Bjørn Rasmussen
Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo S danskoga preveo Mišo Grundler
Zagreb, siječanj 2020.
KožaKB.indd 3
24/12/19 09:47
LJUBAVNIK
Bio sam već stariji kad mi je prišao neki muškarac u predvorju jedne javne ustanove. Gledao sam tvoju predstavu, rekao je, neizrecivo me ganula. Nisam ga prepoznao, ali uočio sam njegove pokrete; sudeći po kicoškom hodu, tipičnom za ljude odrasle u provinciji, mogao je biti bilo tko. Pušiš li još, upitao me, ovdje je strašno zagušljivo i previše je ljudi; hajdemo van, mogu li te ponuditi cigaretom? Vrlo rano u mom životu već je bilo kasno. Sa 17 godina već je bilo kasno. S 12 godina napunio sam čarapu spermom, sanjao sam samo o tome da gledam u muški šupak i udišem taj posebni zrak, ljubav, mislio sam, lepet krila ptice. Kad mi je bilo 15 i pol godina, došao je trener jahanja. Često razmišljam o toj slici koja mi je još u glavi, a o kojoj nikada nisam govorio. Njegove kožnate jahaće hlače stisnute o nutarnju stranu bedara, sa šavom na preponama, okružuju mu guzove, koža i koža. Opor vonj konjske pišaline, amonijak od kojeg sijeno pocrveni i oteža, sapun za sedlo, grube ruke trenera jahanja. Da. 5
KožaKB.indd 5
24/12/19 09:47
Ovo znam: timario sam kobilu, jeo u hladnoj kuhinji s braćom, majkom, njezinom čeljusti, žvak-žvak. Jedino me to veže za majku: hladna sjeta i žvak-žvak, ničega se drugog ne mogu sjetiti, osim možda velikog zato. Ovo je majčino veliko zato: Probudila se jednog jutra i vidjela da njezin ljubavnik ne spava kraj nje. Je li na obali, zapitala se, je li otišao na zelenu tržnicu po smokve i artičoke, je li otišao u staju. Majka bi noću tražila uz rubove jaraka u tamnoj zemlji. Zamišljala je svoga ljubavnika krvavog, kako su ga rastrgali vukovi, poput vuka zavijala bi prema nebu, pjevala i urlikala u vedru, studenu noć. Danju bi se umotala u tamnoljubičasto, nosila velike limene kante cementa do jaraka koje je noću pretražila i zatrpavala ih kao znak da ih može prekrižiti; njega tu nema. Znajte da imam 15 i pol godina. Vozim se autobusom 491 prema Fjaltringu. Nisam se presvukao, moram doći takav, vonjajući po konjima, tako stoji u ugovoru, takve su upute, skini odjeću, smrdiš po govnima. Sunce prodire kroz stakla autobusa, ravna polja, more, prvi put mu idem u posjet. Stanujem u državnom internatu. Jedem, spavam, učim, imam 17 godina, to znam. Znam da je majka povukla veze jer inače ne bih bio ovdje; u provinciji postoje procedure, postoji presedan za pravljenje masnih kobasica. Znam da sam poslan trajektom, braća su mi mahala s keja, majka je plakala, prvo se morala oprostiti od ljubavnika, zatim od vajmarskog ptičara, a sad i od svog mališana. Ja nisam plakao. Nisam plakao od osnovne 6
KožaKB.indd 6
24/12/19 09:47
škole kada sam pao s ljuljačke i ogulio koljeno na asfaltu, ali ja sam bio usredotočen samo na malenu ogrebotinu na dlanu, na kapljicu krvi na jagodici palca zbog koje sam počeo vrištati. Braća su uživala gledajući moje koljeno, majka je donijela jod. Obitelj je konkretna, obitelj je nehotično slijepa, to znamo. Obitelj postoji da podsjeća mališana da postoji korijen i da korijen boli i da korijen čini dobro i da korijen valja čuvati, da je to dužnost, i da položaj korijena treba tajiti, zastava se diže. Danas sanjam paljenje zastava na ulicama, volio bih da se tkanini pokazuje veće poštovanje umjesto što je se označava simbolima i raznim sranjima, protivim se označavanju novorođenčadi: ovo je tvoj spol, tvoje ime, tvoja zastava i tvoja obitelj, dabogda joj se pokušao istrgnuti, dabogda se gušio svojom bljuvotinom, dabogda bio otjeran. Ne, nije plakao na keju, taj mališan; nikada nije plakao zbog te obitelji, nije povraćao još od džina s džinom trenera jahanja, otkako je došao do korijena trenera jahanja u džinu s džinom, mališan nije povratio, nije se bacio na nekoga drugog još od džina s džinom i nije udisao poseban zrak koji naziva ljubavlju još od džina s džinom; sad udiše kroz bankomat u centru grada, sad izbacuje kukove na parkiralištima provincije, sad se smiješi i plovi i odlazi. Često su mi govorili da je to zbog previše sunčanja u djetinjstvu. Svako sam ljeto putovao u inozemstvo s braćom, kući smo se vraćali tek u rujnu, kad je škola 7
KožaKB.indd 7
24/12/19 09:47
već trajala. Nastavnik kemije stavlja svoju tešku ruku na moje rame i naslanja svoju mješinu na moja leđa, kurac mi je nabrekao u kratkim hlačicama, ostajem sjediti još nekoliko minuta nakon što je zvonilo. Međica mi je jako oznojena, sandale su mi vlažne, stopalo se kliže. Nastojim kročiti hodnikom s buntom papira u ljepljivim rukama, nosim posudu s krumpirima, sirovim povrćem i preljevom od staklene samoposlužne vitrine u kantini do stola, tražim slobodan stol, nastojim sjesti preko puta nekome, nastojim pogledati nekoga u oči, nastojim pronaći nekoga koga ne želim ni pojebati ni ubiti. Često su mi govorili da je problem u očima, da sam predugo gledao u sunce, da sam bio nekako nedostupan, da je bilo teško shvatiti o čemu razmišljam, a kao da je i s mojim ustima bilo nešto čudno. Moja braća kesila su zube posvuda, razdirala kotlete, grizla bilježnice, cerila se. Da se vratim na majku. Jedne noći kopala je po ljubavnikovoj sobi i pronašla trombon. Rastavila ga je i prikupila svu kondenziranu vodu i slinu u jednu šalicu. Iščupala si je nekoliko dugih pramenova kose, namočila ih u toj šalici i od njih isplela jedanaest vitkih, srebrno-sivih, elegantnih pasa. Ti su je psi pratili posvuda. Ta njezina pratnja bila je vidljiva izdaleka. Ona u sredini, okružena zborom pasa, ovalna i uzdrmana pojava, pasje šape na asfaltu, savitljivi zglobovi, pandže. Srebrno-sivo krzno presijavalo se na suncu, pasja slina lebdjela je u zrak poput balona od sapunice. 8
KožaKB.indd 8
24/12/19 09:47
Moja životna priča ne postoji. Sad to znam. Prije sam umišljao da se negdje nalazi i vibrira, moja priča, da ću joj se pisanjem približiti. Prevario sam se. Nikada ne vjeruj životnoj priči. Ne vjeruj muškarcu koji ne voli lizati tuđi kurac, koji sjedne na stolac, a na muškarca nikad, koji ne liže žensko dupe, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne voli lizati pičku, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne liže muško dupe, koji sjedne na stolac, a na kurac nikad, koji sjedne na stolac, a na pičku nikad, koji sjedne svojim dupetom na stolac. Kažem tako kako zvuči. Piši šupkom, to je prijateljski savjet. Počeo sam pisati onog dana kad je veterinarka došla oploditi kobilu. Navukla je dugu gumenu rukavicu i izvukla nekoliko šaka punih balege. Zatim je ubrizgala pastuhovo sjeme kroz tanku prozirnu cjevčicu. To me je zbunilo, to miješanje govana, sjemena i jajašaca, združivanje tih dviju rupa, nisam to mogao shvatiti, bio sam na rubu plača. Želio sam to nacrtati da bih shvatio, ali nisam mogao jer su mi se ruke tresle. Sad znam da sam bio vrlo mlad, imao sam 13-14 godina, na licu mi se već tada naziralo ono što će poslije doći s alkoholom. Mastan nos i koža oko jagodica lica, sjaj u očima. Želio sam sve što je moglo teći kroz mene, moje lice bilo je otvoren poziv za fermentaciju vina u mojim porama. Moje izbrazdano lice bilo je zapaženo prije nego što sam prvi put kušao pivo, bilo je primijećeno da se u njemu krije nešto drukčije, nešto zrelo 9
KožaKB.indd 9
24/12/19 09:47
za moje godine, kako je to s grižnjom savjesti prošaptao trener jahanja nakon jednog sata. Jedne večeri uništio sam njegovo Kieffer sedlo. Prošvercao sam škare iz kuhinjske ladice, iskrao se na dvorište, ušuljao se u staju ne upalivši svjetlo, prošao cijelom stajom, došao do ostave sa sedlima pipajući oko sebe sve vrijeme. Udahnuo sam i žestoko zamahnuo, rasjekao jahaće hlače tako da je prsnulo, zamah, sječenje, prskanje. Petnaest i pol. Izađem iz autobusa. Studeno je i sunce je jarko, majka se brine da će se slavine zalediti, da će morati pojiti žedne životinje kantama vode. Ja se brinem da će me on poslati kući posljednjim autobusom, subotom vozi samo triput na dan. Odavde čujem šum mora, znam da je na zimskom kupanju, znam da mu bradavice postanu malene i ukrućene na zimskom kupanju, da mu kurac postane kratak, napet i izbočen, da prepucij štiti glavić. Uranio sam, uđem u dućan, imaju sireve i vina, vlasnice su lezbijke, to svi znaju, ne smeta im ako zaudaraš na balegu. Moraš nešto kupiti, ne možeš izaći praznih ruku, treba mu kupiti bocu vina, treba kupiti i sir, treba. Tijekom tog putovanja činilo se kao da se slika oslobodila, da se može odvojiti od cjeline. Da nije bilo zbog, zbog. Zbog majke, zbog provincije, zbog trenera jahanja. Kažem putovanje zbog autobusa, zbog Fjaltringa, mora, njega. Ne osjećam ništa prema cjelini, ne pozna10
KožaKB.indd 10
24/12/19 09:47
jem je, kažem centar grada i ne vidim ništa, kažem majka i braća na farmi, ne mogu sagledati širu sliku, jedva da znam što uža slika prikazuje, u tom smislu nije riječ o nekakvom oslobađanju, nego o blatnoj jami. Pijesak, šljunak, blato, što li već, kora i odroni. Kad sam imao 10 godina, Bog me zamolio da se svi moji proživljeni trenuci prime za ruke. Nikada nisam mario za molitvu, nikada nisam mario za Boga. No upute su nešto sasvim drugo. Sedamnaest i pol. Izađem iz autobusa. Pronađem stube koje vode od palube s automobilima, prođem trajektom i popnem se sve do ograde na gornjoj palubi. Dođe ravnateljica i stane kraj mene. Usne su joj bljedunjave, ruke tanašne, pokazuje krajobraz, na prstima joj glomazno prstenje od žada i zlata. U svojim dnevničkim zapisima nazivam je Gazdaricom, Damom, Suprugom. Krajobraz rijetko spominjem. Sve se prelijeva kao prolivena tinta, u mom pisanju nema perspektive. Uvijek izađem iz autobusa kad se ukrcamo na trajekt, čak i noću, jer se uvijek bojim; bojim se da će konopi popustiti, da ćemo nestati u moru. Stojim uz ogradu i piljim u tamu. Zanima me smrt utapanjem. Zanimaju me različiti oblici umiranja, ali u utapanju ima nešto posebno metodično; ta sporost, to tiho prodiranje vode. Da. 11
KožaKB.indd 11
24/12/19 09:47
Nosim haljinu od prave svile. Iznošena je, gotovo prozirna, majčina. Imam kuću samo za sebe, majka je otišla u lov s vajmarskim ptičarom, braća su im se pridružila u svojim novim jaknama od nepromočiva platna, tri broja prevelikima, nalik su na dva smiješna šatora blizanca, tihi u strahopoštovanju pred lovcima, instinktom pasa, vonjem baruta i mrtve divljači posvuda. Vajmarski ptičar je najbolji, nikada mu ništa ne umakne, majka ga naziva sivim duhom, ona je jedina žena među lovcima, muškarci su takve svinje. Idem od kata do kata u haljini i pregledavam kuću, kao da je vidim prvi put. Vršcima prstiju prelazim po hladnom granitu u kuhinji, staklenkama džema u smočnici, po argentinskom porculanu u vitrini blagovaonice. Prolazim sobama vrlo sporo, moja bosa stopala vuku se po podu, korak po korak. Zatim orijentalni sagovi u boravku s kaminom, zatim otvoreno ložište kamina, pepeo u mojim novim, krupnim rukama. Uvučem se u kamin, nekako se uspijem zgurati kad zgrbim leđa. Pogledam gore kroz mračno okno dimnjaka. Oni se vrate kući s vajmarskim ptičarom umotanim u prekrivač. Braća plaču, vrzmaju se oko majke i poslužuju čaj. Ona ga ne pije, sjedi uspravljena i zuri u prazno. Tad ugledam njezina usta. Prođu me srsi. Ta usta: groteskna i okrutna. Ne gleda me dok izgovara riječi: Ubit ću ih. Ubit ću tu gamad. Prekriven sam čađom. Još nosim onu haljinu. 12
KožaKB.indd 12
24/12/19 09:47
No mališan se toga dana ne ističe zbog haljine, jer je nema na sebi; odjeven je u košulju i sako, nosi kravatu, ima bijele, kožnate jahaće hlače, bijele rukavice, čizme i mamuze. Ne, ističe se zbog mekog, ružičastog šešira od filca. Dan je uoči pokopa vajmarskog ptičara pod čempresom, no u zraku još visi pitanje: Tko ga je ustrijelio? Okupila se cijela obitelj, pomoćno osoblje, jahačice, i on je došao. Mališan ga još nije dotaknuo, ugovor još nije stupio na snagu, nije ni sastavljen, ne doima se mogućim: ne možeš se tuširati bez moga dopuštenja, nećeš mi donositi darove, cvijeće ni vino, činit ćeš kako ti kažem. Majka nosi crni veo, drži dug govor, njezine riječi među stablima raznosi hladan vjetar, citira Karen Blixen i Brorsona1, braća poslužuju punč od jaja u mutnim čašama. Mališan s kobilom izvodi točku žalovanja u velikoj areni, klasična glazba daje ritam koracima. Tijekom tog lakog galopa uz Mozarta majka počne hiperventilirati. Pokušavaju je umiriti, pritišću joj prsa i leđa, donesu joj vode, ali ona sve glasnije dašće i pokušava doći do zraka. Mališan nastavlja izvedbu: leteća izmjena, half pass, piaffe. Kobila je krajnje poslušna, preciznija nego ikad. Mališan je vježbao položaj i držanje držeći laktovima bič iza leđa, a sad bez biča sjedi posve uspravan, kobila se pjeni oko usta i poslušno mu daje svoja leđa, njih su dvoje tandem. Kad violine utihnu i označe kraj, oni dojašu do publike na tribinama i na posljednji zvuk 1 Hans Adolph Brorson (1694. – 1764.) – danski pijetistički biskup i autor poznatih vjerskih himana (nap. prev.)
13
KožaKB.indd 13
24/12/19 09:47
trombona zastanu. Mališan primi širok obod svoga šešira od filca i skine ga s glave, na posljednji jek trube ispruži šešir u stranu, a majka se onesvijesti. Svi se sjate oko nje, graja, drhtanje, kuknjava. Jedino trener jahanja gleda jahača i kobilu. Gleda me ravno u oči. Da. Pronašao sam fotografiju svoga sina u dobi od 17 godina. Ne. Pronašao sam fotografiju sebe sa 17 godina i pomislio: Ovo je nečiji sin. Tako je mršav. Tako je malen, a ipak njegovo je lice užareno i odaje krivnju. Zašto? Zamišlja li petero nerođene djece, kmeče li s njegova rukava, vjeruje li stvarno da sperma ima vrijednost? Može li još zamisliti sreću, krije li se ona u nekoj pop-pjesmi, u nekoj staklenki; odakle je ta fotografija, odakle? Osoba koja je kupila onaj ružičasti šešir široka oboda s crnom vrpcom, to je ona; žena s ove fotografije moja je majka. Pozira na plaži, još je mlada, ima možda 18 godina, 20 godina. Na tom je odmoru kupila taj šešir, ondje je srela svoga voljenog; pitanje je je li se taj sudbinski događaj već dogodio kad je ta fotografija snimljena, je li on slikao majku na plaži ili je to bila neka prijateljica, neki turist ili netko od domaćih. Nosi žuti kupaći kostim. Te fotografije, ima ih tako mnogo. Držim ih u ladici svoga radnog stola, razbacane su i pomiješane. Ne zavaravam se da se snimljeni trenutak može ovjekovječiti ni 14
KožaKB.indd 14
24/12/19 09:47
otpustiti, a što se uopće treba činiti s fotografijama, što? Što se treba činiti s trenucima? Jedan dan si nepokolebljiv i ništa ti ne može stati na put, drugi dan si propalitet, vucaraš se po jarcima i iskašljavaš krv, da. I čak ne prepoznaješ svoga voljenog u predvorju jedne javne ustanove. Tek kad izađem van i zapalim s njim. Tek kada kresnem upaljačem ispred njegove cigarete, koju drži između palca i kažiprsta, tek kada me primi za zapešće da uhvati plamen vrškom cigarete. Tek tada strese me spoznaja. Tek tada pojavi se slika. Ili zvukovi, možda je bolje nazvati ih zvukovima.
15
KožaKB.indd 15
24/12/19 09:47