U ovome eliptičnom, poetičnom i snolikom romanu ponuđene su nam samo naznake autodijegetskoga glasa koji nas upravlja vlastitom strujom svijesti sve do ambijenata kojima se kreću likovi tragatelji francuskih velikana, vodećega nadrealista Andréa Bretona i nobelovca Patricka Modianoa. Zajedno s protagonisticom uvezujemo naznake u jedan ljudski goblen i u svemu tome, tragici usprkos ili možda baš zato, pronalazimo ljepotu.
Fotografija na naslovnici: © Shutterstock
CIJENA: 18,90 €
Fuga za jedan prst
Svjetlana – Teri, Matej – Tej, Niko, Igor, Asja, Vladimir, Janko, Nenad… Stari, baka Jana, djed… Detekcija započinje.
nada mihaljević
Fuga za jedan prst
nada mihaljević
Put u nepoznato započinje svojevrsnim složenim psihičkim stanjem protagonistice koja od krhotina vlastitoga sjećanja na životne virove, premda ni izdaleka u godinama koje zahtijevaju angažman drugih, sastavlja životni smisao u potrazi za vlastitim identitetom.
ISBN 978-953-355-695-6
www.ljevak.hr
Fuga za jedan prst presvlaka.indd 1
11.10.2023. 08:28
Nada Mihaljević FUGA ZA JEDAN PRST
Biblioteka Cicero © Nada Mihaljević i Naklada Ljevak, 2023. Rukopis je nastao uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija u Godini čitanja. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija.
Zagreb, rujan 2023.
Nada Mihaljević
FUGA ZA JEDAN PRST
Zagreb, rujan 2023.
Sanjala sam da padam. Moguće je da sam prije toga sanjala kako letim, ali toga se ne sjećam. Probudila sam se uzlupana srca, s osjećajem panike i krikom koji se nekako pretvorio u krkljanje i prigušeno cviljenje. Plahta mi se zapetljala oko gležnjeva, i dok sam se užurbanim trzajima oslobađala, rukama sam tapšala oko sebe po krevetu, kao da pretražujem. Što? Nisam bila sigurna. Bi li pored mene u krevetu trebao netko spavati? Jesam li sama? Je li tu toplinu koju osjećam pod dlanovima proizvelo neko meni blisko tijelo koje sam možda još sinoć grlila? Ali gdje je sad? I zašto se toga ne sjećam? Novi val panike podiže se iz nekih mračnih dubina i prijeti da me poklopi. Začudo, kad se već zapjenjena kresta užasa nadvila nada mnom, mora da je neki sitan drhtaj presudio, izazvavši tektonski poremećaj dovoljan da preusmjeri tu silu – val se razbije preda mnom i voda se povuče. Ustajem i prilazim prozoru. Usput se dodirujem po tijelu, kao da pokušavam samoj sebi dokazati da sam 5
stvarna, materijalna. Pipam koščata ramena, male grudi, zaobljen trbuh. Prste provlačim kroz kosu. Da, to je moje tijelo. Sjećam ga se. Ta me misao ponovno uplaši. Kakve me to apsurdne misli opsjedaju?! Ta sjećanje je uvijek opozicija zaboravu. Ako se sjećam vlastitog tijela, znači da bih ga mogla i zaboraviti. Oprezno se približavam ogledalu. Osjećam da se bliži prijelomni trenutak. Hoću li prepoznati svoj odraz ili će se u me zapiljiti neko strano lice? Oklijevam, a sa svakim trenutkom odgađanja postajem sve nervoznija. Sad! Naređujem samoj sebi, ali se ne poslušam. Možda postoji neki drugi, bolji način za utvrđivanje vlastitog postojanja, tješim se i odmičem od ogledala. Odlazim u kuhinju i pripremam kavu, nakon kratkog oklijevanja: prava turska ili instant-kava? Odlučujem se za pravu kavu iako, ne, nisam zapravo ništa odlučila. Ruka mi je sama, posve nesvjesno, posegnula za starom džezvom. Mora da je to pokret naučen nizom beskrajnih ponavljanja koja sada čine temelje mog identiteta. Od koliko sam takvih slučajnosti sazdana? Koliko me je naizgled nevažnih sitnica oblikovalo, pitam se sad već manje uznemirena, pomirena s tim osjećajem trajne nedefiniranosti. Dok polako ispijam kavu, osvrćem se oko sebe i igram igru prepoznavanja. Na komodi stoji velika nasmiješena keramička žaba. Nju mi je za jedan rođendan poklonila Svjetlana. Sigurna sam u to. Gotovo sigurna. No, kad 6
malo bolje razmislim, možda sam tu žabu dobila od Igora. Nije važno, prekoravam samu sebe i odvraćam pogled. Ne želim se zapetljati u mreže lažnih uspomena, a to mi se u posljednje vrijeme sve češće događa. Pogled mi zapne za stari stolni sat u stilu bidermajera. To mi je uspomena od Starog, jedna od rijetkih. Držim se grčevito te misli, ne dopuštajući si ni trenutak kolebljivosti. Sklapam oči i prizivam slike koje izranjaju iz nepouzdana sjećanja – ali u ovom su mi trenu saveznice; ne želim dovoditi u pitanje njihovu autentičnost – slike Starog dok odmjerenim pokretima navija sat koji utješno nastavlja kuckati. Svakog dana trebalo ga je naviti, svakog dana Stari je ponavljao uvijek iste pokrete. Bilo je nečeg utješnog u toj rutini, shvaćam tek sad, dok promatram odavno zaustavljene kazaljke. Sa šalicom kave u ruci odlazim u spavaću sobu i zastajem pored kreveta. Je li to blago ulegnuće na lijevoj strani kreveta ostavilo Igorovo tijelo? Ne, nemoguće! Prekoravam samu sebe zbog takve besmislice. Igor već godinama ne spava u ovom krevetu. Gdje li je on sad uopće? Mislim da mi se posljednji put javio iz Švedske. Glas mu je zvučao pomalo suzdržano, ali ipak prijateljski. Pričali smo o banalnim stvarima: kakvo je vrijeme u Švedskoj i kakva im je kuhinja, koliku udaljenost prevaljuje svakodnevno putujući na posao i što mu najteže pada na hladnom sjeveru… Nasmijao se na taj stereotip, hladni sjever, a ja sam se stresla na zvuk 7
njegova smijeha koji je odjednom zvučao udaljeno i šuplje. Nisam mu imala puno toga reći; kod mene se ništa bitno nije dogodilo. Nervozno sam pokušavala taj čudni razgovor privesti kraju jer nisam željela govoriti o svakodnevici koja je – bez njega – odjednom postala sumorna i predvidljiva. Još gore, postala je evidencija nedostajanja, kao da opisujem sliku nabrajajući detalje kojih nema. Takav je postao moj život nakon njega, i sve što sam eventualno mogla spomenuti pretvorilo bi se u opis krnjeg krajolika – toliko je očito bilo njegovo nedostajanje. Kao fotografija para razderana napola; uvijek se na njoj prvo primjećuje nedostatak. Fotografija! Iznenadna me misao zarobi hitnošću. Iz velike kutije u dnu ormara izvlačim nekoliko starih fotografskih albuma. Počinjem listati nasumce i otkrivam djeliće zaboravljenog života. Proslava mog osmog rođendana. Smijem se krezubo, širokim i bezbrižnim osmijehom, nagnuta nad tortu s osam upaljenih svjećica. Upravo se spremam puhnuti, ali mora da me omela nečija šala, pa me fotograf zabilježio u trenutku neobuzdana smijeha. Sigurno je krivac bio Tej, samo me on znao tako nasmijavati. Smijem se i na sljedećoj fotografiji, snimljenoj vjerojatno tog istog ljeta, u kratkoj haljinici na cvjetiće, dok pod rukom stežem košarkašku loptu. Zabilježena je i moja nesigurna vožnja biciklom, i branje poljskog cvijeća, i igra na ulici s prijateljicama. Tek sad shvaćam kolika je vrijednost 8
Tejeve ostavštine. Starinskim analognim fotoaparatom brižno je dokumentirao moje djetinjstvo. Kao da je slutio da će mi jednom trebati podsjetnik. Sve ove fotografije djeluju mi poznato i zbog toga utješno. Iako se ne sjećam baš svih situacija u kojima su snimljene, prepoznajem se na njima. To je ono što mi sad najviše treba, da mogu bez sumnje reći: ovo sam ja! Taj osjećaj spokoja nešto je najdragocjenije što mogu poželjeti, ali bolno krhak i kratkotrajan. Već na sljedećoj stranici albuma ispred mene se rastvara provalija. Trgnem se užasnuto, ne samo zbog fotografije koja je u meni izazvala gotovo fizičku bol nego i zbog prodorne zvonjave na vratima. Oprezno im se približavam, a sa svakim korakom penjem se i na ljestvici opreza, sve dok on ne preraste u strah. – Tko je? – šapnem, svjesna da se moj šapat ne može probiti kroz masivna vrata. Svejedno. Ionako to pitanje postavljam sebi, a ne osobi s druge strane. – Ja sam, Svjetlana. Moj usporeni um još se muči oko značenja te informacije, kad nakon kratke stanke do mene doleprša nastavak rečenice: – Tvoja sestra. Otključavam, a zatim i širom otvaram vrata, pomalo postiđena, a odmah zatim i pomirena s vlastitim stidom. Svjetlana se ne ljuti, očito je navikla da mi se mora ovako predstavljati. 9
– Zaboravila si da dolazim? – pita me. Sliježem ramenima. Ne vidim svrhe u utvrđivanju popisa svih zaboravljenih stvari, ako će i on biti zaboravljen. Grli me oprezno, kao da nije sigurna u moju reakciju, ali nešto u meni prepoznaje te ruke kao sigurno utočište, i ja mu se prepuštam. Svjetlana me čvrsto drži u zagrljaju, a onda se iznenada odmiče kad je shvatila da plačem. Ne mogu se zaustaviti, gušim se u jecajima dok me ona miluje po kosi i strpljivo ispituje što se dogodilo. Nemam odgovor na to pitanje, ništa se posebno nije dogodilo, a opet – sve. Pokušavam objasniti, ali nema tih riječi kojima bi se mogao opisati užas koji me ponekad obuzima u posve banalnim situacijama, neočekivano. Ovaj je put okidač bila fotografija, zbog nje sad vučem Svjetlanu u sobu i nadam se da će shvatiti, da neću morati ništa objašnjavati. – Ovo ste ti i Niko – kaže ona polako, očito ne shvaćajući. – Znam – uspijem protisnuti nakon nekog vremena, brišući suze – ali se ne prepoznajem. Svjesna sam da moja izjava zvuči kontradiktorno, ali ne mogu to preciznije objasniti. Mozak mi stvara logične zaključke; ako sam na prethodnim trima fotografijama bila svjesna da gledam sebe, a na četvrtoj ugledam isto lice, moj mozak na principu analogije izvodi zaključak. Ali onaj dio mene koji nije logičan i racionalan – možda je to onaj dio koji 10
zovemo dušom – taj se dio ne prepoznaje. To je ono što me užasava. Svjetlana sprema albume nazad u ormar i vadi iz torbe veliku bilježnicu, tvrdo ukoričenu, jarkocrvene boje. – Ovo je za tebe – govori mi. Kao kroz maglu, prisjećam se da mi je netko savjetovao da vodim dnevnik. Trebala bih zapisivati sve misli, zapažanja i sjećanja ne vodeći računa o tome je li u pitanju stvarno sjećanje ili plod moje mašte. To bih mogla, čini mi se. Ako se već ne mogu sjetiti, mogla bih izmisliti svoju prošlost ili barem popuniti praznine. – A sad idemo u šetnju, na svjež zrak! – objavljuje odlučno, tonom starije sestre. Čim smo izašle iz zgrade, osjećam kako Svjetlana usporava. Nesvjesno usklađujem korake s njezinima, a onda shvaćam što joj je namjera – ne želi me voditi, moram sama birati put. Skrećem prema parku, prema pošljunčanoj stazi na rubu perivoja, odlučna da si ne postavljam nikakve zadatke ni ciljeve, da ne brojim korake i ne nagađam kamo će me odvesti. Kad mi se jedan kamenčić zakotrlja ispod cipele i frcne u stranu, taj zvuk prizove neke blijede uspomene. Sjećam se, koračali smo žustro u smjeru stare željezničke stanice. Grozničavo tražeći prave riječi, oboje smo uronili (svatko u svoj vlastiti) trenutak okamenjene tišine. Rubom sam cipele okrznula usamljen 11
kamenčić, i on je frcnuo, zakotrljao se i nastavio poskakivati daleko ispred mene, kao putokaz. Stari mi je nosio kovčeg. Nisam imala puno prtljage; nije bilo razloga da mu ramena budu tako pognuta. Promatrala sam taj kamenčić kako se kotrlja i slušala potmuo zvuk koji je proizvodio svojim poskakivanjem. Bio je to zvuk drobljenja, udaranja, škripanja; gotovo nezamislivo težak – poput mlinskog kamena – za tako malen primjerak. Posve me je obuzeo misterij tih odjeka neprimjerenih tijelu koje ih je izazvalo; mora da zbog toga nisam obratila pažnju na Starog. Zaustio je nešto, tiho, napuklim glasom i s ruba teško sputavanih suza. Vjerojatno mi je poželio reći nešto na rastanku, ali Starom su teško padali oproštaji. Zbog toga mu je glas zazvučao piskutavo, pa se nakašljao, pročistio grlo i predomislio se. Bila sam mu zahvalna zbog toga. Mogli smo se nastaviti pretvarati da je ovo sasvim obično putovanje, a on me ispraća samo zato što mi je torba nešto teža nego inače, i nema ničeg što bi mi trebao reći osim banalnih upozorenja koja se po navici daju putnicima. Vlak još nije ni krenuo, a ja sam se već osjećala umorno, svjesna uzaludnosti pokušaja da od nečega pobjegnemo, da nekamo stignemo, da se negdje osjećamo dobro i sigurno… kao da je takvo što moguće; kao da će nam biti lakše ako povjerujemo da je takvo što moguće. Uostalom, već sam znala da ima raznih putovanja, a jedno je, nepovratno, započelo početkom prosinca u pretrpanom tramvaju. 12
Stajala sam pored mladića u crnoj jakni, na samom kraju kola, a gužva koja se na svakoj sljedećoj stanici povećavala smanjivala je udaljenost među nama, sve dok nisam bila gotovo naslonjena na njega. Promatrala sam mu ruke, gotovo dječački mršave, uskih zglobova. Svako malo podizao je ruku i brisao oči nadlanicom. Ne znam je li plakao, nisam vidjela suze. Možda je samo bio umoran. Pomaknula sam ruku na rukohvatu, približavajući je njegovoj. Prsti su mu bili crveni od hladnoće, i već sam razmišljala o svijetu kakav bi bio (kakvim bih ga stvorila!) da sad smognem hrabrosti i položim svoj dlan na njegov, kad se iznenada okrenuo i pošao prema izlazu. Trebalo mi je manje od sekunde za odluku. Pošla sam za njim. Prateći ga nekih dvjestotinjak metara, uporno sam ponavljala u sebi kako je sve to igra. Kad on stigne na odredište, ja ću se okrenuti i otići smiješeći se već iduće minute luckastom porivu koji me nagnao da siđem na pogrešnoj stanici i slijedim neznanca. Pokolebala sam se shvativši da je njegovo odredište kafić. Ušla sam za njim i smjestila se za susjedni stol. Naručio je čaj od jabuke, a ja vruću čokoladu. Pogledavao je na sat kao da nekoga očekuje. Ja sam izvadila knjigu kao da namjeravam čitati. Bila sam sretna zbog predugih šiški koje su mi padale preko očiju, ispod njih sam ga mogla neopaženo promatrati. Iznenadni nalet hladnog zraka natjerao me je da se osvrnem prema ulazu. Na vratima je stajala žena potpuno 13
sijede kose, ogrnuta ljubičastom maramom. Spustila sam pogled na knjigu, uvjerena da me se njezin dolazak nimalo ne tiče. No ona mi je prišla odlučnim koracima i sjela za moj stol kao da stiže na dogovoreni sastanak. – Oprosti, dugo me čekaš? Odmahnula sam glavom u nevjerici, ali ona je taj pokret protumačila kao odgovor. Mahnula je konobaru i naručila zeleni čaj. Što sam mogla? Ostala sam sjediti i slušala kako ona analizira moj karakter, životne okolnosti i lekcije koje su mi time pružene. Iako nisam bila sigurna da sam prava osoba, odnosno vjerovala sam da je ona imala zakazan sastanak s nekim drugim, opčinilo me to što je sve imalo smisla, kao da se zaista odnosi na mene. Možda i jest; na kraju više nisam bila sigurna. Asja, tako se zvala, a to sam saznala usput i posve slučajno, započela je priču nekim meni nerazumljivim jezikom. – Vidiš, Merkur u kvadratu sa Saturnom ukazuje na snažan karakter i velik intelektualni kapacitet. Imaš metodičan i sistematičan način razmišljanja, ali i pesimističan pogled na svijet. U svemu tražiš dokaze i činjenice, ali u stresnim situacijama dolazi do izražaja tvoja mentalna stabilnost i racionalno razmišljanje. Ovu ozbiljnost ublažava trigon Jupitera i Venere… Sve što je govorila zvučalo mi je tek napola razumljivo. Nisam shvaćala o kakvim kvadratima i trigonima govori, ali sve ostalo imalo je smisla. Kao da me 14
poznaje. Najprije me to fasciniralo, a zatim uplašilo. Pokušala sam joj reći da to nisam ja, da je u pitanju neka zabuna, ali svaki put kad bih zaustila nešto takvo, ona me uspjela iznenaditi nekom novom nevjerojatnom pojedinosti. Ipak, u jednom trenu shvatila je koliko me plaši to što mi govori jer je iznenada zaključila: – Znaš, puno ljudi želi znati budućnost, misle da je blagoslov moći predvidjeti što će im se dogoditi… ali kad zaista saznaju što ih očekuje, shvate da je neznanje ipak mnogo bolje. Mislim da bi za tebe bilo bolje da ti ne govorim ništa o budućnosti. Umjesto toga, ispričat ću ti nešto o prošlosti. I tako mi je Asja počela govoriti o prošlosti. Svojoj prošlosti, za koju mi se činilo da me se nimalo ne tiče. Pričala mi je o razdoblju svog života dok je živjela u potkrovlju stare trokatnice, u slijepoj ulici koju je sunce rijetko obasjavalo. Susjede je poznavala samo površno, i tek neke od njih. Bilo je nemoguće ne poznavati staricu sa štakom, okruglih obraza i prćasta nosa, koja je živjela na drugom katu i imala običaj da proviruje kroz odškrinuta vrata čim bi se začuli koraci na stubištu. Voljela se upuštati u razgovor, ali nije bila nametljiva, kao što ponekad znaju biti starci koji pate od osamljenosti. A ona mora da je bila osamljena. Nikad nije izlazila iz kuće, ali je uvijek bila uredna i dotjerana, kose obojene crno, a ruku okovanih s nekoliko nizova zlatnih narukvica. 15
U prizemlju je živjela simpatična obitelj neobična prezimena. Dva dječaka, uvijek ozbiljan i tih trinaestogodišnjak Igor i njegov nešto mlađi, a mnogo razgovorljiviji brat Nikolaj, sprijateljili su se s Asjom i kod nje su provodili mnoga poslijepodneva. Njihovu je majku srela tek nekoliko puta, ali zato je njena muža viđala svakodnevno na dvorištu, sa stražnje strane kuće, gdje je uređivao travnjak i uzgajao nekoliko grmova ruža. Dvorište je bilo u polusjeni, rijetko obasjano suncem, pa ruže nisu baš naročito dobro uspijevale, i Asja se iskreno čudila susjedovoj upornosti, baš kao i upornosti starice sa štakom koja ne izlazi iz kuće, ali se trudi uvijek biti dotjerana i pomno prekriva sjedine gavranski crnom bojom. Pokušaj da se prikrije uzaludnost, da se propadanje zamaskira sumnjivom ljepotom, a okrutno naslađivanje raskošnim umiranjem da se nazove ljubavlju, takav pokušaj, mislila je Asja, mora završiti bijednim neuspjehom. S druge strane, nije bila sigurna kako opisati uspjeh. Je li neuspjeh svaki kratkotrajni trenutak sreće? Jer sreća se ionako uvijek mjeri tek kratkotrajnim trenucima, nalik treperenju svjetiljke koja se nekim čudom milostivo pojavljuje iz tame, osvjetljujući rub litice do kojega je neoprezni putnik stigao lutajući… I, na kraju, što bi se uopće smjelo nazvati trajnim u ovom svijetu u kojemu smo i sami tako prolazni i kratkotrajni?! Ako bi trajnošću rezultata pristala 16
vagati količinu uspjeha, samo bi ruža isklesana u kamenu imala nekih izgleda… Asja je ubrzo shvatila da je takvim razmišljanjem skrenula u slijepu ulicu. Posve prikladno jer i vlastitim je životom skrenula u slijepu ulicu. Čak i doslovno. Ipak je, ispod tog poluprezirnog i polusažalnog pogleda kojim je pratila vrtlarske napore svog susjeda, osjećala prema njemu iskreno divljenje. – I tako sam – nastavila je Asja – živjela u toj kući kao na pragu, na razmeđu nečega što nisam shvaćala. Nešto se cijepalo na tom pragu, donosila se neka odluka, ali ja gotovo da nisam u njoj sudjelovala. Tek sam kasnije shvatila da postoje dvije vrste ljudi: oni koji žive u prošlosti, oni mirišu na vlagu i plijesan; i oni drugi, koji žive u očekivanju budućnosti, a oni su pak prozirni i nestvarni poput jutra što tek treba svanuti. Mene je dopala sudbina malobrojnih; ja živim u procijepu između prošlosti i budućnosti, nad ponorom zvanim trenutak, provalijom između onoga što je bilo i onoga što će tek biti. Počela sam se pitati kojoj vrsti ljudi pripadam. Asja se zagonetno osmjehnula, kao da mi čita misli, i tiho rekla: – Najprije moraš pristati na sebe.
17
Bilješka o autorici Nada Mihaljević rođena je 1968. sa Suncem u lavu i Mjesecom u blizancima, u trenutku dok se rak uspinjao na istočnom horizontu. S veseljem su je dočekale dvije sestre i brat, svi troje već tinejdžeri. Zahvaljujući toj sretnoj razlici u godinama odrastala je okružena obiljem informacija koje nisu bile tako samorazumljivo dostupne većini njezinih vršnjaka, a darovi u svim prigodama uključivali su slikovnice i knjige za djecu. Zbog toga je vrlo rano naučila čitati i odmah se beskrajno zaljubila u knjige. Ta očaranost knjigama traje sve do danas, već punih pola stoljeća, i još uvijek je, prije svega, gorljiva čitateljica. Zasluge za to što se okušala i u pisanju pripisuje suprugu Nikici (neumoljivom književnom kritičaru) i sinu Miroslavu (izravnoj inspiraciji u romanima za djecu). Dosad je objavila osam romana za djecu i mlade. Dvostruka je dobitnica Nagrade „Grigor Vitez”, za romane Anđeo plišanih igračaka (2013.) i Putovanje u mjestu (2019.). Piše i kratke priče, igrokaze, radioigre i priče za djecu. Okušala se i u scenskom pripovijedanju. Radi u knjižnici. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Bonislav Kamenjašević Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Petra Brnardić Prijelom: Petra Brnardić Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001188356. ISBN 978-953-355-695-6