Nives Madunić Barišić: "Žene koje vrište u sebi"

ŽENE KOJE VRIŠTE

ŽENE KOJE VRIŠTE

U SEBI

NIVES MADUNIC BARIŠIC

Nives Madunić Barišić Žene koje vrište u sebi

Biblioteka Cicero

© Nives Madunić Barišić i Naklada Ljevak, 2024.

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija RH.

Nives Madunić Barišić

Žene koje vrište u sebi

Zagreb, travanj 2024.

Ljuta je. Kada bi znala kako, otišla bi sada onamo, u sobu, i sve bi ih poslala u pičku materinu. Nikada nije izgovorila ni jednu jedinu psovku naglas. Izgovara ih u sebi. Puno toga izgovara samo u sebi.

Danas joj je rođendan, a ona stoji u kuhinji od jutra i kuha. Zavuče ruku pod majicu pa prste ugura pod pazuh, mokar je. Privuče majicu nosu. Cijela zaudara na znoj, na kuhanje, na prženje, na ulje. Uzalud je sinoć prala kosu.

Bole je gležnjevi. Osloni se rukama o stol dok čeka da se odrezak u tavi zarumeni s donje strane. Ima ružne ruke. Navikla je skrivati ih: pod stražnjicom ako sjedi, u džepovima ili pod pazusima ako stoji. Nokte grize oduvijek. Prsti su joj zdepasti, kao da im nedostaje vrh.

Nekoliko trenutaka samo stoji i osjeća svoje tijelo, njegovu vrelinu, okovanost, ušutkanost. Onda joj dođe da sve jednostavno baci u smeće. Svu tu hranu pečenu i nepečenu – meso, povrće, tortu. Sve.

Ali ne učini ništa od toga. Samo gleda kroz prozor u vrt.

Nebo je zrnato i vlažno poput riječnoga pijeska, a gola stabla utisnula se u nj kao naplavine. Pupovi napinju koru na njihovim granama. Marko ih svakodnevno obilazi. Položi

ruku na deblo pa stoji i gleda, puši, a dok otpuhuje dim, usnama oblikuje riječi. Razgovara sa stablima u vrtu, ali nikada s njom. Njezin suprug zna razgovarati i sa stablima i s ljudima, samo ne sa svojom ženom. Ponekad ga upita zašto uvijek šuti, a on je onda gleda kao da je rekla nešto pogrešno. Da se ne bi osjećala krivom, najčešće ga ništa ne pita.

Napunila je pedeset i pet godina. Dvostruka odlikašica, rekao joj je šef prije koji dan kada je u ured stigla nakrcana kolačima i šampanjcem, plastičnim tanjurima, salvetama, čašama. Nije joj bilo smiješno, pa ipak se nasmijala. On je bio zadovoljan njezinom reakcijom, zato je nastavio zbijati šale na račun njezinih godina, kulinarskih vještina, pameti, a ona se nastavila smijati kao blesača sve dok ga jedna mlađa kolegica nije upozorila da je prešao granicu nakon koje se njegovo ponašanje može protumačiti kao seksizam. Kolegici je odgovorio da svima kvari zabavu, ali je ipak zašutio.

Ona ne bi imala hrabrosti reći mu takvo što.

Taman pomisli na trenutak sjesti kada se njezin suprug pojavi na vratima kuhinje.

– Lorna, daj dođi da ti nazdravimo!

Govori to kao da se ljuti. Ruku je položio na dovratak i gleda prema zatvorenom kuhinjskom prozoru, ali prije nego što joj stigne prigovoriti zbog mirisa koji se šire po stanu jer po običaju nije otvorila prozor, ona mu odgovori: – Ma ne treba.

Srce joj lupa kao da ju je uhvatio u laži, kao da nešto skriva. Marko ništa od toga ne primjećuje, samo kaže: – Znaš da Tereza inzistira.

Govori to tako da ona može zaključiti kako njemu nije ni do nazdravljanja, ni do proslave rođendana, ni do svečanog ručka, ni do druženja s njezinom majkom. Ništa mu

ne odgovori, ali pomakne tavu s odrescima s vruće ploče, pa ih izvadi na papir koji će upiti višak masnoće. Dok ona briše ruke o pregaču, on otvara kuhinjski prozor kroz koji kulja još uvijek zimska hladnoća, razlijeva se po crno-bijelim podnim pločicama, uvlači u njezine gumene papuče, grize je za natečene gležnjeve. To je natjera da požuri u sobu.

Ondje je čeka pripremljena štamplica puna rakije i gosti koji je ne vesele. – Živjela ti nama još sto godina! – govori njezina majka Tereza i pri tome podiže čašu s konjakom visoko u zrak. Konjak se ljulja dodirujući rubove, malo se prelije pa joj klizne niz prste, a ona ih obliže prije nego što čašu prinese ustima. – Živjela! – kažu i drugi pa podižu čaše.

Lorna se smiješi, ali osjeća nelagodu, pa brzo otpije gutljaj žute šljivovice gledajući preko čašice negdje neodređeno. Dok osjeća kako reska vrelina juri njezinim grlom, čudi se kako se s godinama ipak nije navikla na šljivovicu. I dalje osjeća mučninu.

Tereza je krhka žena, tankih udova, malih stopala, Lornu podsjeća na lutku koju je baka Valerija, kao što je bio i običaj onih godina, držala na bračnoj postelji kao ukras.

Bila je odjevena u bijelu čipkastu vjenčanicu, a bujna crna kosa razlijevala joj se po svilenoj prostirci. Noge su joj bile raskrečene, a ruke pružene prema naprijed kao da nekoga doziva. Iza zamrznutog osmijeha i ukočenog pogleda činilo se kao da očajava. Lorna se nikada nije smjela igrati tom lutkom. Zapravo nije smjela ni ulaziti u bakinu spavaću sobu. U njoj je većinom bio mrak. Lorna je jednom bila čula majku kako govori da Valerija od muževe smrti spava na otomanu u kuhinji. Lorna se potajno zavlačila u tu sobu. Nisu je plašili ni lutka, a ni mrak ni tišina. Sviđala joj se nijema tuga te

sobe, pa je u njoj pronalazila sklonište i utjehu kad god je bila prisiljena boraviti kod bake.

Dok vrti rakiju u štamplici, osjeća onaj dobro poznati sram, kao da joj baka Valerija dahće za vratom. Napravi jedan korak unatrag prema hodniku kao da se priprema na bijeg.

Andrija, Markov mlađi brat, kažiprstom grebucka neku mrvicu s koljena. Njegovo okruglo tijelo ispunilo je fotelju kao veliki mekani jastuk, dok govori otpuhuje kroz nos, a Lornu podsjeća na svećenika koji je neko vrijeme zalazio u kuću njezine bake i zabadao nos u sve što se tamo događalo. Valerija je rano ostala udovica i premda se nije kanila ponovno udavati, voljela je muško društvo, zbog čega su je druge žene ogovarale, a svećenik pokušavao urazumiti. Lorni se uvijek činilo da ga baka uspijeva udobrovoljiti i na vrijeme zaustaviti lavinu njegovih prodika običnim tanjurom – uvijek bi odnekud izvukla posljednji komad švargla, zdjelicu čvaraka, kisele paprike i teški domaći kruh, čašicu rakije pa čašu-dvije vina i sve bi to stavila pred don Stanka čim bi sjeo na stolac u njezinoj kuhinji, a on bi ubrzo potrošio nakupljenu gorčinu na žvakanje i mljackanje pa bi ako ne sretan, onda barem sit otišao nekoj drugoj ženi popovati o moralu, vrlini i časti.

Jasna, Andrijina supruga, neprestano nešto dobacuje njihovoj djeci, koja to odavno nisu. Sofija je napunila dvadeset četiri, Hrvoje i Domagoj trideset, samo je mali Maks zreli pubertetlija. Kao i Lornina djeca Areta i Belizar, tako i ovih četvero ne dižu pogled s ekrana mobitela, bez potrebe da i s kime razgovaraju. Tako je već godinama. Možda se zato nitko od njih još nije oženio, pomisli Lorna, a onda se zbog tog zaključka osjeti starom, jako starom.

Sada već ima tri godine više nego što je imao njezin otac kada je umro. Ako postoji zagrobni svijet, hoće li i ondje biti starija od svojega oca, pomisli. Njemu bi to sigurno bilo jako zabavno. Lorna je oduvijek voljela očev smijeh. Od svega što joj nedostaje, najviše joj nedostaje baš taj njegov smijeh. Činilo joj se da njime tjera zle duhove, a Tereza joj je jednom prilikom rekla da je za nju Marjanov smijeh bio nešto kao topli kaput kojim ju je ogrtao svaki put kada se osjećala izgubljenom. Lorni se svidjela ta slika. Zamislila si je veliki čupavi kaput od smeđeg medvjeđeg krzna.

Kako nitko od gostiju više ne obraća pažnju na nju, Lorna brzo ispije rakiju pa se vrati u kuhinju. Dok zatvara kuhinjski prozor, pogled joj padne na vlastiti odraz u staklu. Ovako opasana pregačom, u razvučenoj trenirci, zasukanih rukava i s kosom podignutom u rep s tim svojim prevelikim tijelom koje više ne može prkositi ni gravitaciji ni godinama, izgleda staro. Otkada zna za sebe, osjeća se golemom. Leđa su joj široka, a s godinama su se pognula prema naprijed zbog čega joj ionako male grudi izgledaju još manje, ali zato trbuh strši kao lopta. S tim svojim širokim bokovima, ravnom stražnjicom i stopalima kao dječjim grobovima, i bez gledanja u ogledalo zna da je prevelika. Ima osjećaj da se cijeloga života gubi u toj golemosti, kao da se nikako ne može pronaći u tom svom tijelu, tijelu koje ju je na neki čudovišan način obraslo.

Od Tereze je naslijedila samo kosu – meku, gustu, sjajnu i tamnu kao maćuhica, a od Marjana to golemo tijelo koje je mrzila. Pa ipak oca je voljela, a što osjeća prema majci odavno nije sigurna.

Da bi isprala gorak okus rakije iz usta, natoči si veliku čašu vode. Marku je milijun puta rekla da ne voli šljivovicu.

Zaviri u pećnicu pa, kada otkrije da se krumpiri još moraju peći, zadovoljno zaključi da se još neko vrijeme može skrivati od gostiju. Uz toliko buke u glavi užasava se buke za stolom.

Osjeti slabost i ljuljanje u koljenima, pa se uhvati za stol. Ima osjećaj da bi se mogla onesvijestiti. Tijelom joj kulja vrućina. Odluči na trenutak leći.

Na putu do spavaće sobe proviri u dnevni boravak. Tereza i dalje govori. Ona ne zna da su njezine riječ često nazubljeni noževi jer ih nonšalantno izbacuje, brzo kao teniske loptice, pa tko se uspije obraniti uspije, a tko ne tko mu kriv. Sada nešto tumači nezainteresiranoj Jasni. Na Markovu licu ocrtava se očaj. Lorna pretpostavi da je već tko zna koji put zamolio brata da ga preporuči za neku bolju poziciju u firmi. Prije dvadeset godina Andrija se uz Markovu preporuku zaposlio u tom poduzeću, ali otada pa do danas samo je on napredovao, a Marko tavori na istom mjestu. Istina, manje ga muči plaća, a puno više izjeda ljubomora jer njih se dvojica i dandanas nadmeću kao dječaci.

Lorna glasno uzdahne pa kaže:

– Idem se ja presvući. – ali nitko joj ne odgovori, pa ona jednostavno ode u spavaću sobu, zatvori za sobom vrata pa s nogama i dalje na podu legne poprijeko na bračni krevet.

Još donedavno bila je uvjerena da ima odgovore na većinu pitanja, bila je pouzdana i brižna, obitelj se mogla osloniti na nju, a onda je čula Marka kako govori Andriji: – Naše su žene dosadne, ali sigurne. Za obitelj je to najvažnije, ta sigurnost, taj mir, da uvijek znaš na čemu si.

U prvom trenutku osjetila je nešto nalik iskričavoj toplini malo iznad pupka, nekakvo čudno peckanje. Pokušala je zaboraviti, ali ta je peckava iskra pritajeno tinjala u njezinu

tijelu, čučala, vrebala pravi trenutak. Posljednjih mjeseci počela je rasti, pretvarati se u vatru koja plamti u njezinim nogama i rukama, u vratu i obrazima, posve je obuzima i tjera da se osjeća jadnom, iskorištenom, prevarenom, bezvrijednom.

Cijelu stvar nije nimalo ublažila činjenica da ju je njezin muž strpao u isti koš sa šogoricom Jasnom.

Obično kada je preplave takvi osjećaji, ode hodati. Satima hoda ulicama među obiteljskim kućama ili stambenim zgradama, hoda prilično brzo, kao da nekamo kasni. To je smiruje. No sada ne može samo tako odšetati iz kuće.

– Kad će ručak?

Areta je bez kucanja ušla u spavaću sobu. Lorna se trgne i brzo ustane s kreveta kao da je nešto skrivila.

– Sve je već gotovo.

– Što radiš?

Dok razgovara s majkom, Areta ne skida pogled s ekrana svojega mobitela.

– Je li ti loše?

Lorna rukom zagladi prekrivač na bračnoj postelji.

– Sve je u redu. Samo sam se došla presvući.

Areta podigne pogled s mobitela i s čuđenjem pogleda majku.

– Zašto? Ideš nekamo?

– Ne, ne znam, ne želim izgledati kao kućna pomoćnica. Rođendan mi je.

Areta trzne glavom, pa Lorni nije jasno odobrava li to ona njezine riječi ili joj se podsmjehuje.

– Jesi vidjela strinu? Škembica joj je ko treća cica.

Areta se nasmije kao hijena, piskutavo i zlobno. Lorna skupi obrve. Ne sviđa joj se taj Aretin smijeh premda nikada ne propušta priliku ogovarati šogoricu. Trenutak promatra

kćer. Jako je mršava, gotovo prozirna, pomisli. Nije oduvijek takva. Kao dijete je bila punašna i rumena. Dugo je sisala palac, sve do škole. Uzalud joj je Lorna gurala papar pod nokat. Umjesto da odustane od palca, Areta je zavoljela ljuto.

Palcem je izvukla gornju čeljust tako da joj gornja usnica sada jedva prekriva sjekutiće. Uporno je odbijala aparatić za zube. Dugo vremena Lorna se osjećala krivom, kao da je ipak mogla nešto učiniti s tim njezinim zubima. Srećom, Areta se nikada nije ponašala kao slaba ili nesigurna osoba, nikada nije posumnjala ni u svoj izgled, ni u svoje izbore, ni u svoju snagu, oduvijek se znala pobrinuti za sebe.

Lorna otvori ormar. Uvijek je iznova zaprepasti nered koji ondje zatekne.

– Odmah ću doći. – kaže.

– Trebaš pomoć? – upita je kći: – U ovom tvom džumbusu teško je naći nešto upotrebljivo.

Premda malo iznenađena ponudom, Lorna se pomakne i prepusti ormar Areti, koja razgrne vješalice, prokopa po stvarima i u tili čas izbaci na krevet tri odjevne kombinacije:

– Evo! Ova je haljina al pari strininu outfitu, ali ja mislim da bi to možda bilo malo pretjerano. Ove hlače i košulja su okej, ali meni se najviše sviđa ova suknja i bluza, to si mi najviše ti! Još raspustiš kosu i staviš malo rumenila na obraze. Ali ne možeš biti u gumenim papučama. Imaš neke balerinke uz to?

Lorna je zadivljeno pogledala odjeću na svojemu krevetu. Što god da odjene, osjećat će se lijepom, pomisli. Areta je baš vješta, mogla bi je češće zamoliti da joj pomogne s odjećom. Mogla bi je zamoliti i da pođe s njom u kupnju, možda bi mogla malo promijeniti stil, biti malo hrabrijom. Areta očito ima smisla.

– Požuri jer umirem od gladi. – dobaci joj kći izlazeći iz sobe.

Lorna ostane trenutak promatrati zlatni trak sunca u kojemu su se komešale lelujave niti prašine. Iznenadilo ju je koliko se odjednom osjeća ugodno i ohrabreno. A onda oblak prekrije sunce kao da je želi upozoriti da trati vrijeme. Ona se trgne i na brzinu odjene sivu suknju i tamnozelenu bluzu koje joj je Areta predložila pa iz dubine ormara izvuče crne balerinke s malom potpeticom. Uspravljajući se, slobodnom rukom zatvori ormar i ugleda svoj odraz u ogledalu. Zagleda se. Učinila je sve kako joj je Areta predložila. I stvarno to je bila ona. Odraz u ogledalu pokazivao je običnu umornu ženu koja je navršila pedeset i pet godina, radi u uredu, ima muža, djecu, višak kilograma i još uvijek grize nokte. Ushit koji je tren prije osjećala ugasio se kao sunčeva zraka. Ovakvom je drugi vide.

Na trenutak joj dođe da balerinkom razbije ogledalo. Osjeti divlju ljutnju, pa ponovno otvori ormar i ubaci balerinke unutra. Ionako su deformirane od prokletih čukljeva, pomisli. Gotovo spotičući se, natakne one iste jezive gumene papuče na noge, a kada tren kasnije uđe u kuhinju, oko struka priveže zamrljanu pregaču. Dok gosti u blagovaonici već sjedaju za svečano postavljen stol, ona za njima u dnevnom boravku skuplja prazne čaše. Osjeća se kao govno, ali svejedno ne može ni plakati ni vrištati.

Malo kasnije Marko sjedi na čelu stola, upirući se rukama o rukohvate svojega stolca, i vrškom jezika dodiruje kutove usana. Kada ih obriše palcem i kažiprstom, okrene se sinu Belizaru, koji sjedi do njega ugodno zavaljen, pa mu se zaprijeti kao da je dijete: – Bi li mogao barem za stolom ostaviti taj mobitel?!

– Ne.

Belizar je miran, a Marko nervozan, tako je uvijek kada se od njega očekuje da bude domaćin.

– Igra igricu. – kaže Areta i zvuči kao da opet ima trinaest godina i uživa tužakati brata.

Između nje i Belizara nikada nije bilo privrženosti kakvu je Lorna priželjkivala. Premda se tijekom njihova odrastanja jako trudila pravedno raspodijeliti pažnju i ljubav, kazne i nagrade, njezina djeca svejedno su se neprestano otimala oko svega. I tužakala. Ni danas nije sigurna vole li se ili se samo podnose radi nje.

– Daj pusti čovjeka na miru. – dobaci Andrija pa namigne Lorni.

Ona mu ne uzvrati osmijehom. Može on tako govoriti jer se ne radi o njegovu sinu. Lorna odavno zna da Marko osjeća stvarnu tjelesnu bol kad god pomisli koliko je njihov sin neuspješan, nezainteresiran, neambiciozan i promašen. – Ponašaš se kao da su djeca. – Tereza prekori Marka.

Ona je odahnula otkako više ne mora biti baka sa svim onim što se pod tim podrazumijeva jer nije da ona ne voli svoju unučad, voli ih, samo ne zna s malom djecom, nikada nije znala. Puno je jednostavnije ljubav pokazivati novcem. Dok je Belizar bio dijete, Lorna je voljela provoditi vrijeme s njim. Skupa su gledali dokumentarce o životinjama, igrali društvene igre, spuštali se saonicama niz strminu. On je volio kada bi mu čitala: rado je glumatala, mijenjala glas, nasmijavala ga. Bilo je to ugodno vrijeme.

Marko ponovno oblizuje kutove usana. Sigurno bi svašta rekao Terezi, ali šuti zbog Lorne. Ona mu je zahvalna na tome. Toliko je toga već prešutio i progutao svih ovih godina. Lorna spusti zdjelu s juhom na stol pa dotakne Markovo

rame, a on ga blago podigne i spusti svoj obraz na njezinu nadlanicu. Ne vidi da Lorna drugu ruku drži na sinovljevim leđima.

Belizar je ove zime napunio trideset i tri godine. Isusove godine, rekao je kao da to treba nešto značiti. Zapravo, bilo mu je svejedno. Sva iskušenja koja mu je život podmetnuo pod noge kao zamke on je uspješno zaobišao. U životu se držao utabanih i sigurnih staza. Sedam godina bio je u vezi s djevojkom koju je upoznao na prvoj godini fakulteta. Ona je studirala za učiteljicu, a on za informatičara. Ona je fakultet završila, a on se zaposlio nakon četiri godine bezuspješnih pokušaja da polaže ispite. Nije se maknuo dalje od druge godine. Dosadilo mu je da ga Marko ispituje dokada će mu visjeti na grbači. Tako je barem rekao, no Lorna zna da je to bio zgodan način da sa sebe skine dio krivnje i prebaci je na oca i njegovu posljedičnu nestrpljivost, nepovjerenje, izostanak podrške. I premda je sve to bilo točno, jer Marko nikada nije imao strpljenja ni za koga, Belizar nije završio studij jer mu se nije dalo učiti. To je prava istina. Ubrzo se zaposlio u tvrtki koja uvozi kosilice. Održava im računala i pisače, a kada nema posla, može satima surfati i igrati igrice, pa je taj posao kao stvoren za njega.

Morao bi se ošišati, pomisli Lorna, zagledana u sijedu vlas koja strši na Belizarovu tjemenu – oštra, grbava i mrtva. Mogla bi mu je jednostavno iščupati.

– Juha je od? – šogorica Jasna naviruje se u zdjelu s juhom, supntof rekla bi Tereza, a Lorni se ta riječ uvijek sviđala više od juhe koju je jela samo zato što je morala.

– Od čega je? – ponovi Jasna.

Lorna je i ne pogleda: – Bistra.

– Od čega, govedine ili piletine? – ubaci se Tereza.

– Govedine. Uvijek je od govedine, znaš da Marko ne podnosi miris kuhane piletine.

Lorna i dalje gleda Belizarovo tjeme. Sjedina joj je nadohvat ruke. Mogla bi je jednostavno čupnuti. Baš se jako vidi. Ipak, suzdrži se pa sjedne.

U filmovima, i francuskim i američkim, domaćica sjedi na čelu stola kao i domaćin. S jedne strane on, s druge ona. U našim domaćim filmovima žene sjede ovako kao ona sada – po strani, na rubu, na nekom pomoćnom stolcu blizu kuhinje kako bi mogle ustajati i donositi i odnositi tanjure, zdjele, hranu. Donedavno nisu ni smjele sjediti s muškarcima za stolom. Treba li se onda osjećati sretnijom od tih žena?

Jedva da ima mjesta ugurati noge pod stol. Između njezinih je nogu drvena noga stola. Ne nutka goste. Oni ionako uzimaju kao da danima nisu jeli. Glasni su. Lornu buka umiruje na neki neobičan način, kao da se u njoj može izgubiti, kao da joj pomaže da bude nevidljiva. Srkne juhu. Već je mlaka. Masnoća se lagano lijepi za žlicu.

– Bilo bi najbolje jesti samo sirovu hranu. – kaže njezina nećakinja Sofija.

Ona oduvijek prati trendove. Imala je jedva šesnaest kada je prvi put uspjela natjerati Andriju i Jasnu da cijelu kuću okrenu naglavačke jer ih je uvjerila da je feng shui baš ono što im u tomu trenutku treba. Jasna je u to vrijeme imala nekakvih zdravstvenih problema, pa je bila sklona alternativi, a Andrija se nadao promaknuću. Lorna se sjeća da ih je Marko neprestano ogovarao i podrugljivo ismijavao osobito kada su nabavili prilično veliku i nakaradnu maketu trgovačkog broda natovarenog blagom pa je postavili posred trpezarije uz akvarij s osam zlatnih ribica i jednom crnom, uvjereni da

će baš tim navodno moćnim simbolima privući bogatstvo u svoj dom. Sjeća se da su tih mjeseci ona i Marko bili nekako osobito bliski. Kao urotnici. On bi ogovarao svojega brata i šogoricu, a ona bi se smijala njihovoj gluposti. Često ga je poticala na taj razgovor pitajući ima li što nova kod njih.

A kada je samo tri godine kasnije Sofija došla na ideju da iz kuće izbace sav namještaj i s buvljaka dovuku tuđe stare stvari koje će u skladu s wabi-sabi filozofijom oplemeniti njihov nesavršeno savršeni dom, Jasna ju je uz Andrijin blagoslov poslala kvragu i zabranila joj da bilo što mijenja čak i u vlastitoj sobi po cijenu iseljavanja iz obiteljske kuće. Premda je odustala od uređivanja obiteljskog doma, Sofija neprestano preuređuje samu sebe. Jasna kćerkino ponašanje doživljava kao osobni neuspjeh premda to pokušava sakriti nazivajući ga tek Sofijinim fazama.

Lorna ne voli osjećaj uzavrelog trbuha koji u njoj izaziva to vječno nadmetanje sa šogoricom, ali ne može si pomoći. U njezinoj prisutnosti postane zločesta. Nekada manje, a nekada baš jako. Naravno, nikada ništa ne kaže. Ali zato misli. Ponekad stvarno misli ružno o Jasni. – Postoji nova teorija o hrani po krvnim grupama. – započne Tereza.

Zanimljivo kako ona može govoriti baš o svemu, pomisli Lorna. Juha je neslana, ali ne da joj se moliti Jasnu da joj doda soljenku.

Andrija između dva zalogaja govori: – Ma postoje kojekakve teorije i ako čovjek hoće naći, uvijek će biti nešto zašto ne smije ovo ili ono. Ja se naprosto držim onoga što su jeli naši stari i to je meni okej.

Ali Tereza se ne da. Govori nešto o kolesterolu, o šećerima, o tajni svoje vitkosti koja je i njoj samoj tajna jer je

tek nedavno otkrila da se oduvijek hrani pravilno i posve u skladu s najnovijim preporukama nutricionista. Sofija opet preuzima razgovor. Odnedavna je vegetarijanka. Znači, jest će samo salatu i krumpire, zaključi Lorna. Marko je završio s juhom, Areta isto. Lorna uzima njihove tanjure i stavlja ih u svoj. Tereza je sve nervoznija jer Sofija ne prestaje govoriti. Kada više ne može izdržati, zvučno spusti žlicu u svoj tanjur, ustane, pruži ga Lorni i ponosno kaže:

– Naručila sam od mljekarice polovicu.

Lorna protrne.

– Kakvu polovicu?

– Krave. – kaže Tereza zadovoljno pa sjedne natrag u svoj stolac.

Svi za stolom gledaju je u čudu, a Lorna kao prestrašeno dijete na trenutak zatvori oči i pomisli: O, Bože, ne opet.

Belizar prvi put, otkako je sjeo za stol, podigne pogled s mobitela.

– Krave?

Pogledom prebire po svima za stolom kao da se pita je li jedino on ovdje zbunjen.

– Mislim junetine, ne krave.

Tereza prpošno gleda kćer dok nastavlja objašnjavati.

– Za tebe, Marka i djecu...

Lorni kroz glavu prođe misao: to je sad to, sada će Marko podivljati, što se i dogodi:

– Meni ne treba krava! – drekne on pa se demonstrativno odgurne od stola zastrugavši stolcem po parketu.

Tereza pogleda Andriju i Jasnu kao da im hoće reći vidite kako je nezahvalan. Umjesto toga kaže:

– A što bih ja s pola krave sama, to mogu jesti do kraja života.

Lornin glas treperi dok joj odgovara: – Ali nisi nas ni pitala.

Ona opet mora biti između dvije vatre. Tereza će joj reći da su Marko i ona nezahvalni, a Marko će joj prigovarati da stalno plaćaju Terezine hirove. Ali što ona može učiniti?

Tereza se nikada neće promijeniti. Kada joj nešto kaže, ona se uvrijedi, a nakon dan-dva ionako sve zaboravi pa nastavi po starom. Uvijek tjera po svom. Na kraju se samo Lorna danima osjeća loše.

– Sigurno je dobra, bez aditiva, i nije galofak. – kaže oduševljeno Sofija.

Lorna zuri u nju i pita se je li ova normalna. Osim toga, nije li maloprije rekla da je vegetarijanka. Kako onda može biti tako oduševljena kravom, ali Sofija i dalje govori:

– Čitala sam da djeci već s devet godina počnu rasti cice jer piju nezdravo mlijeko koje je puno hormona. Daju kravama hormone da telci brže rastu, a onda i klinci počnu brže rasti. Tereza lukavo okreće vodu na svoj mlin.

– E, to i ja govorim, ovo meso, ono sigurno nije puno hormona. Domaće je!

– A joj, Tereza, šta mislite, čime seljaci danas hrane svoje telce? Ko da oni imaju neku drugu hranu. Sve je to isto, napumpano da što prije može pod nož.

Dok govori, Andrija drugi put grabi juhu. Jasna ga odmjerava. Uvijek se osjeća izdano kada njezin muž uživa u Lorninoj hrani. Zato kaže Lorni: – Čuj, ova ti je juha stvarno jako masna.

Lorna bi joj sada najradije izlila tu vražju juhu u krilo, no umjesto toga ustane od stola i ode u kuhinju, natoči si punu čašu vode, nasloni se na sudoper pa pomisli kako se opet pomalo skriva u svojoj kuhinji. Čuje Terezu, koja već

govori nešto drugo. Za nju je stvar s mesom gotova. Ona ga je naručila i ne može sada odustati. Lorna će ga uzeti, a Marko platiti. Sve je kako treba biti. Tereza to uvijek radi. A sve samo zato što obožava kupovati. Neprestano kupuje.

Dok je Marjan bio živ, kupovala je kuće, vikendice i stanove, a kada je umro, sve je to prodala da bi mogla nastaviti kupovati. Sada su to cipele, torbe, haljine, brdo šalova i, naravno, svinjske, janjeće i juneće polovice, grah i kupus, fine domaće kobasice. Kupuje ogromne količine hrane računajući da će dvije trećine uzeti Lorna i Marko. Pri tome, naravno, računa da će oni platiti svu tu hranu – i svoju i njezinu. Zbog toga je Marko bijesan. Zbog novca potrošenog na hranu koju sam jedva da jede.

Kada je otkrio prvu sijedu vlas i bio prisiljen kupiti traperice većeg broja, u podrumu kuće opremio si je teretanu, obrijao je kosu i nabavio sokovnik. Svakodnevno vježba i pije zdrave napitke. Lorna je sigurna da je Marko uvijek mrzovoljan zato što je neprestano gladan.

Dok skuplja tanjure onih koji su pojeli juhu, Lorna se ne može sjetiti jesu li joj uopće čestitali rođendan kada su došli ili joj je samo Jasna u ime svih dala na poklon novu tavu s rasprodaje. Uvijek na poklon dobije tavu, lonac, zdjelu, ponekad šalice ili čaše. Marko joj kupi cvijeće, a Areta i Belizar već godinama ništa. Ni za rođendan ni za Božić. Dok su bili djeca, poklanjali su joj crteže i pisali poruke, a kada su ušli u pubertet, jednostavno su prestali i s tim. Ni ona Marku ništa ne kupi. Nikada ne zna što bi, a tako ni on njoj ne zna što bi kupio. Uostalom, dovoljno je što joj Tereza uvijek kupi nešto s čime ne zna što bi, a mora zahvaljivati i glumiti da je presretna.

Kada uđe u kuhinju, objema rukama obuhvati glavu, a bradu prisloni na prsa. Diše, dijelom je ljuta dijelom se

srami. Uvijek je tako. Pomisli kako je trebala jutros popiti barem jednu sretnu tableticu, tako ona zove male bijele tablete koje joj je prije nekoliko mjeseci prepisao psihijatar kada ga je bila posjetila zbog nekih problema koje je imala na poslu. Željela je iskamčiti nekoliko tjedana bolovanja, a što je najjednostavnije dobiti ako kažeš da imaš problema sa spavanjem, mračnim mislima, samopoimanjem. Psihijatar je rekao da nije bolesna ona nego svijet u kojemu svi skupa žive i da se prvo koji tjedan odmori kod kuće, a onda neka uzme sretnu tableticu ako baš ne može izdržati. Te će je tablete malo umiriti i podići joj raspoloženje, lakše će izaći na kraj s budalama i lopovima koji naš svijet kroje po svojoj mjeri. Sjeća se da je, gledajući ga u ordinaciji, pomislila kako on ima više problema od nje, njegov pogled na svijet puno je mračniji od njezina, a bijes puno veći. U ljekarni je podigla prepisane tablete, a onda je zaboravila na njih. Sjetila ih se kada joj je bila puna kapa menopauze. I doista, kada ih popije, raspoloženje joj se popravi, postane puno ugodnije društvo samoj sebi. Trebala ih je jutros popiti, ali sada je kasno. Pila je i rakiju i vino, zato duboko udahne, otvori ormar i iz njega izvadi mlinac za papar pa se vrati u sobu. Kaže si da mora danas izdržati. Uostalom, njezin je rođendan i svi su tu ipak radi nje.

Najmlađi Andrijin i Jasnin sin Maks, držeći nož i vilicu okomito u zraku, upita čim je ugleda:

– Je l’ možemo mi sad navalit na te šnicle?

Mali izgleda kao jedan od onih požderuha iz starih filmova o kralju Arturu i drugim prezgodnim vitezovima, pomisli Lorna. Ona baš voli te stare filmove. I njezin ih je otac volio. Skupljao je fotografije glumaca s potpisima. U njegovoj mladosti to je bilo moderno. Koliko su samo tih godina putovale

fotografije iz Amerike, i pitanje je jesu li ih stvarno potpisali Greta Garbo, Clark Gable, James Stewart, Elizabeth Taylor ili neki koji su dobro kopirali njihov rukopis, lažnjaci. Danas bi to jednostavno isprintali, razmišlja Lorna dok Maksu pruža pladanj s odrescima. On nabode jedan na vilicu i odgrize komad pa govori punih usta:

– Ja baš volim sezam.

Jasna ga u tom trenutku gotovo mrzi premda ga, a to svi znaju, voli više od ostale djece. Zato se okrene Lorni:

– Lorna, ne smiješ u istoj tavi peći prvo šnicle sa sezamom, a onda bez sezama jer u ulju ostaju ljuskice pa se zalijepe za druge, a ja....

– Znamo svi, ti si alergična na sezam. – prekine je drsko Maks.

Pubertet, on se tako manifestira, kao bolest koja neko vrijeme traje, pa tko preživi, preživi, razmišlja Lorna gledajući ga kako halapljivo žvače. I Belizar je nekada tako jeo. Sada je nezainteresiran – pojede sve što stavi ispred njega, ali nikada ne komentira niti pohvali i nikada ne uzima dva puta, pojede i ode, a dok jede, obično igra igricu.

– Nije alergična, nego ga ne voli. – kaže Andrija.

– Od njega dobijem proljev. – procijedi Jasna.

– Joj, ne pretjeruj.

Andrija nikada nije podnosio priče o bljuvanju, proljevima, porodima, čirevima. Od toga mu se okreće želudac. Možda to ima nekakve veze s njegovom i Markovom majkom. Gospođa Bakal umrla je od ciroze jetre, a da u životu nije popila ni kap alkohola izuzev medene rakije i kuhanog vina za Božić i možda poneke čaše vina na svadbi, ali inače ni kap, a ipak ju je ubila bolest kroničnih pijanaca. Mjesecima je ležala u postelji i bljuvala. Marko je bio dvanaestogodišnjak

i mogao je to podnijeti, ali Andrija nije. Jednostavno nije mogao podnijeti taj smrad, pa majku nije posjetio mjesecima dok je umirala. Zapravo, nije ju vidio ni kada su je položili u lijes jer u sobu je ušao zatvorenih očiju, stajao uz mrtvu majku i izašao iz sobe, a da ih nijednom nije otvorio. Možda ga je bilo strah, a možda sram. Lorna je pretpostavljala da je vjerojatno samo bio maleni uplašeni dječak, ali Marko je rekao da to nije bilo u redu jer mogao je tako i on reći da je uplašeni dječak, pa se iz svega toga izvući žmirečki. Ali on je gledao, i miris mu se zauvijek uvukao u nos, i te slike, i zato tako uporno vježba. Njegovo se tijelo ne smije raspasti.

– No vidjet ćeš kako će mi danas biti do kraja dana. –tugaljivo procijedi Jasna. Zato Lorna reče premda to inače ne bi rekla:

– Oprosti, evo slobodno sastruži panirung ako ti smeta.

Ali Andrija je već bio na rubu živaca:

– Ma daj, nije dijete, neće joj biti ništa.

– Nema veze, izdržat ću, pa nisam dijete. – Jasna gotovo prošapće.

– Ali stvarno ne moraš, uzmi drugi, ima za vojsku. – dometne Marko jako ljubazno, a Tereza se odmah nalijepi na te riječi kao čičak:

– Moja je kći to naučila od mene i mojih. Kod nas doma ne daj Bože da netko ostane gladan. Bolje i da se baci nego da fali. A pogotovo ako imaš goste. To je bruka živa.

I tako opet sve nekako završi na Terezi i nečemu dobrom s njom i oko nje, pomisli Lorna, a onda primijeti da svi šute. Poželi da tako ostane do kraja ručka.

Čim je gotova s jelom, Tereza nastavi govoriti:

– Hoćemo li se slikati? Moramo se slikati. Ja neću dovijeka živjeti. Možda mi je ovo zadnji kćerkin rođendan.

– Tereza, vas se neće biti lako riješiti. – kaže Andrija kao da je to neka šala.

– Svi moji umrli su mladi. – kaže Jasna premda su svi već stotinu puta čuli jednu te istu priču o njezinu teškom i tragičnom djetinjstvu bez roditelja. Lorna joj je jednako toliko puta poželjela reći da je pravi blagoslov kada nemaš familiju koju moraš trpjeti svakog božjeg rođendana, blagdana, godišnjeg. No nikad joj to nije rekla. Nije mogla tako razgovarati s Jasnom. Zapravo, nikada s njom nije ni o čemu razgovarala. Usputne rečenice tijekom međusobnih posjeta i nisu razgovor. Znaju se više od trideset godina, nekada su i godišnje odmore provodile skupa u zajedničkoj vikendici, sve rođendane, blagdane često i obične nedjelje provode za istim stolom, a njih dvije ni jedan jedini put nisu razgovarale. Lorna za sebe može reći da oduvijek osjeća nelagodu u Jasninu društvu. A Jasna? Što ona osjeća? Dok je postrance pogledava, Lorna shvaća da je trideset godina stvarno previše. Zar doista ne mogu pružiti jedna drugoj šansu?

– Mi Ledići živi smo samo dok stojimo na svojim nogama, a ako padnemo nekome na teret, onda nas više nema. Tako odlučimo i onda nas više ne bude. – kaže Tereza ponosno.

– Ali bome dugo stojite na tim svojim nogama. – dobaci Domagoj kao da je to baš zabavno.

– Devedeset i ohohoj, je l’ da, Tereza? Viktorija je umalo doživjela sto godina. – kaže Marko.

Tereza zvuči tugaljivo, a Lorna zna da samo glumata:

– Ja baš ne znam da ću toliko...

Marko zna da Tereza jako pazi na svoje zdravlje, pa zato kaže:

– O, ne nadam se ja.

Tereza se namršti, ona ne voli biti predmetom poruge.

– Šta? Da ćeš me se lako riješiti? Mogu ja i otići ako ti smetam, zete.

Njih dvoje uvijek tako. Ako ih ne prekine, još će se Tereza uvrijediti. Lorna bučno odgurne stolac i malo preglasno reče:

– Sad će torta!

Svi je iznenađeno pogledaju, a Tereza opet prva progovori:

– A koju si napravila? Jesi opet neku iz novina ili neku pravu?

– Marku škodi previše masnoće i šećera, mama.

– Pa nije Marko jedini gost na tvom rođendanu. On je tortu mogao i preskočiti ako mu škodi.

– Dobro, daj sad. Napravila sam šta sam napravila. – odgovara joj Lorna.

– Sigurno neku koja se njemu sviđa. – Tereza posebno naglasi ono njemu. Ali Lorna joj odbrusi odlazeći prema kuhinji:

– Ne! Nego neku koja se meni sviđa.

– E pa i to je nešto novo, da jednom i ti za sebe nešto napraviš. – čuje Terezu, koja govori za njom.

Dok vadi tortu iz hladnjaka, razmišlja kako uopće nije istina ono što je rekla Terezi. Umjesto doboš-torte, koja joj se jela, napravila je neku čiji je recept našla na internetu, s pistacijama i želeom, s puno pjenaste kreme obojene umjetnim bojilima, a sve samo zato da se pravi važna pred šogorom i šogoricom.

Otpuhne kao da pokušava otpuhati tugu koja joj se uvlači u tijelo kao spori mačak.

Otvori ladicu i potraži svjećice. Nekada su kupovali one koje se više puta same pale. Belizar ih je obožavao, želio je puhati u njih iznova i iznova sve dok se vosak ne bi potpuno

istopio, ali Marko bi se prebrzo iznervirao tvrdeći da mali pljucka po torti, a Tereza ju je željela što prije kušati, pa bi svjećice poskidali već nakon dva, najviše tri kruga. Belizar bi svaki put u suzama odjurio u sobu i zatvorio se do kraja rođendana. Tek kada bi svi otišli svojim kućama, Lorna bi zabola nove svjećice u polovicu sirova krumpira, upalila ih i odnijela u Belizarovu sobu.

U ladici pronađe samo nekoliko plastičnih držača za svjećice i kutiju šibica. To je uopće ne začudi. Već godinama nitko u njihovoj kući nije puhao svjećice na svojoj rođendanskoj torti. Ipak šteta. Možda je mogla nešto poželjeti. Ni to odavno nije učinila.

Tereza opet gnjavi s fotografiranjem. Lorna odloži tortu na stol pa dohvati mobitel. Marku nedostaje pola glave, Belizar se uopće ne vidi, ali zato se Jasna i Tereza vide odlično. Lorna promijeni mjesto i pokuša slikati slijeva.

– Daj, Lorna, uzmi moj, ima bolju kameru. – kaže Marko, gurajući joj u ruke mobitel, pa nastavi:

– Tako, da, odmakni se još malo, da, odmakni. Jesmo svi na okupu?

Belizar ustane i uzme majci mobitel iz ruke.

– Ma daj, mama. Pa ovo je tvoj rođendan.

Lorna nikada nije voljela da nju fotografiraju. Marjan ju je, kad je bila djevojka, tješio da nije fotogenična, ali ona nije bila slijepa – na svakoj fotografiji bila je točno onakva kakva jest, neugledna i prevelika. Zato radije fotografira druge:

– Ma nema veze, ovako ću ja imati vas na slici, a što ću ja sama sebi.

– Ali ovo je, strina, tvoj rođendan. Mislim da je u redu da si ti u sredini, daj, ja ću slikati.

Domagoj ustane i uzme Belizaru mobitel iz ruke.

– Ali onda neće biti tebe. – požali se Jasna. – Eto, da sada imamo neki pošten fotoaparat kakve smo imali nekada, ne bi bilo problema. Ne možeš mobitel postaviti na stol pa da okine sam. S mobitelom uvijek netko fali na slici.

Ovoga puta Tereza ima pravo, pomisli Lorna. Sjeti se da je davno imala aparat s objektivom koji se automatski izvlačio kada bi ga upalila. Sa stražnje strane umetnula bi film u plastičnoj rolici, prvu fotografiju morala je ispucati u prazno, gore na lijevoj strani bio je brojač, a filmovi su imali dvadeset i četiri ili trideset i šest fotografija. Morao si biti ekonomičan, pomno birati kadrove. Valjalo je pažljivo namjestiti svjetlo, udaljenost, paziti na mirnoću ruke. Ni sam film, a ni njegovo razvijanje kao ni razvijanje fotografija nisu bili jeftini. Jedno vrijeme razmišljala je da ih razvija sama u kupaonici, ali odustala je od te ideje. Zaključila je da nije predodređena za to da bude umjetnica. Fotografije su je veselile, bile su joj neka vrsta razbibrige, prostor u kojemu je mogla promatrati svijet, a da sebe posve ne izloži. No Tereza u njezinim fotografijama nije vidjela ništa vrijedno vremena i novca, a Marjan joj je jednom prilikom rekao da pravi umjetnici moraju biti pomalo ludi, drugačiji, ne mogu biti kao on ili ona, dragi i obični. To ju je osvijestilo. Tko zna gdje je završio taj njezin stari fotoaparat. Tereza ga je vjerojatno bacila kada se selila. – Daj, Lorna, sjedi tu u sredinu. – pozove ju Andrija. – Ma onda se ne vidi torta. – kaže ona. – Pa nije važna torta nego mi.

Lorna zna da Tereza ne želi odustati od fotografiranja jer se onda poslije neće moći diviti svom dobrom izgledu. Domagoj se namjesti. Valjda nas je uspio sve uhvatiti, pomisli Lorna. On potom ipak čučne i kaže:

– Hej, ne držite se svi kao da ste na sprovodu. Osmijeh!

Onda okine. Svi više-manje odahnu, ali tada Areta pogleda fotografiju i kaže:

– A jebi ga. Mutna je. Daj ispočetka. – svi se uzjogune. Marko nema namjeru ponavljati, pa za svaki slučaj malo podigne glas gledajući kćer:

– Treba rezati tortu. Areta, daj pomozi majci. Sjediš tu kao milostiva.

– Pa rekla je da joj se ne petljam po kuhinji. Znaš kakva je stara.

– Po kuhinji, ali neka bar sada sjedi. Pogledaj kakve su joj noge – ko buhtle.

– Dobro sam ja. – pomirljivo kaže Lorna.

– Nisi i daj sjedni već jednom jer poslije ćeš meni kukati kakav ti je to opet bio rođendan.

Dok Areta reže tortu, Lorni ne promakne njezino prevrtanje očima i uvrijeđeno krivljenje usana. Uvijek je bila osjetljiva na Markovo urlanje, osobito kada su tu bili njezini bratići i sestrična. Kao mala znala je ljutito plakati u Lorninu krilu tvrdeći da tata više voli Sofiju nego nju. S njom se uvijek zeza, a na mene samo viče, govorila je. I Lorna je primjećivala da je Marko uvijek opušteniji s Andrijinom djecom, ali tješilo ju je to što je i Andrija uvijek bio opušteniji s njezinom. Valjda je lakše biti stric nego otac.

Maks je svoju tortu pojeo u tri zalogaja pa, dok Areta Jasni pruža tek prvi komad, on zatraži drugi pružajući prema njoj prazan tanjur:

– Torta je izvrsna. Mogu li dobiti još komad?

Ali Jasna mu otme tanjur iz ruke i spusti ga na stol.

– Dosta ti je.

– Daj, stara. Imam poslije trening.

– Trening ti neće popraviti ten.

– Pa baš te briga za njegov ten. Tinejdžer je. Svi tinejdžeri izgledaju kao da im je lice prerovao pustinjski crv. – kaže Hrvoje, koji jedva da je i progovorio dosada.

Andrija postaje nervozan. Došlo je vrijeme da se društvo raziđe, što Lorni ne pada teško. Treba brzo jesti tortu, pa će konačno i ovom cirkusu kraj. Ali Jasna ne može držati usta zatvorenima. Obično se u ovakvim situacijama ona i Andrija na kraju posvade pred svima. Ona onda malo šmrca i uzdiše, a on glumi velikog frajera.

– Je, baš me briga sve dok ga ne moram vodati dermatolozima pa kupovati ko padavica skupe kreme. Je l’ ti znaš koliko on mene košta?

– Ne košta tebe nego mene, draga. – odgovara joj Andrija, a ona se ljuti:

– Sad si bezobrazan.

Ona ne voli kada Andrija naglašava da je obična kućanica i da je on uzdržava.

– Pusti maloga na miru!

Jasna odloži vilicu pored dopola pojedenoga komada torte, obriše usta pa ustane i procijedi kroz stisnute zube:

– Mislim da je vrijeme da idemo doma. Ako vi ne idete, ja ću se prošetati.

– Pa čekajte, kuda ćete već? – kaže Marko.

No i Andrija ustane:

– Ne, ne, Jasna ima pravo, vrijeme je. Znaš, ja mrzim kad nemam nedjeljno popodne onako zapravo, u miru, na kauču ispred telke, da ništa ne moram... A sigurno i ti...

– Strina, je l’ ti treba šta pomoć? – upita Maks.

– Sve je u redu, Maks. Hoćeš da ti spremim komad torte za poslije? – upita ga Lorna tiho da drugi ne čuju.

– Bolje ne, a i idem sada na trening.

– To valjda znači da onda i ja moram ići? – oglasi se Tereza. Njoj se zapravo nikada ne vraća u stan. Lorna zna da je Tereza usamljena, ali ne može si pomoći. Ne suosjeća s njom i zato jedva čeka da se i nje riješi.

– Tereza, dajte, nemojte sad radi nas i vi. – govori Andrija, ali Tereza pogleda Marka ispod oka.

– Ne, ja znam da Marko jedva čeka da me se riješi.

– Istina. – odgovori joj on.

Marko ponekad kao da jedva dočeka Terezinu provokaciju. Lorna ga prekori.

– Marko!

– A šta da joj kažem kad uvijek podjebava.

– Ja stvarno ne znam čime sam to zaslužila. – kaže Tereza dok među kaputima i jaknama traži svoju torbu. Kakav teatar, pomisli Lorna, ali ne može se smijati. Tome se možeš smijati samo ako se ne radi o tvojemu životu.

Domagoj na vratima kaže u ime svih:

– Sve je bilo fino, super, kao i uvijek. Hvala na svemu, vidimo se.

– Da te Belizar odveze? – upita Lorna majku pridržavajući

joj kaput, na što Belizar sav usplahiren kaže:

– Ja? Ali dogovorio sam se s dečkima košaricu za pola sata. Areta se ponudi odvesti baku.

– Ne treba, Aretice, sunce bakino. Je l’ jedeš ti šta? Kako si samo mršava.

– Jedem bako, jedem. Zapravo sam žilava. Znaš, takvi moraju biti penjači.

– A penješ se još? A ne ideš nigdje na brdo?

– Ne, ja ti ne planinarim. To ti je penjanje na umjetnu stijenu.

– Ah, sve je danas umjetno. Ništa ja to više ne shvaćam. Šta fali brdu?

– Pa nije izazov.

– A umjetno jest?

– Pa da.

Lorna ovlaš poljubi majku u obraz. Ostali su već bili na dvorištu i pozdravljali se s Markom kad Tereza pogleda Lornu kao da se iznenada nečega sjetila:

– Onda idemo ti i ja sutra da ti ja nešto kupim za rođendan?

Lorna poskoči kao oparena. Zaboravila je na taj dogovor.

– Sutra? Ja sutra radim, mama.

– Je pa kad ćemo onda? Gle, ja sam tebi naumila potpisati nešto na karticu što si ti sama izabereš, da ti ne kupim opet neku glupost koju si ti uopće ne želiš, a ja stvarno nemam pojma što bi si ti željela, ali ako je to tebi, ne znam, ispod časti ili šta ti ja znam, reci. Onda ćeš dobit nešto što se meni sviđa, neki novčanik ili nešto, pa ko ti je kriv. Ja sam se ponudila.

– Samo kažem da ne mogu sutra jer radim.

– Pa ne radiš valjda cijeli dan.

– Radim do pet pa dok dođem doma ručati...

Tereza je razočarana kao i uvijek kada netko odbije ono što ona najviše voli i što čini da se i dalje osjeća živom:

– Dok se ti smisliš, proći će sva sniženja i sve će lijepe stvari pokupovati.

Lorna zna da se ne može izvući. Nikad i nije, pa zašto bi sada bilo drugačije:

– Dobro, pojest ću nešto na poslu pa dođem po tebe odmah iza pet.

Tereza kao dijete veselo pljesne rukama:

– E, točno znam gdje ćemo ići. Vidjela sam baš neke zgodne haljine za takve žene kakva si ti.

– Kakva sam to ja, mama? – upita je Lorna i na trenutak pomisli da bi sada mogla iskoristiti priliku pa se posvađati s Terezom. Onda bi mogla odgoditi kupovinu. Ovih joj se dana ništa ne da. Tako bi željela malo tišine, malo da nema nikoga oko nje, a s Terezom je uvijek previše svega i svih.

Ali Tereza je prepoznala klopku:

– Eto ga na, sad će ona opet. Idem ja. Vidimo se sutra u pet.

– U pola šest mama, do pet radim. – dovikne Lorna za njom.

Kada konačno kuća utihne, Areta i Lorna krenu prema blagovaonici:

– Kladim se da će me prvi put nazvati u pet do pet jer njezin sat ide unaprijed i već će galamiti da kasnim.

– Mama, znaš, ponekad se ponašaš kao djevojčica.

Lorna stane i pogleda kćer pa je upita:

– A to je dobro ili loše?

No ne dobije odgovor.

Sunce je još uvijek bilo nisko, pomalo zimsko, oprezno, već se povlačilo prema zemlji, a noć je u pramenovima vijugala prema nebu. Čim su gosti otišli, Marko je izašao u vrt. Na noge je navukao stare tenisice, ogrnuo se pernatim prslukom i zapalio cigaretu. Lorna ga je promatrala ruku umočenih u sapunicu. Perilica nije mogla oprati sve posuđe odjednom, a ona nije željela da joj išta stoji u kuhinji i čeka drugu rundu. Areta je nije razumjela:

– Ako imaš perilicu, onda ne pereš na ruke. – rekla je.

No Lorna ionako ne zna što drugo raditi. Marko ima taj svoj vrt i sprave u podrumu. Ili obilazi stabla i gladi ih kao da su mačići ili poteže ergometar i broji kalorije. Između toga još i telefonira. On uvijek s nekim razgovara. Samo ne s Lornom. Već godinama. Njihovi se razgovori svode samo na

praktične stvari. Ponekad još malo govore o Belizaru i Areti ili ogovaraju Andriju i Jasnu. Najčešće se samo dogovaraju

što valja napraviti, kamo i kada poći u trgovinu, što popraviti ili kupiti. Lorna ponekad nasloni uho na vrata podruma i prisluškuje Markove telefonske razgovore. Tako je i saznala da se boji da je od majke naslijedio probleme s jetrom. Njih dvoje o tome nisu razgovarali. Dok su još bili mladi, naivno je mislila da ga može potaknuti da govori o svojim osjećajima ako to ona prva učini, ali to bi se uvijek nekako pretvorilo u svađu. On bi se osjetio napadnutim i prozvanim, pa bi se branio šutnjom. Nju bi ta šutnja iznervirala, pa bi počela plakati, a on bi onda lupio vratima i otišao u vrt pušiti. S vremenom ona je počela osjećati strah od takvih situacija, nije više mogla podnijeti osjećaj nemoći koji bi u njoj izazivala njegova šutnja. Jednostavno rješenje bilo je da ga prestane tjerati da s njom razgovara o svojim osjećajima. On to jednostavno nije ni znao ni mogao. Ponekad, kada je bio jako dobre volje, priznao bi joj da se ne voli osjećati slabim, da je ne želi plašiti, da želi da se uz njega osjeća sigurnom, da je njemu potreban taj osjećaj da je ona uz njega sigurna, i ona i djeca. Pristala je na to, ali ipak je bila ljubomorna na Aretu, s kojom je iz nekog razloga ipak mogao razgovarati, i na Andriju i Blaža, s kojima je mogao telefonirati i po sat vremena dolje u podrumu. Uvijek telefonira iz podruma, iza dobro zatvorenih vrata.

Promatra ga kroz prozor, a on se okrene. Ne razmišljajući, osmjehne mu se i mahne mokrom rukom. Sapunica je pošprica po očima, pa kuhinjskom krpom obriše cijelo lice. Marko joj okrene leđa. Možda nije vidio da mu je mahnula, pomisli. On ugasi cigaretu i položi dlan na hrapavu koru mlade marelice. Kao da diše s njom.

– Idem malo do dvorane, penjati se. – Areta je samo provirila u kuhinju.

Lorna joj nije stigla ni odgovoriti, već su se ulazna vrata zalupila za njom, a prozor u kuhinji na trenutak zadrhtao od propuha. Uštipne je hladnoća. Uzdahne. Mora Marka podsjetiti da promijeni gume oko prozora, stare su se potrošile, pa okna lupkaju kada puše vjetar.

Sada je tiho. Neki bi rekli da se ništa ne čuje, ali Lorna misli da se tišina čuje jednako kao što se čuje buka. Marko ne voli buku. Stišava televizor i gasi radio. Dok su Areta i Belizar bili djeca, Lorna ih je stišavala čim bi se Marko vratio s posla. Ona se priviknula na tišinu, ali Areta se uvijek svađa s ocem.

– Daj, ne želim gledati gluhonijemi film! – govori i otima mu daljinski upravljač.

Iz masne vode izvadi tanjur, trenutak gleda u njega. Pita se koji joj je vrag, zašto čuva taj stari ružni tanjur. Otkrhnut je, a zlatni rub odavno se isprao. Porculan je ispucao i posivio, pa uvijek izgleda prljavo. Pripadao je njezinoj baki Valeriji. Zvala se kao kraljica ili glumica, a u stvarnosti bila je samo zla babuskara koju nitko nije volio. Čak ni njezin siroti muž. Zato je i umro mlad. Od jada i grizodušja na samom kraju rata. Valerija mu to nikada nije oprostila. Bio je kukavica i slabić, tako je govorila ako bi je tko upitao za muža. Nije sačuvala nijednu njegovu fotografiju. Sve ih je spalila onoga dana kada se ubio. I Tereza je isto tako pobacala većinu Valerijinih stvari na glomazni otpad samo dva dana nakon što ju je pokopala. Ništa je nije vezalo uz majku osim sjećanja kojih se i onako željela osloboditi – sjećanja na batine, prljavštinu i nevažnost. Ni Lorna nije imala razloga sjećati se bake, pa ipak je pokupila taj porculanski tanjur s

hrpe polumrtvih stvari, odnijela ga je kući i već godinama u njemu poha šnicle. Još uvijek čeka da je majka napadne, ali Tereza se pravi da ne prepoznaje taj tanjur.

Valerija je bila gruba, opora, svadljiva i okrutna. Tukla je Terezu, a i Lornu bi ošinula šibom po leđima kad god bi joj se našla na putu. Nazivala ju je malom prasicom. Lorna bi svaki pua posramljena, osjećajući žarenje na leđima, ali i oko srca, otrčala do drvene šupe, sakrila se u tami pa pljunula na prstić i trljala zamusana koljena i laktove. Bila je uvjerena da je se baka srami jer je prljava. Otprilike u desetoj godini počela je dobivati proljeve svaki put kada bi se počeli spremati u posjet baki.

Valerija je oduvijek bila mršava – sama kost i koža. Tereza je s prezirom govorila da je njezina majka samu sebe oglodala izvana i iznutra. Lorna je u pubertetu počela dobivati očevo, krupno tijelo. Postala je bucmasta i nesigurna. Prije odlaska baki satima bi se presvlačila tražeći odjeću u kojoj neće izgledati debelom, pa se i sama sve češće osjećala kao prasica.

Valeriji su svi išli na živce. Iskreno je uživala jedino u rakiji. Kuća joj je uvijek zaudarala na šljivovicu i cigarete.

Tereza nije voljela majku, ali jednom godišnje bio je red da je obiđe. Govorila je da ne želi da joj Valerija usere Božić ili Uskrs, pa je odlučeno da onamo idu za bakin rođendan.

Valerija je rođena u jesen, a u jesen se peče šljivovica. Marjan je obožavao peći rakiju. Lorna se sjeća teškog mirisa prezrelih šljiva i zujanja rojeva razdraženih osa. Morala je golim rukama skupljati šljive i ubacivati ih u kantu. Marjan je znao razgovarati sa svima, pa tako i s Valerijom, a Tereza se za tih posjeta držala kao drvena Marija. Kao da je Valerija bila Marjanova majka, a ne njezina. Otac je Lornu tjerao da

vrškom jezika kuša još vruću rakiju. Bilo mu je smiješno kako se mala svaki put strese od njezine ljutine. Tereza bi se na njega derala, a Lorna bi se ili ispovraćala ili bi je ubola osa. U svakom slučaju bio bi neki cirkus. I tako iz godine u godinu sve dok Valerija nije umrla.

Lorna iznenada ljutito udari tanjurom o rub sudopera. Zvuk udarca prestraši je. Isti tren pogleda u vrt tražeći Marka. Ne ugleda ga. Brzo se okrene prema vratima kuhinje. I dalje je sama. Odahne. Tanjur ipak nije puknuo. Brzo ga vrati u vodu i opere spužvom i sapunicom. Proguta slinu i pokuša duboko disati. Srce joj tuče visoko u grlu. Opet se ponaša kao da je nešto skrivila. I premda već neko vrijeme zna da se mora iščupati iz tog glupog začaranog kruga u kom svaku njezinu želju uguši neosnovana krivnja, još uvijek nema hrabrosti. Možda se zato u posljednje vrijeme tako snažno i često ljuti na sve.

– Moram priznati da mi je dosta ovih rođendanskih cirkusa. Možda je vrijeme da ih prestanemo slaviti. Koga briga koliko imaš godina ti ili ja. – govori Marko ulazeći u kuhinju pa, nakon što si je natočio čašu limunade, doda: – Idem ja malo dolje, vježbati. Ako me budeš trebala...

Ne dovrši rečenicu kao da se boji da će ga stvarno trebati.

Lorna bez riječi nastavi prati posuđe. Uskoro začuje zvuk jednoličnog potezanja ergometra. Još će mu pozliti, pomisli, a onda stolnjak i ubruse odnese u kupaonicu i ugura u perilicu rublja, doda prašak pa se nakratko vrati u kuhinju po pregaču i kuhinjske krpe te i njih ubaci u bubanj i uključi iskuhavanje.

Nijednom, apsolutno nijednom nije joj zazvonio telefon, cijeloga dana nije zazvonio. Čak se ni njezin brat nije sjetio da je nazove i čestita joj rođendan. Ona njegov nikada ne zaboravi. To što živi u drugoj državi, ne znači ništa.

Lorna napuše obraze i otpuhne, dugo i otegnuto kao da pokušava otpuhati sve te misli koje uporno naliježu na nju kao hladne mokre krpe. Zna što mora učiniti da se smiri. Čini to već nekoliko mjeseci.

Uzme naočale za čitanje i knjigu. Ovoga je puta to neki obiteljski roman – o nekoj ženi i njezinu unuku koji je malo voli, ali malo i prezire. U zadnje vrijeme stvarno čita halapljivo kao da joj život ovisi o riječima. Guta priče bez stanke, bez odmora, bez odmaka i koji put one se izmiješaju, čak stvore neku novu priču u njezinoj glavi. Ali ona nema vremena za predah jer ako ne čita, osjeća da je poput bodljikave žice omotava i sapinje užasna praznina. I bol je tada neizdrživa. Istovremeno, koliko se god utapala u pričama, one joj bistre pogled, pa sve češće čuje zavodljivo strujanje vlastitog krvotoka i u toj suludoj igri potapanja i izranjanja postaje svjesna da će izgubiti, da će se uskoro naći sama sa sobom i više se neće moći izvući ako zažmiri, kako je to radila godinama.

Bilješka o autorici

Rođena 1968. godine u Osijeku, školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Radi kao urednica Dramskog programa Hrvatskoga radija

Hrvatske radio-televizije.

Piše prozne i dramske tekstove, a kao dramaturginja surađuje s različitim redateljima.

Za djecu je napisala nekoliko romana, slikovnica i igrokaza među kojima se izdvajaju Tajna čokoladnih bombona, Zelena princeza i druge kvrgave priče, Hana i Janko i ukradeni Božić te Naša je mama postala zmaj, Iza duge i Mala zelena gusjenica.

U književnim časopisima objavila je nekoliko pripovijetki, a jedna od njih uvrštena je i u antologiju hrvatske ženske kratke priče Svaka priča na svoj način.

Napisala je više drama, od kojih se izdvajaju Babuška ili

Medeja iz našeg susjedstva i Vjetar i vrag, te radiodrama i radijskih igrokaza kao što su Rasute stvari, Lutka od svile, Kantica za zalijevanje i dr.

Za svoj rad primila je nekoliko nagrada: Nagradu AGM za najbolji tekst mladoga dramatičara, Nagradu Mali Marulić za najbolji tekst za dječje i lutkarsko kazalište, Artefakt za najbolji roman za djecu.

Žene koje vrište u sebi njezin je prvi roman za odrasle.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Glavna urednica: Emica Calogjera Rogić

Urednica: Nives Tomašević

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Dizajn naslovnice: Ana Pojatina

Prijelom: Studio Ljevak

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001225629.

ISBN 978-953-355-784-7