Andrés Barba
Blistava republika Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan
Zagreb, siječanj 2020.
BlistavaRepublikaKB.indd 3
20/01/20 12:31
Kad me pitaju za trideset dvoje djece koja su izgubila život u San Cristóbalu, moj se odgovor razlikuje ovisno o dobi sugovornika. Ako je mojih godina, odgovaram da razumijevanje nije ništa drugo doli sastavljanje nečega što smo vidjeli samo u dijelovima, ako je pak mlađi pitam ga vjeruje li u loše predznake. Gotovo uvijek mi odgovaraju da ne vjeruju, kao da bi vjerovanje u njih podrazumijevalo da baš i ne drže do slobode. Ja im ne postavljam dodatna pitanja i tada im ispričam svoju verziju događaja, jer je to jedino što imam i jer bi bilo uzaludno uvjeravati ih da se ne radi toliko o tome da drže do slobode koliko o tome da ne vjeruju baš tako iskreno u pravdu. Kad bih bio malo odrješitiji ili malo manja kukavica, započinjao bih svoju priču uvijek istom rečenicom: Gotovo svi dobiju ono što zaslužuju i zlo znamenje postoji. Itekako postoji. Kad sam stigao u San Cristóbal, ima tome dvadeset dvije godine, bio sam mladi dužnosnik Ureda za socijal9
BlistavaRepublikaKB.indd 9
20/01/20 12:31
nu skrb u Estepíju koji je upravo bio dobio promaknuće. U roku od nekoliko godina pretvorio se iz mršavka s diplomom prava u netom oženjenog muškarca kojega je sreća činila naočitijim no što bi to po prirodi bio. Život mi je izgledao kao jednostavan lanac nevolja koje je razmjerno lako prebroditi i koje se okončavaju smrću za koju nisam znao je li jednostavna, ali je toliko neizbježna da ne vrijedi o njoj razmišljati. Tada nisam znao da je radost upravo to, da je mladost upravo to i da je smrt upravo to, i da, iako se u bitnome nisam varao ni oko čega, griješim u svemu. Bio sam se zaljubio u profesoricu violine iz San Cristóbala tri godine stariju od mene, majku devetogodišnje djevojčice. Obje su se zvale Maia i imale su usredotočene oči, mali nos i smeđe usne koje su mi se činile vrhuncem ljepote. Ponekad sam osjećao kao da su me izabrale u nekakvu urotničku skupinu, tako sretan što sam upao u njihovu „mrežu“ da sam, kad mi se ponudila mogućnost da se preselim u San Cristóbal, odjurio k njoj da joj to ispričam i smjesta je zaprosio. To su mi namještenje ponudili jer sam dvije godine prije toga u Estepíju osmislio program za integraciju urođeničkih zajednica. Zamisao je bila jednostavna i pokazala se kao učinkovit model: sastojala se u tome da se urođenicima dodijeli isključivo pravo na uzgajanje određenih proizvoda. U tom gradu odlučili smo se za naranče i prepustili smo urođeničkoj zajednici da 10
BlistavaRepublikaKB.indd 10
20/01/20 12:31
opskrbljuje gotovo pet tisuća ljudi. Program je zamalo izazvao omanji kaos u distribuciji, ali zajednica je na koncu reagirala i nakon ponešto prilagođavanja pretvorila se u više nego solventnu zadrugu kojom i dan-danas financiraju dobar dio svojih troškova. Program je bio toliko uspješan da je vlada preko Povjerenstva za urođenička naselja stupila u kontakt sa mnom kako bih ga reproducirao s tri tisuće žitelja zajednice Ñeê u San Cristóbalu. Ponudili su mi kuću i ravnateljski položaj u Uredu za socijalnu skrb. Maia je zaobilaznim putovima udesila da ponovo počne predavati u maloj glazbenoj školi u svome rodnom gradu. Nije to htjela priznati, ali znao sam da je ushićena što se može u komotnoj situaciji vratiti u grad iz kojega je morala otići iz nužde. Moje namještenje obuhvaćalo je školovanje djevojčice (uvijek sam je zvao „djevojčica“, pa i kad sam joj se izravno obraćao) i plaću koja nam je omogućavala da uštedimo. Što sam još mogao tražiti? Jedva sam obuzdavao radost i molio Maju da mi priča o prašumi, o rijeci Eré, o ulicama San Cristóbala... Dok je govorila, činilo mi se da se zavlačim u gustu i zagušljivu vegetaciju u kojoj odjednom pronalazim rajsko mjesto. Moguće je da mi mašta nije bila osobito kreativna, no nitko neće moći reći da nisam bio optimist. U San Cristóbal stigli smo 13. travnja 1993. Vlažna vrućina bila je intenzivna, a nebo potpuno vedro. Iz11
BlistavaRepublikaKB.indd 11
20/01/20 12:31
daleka, dok smo se uspinjali našim starim obiteljskim kombijem, prvi put sam ugledao golemo prostranstvo smeđe vode što teče rijekom Eré i prašumu San Cristóbala, tu neprobojnu zelenu neman. Nisam bio naviknut na suptropsku klimu i tijelo mi je bilo natopljeno znojem otkako smo skrenuli s autoceste na put od crvenkastog pijeska koji je vodio prema gradu. Uslijed ošamućenosti od putovanja sve od Estepíja (od kojega smo prevalili gotovo tisuću kilometara), bio sam zapao u svojevrsnu sjetu. Dolazak se u početku odvijao kao san, a onda je poprimio uvijek oporu grubost siromaštva. Pripremio sam se za siromašan kraj, ali stvarno siromaštvo slabo sliči zamišljenom siromaštvu. Još nisam znao da prašuma izjednačuje siromaštvo, objedinjuje ga i u neku ruku briše. Jedan od gradonačelnika toga grada rekao je da je problem San Cristóbala taj što je bijeda uvijek na malen korak od slikovitosti. To je doslovce istina. Crte lica kod djece Ñeê silno su fotogenične unatoč prljavštini – ili možda zahvaljujući njoj – a suptropsko podneblje stvara tlapnju da u njihovim okolnostima ima nečega neizbježnog. Drukčije kazano: čovjek se može boriti protiv drugog čovjeka, ali ne i protiv vodopada ili električne oluje. No kroz prozor kombija uvjerio sam se u još nešto: siromaštvo San Cristóbala znalo je biti ogoljelo do kosti. Boje su bile jasne, temeljne i izluđujuće blistave: 12
BlistavaRepublikaKB.indd 12
20/01/20 12:31
intenzivno zelenilo prašume priljubljene uz cestu poput biljnog zida, sjajno crvenilo zemlje, plavetnilo neba čija svjetlost prisiljava da neprestano držiš oči poluzatvorene, gusta smeđa boja onih četiri kilometra od jedne do druge obale rijeke Eré, sve mi je očitim znacima nagoviještalo da u svojoj duševnoj baštini nemam ničega s čime bih mogao uspoređivati to što prvi put gledam. Stigavši u grad, otišli smo u poglavarstvo da nam daju ključ naše kuće, i jedan službenik odvezao se s nama u kombiju da nam pokaže put. Zamalo smo stigli kad sam odjednom na manje od dva metra ugledao golemog psa ovčara. Nisam imao vremena da zakočim. Svom sam snagom zgrabio volan, osjetio snažan udarac u rukama i onaj zvuk koji se, kad se jednom čuje, više nikad ne zaboravlja: zvuk tijela koje tresne o branik. Žurno smo izašli. Nije bio pas nego kuja, bila je teško ozlijeđena i dahtala je izbjegavajući naš pogled, kao da se nečeg srami. Maia se nagnula nad njom i prešla joj rukom preko slabina, na što je kuja reagirala pokretom repa. Odlučili smo je odmah odnijeti veterinaru, i dok smo je vozili u istom kombiju kojim smo je pregazili, osjećao sam da ta divlja, ulična životinja predstavlja u isti mah dvije protuslovne stvari: grozan znamen i blagotvornu prisutnost, kao prijateljica koja mi izražava dobrodošlicu u grad, ali i glasnica koja donosi strašnu vijest. Pomislio 13
BlistavaRepublikaKB.indd 13
20/01/20 12:31
sam kako se čak i Majino lice promijenilo otkako smo stigli, s jedne strane postalo je običnije – nikad nisam vidio toliko lica sličnih njezinom – i s druge neprozirnije, koža joj je djelovala glatkija i istodobno otpornija, pogled čvršći ali i manje strog. Položila je kuju u krilo i životinjina krv počela joj je močiti hlače. Djevojčica je bila na stražnjem sjedištu, pogleda prikovanog za ranjenicu. Svaki put kad bi kombi naletio na rupu na cesti, životinja bi se okrenula i zvonko zacviljela. Kažu da se San Cristóbal nosi ili ne nosi u krvi, što je klišej koji ljudi jednako primjenjuju na svoj rodni grad bilo gdje na svijetu, ali ovdje ima neobičniju i zapravo iznimnu dimenziju. I baš je krv ta koja se mora naviknuti na San Cristóbal, koja mora mijenjati svoju temperaturu i predati se težini prašume i rijeke. I sama rijeka Eré sa svoja četiri kilometra širine u mnogim mi se prilikama učinila kao velika rijeka krvi, a u tom kraju ima stabala čiji je sok tako taman da je o njima gotovo nemoguće misliti kao o biljkama. Krv protječe kroz sve, ispunjava sve. Iza zelenila prašume, iza smeđe boje rijeke, iza crvenila zemlje uvijek je krv, krv koja se prelijeva i dovršava stvari. Moje je krštenje stoga bilo doslovno. Kad smo stigli do veterinara kuja je već bila u takoreći beznadnom stanju, i uzevši je u naručje vidio sam kako me natapa žitka tekućina koja postaje crna u dodiru s odjećom i 14
BlistavaRepublikaKB.indd 14
20/01/20 12:31
ima odvratan slankast vonj. Maia je inzistirala da joj imobiliziraju šapu i zašiju joj ranu na slabini, a kuja je sklopila oči kao da se više ne kani boriti. Učinilo mi se da joj se oči nervozno miču ispod zatvorenih kapaka, kao što se događa ljudima dok sanjaju. Nastojao sam razmišljati o tome što li vidi, kakav li to život prašumske lutalice reproducira njezin mozak, i želio sam da se oporavi i preživi kao da moja sigurnost na tom mjestu uvelike ovisi o tome. Prišao sam joj i stavio ruku na toplu njušku sa sigurnošću, gotovo s uvjerenjem da će me razumjeti i da će ostati s nama. Dva sata poslije kuja je ronila suze u dvorištu naše kuće, a djevojčica joj je u zdjelici pripremala rižu i ostatke od jela. Sjeli smo zajedno i rekao sam joj da smisli neko ime. Ona je nabrala nos, što je uvijek spontano činila da dramatizira svoju neodlučnost, i rekla: „Moira.“ I tako se zove i dan-danas, toliko godina kasnije, dok drijema na nekoliko koraka od mene, stara kuja opružena u hodniku. Moira. Ako je protivno predviđanjima već sahranila pola obitelji, možda i nije tako nevjerojatno da će sahraniti cijelu obitelj. Tek sada shvaćam njezinu poruku.
15
BlistavaRepublikaKB.indd 15
20/01/20 12:31