recenzija ................................................. 229

PREDGOVOR

Neprekidne su znanstvene potrebe za interdisciplinarnim pristupima u hu manističkim i društvenim znanostima s osobitim naglaskom na istraživanje kulture, znanosti i umjetnosti. Ova knjiga rezultat je autorova zanimanja za humanističke i društvene rasprave o međuodnosu baštine, emocije i iden titeta u suvremenim bavljenjima kulturnom prošlošću i teorijom kulture, posebice u kontekstu uokviravanja mjesta baštine. Promatrajući arhivsko gradivo kao temeljni korpus analize u proučavanju međusobne povezanosti kulture i prostora te kao korpus koji ostavljajući trag u prostoru sudjeluje u stvaranju pojedinačnog i grupnog identiteta, autor argumentira važnost baš tinskih ustanova u razumijevanju i interpretaciji gradiva, kao i u njegovom predstavljanju javnosti.

Knjigu čine četiri poglavlja: uvodna teorijska studija i tri praktična modela analize i interpretacije baštinskoga gradiva.

Prvo se poglavlje, kao teorijska studija, odnosi na međusobnu poveza nost baštine, prostora, identiteta, emocija i misli ljudi budući da je, prema Lebbeusu Woodsu, prostor praznina, a ljudi neprekidno osjećaju snažnu po trebu da tu prazninu ispune sadržajem vlastite prisutnosti. Ovo ispunjava nje može biti mentalno ili fizičko, ili oboje. Ali ako prostor postoji u svijesti koju nije moguće ispuniti (jednostavnije rečeno: svijesti koja nije ispunjena), takav prostor predstavlja nepoznanicu. Drugim riječima, predstavlja nešto nepodnošljivo. Nužno je, stoga, prepoznati skrivene, zaboravljene i fragmen tirane slojeve kulturološke povijesti prostora sadržane u baštinskim institu cijama istoga prostora.

U nastavku uvodne studije autor problematizira i objektivnu procjenu normativne uloge arhivskih dokumenata i izvora (vremenski i prostorno razli čitih materijala) unutar emocionalne zajednice oko jedne karizmatične osobe modelom proučavanja povijesti emocija. Naime, Zrinka Blažević ističe kako porast zanimanja za povijest emocija u posljednjih nekoliko desetljeća, ne samo u povijesnim znanostima, već i u književnopovijesnim te kulturološkim istraživanjima, reakcija je na sve popularnije istraživanje emocija u psiholo

giji, sociologiji, neuroznanosti i antropologiji. Ponajprije se povijest emocija oblikovala unutar anglosaksonskih historiografija, a svoj je vrhunac ostvarila nakon 11. rujna 2001., odnosno terorističkog napada na SAD, a približila se neuroznanostima i znanostima o životu, što znatno otežava ambiciju histo rije emocija da emocije instituira kao legitimni predmet historijskog istraži vanja, već i da ih promovira u novu analitičku kategoriju koja će strukturno izmijeniti interpretaciju i razumijevanje historijskih procesa.

Nadalje, razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije i promica njem koncepata knjižnice bez zidova i učiniti stvari (baštinu) vidljivima aktua liziraju se digitalizacija i virtualizacija kao spona između instrumentalizacije interesa suvremenoga korisnika i zahtjeva za znanjem. Štoviše, promjene u razvoju informacijsko-komunikacijske tehnologije krajem 20. i početkom 21. stoljeća donijele su mnoge izazove kako u društvenim tako i u humani stičkim znanostima. Marijana Tomić ističe kako je upravo spoj starog i novog – baštine čuvane u baštinskim ustanovama i tehnoloških inovacija koje sve više prožimaju svaki aspekt našega života – našao zajednički jezik pod nazi vom digitalna humanistika, nazivom koji u sebi donosi promjenu paradigme humanističkih znanosti i uključivanje istih u društvene znanosti, a čiji je za četnik isusovac Roberto Busa koji je prvi počeo primjenjivati računalnu tehno logiju (i računalnu lingvistiku) u humanističkim znanostima. Naime, David M. Berry, jedan od vodećih teoretičara digitalne humanistike, smatra da je, suočavanjem s masovnom transformacijom znanja, društva i kulture koja je u digitalnom dobu, nadovezujući se na ranije generacije računalnih pristupa hu manističkim istraživanjima – s naglaskom na stvaranju, očuvanju i tumačenju kulturnog zapisa – digitalna humanistika uvelike proširila potencijalnu moć i doseg humanističkih disciplina, kako unutar akademske zajednice, tako i izvan.

Baština je, dakle, konstitutivni element identiteta, kulture i emocije.

Nakon uvodnog poglavlja autor predstavlja tri praktična modela analize.

Prvi model se odnosi na problematiziranje bolesti u baštini. Naime, od pojavljivanja prvih zaraznih bolesti, poput kuge i boginja, koje su utjecale na kulturnu, političku i vojnu povijest svijeta, dogodilo se toliko novih bolesti da je i teorija kulture opisala iste bolesti u brojnim znanstvenim knjigama, časopisima, esejima, popularnoj literaturi itd.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je u ožujku 2020. go dine bolest COVID-19 pandemijom, sto godina nakon pandemije španjolske

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 10

gripe (1918. – 1920.). Brzo širenje i poguban utjecaj bolesti rezultirao je stra hom, socijalnim udaljavanjem, smanjenim interakcijama, samoizolacijom i zatvaranjem kako bi se povećala sigurnost stanovništva. Katastrofa izazvana koronavirusom, koja se još uvijek događa u cijelome svijetu, negativno utječe i na dobrobit te cjelokupno mentalno zdravlje, a što zahtijeva, osim u znan stvenim područjima biomedicini i zdravstvu, trenutni međunarodni odgovor i unutar humanističkih te društvenih znanosti. Naime, Bauman strah definira kao ime koje dajemo neizvjesnosti, našem nepoznavanju prijetnje i toga što nam je činiti – što možemo i što ne možemo učiniti – da je zaustavimo u mje stu – ili da se od nje obranimo ako ne možemo zaustaviti. Svijest o osobnom vremenu u zbilji čija se ograničenost pojavila isključivo kao posljedica stanja u kojem se tijelo našlo u jednome trenutku, u trenutku bolesti ili epidemije, kroz kodiranje straha, referira se na tekstove kojima autori propituju moguće posljedice pojedinačnoga stanja na širi socijalni i politički kontekst.

A(rhivi)K(njižnice)M(uzeji) zajednica također se prilagodila uvjetima pan demije te je svoju djelatnost modificirala mrežnom okruženju nastojeći ipak ponuditi virtualizaciju kulture kao odgovor na krizu pandemije. Baštinske in stitucije povećale su svoju prisutnost na internetu i društvenim mrežama predstavljanjem svoje građe i prijenosom sadržaja uživo, kao i stvaranja vir tualnih izložbi i šetnji kao odgovor na fizičko distanciranje od kulture.

U istome trenutku poraslo je i zanimanje znanstvenika društveno-huma nističkoga profila za teme proučavanja bolesti – virusa/bakterija – u baštin skim institucijama, odnosno njihovoj građi – tzv. virus/bacteria in hereditate Tako je primjerice u baštinskoj škrinji Državnog arhiva u Osijeku zabilježen niz zanimljivih kulturoloških činjenica tijekom pandemije španjolske gripe (influence) 1918. godine ili kolere tijekom povijesti, a koje su zahvatile i grad Osijek, čija se referentnost naglašava dokumentarnim prilozima, tabličnim prikazima o broju zaraženih i umrlih, kao i skicama npr. prostora (baraka) za izolaciju zaraženih bolesnika. Dokumentarni prilozi uspijevaju kod čitatelja i istraživača kulturne baštine projicirati svijest o tome kako su pročitani zapi si svjedočanstvo o događajima i osobama iz jednog povijesnog vremena jer oblikuju portret svakodnevlja osobe čija geografija pamćenja baštini različita iskustva prostora koji ju određuje (a logika utjelovljena u prostoru jest logika metafore). Iz njih se iščitavaju mjere zaštite koje se i danas provode u zaštiti od bolesti COVID-19, brojni su zapisi o odredbama koje je propisivao tadašnji

„Stožer civilne zaštite“. Navode se, dakle, konkretne protuepidemijske mjere koje ipak nisu uspjele suzbiti epidemiju španjolske gripe ili kolere, ali je bolest ipak nestala brzo i neočekivano. Dakle, stalno pretapanje slika iz prošlosti (virus/bacteria in hereditate) – npr. pandemija španjolske gripe 1918. godine s posebnim osvrtom na kulturološku sliku grada Osijeka prije i u vrijeme pan demije – sa zbivanjima u sadašnjosti (virus in fabula) – pandemija koronavi rusa u humanistici i informacijsko-komunikacijskim znanostima – upućuje i na moguće događaje u budućnosti – postmodernu strategiju proizvodnje i nametanja različitih identiteta na svim razinama teksta i okruženja. Drugi praktični model analize odnosi se na život i djelovanje Josipa Böhma, ernestinovačkog ravnajućeg učitelja, orguljaša, predmolitelja i poštara. Na ime, u spomenici najstarije osječke župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, za 1919. godinu, zabilježeno je da je u filijalu Ernestinovo iz Petrijevaca došao prevrijedni učitelj Josip Böhm. Osim službe učitelja i orguljaša, primio je i službe poštara te predmolitelja. U Ernestinovu tada nije bilo ni crkve ni kape lice već samo bogomolja koja je služila kao školska soba i obratno. O svemu navedenome svjedoči i nedavno pronađena u župnom arhivu „Knjiga zapi snika odbora crkvene općine u Ernestinovu“ koja sadrži zapise na 86 listova od 15. listopada 1919. pa do 30. studenoga 1927. godine s potpisom Josipa Böhma, ravnajućeg učitelja i perovođe. Böhm je, između ostalog, priredio „Crkvenu pjesmaricu“ u nakladi Ljudevita Szeklera 1916. godine, a koristila se u pučkim školama te knjigu na njemačkom jeziku „Eine Sammlung Kirchen gesänge und Gebete“ koja je tiskana 1920. godine u nakladi Prve hrvatske dioničke tiskare u Osijeku te je doživjela i svoje drugo izdanje 1942. godine. Sve knjige sastavnim su dijelom zavičajne zbirke Essekiana Muzeja Slavonije u Osijeku. U nastavku se analizira život i djelovanje orguljaša, poštara, uči telja i predmolitelja (Vorbetera) Josipa Böhma iščitavanjem župne spomeni ce, nedavno pronađene bilješke koju je sam Böhm napisao 1929. godine za stvaranje „Zbirke životopisa hrvatskih katoličkih kulturnih djelatnika“ Kola hrvatskih književnika te nepoznatih zapisnika odbora crkvene općine u Er nestinovu modelom proučavanja povijesti emocija. Naime, povijest emocija proučava odnose među emocijama, kulturom i identitetom koji se nepre stano međusobno prožimaju. Iako je bio pripadnik manjine (Drugi), Böhm je svojim kulturnim, obrazovnim i vjerskim djelovanjem izgradio Ernestinovo (selo jakog njemačkog identiteta) kao locus amoemus te tako sudjelovao u

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 12

procesu oblikovanja slavonskog zavičajnog identiteta, odnosno u konačnici hrvatske nacionalne svijesti. Jedan je od ciljeva ovoga istraživanja i objektiv no procijeniti normativnu ulogu arhivskih dokumenata i izvora (vremenski i prostorno različite materijale) unutar emocionalne zajednice oko jedne ka rizmatične ličnosti.

Na kraju, treći praktični model analize, na temelju izvorne građe arhiva Župe sv. Mihaela Arkanđela u Osijeku, Državnog arhiva u Osijeku te ondaš nje periodike – „Narodna/Hrvatska obrana“ Hemeroteke Muzeja Slavonije Osijek – donosi proces rekvizicije zvona Župe sv. Mihaela u kontekstu kultur ne povijesti rekvizicije, njezinog mjesta u kulturi sjećanja grada Osijeka te posljedično mapiranja crkve sv. Mihaela u ono što Pierre Nora naziva mjesto sjećanja. U tom kontekstu Karl Munzinger je 22. srpnja 1917. godine zapisao: „Ne možemo se oteti osjećaju da se sada onim, što bi trebalo propovijedati mir i liječiti bolna srca, komadaju tijela i užasnim ubijanjem nanose rane koje nikada neće zacijeliti!“ Da su zvona sastavnica nacionalnoga identiteta, zna koviti svjedoci duhovnosti i kulture te života stanovnika, dokazuje i borba mnogobrojnih župnika, crkvenih tutora i vjernika koji su pokušavali izbjeći uredbu o rekviziciji i ograničiti štetu u nestajanju mjesta sjećanja i kulture pamćenja. Sudjelovanje u kolektivnom pamćenju svjedoči pripadnosti za jednici, a zajednica okupljena u svojoj Župi sv. Mihaela nositeljica je sjeća nja svoje prošlosti, identitetski trajna i konkretna. Prisjećanjem kroz okvire figura sjećanja (arhivski zapisi u baštinskoj škrinji) zajednica učvršćuje svoj identitet. To je vidljivo u ratnim neprilikama koje nisu zaobišle Župu, kada su im rekvirirana ukupno 4 zvona iako su već tada znali da ni to Monarhiji neće pomoći. Župnik Bezetzky je zapisao u Spomenici, prilikom rekvizicije zvona, ove riječi: „Tako ratna furija ništi i zvona mira, a sve to ne će Monarhiji pomoći.“ No to im je bio kohezivni element budući da su već 1926. godine, svjesni potrebe zvona, odnosno svojega mjesta sjećanja, počeli prikupljati novčane priloge za nabavu novih. Organizirane su mnogobrojne zabave, pri kupljanje priloga od vrata do vrata, i prema nedavno pronađenim zapisnici ma sa sastanaka župnoga odbora za nabavu novih zvona, u tome su i uspjeli 1926. godine kada su nabavljena nova zvona. Zvona su prvi puta ponovno zazvonila 2. rujna 1926. u 8:35 sati na radost župne zajednice. Maroević će zaključiti kako će kulturna baština u svojem inventaru odraža vati slijed vremena i one dosege naših predaka koji su ostavili traga u prostoru

i vremenu, ali će istovremeno dobiti i jaki nacionalni predznak kojim će pred stavljati jedan od temelja nacionalnog identiteta modernih nacija.

Stoga je izuzetno važno svu predstavljenu baštinsku građu – javnu memo riju – interpretirati, zaštiti, digitalizirati i sačuvati za buduće naraštaje! 14

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

TEORIJSKA POLAZIŠTA

Crni rub razlike ili što ne smijemo zaboraviti?!

Prepoznatljivi znakovi identiteta1 za pojedini grad igraju glavnu ulogu u čita nju značenja nacionalnog2 kulturnog identiteta.3 Kultura se koristi kako bi se opisale zajedničke vrijednosti grupe ili društva, ona je proces – skup prak si. Dakle, kultura predstavlja proizvodnju i razmjenu značenja. Tako i grad Osijek jer njegovu antropologiju karakterizira kompleksan proces proizvodnje značenja, interpretacija i reinterpretacija, uspostavljajući sisteme vrijedno sti i njegove tragove prošlosti. Hall naglašava da se kulturni identitet može jedino definirati diskursom reprezentacije4 jer korištenje građe iz primjerice bogatih osječkih arhiva, knjižnica, muzeja i privatnih obiteljskih zbirki pret postavlja selekciju sjećanja, odnosno reprezentira što želimo postati ili kako smo predstavljeni (kaleidoskop svakodnevice). Proučavanjem i analizom ta kve građe otvaraju se velike mogućnosti identifikacije kulturnih informacija koje je određena građa apsorbirala tijekom života. Naime, Maroević tumači kako muzejska građa svjedoči o stvarnosti, arhivska čuva odabrana, prete žito pisana svjedočanstva stvarnosti, a knjižnična nosi u sebi tumačenja i znanje o stvarnosti.5 Šola ističe kako je identitet osnova društvenog poretka dok je zadatak baštinskih institucija da učinkom mudraca pokušaju spasiti

1 Pregled pojma, kao i definicije nacionalnog identiteta, pročitati u: Skoko, Božo. 2009. Država kao brend: upravljanje nacionalnim identitetom. Zagreb: Matica hrvatska, str. 16–25.

2 Rječnik sociologije (str. 129–130.) tumači da su identiteti fluidni i promjenjivi, uključuju sličnost i različitost te se u našoj suvremenosti fragmentiraju.

3 Usp.: a) Mesić, Hrvoje; Živković, Goran. 2020. „Rekvizicije u kulturi sjećanja grada Osijeka tijekom Prvog svjetskog rata uz posebni osvrt na rekviziciju zvona crkve sv. Mihaela Arkanđela“. Šokačka rič 17: Slavonski dijalekt, znanstvena polja i područja: zbornik radova Znanstvenoga skupa Slavonski dija lekt s međunarodnim sudjelovanjem, održanoga u Vinkovcima 8. studenoga 2019. Ur. Bilić, Anica. Vinkovci: Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske župani je, str. 209–312.

b) Sablić Tomić, Helena. 2019. „Komunikacijsko i kulturno pamćenje Požege“. Heli, Rudolf. Požega kroz povijest: izbor iz kolumni objavljivanih u „Večernjem listu“ od 19. rujna 1996. do 10. prosinca 1999. Osijek: Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku; Klinika Kreativnosti, str. 675–679.

4 Usp. Hall, Stuart; Evans, Jessica; Nixon, Sean. 2013. Representation. London: Sage in association with The Open University.

5 Usp. Maroević, Ivo. 2000. „Problemi identifikacije i obrade kulturnih informacija: (u muzejima, knjižnicama i arhivima)“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne infor macijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, str. 19.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 18

svijet od degradacije i devaluacije zagovarajući sliku stvarnosti koja pred stavlja dostojnu budućnost za čovjeka – zadatak je „i opet ‘prosvjetljenje’ (enlightenment) kroz kontemplaciju i empatiju sa svijetom oko nas: svijest o sebi, poštovanje prirode i uvažavanje znanosti kao načina razumijevanja božanske prirode univerzuma.“6 Cresswell ovakav način reprezentacije naziva moralnom geografijom jer, jednostavno rečeno, moralna je geografija ideja da određeni ljudi, stvari i prakse pripadaju u određene prostore, mjesta i kra jolike, a ne u neke druge.7 Prošlost je stoga izvor iz kojeg treba crpiti8 i na koji se treba ugledati (kulturna povijest) dok je sadašnjost otklon od zamišlje nog poretka stvari (pogled preko ramena). Identitet grada, između ostalog, veže se i uz etnos i geografsko područje uz supostojanje u vremenu, fluidno prolazeći kroz mnogobrojne oblike i transformacije. Gradovi su se urezali u biografije dok su životni putovi i sudbine iscrtani topografijom istih gradova. Kao prostori i poprišta svakodnevne prakse, gradovi pružaju dragocjene uvi de u povezanost makroprocesa i oblikovanja ljudskog iskustva te na taj način postaju središta istraživanja kulturnih i društveno-političkih manifestacija urbanog života i svakodnevnih praksi oslikanih u urbanim etnografijama.9

Pamćenje, koje je doživjelo društveni procvat u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, jamči prostorno-vremenski kontinuitet (temporalna trostru kost: povezivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti), ono je pretpostavka identiteta10 prostora, no zbog svoje krhkosti stremilo je promjeni identitet ske paradigme razvoja i kulturi zaborava što vodi do nesigurnosti identiteta. Naime, svaka zajednica, prema Allanu Megillu, traga za samoodređenjem, odnosno za više pozivanja na sjećanje i zaborav.11 Nadalje, prostornost je,

6 Šola, Tomislav. 2001. „Poslanje muzeja ili Što će nam muzeji? = The mission of the museum or What do we need museums for?“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju global ne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 17.

7 Usp. Cresswell, Tim. 2008. „Moralne geografije“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmo va. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 173.

8 Usp. Higson, Andrew. 1989. „Nacionalnost“. Uvod u studije medija. Ur. Briggs, Adam; Cobley, Paul. Beograd: Clio.

9 Usp. Low, Setha M. 2006. „Uvod: teorijsko promišljanje grada“. Promišljanje grada: studije iz nove urbane antropologije. Ur. Low, Setha, M. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 18.

10 Usp. Sablić Tomić, Helena. 2002. Intimno i javno. Zagreb: Naklada Ljevak, str. 34–37.

11 Usp. Megill, Allan. 2007. Historical Knowledge, Historical Error: A Contemporary Guide to Practice Chicago: The University of Chicago Press.

prema Martinu, općepriznata kao ključna dimenzija u oblikovanju društvenih identiteta: identiteti se razumiju „kao nešto što se stvara u povezanosti sa specifičnim mjestima, i teritorijalnim i društvenim.“12 Rogić tematizira da je „identitet društvenog sudionika poopćeni simbolični sklop s pomoću kojeg društveni sudionik oblikuje cjelovitost opstanka ili pojedini aspekt.“13 Stoga, pamćenje svoje povjerenje polaže u pisanu dokumentarnu riječ (baštinsku škrinju) zbog mogućnosti svoje reaktualizacije14, odnosno prostor i sjećanje sastavnim su dijelom identiteta društvenog sudionika. Maurice Halbwachs 1920-ih godina (međuratne godine) navodi kako je pamćenje društven, a ne individualan fenomen, sjećanje je za njega historijski i polimorfno uvjetova no pri čemu sjećanje nije „vlasništvo pojedinačnog uma, a sam čin pamćenja nije psihički proces povezan isključivo s pojedinačnom osobom (...) pamćenje je društven fenomen, a sjećanje raznovrsna i promjenjiva zbirka materijal nih artefakata i društvenih praksi.“15 Njegova je, dakle, temeljna postavka da je homogenizacija kolektivnog pamćenja jače prisutna u modernim nego u tradicijskim društvima jer moderna društva jače kontaminiraju svijest svojih članova.16 Nadalje, njemački egiptolog Jan Assmann popularizirao je pojam kulture sjećanja napominjući da kolektivno sjećanje, u svrhu svoga opstanka, mora postojati u konkretnim oblicima, na konkretnim mjestima, s konkret nim događajima. Stoga i definira tzv. figure sjećanja: „Koliko je mišljenje ap straktno, toliko je sjećanje konkretno. Ideje moraju biti doživljene kroz čula prije no što kao predmeti mogu pronaći put u pamćenje. Pritom se pojam i slika neraskidivo stapaju. Da bi se učvrstila u sjećanju grupe, istina mora biti predstavljena u konkretnom obliku događaja, osobe, mjesta. S druge strane, da bi događaj nastavio živjeti u grupnom sjećanju, mora biti obogaćen smi

12 Martin, James. 2008. „Identitet“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 136.

13 Rogić, Ivan. 2003. „Hrvatski nacionalni identitet i društvene elite“. Hrvatski identitet u Europskoj uniji. Ur. Baloban, Stjepan. Zagreb: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, str. 18.

14 Usp. Gillis, John R. 2006. „Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa“. Kultura pamćenja i histo rija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Teh nička knjiga, str. 173.

15 Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. 2006. „Zašto pamćenje i historija?“. Kultura pamćenja i historija Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 12.

16 Usp. Halbwachs, Maurice. 1992. On collective memory. Chicago; London: Chicago University Press, str. 48–50.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 20

slom važne istine. Svaka osoba i svaka historijska činjenica pri svom ulasku u pamćenje transportirana je u nauk, pojam, simbol; dobiva smisao, postaje elementom sustava ideje društva. Iz te igre pojmova i iskustava nastaju, kako ćemo ih nazvati, figure sjećanja.“17 Njihovu posebnost karakteriziraju tri zna čajke: (1) konkretna vezanost uz vrijeme i prostor: sadržaji sjećanja vezani su uz vremensku komponentu kroz pravremenske ili izvanredne događaje i kroz periodični ritam sjećanja. Sklonost lokaliziranju vrijedi za svaku zajed nicu s ciljem stvaranja i osiguravanja prostora koji će služiti za interakciju članova zajednice, isticanje simbola njihovih identiteta te mjesta njihovih sjećanja; (2) konkretna vezanost uz grupu: vezanost uz grupu na koju utje če kolektivno sjećanje članova grupe budući da se ono ne prenosi svakome. Nije važan samo prostor i vrijeme sjećanja, već ono mora biti i identitetski konkretno, odnosno pamćenje je vezano uz stvarnu i živu grupu. Društvena grupa koja se oblikuje kao zajednica sjećanja čuva svoju prošlost zbog traj nosti i posebnosti; (3) mogućnost rekonstrukcije kao autonoman postupak (ne postoje čiste činjenice sjećanja). Pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, veći i iskustvo sadašnjosti i budućnosti.18 Assmann također definira razlike iz među komunikacijskog i kulturnog pamćenja. Kulturno pamćenje svoj fokus zadržava na fiksne točke u prošlosti. U njemu se prošlost kao takva ne može održati, već se prošlost štoviše „zgrušava u simboličke figure za koje prijanja sjećanje.“19 Za kulturno pamćenje bitna je upamćena povijest, bolje rečeno, činjenična povijest transformirana u upamćenu, a potom u mit. Mit je „pri povijest koju pričamo kako bismo neku sadašnjost osvijetlili iz perspektive početka.“20 Komunikacijsko pamćenje sadržava sjećanja na recentnu proš lost. Kao uzorni model ovakvoga sjećanja uzima se generacijsko pamćenje koje „povijesno prirasta uz grupu, nastaje u vremenu i prolazi s njim, točnije: njegovim nosiocima.“21 Francuski povjesničar Pierre Nora će naglasiti da je

17 Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 53–54.

18 Usp. Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 41–52.

19 Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 61.

20 Isto, str. 61.

21 Isto, str. 59.

za njega sjećanje život jer ga uvijek „prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim miro vanjima i naglim oživljavanjima.“22 Sjećanje je individualno, kolektivno, mno gostruko dok, s druge strane, povijest pripada i svima i nikome – sjećanje se „ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, u gesti, slici i objektu, a povijest se drži samo vremenitih kontinuiteta, evolucija i odnosa među stvarima. Sjeća nje je apsolut, a povijest spoznaje tek ono relativno.“23 Dakle, kod Assmanna događaj prerasta u uspomenu (kulturno pamćenje), a u Pierra Nore mjesta sjećanja (lieux de mémoire) su u središtu znanstvenoga proučavanja (spome nici, knjige, komemorativne ceremonije itd.). Baš poput crnog ruba razlike – u vrijeme precizno izrađivanih crno-bijelih fotografija rub je jamčio novinskom čitatelju i gledatelju da mu pred očima nije rekadrirani svijet, odnosno taj crni rub činio je razliku između istine i laži.24 Kuljić s pravom zaključuje da pravo „mjesto sjećanja obuhvaća semantički prostor koji se prostire između povijesnog događaja i njegovog današnjeg sjećanja, između povijesti i njego ve upotrebe.“25

Francuski filozof Paul Ricoeur navodi dva važna pojma u svojem poglavlju o zaboravu u knjizi „Memory, History, Forgetting“: zaborav povezan s proble mom pamćenja i ovisnosti o prošlosti te iskupljenje povezano s osjećajem krivnje i iskupljenjem prošlosti. Ricoeur definira pamćenje kao borbu protiv zaborava uz vjerodostojno, pouzdano i točno prikazivanje prošlosti. Ukoli ko ovakva definicija nije u potpunosti ispunjena, onda je zaborav nemino van. Dakle, „pouzdanost sjećanja ovisi o dijalektici prisutnosti i odsutnosti reprezentacije prošlosti, prisutnost odsutnosti je zapravo reprezentacija prošlosti.“26 Stoga je, prema Ricoeuru, rješenje u iskustvu, odnosno u po stojanju izvorne impresije, a u trenutku impresije javlja se sjećanje. Zaborav

22 Nora, Pierre. 2006. „Između pamćenja i historije. Problematika mjesta“. Kultura pamćenja i historija Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 137.

23 Isto, str. 133.

24 Usp. Jergović, Miljenko. 2016. „Crni rub razlike = The Black Border of Difference“. Oris: časopis za arhitekturu i kulturu življenja. God. 18, br. 100, str. 242–265.

25 Kuljić, Todor. 2006. Kultura sećanja. Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti na zapadnom Balkanu Beograd: Čigoja Štampa, str. 110.

26 Ricoeur, Paul. 2014. Memory, History, Forgetting. London: The University of Chicago, str. 414; 431.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 22

može nastupiti brisanjem tragova sjećanja koji su dokumentirani, a čuvaju se i u ljudskom sjećanju. Dokumentarne zapise je moguće uništiti, a i sjeća nje je podložno manipulacijama. Walter Benjamin u tom kontekstu ističe: „Tko god je izašao kao pobjednik sudjeluje do današnjeg dana u trijumfalnoj povorci u kojoj sadašnji vladari gaze preko onih koji leže ničice“, a usput i oblikuju i politiku pamćenja. Za razliku od pamćenja, Le Goff tumači kako po vijest uzima istinu kao normu – „pamćenje nije povijest već jedan od njezinih predmeta i početni stupanj razvoja.“ Shvaćeno kao obveza, sjećanje i zaborav imaju moralnu dimenziju jer, prema Walteru Benjaminu, „ništa što se do godilo ne smije za povijest biti izgubljeno. Samo spašenom čovječanstvu u potpunosti pripada njegova prošlost. A to znači: samo spašeno čovječanstvo može u svakom trenutku navoditi svoju prošlost. Svaki proživljeni trenutak postaje citation ‘à lè ordre du jour’ – a taj je dan, dan posljednjeg suda.“27 Patrick Hutton naglašava da je sama povijest zapravo umjetnost sjećanja, ali ona koja predstavlja svjesna sjećanja prošlosti, umjesto da naglašava druš tveno ponavljanje prošlosti u svakodnevnoj sadašnjosti.28

Ovakav način znanstvenoga tumačenja problematizira i David Atkinson koji smatra kako se baština i baštinski lokaliteti sve više mobiliziraju kao važni kulturni, politički i ekonomski resursi u našemu suvremenom svije tu postajući dijelom tzv. paketa globalnoga turističkoga prometa, a lokal na se prošlost mobilizira kako bi se mjesto prodalo u sadašnjosti. Stoga je ono što neki „nazivaju industrijom baštine često ugrađeno u konzumiranje povijesnih mjesta.“29 Zato se baština suočava s dva velika problema: moćne skupine često promiču sektaške pretenzije na prošlost zbog vlastitih ciljeva (isključivanje različitosti prikrivanjem pluralnih, složenih i raznolikih povijesti ispod jednodimenzionalnih narativa) dok je drugi problem to što spomenuti pristrani narativi nalaze i materijalan oblik, pomažući u konstruiranju baštin skih lokaliteta i prostora u našemu suvremenom svijetu (mozaici prostora

27 Kramarić, Zlatko; Banović-Markovska, Angelina. 2013. Politika, kultura, identitet: (interkulturni di jalog). Zagreb; Osijek: Školska knjiga; Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku; Grafika, str. 157–161.; 213.

28 Usp. Hutton, Patrick. 2003. History as an Art of Memory Hanover; London: University Press of New England, str. 127.

29 Atkinson, David. 2008. „Baština“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 189–190.

odabranim verzijama baštine sve više strukturiraju naš svijet).30 Davor Miš ković, parafrazirajući Thorsbija, ističe pet tipova vrijednosti baštine: (1) prije svega, radi se o estetskoj vrijednosti, (2) socijalna vrijednost kulturne bašti ne odnosi se na njezinu ulogu u povezivanju zajednice i na njezin doprinos stvaranju osjećaja identiteta i pripadnosti, (3) historijska vrijednost odnosi se na doprinos kulturne baštine shvaćanju povijesnih veza i odnosa kao do prinos stvaranju osjećaja kontinuiteta s prošlošću, (4) simbolička vrijednost kulturne baštine odnosi se na njezinu ulogu kao spremišta i prijenosnika zna čenja, (5) vrijednost autentičnosti kulturne baštine odnosi se na originalnost i jedinstvenost objekta ili prakse (znanja i vještine).31 Naznačeni tipovi vrijed nosti baštine osnova su za stvaranje osjećaja identiteta i kontinuiteta kao i kulturne različitosti.

Ivo Maroević naglašava da je povijesni grad najsloženiji pojam unutar ma terijalne kulture jer je dokument nataloženog vremena, koji se čita u vre menu sadašnjem, ukoliko je to vrijeme savladalo jezik njegove komunikacije. Zerubavel će reći: „Naš društveni okoliš utječe na način na koji se sjećamo prošlosti.“32 Stoga je, prema Maroeviću, stvarni identitet grada „njegova povijesna, odnosno društvena određenost u vremenu i prostoru, materija lizacija onoga procesa koji je doveo do njegova formiranja. Taj je identitet sakriven u nizu promjena koje su slijedile pošto je grad zaživio kao cjelina.“

Zbiljski identitet „dinamični je trenutak našega današnjeg bavljenja gradom, odnosno trenutak kojim smo se odredili prema sadašnjosti. To je identitet postojećeg unutar kojeg se iskazuje stvarni identitet upravo u dokumen tarnosti slojeva prošlosti.“33 Grad nastaje, a sačuvani elementi njegovog stvarnog identiteta dio su dokumentacijskog značenja. Stanovnici primaju njegove poruke, objašnjavaju i komuniciraju vrijednosti oblikujući i crtajući kartu svojega postojanja. Baština, dakle, artikulira kolektivno društveno sje ćanje očitujući se na jedinstvenim mjestima i očuvanim krajolicima. Jacques

30 Usp. Atkinson, David. 2008. „Baština“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 190–191.

31 Usp. Mišković, Davor. 2013. Istraživanja u kulturi. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 79–80.

32 Zerubavel, Eviatar. 2007. „Društvena sjećanja“. Diskrepancija: studentski časopis za društveno-hu manističke teme. God. 8, br. 12, str. 168.

33 Maroević, Ivo. 1988. „Povijesni grad kao dokument“. Radovi Instituta za povijest umjetnosti. Br. 12–13, str. 193.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 24

Derrida napominje kako arhiv nije samo mjesto za pohranjivanje i čuvanje vrijednih tragova prošlosti, već da svaki arhiv ima konzervacijsku i utemelju juću funkciju. Proces arhiviranja stvara događaj u jednakoj mjeri u kojoj ga i bilježi.34 Tomislav Šola tumači kako su „uravnotežen, suzdržan razvoj, oču vanje vitalnih snaga identiteta, kontinuiranje vrijednosti radi preživljavanja i spasenja – osnovni zadaci ustanova i akcije baštine u tom projektu.“35 Stoga je i zadaća istraživača kulturnoga pamćenja, prema Le Goffu, demokratizaci ja društvenoga pamćenja.36

Dokumentarni zapisi u baštinskoj škrinji, u konačnici, odgovaraju na pi tanje: Što ne smijemo zaboraviti? U ovaj proces odgovora uključuje se mu zealizacija u nastojanju da se komunicira što više poruka i informacija o vrijednostima baštine (tzv. tekstura sjećanja37), integrira kulturnu baštinu sa stvarnim životom sadašnjosti, pri čemu sadašnjost postaje sve više ograni čena dosezima muzealizacije u proteklim razdobljima. Maroević će zaključiti da na taj način grad živi „životom sadašnjice, ali uz stalno prisutnu prošlost koja se stimulirano zadržava kao duhovna i materijalna vrijednost.“38 Sto ga se kao bitan alat analize i važno sredstvo reprezentacije u proučavanju međusobnosti povezanosti kulture i prostora nameće kartiranje. Posebice se to odnosi na kartiranje nevidljivih, zatvorenih prostora baštinskih usta nova i njihovih (skrivenih) dokumenata. Jurij Andruhovyč smatra kako sve zapravo počinje od karata kao izvora nadahnuća, a koriste se na način da se „ne vidi gdje prolazi granica, gdje završava jedno, a počinje drugo.“39 Karti ranje je, prema Denisu Cosgroveu, izvedbeni čin, prostorna aktivnost koja je uklopljena u stvaranje i priopćavanje pojedinačnoga i grupnoga identiteta,

34 Usp. Derrida, Jacques. 1998. Archive Fever: A Freudian Impression. Chicago: Chicago University Press, str. 17.

35 Šola, Tomislav. 2000. „Baštinske ustanove na razmeđu: ili gdje je granica između pravog muzeja i njegove zabavljačke inačice“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, str. 26.

36 Usp. Le Goff, Jacques. 2015. Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? Zagreb: TIM press.

37 Usp. Young, James. 2006. „Tekstura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 200–202.

38 Maroević, Ivo. 1996. „Identiteti povijesnoga grada: Sustavski pristup vrednovanju naslijeđene ur bane strukture“. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline God. 5, br. 1, str. 71.

39 Adruhovyč, Jurij. 2019. Leksikon intimnih gradova: slobodni priručnik iz geopoetike i kozmopolitike Zagreb: Fraktura, str. 11.

ostavljajući trag ili oznaku u svijetu.40 Laura Šakaja navodi kako nova kultur na geografija kartu promatra kao na očitovanje kulturnoga sustava. Takav se pogled razlikuje od tradicionalnog pristupa karti. Naime, kulturnogeograf ski pristup podrazumijeva „da nema ‘objektivnih’, ‘neutralnih’ karata, da se kartografskim prikazivanjem zamišlja, artikulira i strukturira društveni svijet, da nema karata na kojima se ne bi očitovale društvene vrijednosti, da su sve karte u nekoj mjeri pristrane te su pod utjecajem konkretnih društvenih prili ka. Značenja i utjecaj karte mogu se razmrsiti samo poznavanjem konteksta – okolnosti u kojima je karta stvarana i korištena.“41 Dakle, karte, odnosno kartiranje, reflektiraju vrijednosti društava (duhovni, politički i moralni para metri42) unutar kojih se proizvode.

Religijski identitet, nadalje, važna je pokretačka snaga kulturnog identite ta svakog naroda. Šušnjić naglašava da obuhvaća specifičan način života koji se upisuje u njenom učenju, doživljava u posebnoj vrsti iskustava, ostvaruje u njenim obredima, izražava u njenim simbolima, ogleda u vrhovnim vrijedno stima, propisuje u normama, oživotvoruje u zajednicama vjernika, učvršćuje u ustanovama, otjelovljuje u svetim ličnostima, osjeća na svetim mjestima i u sveto vrijeme.43 Ivica Žižić ističe da sakralnost grada „izranja iz njegovih svetih forma: kupola, zvonika, spomenika, iz kolektivnih rituala unutar kojih generacije oblikuju svoj identitet i svoju pripadnost. Gradske su crkve mje sta gdje se sveto sabire, koncentrira i odakle zrači u urbani prostor. Ta sveta jezgra još uvijek je vidljiva u gradovima koji u svojem središtu imaju crkve i katedrale koje iznutra oblikuju duh grada.“44 Poznato je da se crkva oduvijek percipira kao jedna od nositeljica povijesti. Očekuje se njezino povezivanje s prošlošću što ju, kao dio bogate baštine, čini identifikacijskim elementom. Antropologija društvenog sjećanja smatra da je karika s poviješću nara tiv ovisan o kontekstu. Prema antropologu Paulu Connertonu, iščitavanje

40 Usp. Cosgrove, Denis. 2008. „Kartiranje/kartografija“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih poj mova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 61.

41 Šakaja, Laura. 2015. Uvod u kulturnu geografiju. Zagreb: Leykam International d.o.o., str. 147–148.

42 Usp. Kramarić, Zlatko. 2009. Identitet, tekst, nacija: interpretacija crnila makedonske povijesti. Za greb: Naklada Ljevak, str. 66.

43 Usp. Šušnjić, Đuro. 2000. Religija 1–2. Beograd: Čigoja štampa.

44 Žižić, Ivica. 2012. „Grad i sveto: o fenomenu urbanoga kao izazovu kršćanskoj vjeri i liturgiji“. Živo vrelo: liturgijsko-pastoralni list. God. XXIX, br. 7, str. 6.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 26

pamćenja povezanog s arhitektonskom baštinom je „stav prema određenim epizodama koje se iskazuju u sadašnjosti.“45 Upisivanje društvenog značaja u arhitekturu crkve stoga prestaje biti apstraktnom idejom te postaje stvarno mjesto sjećanja. Bilsel navodi da je Maurice Halbwachs naglašavao kako sje ćanje preživljava u dugome trajanju (longue durée) samo ukoliko je „upisano u arhitektonski prostor i mapirano u urbanoj i povijesnoj topografiji.“46 Ivo Maroević uočava dva pristupa u analizi međusobne povezanosti: društve no-humanistički pristup u kojem se spomenik kulture ili povijesni spomenik prošlosti smatrao prvenstveno umjetničkim djelom u kome prevladavaju du hovne i estetske vrijednosti materijalizirane u određenom obliku, izrađene u prikladnom materijalu i postavljene u određenu sredinu, dok se drugi pri stup temeljio na osnovnoj ideji da je spomenik graditeljstva prvenstveno vrijednost prostora i njegove arhitektonike, konstrukcije, funkcije i odnosa funkcije i oblikovanja u kojemu prevladavaju izražajna sredstva materijala, oblikovanja prostora i načina funkcioniranja.47 Društvena je konstrukcija sjećanja, dakle, nastajala u stvarnom suživotu ljudi i građevina. Christian Norberg-Schulz ističe kako se naša usmjerenost u potpunosti mijenja kad sudjelujemo u situaciji u kojoj građevina aktivno sudjeluje. Arhitektonski do življaj je, dakle, nešto promjenjivo i mnogovrsno – zamišljamo postojanje jedne posebne usmjerenosti koja određuje stvarni doživljaj arhitekture. Ta kva se usmjerenost definira kao intencija formalnih svojstava arhitektonskog djela.48 Austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl pak smatra da se osim povijesne vrijednosti, građevini treba upisati i komemorativna vrijednost kao dijela društvenoga sjećanja: „(...) sve ono što je jednom bilo, a danas više nije. Prema najmodernijem shvaćanju s time povezujemo i sljedeću predodžbu: da ono što je jednom bilo više nikada ne može biti i da sve što je jednom bilo tvori nezamjenjiv i neumoljiv dio razvojnoga lanca. Drugim riječima, sve što je uslijedilo uvjetovano je prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se

45 Connerton, Paul. 2004. Kako se društva sjećaju. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, str. 9.

46 Bilsel, Can. 2017. „Architecture and the social frameworks of memory. A postscript to Maurice Halbwach’s ‘Collective memory’“. International Journal of Architecture & Planning. God. 5, br. 1, str. 1.

47 Usp. Maroević, Ivo. 1986. Sadašnjost baštine. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske; Društvo konzervatora Hrvatske; Sveučilište u Zagrebu, str. 42–43.

48 Usp. Norberg-Schulz, Christian. 2009. Intencije u arhitekturi. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 217.

uistinu odigralo da nije prethodio onaj prvi dio.“49 Miroslav Tuđman, tako đer, naglašava kako je urbani prostor poruka, štoviše on je izvor povijesnih poruka, odnosno forma društvenoga pamćenja – oni su forme društvenoga pamćenja i dio korpusa javnoga znanja. Takav način razmišljanja implici ra tri polazne postavke: (1) memorijalni spomenici su forma društvenoga pamćenja, forma koja egzistira u javnome prostoru. Ta činjenica čini kodi rano društveno pamćenje u memorijalnim spomenicima sastavnim dijelom javnoga znanja, (2) proizlazi iz komunikacijskih značajki poruka memorijal nih spomenika, te se poruke ne mogu semantički i verbalno organizirati i razmjenjivati istim komunikacijskim jezikom, već je njihova funkcija druš tveno sjećanje na implicitna očekivanja društva, vrijednosti kojima određe ni društveni poredak teži, predodžbe koje društvo stvara i čuva, (3) proizlazi iz prethodne dvije – memorijalni spomenici (memorijalne poruke) su forma društvenoga pamćenja, a memorijalne poruke imaju značenja u skladu s vrijednostima koje određuju vladajući pogled na svijet, pravilima ponašanja koja priznaje jedna društvena zajednica, i kodiranim obrascima za njihovo korištenje.50 Stoga su spomenici prošlosti mjera usporedivosti kulture pro stora, kulture življenja, kulture odnosa čovjeka i prostora, bez čega nema budućnosti.51

Nakon popularnog porasta interesa za kulturno pamćenje 1970-ih godina, znanstvena zajednica je u 1980-ima ponovno proširila svoj interes prouča vanja na fenomene psihičkih i fizičkih događaja, pojedinačnih i strukturalnih procesa pa sve do kulturnih praksa. Kao najutjecajniji teoretičar nameće se Pierre Nora, prvak humane geografije, koji je vodio veliki projekt Lieux de Mémoire (mjesta sjećanja), a sam Nora je mjesto sjećanja definirao ovako: „ako izraz mjesto sjećanja mora imati službenu definiciju, ona bi trebala biti ova kva: mjesto sjećanja je bilo koja značajna pojava, materijalna ili nematerijalna po prirodi, koja je ljudskom voljom ili učinkom vremena postala simboličkom

49 Riegl, Alois. 2006. „Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak“. Anatomija povijesnog spomenika. Ur. Špikić, Marko. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, str. 352.

50 Usp. Tuđman, Miroslav. 2009. „Memorijalni spomenici i javno znanje“. Ivi Maroeviću baštinici u spomen“. Ur. Vujić, Žarka; Špikić, Marko. Zagreb: Zavod za informacijske studije Odsjeka za infor macijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 13–38.

51 Usp. Maroević, Ivo. 1986. Sadašnjost baštine. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske; Društvo konzervatora Hrvatske; Sveučilište u Zagrebu, str. 8.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 28

sastavnicom sjećanja u nekoj zajednici.“52 Projekt se sastojao od opisa svih mjesta sjećanja u francuskom društvu. Rezultati istraživanja su sedam svezaka koje je Nora uređivao u vremenskom razdoblju od 1984. do 1992. godine s ese jima gotovo 120 uglednih znanstvenika. U prvom svesku Nora je istraživački pogled zaustavio na tzv. kult Republike (zastava, komemoracije), u sljedeća tri sveska objedinio je ideje Nacije kao glavni uzor socijalne kohezije dok su po sljednja tri sveska posvećena tzv. pomrčini Francuske kao države sjećanja. Nora je u svojem radu istraživao kako određena mjesta, zahvaljujući sposobnosti da izazovu emocionalni utjecaj, mogu ugraditi sjećanja i poglede na naciju (pam ćenje kao dužnost): „Na kraju krajeva, sjećanje ograničava pojedinca i samo pojedinca – određujući njegov odnos prema prošlosti, oblikuje mu budućnost. Atomizacija općeg i kolektivnog sjećanja u individualno daje pamćenju moć unutarnje prinude, tako da ta obveza pamćenja postaje otkrivanje pripadnosti i izvor identiteta i njegova istinskog, skrivenog značenja. Pripadnost, dakle, postaje potpuni angažman. Kada sjećanje više nije sveprisutno, njegovo po stojanje ovisi o individualnoj savjesti, o usamljenoj odluci. Što kolektiv manje proživljava sjećanje, više raste potreba za pojedincima koji sami postaju ljudi sjećanja.“53 Takva memorijalna mjesta su potrebna jer je stvarno pamćenje nestalo u modernom društvu: „Dakle, sve što danas nazivamo sjećanjem nije sjećanje već povijest. Sve ono što nazivamo bljeskom sjećanja početak je nje gova vlastita nestanka u plamenu povijesti, potreba za sjećanjem je potreba za poviješću. Bez sumnje, nemoguće je živjeti bez te riječi. Tu činjenicu treba prihvatiti s jasnom sviješću o razlici između istinskog sjećanja koje se sklonilo u gestama i navikama, vještinama prenošenja znanja tišine, znanjima tijela, sjećanju prožimanja i spontanih refleksa, te s druge strane, sjećanja izobličena prelaskom u historiju, koje predstavlja čistu suprotnost ovom prvom: voljno i proizvoljno, proživljeno kao dužnost, a ne nešto spontano, psihološko, indi vidualno i subjektivno, socijalno, kolektivno, sveobuhvatno. Kako je došlo do prijelaza prvog, neposrednog oblika u ovaj drugi, neizravan oblik? Promatranje kraja suvremene pretvorbe najbolji je način pronalaženja odgovora.“54 Mjesta

52 Nora, Pierre. 2007. „Između sjećanja i povijesti“. Diskrepancija: studentski časopis za društvenohumanističke teme. God. 8, br. 12, str. 156.

53 Isto, str. 151.

54 Isto, str. 145.

sjećanja su različita simbolička mjesta ili kulturni izrazi kolektivnog sjećanja kao što su: spomenici, komemorativne ceremonije, poznate osobe, društvene navike itd., kao žarišta nacionalnog nasljeđa. Nora, dakle, naglašava važnost arhitekture i javne skulpture u jačanju kolektivne memorije: „Mjesta sjeća nja rađaju se iz osjećaja da ne postoji spontano sjećanje, da treba stvarati arhive, održavati obljetnice, organizirati proslave, izgovarati pohvalne grobne govore, sastavljati dokumente jer takvi postupci više nisu prirodni. Zato žar s kojim neke manjine brane privilegirana pribježišta sjećanja kao ljubomorno čuvanje ognjišta otkriva (do usijanja) istinu svih mjesta sjećanja: bez kome morativnog bdijenja povijest bi ih brzo pomela. Oni su bastioni koji podupiru naše identitete.“55 Pamćenje kao dužnost jedini je mogući prostor protiv na metnutog zaborava i nesigurnosti grupnih identiteta, no takav način otvara prostor za privatna i bolna proživljena iskustva rata: „Jer ako je točno da je temeljni raison d'être mjesta sjećanja da zaustave vrijeme i zaborav, fiksiraju stanje stvari, obesmrte smrt i materijaliziraju nematerijalno (na isti je način zlato sjećanje novca), da zahvate što je moguće više značenja u što manje znakova, jednako je tako jasno da mjesta sjećanja žive od njihove sposob nosti za metamorfozu, za neprekidno oživljavanje starih i generiranje novih značenja u uvijek novim i nepredvidljivim vezama, i upravo ih to čini tako uzbudljivim.“56 Nora smatra kako je zadatak povjesničara preispitivati domi nantno pamćenje društva koje ono stvara kako bi se održalo i stvorilo vanjsku sliku o sebi. Pamćenje treba biti konkretno, a kako bi se nešto zapamtilo i našlo svoj put u sjećanje, mora poprimiti jasnu formu. Edward S. Casey tu mači spomenike (mjesta sjećanja) kao trajni relikt javnoga sjećanja te navodi pet karakteristika koji događaje ugrađuju u javnom sjećanju, a to su: (1) javni prostor, (2) javno prisustvo, (3) javna rasprava, (4) zajednička tema, (5) ko memoracija na određenom mjestu.57 Na mjestima gdje je nastupila kultur na praznina sjećanja (nedovršeno sjećanje) uskočit će službena (nametnuta, naučena) povijest koju svi znaju i uče. Jan Assmann u tom smislu nagla šava kako se samo značajne prošlosti sjećamo, samo tzv. sjećana prošlost

55 Isto, str. 144.

56 Isto, str. 157.

57 Usp. Casey, Edward. 2010. Public Memory in Place and Time. Tuscaloosa:

Press.

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET 30

The University of Alabama

biva značajnom. Dakle, sjećanje je akt semiotiziranja – sjećanje nema veze s historijskom znanošću.58 Ivo Maroević ističe kako memorija pohranjena u stvarima „omogućuje znanju pretraživanje proteklih trenutaka i neutralizira protok vremena, dok s druge strane omogućuje čovjeku tumačenje prošlosti na način koji uključuje sadašnjost u njezinu procjenu i time nanovo aktualizi ra nepovratni protok vremena. (...) Dakle, prošlost je složena struktura koja u očuvanom materijalnom svijetu ima stanovitu uporišnu točku, bez obzira na moguće interpretacije. (...) Pokušajmo domisliti razvitak koji bi koristio kul turnu baštinu u pravcu povećavanja moguće dobrobiti za ljude, ali na razini memorije koja će sveudilj biti integrirana sa sadašnjošću. Pokušajmo istodob no amortizirati sve negativne posljedice njezina aktualiziranja u sadašnjosti. Smanjimo njezino fizičko trošenje skriveno neprekidnim nastojanjima da joj ‘make up’ sadašnjosti prekrije bore prošlosti. Vratimo natrag ljepotu starosti, njegujući je sukladno njezinoj dobi. U tome je sva tajna održivog razvitka kul turne baštine.“59 Čovjek, stoga, treba koristiti baštinu u svrhu svoje duhovne reprodukcije.

Darko Babić, u kontekstu prethodno navedenog, naglašava važnost baš tinske edukacije kojoj glavni cilj treba biti podizanje kolektivne svijesti o važnosti identiteta razvijenog na temelju tumačenja vrijednosti baštine u to talitetu. Naime, baštinsko opismenjavanje, prema Babiću, moguće je razma trati na tri razine: na prvoj ono podrazumijeva umijeće doživljavanja, odnosno prepoznavanja i osnovnog razumijevanja baštine. Na drugoj razini podrazu mijeva umijeće dublje spoznaje baštine i baštinskih fenomena. Na trećoj, kao najvišoj razini, podrazumijeva dodatnu osposobljenost za metodološku komparativnu analizu i kritičko razumijevanje baštine te jednako tako kompe tencije za interpretaciju i komunikaciju njenih vrijednosti. Stoga je baštinska pismenost koncept koji ujedinjava i osigurava preduvjete budućeg razvoja u ime zajedničkog prosperiteta.60

58 Usp. Assmann, Jan. 2008. Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zagreb; Tuzla: Vrijeme; NAM, str. 91.

59 Maroević, Ivo. 2003. „Koncept održivog razvitka u zaštiti kulturne baštine = The concept of sustainable development in the conservation of cultural heritage“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 5–6.

60 Usp. Babić, Darko. 2007. „Baština i razvoj: prema baštinskoj pismenosti = Heritage and Deve lopment: Toward Heritage Literacy“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju glo balne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 20–26.

Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e-mail: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Lektura Hrvoje Mesić Korektura Tin Užar Izrada kazala Hrvoje Mesić

Grafičko oblikovanje i naslovnica Ana Pojatina

Tisak Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001149802. ISBN 978-953-355-630-7

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja te Osječko-baranjske županije.