Stejărel Olaru: NADIA COMĂNECI I SECURITATE

STEJĂREL OLARU

NADIA COMĂNECI I SECURITATE

Priča o sportu, tajnoj službi i bijegu u slobodu

S rumunjskog preveli

Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu

Stejărel Olaru

NADIA COMĂNECI

I SECURITATE

Priča o sportu, tajnoj službi i bijegu u slobodu

BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA

naslov izvornika: Stejărel Olaru

NADIA ȘI SECURITATEA

© STEJĂREL OLARU, 2021

Croatian edition published in arrangement with Ilustrata Agency © of the translation: S. Fischer Foundation by order of TRADUKI © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2024.

Posebna zahvala prof. Ani Sesvečan iz Gimnastičkog kluba Dubrava i Robertu Basiću iz Zagrebačkoga gimnastičkog saveza te Bruni Kovačeviću i Robertu Jelečeviću, novinarima sportske redakcije HRT-a, na pomoći pri prijevodu gimnastičkih izraza.

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Lichtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture i nacionalnog identiteta Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne Gore, Ministarstvo kulture Republike Makedonije, Sajam knjiga u Leipzigu i Zaklada S. Fischer.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Stejărel Olaru

NADIA COMĂNECI I SECURITATE

Priča o sportu, tajnoj službi

i bijegu u slobodu

S rumunjskog preveli

Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu

Zagreb, svibanj 2024.

Poglavlje 1

SKOK U NOĆ

U noći s 27. na 28. studenog 1989. sedam se osoba žurno, ali oprezno, kretalo prema granici Rumunjske s Mađarskom. Zaleđeno je tlo glasno pucketalo pod njihovim nogama, ili im se tako činilo, dok su s naporom usklađivali korak s dubokim brazdama oranice. Povremeno bi začuli kako u daljini, u okolnim selima, laju psi te su se bojali da su oni uzrok uznemirenosti životinja. Prošla je ponoć, a temperatura je pala tako nisko da je hladnoća postala opasna, ali to nije bila ni jedina niti najveća opasnost, jer je ovih sedmero ljudi krenulo u najrizičniji pothvat u svom životu: nezakonit prelazak granice između dviju komunističkih zemalja.

Otišli su usred noći nadajući se da će tako smanjiti rizik da ih se uoči, no mrak im je otežavao napredovanje i stavljao na kušnju njihov osjećaj za orijentaciju. Otprilike šest sati trajao je put tijekom kojega su se penjali i spuštali brdima, prelazili gudure, pazeći kamo staju, a kad je teren dopuštao, trčali su. U rijetkim pauzama za odmor razgovarali su šapćući i ne paleći nikakvo svjetlo, u strahu da ih ne opaze rumunjski granični policajci. Onaj koji je preuzeo riskantnu ulogu vodiča bio je Gheorghe Talpoș, zvan Ghiță, pastir kojega su u ovim krajevima poznavali mnogi. Odjeven u kožuh i s crnom kapom od janjećeg krzna na glavi, hodao je na čelu, ne samo zato da pokazuje put nego i da pokaže da se osjeća odgovornim za sigurnost ostalih članova grupe koji su išli za njim, dvoje po dvoje.

Granica između Rumunjske i Mađarske duga je oko 450 km, a Talpoș je poznavao samo okolicu graničnog prijelaza Cenad, svog rodnog kraja, koji se nalazi između Temišvara i Arada. Igrom slučaja, slijedio je najpovoljniji put jer je u ovom kraju linija granice ravna, a ne vijugava, što je smanjilo rizik da grupa, u slučaju da zaluta, završi natrag u Rumunjskoj. Znao je da treba ići samo naprijed, prema sjeveru,

nastojeći ne skrenuti prema sjeveroistoku, gdje je granica bila dalje, na rijeci Mureș, ili prema zapadu, na ravnicu Pordeanu i Beba Veche, gdje su se sretale međe tri zemlje stvarajući poznati Triplex Confinium* . Da rumunjske vojne patrole nabasaju na njega kako sam hoda uz granični pojas, Talpoș bi mogao lako dati uvjerljivo objašnjenje za to što se tamo našao i jer poznaje neke od graničara. Situacija se komplicira ako ima pratnju, kao u ovom slučaju, a neki od njegovih pratitelja nemaju boravište u okolnim mjestima, nego u drugim županijama ili u Bukureštu. Zapravo se Talpoș sada nalazio u najtežoj situaciji jer se u njegovoj grupi bjegunaca nalazila Nadia Comăneci, višestruka olimpijska, svjetska i europska prvakinja, simbol savršenstva u ženskoj gimnastici, kojom se komunistički diktator Nicolae Ceaușescu ponosio u cijelom svijetu. Najslavnija gimnastičarka tih vremena bježala je iz vlastite zemlje, koja se već više od četiri desetljeća nalazila pod kontrolom žestokog totalitarnog režima. Nikakva isprika ne bi bila prihvaćena, nijedan argument ne bi mogao opravdati pastira, da je bio uhvaćen uz Nadiju. Talpoș tvrdi da je tek te noći, prije polaska, doznao da će Nadia biti jedna od osoba koje moraju prijeći granicu, što ga je istovremeno iznenadilo i uplašilo. „Kog vraga Nadia prelazi granicu po noći, kao lopov? Pa koliko je puta otišla iz zemlje, nije li mogla i ostati vani, da je to htjela?” reagirao je čuvši za odluku sportašice, a potom sišao u podrum kuće kako bi popio dvije čaše vina: „Da se napijem, jer ako me ovi uhvate, da barem kažem da sam bio pijan!”1 No te ga dvije čaše vina nisu dovoljno omamile, možda zato što je bio baždaren na alkohol ili pak stoga što su ga studen i ledeni vjetar te noći potpuno razbudili. Oprezni i zabrinuti, svi su slušali upute, upravljajući se prema njegovim naredbama kad bi im pokazao kamo da idu, kada da naprave pauzu ili kad bi ih upozorio na kakvu opasnost.

Nadia Comăneci pridružila se grupi bjegunaca koja se neočekivano formirala, prije otprilike dva tjedna. Obični ljudi, iz raznih društvenih slojeva, koji nisu bili javne ličnosti, neki od njih iz ovih krajeva, a neki iz Bukurešta, a koji su išli za snom o životu u boljem svijetu: Dumitru i Gabriela Talpoș, brat i šogorica vodiča, također iz Cenada, Aurel-Adrian

* Triplex Confinum (lat.), „tromeđa”, najzapadnija točka na teritoriju Rumunjske, nalazi se u blizini grada Beba Veche u županiji Timiș, gdje se spajaju granice Rumunjske, Mađarske i Srbije. Godine 1920. obilježen je trostranim miljokazom na kojem su prikazani grbovi triju susjednih država.

Biaș iz Sânnicolau Marea, mjesta blizu Cenada, Monica-Maria Marcu, mlada inženjerka rođena u gradu Sânnicolau Mare, ali je radila u poduzeću u županiji Bihor, i George Paraschiv, slikar, koji je zarađivao za život kao električar u tvornici u Bukureštu.

Godinama nakon toga članovi grupe tih će se dugih i mučnih sati sjećati na sličan način, ali s drukčijim detaljima. Georgea Paraschiva se, recimo, dojmila činjenica da je te noći „mjesec bio pun i velik”2, te je imao dojam da mu prijeti svojim svjetlom, dok je Nadiji Comăneci u pamćenju ostala gustoća tame koja joj se činila potpuno ošamućujućom: „Dok sam koračala u noći, primila sam se rukom za rame onoga ispred sebe, jer čim sam izašla iz kuće, više ništa nisam vidjela. Da se nisam držala za osobu ispred sebe, izgubila bih ostale.”3

Gheorghea Talpoșa nisu svi jednako doživljavali. Za razliku od drugih, Nadia ga je smatrala prilično neodlučnim i nije se slagala s njegovim odlukama iako mu nije izravno proturječila ili mu se suprotstavljala.

Mnogo sam puta gubila povjerenje u onoga tko nas je vodio. Bio nam je rekao da ćemo se, ne budemo li „išli u smjeru lijevo”, vratiti u Rumunjsku. U smjeru lijevo... kakva je to bila uputa? Htjela sam vidjeti kompas, kartu, nešto tako, ali što smo drugo mogli u tami nego pratiti osobu i nadati se da zna kamo nas vodi? Bio nam je rekao da ćemo, kad prijeđemo pet metara njive, stići do granice, ali bili smo prešli gomilu oranica i nismo dospjeli do granice. Sjećam se da sam si rekla kako je to bila glupa situacija, da su me mogli ubiti zbog čovjeka koji uopće nije imao osjećaj za orijentaciju. Ipak ništa nisam rekla jer nitko nije smio govoriti i razbiti tišinu. Trudila sam se jedino čvrsto stisnuti zube, da ne bi cvokotali.4

Paraschiv je smatrao da se Nadia ne umije orijentirati u takvoj okolini. Rekao joj je da zeleni granični pojas koji razdvaja dva teritorija izgleda kao cesta koju treba prijeći, da će put do njega trajati kratko, otprilike jedan sat, a Nadia mu je vjerovala ne znajući koliko je nadzirana i ograđena državna granica.

S obzirom na napetu situaciju u kojoj su se našli, nije bilo neobično da se Talpoșovi napuci o držanju sad „lijevog” sad „desnog smjera” nisu činili nimalo uvjerljivim, tim više što su naišli na neke neugodne prirodne prepreke, koje su jedva svladali, kao što je graba s ledenom vodom u koju je Nadia zagazila do koljena moleći se da ne postane dublja prije negoli je uspije prijeći.

No tek kad su pred sobom, na dvjestotinjak metara, ugledali siluete rumunjskih graničara kako gurkaju s leđa nekog muškarca i neku ženu, koje su upravo uhvatili u pokušaju ilegalnog prelaska granice, shvatili su u koliko su velikoj opasnosti. Talpoș im je dao znak da legnu na tlo i da se sakriju u jarku. U potpunom muku, slušali su kako se glasovi graničara, pomiješani s lavežom pasa koji su ih pratili, udaljuju, razabirući grube psovke pripadnika noćne straže i plač uhvaćene žene. „Da nisu bili zaokupljeni tim ljudima, možda bi ulovili nas”5, rekla je Nadia, a i Paraschiv je isto pomislio: „Da smo ranije došli tamo, mi bismo bili oni koji bi nastradali.”6

U Mađarsku su ušli pred jutro osjetivši olakšanje jer se najteže putovanje u njihovu životu završilo dobro. A da su prešli granicu shvatili su kad su otkrili graničnjak koji je obilježavao kraj rumunjskog teritorija, jer na tom mjestu granica nije bila obilježena, kako je Nadia očekivala, ogradom i bodljikavom žicom. Nastavili su put i tek nakon nekoliko kilometara zaustavili su se da se međusobno izgrle i izljube shvativši da nisu proslavili trenutak prelaska granice. Sad su bili veseli i zahvalni Talpoșu što su se riješili straha od pasa koji su ih mogli napasti, od čahura što su mogle biti ispaljene u njihovu smjeru ili od svjetlećih raketa zbog kojih su mogli biti otkriveni u noći i uhićeni.

Uskoro su se susreli s prvim ljudima, dvojicom mađarskih graničara koji su se pred njima stvorili niotkuda. Zapravo, nisu ni bili svjesni da su sami prišli stražarnici s koje su dvojica vojnika nadgledala to područje i koji su isti tren došli do njih, kako bi ih preuzeli i odvezli u Kiszombor, općinu blizu granice, gdje su im postavili prva pitanja.

Kako je nalagala procedura, prije nego što je donesena odluka o njima, svaki je prebjeg ispitan, svakom je naloženo da otkrije svoj identitet, da objasni zašto je prekršio zakon ilegalnim prelaskom granice, da kaže je li imao vodiča, a osobito da u detalj opiše put koji je prešao. Uglavnom su razlozi koje su prebjezi navodili bili vjerodostojni jer je bila već dobro poznata činjenica da je razina kvalitete života u Rumunjskoj nisko pala te da je komunistički režim pogazio temeljna prava čovjeka.

Od sedmorice prebjega koje su uhvatili mađarski graničari ujutro 28. studenoga, samo su Nadia Comăneci, George Paraschiv i Gheorghe Talpoș, u kratkim intervjuima ili u vlastitim knjigama, otkrili kako su ih tretirali i ispitivali pripadnici mađarske vlasti u stražarnici u Kiszomboru. Kao što to obično biva u takvim situacijama, neki se detalji razlikuju,

ovisno o stanju svakog od njih, kao i sposobnosti uočavanja ili pamćenja ili već prema tome žele li se sakriti neki neugodni detalji. Primjerice, vođa grupe sjeća se da su „u stražarnici Mađari sve nas ispitivali, o tome tko smo i što hoćemo; prevoditeljica je bila Rumunjka, i sama prebjeg”, dok je Paraschiv pak tvrdio da je mađarski službenik koji ih je ispitivao savršeno govorio rumunjski. Nadia je rekla da su ispitivali svakog odvojeno, dok je Praschiv ispričao da su gimnastičarku pozvali u drugu prostoriju, a ostali su zadržani zajedno.

Svi su pak spomenuli isti važan detalj oko njihova postupanja, a koji im je vjerojatno promijenio sudbinu, vezano uz činjenicu da su neki od članova grupe trebali biti predani rumunjskim vlastima jer im je odbijen ostanak u Mađarskoj. Čuvši odluku mađarskih graničara, Nadia je imala brzu i iznenađujuću reakciju izjavivši da će se, u tom slučaju, zajedno s njima vratiti u Rumunjsku. „Isti čas mi se Nadia svidjela, bila je drska!”7 prisjećao se pastir Talpoș, koji u tom trenu vjerojatno nije ni slutio što bi mu se dogodilo da je dopao ruku Securitatea.*

Prema Kaznenom zakonu u Rumunjskoj u to se vrijeme ilegalan prijelaz granice smatrao zločinom protiv državne sigurnosti, a onaj kojega proglase krivim za taj čin bio bi osuđen na zatvor u trajanju od šest mjeseci do tri godine. Talpoș bi, s obzirom na ulogu vodiča, bio još strože kažnjen, ali teško je povjerovati da bi, prije nego što bi došao do suda, izdržao nepojmljiva mučenja kojima bi bio podvrgnut tijekom ispitivanja zbog drskosti da pomogne Nadiji Comăneci da pobjegne iz Rumunjske. Prema tome, iako se gimnastičarka upustila u rizik koji bi je u stvarnosti previše koštao, njezina je gesta bila velikodušna i njome je kao čarolijom otklonila opasnost.

Sve do danas, izuzev tog detalja koji joj ide na čast, Nadia nije javnosti otkrila kako se odvijao razgovor s Mađarima, kao što ne znamo točno ni tko su bili ti s kojima je ostala u duljem razgovoru. Dala je samo nekoliko neutralnih i šturih naznaka u knjizi Pisma mladoj gimnastičarki, sačuvavši tako desetljetni misterij:

* Departamentul Securității Statului (Državna sigurnosna služba), zvan Securitate (rum. sigurnost), glavna i najmoćnija tajna služba komunističkog režima u Rumunjskoj, u razdoblju od 1948. do 1989.

Svaki od prebjega bio je zasebno ispitan. Kad je policija vidjela moje osobne dokumente, odmah su mi ponudili da ostanem u Mađarskoj. Bila sam slavna gimnastičarka i stoga dobar ulov. I sad se pitam zašto sam im se činila tako važnom. Moja je karijera bila završila i, premda su me smatrali dobrom trenericom, što sam ja još mogla pružiti Mađarskoj zauzvrat?

Drugo dvoje iz grupe dobilo je azil, ali ostalima su rekli da će ih predati natrag već idući dan. Briznuli su u plač.

– Slušajte – rekla sam policajcima – ja ostajem samo ako dopustite cijeloj grupi da ostane u vašoj zemlji.

Te su mi riječi izletjele iz usta prije negoli sam shvatila što se uopće događa. Gimnastika me naučila da budem timski igrač, a u ovom su slučaju moj tim bili drugovi s puta. Pomislila sam samo da to nije fer. Prešavši granicu, svi smo preuzeli isti rizik i bilo je pravedno da ostanemo u istoj formaciji.

– Došli smo zajedno, ostajemo zajedno!

Na moje potpuno iznenađenje, policija se s time složila.8

George Paraschiv ispitivanje je opisao s mnogo više detalja, onako kako ga je zapamtio, ističući iznenađenje koje su doživjeli mađarski graničari kad su otkrili o kome je riječ:

Zapalim cigaretu, dao mi ju je vojnik koji nas je znatiželjno promatrao. Nije razumio što smo govorili.

– Dobar dan – začulo se.

Okrenem se, neki časnik sav ušminkan ulazi s dokumentom u ruci. Sjeda za stol. Vojnik izlazi i zatvara vrata. Časnik nas promatra ispod svojih okruglih naočala s metalnim okvirima. Ošišan je na tutu i izgleda kao nacist. Opa, kažem u sebi.

Ovo postaje ozbiljno, govori savršenim rumunjskim: – Vaše dokumente – kaže.

Redom donosimo isprave, on nas pozorno promatra. Pružamo mu ih, uredno ih slaže na stol. Još ih ne otvara, proučava nas. Tiha tjeskoba širi se prostorijom.

Shvatio sam, to je protuobavještajni časnik postrojbe. Vidim mu čin, satnik. Odgovara njegovoj dobi, pomislim.

Počinje čitati, kao da provjerava prisutne: Talpoș Gheorghe ustaje, skida golemu i komičnu kapu; Biaș, Talpoș Gabriela, Talpoș Dumitru, Monica… Comăneci Nadia…!

Kani nastaviti, no zastane. Gleda je malim očima, škiljeći kroz smiješne naočale, pokuša se našaliti:

– Vjerujem da je ova isprava ukradena. Ili je lažna? – naceri se jednim kutom usana, čini se da očekuje potvrdan odgovor. Likuje!

Nadia ustane smiješeći se:

– To sam zbilja ja, gimnastičarka, rumunjska i svjetska prvakinja. Satniku se iskrivi lice, pocrveni, pozeleni, počne drhtati. [...] Izjuri. Čuju se zapovijedi u hodniku, ne razumijem, ujure trojica vojnika koji se poredaju na vratima s oružjem u rukama. [...]

Pogledam sat na ruci, prošlo je više od četrdeset minuta otkada je izašao kapetan. [...] Začuje se mukla buka, koja se zatim približava, uvećava, imam dojam da su dovezli tenk.

Prozori se tresu kao da će se rasprsnuti, stolovi se počinju lagano pomicati zbog snažnih vibracija, najednom shvatim: to je buka velikog vojnog helikoptera. [...] Vrata se širom otvore, ulaze vojnici. Prvi ulazi časnik, za njim dvojica generala u besprijekornim uniformama, a za njima pak osam civila koji se poredaju u stav mirno. Desetero ih je bez časnika, bez riječi sam!

[...] Čini mi se da je prošla vječnost, kad se u jednom času neki visoki i dobro građeni tip, izdvoji i približi Nadiji. Nekoliko se sekundi gledaju, Nadia mu se vješa oko vrata, grle se. Ponešto zna rumunjski. To je predsjednik Mađarske gimnastičke federacije*. Izmijene nekoliko ljubaznih riječi, zatim je on uputi k vratima, izađu prvi. Ad hoc delegacija isti nas čas pozdravlja kimanjem i izlazi.

[...] Jedan vojnik objesi na zid u dnu ureda detaljnu kartu rumunjsko-mađarske granice, baš dio kojim smo mi prošli.

Budući da su ga držali vodičem, Ghițu prozovu na ploču. Smete se kao nespreman učenik, dan mu je drveni štap za pokazivanje. Promatram pažljivo, časnik ga ispituje što je točno vidio, koga je sreo i kaže mu da na karti detaljno pokaže mjesta. On bilježi, sve bilježi. Ghiță se cijedi od znoja, ali na kraju uspijeva proći ispit i vraća se u klupu. Cvikeraš i dalje upisuje bilješke na kartu, to je vojna karta sa zabranjenom zonom.

[...] Vrata se otvaraju, ulazi i Nadia, sama, sjedne kraj mene vesela, nasmiješena. Časnik nastavlja nakon kratke pauze, kao da smo u sudnici. Navodi nekoliko članaka iz mađarskog Zakona.

Počinjem shvaćati što nam priopćava, strah me. Govori jasno: – Talpoș Gheorghe, Talpoș Dumitru, Talpoș Gabriela, Biaș, prema članku broj... Zakona... moram vas predati rumunjskim vlastima.

* Prema Nadiji Comăneci, Pál Schmitt, tadašnji predsjednik Mađarskog olimpijskog odbora, priznao je kasnije Nadiji da je na granicu poslao predstavnika kako bi se s njome susreo i ponudio joj podršku.

Problijedio sam, pogledam Nadiju, ona gleda mene. I Monica ju gleda. Nadia ustane brzinom strijele:

– Ako ste tako odlučili, vraćamo se svi skupa, svi smo isto prošli, zajedno ćemo preuzeti posljedice – kaže jednostavno.

Časnik je gleda s čuđenjem, nakon čega ovoga puta mirno iziđe. Čekamo presudu. Nastane tišina, jedni plaču, uzimam u obzir i drugu varijantu. Gledam Nadiju, znam da igra igru, da ima i asa u rukavu.

Otvaraju se vrata, ulazi mađarski oficir. Ima hrpu papira u rukama. Podijeli nam nekakve formulare, ispunimo ih. Zatim dobijemo improvizirane isprave, koje je taj čas ispečatirao. Ostali smo svi zajedno, kažem u sebi, imali smo veliku sreću.9

Iako su ih uhvatile mađarske vlasti i doista su strahovali oko svoje sudbine, politički im je kontekst išao u prilog. Godine 1989. alarmantno se povećao broj ilegalnih prijelaza granice; pritom je granicu između Rumunjske i Mađarske pokušalo probiti 19 000 ljudi10 – ljudi koji su se upuštali u akciju koja je dovodila u opasnost i njihovu slobodu i njihov život. Kako bi se oduprijeli tom fenomenu, ispregovarani su bilateralni sporazumi oko regulacije graničnog režima između dviju država, od kojih je posljednji potpisan 1983. i potvrđen 1986. godine. Rumunjskoj je bilo u interesu imati neprobojnu granicu, no ne i Mađarskoj, jer su prebjezi bili isključivo Rumunji. Iz tog je razloga granicu između dviju država čuvala rumunjska vojska, dok su mađarski graničari nadgledali područje uz granicu, a ne granicu samu.

Sporazum oko regulacije graničnog režima podrazumijevao je, među ostalim, činjenicu da će se dvije države „uzajamno obavještavati o ilegalnim pokušajima prijelaza ili o prijelazima granice, o uhićenjima osoba koje su prekršile zakon o granici”, a uhvaćene prebjege trebalo je vratiti „u najkraće vrijeme, a najkasnije za 48 sati”11. U zbilji, čak prije ratifikacije sporazuma, Mađari nisu imali namjeru poštivati ga, usprkos tome što su riskirali kršenje međunarodnih pravnih normi, s ozbiljnim posljedicama, jer je sporazum bio vođen načelom pacta sunt servanda* . Tomu je dokaz dokument najstrože tajnosti, Circulara 0001/1985, koji je sastavilo Ministarstvo unutarnjih poslova Mađarske u srpnju 1985., u kojem se spominje da će „informacije o rumunjskim državljanima zadržanima na teritoriju Mađarske zbog ilegalnog prijelaza zajedničke

* „Sporazumi se trebaju poštovati.” (lat.)

granice biti prenesene samo na izričit zahtjev rumunjskih vlasti, i to sporim tempom”12.

Razlozi zbog kojih Mađarska nije namjeravala primjenjivati drastične mjere oko „prijelaznika” iz Rumunjske bili su političke prirode. Te su dvije zemlje tada bile države s komunističkim režimima, ali njihovi odnosi već odavno nisu bili „bratski”, bili su prilično degradirani i na najnižoj razini u drugoj polovici 1980-tih, što je bilo zabrinjavajuće i unutar i izvan socijalističkog sustava. Nije bilo nevažno i to da su Rumunjska i Mađarska imale različit odnos prema Sovjetskom Savezu, pri čemu su sovjetsko-mađarski odnosi bili vrlo dobri, dok su sovjetsko-rumunjski bili vrlo loši.13

Budimpešta se, za razliku od Bukurešta, brzo prilagodila reformi Sovjetskog Saveza koju je inicirao Mihail Gorbačov, pokrenuvši politički, ekonomski i društveni proces s namjerom da se spasi „komunizam s ljudskim licem”. U svom propagandnom planu Mađarska je razradila i pravu ofenzivu s ciljem da se pokaže pripadnost Transilvanije mađarskom prostoru, istovemeno poduzevši mjere s ciljem podrške mađarskoj zajednici u Rumunjskoj, jer je ona, kako su tvrdili, patila zbog uskraćenih prava manjine.

U Bukureštu su optužbe uperene prema Mađarskoj bile jednako snažne, zato što se smatralo da su reforme oko kojih se vlada u Budimpešti angažirala bile neprihvatljive za socijalistički režim, a stav o mađarskoj zajednici u Transilvaniji predstavljao je teško kršenje načela nemiješanja u unutarnje poslove države. Ali Rumunjsku je vodio Nicolae

Ceaușescu, diktator bez kredibiliteta, koji je svoju državu blokirao u projektu „multilateralno razvijenog socijalističkog društva” i izolirao je na međunarodnom planu. Normalizaciju odnosa između Mađarske i Rumunjske – smatrali su s punim pravom mađarski političari – bilo je nemoguće ostvariti dokle god je državom upravljao Ceaușescu. Naravno, rumunjske je državljane mađarske etničke pripadnosti Mađarska posebno tretirala. Oni su u svakom slučaju bili kategorija najbrojnijih prijelaznika preko granice i mogli su se smatrati spašenima čim bi došli u Mađarsku, gdje bi dobili politički azil, dozvolu privremenog boravka ili čak pravo da nastave put prema Zapadu, kad bi uspjeli dobiti potrebne dokumente. Inače, Circulara 0001/1985 bila je zamišljena s ciljem podrške rumunjskim državljanima mađarske etničke pripadnosti, neovisno o tome kako su dospjeli u Mađarsku – ilegalno

ili s odgovarajućim dokumentima. Ta je činjenica jasna već iz naslova dokumenta stroge tajnosti, gdje se jasno navodi kako će se procedure pokrenuti u slučaju „određenih” rumunjskih državljana. Prema usmenim uputama, bila je riječ o Mađarima iz Transilvanije, ali ta su se pravila s vremenom počela primjenivati i na pripadnike rumunjske narodnosti. No ipak ta neslužbena pravila nisu uvedena kao opća. Neke od „prijelaznika” rumunjske narodnosti i dalje su vraćali na temelju sporazuma između dviju država. Ne zna se točno njihov broj, ali vjerujemo da je u 1989. godini njihov postotak bio manji* u odnosu na cjelokupan broj prebjega. Razlozi navedeni u dokumentima bili su različiti, a neki nisu imali ni težinu, kao što je, primjerice, činjenica da prebjezi ne znaju mađarski jezik ili da nemaju rodbine u Mađarskoj i da se prema tome ne mogu uzdržavati u ovoj zemlji, zatim da su granicu prešli kao pustolovi, da su kažnjeni u prošlosti itd.14 Vrlo često nisu se čak ni navodili razlozi, a u slučaju kad bi se za Rumunje sumnjalo da su špijuni Securitatea, procedura vraćanja bila bi ubrzana, bez davanja objašnjenja.

U slučaju Nadije Comăneci i njezine pratnje nitko od njih nije mogao računati na prednosti pripadnosti mađarskoj etničkoj manjini jer su svi bili Rumunji. Istina je da su vlasti u Mađarskoj u nekom trenutku proširile glasinu da je Nadia Comăneci zapravo iz Transilvanije i da su joj korijeni mađarski, a da je njezino ime u komunističkom režimu nasilu rumunjizirano, učinivši od Anne Kemenes Nadiju Comăneci. No ta verzija kojom se htjela istaknuti ideja da su etnički Mađari u Rumunjskoj prolazili kroz okrutan proces denacionalizacije bila je neuvjerljiva i nije imala nikakvog realnog uporišta, a konstruirana je još 1976. godine, kad je gimnastičarka stekla međunarodnu slavu, što je izazvalo ljubomoru susjeda Mađara.**

* Istražitelj Roland Olah, koji je detaljno proučio tu temu u arhivima u Rumunjskoj i inozemstvu, uspio je do danas identificirati 614 osoba koje su 1989. godine mađarske vlasti predale rumunjskim graničarima.

** Odmah nakon Olimpijskih igara u Montrealu u ljeto 1976., kad je slava Nadije Comăneci vrtoglavo porasla, pojavilo se više članaka u stranim medijima u kojima se govorilo o etničkoj pripadnosti sportašice i u kojima se tvrdilo da je pravo ime gimnastičarke Anna Kemenes, da njezina obitelj potječe iz Transilvanije i da je mađarske etničke pripadnosti. Prema člancima, „promjenu imena i mjesta rođenja sportašice s predumišljajem su napravile rumunjske vlasti, kao i u drugim slučajevima, s ciljem denacionalizacije mađarskog elementa u Rumunjskoj”. Informacije su bile praćene i analizirane u različitim tajnim izvještajima Securitatea, u kojima je zabilježeno to da su bile dijelom kampanje koju je vodila Mađarska, a koja je išla za time „da se demaskira sustavna praksa denacionalizacije koju su provodila rumunjska tijela u Transilvaniji”.

Bez proučavanja izvještaja mađarske granične policije teško je shvatiti razloge zbog kojih je prvotno bila donesena odluka da će samo neki od njih sedam dobiti pravo ostanka u Mađarskoj. Možemo pretpostavljati, primjerice, da je Gheorghe Talpoș trebao biti kažnjen zbog preuzimanja uloge vođe puta. Također, u slučaju Aurela Biaşa, razlozi su mogli biti vezani uz činjenicu da je bio recidivist, zato što je prije nekoliko godina bio uhvaćen dok je pokušavao ilegalno prijeći granicu između Rumunjske i Jugoslavije.

Detalje nisu znali ni oni koje je zanimalo kako se odvijalo ispitivanje

Nadije Comăneci – zapravo, prijateljski razgovor – tijekom kojeg su joj mađarski službenici, političari i obavještajci najvjerojatnije ponudili mnogo više od dokumenata nužnih da može ostati u zemlji. To je bilo potvrđeno nekoliko sati kasnije, 29. studenog, kad je Pál Schmitt, predsjednik Mađarskog olimpijskog odbora, medijima izjavio da je Nadia Comăneci dobrodošla u Mađarskoj, ako želi ovdje ostati, a institucija kojoj je na čelu u tom će joj smislu pružiti podršku. Također, iz prvih vijesti koje su napisali mađarski novinari nekoliko sati kasnije, a koje sadrže informacije dobivene od vlasti, doznajemo da se za te rasprave Nadia žalila jer se u Rumunjskoj osjećala marginaliziranom i što joj je onemogućeno putovati kako bi nastavila međunarodnu karijeru. Iz tog se razloga odrekla dobrih materijalnih uvjeta svog života u Bukureštu, radije odabirući slobodu.

Vrijedi spomenuti i to da je, prema nekim svjedocima, dio razgovora s Nadijom Comăneci bio snimljen na videovrpci. Ekipu koja je snimila video graničari su predstavili kao ekipu reportera, no vjerujemo da su to bili obavještajci15. Sve do danas mađarske vlasti nisu pustile taj dokumentarni materijal u javnost, a vjerojatno se i danas nalazi skriven u tajnim arhivima Mađarske.

Zadržavanje tih sedmero ljudi i razgovori u kojima su sudjelovali nisu trajali dulje od nekoliko sati; graničari su na koncu svima dali privremene dokumente, nakon čega su pušteni da odu bez ograničenja – čak su ih odvezli automobilom u mjesto Kiszombor, na autobusnu stanicu u centru. Odatle su se sami odvezli u grad Szeged, u ured za imigrante pri Ministarstvu unutarnjih poslova – kako su ih uputili graničari – gdje su i

Iako su to bile čiste izmišljotine koje se lako moglo opovrgnuti, nije postojala nikakva protestna reakcija nijedne rumunjske institucije (Arhiv Nacionalnog vijeća za proučavanje Arhiva Securitatea [rum. kratica ACNSAS], fond SIE, fascikl 31452, sv. 2, f. 234).

formalno zatražili pravo na ulazak u zemlju i ostanak u njoj, upisani su, odgovorili su na ostala pitanja upućivana svim tražiteljima azila i primili su bonove za smještaj i potrepštine. Prvu noć u Mađarskoj proveli su u Hotelu Royal, gdje su vlasti primale sve prebjege, stisnuvši se svi u jednoj sobi. U hodniku, u baru ili u restoranu, kao i oko hotela, Treća glavna uprava * pri Ministarstvu unutarnjih poslova Mađarske postavila je tajne agente. Uz njih, bilo je tu nekoliko novinara koji su „od izvora” saznali o dolasku sportašice u Szeged i htjeli su se s njom susresti. Mađarske vlasti tada još ništa nisu bile službeno objavile.

Vijest je izišla sljedeći dan, 29. studenoga, objavljena je u osam ujutro na Radiju Kossuth, mađarskoj javnoj postaji. U napetoj političkoj igri između Mađarske i Rumunjske prva od njih zaradila je još jedan poen pokazujući da čak ni velikani zemlje ne podržavaju Ceauşescuovu diktaturu i, riskirajući život, poduzimaju akcije kojima pokazuju kako ne odobravaju režim i njegova predstavnika:

Bivša svjetska gimnastičarska zvijezda prebjegla u Mađarsku

Jučer je Nadia Comăneci zatražila politički azil u Mađarskoj. U utorak rano ujutro, u 6 sati, prešla je u Mađarsku s još šest osoba i došla u Kiszombor ilegalno prešavši granicu. Prema njihovim izjavama, granicu su prešli pod vodstvom jednog rumunjskog muškarca. Prijelaz je unaprijed isplaniran. Bivša olimpijska prvakinja napustila je lijepo uređenu kuću, automobil i dobar život kako bi dobila slobodu. Žalila se da joj se, iako je u inozemstvu dobila mnogo ponuda, nije dopustio odlazak nikamo da se okuša kao trenerica. Nije smjela uopće putovati u inozemstvo, a zadnjih godina ni u Mađarsku joj nije dopušteno ići. Znatiželjni mađarski graničari nisu se mogli suzdržati da je ne upitaju, prisjećajući se Pacepine** knjige, je li uistinu imala nešto sa Ceauşescuovim sinom. Nadia je to negirala16.

* Godine 1989. Treća glavna uprava bio je skraćeni naziv mađarske obavještajne službe. Glavna uprava Državne obavještajne službe (III. Állambiztonsági Csoportfőnökség) pri Ministarstvu unutarnjih poslova upravljala je Upravom III/I Špijunaža, Upravom III/II Kontrašpijunaža, Upravom III/III Kontrašpijunaža unutarnjih reakcija (Belső reakció elhárítása), Upravom III/ IV Vojna kontrašpijunaža i Upravom III/V Operativna tehnika.

** Aluzija na slavnu knjigu Iona Mihaia Pacepe, Crveni horizonti (Red Horizons. Chronicles of a Communist Spy Chief, Washington DC, Regnery Gateway, 1987.), koja je imala iz propagandističke perspektive velik utjecaj protiv režima Nicolaea Ceaușescua. U ljeto 1978. general-pukovnik Securitatea Ion Mihai Pacepa (1928. – 2021.), osobni savjetnik Nicolaea Ceaușescua i zamjenik zapovjednika Vanjske obavještajne službe Securitatea dezertirao je u SAD, gdje je dobio politički azil.

Informacija koju su otkrile mađarske vlasti proširila se brže nego što je itko mogao predvidjeti. Bila je to ista vijest, jer do novih detalja nitko još nije došao, ali različito uobličena. Novinska agencija Magyar Távirati Iroda (MTI) započela je vijest o tom senzacionalnom događaju izjavivši da je „najveća i najpoznatija gimnastičarka svih vremena” pobjegla iz Rumunjske i da se nalazi u Mađarskoj. Dnevni list Magyar Nemzet sa zadovoljstvom je objavio: „I Comăneci je prebjegla”, a mađarska je televizija u različitim informativnim emisijama od 29. studenog proširila temu prenijevši do večeri prve neistine, zahvaljujući svom dopisniku iz Szegeda, koji je potvrdio, među ostalim, da je Nadia već imala sličnih pokušaja jer je prethodno pokušavala ostati u SAD-u, ali ju je u zemlju vratio Securitate, protiv njezine volje.

Vijest o prelasku slavne gimnastičarke iz Rumunjske preuzeli su i strani mediji, a novinarima iz MTI-ja telefonski pozivi kolega novinara iz cijeloga svijeta nisu prestajali pristizati, ali ni oni nisu znali više od činjenice da je „Nadia izabrala slobodu”. Deutsche Welle, BBC, novine Le Monde, Agence France-Presse (AFP), američke televizijske postaje ABC, CBS i NBC, novine New York Times ili Washington Post predstavljaju samo nekoliko primjera jer je informacija dospjela do svih kutaka svijeta. Od Brazila do Kanade, od Egipta do Bliskog istoka, od Jugoslavije do Švedske, nijednu od velikih ili malih medijskih kuća nije zaobišla ta senzacionalna tema, pa ni Sovjetski Savez. Agencija TASS prva je preuzela vijest od MTI-ja, a sljedećih su dana to učinile i neke od sovjetskih novina, Trud, Socijalistička industrija ili Sovjetski sport. Čak i ne davši intervju, Nadia je, iz perspektive propagande, zadala prvi udarac. Sam čin bijega iz zemlje uzdrmao je režim Nicolaea Ceauşescua, koji su sada svi strani mediji opisivali u najcrnjem tonu, kao represivan i nepodnošljiv čak i onima koji su se smatrali privilegiranima u Rumunjskoj.

Primjerice, Libération u izdanju od 1. prosinca piše da je sportašica bila zatočenica u vlastitoj zemlji i da njezin bijeg predstavlja udarac za cijeli komunistički režim, čak uvredu, stoga što je pobjegla u Mađarsku, susjednu zemlju s kojom Rumunjska već tradicionalno ima nategnute odnose. New York Times i Washington Post objavili su fotografije gimnastičarke na naslovnici, uz naslove poput: „Nadia je izabrala slobodu” ili „Nadia je izvela još jedan izvanredan skok: onaj prema slobodnom svijetu”. Neke televizijske i radijske postaje u Kanadi prenijele su da joj

je ta zemlja spremna osigurati status političke azilantice, dok je Radio Varšava komentirao da je „specifična situacija u Rumunjskoj” nagnala sportašicu na taj opasan i očajnički čin. Članci na tu temu u španjolskim novinama, poput novina ABC, bili su također politički zlobno intonirani, dok je u Londonu Times prenio izjavu Williama Waldergravea, zamjenika ministra vanjskih poslova, koji je najavio kako „će se vršiti pritisak na rumunjsku vladu u svakoj mogućoj prilici u vezi s kršenjem ljudskih prava”, a parlamentarni zastupnik laburist Paul Flynn najavio je na BBC-ju da je od vlade tražio da „pokrenu paneuropsku kampanju koristeći radijske postaje i međunarodne medije kako bi vršili utjecaj na Rumunje i potakli ih na marš za demokraciju”.

Svi su bili u potrazi za Nadijom Comăneci, no nigdje je se nije moglo naći, a nestalo je i njezinih šest pratitelja, što je dovelo do toga da je dramatična epizoda bijega poprimila još veće, spektakularnije razmjere. Neki od zaposlenika hotela izjavili su novinarima United Press Internationala (UPI) da je sportašica, ostavivši dokumente za sobom, napustila hotel 29. studenog oko šest ujutro, ubacivši torbu u automobil s bečkom registarskom tablicom. Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova u Budimpešti potvrdio je da je Nadia uistinu napustila hotel u Szegedu krenuvši prema nepoznatoj destinaciji, vjerojatno prema Austriji. Prema nadležnima, 2. prosinca morala se pojaviti na policiji jer joj je viza vrijedila samo tri dana – tijekom kojih je bila slobodna putovati zemljom – no nitko nije više očekivao vidjeti je u Mađarskoj. I austrijski su službenici izjavili da, u slučaju da je na putu u tu zemlju, ako nema vrijedeću putovnicu, gimnastičarka neće moći prijeći granicu17.

Mediji u Švicarskoj prenijeli su glasine kojima se tvrdilo da je Nadia Comăneci već došla u Bern sklonivši se u sjedište američkog veleposlanstva. Izvor tih nepotvrđenih informacija bila je vjerojatno Teodora Ungureanu, još jedna velika rumunjska gimnastičarka, koja je tada živjela u Francuskoj, u Grenobleu. Prema AFP-u, ona je za francuske medije izjavila da je njezina bivša kolegica u Švicarskoj, priznavši i da je s njom već razgovarala telefonski, ta da joj je Nadia rekla da planira iz Mađarske otići u SAD*. „Ona mi je prijateljica. Bile smo deset godina zajedno. Zahvaljujući njoj u najvećoj mjeri osvojila sam srebrnu medalju ekipno

* U razgovoru s autorom ove knjige Nadia Comăneci rekla je da se telefonski razgovor s Teodorom Ungureanu uopće nije dogodio jer nije ni postojala mogućnost da je tad nazove.

u Montrealu 1976. godine. Zabrinuta sam za nju. Kad je završila sa sportskom karijerom, više praktički nije napustila Rumunjsku. Kad je odlučila napustiti zemlju, nije odluku donijela iz sentimentalnih razloga ni zato što se zaljubila u nekog Amerikanca. Imala je problema u zemlji, zato je otišla”, rekla je Teodora Ungureanu, koja je izbjegavala političke komentare iz straha od primjene represivnih mjera nad članovima svoje obitelji koji su živjeli u Rumunjskoj. Dana 30. studenog, oko 15 sati, glasnogovornik Michael Torff, član američke diplomatske misije u Bernu opovrgnuo je vijesti, odgovorivši novinarima koji su neprekidno zvali ambasadu18, a i glasnogovornica Državnog odjela Margaret Tutwiler precizirala je da do tog trenutka rumunjska gimnastičarka „nije imala nikakav kontakt ni s kim od predstavnika vlasti u našim veleposlanstvima”. Američki novinari iz UPI-a nazvali su i kralja Mihaia, kojega su pripadnici komunističkog režima protjerali iz Rumunjske krajem 1947. godine, a koji je živio u egzilu u Švicarskoj. On, naravno, nije imao nikakvih informacija o Nadiji Comăneci, ali je pozdravio hrabar sportašičin potez izjavivši da je zabrinut za njezin život i iskazavši nadu da se nalazi na sigurnom19, dok je kraljica Ana za agenciju France-Presse izjavila da je „kraljevska obitelj sretna što je Nadia Comăneci uspjela pobjeći iz rumunjskog gulaga”.

S četvrtkom 30. studenog Nadijin nestanak postao je poput fenomena fake news koji je počeo poprimati sve veće razmjere jer se spominjalo da je sportašica u smrtnoj opasnosti od Securitatea, koji je u lovu za njom. Radio France Info objavio je još 29. studenog, citirajući izvore bliske mađarskim vlastima, „da je rumunjski Securitate mobilizirao sve snage u Mađarskoj kako bi uhvatio Nadiju Comăneci”. Novinari iz Tribune de Genève vjerovali su da bi sportašicu „mogao ubiti rumunjski Securitate”, a oni iz Le Figaroa nastavili su temu o kojoj se već raspravljalo, o navodnom prvom pokušaju bijega u prošlosti, kada je Nadiju, nakon što ju je uhvatio Securitate, mučio Nicu Ceauşescu, sin rumunjskog diktatora; no novine su ipak priznale da je „teško odvojiti istinu od mnoštva glasina koje su se rojile oko Nadije”. Takve su vijesti objavljivane i u Washington Postu, u članku koji se pojavio 1. prosinca, američki su novinari progurali ideju „otmice koju su počinili rumunjski agenti, koji su je vratili u Rumunjsku”.

Naravno, u tom medijskom metežu profitirali su i tabloidi u Velikoj Britaniji, koji su postavljali senzacionalističke naslove, poput „Grupa

otmičara na tragu Nadiji” ili „Vrati se kući ili umri”. No tijekom petka, 1. prosinca, kad su službenici američkog Pravnog odjela objavili da je Nadia Comăneci već dobila status izbjeglice i u veleposlanstvu u Beču predala zahtjev za ulaznu vizu u SAD, koji joj je bio odobren, nakon čega je bila već na putu za New York, alarmantne vijesti o rumunjskim agentima Securitatea koji su poslani da je uhvate nestale su kao čarolijom. Istina, sama Nadia obnovila je temu nekoliko dana kasnije, kad je dala prvi intervju u britanskim novinama, izjavivši pred novinarima

The Mail on Sunday da ju je i dalje strah Securitatea: „If they can, they will try to get me back to Romania. [...] They don’t want Nadia Comăneci in the West.”*

Nekoliko sati kasnije, uvečer 1. prosinca (prema rumunjskom vremenu, u nedjeljno jutro, 2. prosinca), avion Pan Ama u kojem se nalazila Nadia Comăneci sletio je na aerodrom J. F. Kennedy u New Yorku. Preuzela su je dva agenta Diplomatic Security Servicea čiji je zadatak bio čuvati je sve do trenutka dok se ne ukrca na idući avion; prošla je prekograničnu proceduru, a zatim su je odveli u aerodromsku konferencijsku dvoranu.

Tada se susrela s nekoliko stotina nestrpljivih novinara koji su je obasuli pitanjima na kratkoj konferenciji za medije, koju danas sportašica sama smatra neuspjelom:

Kad je avion sletio u Ameriku, na aerodrom J. F. Kennedy, čekala me konferencijska dvorana krcata novinarima. Nakon deset sati leta odvukli su me preko graničnog prijelaza ravno u konferencijsku dvoranu. S Constantinom, koji je stajao uza me, rekla sam reporterima na svojem najboljem mogućem engleskom (a nisam ga baš dobro znala) da znam da će mi život biti puno drukčiji u SAD-u, ali da sam „bila devet puta u Americi, znam kako se ovdje živi”. Gledajući unatrag, tvrdnja nije bila pogrešna u gramatičkom smislu i bila je krajnje iskrena. Kad su me pitali što će o mom odlasku misliti rumunjska vlada, odgovorila sam: „Ne tiče me se.”

Te su izjave bile početak mog pada u očima mnogih Amerikanaca. Smatrali su me hladnom i drskom. Ali, pokušajte zamisliti, upravo sam otišla iz zemlje i napustila sve što sam voljela. Vukla sam se kroz blato i vodu, preko smrznutih polja, prešla sam ograde od bodljikave žice, čitavo vrijeme u strahu da će me upucati s leđa. Tražila sam azil u Mađarskoj,

* „Ako mogu, pokušat će me vratiti u Rumunjsku. [...] Oni ne žele Nadiju Comăneci na Zapadu.” (engl.)

zatim u Austriji, letjela sam deset sati kraj čovjeka kojega nisam dobro poznavala, razmišljajući o životu nad kojim ponovno nisam imala moć odluke. Povrh toga, ugurali su me u sobu natrpanu znatiželjnim novinarima, s fotografskim aparatima. Bila sam naprosto u šoku.20

Uistinu, mnoga su pitanja tada ostala bez odgovora, a neki od danih odgovora smatrali su se nezadovoljavajućima. No u tom času nije joj se zamjerilo jer su novinari vjerojatno mislili da će biti još susreta sa sportašicom koja je tek stigla u slobodni svijet. Još jedna prepreka u komunikacijskom kanalu bila je njezina nemogućnost da se tečno izrazi na engleskom, ali ni za to ju se nije krivilo, štoviše, smatralo se da pristojno vlada jezikom. Vidjelo se da je umorna, što je pokušavala sakriti iskrenim osmijehom, i nitko se nije usudio zlobno primijetiti skromnu odjeću koju je nosila sve te dane.

Nadijina izjava za medije bila je veoma kratka: „Želim vam reći samo par riječi. Sretna sam što sam u Americi, to sam jako dugo željela. Ali dosad nisam imala koga da mi u tome pomogne. Ovo je moj prijatelj koji mi je pomogao da dođem ovamo – svrnula je pogled prema čovjeku koji se nalazio iza nje – i htjela bih mu se zahvaliti.” Činilo se da se osjeća ranjivo, a lavina pitanja pred kojom se našla još je više naglasila to njeno stanje:

– Kad si počela planirati bijeg iz Rumunjske, Nadia Comăneci?

– Prije puno godina.

– Što je bio razlog tvog odlaska?

– Htjela sam živjeti slobodnim životom.

– Jesi li možda otišla zbog situacije u istočnoj Europi, zbog nezadovoljstva što se ništa ne zbiva u Rumunjskoj?

– Da i ne, ne nužno. Tako sam ja htjela. Bila je to osobna odluka.

– Kamo ćeš nakon New Yorka?

– Još ne znam.

To je samo nekoliko primjera pitanja koja su joj bila upućena. No kako je primijetila i Nadia u svojoj knjizi, publika je bila razočarana osobito pred kraj, kad su je zamolili da komentira utjecaj koji njezin odlazak ima na Ceauşescuov režim, a ona je odgovorila samo: „It’s not my business”*, ponovivši isto na rumunjskom, a zatim iznova na engleskom

* „Ne tiče me se.” (engl.)

– „Ne tiče me se. Not my business” – kao da je htjela naglasiti da je ne zanima iznositi političke komentare. Novinari su s pravom očekivali da će Nadia pokrenuti paljbu optužbi prema komunističkom režimu u Rumunjskoj i prema Nicolaeu Ceauşescuu, jer su joj oni ovdje nudili čitavu svjetsku pozornicu kao mjesto suđenja. U tom kontekstu, njezin je odgovor bio razočaravajući. Iako se na prvi dojam činio kao diplomatski, ustvari mu je nedostajalo s jedne strane kultiviranosti, a s druge pak strane osjetljivosti prema Rumunjima koji su trpjeli u svojoj zemlji.

No nesumnjivo je da su joj se mogle priznati i olakotne okolnosti. Stanje šoka i izostanak tečnog engleskog, koji bi joj olakšao iznijeti argumente, neke su od njih, a i sama ih je Nadia kasnije navela. Njima bismo mogli pridodati i opravdani strah da bi iskazivanje kritičkih i oštrih političkih stavova moglo dovesti u veću opasnost članove njezine obitelji koji su ostali u zemlji. Također, strah da bi je neki od novinara mogli pitati o njezinoj povezanosti s Nicuom Ceauşescuom – mnogi su članci tih dana već spominjali taj detalj iz njezina osobnog života – i tako poljuljati njezinu vjerodostojnost mogao je utjecati na njezinu odlučnost da bude suzdržanija u vezi s komentarima oko obitelji Ceauşescu.

Prazninu koju je Nadia ostavila u tom smislu ispunili su drugi, jer su se novinari – kako bi došli do kategoričkih tvrdnji, što im je bio cilj – obratili različitim Rumunjima koji su napustili zemlju i koji su u prošlosti radili s gimnastičarkom ili su pratili njezin rad. Béla Károlyi, njezin bivši trener, i Géza Pozsár, koreograf rumunjskog olimpijskog tima, koji su izbjegli u SAD 1981. godine, jedni su od njih. Obojica su dali intervjue radijskoj postaji Glas Amerike, kritičkim tonom, koji je primijećen i u Bukureštu. Pozsár je, primjerice, objasnio novinarima da, po njegovu mišljenju, „odlazak Nadije iz Rumunjske izlaže režim [Ceauşescua] i skreće svjetsku pozornost prema okrutnostima i anakronizmima u zemlji”, dok je Béla Károlyi, na istoj radijskoj postaji, izjavio da je Nadijin bijeg stvorio neugodnu situaciju za Nicolaea Ceauşescua: „U prošlosti su odlazili ljudi, čak i Pacepa, ali to je bila više politička stvar, ali u trenutku kad odlazi sportašica, osoba koja je bila idol ne samo obitelji predsjednika nego i cijele zemlje... vjerujem da će ga ta činjenica vrlo neugodno dirnuti, a istovremeno ona je znak, koji je zapravo prisutan u cijeloj Europi, težnje svih ljudi prema demokraciji, prema slobodi.”21

Bilješka o autoru

Stejărel Olaru (rođen 1973.) rumunjski je povjesničar, pisac, istraživač i bivši predavač na Rumunjskoj nacionalnoj obavještajnoj akademiji. Bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost rumunjskog premijera (2006. – 2008.), državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova (2013. – 2014.) i glavni ravnatelj Instituta za istraživanje komunističkih zločina u Rumunjskoj (2005. – 2010.). Dosad je sam ili u suautorstvu objavio više knjiga o modernoj rumunjskoj povijesti i povijesti rumunjskih tajnih službi.

nakladnik : Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

glavna urednica : Emica Calogjera Rogić

urednik : Bonislav Kamenjašević

lektura i korektura : Bonislav Kamenjašević

izrada kazala: Bonislav Kamenjašević

fotografija na naslovnici : Neil Leifer (Photo by Neil Leifer /Sports Illustrated / Getty Images) (Set Number: X20678 )

oblikovanje i prijelom : Studio Ljevak

tisak : OG grafika

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001227724. isbn 978-953-355-789-2