Bronja Žakelj, Bijelo se pere na devedeset

Bronja Žakelj Bijelo se pere na devedeset

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Bronja Žakelj BELO SE PERE NA DEVETDESET © Beletrina Academic Press, 2018. All rights reserved. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Javne agencije za knjigo Republike Slovenije.

Bronja Žakelj

Bijelo se pere na devedeset Sa slovenskoga prevela Anita Peti-Stantić

Zagreb, rujan 2020.

za tebe, KatjuĹĄa, i za tebe, Matija

Ovaj se roman zasniva na autobiografskim činjenicama, no priča je literarizirana. Autorica je tijekom stvaralačkog procesa posezala u sjećanje, zato djelo nije nužno točan odraz stvarnih činjenica i događaja.

I. Zovu te Mita, a ja te zovem mama. Tako si jako lijepa i tako si jako moja.

Poznajem tvoju kosu, smeđa je i ponekad zasja crveno. To je onda kad je obasja sunce. Poznajem tvoju kožu, oblik zubi i usta i crte na dlanovima tvojih ruku. Znam kako mirišeš i kako ti se napne žila na vratu kad se naglas nasmiješ. A poznajem i tvoje oči, sve tvoje oči.

Znam kakav je uzorak na tvojoj torbici koju ponekad posudim za pred ogledalo i kakve su tvoje cipele koje tada isto obujem. Znam kakvi su tvoji vikleri za kosu i kakva je nijansa plave boje na haubi ispod koje sjediš svake nedjelje navečer, kad se kupamo, jedno za drugim, svi mi.

Ja se kupam prva, Rok se mora kupati drugi, zato što je moj brat i zato što je dugo bio beba pa se s njim dugo nije moglo natjecati. S njim se dugo nije moglo ni igrati. Mogla sam ga samo staviti na stol i igrati se liječnika.

Svukla bih mu hlače i dirala ga po pimpeku. Ponekad bih pozvala još i susjedu Linu, da i ona pogleda pimpek, zato što njezin brat, koji je isto bio beba, to nije dopuštao.

Ti se kupaš treća, tako da ti se onda može osušiti kosa, tata se kupa četvrti. Kako se tata ponekad i ne kupa, Dada dođe na red prije. »Evo, mama, opet si profitirala«, kažeš joj. Riječ »profitirala« mi se čini jako teška, ali mi se sviđa i zapamtim je. Isto kao i riječ »činjenično«.

7

*** Stanujemo na Vojkovoj ulici i u našoj ulici uvijek sja sunce. U ožujku kuhinja zamiriše po zraku koji provali u nju kad Dada prvi put otvori vrata na balkon, ljeti zamiriši po užarenom platnu zelenog roloa, ujesen po mokroj zemlji iz vrtova ispod nas. Na Vojkovoj sunce sja i zimi, kad su vani snijeg i zima i kad vrata balkona odozdo začepimo dekama i kad s metalnom kantom odlazimo po ugljen u podrum. U kuhinji je tada toplo drvo, vatra, miris zagorelog mlijeka i buhtle, svaki petak zamirišu i Toko maže koje kapaju na sivi pod od linoleuma u predsoblju gdje tata priprema skije za subotu. Ako će biti led, maža je plava, ako bude južina, maža je žuta. Najčešće je crvena. Kad su skije namazane, tata među njih ugura Dnevnik i zalijepi ih selotejpom. Kad ih nosimo do skijališta, odmah se prekriže. Ako kantne zabrenče, tata se ljuti. *** U pola osam gledamo dnevnik. Televiziju upalimo u 7:13, da se zagrije do 7:15 za crtani. Gledamo i Cik-Cak. Svi zajedno, svaki dan.

Poslije dnevnika Rok i ja moramo na spavanje. Poslije dnevnika možemo biti budni samo dva puta godišnje. Na Silvestrovo i na Dan mladosti. Tada svi gledamo proslavu Titovog rođendana, jedino je tata ponekad ne gleda i govori da je to jedno obično sranje. Meni se proslava svi8

đa, jer se puno vidi Tita, koji je jako ljubazan kad dobije štafetu, i zato što vježbaju u tako ravnim redovima. Zato se Rok i ja veselimo dvadeset petom maju već od početka nove godine, a Novoj se godini veselimo već od dvadeset petog maja. *** Tata nema puno kose i često govori: »Opa, bato.« Vi mislite da ima ukus za odjeću. Meni se on čini niži od tebe, ali on misli da to nije tako. Jednom sam čula da si mu rekla da je kolerik. Ne znam što je to.

Tata je profesor povijesti i geografije, ali ne podučava u školi, zato što radi u Slovinu. Podučavao je samo dok je studirao. »Ovako sam ih ako su srali gluposti«, kaže i povuče me za uši ili me stisne negdje otraga za vrat, tamo gdje tako zaboli da uvijek zajaučem. »Držao sam ih na kratkoj uzici. Željeznom disciplinom. A na kraju godine su mi ipak dali ovo«, govori tata i iz ormara izvlači drvenu kutiju za cigarete na kojoj je napisano njegovo ime.

Janez Žakelj, piše na kutiji. Meni kutija za cigarete nije ništa posebno, ali mi se čini da je tata jako ponosan na nju.

Tata u vrijeme dnevnika govori čudne stvari. Ponekad kaže: »Pizda im komunjarska! Sve su sjebali ti crveni.« To ne razumijem. Koji crveni? Tko je crven? Na televiziji nema nikoga takvoga. I što su sjebali? Jer meni je lijepo.

Sve. Ponosna sam zato što smo drugačiji od svih i zato 9

što smo najbolji. Mi iskopavamo najviše ugljena, imamo najbolji krumpir i najviše kukuruza, naši najbolje skijaju, najbolji smo u košarci, našega Tita svi vole. A ponosna sam i zato što gradimo nove ceste koje su dugačke i široke. Zato čekam da još malo narastem pa ću ih i ja graditi.

Na udarničkim akcijama na kojima se pjevaju pjesme, na kojima se svira gitara, diže se zastava, a za užinu dobiješ žemlju i kobasicu, isto kao i na akcijama dobrovoljnog davanja krvi koje isto jedva čekam. »Majku mu, baš si proždrljiva«, kaže tata tada. »Janez, daj nemoj biti, no, nemoj biti tako živčan«, onda mu obično kaže Dada, obučena u jednu od svojih cvjetastih haljina kupljenih u Ona-On. Preko haljine zaveže još pregaču i kaže da će jednom za inat kupiti i borosane. »Zato što su dobre za noge«, kaže. Meni se borosane ne sviđaju, zato što ih u neboderu na križanju pored naše zgrade nosi kućepaziteljica koju zovemo »drugarica kućepaziteljica«. Kažem to i Dadi.

Dadini prsti su žuti od cigareta, a isto je tako žut i pramen kose koji joj pada na čelo jer jako puno puši, zato što se kod nas jako puno puši. Ali njezine su ruke tople i više od svega jako mekane. Oguljenu jabuku režu na kriške, prže krumpir na pirjanom luku i potajno sipaju šećer u obični jogurt kad tata pogleda na drugu stranu. Griju te kad ti se počnu smrzavati ruke i brišu nos kad je teško.

Ti i Dada se puno svađate, zato što je ona tvoja mama.

Ponekad se svađate zbog kruha s margarinom koji nama10

že meni i Roku, a onda ga još pospe šećerom, ponekad zbog Albert keksa, na koje nam maže marmeladu od marelice. »Ma šta ih toviš kao praščiće«, kažeš tada.

Nisam debela, zato što u Olimpiji treniram skijanje i puno se penjem kad se igramo lopova i žandara. Ali imam trbuh, a kad nam dođu gosti, volim podići majicu i napuhati ga pred njima kao balon. Pupak su mi zašili tako da strši van. »Sad nemamo što«, na sistematskom ti pregledu kažu liječnici. »To je jedna od dviju tehnika.« A tebi se baš ta ne sviđa. Meni se sviđa, a moje je napuhavanje zabavno svima, čak i tati. Samo se tebi ne sviđa, zato uvijek vikneš: »Bronja, jebemti, daj već jednom spusti tu majicu.« I tata se ljuti zbog šećera na kruhu i šećera u jogurtu, ali i on stavlja šećer u jogurt kad mi svi već odemo na spavanje. Tako kaže Dada, jer ga je vidjela jedne večeri, a ja joj vjerujem, iako je tata jako ljut i govori joj da izmišlja kad kaže: »No, no, Janči, tebi je isto jučer pasalo, zar ne.« Svi se nasmijemo, osim tate, zato zašutimo.

Inače se tata puno smije i smije se naglas, ali najčešće ipak kad imamo goste, zato Rok i ja volimo kad imamo goste. Onda tata priča smiješne stvari. Često govori: »Znate ono iz Alana Forda kad doktor pita: Boli vas noga?

Odsijecite mu je! A onda pacijent kaže: Ali doktore, mene ne boli noga, mene boli želudac! A doktor opet: Odsijecite mu onda želudac!.« Onda se smije kao lud. Kao lud se smije i kad pripovijeda kako slijepi prosjak koji ima sli11

jepoga psa sikne: »Škrtica!!« kad mu u šešir padne jedan cent. Onda tata pokaže kako se škrtica okrene kad iza sebe čuje slijepca. Tata se okrene isto onako kao da je na slici u Alanu Fordu.

Mi često imamo goste, a kad je kuhinja puna, Dada kaže da imamo zasjedanje kućnog savjeta. Prijepodne na kavu dođe susjeda Bakika koja je jako pametna i stroga.

Dida, koji je njezin muž, nikad ne dolazi na kavu, zato što on čita jako velike knjige koje drži spremljene u kabinetu pored kuhinje. Dida je profesor i jako je ozbiljan i jako malo govori. Samo sam jednom čula da je vikao. To je bilo kad je Bakika prala bijelo rublje pa je vrelu vodu iz mašine za pranje koja se zove lug ispustila u kadu u kojoj je Dida ležao jer se kupao.

I Vida ponekad dođe u goste, a ako imamo sreće, iz Šiške dođe i Marijana s kojom je Dada radila u Dekorativnoj, dok je još radila. »Bile smo kolegice«, kaže Dada.

Vida je ozbiljna, Marijana je zabavna. Već s vrata počne: »Nećeš vjerovati, Mihela, što se meni dogodilo! Daj da ti ispričam.« Dada sluša, slušamo svi, a najviše Rok i ja.

I Rada ponekad dođe u goste. Kad je posjet gotov, uvijek kaže: »Nemojte što zamjeriti.« To ne razumijem.

Ništa nije razbila, ništa nije vikala, samo je sjedila za našim stolom. »Hoćemo li joj nešto zamjeriti?« pitam Dadu. »Već sam ti prošli put rekla da se to samo tako kaže«, govori Dada pa me malo čvrgne.

12

*** U Vojkovoj su skoro svaki dan i Stanči i Aco. Tata pozna Acu s kolegija. Crnogorac je, zato se zove Kostić. On je direktor studentskog naselja u Rožnoj dolini.

Kad i ti dobiješ posao u studentskom naselju, onda je i tvoj direktor. Tvoj mi se posao sviđa, zato što se brineš za nastupe, koncerte i piknike i zato što ti mogu pomagati i crtati plakate s tobom. Ti nacrtaš velika slova i velike brojke, a ja ih onda bojam flomasterima. Kad plakate za 25. maj lijepimo po ogromnoj staklenoj blagovaonici i kad ne iskoristimo sav selotejp, mogu ga uzeti kući. Flomastere ne smijem uzeti kući. »Službeni su«, kažeš i spremaš ih u svoju smeđu torbicu.

Aco je jako velik, njegova je kosa gusta, sjajna i crna. Češlja je unatrag. Njegova je koža sasvim bijela, a na bradi i na licu je siva. Baš svaki dan je svježe obrijan. Jako je dlakav po rukama i jako je lijepo obučen. Uvijek je u odijelu i kravati, jedini u našoj kuhinji. Košulje su mu ispeglane, i kad idemo na piknik na Soru, i kad u Mostecu igra nogomet. Ako je jako vruće, zavrne rukave.

Aco dolazi k nama s teškim mirisom po kolonjskoj vodi. Nosi karte za tarok i kocke koje udaraju o stol dugo u noć. Voli varati, zato se ponekad posvađate. Vara i kad s Rokom i sa mnom igra domino ili Crnog Petra. To kaže Dada pa se ljuti. Ne slavi ni Božić ni Uskrs, ali nam na 13

Silvestrovo donese ogroman paket. »To vam šalje Djed Mraz, ne Božićnjak«, kaže. U paketu je auto za Roka i prava pravcata lutka za mene. To je bilo malo poslije onoga kad si me našla na dvorištu s vrećicom mlijeka. »To je moja lutka«, kažem ti kad me pitaš zašto u naručju nosim mlijeko zamotano u tvoj rozi ručnik.

Kad ti bude rođendan, Aco ti donese knjigu Pomažem ti kuhati Marie Hedwige Stuber i na prvu stranicu napiše: »Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori.« To često čitam, jako mi se sviđa. Teleće koljenice ispečemo prvu nedjelju nakon toga.

I Stančija tata pozna s kolegija, a Stanči stanuje u neboderu pored Plave lagune. Stanči je iz Kočevja i kad je bio malen, nije imao dom. Zato što nije imao dom, nije imao ni mamu ni tatu. »Bronja, Stanči ima dva fakulteta«, kažeš mi kad mu drsko odgovaram.

Stanči nikad ne nosi traperice, uvijek nosi smeđe hlače, smeđu košulju i smeđu jaknu. A oko njega je uvijek smeđi dim, zato što jako puno puši, ali kaže da to nije ništa. Kad mu se popnem na koljena, kaže da ću uskoro i ja pušiti. Kladimo se u veliku čokoladu od lješnjaka, onu Gorenjku, da neću.

Stanči nema curu, a vi kažete da se ne snalazi. Kad se napokon snađe, dobije Cvetku. Cvetka je carinica, malena je, uvijek nosi hlače i ima velike naočale. Cvetka boća. Kad Cvetka ode, Dada kaže: »Aco je sve zajebao.« 14

Ne kaže zašto. Meni je žao, jer su mi se Stanči i Cvetka sviđali zajedno.

Kad Stanči dođe k nama, uvijek sjedne na isti stolac i uvijek uzme u ruke Dnevnik, a četvrtkom i Nedjeljni. On i Dada struse po štamprlek šljivovice koju Dada natoči samo do crvenih točkica koje su nacrtane ispod vrha čaše, ali natoči više puta. Stančiju ponekad kaže: »Samo pametno, Stanči, samo pametno.« Kad Stanči jedanput nije došao nekoliko dana, poslali ste Roka da pogleda je li sve u redu. »Stanči je dobro«, kaže Rok kad se vratio natrag. »U dnevnoj sobi gleda televiziju, samo ne znam zašto mu na štednjaku raste grah iz lonca.« To se dogodilo onda kad on i Cvetka više nisu išli boćati.

K nama ponekad dođe i Damjan. I on je s kolegija, ali on nije iz Kočevja, zato što je iz Godoviča. Damjan je seljak, zato miriši po travi i po zemlji. On nam donese meso za u škrinju i kobase u zaseki, ponekad i hljeb kruha iz krušne peći. Ni Damjan nema djevojku. Dada kaže da je previše izbirljiv. Da bi na selo htio dovesti lijepu i pametnu, koja je studirala, ali da se takva još nije rodila. Meni se to ne čini, a Damjan misli isto kao i ja. *** Na Vojkovu dolaze i tatini bratići i sestrične. Ponekad dođe Marjetka, koja je liječnica za djecu i ima rak limfnih čvorova. Ponekad kažete: »Opet joj se vratio.« Ili kažete: 15

»Promijenili su joj kemoterapiju.« Riječ kemoterapija mi se čini jako otrovna.

Bojim se raka, vidim ga kako puže po Marjeti i jede ju. »Ne, ne, to nije životinja, to se samo tako zove«, kažeš mi nervozno.

A onda jednog ljeta Marjeta dođe k nama, krasna je u žarkozelenoj haljini. Dođe s Mihom, koji je liječnik za rendgene i kažu: »Preselit ćemo se, na Erjavčevu, u potkrovlje, i vjenčat ćemo se.« Onda je više nikada ne vidim. Sjećam se samo da jedne večeri svi sivi sjedite za kuhinjskim stolom i govorite o žili koja joj je puknula u glavi i o šalici hladnog mlijeka koju je tražila malo prije toga. *** Kod nas često pozvoni i Bojan, koji je isto tatin bratić. »Dada je moja druga mama«, kaže Bojan ponekad. Dada to jako voli. Jako joj je drago što je na redu odmah iza tete Lenke.

S Bojanom ponekad dođe i Marija, koja je Bojanova sestra i koju zovem Bojanova Marija. Marija studira kemiju i iz Londona mi je jednom za Božić donijela crtane filmove na kazetama. Kad ih stavim u plavu plastičnu kameru, pogledam u nju kroz sićušni prozorčić i zavrtim ručku. Onda Pluton potrči kroz vrt pa onda u svojoj kućici glođe veliku kost. Ako vrtim brzo, Pluton trči brzo, ako vrtim polako, Pluton se jedva miče. Ako vrtim unatrag, 16

Pluton pušta kost iz gubice. Crtani film pokazujem svima koji dođu k nama. Roku je Marija donijela auto bubu.

Ponekad gledam slike na kojima je Andrej, Bojanov i Marijin brat koji je jedno ljeto sletio s ceste na nekoj uzbrdici u mjestu Medno. Na slici koju tu i tamo izvučem iz kutije za cipele Andrej pleše za fašnik. S trakom u kosi, u košulji s velikim ovratnikom. Onda vi kažete: »O, kako je bio pametan, imao je same desetke, a ništa nije učio, i to na matematici.« Onda uvijek kažete još i: »Jadni teta Lenka i stric Vlado! Najgore je kad izgubiš dijete.« Uvijek to kažete zato što se teta Lenka od Andrejeve smrti više ne smije. Zovu je gospođa žalosnih očiju. *** Tata ima i tri brata: Francija, Jožu i Stanka. I oni zvone na naša vrata. Franci najviše.

Franci je skoro ćelav. On je najmlađi, najviši, najmršaviji i najsmješniji. On je jedini koji ne govori vi svojoj mami ni svome tati. Kad između dva poluvremena gledamo Badum Badum, Pink Pantera i Gustava, smije se do suza. Ponekad nam donese grožđe, a jednom nam je iz Švicarske donio ogromnu čokoladu Toblerone.

I Jože je skoro ćelav. Studira fiziku i jako je pametan.

Najviše od svih, kažete, zato pazim kako razgovaram s njim. Kad ode studirati u Njemačku, tati donese žutu majicu na kojoj su naprijed nacrtani veliki duguljasti nazubljeni zeleni listovi, a iznad njih piše »Marihuana pic17

kers«. Tata ju obuče i svi se smijete. Meni nije smiješno.

Ni Dadi. Zato što stric Jože ima astmu, ne dolazi često k nama. Kad nas za svoj rođendan pozove k sebi kući, ode na balkon kad vi zapalite. Zato je većinu rođendana na balkonu. Vama je to smiješno i zafrkavate ga.

Stanko je ćelav. I Stanko muca. Kad je bio mali, jeo je i pisao lijevom rukom, zato su ga kod kuće za vrijeme ručka udarali žlicom za juhu po uhu. Kad to kažete, teško mi je. Još mi je teže kad kažete da je on sam uvijek na ruke morao prati šmrkave maramice.

Stanko ne dolazi često k nama, a kad dođe, nosi cipele Peko, zato što radi u Peku. Zato cipele Peko imaju i tata, i Franci, i Jože, i Bojan, i Stanči. Aco ih neće. Zato su naše slike, naši dokumenti, moje salvete i Rokove pikule i sličice Sandokana, dok ne dobije album, uvijek u kutijama od Peka. *** A tata ima i dvije sestre: Anitu i Helenu.

Anita nema puno kose. Nije udana, nema djece, ne radi i često me zove Boni. »Ostalo mi je samo nekoliko ispita do kraja«, kaže kad za moje vodene kozice kaže da se latinski zovu varicellae.

Bojan, tatin bratić koji će uskoro biti kirurg za trbuh, kao i stric Vlado, koji je glavni u bolnici za trbuh, onda pogledaju u strop. Zato što je Anita skoro liječnica i zna la18

tinski, molim te da mi ona opere kosu kad dobijem uši. »Anita to bolje radi«, kažem ti. Živčana si i to ne dopuštaš.

U Anitinim uskrsnim košarama je trava žarko zelena i njezini su zečići od najbolje čokolade. U more ne ulazi po stepenicama, nego skače sa stijene, s njom mogu raditi sve ono što kod kuće ne smijem. Donese mi žvakaće koje izgledaju kao cigarete. Onda zajedno pušimo. Ja žvakaće, a ona prave cigarete.

Anita i dobro kuha, zato kuha Profiju. Profi je jako ljubazan, jednom mi je iz Švicarske donio čokoladnu bombonijeru, na njoj je pisalo Lindor. Odmah sam je otvorila i odmotala bombon. Papir je drugačiji nego onaj na runolistu i bajaderi, a čokolada i miriši drugačije. Kad je stavim u usta, jako je glatka i razlije se po jeziku. Profiju kažem: »To je najbolja čokolada koju sam ikada jela.« Drago mu je.

Profi svira klavir. On je svećenik i Anita kaže da je njegova kućna pomoćnica. Zato što dobro kuha, u Rovinju je dobila kuću, a u Ljubljani stan. Pitam te zove li se Profi tako zato što je Anita s njim profitirala. Jako nervozno kažeš da to nema veze i da se Profi tako zove zato što je profesor i zato što govori sedam jezika.

Anita često ide u crkvu i u posjete, zato i puno zna, a onda, kad dođe k nama, i mi puno znamo. Rok i ja je slušamo otvorenih usta, ti se obično smiješ, a Dada ponekad kaže: »Joj, kako ti trabunjaš.« Priče priča polako, tu i tamo 19

srkne kavu, povuče dim. »Daj, Anita, ispričaj još nešto kad tako lijepo lažeš«, kaže Rok jedanput. Svi se smiju. I Anita. Ni ne prekori ga.

Anita kasni. Skoro uvijek. Sat ili dva, ponekad i cijeli mjesec. »Samo da skočim kući po orahe pa ćemo je zajedno napraviti, imam krasan recept, pričekaj me«, kaže Dadi koja mijesi tijesto za savijaču za Uskrs. Dada čeka, svi čekamo. Čekamo do večeri. »Ništa, sami ćemo to srediti«, kaže Dada prije dnevnika i gurne ruke u mekano tijesto. »Skočila sam u Rovinj«, nasmije se Anita kad u svibnju opet svrati k nama.

Kasnila je i kad se stric Franci sredinom ljeta selio u novi stan. »Budi točan, nađemo se u dva, na semaforu na Topničkoj ulici«, naredila mu je. Franci je došao točno, zato što je Franci elektroinženjer. Oko sebe je poslagao torbe, u rukama je držao štapove i skije, na sebi je imao zimski kaput, tako da mu se ne zgužva u torbama. Ali Anite nije bilo, zakasnila je sat i pol. »Zadržala sam se kod Marice na kavici«, kaže dok guraju prtljagu u auto. Franci je bijesan. »Vidio sam jednu budalu u zimskoj opremi pred domom za samce na križanju«, smije se Bojan navečer. »To sam bio ja«, sikne Franci, a Anita brzo promijeni temu i dotoči u čaše.

Teta Helena, koja je druga tatina sestra, često ide u crkvu, ima najviše kose i najviše djece, zato što ih ima pet. Kad su slabokrvni, nosimo im konjske hrenovke koje 20

kupimo kod Krušiča preko ceste. Ako ih ja nosim, dobijem biskvit, a ljeti sladoled od marelice koji radi stroj za sladoled. Njen Dori, koji je moj stric Dori, isto često ide u crkvu i nema kose. Voli biti umjetnik i rado ponavlja rečenice više puta.

Uvijek idu na more Aniti u Rovinj. Kupaju se na Veštru na pijesku, a ponekad i na Punta Korenti. Kad Dori i Helena jednom zaspe na plaži, Anita pod kapu za plivanje ugura cigarete, šibice i novce pa sve petero Helenine djece odvede na sladoled na Katarinu. Ali ne idu onamo brodom, kako se uvijek ide na otok, nego plivaju. Kad se vrate, Dori je sasvim problijedio, a i Helena.

Kad se iz mjesta Žiri, gdje prvo stanuju, presele u Ljubljanu, idemo gledati njihov stan. Anita kaže da idemo u hotel Slon jer je stan tako golem. Sobe su jedna iza druge, a i kupaonice. Imaju dva balkona, a imaju i dnevnu sobu u kojoj su fotelje. Nekoliko fotelja je spojeno, a dvije su odvojene. Dnevna soba je ogromna, a iz kuhinje se u nju može gledati kroz staklo. Za Božić imaju jaslice, potok stvarno teče, a i mlin se stvarno vrti. *** Mi na Vojkovoj nemamo ni dnevnu sobu ni fotelje, zato uvijek sjedimo za kuhinjskim stolom. Naš stol je poseban.

Možemo ga rastegnuti, zato za njim može sjediti puno ljudi. Kad rastežemo stol, pazim da si ne uštipnem prste.

21

Naša kuhinja je jako zadimljena, zato što svi pušite.

Mašem rukama po dimu i kašljem, ali ne pomaže, cigarete i dalje gore. Ispod pletenoga sjenila za svjetlo palite Filter 57. U kutiji su cigarete složene tako da je ono što gori gore. Dada je jedina koja puši Moravu, a cigarete u njezinoj kutiji složene su obratno od onoga kako je složen Filter 57.

U našoj kuhinji se kava pije cijeli dan. Tata kaže da Dada ne kuha kavu, nego zašećerenu vodicu. Pije se šljivovica, pivo Union iz smeđih boca na kojima su crvene naljepnice, i vino, gusto kao krv, koje Anita u velikim kantama nosi iz Istre i koje tata u podrumu pretače u trbušaste debele boce obavijene slamom. Kad se pije vino, ljubičasti zupčasti krugovi zariju se u stol i možemo ih izvući samo tako da ih operemo vimom.

U našoj se kuhinji sve radi. Razvlači se tijesto za štrudle, savija se savijača, tuku se šnicle, mijesi se tijesto za rezance, jede se. Za stolom se pišu domaće zadaće, uči se, crta se, pišu se čestitke za Novu godinu, čita se, puno se čita. U našoj se kuhinji ponekad i kupa i spava. U njoj se i pegla. Prije nego što se košulje peglaju, Dada ih poškropi vodom. Dada pegla vunene pulovere preko kuhinjskih krpa, koje isto tako poškropi.

U našoj se kuhinji puno i igra. Rok i ja se igramo igračkama koje držimo ispod prozora u kartonskoj kutiji od ulja Zvijezda, a vi igrate šah, kartate se ili kockate. Koc22

kate do kasno u noć, a i šah igrate do kasno, kao pravi, mjerite si vrijeme. Sve puca kad se pomiču šahovske figure koje tata onda podloži zelenim filcom koji ostane od stolica. »Tako da djeca mogu spavati«, kaže. Zbog toga si zadovoljna.

Ponekad, kad Roka i mene već pošalješ na spavanje, mi se izvučemo natrag u predsoblje i virimo prema vama kroz staklo na kuhinjskim vratima. Vaša lica se pod mutnim svjetlom gube u gustom dimu, a nas dvoje igramo igricu Ogledalce, ogledalce moje, reci tko u kuhinji toj je najljepši. Ti uvijek pobijediš. Zimi u vunenom crnom puloveru, a ljeti u cvjetnim haljinama bez rukava ili u žutoj majici na kojoj je nacrtana crna svjetiljka. Ponosni smo na tebe i sasvim smo tvoji.

U kuhinji imamo i televizor koji pokrijemo stolnjakom kad ga ne gledamo. Da stolnjak ne padne na pod, na njega stavimo zeleni sat s kazaljkama. U kuhinji imamo i Iskrin kalendar, koji je iz Iskre donio Jože. Iz Iskre je donio i kuhinjske krpe kojima smo zamijenili kuhinjske krpe iz praška za pranje.

Imamo i radio, na polici pored prozora je. Slušamo prvi program ili val 202. Volimo Večer popularnih pjesama i melodija u četvrtak, a u petak u osam Emisiju o moru i mornarima, zato uvijek znam gdje su naši brodovi.

U nedjelju prijepodne slušamo Veseli tobogan, a onda Još pamtite, drugovi. Pjesme koje znamo pjevamo naglas, 23

a Dada je vrlo glasna. Bilećanku, Na juriš, Hej, brigade i Internacionalu znamo bez greške.

Za ručak slušamo Naši slušatelji čestitaju i pozdravljaju.

Obećam ti da ću jednom naručiti čestitku za tebe. »Kad dobijem prvu plaću«, kažem ti. Dadi obećam da ću joj kupiti krzneni kaput od medvjeđe kože zato što kaže da to želi. Jovanka ga je imala kad je došla u Dekorativnu za Novu godinu i Dadi se to svidjelo. Sretna 72, piše na slikama te noći.

U proljeće tata u kuhinji ponekad okreči zidove koji su žuti od cigaretnog dima. Dada jednom opere i ventilator pa onda vidim da je naš ventilator bijel.

U kuhinji imamo i ostavu koju zovemo špajza. U njoj se na polici na prozoru sa zelenim platnenim roloom hlade pudinzi u šarenim staklenim posudicama. Najčešće čokolada i vanilija, ponekad jagoda. Kad od savijače ostanu bjelanjci, Dada napravi puslice. I puslice čekaju na polici.

Kod nas se kuha svaki dan, više puta na dan. Kuha se puno, zato što se puno i jede. Volim papati dinstani krumpir koji se dinsta u crnoj posudi, a jedem i tople buhtle iz kojih se cijedi vrela marmelada od marelice. Volim jesti i juhu s taranom, a volim i ljeto, kad zamiriši marmelada od šljiva koju u ogromnoj posudi miješamo cijeli dan. »Da ne zagori«, kaže Dada.

Naša špajza i podrum puni su zaliha. U njima su uvijek ulje Zvijezda, brašno tip 500, sol, šećer, ocat, krumpir, 24

luk, marmelade, kompoti, jabuke. Naše zalihe se pune iz Javnih skladišta. Spremni smo, za svaki slučaj, zato što smo partizani. Bar Dada, Rok i ja zato ponekad čitamo Dadina prava partizanska pisma. Svaki put želim čuti ovo: 26. 4. 1944.

Draga drugarice Mihela!

S velikim smo veseljem primili tvoje pisamce za koje ti lijepo zahvaljujemo. Sada je tu već lijepo, oko naše ambulante je sve zeleno. Kukavica nam se već javila. Bolničar marljivo nosi drva u košari, a pri tom mu je poslu itekako vruće. Svako toliko idemo u izvidnicu da pogledamo ne šeće li se i ne šepuri po dolini kakav žutokljunac. Inače je sve kao i obično, svaki dan izađemo na sunce da se zagrijemo, ako ga ima, a ako ga nema, i sama znaš kako je hladno. Danas je baš tako, zato ti pišem pored peći. Milan je sada zaspao, jutros je operiran, Lojze mu je skupljao koščice iz rane. Nace i Korel isto leže poslije operacije na našim perinama na kojima se slatko spava. Znaš, politički sat imamo svaki dan. Imamo dosta literature, jučer smo dobili i sliku Staljina, Churchila i Roosevelta. Objesili smo ih iznad kreveta, isto kao i maršala Tita, koji me gleda sada kad ti pišem. Vidjet ćeš kad nas dođeš posjetiti. Znaš, Mihela, nakon što ti nisi tu, često nam je dosadno, zato što si nam puno toga pričala i što si lijepo pjevala. Drago nam je što si kod nas ozdravila tako da si se mogla vratiti na teren. Posjeti nas ako 25

stigneš i ako budeš u našem kraju. Kašu i dalje kuhamo, štedimo i za tebe ako dođeš, zato što je toliko voliš. Primi srdačne pozdrave od svih nas i molimo te za odgovor, Smrt okupatoru, smrt domaćim izdajicama bijelo… plavim gardijcima. Neka živi crvena Slovenija!

To pismo mi se sviđa i kad završi, uvijek kažem: »I ja ću biti liječnica.« Zato što ću biti liječnica, svako jutro operiram jaje na oko. Nožem režem oko žutanjka u bjelanjak, a onda, kako bih došla do tumora, oprezno odmaknem kožicu sa žutanjka. Ako žutanjak počne krvariti, moj je tampon kruh, kora ili sredina. Ako se krv ne zaustavi, jaje umre, zato te molim da žutanjak bude malo tvrđi. Ponekad zato pokriješ posudu u kojoj pečeš jaja poklopcem. Kad dođe Aco, on kaže da ne trebamo poklopce, da trebamo samo Dnevnik, a ako se peče više jaja, onda Nedjeljni. Kuhinja onda zamiriši po toplim novinama, a jaje skoro uvijek preživi.

To pismo mi se sviđa i zato što, kad je gotovo, Dada uvijek zavrne rukav, pokaže veliku brazgotinu na unutrašnjoj strani lakta, tamo gdje je koža najmekša, i kaže: »Dobro su me sredili u ambulanti kad su me pogodili.

Fasovala sam u ruku i u guzicu kad smo pali u zasjedu.

Ja, Danila Kumar, Jegorov i Ivan Kržišnikov. Ivan i ja smo se spasili, Danilu su ubili. I Jegorova. Izbili su mu iz usta zlatnu krunu.« 26

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura, korektura Mirko Peti Naslovnica Lucija Gudek, Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001068159.

ISBN 978-953-355-433-4