Helena Sablić Tomić, Kartografija ljubavi: Dunavom by Naklada Ljevak

Helena Sablić Tomić KARTOGRAFIJA LJUBAVI Dunavom

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Helena Sablić Tomić

KARTOGRAFIJA LJUBAVI Dunavom

Zagreb, studeni 2021.

Za tebe od mene

GDJE JE ŠTO

UVOD Dunav, karta, ljubav 11 IZVOR O slučajnosti, zavođenju, dodiru i drugim ljubavnim silama 37 GORNJI TOK O nježnosti, tijelu, boli i drugim ljubavnim silama 67 KLISURA O strasti, ljutnji, sreći i drugim ljubavnim silama 99 DONJI TOK O ljubomori, strahu, tuzi i drugim ljubavnim silama 125 DELTA O pripadanju, prolaznosti i drugim ljubavnim silama 151

Literatura 169 Bilješka o autorici 179

UVOD

DUNAV, KARTA, LJUBAV

isam vodila dnevnik putovanja, vilinske krajolike kojima sam prolazila, lutajući cestama uz Dunav tijekom više godine, bogatstvo boja i svjetlost pred večernjih gradova gledala sam širom otvorenih očiju, ponekad bi mi palo na pamet zapisati pokoju uspome nu, bilježila sam ih olovkom piši-briši, u informativku koju obično nosim u torbi. Dok se, pišući ove retke, nastojim koncentrirati i prisjetiti se trenutka u kojemu sam se prvi put susrela s dodirom rijeke, oko mene se spušta ružičasto-ljubi časti sumrak, razmišljam o njezinu kretanju, mirnoj prepuštenosti i prolaznosti, određenosti i bezvreme nosti, protočnosti tijela. Plivati sam naučila na Dravi, rijeku sam preplivavala tijekom ljetne svakodnevice od svoje sedme godine, u Dunavu sam se prvi put okupa la, prije sedam-osam godina, tijekom snimanja filma o Vukovarcu, Brani Crlenjaku, profesoru, slikaru, kiparu i medaljaru, koji se nakon desetogodišnjeg progonstva iz Vukovara, vratio u rodni grad, nedostajao mu je po gled na Dunav. Tada sam shvatila da on nije plave boje kakvim se ponekad čini, nije ni crn koliko god, u nekim njegovim dijelovima, dominira dubina mraka, boje je stabala

uz obalu, pijeska koji želi dotaknuti površinu, odraza neba u vjetru kojim se navještava dolazak tmurnog i uzvišenog indiga. Ova austro-ugarska rijeka teče od zapada prema istoku, dužina joj se mjeri od ušća prema izvoru, po lazna joj je točka svjetionik Sulina u Crnome moru. Dunav izvire u Schwarzwaldu, crnoj šumi u pokraji ni Baden-Württemberg, na jugozapadu Njemačke, u parku jednog dvorca, u fontani iz 19. stoljeća imena Donauquelle, voda u nju dolazi spajanjem rječica Bri gacha i Brega u mjestu Donaueschingenu, njegovi se stanovnici nadmeću sa susjednim Furtwangenom, u svojatanju prava na dunavski izvor. Prolazi on kroz deset zemalja (Njemačka, Austrija, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Srbija, Bugarska, Ru munjska, Moldavija, Ukrajina), da bi nakon 2857 km, okončao u petkilometarskoj delti Crnoga mora, s pot pisom svjetske baštine UNESCO-a. Sivo-moćnu snagu i ultramarinsku nježnost, rimski riječni bog Danubius, njemački Donau, hrvatski, srpski i bugarski Dunav, mađarski Duna, slovački Dunaj, ru munjski Dunărea, ukrajinski i ruski Дунай, engleski i francuski Danube, turski Tuma, pretvara u fantazma goričnu sliku obnavljanja, u prostor stalne uzajamno sti, povratnosti u opažanje i djelovanje, u mjesto koje osigurava mogućnost bliskosti. Ime mu je možda iranskoga ili keltskog podrijetla, na perzijskome dānu označava rijeku ili struju. Dunav poneki smatraju metaforom civilizacijske granice, pre

obrazbe identiteta i duhovnog portreta Europe, sve to ide još od legendi po kojima su njime plovili Argonauti u potrazi za zlatnim runom, preko kulture linearne ke ramike, brončanog doba s prvim kalendarima iz vuče dolskog Oriona, vinčanske kulture i Lepenskoga vira, pa sve do vremena kada se njime označavala sudbina odnosa Istoka i Zapada. Bio je limes Rimskoga Carstva sa sjevernim narodi ma, njegovom dolinom tijekom velikih seoba naroda Vandali, Vizigoti, Huni, Avari i Slaveni ulazili su u Eu ropu, riječnim se brodovima prevozila vojska, oprema i hrana u vrijeme turskog osvajanja jugoistočne Euro pe. „Dunav je car među rijekama”, davno je govorio Napoleon, postavši jedan od mnogih koji su ga slavili. Tijekom prvog posjeta Hrvatskoj, 1994., papa Ivan Pavao II. apostrofirao je Dunav kao rijeku koja povezu je balkanske narode, na sastanku u Beču 2004. odluče no je da će se 29. lipnja obilježavati kao Dan Dunava. @

Mnogi pisci i putnici bili su nadahnuti Dunavom, od Ovidija preko Julesa Vernea, Algernona Blackwooda i Claudija Magrisa do Pavla Pavličića (Dunav, 1983.), Pétera Esterházyja (Pogled grofice Hahn-Hahn. Dunavom nizvodno; Hahn-Hahn grófnő pillantása. Lefelé a Dunán, 1991.) i brojnih drugih. Zapisala sam u jedan od svojih virtualnih podsjet nika nekoliko naslova koje bih voljela pročitati još koji

put. Vrbe (2016.; The Willows, 1907.), kratku priču pis ca horora Algernona Blackwooda, čija se radnja odvija na putovanju Dunavom, u kojoj se dva mladića dive krajoliku, šumama, planinama, riječnoj neobuzdanoj snazi, a poslije prolaska Beča, odlučuju prenoćiti na jednom pješčanom otočiću, primjećujući kako su vrbe oko njih poprimile neke nadnaravne osobine. Nakon što sam u Gordoganu čitala tekst Nenada Ivića o Dunavskom peljaru (1990.; Le Pilote du Danube, 1908.), kriminalističkom romanu Julesa Vernea, u kojemu se dunavski pilot Sergej Ladko upleće u pripremanje ustanka tijekom političkih zbivanja druge polovice 19. stoljeća, u doba kada balkanske zemlje ključaju u po bunama i međusobnim neprijateljstvima, postalo mi je jasno da nisam dobro razumjela u kakvom su od nosu dva muška lika koja se međusobno nadmeću za žensku naklonost, dok budimpeštanski detektiv Karl Dragoch, šef Dunavske policije, pokušava ući u trag opasnoj razbojničkoj bandi. Mislim da još uvijek u knjizi Dunav – biografija jedne rijeke, Claudija Magrisa, ima onih mjesta kojima bih se željela iznova vratiti jer istraživanje povijesti srednje Europe, kroz opis četverogodišnje plovidbe Dunavom, od njegova izvora do ušća, nikada nije isto, čini mi se kako uvijek nešto novo u njemu otkrijem. Zdravko Zima je u svojoj kritici apostrofirao sljedeće njegove rečeni ce, koje sam i ja u knjizi podvukla: „Danas šest glavnih grupa što zajednički žive u jugoslavenskoj Vojvodini, u mirnom zajedničkom življenju koje je potvrdio Ustav

iz 1974., jesu Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumunji i Rusini, ali ima i brojčano manjih naroda, kao što su Nijemci, Bugari i Romi; ima također Bunjevaca i Šokaca, koji su prije nekoliko stoljeća stigli iz južne Dalmacije, Bosne ili Hercegovine, a svojatani, kao čudni Srbi kato ličke vjere, i od Srba i od Hrvata, dok su oni međutim bili skloni smatrati se skupinom za sebe. Tko zna živi li u ovoj idili – stvarnoj, iako propagandistički rječito na glašenoj – još rumunjska uzrečica koja se pita: ‘Tko je ikada vidio zelenoga konja i pametnog Srbina?’ Koliko je Balkan (‘teatar pobunjenog hajduka’) shvaćan kao egzotika, pa i crna rupa, sugerira podatak da je Dunav u 19. stoljeću u Europi bio manje poznat od Nila. Ali Tisa je ‘lijeni mađarski Nil’, Subotica je ‘grad zadivlju jućih krivotvorina’, a Novi Sad ‘srpska Atena’. A Hrvati? Lajosz Kossuth je tvrdio da ne može naći Hrvatsku na geografskoj karti, Krleža je ‘veliki patrijarh’ preoptere ćen kulturom i bijesom koji je napisao vrlo mnogo, previše, njegova radikalna negacija Habsburške mo narhije pandan je njene neumjerene idealizacije.” Povod za putovanje, Magris je pronašao u djelu inženjera Ernsta Neweklowskyja, koji je život posve tio pisanju knjige Obere Donau, teške pet kilograma i duge 2164 stranice. Dojmljiv mi je bio i dvostruki putopisni pogled na dunavsku obalu Zuke Džumhura, u Putovanju bijelom lađom pisao je o dionizijskim cestama uz rijeku, o ribo lovu, kuhanju fiša, sušenju ubranih travki, skicirajući olovkom, u nekoliko poteza, ono što je u trenutku vidio.

Volim čitati o identitetu Dunava, kako o njemu piše Bogdan Mesinger u Skrivenom duhu Iloka, gledajući ga kroz osobnost grada koja je skrivena uz tursku riječ nu skelu, u oknima obraslim bršljanom, u bojama i obliku vodenica, u čuvenim iločkim podrumima, u magiji vrtova, u mirisu rijeke koji ponajbolje dolazi do izražaja u noći poslije kiše kada zrak postane britko svjež, „ma gdje se nalazio probudilo bi me sjećanje na dunavski sprud, nizale bi se legende o stvaranju svijeta, povratku u vječnost, misli o Adamovoj samo ći i o prvim ljudima, jer što sam bliže rijeci, sve više osjećam kako prestajem biti privremen. I kada u rije ku zaronim i kada mi se tijelo preobrazi, prožeto pra davnom vodom, dosegao sam vječno trajanje iz kojega sam pri rođenju nakratko izronio.”, napisao je. Ispisu jući fascinaciju ljepotom vode, njezinom vitalnošću, razornošću, neustrašivošću i vječnošću, Mesingerovi intimistički eseji o Iloku pobuđuju emociju čuvanu u lijepim i fino nijansiranim opisima prirode. Poznavala sam Bekima Sejranovića, plijenio je on pozornost svojim šarmantnim, kestenjastim pogledom, bio je dječački sretan kada mi je pričao o knjizi Tvoj sin Huckleberry Finn u kojoj je razmišljao o rijeci, ljubavi i užitku konzumiranja opijata. Rekao mi je kako trebam, kao što je on učinio, otputovati Dunavom do Crnoga mora, prepričavao mi je bilješke iz svakodnevlja uz Savu, koje tekstu daju snažnu notu autentičnosti, gotovo je zaplakao kada je govorio o bolesnom ocu, citirajući rečenice iz romana: „Morfij. Moja Draga.

Jednako sam ih volio, na isti način uživao u njima i pa tio zbog njih, radovao se i razočaravao, uništavao, pre tjerivao i štedio. Racionalizirao. Rađao se i umirao. Bio sam navučen. I na njega i na nju. Na morfij i na Dragu. No, kad bi se išlo u dubinu i stvari razgolićivale do kraja, bio sam zapravo navučen na ovisnost i ljubav.” „Pogledaj dokumentarac o ispunjenju mojega dje čačkog sna, koji je snimio i režirao Japanac Moku Te raoka, dao mu je naslov Od Tokija do Morave”, smijući se, kazao je Bekim, značajno me promatrajući: „Netko pretvara život u knjige, a ja, eto, činim obratno.” Prije nekoliko mjeseci zauvijek je otišao, rijekom. @

Nije Dunav bio samo književna motivacija, kreativni iza zov u njemu pronalazili su brojni skladatelji, glazbenici, fotografi, režiseri, likovni i multimedijalni umjetnici. Na jednome od putovanju, Johann Strauss mlađi, skladao je bečki valcer An der schönen blauen Donau, a na drugo me rumunjski skladatelj Ion Ivanovici Valurile Dunării. Ingeborg Hermine Morath, austrijska fotografkinja, od 1958. fotografirala je ljude i tragove života uz Dunav, od južne Njemačke do ruba Crnog mora, prije i nakon pada željezne zavjese. Prije nekoliko godina, osam fotografki nja, pet je tjedana putovalo njezinim stopama, izlažući u kamion-galeriji izložbu nazvanu Danube Revisited: The Inge Morath Truck Project, pozivajući lokalne fotograf kinje da im se pridruže i pokažu svoje radove.

U filmu Vers la mer belgijske autorice Annike Leroy također se prikazuje njegovo 2857 km dugo putovanje, od ishodišne kapi u Schwarzwaldu do delte u Rumunj skoj i Ukrajini, na obalama Crnoga mora. Njemački autor Fatih Akina 2000. snimio je fim Im Juli, čija je radnja smještena uz tok Dunava. Dunav je tema do kumentarnih filmova Ulrika Bartelsa, Joëla Jenina i Dietera Zeppenfelda. Provokativan je i dokumentarno-filozofski film iz 2004., The Ister, čiju režiju potpisuju David Barison i Daniel Ross, potaknuti predavanjem Martina Heideg gera iz 1942., koje je održao kao komentar na pjesmu/ himnu Der Ister (što je Herodotov naziv za donji tok Du nava). Kamera u Isteru putuje uzvodno od delte Dunava prema izvoru i prošlosti Vöhrenbacha i Furtwangena, u potrazi za „istinskim” planinskim izvorom Dunava, krećući se potom kroz arheološko nalazište Histria (Sinoe), Novi Sad, Vukovar, Budimpeštu, Dunaföldvár i Dunaújváros, Beč, logor Mauthausen-Gusen u Austriji, hram Walhalla blizu Regensburga, Befreiungshalle na Kelheimu, ulazeći u grobnicu Agnes Bernauer i dvorac Sigmaringen. Film je podijeljen u pet slika, isprepletenih govori ma i citatima filozofa, nalikuju one predavanjima koja se održavaju na palubi dok brod polako klizi površi nom rijeke: prolog – Mit o Prometeju ili Rođenje tehnike (Bernard Stiegler); poglavlje 1. – A sad vatra! (Bernard Stiegler spaja tehnologiju i vrijeme od ušća Dunava do Vukovara, razvija se u njemu povijesno-filozofska

teorija o nerazdvojivom odnosu tehnike i čovjeka te važnosti pamćenja koje je omogućeno razvojem teh nike u konstituiranju vlastitog identiteta, paralelno se vide slike suvremenih strojeva, industrijskih postroje nja, smeća u obliku plastične ambalaže, razrušeni i ponovno izgrađeni mostovi u Srbiji, ratom razrušene kuće u Vukovaru koje su dijelom vizualnih komenta ra); poglavlje 2. – Želimo graditi (Jean-Luc Nancy otvara pitanje politike i Mađarske); poglavlje 3. – Kad suđenje prođe (Philippe Lacoue-Labarthe problematizira odnos bečkog tehnopolisa i dubina koncentracijskog logora u Mauthausenu, suprotstavljajući se Heideggerovoj tezi o tehnologiji); poglavlje 4. – Stijena (Bernard Stiegler problematizira pitanje smrtnosti i povijesti, od Maut hausena do dvorane oslobođenja u Njemačkoj); poglav lje 5. – Što rijeka čini (Umjetnik Hans-Jürgen Syberberg vodi kroz gornji Dunav, do izvora rijeke i dalje); epilog – Heidegger čita Hölderlinovu himnu Der Ister. U filmu se pojavljuju tri glazbena intermezza: Anton Bruckner, Simfonija; Richard Wagner, Siegfriedov pogrebni marš; Franz Schubert, Impromptu D. 899 (op. 90). Prije petnaestak godina, točnije 2006., dunavski šleper Negrell napustio je Bratislavu i uputio se uzvod no prema Beču, posljednjoj postaji putovanja, koje je otpočelo na Crnome moru. Međutim, za razliku od drugih šlepera, njegov teret nije bio šljunak ili ugljen, već nagrađena umjetnička djela i instalacije koje su prikazane u gradovima uz Dunav.

Putovanje protiv struja simboličko pripovijeda priče o manjinama, sjećanjima i identitetima brojnih zajed nica u Podunavlju. Ideja je potekla od Francesce von Habsburg koja u jednom intervjuu izjavljuje: „Rijeka Dunav ima toliko simbola i kultura pa time i različitih načina pogleda na glazbu i književnosti. No, istodob no, Dunav je i granica. On označava granice, a služi i kao rijeka komunikacije. Budući da postoji mnoštvo njegovih simbola i asocijacija, savršen je dizajn za po vezivanje svega u jedno.” Središnji dio ovog putujućeg umjetničkog projek ta, bila je pobjednička instalacija Küba, turskog auto ra Kutluga Atamana, koji je na četrdeset videoekrana predstavio priču o osiromašenim i marginaliziranim predgrađima s rubova Istanbula, možda na prvi pogled teško povezivim s Dunavom, ali Ataman je objasnio: „Mislio sam da dolazim i donosim priče iz zemlje čija je percepcija da se ona nalazi na rubu Europe, pa sto ga one dolaze u srce Europe. Priče dolaze pomalo na način kao što dolaze i migranti – skrivene u čamcu, u riječnom brodu, u šleperu, putujući tako rijekom koju smatram poput kanala rođenja.” Na šleperu je bio i austrijski jazz-glazbenik Joe Zawi nul, autor skladbe Dunavske priče o povijesti slobodnih ljudi bez doma, Ciganima. Srpski režiser Želimir Žilnik također je predstavio život Roma između Novog Sada i Beograda, gdje se nalazi čitav niz njihovih naselja. Putovanje protiv struja osim izložbi, filmova, književ nih večeri, javnih performansa, rasprava znanstvenika,

umjetnika i publike, imalo je jednu poveznicu: „Pokre tačka kreativna energija nije brod, već rijeka. Pokretač ka snaga zapravo je zemljopisna karta koja se proteže od Crnoga mora pa sve do Beča.” Godinu dana poslije, 2007., pokreće se Vukovar Film Festival koji se održava uz Dunav i na Dunavu, osmišljen je kao predstavljanje kreativnog potencijala filmova snimljenih u podunavskoj regiji i u njezinim susjednim zemljama. U neobnovljenim, od ratnih ra zaranja, prostorima dvorca Eltz, uz svesrdnu pomoć Ruže Marić, postavljen je 22. travnja 2008., interdicipli naran i multimedijalan projekt Pretapanja – morerijeka, Umjetničke akademije iz Osijeka, osim predstave Voda u režiji Roberta Raponje, videoistraživanja Tranzicije Andreja Mirčeva, razgovora o Dunavu i Jadranskome moru s akademikom Nedjeljkom Fabriom i Brankom Džebić, videoinstalacije Željke Fuderer Levak, vizualno dojmljivog performansa Saše Došen, izložene su i foto grafije Davora Šarića, o kojima Anđelko Mrkonjić piše kao o „gustoj, ali pitkoj vizualnoj informaciji fotograf skog friza srednjoeuropsko-mediteranskog uljudbenog prostora koja se jednostavno slila u projekt Pretapanja – morerijeka, a na promatračima ove izložbe jeste naći Ljubav na putu kako je to našao Matko Peić u navedenoj knjizi putopisa i/ili potaknuti začudnosti u prostoru sebe i prostoru izvan sebe.” Od 2012. novosadska galerija Bel art, svake godi ne priređuje Festival suvremene umjetnosti Dunavski dijalozi, pružajući mogući uvid u umjetničke tokove

regije koju čine neke od najrazvijenijih europskih dr žava poput Njemačke i Austrije, preko zemalja koje su tijekom proteklih desetljeća doživjele sistemsku tranzi ciju, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, onih koje je baštine, Srbija i Hrvatska, te zemalja koje su još uvijek obuhvaćene dubokom krizom, Moldavija, Ukrajina. Festivalu je prije nekoliko godina tema bila Percepcija suvremenosti: niz Dunav od Apatina do Kladova, na izložbama koje su se postavljale u gradovima i selima dunavskog toka (Apatin, Banoštor, Novi Sad, Sremski Karlovci, Beograd, Viminacium, Veliko Gradište, Kla dovo), uspostavljali su se umjetnički dijalozi. Tijekom 2021. studenti (Marija Josipović, Petra Deša, Ana Marguš, Mihaela Podboj, Josipa Henizelman, Josip Pratnemer) i profesori (Mario Matoković i Vjeran Hrpka) Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, bili su na petodnevnoj terenskoj radionici Tok i karakter rijeke/ krajolik kao mogućnost istražujući, percipirajući, prona lazeći vizualna i auditivna rješenja uronjena u prirodu oblikovanu Parkom prirode Kopački rit i dunavskim kontinuiranim mijenama. Cilj radionice bio je omogu ćiti potpuni doživljaj krajolika, koji se često banalizira do razine da se isti interpretira s plošne (dvodimenzio nalne) fotografije, ne vodeći se zakonitostima okruže nja u kojemu ona nastaje. Imali su primjer fovista koji odlaskom u prirodu nastoje prepoznati emocionalnu suštinu okruženja, kako bi u vlastitim vizualizacijama, mogli što vjernije „naslikati” motiv kojemu se suprot

stavljaju. Je li priroda glasna, smirena, zastrašujuća, ponekad opasna ili pak samo zelena?, neka su od pita nja na koje je radionica tražila odgovor. Njezin krajnji ishod nije bio samo umjetnički artefakt, već odmak od ustaljenoga istraživanja i doživljaja, bio je poticaj za izlazak iz grada i promatranje krajolika. @

Ne znam mogu li se zbog različitih obiteljskih korije na odrediti Podunavskom Švabicom, Folksdojčericom, Austro-Ugarkom, Panonkom ili jednostavno Osječan kom, ali znam da potječem s riječne obale kao što neki drugi potječu s planine ili mora. Pripadam oker-pa nonskim fasadama, longitudinalnim ulicama, ravnici, neki to nazivaju Podunavljem, neki Dunavskom mo narhijom, drugi Panonskom nizinom, a većina nema jedinstvenog imena za kilometre kojima Dunav teče. Dunav, kao i Mediteran, kako je napisao Xavier Girard „nije ništa drugo no slika koju sami stvorimo. Neobično je što svi oblikujemo vlastitu sliku koja po staje magnet za one koji budu te sreće da ga jednoga dana otkriju. Tu i leži njegova tajna.” To možda nije tajna koju stvara crnica na kojoj ra stu suncokreti, to je tajna same rijeke, tajna sna koji suprotstavlja obilje i sušu, veselje i siromaštvo, umje renost i pretjerivanje, ushit i tragediju. Tko može reći zašto ga trebamo? Da Dunav ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Kao i Mediteran.

Od iste autorice u izdanju Naklade Ljevak:

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nives Tomašević recenzenti: Goran Rem, Valentina Majdenić lektura i korektura: Monika Batur oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001116316. isbn 978-953-355-535-5