Jon Fosse: "Septologija III-V: Netko sam drugi"

JON FOSSE NETKO SAM DRUGI

SEPTOLOGIJA III–V

ROMAN

Jon Fosse Netko sam drugi septologija iii. – v. Roman

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Jon Fosse

Eg er ein annan septologie  iii –v

Copyright © Det norske Samlaget 2020

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2024.

This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

Jon Fosse

Netko sam drugi

septologija iii. – v. Roman

S norveškog preveo Munib Delalić

Zagreb, svibanj 2024.

Je est un autre.

Arthur Rimbaud

Ividim da stojim i gledam sliku s dvjema crtama, jednom ljubičastom i jednom smeđom, koje se po sredini križaju, gledam sliku i osjetim hladnoću, hladno je u dnevnoj sobi, pomislim da sam prerano ustao, iako i ne znam koliko je sati, ne, nisam trebao još ustati, ugasim svjetlo u dnevnoj sobi i uđem u sobicu, ugasim i ondje svjetlo i opet legnem u krevet, dobro se umotam u poplun, Brage se priljubi uz mene, pomislim da sam noćas slabo spavao, gotovo nimalo, i da je danas srijeda i da je po svoj prilici rano ujutro, ili je možda još noć?, ali, kako god bilo, toliko je hladno u dnevnoj sobi da ne želim ustati, pogladim Bragea po leđima i pogledam u mrak i spazim Aslea, sjedi na ljuljački u dvorištu svoje kuće, ne ljulja se, samo ondje sjedi i smišlja što bi mogao činiti, oprezno se i polako zaljulja i uto se pojavi Majka, stoji na vratima atrija, vidi da je ljuta, nije mu jasno zašto je ljuta

Dođi ovamo, kaže ona

Što je sad, kaže on

Dođi, kaže Majka

Dobro, kaže Asle

siđe s ljuljačke i uspinje se stubama, ide prema Majci koja stoji na vratima atrija i gleda ravno u njega

Da, kaže on

Da, mogao bi i tako reći, da, kaže ona nije mu jasno zašto joj je glas toliko ljutit, što je s njome?, što je učinio da je ona toliko ljuta na njega?

Pogledaj, kaže Majka i otvori ruku, Asle na njezinu dlanu vidi tri krune, stoji ondje ispružene ruke u kojoj su tri krune, ništa ne govori, on se zapita kako je našla one tri krune, mislio ih je sakriti na neko sigurno mjesto, staviti ispod jedne od kamenih ploča u dvorištu, i onda je to zaboravio, jednostavno je zaboravio one tri krune koje sad Majka drži u ruci i pokazuje mu ih, kako li ih je našla?, pa da, naravno, našla ih je u džepu njegovih hlača, jer ih je zaboravio odande uzeti i sakriti

Odakle ti ovo? kaže Majka

Asle šuti, ne zna što reći, zna samo da ne smije reći da mu ih je dao Ćelavko, da je sjedio u njegovu autu i da mu ih je tad on dao, i da nipošto ne smije reći zašto ih je dobio

Odgovori, kaže Majka

Asle i dalje šuti, zna da ni u kom slučaju ne smije reći istinu, da je novce dobio od Ćelavka, i to zato što se s njim vozio u njegovu autu, u kojemu je Ćelavko spustio ruku na njegovo bedro, i on mu je odgurnuo, najmanje dvaput

Gdje si dobio ove novce? kaže Majka

Odgovori, kaže ona

Ne stoj tu samo i ne bleni, kaže

uhvati ga za ramena i prodrma i, gotovo vičući, kaže da mora odgovoriti kad ga ona nešto pita

Odgovori, kaže

Asle pomisli da nešto ipak mora reći

Našao sam ih, kaže

Našao si ih? kaže Majka

Gdje si ih našao? kaže ona

Odgovori, reci gdje si ih našao, kaže

Asle šuti, ništa ne govori, i Majka ga pusti

Na cesti, kaže on

Na cesti? kaže Majka

Da, na cesti, kaže Asle

A gdje to na cesti? kaže ona

Ispred pekarnice, kaže on

Našao si ih ispred pekarnice? kaže Majka zar on misli, kaže, da će ona u to povjerovati, da je novce našao ispred pekarnice

Ukrao si ih, kaže Majka

Ništa ja nisam ukrao, kaže Asle

Jesi, ukrao si ih, kaže ona

Nisam, kaže on

Jesi, kaže ona

kaže da je pogledala u svoj novčanik, jer u njemu je imala nekoliko kruna, ne baš puno, ali nekoliko je kruna u njemu imala, ne sjeća se koliko, no nekoliko je, kaže, sigurno bilo, i, na osnovi svega što ona zna, on je od nje ukrao novce, iako nije sigurna, jer sad je u novčaniku pet kruna, je li imala više, ne može se baš sjetiti, premda bi moglo biti da ih je imala osam umjesto pet

Jesi li novce ukrao od mene? kaže ona

Asle opet kaže da nije ukrao, našao je, kaže, novce ispred pekarnice, kao što je već rekao

Ti si lažac, kaže Majka

Ne lažem, kaže Asle

potom oboje zašute, neko vrijeme ništa ne govore, onda Majka kaže da je trebala oprati njegove hlače i tad obično pogleda džepove u kojima uvijek nešto nađe, kamenje, češere, čavle, klikere, komadiće konopca i što sve ne, ali nikad, nikad dosad u njima nije našla tri sjajne krune, nije joj jasno otkud mu ih, ali sigurna je da do njih nije došao na pošten način

Našao sam ih, kaže on

Da, to si već rekao, kaže Majka

i uto ugledaju Oca, pojavio se iza ugla stare kuće u kojoj žive Baka i Djed, Majka ga zazove, kaže da bi bilo dobro da dođe, i Otac mirno pođe prema njima

Što je? kaže on i pogleda Majku

Da, kaže ona

Nešto si drukčija nego obično, kaže Otac

Da, kaže Majka

i na trenutak nastane tišina

Ali reci onda što je, kaže Otac

Pogledaj, kaže Majka

i ispruži ruku s one tri krune

Da, to su tri krune, kaže Otac

Da, baš tako, kaže Majka

I zbog toga si me zvala? kaže on

Ali, kaže Majka i zastane

Ali, kaže Otac

Ali našla sam ih u džepu njegovih hlača, kaže Majka

pogleda prema Asleu i zašuti, ni Otac na trenutak ništa ne kaže

Odakle ti? pita potom Otac

Asle kaže da ih je našao

Kaže da ih je našao ispred pekarnice, kaže Majka

Pa, može to biti, kaže Otac

Misliš? kaže Majka

Otac šuti, ništa ne govori

Pogledaj svoj novčanik, nedostaje li što u njemu, kaže Majka

Otac izvadi novčanik i pogleda i kaže da se ne može baš sjetiti koliko je kruna u njemu bilo, zato ne može ni znati je li netko iz njegova novčanika uzimao novac, ali

zašto bi to Asle učinio?, jer on ne krade? kaže Otac i pogleda Aslea

Ja ne kradem, kaže Asle

Nikad nisam ukrao, kaže

Ne, kaže Otac

možda je, kaže, doista našao novce ispred pekarnice, ali ih je u tom slučaju netko izgubio i sad ih možda traži, i možda pomišlja da ih je izgubio ispred pekarnice, nakon što je ondje kupio kruh, ili možda pomišlja da ih je zaboravio uzeti s pulta nakon što je platio petačom i dobio natrag tri krune, i možda se vrati u pekarnicu i pita pekara ili pekaricu jesu li oni našli novce, na pultu ili ispred pekarnice, zato je, kaže Otac, možda najbolje da Asle ode do pekara i pekarice i novce dadne njima, u slučaju da ih je netko izgubio i došao tražiti ih, na što Majka kaže da

je bila sigurna da ih je Asle ukrao, Otac kaže da u to ne mogu biti sigurni

Lijepo je to čuti, kaže Majka

Dobro je da tako misliš, kaže

pogleda Aslea i kaže da se ona, ako je on doista našao one tri krune, ispričava, jer nije pomislila ni na što drugo nego da ih je on ukrao, nije joj bilo ni nakraj pameti da ih je mogao negdje naći

Da, mogao si ih negdje naći, kaže Majka

I u tom slučaju molim te da mi oprostiš, kaže ona

Nisam te trebala optužiti da si ih ukrao, da si lopov, kaže

Otac kaže da o tome neće više govoriti, najbolje je da

Asle ode do pekarnice i ondje pozvoni i dadne novce onome tko bude izašao, ili pekaru ili pekarici, i kaže da je novce našao ispred pekarnice i, ako nitko nije dolazio i pitao ih za novce, onda su valjda oni njegovi

I onda si ti sretnik, jer prava je sreća naći tri krune, kaže Otac

Da, doista jesi, kaže Majka

Idem odmah, kaže Asle

pojuri putom i izađe na cestu, pođe prema pekarnici i uđe na vrata, priđe pultu i podigne zvono koje ondje stoji i njime zatrese i, čim se zvono oglasi, izađe pekar i stane iza pulta, Asle mu kaže da je ispred pekarnice našao tri krune i pokaže ih, i odmah pomisli da je sad lažljivac, sad laže, laže kao pas, i to je ružno, sram ga je, ne može ni govoriti kako treba, zamuckuje, pekar ga pogleda

Da, da, kaže i opet pogleda Aslea

Ako si našao krune, onda si ih našao, i ti si, Asle, pravi sretnik, kaže

Ali možda ih je netko izgubio, kupovao kruh i izgubio ih? kaže Asle

Koliko se sjećam, nikome nisam u posljednje vrijeme dao tri krune, kaže pekar

One su, Asle, tvoje, kaže on

Ti si ih našao i tvoje su, kaže

Asle pogleda pekara

Da, ja tako mislim, kaže pekar

zamirisa rakija od njega, stoji ondje i pridržava se za pult, Asle pomisli da pekar valjda ima pravo, da je istina u onome što on kaže

Ti si, Asle, pravi sretnik, kad si već našao tri krune, kaže pekar

A i pošten si, kad ih želiš vratiti, kaže on kaže da ima jedno slatko pecivo, jedno mu je jedino ostalo od onih koje je toga dana ispekao, i budući da je ubrzo vrijeme zatvaranja dućana, da, trebao je već zatvoriti, Asle će dobiti to pecivo, jer je pošten i dobar dječak, kaže pekar i uzme pecivo, jedino koje je ostalo, umota ga u sivi papir i pruži Asleu koji pomisli da je ovo sasvim pogrešno, dođe ondje i laže, i još ga nagrade slatkim pecivom, i u svemu je tome dobro jedino to što nikad nije volio slatka peciva s kremom od vanilije, šećerom u prahu i kokosom po njima, sve skupa odvratno, odvratni šećer u prahu ili kako se to već naziva, ili kokos, valjda se to tako naziva, ali, pomisli Asle, Sestra voli slatka peciva, ona ga može dobiti, sigurno će mu se obradovati

Hvala, hvala lijepa, kaže on pekar pruža slatko pecivo Asleu, koji na trenutak pogleda pekara, pekar podigne šalicu kave, prinese je ustima i otpije, kaže Asleu da je danas doista bio sretan, jer naći tri krune, ne, to nije baš mala stvar

A i dobiti slatko pecivo, kaže Asle

Da, onda smo završili, nemamo više o čemu govoriti, kaže pekar

i uđe na vrata iza sebe, Asle zna da ona vode u dnevnu sobu pekara i pekarice, izađe iz pekarnice i pojuri kući gdje kaže što je pekar rekao, da su novci, ako ih je on našao, njegovi, a i da, koliko se on sjeća, u posljednje vrijeme nikome nije vratio tri krune, danas sigurno nije, i da je više puta ponovio da su novci, koje je našao, njegovi, da je jednostavno rečeno imao sreće, na što Majka kaže da je to onda možda tako, a i Otac kaže da pekar po svoj prilici ima pravo, jer kad malo bolje promisli, i on misli da su novci njegovi, Majka upita je li to kupio slatko pecivo sad kad ima novaca, Asle kaže da je slatko pecivo dobio od pekara, bilo je zadnje koje je ostalo, i budući da je bio pošten i želio vratiti nađene novce, a i pekar je trebao zatvoriti dućan, dao mu je to pecivo, na to Majka kaže da je pekar baš ljubazan, ali, kaže ona, Asle nikad nije volio slatka peciva, ni zemičke, a ni kolače, ništa od toga

Ne, nije, kaže Otac

Ne, kaže Majka i nasmije se, Otac kaže da ih zato ona voli, ako itko voli slatka peciva, to je ona

I Sestra, kaže Asle

O, da, slatko pecivo je veoma dobro, kaže Sestra

Asle najednom spazi Sestru, stoji pored Majke, nije mu jasno kako je dosad nije primijetio

Ali ni ja to baš ne volim, kaže Otac

Majka kaže da je najbolje da slatko pecivo pojedu dok je još svježe, zar ne?, Otac kimne i kaže da mu se pecivo baš i ne jede, to i Asle kaže, Majka potom ode u kuhinju i vrati se s dvama tanjurićima, na obama po pola slatkog peciva, jedan pruži Sestri koja sjedi na kauču, i sjedne pored nje, njih dvije sjede na kauču i jedu slatko pecivo, Asle stoji i gleda ih, pomisli na Ćelavka, što li je s njim?, zašto ga je onako uhvatio za bedro?, čak je pokušao rukom ići i naviše, sve dok mu je on nije odgurnuo, a i Majka, koja ga je nazvala lopovom, što on nikako nije, ali je zato lažov, jer danas se baš nalagao, slagao je i Majci, i Ocu, i pekaru, i pritom od pekara dobio slatko pecivo jer je bio tobože pošten, previše misli u njegovoj glavi, zato poželi izaći

Idem malo van, kaže

Ali ne idi nikamo od kuće, kaže Majka

Mislio sam možda otići do Pera Olava, kaže Asle

Da, vas dvojica trebate načiniti ono vaše vozilo, kaže Otac

To si mi rekao, kaže

Da, kaže Asle

Ali nemoj kasniti, kaže Majka

Asle izađe iz kuće i opet pomisli na Ćelavka, zaista je bilo ružno od njega što ga je uhvatio za bedro, iako mu je on sklanjao ruku, i to više puta, u svakom slučaju najmanje dvaput, i on nikome o tome ne može reći, jer

je sramotno, neugodno, i ako bi netko o tome saznao, bilo bi još gore, zato nikome ne smije ni reći, u svakom slučaju nikome odraslom, bilo bi to posve pogrešno, sad je, pomišlja, barem malo manje pogrešno, a pomalo je, na određen način, i uzbudljivo, da, i to, iako mu se nije sviđalo da ga Ćelavko hvata za bedro, i nikad se više neće voziti s Ćelavkom, barem je to sigurno, i nikad s njim neće ući u njegovu kuću, i to je sigurno, pomišlja Asle hodajući cestom, najednom u daljini ugleda neki traktor, ide prema njemu, neki stari traktor, polako se pokreće, motor mu pravi strašnu buku, traktor mu se polako primiče, ubrzo bi trebao prijeći preko ceste i uspeti se putom do kuće Pera Olava i ondje pokucati i pitati je li Per Olav kod kuće, i ako je on kod kuće, možda bi mogli, ako želi, započeti s gradnjom vozila o čemu su razmišljali, ili nečeg takvog, prijeđe preko ceste slušajući buku traktora koji mu se primiče i užasno pišti, uspinje se putom do kuće

Pera Olava i ondje pokuca, Per Olav otvori, Asle pozdravi i pita hoće li se malo družiti, na što Per Olav potvrdno odgovori, kaže da ima nešto što bi mu rado pokazao, govori tihim glasom, kao da je neka tajna u pitanju, obuje cipele i odjene jaknu

Moramo otići nekamo gdje nas nitko ne vidi, kaže

Asle kimne

I možemo činiti nešto što nikad prije nismo činili, kaže

Per Olav

Možda da odemo do spremišta? kaže Asle

Do vašeg spremišta? kaže Per Olav

Da, kaže Asle

Per Olav kaže da je to pametna ideja i pođu prema pličaku, koja je odmah ispod državne ceste, zapute se pličakom i dođu do spremišta, zađu iza njega i dođu do stražnjih vrata, koja su više kao neki otvor, vrata sa zahrđalom kukom, Asle otvori vrata i Per Olav uđe, Asle uđe za njim, u spremištu je gotovo sasvim mračno, iako je

Asle ostavio vrata poluotvorenima, Per Olav izvadi kutiju šibica iz koje izvadi šibicu i upali je

Imaš šibice? kaže Asle

Da, kaže Per Olav

A imam i još nešto, kaže i izvadi kutiju cigareta

Odakle ti? pita Asle

Uzeo sam je od svog djeda, kaže Per Olav

Ima ih on puno u ormariću u svojoj sobi, kaže on i upali još jednu šibicu

Jesi li ikad pušio? kaže

Ne, kaže Asle

A ti? kaže on

Ne, kaže Per Olav

šibica izgori i on kaže da će otvoriti kutiju cigareta i da će pripaliti po cigaretu, ali one su, kaže, jake, zato Asle ne smije povući dim previše duboko jer tad će povratiti, tako je od nekoga čuo, taj je duboko povukao dim i odmah je povratio, ali to je, kaže Per Olav, samo zato što je povukao dim previše duboko, sad su im se oči navikle na mrak u spremištu i mogu koliko-toliko vidjeti, Asle vidi da Per Olav otvara kutiju cigareta, njemu pruža jednu cigaretu i drugu prinosi svojim ustima, kaže mu da mora povući

dim čim on prinese šibicu cigareti, upali šibicu i prinese je bijeloj cigareti, Asle povuče dim i cigareta se upali, drži je ispred sebe između kažiprsta i srednjeg prsta, vidi žar, i dim koji se sa žara podiže, lijepo je to gledati, opet prinese cigaretu ustima, stavi je između usana i povuče dim, malo mu dima uđe u usta i on ga otpuhne, dim mu lijepo zamiriše

Dim lijepo miriše, kaže

još jedanput povuče dim, i polagano ga otpuhne, gleda kako dim nestaje u mraku, još jedanput povuče dim i, prije nego što otpuhne, malo ga duže drži u ustima, i kao da mu se sve to sviđa, sviđa mu se pušiti, kao da je, pomisli, već postao jedan od onih koji puše, povuče još jedan dim, taj put malo niže u grlo, čuje da se Per Olav zakašljao

Ne, ovo je užasno, kaže Per Olav

ispusti cigaretu na zemljani pod u spremištu i izgazi je Odmah mi je bila muka, kaže

Asle povuče dim još dublje u grlo i u cijelom tijelu osjeti neko ugodno peckanje, i kao da je postao smireniji, kao da mu je na neki način bolje

Sviđa ti se pušiti? kaže Per Olav

Da, kaže Asle

Stvarno? kaže Per Olav

Da, kaže Asle

kaže da će kad bude dovoljno star, sasvim sigurno početi pušiti, na to Per Olav kaže da on ni u kom slučaju neće pušiti, kaže da Asle može dobiti i kutiju cigareta i šibice, Asle ga pita zar ih ne želi za sebe, ne, nipošto, kaže Per Olav, Asle mu zahvali i stavi kutiju cigareta i

kutiju šibica u džep, zapita se gdje bi ih najbolje bilo sakriti, možda baš ondje u spremištu, u njemu je ispod krova nekoliko poprečnih greda, na njima vise mreže, neke su od njih toliko trule da od njih, čim ih dodirneš, otpadaju komadići, pomisli da bi kutiju cigareta i kutiju šibica mogao staviti na jednu od tih greda, možda najbolje na onu na kojoj visi stara trula potegača, stavi nekoliko kutija za ribolov jednu na drugu i uspne se na njih i na gredu stavi kutiju cigareta i kutiju šibica

Mislim da ću kući, malo mi je muka, kaže Per Olav

Asle kimne i njih dvojica izađu odande, Asle stavi kuku na vratašca, zapute se uzbrdo, stazom do državne ceste gdje se rastanu, Per Olav produži cestom, Asle prijeđe cestu i krene puteljkom prema svojoj kući, uđe u hodnik, objesi jaknu i izuje se, odmah se ondje stvori Majka, kaže da se od njega osjeti dim

Jesi li to pušio? kaže

Jesi li to dovoljno odrastao da pušiš?

Puhni u mene, kaže

on puhne u nju i ona pita odakle mu cigareta, od kog je dobio cigaretu, on kaže samo da je dobio od nekog, ona opet pita od koga, Asle kaže da to ona nikad, ni po cijenu života, neće saznati, ne, neće, čak i ako ga ubije, Majka se okrene i pođe uza stepenice, ležim u krevetu i najednom nešto čujem, nešto što nisam čuo prije, kao buka nekog motora i zvuk struganja?, neki pištav zvuk?, pa da, odnekud iz daljine čujem buku traktorskog motora i čujem struganje ralice, i, iako je još hladno, čak i u krevetu ispod popluna, morao bih ustati, nema mi druge nego stati na

noge, u tim mislima ustanem i upalim svjetlo u sobici, vidim svoju odjeću složenu na stolici, brzo se odjenem, odjeća je hladna, uđem u dnevnu sobu i upalim svjetlo i odmah osjetim hladnoću, dnevna soba je hladna, trebao bih naložiti peć, i to odmah, a ne samo ondje stajati i gledati u prazno, ni u što, iako bih se najradije vratio u sobicu i još malo ležao u krevetu, kao što to pametni Brage čini, jer po svoj je prilici još rano, ali ne želim znati koliko je sati, onaj što buči vani na svom traktoru, neka buči koliko god hoće, baš me briga, pomislim i pogledam ispred sebe, prema štafelaju, prema slici na kojoj se dvije crte križaju, vidim da sam sliku i potpisao, u dnu njezina desnog kuta vidljivo je veliko A što znači da mislim da je slika gotova, da na njoj nemam više što raditi, bez obzira na to je li ona doista gotova ili nije, gledam one dvije crte koje se križaju, jednu ljubičastu i jednu smeđu, i vidim Aslea, kod kuće je, trči preko dvorišta, za ručak imaju knedle od krumpira i Majka mu je rekla da iz podruma donese bocu soka, ulazi u podrum u kojemu su, u smočnici, tegle ukuhanog voća, pekmez od šljiva i jabuka i krušaka i više boca soka, jer ujesen Majka pravi sok od sveg ribiza koji imaju, ondje je u pregradi i krumpir, uzme bocu soka i pojuri odande i, ne, ne da mi se na to pomišljati, i najednom je Ales uz mene, osjetim, spušta ruku na moja leđa, i samo stoji uz mene, dobro je osjetiti joj ruku na leđima, vidim da Asle sjedi u automobilu i neki čovjek drži ručnik oko njegova zglavka, voze se k liječniku i Asle je uznemiren, gotovo izvan sebe, gleda prema njihovim kućama, prema novoj i staroj kući, pomišlja da posljednji put gleda kuće i sve mu

je u nekom treptavom svjetlucanju, u neshvatljivom svjetlu čiji je on dio i koje je puno veće od njega, i to je sve što postoji, sve je iz toga svjetla, koje kao da je sastavljeno od točkica treperava zlata i kao da je ono oblak zlatne prašine, i iz toga oblaka treptava zlata on vidi samoga sebe kako sjedi ondje u autu s krvavom rukom, jer posrnuo je na ledu i pao, razbio bocu soka, i jedan mu je komad stakla presjekao arteriju odmah pored zglavka, i sad se osjeća veoma malaksalo, u treperavom je oblaku od blistave zlatne prašine koja, prozirna, svijetli, i on se ne boji, ne, ne boji se, dapače, osjeća sreću, osjeća veliki mir koji ga svega prožima, ne, nema riječi kojima bi opisao to što osjeća, i kako to osjeća, kako vidi, gledam sliku ispred sebe i osjećam da me Ales miluje po leđima, ruka joj se podiže i spušta, vidim Aslea koji sjedi u autu krvave ruke i osjećam Alesinu ruku koja me miluje po leđima, dugo, o, kakav je to osjećaj, njezina mi ruka daje sigurnost, smiruje me, vidim da Asle sjedi u autu krvave ruke i ne želim više o tome razmišljati, neka to ostane samo u mojim slikama, koje slikam najbolje što mogu, to je, vjerujem, i na slici s dvjema crtama koje se križaju, osjetim da je Ales povukla ruku k sebi i da je nestala, izgubila se, stojim ondje i gledam sliku, ne pomičem se, iako je hladno u sobi, hladno mi je, opet pomislim da bih trebao naložiti peć, i opet spazim Aslea, stoji na dvorištu ispred kuće, promatra Oca koji ondje stoji i, gotovo ne vjeruje svojim očima, gleda automobil, potpuno je on nov, i siv, Otac samo gleda, kao da se ne usuđuje ni dodirnuti ga, a kamoli sjesti u njega, i Majka je ondje, kaže zar to nije nevjerojatno, i oni

su napokon dobili auto, da, da ne povjeruješ, ali, kaže ona, to je istina, Otac na to kaže da auto nikako nije njihov nego bankin, banka je, kaže, ta koja je vlasnica čitavog auta, Majka kaže da je auto ipak njihov, Otac promrsi da, da, potom kaže gle ti njega, što će on ondje, eno Ćelavka, kaže Otac, eno ga stoji pored autobusne stanice, mora da će u Bjørgvin, jer on samo tad sjedne u autobus, Asle pogleda dolje prema stanici na kojoj doista stoji Ćelavko, stojim u dnevnoj sobi i stresem se od hladnoće, zaista je hladno u sobi, morao bih naložiti peć, ali najradije bih se opet vratio u krevet i još malo ležao pod poplunom zajedno s Brageom, a to bih i mogao učiniti, još malo ležati u krevetu, malo se ugrijati, opet uđem u sobicu i, sa svom odjećom na sebi, legnem u krevet, pored Bragea koji se odmah priljubi uz mene, dobro nas umotam u poplun i osjetim da Ales leži pored mene, s moje jedne strane leži Brage i s druge Ales, topla je i mirna, doista je dobro opet doći u toplinu ispod popluna, puno bolje nego stajati u hladnoj dnevnoj sobi, Ales pita jesam li dobro, odgovorim da je sve dobro, sa mnom je, kažem, sve kao i prije, što ona valjda i sama zna, Ales šuti, ništa ne govori, ležim i pomislim da sam trebao ugasiti svjetlo, i u dnevnoj sobi i u sobici, ali to može i pričekati, potom opet čujem Ales, kaže da smo nas dvoje uvijek zajedno, da, uvijek smo zajedno, kaže ona, gledam ravno ispred sebe i vidim Aslea, s njim je i nekoliko druge djece, sjede ispod jedne nadvijene stijene, ondje je suho, iako vani pada kiša, tri su dječaka i tri djevojčice, išli su malo državnom cestom i uspeli se do one stijene, jer nije baš tako daleko do nje, i

sad su se oni zavukli ispod te nadvijene stijene, ponijeli su lojanice i kutiju šibica i zapalili lojanice, prilično je hladno, zato sjede zbijeni jedni uz druge, Asle je obgrlio onu koja sjedi pored njega, ona se priljubila uz njega i u jednome trenutku spusti ruku na njegovo bedro, on osjeti njezina usta na svome licu, i na svojim usnama, poljube se, ona otvori svoja usta i on svoja i vrhovi im se jezika dodirnu, kao da su im usta postala jedna, jedna usta, i kao da jedna usta upijaju druga, on osjeti da mu se palamar ukrućuje, ruku spusti na njezinu dojku, malena je, ali je dojka, ona počinje brže disati i on joj, preko džempera, miluje dojku, ona ga uhvati za ruku koju zavuče ispod svog džempera i spusti na svoju dojku, Asle joj drži dojku u ruci, svu ju je obuhvatio, osjeća da joj se bradavica ukrutila, obuhvati je između palca i kažiprsta, sad ona još brže diše, ruku pomakne s njegova bedra i spusti je na njegove hlače, na ukrućeni mu palamar, drži je ondje i dlanom ga polako miluje, sve su vrijeme priljubljeni jedno uz drugo, kao da jedno drugo upijaju, uto se oglasi Per Olav, kaže, o, ne, gle njih dvoje, i oni se razdvoje, Per Olav kaže da nije znao da su njih dvoje momak i cura, ali, kaže, sad zna, gledam ispred sebe i osjetim da je Ales nestala, nije više pored mene, pomislim da je vjerojatno svanulo, da je rano jutro, ili je možda i dalje noć?, ali ne želim znati koliko je sati, trebao bih još malo spavati, jer osjećam se pospanim, uhvatim za krajeve popluna i još ga bolje zategnem oko sebe i Bragea, ali vjerujem da je već jutro, jer čujem buku motora nekog starog traktora, i zvuk struganja, kao da je ralica, ili je to samo nešto što umišljam?, ali

ne, ne umišljam, čujem to jasno, čujem pištav zvuk, pomislim da je doista dobro što sam se opet odvezao u Bjørgvin, i što sam našao Aslea ondje u snijegu, jer na onoj se hladnoći mogao nasmrt smrznuti, ali kako li ide s njim?, odmah su ga iz hitne odvezli u bolnicu, danas bih trebao otići u bolnicu da ga posjetim, a trebao bih u Bjørgvin i zbog slika, moram ih isporučiti u Galeriju Beyer, iako o tome s Beyerom nemam nikakav dogovor, ali ako on i ne bude ondje, mogu slike odnijeti i odložiti ih u prostoriji koju Beyer naziva Bankom, jer galerija je otvorena ako on i nije u njoj, uvijek je ondje neka djevojka, u galeriji su zapravo sve vrijeme nove djevojke, studentice koje, kako kaže Beyer, žele zaraditi nešto novaca, ali nijedna se od njih ne zadrži duže, ondje se stalno mogu vidjeti nova lica, vjerujem da je to zato što ih on slabo plaća, zato se one tako često smjenjuju, jer Beyer se ne razbacuje novcima, zato i jest dobrostojeći čovjek, i u tim mislima čujem buku starog traktora i pomislim da je Åsleik već došao, zaustavio je traktor u dvorištu, jer danas je trebao doći, ali nisam vjerovao da će doći tako rano, i onda čujem kucanje na vratima i pomislim da će Åsleik, ako ne otvorim, jednostavno ući u kuću, ustanem i odmah me zapahne hladnoća, toliko je hladno u sobici da bih najradije cijeli dan samo ležao u krevetu, smrzavam se, moram se udarati rukama da bih se barem malo ugrijao, Brage leži u krevetu, ispod popluna, gleda me začuđenih očiju

Samo ti lezi, kažem

Samo lezi u toplini

O prevoditelju

Munib Delalić (1950., Ljubuški) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je na grupi historija jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. Od 1974. živio i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Neko vrijeme bio jedan od urednika časopisa za kulturu i društvena pitanja Most. Od rujna 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj; jedno vrijeme radio kao vanjski suradnik na Institutu za istočnoeuropske i orijentalne studije. U književnosti se pojavio 1970-ih objavljujući, uglavnom poeziju, u raznim listovima i časopisima. Godine 1973. nagrađen za ciklus pjesama na pjesničkoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Za prvu objavljenu knjigu, zbirku pjesama U krugu krug, dobio nagradu izdavačke kuće Svjetlost u Sarajevu za najbolju prvu knjigu objavljenu 1978. Za pjesničku zbirku Sjaj usputne postaje dobio Planjaxovu nagradu za najbolju knjigu pjesama objavljenu u BiH u 2001. Za knjigu Razgovor s nadom nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u BiH 2010. Dosad objavio trinaest pjesničkih knjiga.

Objavio knjigu eseja na norveške književne teme Sjeverno od svega i knjigu zapisa na skandinavske književne teme Tragom sjevernog pisma. Bavi se prevođenjem s norveškog jezika objavivši više od sedamdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan. Član je Društva hrvatskih književnika,

Društva pisaca Bosne i Hercegovine, PEN-a Bosne i Hercegovine, Društva književnika Norveške, Norveškog književnog centra, Društva prevoditelja Norveške i PEN-a Norveške.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Glavna urednica: Emica Calogjera Rogić

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: prema izdanju Rowohlt Verlag

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001226551.

ISBN 978-953-355-785-4