Prolog Izbija oluja
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 15 21/10/2020 16:54
U petak navečer 1. rujna 1939. bivši prvi lord Admiraliteta Alfred Duff Cooper presvukao se kao i obično za večeru prije nego što će se pridružiti supruzi Diani i trojici kolega konzervativaca u Savoy Grillu. Vedar sunčan dan ustupio je mjesto blagoj večeri i u predivnom restoranu u stilu art décoa nije bilo ničega što bi ukazivalo na krizu. Izašavši kasnije, međutim, Cooperovi su se začudili kad su se našli u potpunom mraku – posljedica na brzinu uvedenog za mračenja. Taksi se nigdje nije mogao naći i par se počeo pitati kako će se vratiti kući, kad se u svojem Rolls-Royceu pojavio »Bendor« Grosvenor, drugi vojvoda od Westminstera, i ponudio im prijevoz. Cooperovi su rado prihvatili, da bi zažalili zbog svoje odluke kad je vojvoda počeo grditi Židove, koje je držao odgovornima za nadolazeći rat. Podsjetivši se da su on i supruga gosti u vojvodinu automobilu, Cooper, koji je imao vulkanski temperament, držao je jezik za zubima. No kad je vojvoda izrazio sreću što Britanija još nije u ratu s Njemačkom, jer smo mi zapravo Hitlerovi »naj bolji prijatelji«, bivši prvi lord više se nije mogao suzdržati. Prije nego što će žurno izaći na stanici Victoria, eksplodirao je, rekavši Njegovoj Milosti kako se nada da će Hitler »ubrzo otkriti da smo mu najneumoljiviji i najnemilosrdniji neprijatelji«. Sutradan je Cooperu bilo smiješno čuti da Westminster govori okolo kako će, završi li Britanija u ratu, sve to biti krivnja »Židova i Duffa Coopera«.1 Dvanaest sati ranije, milijun i pol njemačkih vojnika, dvije tisuće zrakoplova i više od dvije i pol tisuće tenkova izvršilo je 15
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 16 21/10/2020 16:54
politika popuštanja hitleru16 invaziju na Poljsku sa sjevera, juga i zapada. Luftwaffeovi bombarderi u tom su trenutku pustošili uzletišta i gradove, dok su oklopne divizije već munjevito napredovale kroz poljska sela. U Londonu su političari, kao i javnost, bili sigurni da su na rubu rata. Prema odredbama Englesko-poljskog sporazuma, potpisa nog samo šest dana ranije, Britanija se obvezala priteći Poljskoj u pomoć odmah nakon napada. »Sad smo u istom košu«, uvjera vao je toga jutra ministar financija sir John Simon poljskog veleposlanika grofa Edwarda Raczyńskog. »Engleska nikad ne gazi riječ danu prijateljima.«2 Kasnije istoga dana, premijer Neville Chamberlain izazvao je odobravanje u Donjem domu Parlamenta kad je, udarivši šakom o ministarsku kutiju, izjavio da »odgovornost za tu užasnu kata strofu snosi samo jedan čovjek – njemački kancelar, koji nije oklijevao da gurne svijet u patnju kako bi utažio svoje bezumne ambicije«. Kad je čuo te riječi, konzervativni zastupnik Edward »Louis« Spears nije se mogao ne sjetiti kako se Chamberlain pri je samo godinu dana hvalio da je na Münchenskoj konferenciji osigurao »mir za naše vrijeme«. No sad se premijer doimao čvr stim, čak ratobornim. Kabinet je toga jutra odobrio potpunu mobilizaciju, dok je britanski veleposlanik u Berlinu rekao njemačkom ministru vanjskih poslova da će »Vlada Njegova Veličanstva«, ako njemačka vlada nije spremna prekinuti nepri jateljstva i povući snage, »bez oklijevanja izvršiti svoje obveze prema Poljskoj«. No upadalo je u oči da britanska vlada nije odredila vremenski rok tog poluultimatuma 3 Idućeg dana, u subotu 2. rujna, sparina je postala nesnosna. Dok su se zastupnici, nenaviknuti boraviti vikendom u gradu, pokušavali nekako zabaviti, na obzoru su se počeli skupljati ta mni oblaci; bilo je očito da je na pomolu oluja. U međuvremenu su se i dalje poduzimale mjere opreza protiv bombardiranja koje je prema očekivanjima trebalo uslijediti nakon britanske objave rata. Žene su se evakuirale na selo, nakon djece (od kojih je ve ćina otišla prethodnoga dana) i većine djela starih majstora iz
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 17 21/10/2020 16:54
Benito Mussolini predložio je da se održi međunarodna konfe rencija, što kabinet razmatra; Laburistička stranka odbila se pri družiti koaliciji; Francuzi se spremaju pogaziti riječ. Kako bi ubili vrijeme i smirili živce, zastupnici su si dobrano dali oduška u pušionici Donjeg doma. »Količina popijenog alko hola bila je nevjerojatna!« zabilježio je bivši tajnik kabineta lord Hankey.6 »Govorilo se neprekidno«, prisjećao se jedan konzerva tivni zastupnik. »Svima je u grudima bio tjeskobni pritisak zbog našeg jamstva Poljskoj.«7 »Osjećali smo da čast Britanije nestaje pred našim očima«, zabilježio je drugi svjedok.8 Naposljetku je zazvonilo i zastupnici su se, hrabri od pića, ponovno okupili u Donjem domu kako bi čuli, kako su mislili, zakašnjelu objavu rata.9 Atmosfera je bila »kao na sudu kad se čeka presuda porote«.10
17izbija oluja Nacionalne galerije. Ispred Vladinih zgrada slagale su se vreće pijeska, u visini je tromo lebdjela armada baražnih balona. Vojvoda od Windsora, bivši Eduard VIII., povukao je iluzoran i jalov potez poslavši Hitleru brzojav kojim ga nagovara da »učini sve što može za mir.«4 Poslijepodne se u Whitehallu počelo okupljati mnoštvo, dok su članovi kabineta pristizali u Downing Street, a zastupnici hitali u Parlament. Atmosfera je, primijetio je kontraadmiral Tufton Beamish, konzervativni zastupnik Lewesa, bila zamjetno drukčija od one otprije dvadeset pet godina, kad je Britanija stu pila u Prvi svjetski rat. »Whitehall je tada bio ispunjen razdraga nim mnoštvom, nije se pomišljalo na milijune koji će poginuti, opću vojnu obvezu koja će se uvesti, bijedu, patnju i kaos (...) Sada vidim nujna srca, bistre glave i mrku odlučnost.«5 Članovi Parlamenta nisu bili tako smireni. Smeteni nedostat kom jasnoće u Chamberlainovoj izjavi prethodne večeri, okupili su se u 14:45 u Donjem domu, očekujući kako će čuti da je Britanija u ratu. Umjesto toga, ustao je sir John Simon kako bi rekao da je premijer spriječen i da će ih izvijestiti kasnije nave čer. Počele su se širiti uznemirujuće glasine: talijanski diktator
politika popuštanja hitleru18 U 19:42 ušao je Chamberlain i njegovi su ga pristaše pozdravili. Dvije minute kasnije bio je na nogama. Zastupnici su se na gnuli naprijed. »Svi do jednoga napeto su iščekivali da čuju kako je rat objavljen«, zapisao je Louis Spears.11 Ali to se nije dogodilo. Nakon što je umorno govorio o posljednjim telefonskim razgovo rima s Njemačkom, premijer je potvrdio glasine da su Talijani predložili konferenciju pet sila kako bi se razriješio njemačko-poljski spor. Naravno, objasnio je, to ne bi bilo moguće razmatrati dok je Poljska »izložena invaziji«. Ako bi, međutim, njemačka vlada »pristala povući snage, onda bi Vlada Njegova Veličanstva bila voljna smatrati da je situacija ista kao što je bila prije nego što su njemačke snage prešle poljsku granicu«. Štoviše, bila bi spremna sudjelovati u svim pregovorima koji bi potom slijedili.12
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 18 21/10/2020 16:54
Donji dom bio je zgranut. Poljaci su više od trideset šest sati trpjeli najstrašnije bombardiranje, a britanska vlada i dalje se iz motavala. Još gore, mnogi zastupnici zaključili su da premijer aktivno teži trulom kompromisu – drugom Münchenu. »Zastup nici su sjedili kao skamenjeni«, prisjećao se Spears. »Šok je bio takav da na trenutak nije bilo nikakva pokreta, kao ni zvuka, na kon što je premijer sjeo.«13 Niti jedno »tako je« nije pozdravilo završetak Chamberlainova govora. Kad je vršitelj dužnosti predsjednika Laburističke stranke Arthur Greenwood ustao kako bi replicirao, podigla se halabuka. Njegovi su mu zastupnici klicali, što je uobičajeno, ali neobičan je bio huk ohrabrenja koji je dopirao s konzervativne strane Doma. »Govorite za Englesku!« vikao je bivši ministar kolonija Leo Amery.14 Zapanjen, Greenwood je gotovo zateturao od izne nađenja. No dorastao je prilici, obznanivši da »svaka minuta otezanja« znači »ugrozu naših nacionalnih interesa (...) samih temelja naše nacionalne časti«. Možda premijer ima dobre razlo ge za oklijevanje (bio je svjestan koliko je Vladi teško navesti Francuze da se obvežu na vremenski rok ultimatuma), ali tako se ne može dalje.
Kad je Greenwood sjeo, nastala je galama. Mašući papirima s dnevnim redom, obično pokorni torijevski poslanici klicali su laburističkom vođi do promuklosti. »Svi oni koji žele umrijeti grdili su Cezara«, zabilježio je službenik Ministarstva vanjskih poslova Henry »Chips« Channon. Bio je to »opet onaj stari bijes zbog Münchena«.16 Jedan pacifistički zastupnik laburista pokušao je udariti jednog ratobornijeg kolegu. Chamberlain je pro blijedio. I trebao je, pomislio je zastupnik nacionalnih laburista Harold Nicolson: »Premijerovi najvatreniji pristaše klicali su njegovu suparniku iz sveg glasa. Članovi Vlade izgledali su kao da ih je netko tresnuo u lice.«17 Jedan čovjek koji je sjedio podalje ostao je nijem. Nitko nije dobio veću zadovoljštinu od Winstona Churchilla u pogledu prijetnje koju je predstavljala nacistička Njemačka. U najduljoj i najtežoj političkoj bitci svoga života, od 1932. glasno se zalagao za ponovno naoružavanje i čvrsto suprotstavljanje njemačkoj agresiji. Sada je, u najkritičnijem trenutku, šutio. Bio je u dilemi zbog toga što je prethodnoga dana pristao priključiti se ratnom kabinetu, pa se u nekom smislu već smatrao članom Vlade. S druge strane, od tada se nijednom nije čuo s Cham berlainom, a sad se činilo da se Britanija koleba oko svojih obveza prema Poljskoj. Uzdrman, sazvao je parlamentarce istomišljenike na sastanak u svome stanu u pola deset te večeri. Ondje su Anthony Eden, Bob Boothby, Brendan Bracken, Duff Cooper i Duncan Sandys razmišljali o pravom ustanku. Prema Boothbyjevu mišljenju, Chamberlain je zauvijek izgubio Konzervativnu stranku i Churchillova dužnost je da idući dan ode u Donji dom i preuzme vlast
Kad počnemo izgledati kao da smo sve slabiji, u tom trenutku diktatura zna da smo poraženi. Nismo poraženi. Nećemo biti poraženi. Ne smijemo biti poraženi; ali otezanje je opasno, i na dam se da će nam premijer (...) kad se Dom sastane sutra u podne moći reći koja je konačna odluka. 15
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 19 21/10/2020 16:54
19izbija oluja
Prijepodne istoga dana kabinet se složio da talijanski prijedlog o konferenciji treba odbiti i da se Njemačkoj treba postaviti ultima tum koji će isteći najkasnije u ponoć, neovisno o odluci Francuza.
politika popuštanja hitleru20
Politika popuštanja Hitleru AMEN.indd 20 21/10/2020 16:54
Sad su dvanaestorica ministara – više od pola kabineta – smatra la da se premijer nije držao te odluke i odbijala napustiti ministrovu sobu sve dok Chamberlain ne pristane održati još jedan sastanak kabineta kako bi o tome raspravili. To je bilo bez prese dana, prisjećao se ministar poljoprivrede sir Reginald Dorman-Smith: »Bili smo u štrajku.«18 Naposljetku, nakon brojnih telefonskih razgovora s Parizom i sastanka s francuskim veleposlanikom, Chamberlain je sazvao još jedan sastanak u 23:30. Umorni i zgužvani, otpadnički mini stri probili su se kroz potop do Downing Streeta 10, gdje su s nelagodom otkrili da je ministar vanjskih poslova lord Halifax našao vremena da se odjene za večeru. Chamberlain se hladno ispričao kabinetu zbog nesporazuma i objasnio kakve je proble me imao s Francuzima, koji su odbili razmotriti ultimatum dok ne završe mobilizaciju i evakuaciju svojih žena i djece. Bio je, međutim, spreman prihvatiti stajalište svojih kolega da bi britan ski ultimatum trebao biti izdan i isteći prije nego što se sutradan u podne Donji dom ponovno sastane. Veleposlanik Njegova Veličanstva u Berlinu dobit će upute da u devet sati idućeg jutra pozove njemačkog ministra vanjskih poslova i preda mu ultima tum koji će isteći u 11:00 prema britanskom ljetnom vremenu. Protivi li se itko tome? Nema odgovora. »U redu, gospodo«, rezimirao je Chamberlain, »to znači rat.« »Čim je to rekao«, prisjećao se Dorman-Smith, »strahovito je zagrmjelo i cijelu je prostoriju osvijetlila zasljepljujuća munja. To je bio najzaglušujućiji prasak groma koji sam čuo u životu. Zaista je zatresao zgradu.«19 Jedanaest sati kasnije Chamberlain se putem radija obratio naciji
Dotle je oluja zaista izbila. Dok su gromovi pucali poput topova i kiša šibala gotičke prozore, dvanaest članova kabineta pokre nulo je pobunu u sobi sir Johna Simona u Westminsterskoj palači.