Jasminka Tihi-Stepanić
Dan kada sam ubrala cvijet
Ivana Ljevak Lebeda
Urednik
Bonislav Kamenjašević
e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr
Biblioteka
Za nakladnika
© Jasminka Tihi-Stepanić i Naklada Ljevak, 2023.
Dan kada sam ubrala cvijet
Jasminka Tihi-Stepanić
Zagreb, rujan 2023.
Lektura i korektura
Bonislav Kamenjašević
Prijelom i grafičko oblikovanje Mia Klemenčić
Tisak Feroproms
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
ISBN 978-953-355-689-5
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001184071.
Vi sa svojim vremenom i novcem činite što hoćete.
Ja idem čitati, život je kratak.
Carlos Ruiz Zafón, Anđelova igra
Nakon formiranja okruga i određivanja njihovih granica Marija Kohout, moja baka, profesorica književnosti, botaničarka iz ljubavi, samoproglašena Indijanka i žena čovjeka koji je odjahao ususret rumenoj kadulji, ostala je živjeti u Prvom okrugu. Iako uvažena sveučilišna profesorica na Odsjeku za jezik i književnost nekadašnjeg filozofskog fakulteta, nije bila poželjna u Drugom okrugu jer je bavljenje književnošću proglašeno besmislenim i trebalo ga je iskorijeniti kao biljke koje ničemu ne služe, neisplative su i potencijalno opasne. Kako se radilo o poznatoj osobi i majci mlade žene čije profesionalne mogućnosti obećavaju, vlasti su joj dopustile preseljenje u Drugi okrug pod uvjetom da sa sobom ponese samo najnužnije knjige, između pet i sedam naslova. Baki je izraz najnužnije knjige bio koliko smiješan toliko i sarkastičan. Uzeti tek nekoliko njih iz biblioteke koja je brojila više od dvije tisuće naslova bila bi izdaja svega u što je vjerovala, što je bila i za što je živjela. Ako ne idu knjige, ne idem ni ja, rekla je, zahvalna što joj ostanak u Prvom okrugu dopušta posjedovanje biblioteke koju je naslijedila od svojih roditelja i proširivala je novim naslovima sve do vremena kada su se knjige u okruzima prestale tiskati. Prijateljice su je nagovarale
9
Jasminka Tihi-Stepanić
da ode jer će, bile su sigurne, izgubiti majčinski odnos
s kćeri, no Marija Kohout im je odgovorila citatom iz Džubranova Proroka prema kojem su roditelji tek lukovi s kojih su njihova djeca odapeta kao žive strijele u život. Ona svoja uvjerenja ne želi mijenjati za varavu nadu da će joj kći biti potpora u starosti samo zato što se između njih neće prepriječiti administrativne granice. Marijina kći Veronika, moja buduća mama, koja je u Drugom okrugu promijenila ime u Rahela, nije inzistirala da majka ide s njom jer je procijenila da bi joj otežavala život svojim stavovima koji s novim vremenom nemaju nikakvih poveznica i tvrdoglavim ustrajanjem na vrijednostima koje su postale školski primjer anakronizma. I tako su se majka i kći rastale bez velikih riječi i emotivnih scena. Veronika je pozvana u Drugi okrug zbog odličnih rezultata postignutih na Fakultetu novih medija i suvremenog pristupa informacijama te neobično uspješnog vođenja najgledanije političke emisije Prvoga okruga Čovjek u središtu novoga doba. Čekalo ju je mjesto urednice na Televiziji Jug, jednoj od najprestižnijih TV kuća u zemlji. ***
S nastankom države Nove Unije, koja se sastojala od triju okruga i tzv. Provincije i koja je stvorena nakon rata što je uzrokovao raspad prijašnje velike države na niz manjih, kretanje ljudi iz jednog okruga u drugi nije automatski bilo ni zabranjeno ni ograničeno, kako se možda moglo očekivati, pa je svatko i dalje mogao posjećivati raseljene prijatelje i rodbinu. Ta je sloboda, isprva omogućena kako
10
Dan kada sam ubrala cvijet
ljudi ne bi imali osjećaj da ih se trpa u geta i da lakše prihvate nova pravila života, ubrzo zauzlana propisima čiji je cilj bio učvršćivanje granica i hijerarhije među okruzima kako bi ustroj države pratio zamisli vladajućih prema kojima svatko zna gdje mu je mjesto, koje su njegove dužnosti i prava koja iz njih proizlaze. Ali nisu samo zakoni učinili svoje. Ubrzanom odvajanju dojučerašnjih prijatelja, susjeda, rođaka i ljubavnika pridonijela je i ljudska narav, želja da se bude bolji od drugih, da se uzdigne i uzvisi, pa se oni iz višeg okruga nisu vraćali u niži iz kojega su potekli i iz kojega su izišli kad su se dokazali kao iznimno sposobni stručnjaci za kojima je postojala potreba u višem okrugu. Na one iz nižega počeli su gledati s intelektualnom nadmenošću koja im se činila vrlinom. Povremeno pritisnuti grižnjom savjesti, koja ih je opominjala da su prebrzo zaboravili ljude s kojima su donedavno dijelili život, opravdavali su se nedostatkom vremena, uvijek dobrodošlim izgovorom protiv kojega nitko nije mogao reći ništa u svijetu okrenutom radu i svrsishodnosti.
Ljudi iz Prvog okruga, pa i oni iz Centra, mogli su doći u više okruge kako bi obavljali slabo plaćene uslužne i radničke poslove. Tako su spremačice, čistačice, kuharice, frizerke, pedikerke, kozmetičarke, njegovateljica, prodavačice, vrtlari, konobari, vozači i majstori svih struka dobro organiziranim prijevozom svakodnevno dolazili u Drugi i Treći okrug. Autobusi su ih dovozili koridorima koji su povezivali okruge. Iskrcali bi se ispred ulaza u zgradu ili privatnu kuću u kojoj su radili i istim se autobusom vraćali kad bi im posao završio. Tako im se uskra
11
Jasminka Tihi-Stepanić
ćivala prilika za razgledavanje okruga kojem ne pripadaju i zabadanje nosa u poslove koji ih se ne tiču i kojima nisu dorasli.
Postojao je samo jedan razlog koji je država odobravala da bi se iz višeg okruga otišlo u niži – briga o djeci do dvanaest godina. Ona su najveće bogatstvo zemlje, u njih treba ulagati, njima se treba posvetiti, zbog njihova dobra omekšati pokoju točku Zakona o kretanju u okruzima i Provinciji. Ako se djetetu nije mogla osigurati odgovarajuća skrb za vrijeme vikenda, dok su roditelji na obaveznim team buildinzima, edukacijama, radionicama, webinarima, usavršavanjima ili simpozijima, bilo ga je moguće povjeriti pouzdanoj osobi iz nižega okruga. Moji su roditelji mogućnost da me ostave kod bake koristili u krajnjoj nuždi, sigurni da će mi puniti glavu fantazijama, glupostima i štetnim idejama. Dok bi se opraštali sa mnom vežući mi sigurnosni pojas u automobilu ovlaštene taksi-službe s provjerenim vozačem, davali bi mi savjete kako se moram ponašati kod bake, što smijem raditi, a što nikako ne smijem. Oni me nikada nisu vozili, ne zato što im je to bilo zabranjeno, već stoga što nisu željeli vidjeti ženu čiji su svjetonazor prezirali, a način života omalovažavali.
Iako su od nastajanja okruga prošla tek nešto više od dva desetljeća, ljudi su zaboravili kako su se donedavno slobodno kretali, odlazili na putovanja u strane zemlje, pa i na druge kontinente, slali razglednice i donosili suvenire te, uz prikazivanje videosnimaka, pričali što su vidjeli i doživjeli, gdje su i što jeli navodeći niz sitnica i smiješnih zgoda koje su obilježile njihovo putovanje i učinile ga
12
Dan kada sam ubrala cvijet
nezaboravnim. I u novoj državi bilo je moguće posjećivati strane zemlje uz niz sigurnosnih provjera i tzv. osigurača putovanja, no to kao da nikoga nije zanimalo. Većina ljudi kretala se unutar okruga, u prostoru koji je bio organiziran tako da je sve bilo gotovo nadohvat ruke. Nekretanje je bilo poželjno, na njemu se radilo i poticalo ga, čak i slavilo kao oblik lokalnog domoljublja koje zaslužuje poštovanje i pohvalu. Vidjeti kako žive ljudi u drugim zemljama (kontinente da i ne spominjemo) s vremenom je postalo potencijalno opasno jer se moglo pretpostaviti da će drukčiji način života i pogled na svijet kod nekih načeti vjerovanje u savršenost mjesta u kojem smo živjeli i potaknuti ljude na nelegalno napuštanje okruga, što bi bila katastrofa jer nam je demografska situacija i bez toga bila zabrinjavajuća.
Tko je želio, mogao je surfati i online upoznavati druge prostore, no na tu se aktivnost, ako bi bila suviše živahna, što se vidjelo u sustavu Cookie Factory Online Activities Tracking and Checking nije gledalo s odobravanjem. Zadovoljan građanin nema potrebe komunicirati s ljudima izvan zemlje u kojoj živi, već slobodno vrijeme koristi za unapređivanje svojega statusa. Kad se internetska komunikacija počela povezivati s misterioznim nestancima ljudi iz okruga, stvar se dodatno zaoštrila, pa su mnogi uživatelji sklopljenih poznanstava s ljudima iz drugih
zemalja odustali jer im se život zakomplicirao stalnim pozivima na očitovanje i obrazlaganje zašto toliko vremena provode s ljudima različitog svjetonazora i životnog stila. Zbog potrebe da se zabludjele otrijezni, dio psihologa prekvalificirao se i počeo baviti samo onima koji
13
Jasminka Tihi-Stepanić
su ostali vjerni svojoj potrebi za surfanjem i društvenim medijima.
Istovremeno s ograničavanjem internetske komunikacije, jedna za drugom gasile su se turističke agencije koje su nudile putovanja u strane zemlje, a organizacije individualnih putovanja bile su onemogućene. Kad su konačno ukinute putovnice, nitko tome nije pridavao posebnu važnost. Ili se tako samo činilo. Penelopy je ludovala kad je ostala bez svake nade da će ikada prekoračiti granice države koja joj je postala tamnica. Još joj je teže pala spoznaja da njezina kći nikada neće iskusiti kako žive ljudi u drugim kulturama.
I tako bi Penelopy pričala o putovanjima na kojima je bila, opisivala je miris kiše koja se iznenada spustila na Istanbul, a ona i njezina prijateljica Romana sakrile su se u jednoj antikvarnici odakle su promatrale kako pljusak pere krovove dućana, ćepenke, kaldrmu, niske drvene stolove ispred čajdžinice preko puta, u brzom odlasku zbog kiše prevrnute stolice i minarete Sulejmanije u daljini pijući sok od nara koji im je vlasnik staretinarnice pripravio. Napustile su je s nekoliko kaligrafskih sitnica i spoznajom da je život lijep. Ili pak onaj ručak u Rigi ispod šarenih suncobrana na glavnome trgu i verglaš koji im je došao za stol i one su mu dale velikodušnu napojnicu. Zatim posjet Nacionalnoj biblioteci Letonije, veličanstvenom zdanju koje je nicalo pred njima kako su mu se približavale mostom preko rijeke Dvine. Ili Tallinn sa svojim srednjovjekovnim uličicama, tajanstven i ocvao na romantičan način, pun skrivenih zakutaka u kojima se nataložila prošlost.
14
Dan kada sam ubrala cvijet
„Da živim ovdje,” rekla je Penelopy svojoj prijateljici, „pisala bih samo bajke, klasične dobre priče za dobru djecu.”
Mogla je satima pričati o svojim putovanjima, a Lilly i ja bismo je slušale pitajući se ne izmišlja li ona sve to jer je ono o čemu nam je govorila djelovalo tako nestvarno da je, iz perspektive naših skučenih života, bilo teško povjerovati da je takvo što moguće. ***
Unijom je upravljao trijumvirat koji su činili trijumviri triju okruga, a svake tri godine po jedan od njih preuzimao je upravljanje Provincijom, koja je trebala služiti svim okruzima jednako, kao mjesto odakle im se doprema hrana, industrijska roba i energenti, tj. sve što se može proizvesti iz vlastitih izvora. Trijumvirima su pomagali načelnici okruga, koji su u javnosti nastupali u njihovo ime. Na čelu Drugoga okruga deset je godina bio Steve Dedal, izabran na tu funkciju zbog zasluga u ratu i poslijeratnoj izgradnji države. Kritičarima režima koji su vlasti spočitavali da je autokratska odgovaralo se da će se demokratski izbori održati čim se za tim ukaže opravdana potreba, ali, kako se ona nije ukazala, Steve Dedal i dalje je bio na čelu okruga, a njegovi oponenti u Zakutnim poljanama, zabačenim i otvorenim kazamatima Unije odakle je bilo nemoguće pobjeći jer kilometrima nije bilo ničega osim puste ravnice na kojoj bi se vidjela i vlat trave da nikne, a kamoli ne odbjegli čovjek. Trijumviri su, zna se, surađivali, a o njihovim trilateralnim susretima redovito
15
Jasminka Tihi-Stepanić
smo bili informirani, kao i o sastancima i sjednicama
članova Vlade Drugoga okruga, sastavljene od ministara koje je izabrao trijumvir. Cilj ministarstava bio je svima isti – stvoriti i održati fizički i psihički zdravog pojedinca koji teži napretku i nikada se ne zadovoljava postignutim. U vrijeme kad sam bila tinejdžerica postojala su sljedeća ministarstva: Ministarstvo obrazovanja i formiranja ličnosti, Ministarstvo tjelesnog zdravlja i psihičke čvrstoće ličnosti, Ministarstvo financija i prosperiteta, Ministarstvo graditeljstva i urbanizma, Ministarstvo prometa, veza, turizma i svemirskih istraživanja, Ministarstvo reda, zakona i sigurnosti, Ministarstvo prirodnih znanosti i općenitog napretka, Ministarstvo medija, izvješćivanja i istine te Ministarstvo sreće i radosti, najfluidnije i najpopularnije jer je svakoga više zanimalo kako stojimo sa srećom i radosti u našim životima od, primjerice, dostignuća laboratorija za radijacijsku kemiju i dozimetriju ili rezultata uspoređivanja metoda sinteze dijamantnih etera. Na čelu mu je bio vječno nasmiješeni i raspoloženi Felix Dedal, brat Stevea Dedala. Funkcioniranje Ministarstva sreće i radosti sastojalo se u praćenju, sistematiziranju i prikazivanju podataka prikupljenih u aplikaciji EIMS (Emotional Intelligence Management System) te osmišljavanju šaljivih videa kojima je svrha pozitivno djelovati na onoga čije je raspoloženje u dubokom narančastom ili crvenom. Bilo je povezano s Ministarstvom tjelesnog zdravlja i psihičke čvrstoće ličnosti, kojemu je slalo rezultate svojih praćenja kako bi ono znalo reagirati i uputiti čovjeka, koji je već neko vrijeme neraspoložen, anksiozan i nesretan, na liječenje, ako on to sam već ne
16
Dan kada sam ubrala cvijet bi napravio, u jednu od klinika specijaliziranih za takvu vrstu poremećaja. Rezultati su slani i školskoj aplikaciji osmišljenoj u Ministarstvu obrazovanja i formiranja ličnosti kako bi učitelji vidjeli u kakvom su im raspoloženju učenici i poštedjeli one koji su zabrazdili u neželjene boje, previše pitanja i rješavanja zahtjevnijih zadataka na satu. Mogli su im predložiti da se opuste u sobi za odmor ili im ponuditi pomoć jednog od školskih psihologa koji su uvijek bili na raspolaganju.
Zaboravila sam spomenuti – najvjerojatnije zato što s nama u okruzima nije imalo izravne veze – Ministarstvo energetike, industrije i agronomije. Stručnjaci iz tih područja bili su usmjereni na Provinciju i stoga nezanimljivi i pomalo sumnjivi jer im je životni poziv bio bavljenje nečim tako primitivnim kao što je obrada zemlje, uzgoj životinja ili industrijska proizvodnja.
Za sve nas koji smo živjeli u okruzima nezaobilazna je tema bio Centar. Nije pripadao okruzima, ali je graničio s Prvim, pa ga se nije moglo ignorirati. Prije rata bio je glavni grad zemlje koja se raspala, a poslije rata njegovi su se stanovnici na referendumu odlučili za samostalnost i oholo se odbili pokoriti vlastima mlade države.
Kako je Nova Unija bila najmanja od svih novonastalih zemalja, dobro bi joj došao Centar, koji se pružao kilometrima na sjever, istok i zapad, jer bi s njegovim teritorijem površinom bila gotovo jednaka glavnoj konkurentici u regiji. I ostalim novim državama Centar je odlučno rekao
17
***
Jasminka Tihi-Stepanić
ne, pa je ostao samostalan i slobodan usred novonastalih
državnih tvorevina koje su ga okruživale. Tijekom vremena njegova je infrastruktura propadala i, u danima o kojima pišem, bio je neka vrsta samoodrživoga skvota, grad država čiji stanovnici nisu marili za napredak i tehnološka dostignuća na kojima su počivali okruzi, digitalizacija ih nije ni okrznula, a papir je i dalje bio neizostavan materijal potreban za tiskanje knjiga, novina, oglasa, pisama i sl. Povrće i bobičasto voće uzgajalo se uglavnom u vlastitim dvorištima, na povišenim gredicama, u plastičnim vrećama i posudama, na balkonima i ravnim krovovima kuća i zgrada ili u vrtovima koji su nicali na periferiji, a uz koje su se s vremenom stvorile i minifarme na kojima je uzgajana perad i ribnjaci u kojima su lijeno plivali šarani i smuđevi. Postojao je i živahan, ali nepouzdan uvoz iz okolnih državica, pa su ljudi stvarali zalihe hrane kad im se posrećilo da do nje dođu. Nitko nije gladovao, ali nitko nije bio ni pretjerano sit. Jednom riječju, živjelo se. Centar je imao svoju upravu, gradonačelnika i gradske vijećnike, nešto industrije, školski i zdravstveni sustav dostupan svima, kulturne institucije i labavo ustrojenu policiju koja je djelovala samo u slučajevima ozbiljnijeg kršenja zakona. U nedostatku poslova za koje su bili plaćeni (mizerno, kao i svi ostali), policajci bi sjedili ispred postaje i kartali se ili igrali stolni tenis s vatrogascima, čija je baza bila u neposrednoj blizini. Okruzi nikada nisu oprostili Centru što ih je odbio, pa su mu se, kao mladenka ostavljena pred oltarom (da se poslužim usporedbom iz starinskih romana), osvećivali kad god bi za to imali i najmanji povod.
18
Dan kada sam ubrala cvijet
Za razliku od Centra, o Provinciji se gotovo uopće nije govorilo. Bila je toliko udaljena i prometno izolirana da njezinim stanovnicima nije bilo moguće doći do okruga. U Provinciji su se organski uzgajale biljke i životinje, tamo su bila smještena industrijska postrojenja i nuklearne elektrane, različiti pogoni i tvornice, a sve što se proizvelo, služilo je okruzima, dok je domaće stanovništvo jedva preživljavalo od bijedne zarade koja im je dostajala tek za najnužnije potrebe. Školovani ljudi, uglavnom inženjeri različitih struka, agronomi i veterinari, koji su po kazni zbog beznačajnih prijestupa ili distanciranja od politike okruga bačeni u Provinciju, nadgledali su proizvodnju i upravljali njome, sretni što su završili tamo, a ne u Zakutnim poljanama. Glavninu stanovništva činili su muškarci i žene koji su se pokazali kao slabije sposobni, bez završenih škola, rubno inteligentni, neambiciozni i skloni porocima među kojima je prednjačio alkohol, te mladi prebjezi koji su pokušali napustiti okruge i naći utočište u Centru, u kojem je život bio manje zahtjevan i opušteniji. Stanovnicima Provincije bilo je dopušteno da se vjenčaju po vlastitom izboru i imaju djecu (što više, to bolje) koja će nastaviti njihove poslove u proizvodnji dobara potrebnih okruzima, bez imalo nade da će se njihov život promijeniti nabolje.
***
Bakina se kuća nalazila u zadnjem krugu Prvoga okruga, a od rubnog dijela Centra dijelila su je tek četiri kilometra. Plašila sam se da me tko iz Centra ne ukrade dok sam
19