Elina Hirvonen: Kad ponestane vremena

Elina Hirvonen

Kad ponestane vremena

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Elina Hirvonen

Kun aika loppuu

Copyright © Elina Hirvonen, 2015

Original edition published by WSOY, 2015

Croatian edition published by agreement with Elina Hirvonen and Elina Ahlback

Literary Agency, Helsinki, Finland.

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

Sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja

pripadaju isključivo autorima i nisu nužno odraz stavova

i mišljenja Europske unije ili Europske izvršne agencije

za obrazovanje i kulturu (EACEA), koje stoga za njih

ne mogu snositi odgovornost.

Elina Hirvonen

Kad ponestane vremena

Zagreb, rujan 2023.

S finskog preveo Boris Vidović

I„Suosjećanje je nestabilna emocija. Treba se pretvoriti u djelovanje, inače blijedi. Pitanje je što učiniti s probuđenim osjećajima, sa znanjem koje nam je preneseno. Ako netko osjeća da ’mi’ tu ništa ne možemo učiniti – ali tko smo to ’mi’? – kao što ni ’oni’ tu ništa ne mogu učiniti – ali tko su to ’oni’? – onda ljudima postaje dosadno, postaju cinični i apatični.”

Susan Sontag, Obaziranje na bol drugih, 2004.

Dok je bio dijete, na osmijeh bi odgovarao osmijehom. Na donjoj vilici imao je dva sjekutića, a na lijevom obrazu rupicu.

Kad bi mu se netko smiješio, lice bi mu se rastopilo i pretvorilo u sunce, a rupica bi mu postala tako mekana i slatka, da bi tu čovjek rado stavio prst i blago ga poškakljao i slušao smijeh koji bi mu obuzeo čitavo tijelo.

Kad bi sjedio u kolicima u tramvaju, nepoznati ljudi saginjali bi se prema njemu, smiješili bi mu se i pričali kao da ga oduvijek poznaju. I on bi se njima smiješio i bucmastim prstom pokazivao drveće, autobuse, bagere i ulične svjetiljke, pa bi rekao: „Da!” A ljudi bi gledali u smjeru u kojem je pokazivao njegov prst, smiješili bi se i govorili: „Krasno drvo. Krasan bager. Krasan motorkotač. Krasno dijete.”

Kad bi ljudi izašli iz tramvaja štiteći lice od vjetra i kiše, smiješili bi se tako dugo da bi na koncu zaboravili zbog čega to čine.

Helsinki nakon nekog vremena

„I’ve got a strong urge to fly, but I’ve got nowhere to fly to.” On još jednom sluša pjesmu koju je slušao toliko puta, svakog dana, iz godine u godinu. Kad glazba prestaje, on se osjeća sasvim laganim. Ovo je posljednji put.

Osmijeh mu je lagan, prsti lakši od krila muhe. On stoji usred grada na krovu na koji se oduvijek htio popeti. U lijevoj drži malu poluautomatsku pušku. To je bilo tako nevjerojatno jednostavno ukrasti iz prtljažnika auta parkiranog pored streljane. Od trenutka kad je odlučio ostvariti svoj plan, sve mu je postalo nevjerojatno jednostavno.

„U ovome sam dobar”, misli si dok snima svoju poruku i stavlja je na internet, dok pakira pušku u torbu, oblači crnu vjetrovku, crne hlače i mekane tenisice u kojima se može lako penjati. Od glazbe mu se uskomešala utroba, odlazeći od kuće došlo mu je da par puta visoko poskoči, šakom udari o strop i ostavi trag, činilo mu se da to stvarno može učiniti, šakom probiti rupu u stropu, nogom ostaviti trag na zidu, lakim koracima preskočiti auto, otpuhnuti sve prepreke pred sobom, otpuhnuti kao

maslačke, načas bio bi tako jasno prisutan u ovom trenutku da mu ništa ne bi moglo obuzdati brzinu i snagu.

Sad su mu pokreti bili sporiji nego obično, kao da se sve događa ispod vode. Grad gleda kao u snu, zvukovi policijskih automobila, hitne pomoći i ljudi u bijegu čuju se u daljini, gore, na površini vode.

On jasno vidi samo ženu koju cilja. Žena je mlađa od njegove majke i izgleda obično, kao bilo tko. Pored nje hoda još jedna žena, tako stara da će ionako ubrzo umrijeti. Naslanja oružje na rame i zumira varijabilnim dalekozorom u glavu one mlađe žene kao da snima film.

Oružje pukne čim pritisne okidač. Nakon prvog hica može pucati bez novog punjenja. Prst mu je još uvijek na okidaču. Potreban je samo lagani pokret. Blagi trzaj okidača i udar usadnika o rame. Prst ne drhti. On zatrepće očima. Stara žena viče nešto onoj mlađoj, a mlađa okreće glavu u stranu.

To su možda majka i kći, pomisli i spušta na trenutak pušku, otrese ruku i hvata dah kao nakon dugog ronjenja. A onda opet podiže pušku i cilja ženu koja si pridržava šešir dok bježi.

Sipam u lim za pečenje morsku sol, četkam korabu i stavljam taj okrugli mjesec na podlogu od soli. To će biti fino, mislim si. Naučila sam se pozitivno razmišljati. Moj muž Eerik smijao bi se da to zna. Najvjerojatnije bi mi se smijali svi moji poznanici. Sve te stvari ranije sam smatrala glupošću i svima govorila ono što sam mislila. Ali sad sam odlučila napuniti glavu pozitivnim mislima, smiješiti se tako da mi i mozak osjeti zadovoljstvo i voljeti samu sebe i olakšati drugima da me vole. Inače neću izdržati. Imam 58 godina i potpuno sam zdrava, svako jutro vjež­

bam jogu, a navečer dižem utege. Odlučila sam naučiti uživati u životu s obzirom na to da je preda mnom vjerojatno još nekoliko desetljeća.

Idem na fakultet predavati o klimatskim katastrofama.

Nakon toga otići ću na aerodrom po Eerika. Večeras će nam naš sin Aslak doći na objed.

Na stol stavljam posuđe iz raznih garnitura, a u vinsku bocu gurnem dugačku, crvenu svijeću. To mi je malo

smiješno, nakon gotovo četrdeset godina zajedničkog

života, Eerik i ja nismo uspjeli nabaviti poštenu vazu,

svijećnjak ili kompletni servis za jelo. Svaki put kad stavljam cvijet ili svijeću u praznu bocu, prisjećam se kakav nam je bio život u ona vremena kad smo imali malo novca i puno vremena, kakav je osjećaj bio otići na tulum kod nepoznatih ljudi, probuditi se u sanjiva subotnja jutra među prijateljima, naručiti pizzu i gledati filmove čije smo replike svi znali napamet.

Pripravljam Aslakovo omiljeno jelo, mekano pirjanu korabu koja se zatim ispeče da bude hrskava. Osim kratkog razdoblja u djetinjstvu, Aslak je cijelog života bio vegetarijanac, i to me strašno raduje. Kao dijete se rasplakao kad je u novinama vidio reklame za marinirane komadiće brojlera ili šunku narezanu na vrlo tanke šnite.

„Kako itko može živjeti u svijetu u kojem se od živih bića koja imaju osjećaje prave komadići i naresci!” rekao je, a suze su mu kapale s obraza na novine. Podignula sam novine s poda, pogladila ga po glavi i rekla:

„Zlato moje, svijet se stalno mijenja. Ti možeš pomoći da postane bolji.”

Stavljam korabu u pećnicu, uključujem tajmer na dva sata i presvlačim se u odjeću koju uvijek nosim dok predajem mladima: jednostavnu haljinu, debele hulahopke i visoke čizme. Gledam se u ogledalu. Imam kratku kosu s metalnosivim prugama koje se sjaje smjelo ili otužno, ovisno o danu, a oko očiju bore na koje se nisam navikla. Uopće ne koristim kozmetiku, ali svejedno, svako toliko, u ljekarni ili u tax-freeu na aerodromu zateknem se kako čitam opis nove kreme, pa shvatim kako se nadam da bi

krema mogla biti rješenje. Da će me krema vratiti u vrijeme kada je sve trebalo biti moguće.

Uskoro ćemo sjediti za čvrstim kuhinjskim stolom koji je stolar napravio. Kad smo se Eerik i ja doselili u ovaj stan, htjeli smo dugački stol oko kojega bi stala poveća skupina prijatelja. Tijekom godina često smo planirali objede koje ćemo organizirati onda kad budemo imali vremena, kad nam svakodnevica bude lakša, kad Aslak bude u malo boljoj fazi. Planirali smo pripravljati komplicirana jela i razmišljali smo kako ćemo pozvati prijatelje koji se međusobno ne poznaju, dugo ćemo jesti i svako toliko otvarati novu bocu vina, djeca će doći u pidžamama i svima po­

željeti laku noć, večer će se nastaviti dugo u noć, razgovarat ćemo i smijati se i ujutro ćemo se probuditi nakon prekratkog spavanja, ali nakon vesele večeri opet ćemo biti puni snage. Te objede nikada nismo organizirali, a nas četvero sjedili smo za stolom daleko jedni od drugih.

Za ovim su stolom Aava i Aslak jeli, sjedeći na svojim dječjim stolcima, prvu krutu hranu, polovinu čajne žličice pirea od batata. Za ovim su stolom pravili mjehuriće u svojim čašama s mlijekom i hihotali su se kad bi im se to branilo. Nakon više godina sjedili su u tišini na istim mjestima, ja sam previše govorila kako bi se razgovor nastavio, a Eerik je, kao i djeca, žvakao hranu namrštenog lica i bila sam sigurna da misli kako zubima žvače mene.

Zamišljam naš razgovor.

„Aslak, ne možeš tako nastaviti.”

Izgovaram to na glas. Riječi protutnje sobom u kojoj osim mene nema nikoga i sa sobom odnesu težinu koja

mi je pritiskala tijelo tako da mi je bilo naporno disati, a koraci su mi otežali.

„Nećemo te napustiti. Pomoći ćemo ti da nađeš mjesto gdje će se utvrditi što te muči. Mlad si, osjetljiv i inteligentan i puno toga možeš učiniti. Nadamo se da ćeš dobro živjeti i da ćeš moći ostvariti stvari koje su ti važne. Zar ti to ne želiš?”

Zamišljam si Eerikovo već tako poznato držanje, s godinama se tek malčice pognuo, kao da nosi pretežak teret. Oči boje zimskog neba i pogled u kojem se i u najsretnijim trenucima može nazreti tračak brige. Blage bore oko usnica i lice pokriveno neobrijanom sijedom bradom koju češka svaki put kad čuje nešto što mu se ne sviđa. Zamišljam si kako Aslak uvlači glavu među ramena, njegov pogled skriven iza teških kapaka, zube kako grickaju donju usnicu. Zamišljam si kako bi se sav htio što više povući u sebe, kako mu se čitavo tijelo želi sakriti u oklop kornjače.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Nada Brnardić

Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević

Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: Ana Pojatina

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001190127.

ISBN 978­953­355­698­7