Maja Lunde
SAN O DRVETU
biblioteka
Gr a h a m
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.
biblioteka
Gr a h a m
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.
s norveškog prevela Vesna Salomonsen
Zagreb, veljača 2024.
Naslov izvornika:
Maja Lunde
Drømmen om et tre
© 2015 by H. Aschenhoug & Co. (Nygaard), AS
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2024.
ISBN 978-953-355-770-0
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001217601.
San o drvetu
Longyearbyen
Svalbard, 2097.
Dan nakon zadnje noći s ponoćnim suncem u Longyearbyenu more je na plažu izbacilo drvo. Tommy je imao pet godina i sam je lutao kontejnerskom lukom. Neko je vrijeme lutao među zahrđalim metalnim zidovima, a nakon što je sričući slovo po slovo došao do toga da s jedne strane kontejnera stoji „Tollpost Globe”, sjeo je leđima naslonjen na kontejner kako bi se ugrijao na zrakama niskog sunca.
Sjedio je i štapom čeprkao po pjeskovitom tlu kada je otkrio listove. Malo udaljeni stršali su iz tla, zelena boja bila je sasvim strana na kamenoj, crnoj obali fjorda.
Ustao je, čvrsto držeći štap, koji je bio jedan od najboljih koje je pronašao u dugo vremena, dug i čvrst, i trčkarao po plaži. Drvo je ležalo na tamnom tlu, u ravnini paralelno s vodom, s vrhom okrenutim prema delti rijeke u dolini Adventdalen na istoku, i s korijenima prema zapadu, prema tmini Isfjorda.
„Drvo!” zavikao je Tommy, kao da će glasnoća to učiniti istinitijim.
Drveće je na Svalbardu bilo izbacivano na obalu cijelo vrijeme, velika debla, ariš, smreke i borovi, nosio ih je vjetar i morske struje, dolazila su ovamo čak iz Sibira. Izbijeljena oceanskom i morskom vodom, ogoljena od kore, otežala od vode, u njima su se nastanile razne vrste morskih životinja nakon godina u moru i više nisu bila živa, nego tek sjena onog što su nekad predstavljala.
Ali ovo je drvo bilo drugačije, sličilo je živom drvetu, krošnja je bila velika i gusta. Lišće se skvrčilo i uvenulo, no mnogi su se listovi još držali na granama, i iako je boja izblijedjela i bila poput isprane, još uvijek je bila zelena. Tommy je oprezno uzeo list. Istog je trena ispustio dugi štap jer sada je, u susretu s ogromnim drvetom, punim živih ruku, štap djelovao suho i mrtvo.
List je smjesta otpao. Prelazio je prstima po zelenoj površini, okretao ga gore-dolje i vidio kako list očito ima gornju i donju stranu i kako je gornja strana zelenija od donje. Stisnuo je list kažiprstom i palcem i držao ga prema suncu, zatvorio jedno oko i gledao drugim kako se svjetlost filtrira kroz zelenu površinu, koja je podsjećala na tanku tkaninu. Listovi su se nizali jedan uz drugi, na dugim peteljkama, poput malih obitelji. Otkinuo je cijelu jednu peteljku i izbrojao ih. Devet listova u svemu.
Odšetao se po plaži i čučnuo uz deblo. Položio je ruku na sivkastu koru, bila je tvrda i čvorasta. Oprezno ju je gladio.
„Divno drvo”, rekao je.
Poslije toga oprezno je pritisnuo nos na deblo, udisao miris.
„Kora”, rekao je sam sebi. „Tako miriše kora.”
Ponovo se digao. Odmaknuo se nekoliko koraka od drveta kako bi ga cijelog vidio. Mnogo je puta vidio slike drveća i šume i znao je da drveće postoji u raznim veličinama. Najveće drvo na svijetu jednom je raslo na mjestu koje se zvalo Kalifornija, objasnila mu je baka, mamutsko drvo koje je moglo živjeti više od 4000 godina i narasti više od 100 metara.
Tommy je znao da su dva njegova koraka dužine jednog metra, pa se požurio do vrha drveta i počeo mjeriti.
To je bilo teško. Naprezao se sjetiti da svaki njegov korak ne iznosi jedan, već pola metra. Brojao je naglas kako bi bilo ispravno, ali izmiješao je brojeve i nekoliko puta započinjao. Ali na kraju je ipak bio uvjeren da zna koliko je drvo visoko.
„23 metra”, rekao je. „Na Svalbard je došlo drvo visoko 23 metra.”
U glavi mu je zujalo od brojanja. Pomislio je kako bi trebao otići po baku jer kada se nešto važno zbivalo na Svalbardu, baka je najbolje znala što treba učiniti. Ali prvo se jednostavno trebao odmoriti, pa je legao, uz drvo, s lijevom rukom oko stabla. Našao je podnošljiv položaj na kamenom tlu, osjetio kako stablo pritišće unutrašnju stranu nadlaktice. Nije imao nikakav plan kako će dugo tako ležati, nije znao na sat i nitko ga nije čekao, u svakom se slučaju nije mogao nikoga sjetiti. A vrijeme je bilo nešto s čime je imao apstraktan odnos – vrijeme je bilo nešto što je prolazilo samo kada je nešto radio. A sada nije ništa radio, samo je ležao, dok je sunce sjalo jednako jako kao uvijek u ovo doba godine, i razmišljao je o drvetu, o stablu, o lišću i o tome kako je umoran.
I tako je zaspao.
Krhko dječje tijelo s rukama oko drveta, na crnoj kamenoj plaži. Puhao je slab povjetarac i šibao vodu u male, vijugave valove, prekrivene nježnom čipkom bijelih mjehurića. Tamna voda razbijala se o visoke stijene na mjestima gdje su nedavna klizišta napravila utore među tankim slojevima vegetacije. Mali grmovi rasli su u nizini, uz travu i slamu, i ružičasti i žuti velovi sitnog cvijeća prekrivali su padine okrenute prema jugu. Nadlijetali su ga galebovi, leteći iz doline prema fjordu, nestajući u daljini, u smjeru ptičjih litica. Ali dijete ništa od toga nije vidjelo, čvrsto je spavalo.
Prodoran glas koji ga je glasno dozivao trgnuo ga je iz sna. „Tommy?”
Glas je zvučao tjeskobno, ispunjen neizvjesnošću.
„Hej? Spavaš li?”
Uspravio se, a da nije razumio gdje se nalazi. Okrenuo je glavu i ugledao grane u kaosu oko sebe. Osjetio je koliko mu je tijelo ukočeno i kako ga boli ruka od grljenja debla.
„Tommy, što radiš?”
Okrenuo se i zagledao u Rakel. Stajala je malo dalje, s rukama na bokovima, nagnutom glavom i začuđenim pogledom. Bili su iste dobi, ali ona je bila za glavu viša. Bila je mršava i uspravna, uskih ramena i s kosom koja je često izgledala masno. U svakom slučaju nakon što su joj oba roditelja poginula ne tako davno u odronu zemlje. Sada je dotrčala do njega.
Rasute mase boje ugljena i kamena micale su se pod njenim nogama, ali nije to primijetila jer se Rakel kretala glatko, gotovo nečujno, kao da nije dodirivala tlo.
Zaustavila se i zagledala. „Dobili smo drvo? Ogromno je!”
Tommy je ustao i zaštitnički se postavio ispred drveta. „Ja sam ga pronašao.”
„Da. Ali nije tvoje?”
Malo ga je gurnula. Osjetio je snagu njene ruke, ali se ukopao i nije se htio pomaknuti.
„Ja sam ga pronašao”, ponovio je.
Oči su joj se suzile, a radoznalost i radost nestale su.
„Znači, to je samo tvoje drvo?”
Kimnuo je.
„I ti si ga zagrlio”, rekla je polagano, i glas joj je postao čvrst i podrugljiv.
„Nisam to učinio!”
„Da, jesi”, rekla je glasnije. „Tommy je zagrlio drvo! Tommy je zagrlio drvo!”
Počela je pjevati, Tommy je zagrlio drvo, istim tonom kojim bi pjevala da je on nekoga poljubio. Ili se popiškio.
„Ne, nisam ga zagrlio”, rekao je. „Nisam to učinio.”
Ali ona je samo nastavila: „Tommy je zagrlio drvo, Tommy je zagrlio drvo! ”
Srce mu je jako lupalo od bijesa, i bijes se širio tijelom poput grana.
„Ne”, rekao je, sada tiše.
„Ali vidjela sam te”, rekla je Rakel. „Da, vidjela sam te!”
„Ne!” rekao je Tommy.
Rakel se okrenula prema drvetu, odmjerila ga pogledom.
„To i nije pravo drvo, sasvim je mrtvo, dobro to vidiš.”
Okrenuo se prema drvetu, djelovalo je nekako tužno tamo gdje je ležalo, zelena boja je izblijedjela, mnogi listovi otpali su i odletjeli.
Rakel se približila, nogom udarila stablo, a ono je zadrhtalo i još je više lišća otpalo. „Znaš da nikada nećeš vidjeti pravo drvo, Tommy. Dijete Svalbarda.”
Rekla je to tiho, gotovo ravnodušno. A onda mu je sasvim prišla.
„Nije živo”, rekla mu je u lice, tako blizu da je osjetio njen dah, koji je bio iznenađujuće sladak. „To je samo leš. Tvoje drvo je mrtvo kao i ljudi koje pale u krematoriju!”
Stopala su mu htjela otrčati, ali ruke su htjele nešto drugo.
Podigao je jednu i udario je.
Nije to bio dobar udarac. Bilo je to više poput lupkanja.
Ali on ju je namjeravao udariti. A ona je to razumjela. Rakel je odgovorila na udarac, ili na lupkanje, tako da ga je uzvratila.
To je bilo dovoljno da se on baci na nju. Rukama je obujmio njezino mršavo tijelo djevojčice, kao da je grli, i zamahnuo jednom rukom da uhvati njezinu čupavu, crnu kosu, dok je ona posegnula za njegovim licem svojim dugačkim noktima. Noktima je tako jako potegnula po njegovu obrazu da je začuo zvuk grebanja.
„Prestani!” zaviknuo je, pustio je i prešao rukom po obrazu. Vrhovi njegovih prstiju bili su crveni.
Ponovo se zaletio na nju.
Udarao je, vukao, potezao, hrvao se s njom.
Ali ona je bila brza i jaka.
On nije ni razumio kako se to zbilo, a ona mu je podmetnula nogu. Pao je na tvrdo, kameno tlo.
„Joj!”
Prije nego što je shvatio što se događa, sjela je na njega, zgrabila mu ruke i podigla ih iznad njegove glave.
„Tommy, odvratan si.”
„Ne”, rekao je. „Ne, nisam.”
Jecao je i pokušavao se osloboditi, ali bez uspjeha.
Čvrsto ga je držala, i iako je bila mršavija od njega, bila je tako teška da je nije mogao odgurnuti. Mahao je rukama i nogama, izvrnuo cijelo tijelo, zabacivao glavu naprijed-natrag i zavijao.
Dok je tako ležao, osjetio je da nije samo očajan i bijesan već i da je to na neki način dobro. Bilo je dobro izgubiti kontrolu, podivljati, u isto vrijeme dok ona nad njim ima potpunu kontrolu. Nešto u njemu poželjelo je da se to nastavi.
Ali Rakel su odvukle snažne ruke.
„Dosta je bilo”, rekao je glas koji je Tommy dobro poznavao. „Dosta je s time!”
Bila je to baka. Ugledao je njene sjajne oči pod pletenom kapom, tamne šiške na čelu, zelenu jaknu koju je uvijek nosila. Bila je manja od većine ostalih odraslih, ali ipak snažnija od svih za koje je znao.
Baka je uhvatila Rakel ispod pazuha i povukla je gore. Zatim je unuka također podigla na noge.
Jedan Rakelin obraz bio je crven, valjda ju je udario, a da to nije ni primijetio. Sam je osjetio kako krvari i iz nosa i iz obraza, krv je došla i u usta, okus je bio tvrd i metalan.
Baka je prvo pogledala Rakel, pa Tommyja. Polako je zatresla glavom.
„Drvo, bako,” rekao je i pokazao iza sebe, „pogledaj to veliko drvo.”
„Da”, rekla je baka. „Vidim.”
Ali djelovalo je kao da ga zapravo nije vidjela jer otišla je nekoliko koraka naprijed i oči su joj se raširile.
„To je jasen”, rekla je, otišla do drveta i otkinula list.
„Došlo je iz mora”, rekao je.
„Da”, rekla je baka. „Shvatila sam.”
Nježno je potapšala deblo. „Prošlo je mnogo godina otkad sam vidjela nešto takvo.”
Tada se okrenula prema djeci. „Potukli ste se zbog drveta?”
„Da”, rekla je Rakel.
„Ne”, rekao je Tommy.
„I da i ne”, rekla je baka. „Onda više nećemo o tome razgovarati.”
Ali poslije, kada su išli kući, a Rakel je već odavno pobjegla od bake i unuka, ipak je imala još nešto reći o tome.
Bakina je ruka bila tanka, ali žilava i snažna. Čvrsto ga je držala.
„Mislim da se ne bi trebao svađati s Rakel", rekla je baka.
„Rekla je da je drvo leš”, rekao je. „Da ga treba spaliti u peći.”
„Rakel puno razmišlja o peći”, rekla je baka.
„Ona je glupa.”
„Možda je bila glupa. Ali s time se moraš nositi. Jednostavno to baš sada moraš podnijeti. Od Rakel.”
„To je nepravedno”, rekao je.
„Da” rekla je baka. „Ali postoji puno toga što je još nepravednije.”
Nastavili su hodati, i znao je da je u pravu. Baš sada su morali dosta toga podnijeti od Rakel.
�Ne! Stani!”
Brod je na stabilnom kursu i plovi na zapad, prema oceanu. Nalazi se usred fjorda i nije veći od čamca igračke naspram planina.
„Henry! Hilmare!”
Brzina je postojana, trup prekriven solarnim ćelijama lagano se naginje, a stabilnost mu daju velika, siva jedra, koja osiguravaju da brod ravnomjerno siječe vodu. Prozori broda dvije su uske, tamne pruge, staklo čađavo, tako da on ne vidi unutra, ne može baciti oko na putnike.
„Vrati se! Okreni se!”
Tommy stoji na obali, voda mu zapljuskuje noge. On šljapka i osjeća kako mu voda prodire u cipele, ali on se ne obazire, panično maše rukama.
„Molim vas! Henry! Hilmare!”
Ali brod se neumorno kreće naprijed, a on je tek sitna mrlja naspram crne plaže. Koliko god jako maše, skače, viče, neće ga vidjeti.
Valovi Isfjorda bijeli su, iznad tamnoplave vode. Valovi se razbijaju o litice u ritmičkim sudarima vode i kopna.
„Vrati se s mojom braćom!”
Glas mu guta vjetar, ali on i dalje doziva.
„Molim vas, okrenite se, smjesta!”
Magla se spušta s planine, zamagljuje fjord pred njim i uskoro će progutati brod i braća će nestati.
Svalsat, pomisli, okrene se, zabacuje glavu, gleda prema Platåbergetu. Tamo gore, na visini od gotovo 500 metara, nalazi se satelitska stanica.
Potrči, izgubi brod iz vida, slijedi cestu natrag uz fjord, prođe pokraj ostataka svjetionika na Vestpyntenu, nastavlja prema unutrašnjosti duž Adventfjordena pored Hotellneseta. Srce mu tuče u ušima, znoj mu se slijeva niz leđa, a grlo ga peče. Otišli su bez mene, otišli su bez mene.
Neposredno nakon napuštene zračne luke konačno stiže do raskrižja.
Jedan dio ceste vodi dalje do Longyearbyena, a drugi do planine.
Strmina mu se ruga, svaki se kamen ondje nalazi da mu prkosi. Deset metara, pomisli, još samo deset metara. Pogled je prikovao na nešto pred sobom, da izbjegne gledati vrh, koji se čini neopisivo udaljen.
Kada se napokon popeo, ostao je bez daha dok mu je pogled bio prikovan za fjord.
Magle više nema, ali brod je još manji, ništa veći od bijele mrlje na tmini fjorda. Uporno napreduje prema pučini.
Tommy se okrene prema Svalsatu. Postavljeno je deset velikih antena, raštrkanih po ogromnom području planine. Antene su postavljene na betonske podloge i neke od njih prekrivene su ceradama koje svjetlucaju u bijelom kontrastu sa smeđim i sivim kamenom. Sliče na ogromne gljive u krajoliku, koje su se probile kroz tlo, od spora došlih s NLO-a.
Mnoge su građevine odavno uništili vjetar i vremenske prilike, a cerade su pokidane i odletjele daleko ili lepršaju na vjetru. Uokolo leže raspadnuti kosturi oko ogromnih antenskih diskova.
Sjeća se dječje radoznalosti koju je u njemu pobuđivala satelitska stanica. Nitko nije smio ići tamo, nitko nije smio koristiti stanicu. Antene na planini bile su čarobne gljive, govorili su jedni drugima, ako ih pojedeš, doći ćeš u kontakt s drugom dimenzijom, satelitska stanica bila je ulaz prema drugim ljudima i drugim mjestima.
Ali mjesto je najljepše iz daljine, nema ničeg čarobnog u razorenim krovovima, zahrđalim čeličnim konstrukcijama i betonu koji se raspada.
Požuri se prema glavnom ulazu, pokuša otvoriti vrata, no ona su zapela, pa ih mora nasilu otvoriti. Onda protrči kroz prljavu sobu za odmor, gdje kauči u raspadu stoje uza zidove, a ladica s priborom za jelo stoji otvorena, i nastavi dalje kroz hodnik do kontrolne sobe. Pisaći stol u obliku polukruga zauzima polovicu prostorije, a na zidu su veliki zasloni računala. Provjeri ploču mikroelektrane zgrade, vidi da je uključena. Ima struje. Ali on ne nalazi vremena da upali svjetla, u dva-tri koraka nađe se kod ulaza u manju kontrolnu sobu. Ovdje je radijska oprema.
Jedina komunikacijska oprema koja još uvijek radi.
Premeće po starim bilježnicama na stolu, pronađe knjigu iz knjižnice o kratkovalnom radiju. Mora da ju je Rakel ovamo donijela.
Izgleda da je jednostavno koristiti radio. Ima struje, sićušna žarulja emitira zeleno svjetlo. Grozničavo pritišće nekoliko gumba, stavi slušalice.
„Tao!” viče u mikrofon prije nego što je uopće dospio pritisnuti gumb.
„Tao, molim te, okrenite se! Morate se vratiti.”
Jedini je odgovor bijeli šum, ali on nastavlja svejedno.
„Morate se vratiti, morate doći natrag s mojom braćom. Hilmar? Henry? I Runa! Oni su samo djeca. Ne možete ih odvesti sa sobom. Oni pripadaju ovamo gore, ne možete ih samo odvesti sa sobom!”
Misli da je začuo zvuk s druge strane. On steže mikrofon, primjećuje da je njegov znoj na njemu, pokušava smiriti glas, biti odrasla osoba. „Tao, slušaj me. Morate se okrenuti i smjesta vratiti ovamo.”
Ali nitko mu ne odgovara.
Izvuče stolac, odloži na trenutak mikrofon kako bi udobnije sjeo.
„Tao. Djeca su stanovnici Svalbarda. Stanuju ovdje. Kod mene.”
Ne čuje ništa osim šuma na radiju. A tamo vani zna da se brod postojano kreće naprijed, da ide prema potpuno drugačijem svijetu, da će pramac uskoro susresti ogromne valove oceana.
Tommy brzo okreće kabel oko srednjeg prsta na jednoj ruci dok drugom čvrsto pritišće mikrofon.
„Vrati se s mojom obitelji!”
Jedini je odgovor tišina. Sam je. Poput lovca po kojem je dobio ime, koji je ovdje boravio u izolaciji preko zime. Ali razlika između njega i drugih lovaca u tome je što nitko neće doći po njega u proljeće, nitko se neće potruditi obići Tommyja Mignottea, pogledati kako je.
Ispusti mikrofon, podvuče stopala pod sebe i odmori glavu na koljenima. Stotine slika u kojima se sjeća svoje braće prolaze mu kroz glavu. Napokon se smiri s posljednjom.
Braća leže u krevetu zatvorenih očiju, on proviri kako bi ih pogledao prije nego što ode u Bjørndalen. Bila je noć. Čvrsto su spavali. Henry leži na boku, kao da je lopta pod pokrivačem, strši mu samo kosa. Hilmar leži na leđima s rukama iza glave, siguran u sebe i dok spava. Tommy se zadrži na toj slici: Hilmarovo smireno, uspavano lice mlađeg brata.
Kada su Hilmara prvi put položili u njegove ruke, Tommy je bio tako uzbuđen da se tresao. Čeznuo je za mlađim bratom ili sestrom otkad se sjeća. Nije poznavao nijednog drugog jedinca, i zbog toga je protiv svoje volje bio drugačiji, i kada je s osam godina saznao da je brat konačno na putu, rasplakao se. „Ovo je najveći događaj u mome životu”, rekao je ozbiljno, i nije primijetio da se otac okrenuo na drugu stranu s osmijehom i da je baka, napola ironično, a napola ponosno, promumljala: „U kojoj je knjizi pokupio taj izraz?”
Tommy je bio jako uključen u majčinu trudnoću.
Pokazalo se da devet mjeseci traje nevjerojatno dugo. Čitao je knjige o trudnoći, i u svim je fazama znao veličinu i razvoj fetusa. Opčinjeno je gledao slike života u maternici. Posteljica, pupkovina, čudnovato biće koje je sve više sličilo na čovjeka i imalo sve manje mjesta. I čitao je o porođaju širom otvorenih očiju, o tome što bi moglo poći krivo.
Hilmar je bio malen i sladak, Tommyjeve su ruke bile ogromne na njegovu sićušnom licu, zdepaste i grube, s prljavim noktima. Imao je osjećaj da je odbojan ocu i majci. U usporedbi s tim nježnim, onozemaljskim stvorenjem, on je bio prljav, otrcan i grub. Počeo si je strugati ruke i češljati kosu, ali osjećaj ga nije napuštao sve dok ga majka jedne večeri nije posjela na krilo i dugo ga, dugo grlila, a da nije rekla ni riječ.
Osim toga, pomoglo je to što je Hilmar nakon nekoliko dana počeo pokazivati da nije stigao s nekog drugog planeta, nego da je neporecivo sa Zemlje. Pelene su smrdjele po sumporu. Nekontrolirano je piškio sa stola za previjanje. A ma-
jušno tijelo bilo se u stanju tako derati da se činilo da će se planina Platåberget srušiti. Ali ni urlici, pelene ni strah da roditeljima više nije stalo do njega nisu bili dovoljan razlog da se Tommyju brat prestane sviđati. Jer Tommy je osjećao da je Hilmara vrijedno voljeti, osjećao je da mu on na neki način pripada. Majušni prstići, jedva vidljive vjeđe, pramenovi kose na vratu i gotovo sjajna dječja lubanja, uznemirujuća fontanela koja je u svakom trenutku morala biti zaštićena od udaraca. I to što su svi govorili kako sliče jedan na drugog. Moj brate, često je mislio Tommy, ti si poput mene. Ali to što su sličili jedan na drugog, nije činilo ljubav prema bratu jednostavnijom – nego napornom, kaotičnom, ambivalentnom.
Jednom, kada je Hilmar bio star oko godinu dana, Tommy je sjedio u dnevnom boravku i čekao mamu. Bila je polarna noć i ona mu je trebala čitati, običavala je čitati Tommyju svake večeri nakon što bi Hilmar zaspao jer su zimi imali mnogo vremena. Bilo je to njihovo vrijeme, mamino i Tommyjevo, na trosjedu, kad nisu bili ometani. Ali te večeri nije došla. Isprva Tommyja nije bilo briga. Bio je zauzet čitanjem Paška Patka, oprezno okrećući stranice kako se ne bi uništile.
„Mama”, zavikao je. „Dolaziš?”
Nije bilo odgovora.
„Mama!”
Na kraju je ustao s trosjeda i izašao u predsoblje.
Vrata Hilmarove sobe bila su odškrinuta. Slabo svjetlo dolazilo je s noćne svjetiljke u sobi.
Gurnuo je vrata i ugledao ih. Oboje su spavali, stisnuti jedno uz drugo. Mama na boku, s licem okrenutim prema Hilmarovoj glavi, kao da su se mazili do trenutka dok nisu zaspali.
Tommy je otvorio vrata i umarširao u sobu.
„Mama!”
Gurnuo ju je što je jače mogao.
„MAMA!”
Majka se trgnula iz sna. Sjela je, zagledala se u njega, isprva zbunjeno, onda bijesno.
„Tommy, šuti!” prosiktala je stisnutih usana.
Ali bilo je prekasno, Hilmar je izvijao svoje meko, maleno tijelo, otvorio svoje okrugle oči za koje su svi, pa i Tommy, smatrali da su „predivne”, i počeo urlati.
„Tommy!” rekla je majka, ali ovaj put više nije šaptala, nego vikala.
Odmah je vidio da je očajna, bijesna i umorna, s tamnim podočnjacima, i blijeda nakon nekoliko mjeseci bez sunca.
Tommy je znao da se mučila da uspava Hilmara. Znao je da mlađi brat noću plače. Znao je da je tama zbunila Hilmara i vidio je znakove da se to u zadnje vrijeme pogoršalo jer mama bi mu čitala samo po jedno poglavlje svake večeri, ne više, kako je nekada radila.
Te večeri nije bilo čitanja, na kraju je hodala naprijed-natrag po spavaćoj sobi i uspavljivala Hilmara dok nije bilo prekasno.
Derište, mislio je Tommy, dok je istovremeno priželjkivao da on bude taj koji će ga nositi i zagnjuriti nos u njegove mekane obraze.
Izgubi se, derište, zavikao bi Hilmaru svaki put kada bi mu došao na vrata.
Naposljetku mu to više nije trebao govoriti, Hilmar se držao podalje od bratove sobe, već ga je sam pogled na vrata natjerao na bijeg.
Kada je Hilmar od riječi počeo sastavljati rečenice, jedna od prvih riječi koje je naučio bila je: „nestani„. Stajao bi na ulazu u Tommyjevu sobu i virio unutra, i iako Tommyja nije bilo, Hilmar bi svejedno zatresao glavom i tiho sam sebi rekao: Nestani. I tako bi se odgegao dok mu se guza omotana pelenom lelujala.
Hilmar je volio krastavce, ali mrzio rajčice. Jednom je objasnio Tommyju da mu se gadi sok u sredini rajčice, i sjemenke, fuj, da se rajčica samo sastoji od mesnatog dijela, on bi je rado
jeo. To je bobica, rekao je Tommy. Što, rekao je Hilmar. Rajčica nije povrće, to je bobica, ponovio je Tommy. Ponekad je baka, koja nije htjela baciti ni gram dragocjene hrane iz staklenika, sastrugala sjemenke, sama ih pojela, i narezala Hilmaru mesnate dijelove. Tada bi mu se Tommy smijao. Kada je bio stariji, Hilmar je pokušao jesti cijele rajčice. Oči bi mu suzile i gutao je što je brže mogao, i pritom nije skidao pogled sa starijeg brata. Je li vidio što radi? Je li Tommy vidio kako se zrelo ponio? Da, vidio je, ali nije ništa govorio. Tommy se poslije nadao da se Hilmar ničega ne sjeća. Iako je nakon svega naučio iz knjiga o psihologiji da se ružni događaji usijeku u dječji um poput tragova odrona zemlje na padini. Ali Tommy je bio njegov brat. Pa nije to valjda tako strašno kada je stariji brat odgovoran za ružne događaje?
Osim toga, Hilmar je posjedovao unutrašnju snagu. Mnogo je pričao o majci, i Tommy je vjerovao da je njen zaštitnički odnos i dalje nosio u sebi. Sve bi kliznulo s njega, poput kišnih kapi sa šešira za kišu koji bi često nosio. Kada bi Tommy u rijetkim prilikama vikao na njega, Hilmar bi nagnuo glavu na jednu stranu, kao da razumije da u njemu divljaju hormoni, kao da je siguran da će sve to proći.
„To je pubertet”, čuo je Hilmara kako govori baki. „Sve će sigurno biti bolje kada pubertet prođe.”
Brat je u školi bio samopouzdan, pričljiv, veseo. Hilmar je omiljen, mislio je Tommy, i osjetio je ubod zavisti.
A potom se posramio, jer Hilmar nije bio samo omiljen već i pažljiv prema svima. Hilmarov smijeh, Tommy ga još uvijek čuje, njegovo dugo hihotanje. Sjeća se Hilmara sa šeširom za kišu jednog kišnog dana. Stao je na putu do škole jer mu je Tommy ispričao vic. Poantu je već odavno zaboravio, ali sjeća se Hilmarova smijeha i kako su se prolaznici zaustavljali i smijali s njime. Zvuk je bio poput sunčeva svjetla pod žutim šeširom za kišu.
Jeka njegova smijeha još uvijek odzvanja u njemu.
Tommy podigne glavu. Ne zna koliko je vremena proveo sjedeći pred kratkovalnim radijem, ali misli da se smračilo. Otrči van, gleda more. Magla se vuče prema obali. Broda nema.
Vrati se i ponovo sjedne. Još jednom zgrabi mikrofon, pritisne gumb, pokušava mirno disati.
„Mayday, mayday ” , govori. „Ima li nekog tko me čuje?”
Nijedan brod ne smije odbiti odgovoriti na poziv u pomoć, pročitao je, svi imaju obvezu odgovoriti. Tako je u svakom slučaju bilo nekada. Znao je da samo Taoin brod plovi ovim vodama, jedini brod u ovoj pomorskoj regiji u zadnjih pedeset godina.
„Mayday, mayday, mayday. Moje je ime Tommy Mignotte i ostao sam sâ m na Spitsbergenu. Moj je položaj…” Ustane kako bi provjerio koordinate napisane napola izbrisanim slovima na zidu. „78° sjeverno, 15° istočno. „Mayday, mayday, mayday.”
Nastavi govoriti iste riječi, iznova i iznova.
Mayday, mayday, mayday.
Tommy Mignotte.
Sam na Spitsbergenu.
I tada napokon začuje pucketanje.
78° sjeverno, 15° istočno.
A onda klik.
Mayday, mayday, mayday.
„Tommy! Čujemo te.”
Svom težinom osloni se na stol, vrti mu se, pa se sruši na stolac dok mu se olakšanje širi tijelom.
Traga za riječima. „Čujete li me, Tao, jeste li tamo…”
„Dobro te čujemo”, kaže ljubazno, kako ona običava. Uvijek je ljubazna, osobito sada kada je sa sobom povela njegovu braću. „Čujemo te jasno i glasno. Nadam se da nije prošlo puno vremena otkad pokušavaš s nama stupiti u kontakt. Upravo smo uključili radio.”
Ispravi se, uspostavi kontrolu nad svojim glasom. „Bio sam u Bjørndalenu kada sam ugledao brod”, govori. „Nisam mislio da ćete samo otići. Tao, morate se okrenuti. Smjesta. Henry, Hilmar i Runa pripadaju ovamo u Spitsbergen, ne možete ih tek tako povesti sa sobom.”
„Je li Rakel s tobom, Tommy? Mogu li razgovarati i s Rakel?”
Srce mu brže zakuca. „Tao, moraš reći kapetanici da smjesta okrene brod!”
Neko vrijeme zavlada tišina.
Stisne mikrofon u ruci i nagne se prema zvučniku radija, kao da će tako biti moguće čuti dijelove razgovora s druge strane.
Tao se vrati. „Slušaj me, Tommy. Razgovarala sam s kapetanicom. Mei-Ling sjedi kraj mene. Tommy, ona kaže da to neće ići. Prekasno je za okretanje.”
„Što?”
„Danju je hladno, noću još gore. Iako je pol bio bez snježnog pokrivača cijelo ljeto, još uvijek postoji opasnost od smrzavanja. Bojimo se da ćemo naići na sante leda. Plovilo nije napravljeno da izdrži teške sudare."
„Tako rano u godini nema santi leda, sigurno? A vi plovite prema jugu? Slušaj, imate se vremena okrenuti.”
Čuje prigušenu, žestoku raspravu s druge strane, ali ne može razabrati riječi. Napokon se ona vrati.
„Slušaj, Tommy, žao nam je. Ali naš je odlazak bio odgađan toliko dana, i ti to dobro znaš, jer smo čekali tebe i Rakel. A Mei-Ling ne zabrinjava samo Barentsovo more. Radi se o putu kroz bivšu Rusiju i Kazahstan, trebalo nam je gotovo mjesec dana da dođemo ovamo, planinska su područja surova. Moramo stići kući prije nego što u planinama počnu oluje.”
„Ali što je s Henryjem i…”
„Henryju, Hilmaru i Runi dobro je na brodu. Brinut ćemo se za njih.”
Tommy ustane, ima poriv rastrgati kabel na komadiće, baciti radio na pod, ali prisiljava se da mu glas ostane miran.
„Što sada rade djeca, kako su?”
„Legli su. Spavaju. Mogu ih probuditi ako im želiš čuti glasove. Ali Henryju je trebalo dugo da zaspi. Treba mu malo tišine u večernjim satima."
Nešto je drsko u tonu njena glasa, kao da je ona stručnjak za njegova brata.
„Ne možeš tako govoriti o Henryju.”
„Kako to misliš?"
„Ne znaš ništa o mojoj braći.”
„Tommy…”
„Tko si zapravo ti, samo dođeš ovamo i uzmeš troje djece!”
„Tko sam? Tko smo mi?” Sada govori tiše, glas joj je razdražen. „Vi ste nas pozvali. Obećali ste nam trezor sjemena. I onda ste ti i Rakel pobjegli. Odmaglili.”
„Nismo odmaglili, nije bilo tako.”
„Ostala sam s troje djece. Bez sjemenki. Prošlo je četiri dana, svaki hladniji od prethodnog. Što sam trebala učiniti?”
„Nismo odmaglili”, ponovi on.
„Ali gdje ste onda bili, Tommy, što se dogodilo?”
Glas joj je sada nježniji, pun nečeg poput brige. On ne odgovara. Ona ionako ništa ne razumije.
„Jeste li cijelo vrijeme bili na Svalsatu? Tamo smo vas tražili.”
„Ne”, kaže. „Bio sam posvuda. Uglavnom u Bjørndalenu. Baka tamo ima staru vikendicu.”
„Ti i Rakel?”
„Da. Da, Rakel i ja. Ona je još u Bjørndalenu.”
„Ali zbog čega ste pobjegli?”
„Nismo pobjegli.”
Nije to planirao, ne zna što bi rekao, razbija glavu tražeći dobro objašnjenje. I na kraju vjeruje da ga je našao.
„Tražili smo sjemenke.”
„Zaista?” kaže Tao.
On bi rado da je može vidjeti, ne zna skriva li njen kratak odgovor interes ili nepovjerenje.
„Tommy”, kaže ona tiho. „Kako to još nisi rekao, pretpostavljam da ih niste pronašli?”
Je li to sve što je potrebno, da kaže to što ona želi čuti, hoće li se tada okrenuti? Hoće li mu tada vratiti Henryja i Hilmara?
On ponovo sjedne, tijelo mu je otežalo. „Hoćete li se vratiti? Ako…”, kaže on, „ako smo našli sjemenke, ili njihove tragove?”
S druge je strane tišina. Ona lagano pročisti grlo. „Znaš li zaista nešto o sjemenkama?”
On nasloni slobodnu ruku na glavu, prstima tako jako pritisne lubanju da osjeti bol.
„Tommy, jesu li sjemenke u dobrom stanju? Znaš li gdje su?”
Ja sam nit, misli on, nit koja sve drži na okupu.
Samo se mora sabrati, kao što je oduvijek činio.
Uspravi se.
„Ne”, uzvikne. „To sam tek tako rekao. Nismo našli nikakve tragove. Sjemenke su sigurno već odavno uništene.”
Čuje kako ona frustrirano uzdiše, nema pojma o čemu on razmišlja.
On je taj koji ima kontrolu i, ako dobije braću natrag, mogu nastaviti kao i prije, njih četvero, sami ovdje u Longyearbyenu. Ne trebaju nikog drugog.
Ali Tao nastavlja s njim razgovarati, nježnim, toplim glasom. Priča kako će naći rješenje, zajedno, kako će pomoći njemu i Rakel, na bilo koji način oni će mu pomoći.
Ne. Dovraga s njom. Drži mikrofon sasvim uz usta, govori tiho, ali razgovijetno. „Ne trebamo pomoć. Imaš pravo, kasno je. Moram ići. Moram se spustiti u Longyearbyen prije nego što se smrači.”
„Ali, dječače, kada ćemo se ponovno čuti?”
„Ja nisam tvoj dječak.”
„Možeš li mi se i sutra javiti?” pita ona. „Sutra… u pet sati?”
„Vidjet ćemo”, kaže on.
„Tommy, ovdje sam”, kaže Tao. „Čekam te sutra.”
Maja Lunde
SAN O DRVETU
Naklada LJEVAK d.o.o.
Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr
za nakladnika
Ivana Ljevak Lebeda
glavna urednica
Emica Calogjera Rogić
urednica
Nada Brnardić
lektura i korektura
Bonislav Kamenjašević
dizajn naslovnice
Ana Pojatina
prijelom
Petra Brnardić
tisak Feroproms