Maria Turtschaninoff: Maresi

Maria Turtschaninoff Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić

Izvršni urednik Bonislav Kamenjašević

Naslov izvornika Maria Turtschaninoff Maresi

Copyright © Maria Turtschaninoff, 2014 Original edition published by Schildts & SÖderstrÖms, 2014

Hrvatsko izdanje objavljeno je u skladu s ugovorom s Marijom Turtschaninoff i Literarnom agencijom Elina Ahlback, Helsinki, Finska. e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

s

Maria Turtschaninoff

maresi

Kronike iz Crvenog samostana

qr qr

s

Sa švedskoga prevela Željka Černok

Zagreb, srpanj 2022.

Lektura i korektura Bonislav Kamenjašević

Naslovnica Marija Friščić

Prijelom i grafičko oblikovanje Marija Friščić

Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu FILI – Finnish Literature Exchange.

ISBN 978-953-355-584-3

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001136512.

Mojoj sestri Alexandri

MENOS

Nacrtala SESTRA O druge godine vladavine trideset i druge Majke.

Po predlošku GARAI OD KRVI za vrijeme vladavine prve Majke.

Samotni hram Crveni samostan

Mjesečeva kuća

KRATER

ime mi je Maresi, Enrova kći, i pišem ovo devet naeste godine vladavine trideset druge Majke. Če tiri sam godine ovdje u Crvenom samostanu i za to sam vrijeme pročitala skoro sve stare tekstove o njegovoj povijesti. Sestra O kaže da će moju pripovijest dodati tim tekstovima. To mi je neobično. Ipak sam ja samo novakinja, nisam samostanska majka, nisam učena sestra. Ali sestra O kaže da je važno da baš ja zapišem sve što se dogodilo. Jer sam svemu prisustvovala. U priče iz druge ruke čovjek se ne može pouzdati.

Ja nisam neki pripovjedač. Ali budem li čekala da to postanem i tek onda krenem zapisivati događaje onako kako bi to trebalo ispričati, dotad ću ih zaboraviti. I zato sada zapisujem svoja sjećanja, dok su mi još uvijek jasna u glavi. Nije prošlo puno vremena, samo jedno proljeće. A ono što bih željela zaboraviti svježe mi je u sjećanju. Miris krvi. Zvuk lomljenja kostiju. Ne želim ponovno razmišljati o tome. Ali moram. Teško je pisati o smrti. Ali samo zato što je nešto teško, ne znači da to trebam preskočiti.

Maria Turtschaninoff

Zapisujem tako da Samostan ne zaboravi. Zapisujem i kako bih i sama shvatila što se dogodilo. Čitanje mi je uvijek pomagalo da bolje razumijem svijet. Nadam se da isto vrijedi i za pisanje.

Često razmišljam o svojim riječima. Koje će riječi dozvati najbolje slike, bez iskrivljavanja i uljepšavanja? Ko liko su riječi teške? Potrudit ću se što bolje mogu opisati samo ono što je važno za priču i izostaviti sve što nije, ali neka mi Boginja oprosti ako ponekad ne uspijem u svojoj namjeri.

Teško je znati gdje jedna priča počinje i gdje završa va. Ne znam ima li kraja. Ali početak je lak. Sve je počelo kad je Jai došla u Samostan.

bila sam dolje na obali i skupljala školjke toga proljetnog jutra kad je stigla Jai. Ko šara mi je bila napola puna i sjela sam na jedan kamen da se malo odmorim. Obala je bila u sjeni jer sunce još nije prešlo preko planine Bijela gospa, a stopala su mi bila smrznuta od morske vode. Pod stopalima okruglo je kamenje lupkalo dok se ljuljalo naprijed-natrag u taktu s valovima. Jedna ptica koan crvenih nogu skakutala je po plićaku, i ona u po trazi za školjkama. Upravo je svojim dugačkim kljunom podigla jednu kad se malena brodica pojavila ondje kod visokih, uskih stijena koje strše ravno iz mora, onih koje zovemo Zubi. Sigurno ne bih puno razbijala glavu time, ribarske brodice vidimo nekoliko puta tijekom putanje Mjeseca, da nisu došli iz tako neobična smjera. Ribari koji trgu ju s nama dolaze s kopna na sjeveru ili iz arhipelaga bogatih ribom na istoku. A i njihovi brodovi izgleda ju sasvim drukčije, uski su i obojeni u bijelo, s jedri ma plavima poput neba i dvojicom, trojicom članova

Turtschaninoff

posade. Brodovi koji nose potrepštine, i ponekad nove novakinje s kopna, zaobljenih su trupala i spori. Često imaju stražare koji paze da ne nalete na gusare. Kad sam ja prije četiri godine došla ovamo na jednom ta kvom brodu, bilo je to prvi put da sam vidjela more.

Ali brodu koji je sada zaobilazio nama najbliži Zub i plovio ravno prema našoj luci ne znam ime. Samo sam nekoliko puta vidjela takve brodove. Dolaze iz zemalja daleko na zapadu, Emmela i Samitre, i zemalja koje se nalaze još dalje.

Ali ti brodovi ipak dolaze iz smjera kopna, istom rutom kao i ribarske brodice. Plove uz obale i odvaže se krenuti u ovako duboke vode samo ako baš moraju. Naš je otok jako malen, i ako ne slijedite uobičajenu rutu, teško ćete ga pronaći. Sestra Loeni kaže da to Pramajka skriva naš otok, ali sestra O samo otpuhne na to i promrmlja nešto o neukim mornarima. Ja mislim da se otok sam skriva. Ali ovaj je brod zaobišao Zube gotovo ravno iz smjera zapada i ipak nas pronašao. Jedra su mu siva, kao i uski trup. Boje koje je teško razaznati nasuprot sivom moru. Bio je to brod koji nije htio da ga se primijeti.

Kad sam vidjela da je krenuo prema našoj male noj luci, poskočila sam i otrčala dolje preko šljunčane plaže. Nažalost, zaboravila sam i svoju košaru i školjke. Sestra Loeni uvijek viče na mene zbog takvih stvari. Previše si impulzivna, Maresi, kaže ona. Ugledaj se na Majku. Bi li ona samo tako ostavila svoje poslove?

Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Ne mogu zamisliti da bi Majka to učinila. Ali isto tako ne mogu zamisliti Majku s podvijenim nogavica ma, morskom travom među nožnim prstima i leđa na gnutih iznad košare sa školjkama. Mora da je to nekada radila, kad je bila malena novakinja kao ja. Ali Majku ne mogu zamisliti kao malenu djevojčicu. To mi je jedno stavno nemoguće.

Sestre Veerk i Nummel bile su već na molu, spre mne primiti brodicu. Gledale su to sivo jedro i nisu me primijetile. Tiho i oprezno približavala sam se sve dok me škripa drvenih dasaka na molu nije otkrila. Pitala sam se što sestra Nummel ovdje radi. Sestra Veerk ta je koja obavlja trgovinu s ribarima, ali sestra Nummel zadužena je za male novakinje.

„Je li njih Majka vidjela da dolaze?” sestra Nummel zaklonila je oči dlanom.

„Može biti”, odgovorila je sestra Veerk. Ona nikada ne želi nagađati ako nije potpuno sigurna.

„Nadam se da nije. Bilo je teško protumačiti Majčine riječi u transu, ali poruka je bila jasna”, sestra Nummel popravila je svoju maramu na glavi. „Opasnost. Velika opasnost.”

Jedna mi je daska zaškripala pod nogama. Sestre su se okrenule. Sestra Nummel namrštila se.

„Maresi. Što radiš ovdje? Znam da danas radiš za Ognjište.”

„Da.” Odugovlačila sam. „Došla sam ovamo skupiti školjke, ali onda sam ugledala brod.”

Turtschaninoff

Sestra Veerk pokazala je rukom. „Gle, spuštaju jedra.” U tišini smo promatrale kako posada manevrira brodom da pristane uz naš mol. Bilo je neobično malo osoba na brodu. Bradati starac na pramcu u plavoj tuni ci mora da je kapetan, nagađala sam. Osim njega vidjela sam još samo tri muškarca, sve strogih, ozbiljnih izraza lica. Kapetan je prvi sišao na kopno i sestra Veerk prišla mu je i pričala s njim. Kad sam se pokušala prišuljati bliže da čujem što govore, sestra Nummel čvrsto me uhvatila za ruku. Nakon nekog vremena sestra Veerk vratila se i prošaptala nešto sestri Nummel, na to me ona odmah počela odvlačiti s mola. Iako sam poslušno slijedila sestru Nummel, bila sam jako radoznala. Htjela sam biti ta koja će donijeti vijesti drugim novakinjama. Okretala sam glavu i kri vila vrat i uspjela vidjeti kako kapetan pomaže nekome da izađe iz unutrašnjosti broda. Malenoj pojavi svijetle kose koja joj je raščupana padala preko tanašnih ramena. Bila je odjevena u smeđu dugačku halju bez rukava, a ispod nje košulju koja je možda nekada bila bijela. Odjeća je bila izlizana i, dok je hodala, shvatila sam da halja nije teška jer je od svile, kao što sam to isprva mi slila, nego zato što je toliko prljava da je sva kruta. Lice joj nisam mogla vidjeti, stalno je gledala prema dolje, kao da mora jako paziti kako hoda. Kao da se boji da se ne može pouzdati u tlo pod nogama. Bila je to Jai, ali to tada nisam znala.

Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Ne shvaćam zašto je sestri Nummel bilo toliko važno da me odvede odande. Kasnije tog dana Jai je došla k nama u Kuću novakinja. Tada joj je raskuštrana kosa bila počešljana i zalizana, iako je još uvijek bila prljava, i bila je odjevena kao i mi ostale, u smeđe hlače, bijelu košulju i bijelu maramu na glavi. Samo zato što sam je vidjela kad je stigla, znala sam da je drukčija od nas.

jai je dodijeljen krevet pored moga. Obično su nove novakinje spavale u sali s malim novakinjama, ali to je zato što je većina njih malena kad dođu ovamo. Jai je bila dovoljno stara da spava u sali s nama starijima. Pretpostavila sam da je godinu ili dvije starija od mene, ja sam imala trinaest godina. Krevet pored mojega u sali starijih novakinja bio je slobodan jer se Joem upravo preselila u Ognjište da bude novakinja sestre Ers. Njene su novakinje jedine koje ne spavaju u Kući novakinja. Njihov je zadatak održavati vatru u Ognjištu, nikada se ne smije ugasiti, i mora ju u točno vrijeme prinositi žrtvu Havvi. Joem misli da je jako posebna zato što je postala služavka Ognjišta. Znam da misli da joj sve zavidimo. Kad sam tek došla na otok, nisam mogla zamisliti ništa bolje od toga da živim u Ognjištu i uvijek imam hrane oko sebe. Trbuh mi još nije zaboravio zadnju gladnu zimu kod kuće. Ali, kada sam vidjela koliko je sestra Ers stroga i kako nikada ne dopušta svojim novakinjama da uzmu malo više hrane,

Maria

Turtschaninoff

ta me želja napustila. Zamisli da si stalno oko hrane, njušiš je, poslužuješ, ali je ne smiješ jesti!

Osim toga, Joem priča u snu. Ne nedostaje mi. Jai je sjedila na svom krevetu i sve novakinje, male ne i velike, okupile su se oko nje, kao što to uvijek radimo kada dođe netko novi. Djevojčice su se divile njenoj dugačkoj, plavoj kosi koja je padala iz marame od lana. Marame nas štite od jakog sunca, ali ispod njih kosa nikada ne smije biti zavezana. I nikada je ne šišamo. U kosi je naša snaga, kaže sestra O.

Starije su je djevojke ispitivale, odakle je došla, koli ko je dugo putovala, je li ranije znala za Samostan. Jai je nepomično sjedila. Koža joj je bila svjetlija od većine nas, ali mogla sam vidjeti da je i blijeda. Koža ispod očiju bila je tanka i tamnija, gotovo ljubičasta. Poput latica ljubičice u proljeće. I ništa nije govorila, nije od govorila ni na jedno pitanje, samo je gledala oko sebe. Ustala sam sa svog kreveta. „Dosta je. Vaši zadaci čekaju. Na posao.”

Sve su me poslušale. Smiješno mi je bilo sjetiti se kako je to bilo kad sam došla ovamo i stalno se sramo tila i nije bilo šanse da itko učini što ja kažem. A sada sam jedna od najstarijih u Kući novakinja, još uvijek mi nije dodijeljena kuća niti imam sestru kojoj sam odgo vorna. Novakinja sam duže od većine djevojaka ovdje. Ennike je jedina koja je došla ovamo prije mene i još uvijek nije postala novakinja neke sestre.

Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Pokazala sam Jai koji je njen ormarić i čistu odjeću u njemu, objasnila joj gdje je poljski zahod i pomogla joj da presvuče krevet u čistu posteljinu. Pažljivo je pratila sve što radim, ali još uvijek nije ništa rekla.

„Danas ne trebaš ništa raditi”, rekla sam joj dok sam popravljala njen pokrivač. „Navečer možeš s nama do Ružina hrama na zahvalnicu, ali ne brini se, pokazat ću ti sve što moraš znati.” Uspravila sam se. „Uskoro je vrijeme za večeru. Odvest ću te do Ognjišta.”

Jai još uvijek nije ništa rekla. „Razumiješ li me?” pitala sam je prijateljski. Možda je došla iz tako daleke zemlje da ne govori nijedan od obal nih jezika. Kao ja, kad sam došla ovamo. Gore na sjeveru, u zemljama Rovasu, Urundienu i Lavori govorimo drugi jezik od ljudi ovdje uz more. Obalni su jezici svi slični. Oni koji ih govore međusobno se razumiju iako izgovor zna biti drukčiji i neke se riječi razlikuju. Ali zemlje toli ko puno trguju jedne s drugima, kaže sestra O, da im se i jezici drže jedan drugoga. Dok nisam naučila jezik, prva mi je godina ovdje u Samostanu bila teška. Jai je kimnula. A onda odjednom otvorila usta. „Zar ovdje stvarno nema muških?” Glas joj je bio izne nađujuće dubok, a takav naglasak nikada prije nisam čula. Odmahnula sam glavom. „Ne. Muškarcima nije dozvoljeno doći na otok. Ribari s kojima trgujemo ne smiju izaći na kopno, nego sestra Veerk kupuje ribu na molu. Naravno, imamo životinje muškog roda. Jednoga

Maria Turtschaninoff

prilično zloćudnog pijetla, nekoliko jaraca. Ali muškaraca ovdje nema.”

„Ali kako onda uspijevate preživjeti? Tko se brine za životinje, tko obrađuje zemlju, tko vas štiti?”

Vodila sam je prema visokim, uskim vratima spavaonice. Ovdje ima toliko mnogo vrata, i sva su različi ta. Zatvaraju, zaključavaju, štite, zaklanjaju, zakrivaju, skrivaju. Gledaju me svojim blistavim željeznim opla tama, zure svojim velikim zaobljenim čvorovima, bulje svojim izrezbarenim uzorcima. Izračunala sam da na uobičajen dan prođem kroz barem dvadeset vrata.

Kod kuće smo imali dvoja. Ulazna vrata u kolibu i vrata poljskog zahoda. Oba su bila napravljena od drve nih dasaka i visjela su na kožnim šarkama koje je otac napravio. Ulazna bi vrata otac navečer zatvorio iznu tra i spustio veliku pregradu. Vrata zahoda mogla su se zatvoriti iznutra zasunom koji je moj brat Akios znao izvana podići komadićem drva dok smo mu moja sestra Náraes i ja vikale da nas ostavi na miru.

Vodila sam Jai hodnicima Kuće novakinja. „Ne uzga jamo nikakvo žito, otok je previše brdovit za to. Kupu jemo ono što trebamo s kopna. Ali imamo nekoliko po vrtnjaka i jedan maslinik, a sestre iz Samotnog hrama uzgajaju vinovu lozu. Pijemo ga samo nekoliko puta godišnje, za blagdane i rituale.”

Izašle smo na toplo večernje sunce, pa sam povukla maramu tako da mi zakriva oči. Sestra Loeni ne voli

Maresi Kronike iz Crvenog samostana kad je tako nosim, kaže da to ne izgleda lijepo, ali ja ne volim kad mi sunce sja ravno u oči.

„A zaštitu ne trebamo. Rijetko tko doplovi ovako da leko. Zar nisi vidjela koliko je strma planina koje vodi do Samostana, a zidine visoke? Imamo samo dvije kapije. Onu kroz koju si ti došla možemo zatvoriti teškim vratima i zaključati. Drugu zovemo kozja kapija i nalazi se na dijelu zida koji gleda prema planini.” Pokazala sam u tom smjeru. „Ona vodi samo do puteljka kojim hodamo kad vodimo koze na ispašu. Puteljak vodi do Samotnog hrama i Bijele gospe, i do naših povrtnjaka. S te strane planine jako je teško pronaći put ako ne znaš za njega. A davno je to bilo kad su gusari zadnji put napali Samostan. To se događalo samo onih godina kad su Prasestre došle ovamo, zato su i sagradile zidine. Na otoku nema nikakve druge građevine osim Samostana. Od nikoga se ne trebamo štititi.” Napravila sam znak kruga desnim kažiprstom na lijevom dlanu u zaštitu od zlih duhova. „Mi služimo Pramajci. Ona će nas štititi ako bude trebalo.”

Dvorište je bilo pusto. Sve mora da su već otišle do Ognjišta. Tako to bude svaki put kad se pročuje da smo dobile svježu ribu. Prije nego što sam došla ovamo, jela sam dimljenu ribu samo nekoliko puta u životu, i nije imala gotovo nikakvog okusa. Ali sestra Ers koristi bilje i rijetke začine u svoj hrani koju kuhaju u Ognji štu. Prvi put kad sam stavila žlicu njezina variva u usta,

Maria Turtschaninoff

skoro sam ga ispljunula koliko mi je okus bio nepoznat. Srećom, spriječio me samo oštar i mrzovoljan pogled sestara. Ne bih voljela da su svi na taj način saznali ko liko sam neuka. Ionako sam se osjećala kao izgubljena seljančica. Kasnije sam naučila imena svih tih okusa koji su mi bili nepoznati. Cimet s istoka, loboda iz ze malja na sjeveru, žuta iruka i divlji origano koji su rasli na našim padinama.

Pogledala sam Jai. Mora da se osjeća jednako zbunje no kao ja kad sam tek stigla na otok. Ispružila sam ruku i ohrabrujuće je potapšala po ruci, ali ona je odskočila kao da sam je htjela udariti. Podigla je dlanove da zaštiti lice i stala i ukočila se. Obrazi su joj bili bljeđi nego inače.

„Ne boj se”, rekla sam oprezno. „Samo sam ti htjela pokazati sve kuće. Vidi, ondje je Tjelesna radost. To ćemo ti pokazati sutra. A one stube vode do samostan skog dvorišta gdje se nalaze Kuća znanja, Kuća sestara i Ružin hram. Zovemo ih Večernje stube jer se nalaze na zapadu.”

Vidjela sam da je Jai provirila između prstiju, pa sam nastavila pričati. „A one dugačke, uske stube zovu se Mjesečeve stube. Imaju dvjesto sedamdeset stepenica! Sama sam ih izbrojila. Vode gore do Mjesečeva dvorišta i do Mjesečeve kuće. Ondje Majka ima svoje odaje. Jesi li već upoznala Majku?”

Jai je spustila ruke i kimnula. Znala sam da je upo znala Majku jer to sve djevojčice prvo učine kad dođu

Maresi Kronike iz Crvenog samostana ovamo. Nisam je to zato pitala. Samo sam je htjela navesti na to da se opusti.

„Rijetko kada imamo razloga ići gore. A sada idemo do Jutarnjih stuba. One vode do Ognjišta i spremišta. Dođi.”

Nisam se usudila uhvatiti je za ruku da je odvedem, nego sam samo krenula prva u nadi da će me slijediti. Hodala je nekoliko koraka iza mene. I dalje sam brbljala da je smirim, kao što to radim s kokošima kad skupljam jaja. Sestra Mareane smije mi se, ali me pušta da pri čam. Ona nije kao sestra Loeni, koja me stalno utišava. Sestra Mareane zna da plašljive životinje ponekad može smiriti prijateljski glas.

„Iznenadit ćeš se kako dobro ovdje jedemo. Ja sam se smijala kad sam prvi put čula da ćemo svaki dan za večeru dobiti meso ili ribu. Mislila sam da je to neka šala. Jesti meso svaki dan! Ali nije šala. Većinom je to riba ili meso naših koza. Neke novakinje misle da bude previše tog kozjeg mesa, ali ja mislim da sestra Ers zna napraviti svakojaka ukusna jela od njega. Kobasice, i odreske, i variva, i sušeno meso. I, naravno, kozje mlijeko. Njega koristimo za razne vrste sireva. Kokoši najviše držimo zbog jaja, ali ponekad i koja od njih završi u varivu se stre Ers. Sestra Ers je ta koja se brine o Ognjištu. Svaka je sestra odgovorna za određeno područje, ali to ćeš sve s vremenom saznati.”

Zadihane smo se popele i tih nekoliko zadnjih stepe nica. Kad smo ušle u dvorište ispred Ognjišta, osjetila

Turtschaninoff

sam miris bijele ribe i kuhanih jaja. Zakruljilo mi je u trbuhu. Koliko god da jedem, stalno sam gladna. Tome je tako još od one zime kad smo gladovali. „Ovdje sve jedemo isto”, rekla sam dok sam prilazila vratima Ognjišta. „Od najmlađe novakinje do sestara i Majke. Samo sestre iz Samotnog hrama jedu na drugom mjestu. Prvo jedemo mi novakinje, a onda jedu sestre. Isto vrijedi i za pranje, ali to ćeš vidjeti sutra ujutro.” Pridržala sam joj vrata koja uvijek mirišu po kruhu. Kad sam prvi put došla ovamo, nisam se mogla suzdržati i liznula sam to uglancano smeđe drvo da vidim imaju li i okus po kruhu. Sestra O cijelu je jednu mje sečevu putanju vikala na mene da sam glupa. Sad sam starija i pametnija. Ali vrata stvarno mirišu po kruhu. Jai je ponovno zanijemjela. Valjda sam previše priča la. To bi sestra Loeni sigurno rekla. Ali Jai ipak više nije bila tako napeta, spremna za bijeg. Sjela je pored mene i Joem joj je servirala porciju kuhane ribe s jajima i gomolje kora s južne padine otoka u posebnom umaku. Razveselilo me što danas jedemo kor, a ne kupus. Pone kad mi se čini da jedemo previše kupusa. Kad smo se najele, naslonila sam se na klupi i potap šala se po punom trbuhu.

„Da moji doma znaju kako dobro ovdje jedemo, ne bi mi vjerovali.”

Bilo mi je teško misliti na to da moja obitelj nema to liko hrane koliko ja dobivam ovdje u Samostanu. Možda

Maresi Kronike iz Crvenog samostana ponekad i gladuju. Moj se dom nalazi toliko daleko da ne znam kakva je ondje zima, ne znam kakva je bila žetva niti imaju li dovoljno hrane. Mogu se samo nadati da je sad, kad imaju jedna usta manje za hraniti, više preosta lo za druge. Mogla bih im napisati pismo, ali nitko od njih ne zna čitati, a ja ne znam kako da pronađem neko ga tko bi odnio to pismo sve do našega malenog imanja na samom sjeveru velike doline Rovas.

Odlučila sam da neću misliti na te tužne stvari i ohrabrujuće se nasmiješila Jai.

„Nemoj misliti na prošlost. Sada si ovdje s nama, a ovdje uopće nije tako strogo kao što si možda čula da se priča. Poslije večere imamo vremena za sebe.”

Oko nas ustajale su novakinje i pod budnim okom sestre Ers nosile svoje tanjure i šalice na pranje. Novakinje sestre Ers obrisale su dugačke stolove tako da budu čisti prije nego što sestre krenu jesti. Uzela sam svoj tanjur i šalicu i Jai je učinila isto te smo stale u red za praonicu. „Mnoge novakinje vole navečer otići dolje do obale na kupanje ili skupljati školjke”, rekla sam. „Druge se penju na brdo i beru cvijeće te uživaju u pogledu. Neke pak čitaju ono što su im sestra O ili sestra Nummel dale za zadaću, neke razgovaraju ili igraju razne igre.”

Stavile smo naše suđe u korito s hladnom vodom. Posljednje smo napustile praonicu i izašle na večernje sunce. Iz staje je dopiralo meketanje koza. Uskoro će vrijeme za mužnju. Nekoliko je sestara razgovaralo na

Turtschaninoff

putu do Jutarnjih stuba. Morala sam požuriti prije nego što sestra O izađe iz svoje sobe.

„Znaš li put natrag do Kuće novakinja? Možeš raditi što god hoćeš dok ne dođe vrijeme za zahvalnicu u Ru žinu hramu.”

„Mogu li s tobom?”

Ponovno me iznenadilo koliko je Jai imala dubok glas. Stajala je prekriženih ruku i pogleda uperenog u tlo. Snuždila sam se. Nisam htjela da Jai pođe sa mnom. To što ja radim navečer moja je stvar. Nikada to nisam dijelila ni s kime.

„Bilo bi ti dosadno”, rekla sam s oklijevanjem. „Znaš, ja…”

Nepomično je stajala. Tako se čvrsto držala za ruke da su joj zglobovi pobijeljeli. Nije me gledala u oči. Nisam mogla odbiti društvo usamljenoj djevojci na njenu prvu večer na novom mjestu.

„Naravno da možeš sa mnom ako želiš.” Podigla je glavu, brzo, i ja sam joj se nasmiješila. „Dođi, moramo požuriti!”

Otrčala sam dolje do Jutarnjih stuba mrmljajući isprike sestrama koje su mi se našle na putu. Sestru Loeni tako sam gurnula da joj se marama nakrivila.

„Maresi! Pazi kuda ideš! Ako Majka…” Njena su upo zorenja nestala iza mene dok sam prelazila preko ne ravnih kamenih ploča dvorišta i požurila gore do Večer njih stuba. Jai me slijedila.

Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Hramsko dvorište okruživale su tri zgrade, po jedna sa svake strane, a četvrtu stranu činio je krov Kuće no vakinja, koja se nalazila malo niže. Na zapadu, uza zidi ne, nalazi se Kuća sestara. Na istoku, gore prema plani ni, nalazi se lijep Ružin hram, a na sjeveru je najstarija građevina u Samostanu, Kuća znanja. Iza Kuće znanja nalazi se Dvorište znanja sa svojim samotnim drvetom limuna, a uz dvorište, zaklonjen od morskih vjetrova niskim zidićem, nalazi se Vrt znanja.

Otrčala sam do vrata Kuće sestara, otvorila ih i otrčala hodnikom do vrata sobe sestre O. Slijedili su me Jaini koraci.

Na vrata sestre O mora se pokucati, u tu je svrhu ondje malena mesingana alka. Izgledao kao zmija koja grize vlastiti rep. Kad sam pitala sestru O za zmiju, na smiješila se svojim nakrivljenim smiješkom i odgovori la da je to njen zaštitnik. Naučila sam ne postavljati joj previše pitanja odjednom. Ali sam odlučila da ću jednom pokušati saznati na koga to misli.

Pokucala sam i, kao i uvijek, sestra O je povikala „Uđi” svojim strogim glasom. Otvorila sam teška hrasto va vrata. Za velikim radnim stolom uza zapadni prozor sjedila je sestra O, nagnuta nad gomile papira i knjiga. Na ruke je navukla laneni štitnik da ne zaprlja košulju crnilom, a prsti su joj bili umrljani.

Obično samo podigne obrvu kad vidi da sam to ja, a onda pokaže na ključ koji visi na svojoj kukici ispod

Turtschaninoff

jedne zidne svjetiljke. Ali kada je ugledala Jai kako stoji iza mene, odložila je gusje pero i uspravila se.

„Tko je to?” pitala je na svoj uobičajen, izravan način, a ja sam osjetila kako je Jai ustuknula. Zakoračila sam u stranu tako da bolje vide jedna drugu.

„Ovo je Jai, danas je stigla ovamo. Htjela sam joj po kazati sobu s blagom.”

Osjetila sam kako sam se zarumenila. Pokušavam ne koristiti taj izraz pred drugima. To je samo djetinjasto ime koje sam ja dala sobi kad sam prvi put vidjela što se nalazi unutra. Sada naravno znam da ključ ne otvara vrata nikakve sobe s blagom. Ali za mene je to najbolje mjesto na cijelom otoku.

Sestra O već se vratila svom poslu. Mahnula je prema ključu i okrenula stranicu knjige pred sobom. Mislim da ona češće zaboravi na večeru nego što se sjeti doći.

Skinula sam ključ s kukice. Bio je dugačak i bogato ukrašen. Uvijek ga nosim na isti način, čvrsto uhvatim raskošne zavijutke drške. Mahnula sam Jai da izađe i tiho zatvorila vrata za sobom. A onda se široko nasmije šila. Nisam se mogla suzdržati. Svaki sam put sva uzbu đena i puna iščekivanja.

Soba s blagom nalazi se u Kući znanja, pored naših učionica, na samom kraju dugačkoga kamenog hodnika u kojem sve odjekuje. Navečer je kuća prazna, a vrata učionica su zatvorena. Ennike me jednom pitala kako se usudim ići tamo sama kad je sunce već toliko nisko

Maresi Kronike iz Crvenog samostana na nebu i nema nikoga drugoga u kući. Nikada mi nije ni palo na pamet uplašiti se. Ne znam čega bih se ondje trebala bojati. Bio je to prvi put da sam tamo došla u nečijem druš tvu i osjećaj mi se nije sviđao. U Samostanu smo rijet ko kada same. Te večeri u sobi s blagom bile su jedino vrijeme tijekom dana koje je bilo rezervirano samo za mene. Ali htjela sam biti ljubazna prema Jai. Kad vidi kamo idem, sigurno će odmah htjeti otići van, razmišlja la sam, možda pronaći neku mačku s kojom bi se mogla poigrati ili neku drugu novakinju s kojom bi mogla po pričati. Iako se nije činilo da je raspoložena za priču. Vrata sobe s blagom bila su visoka i dvokrilna, kao i sva druga vrata u Kući znanja. Bila su napravljena od nekog drva crvenkasto-smeđe boje i toliko su ulašte na i uglancana da sjaje. Sestra O ona je koja se brine za njih. Nekoliko puta tijekom jedne putanje mjeseca odlazi tamo s ljestvama, staklenkom pčelinjeg voska i velikom mekom krpom te ih glanca i polira. To ne spada u njene obaveze, shvatila sam to kad sam čula kako je sestra Loeni pucnula jezikom onako kako to radi kad joj se nešto ne sviđa. Ali ja razumijem zašto to sestra O radi. Neka te vrata ne puštaju unutra, druga skrivaju tajnu, a neka drže zaključanima ono što je opasno. Ova se vrata zaštitnički zatvaraju oko sobe s blagom. Rado bih pomogla sestri O u glancanju tog lijepog drva. Jednom ću joj to reći.

Turtschaninoff

Stavila sam ključ u bravu i vrata koja su mirisala po medu nečujno su se otvorila. Jai se zadihala. Soba s blagom izdužena je i uska prostorija. Duže zidove od poda do stropa prekrivaju police. Na samom kraju prostorije, na kraćem zidu visoko gore, nalazi se jedan uski prozor koji propušta večernje svjetlo. To je najviši prozor koji sam ikada vidjela, s dvadeset i jed nim staklenim pravokutnikom. Svjetlost meko pada na tisuće knjiga na policama, a ja obično neko vrijeme samo stojim i udišem miris prašine, pergamenta i blaženstva. To su mi najbolji trenuci u danu. Sve je toga vrijedno. Živjeti ovdje, daleko od obitelji, daleko od naše zelene doline između visokih planina. Ležati budna svake noći koliko mi svi nedostaju. Jesti kašu na siva zimska jutra. Slušati grdnje sestara i obrecanje sta rijih novakinja prije nego što sam naučila kako se stvari ovdje rade, što je dozvoljeno i što je krivo. Gotovo godinu dana jedva razumjeti što svi govore. Sve to i puno više od toga vrijedno je toga da mogu stajati u sobi s blagom, prepuna iščekivanja i čežnje, ali dobre čežnje. Čežnje od koje mi srce brže zakuca, a koža pocrveni.

Jai je prišla jednoj polici. S puno je poštovanja vršci ma prstiju prešla preko hrbata knjiga, potom se okrenula prema meni.

„Nisam znala da toliko knjiga uopće postoji na svijetu!”

„Ni ja, sve dok nisam došla ovamo. Znaš li čitati?”

Maresi Kronike iz Crvenog samostana

Jai je kimnula. „Majka me naučila.” Nagnula je glavu unatrag i pratila police koje su se pružale prema stropu.

„Toliko ih je…”, ponovila je s puno poštovanja.

„Sve smijemo čitati. Samo su oni smotci od perga menta na najvišoj polici toliko stari i krhki da ih smijemo dodirnuti samo u prisustvu sestre O.”

Više se nisam mogla suzdržati. Neka se Jai sama za bavi. Prišla sam polici i izvukla knjigu koju sam čitala prethodne večeri, pa još jednu i još jednu, i odnijela ih do stolova koji su stajali pored prozora. Ondje mi svjetlo pada preko ramena i mogu čitati. Nije mi dopušteno upaliti uljanice. Ali nije važno jer prozor dugo propu šta dovoljno večernje svjetlosti, a i ja imam mlad, oštar vid. Mogu čitati čak i u sumraku. Jednom sam potpuno zaboravila na vrijeme dok sam čitala i zahvalnica je započela bez mene, shvatila sam koliko je kasno tek kad se sestra O ukazala na vratima i promatrala me. Ne znam koliko je dugo ondje stajala, brzo sam poskočila i iz mene su potekle isprike kao iz izvora, potrčala sam brzo vratiti knjige na svoja mjesta dok mi je srce leprša lo u grudima poput prestrašene ptičice. Sestra O stajala je i promatrala me bez riječi, i ta me njena tišina upla šila više od uobičajenih strogih riječi. Ali kad sam joj prišla, vidjela sam osmijeh na njenim tankim usnica ma, a pogled joj je bio topao. Pogladila me po kosi. Bilo je to prvi put da je to netko učinio poslije moje majke. Grlo mi se stisnulo, riječi su jedva izlazile. Jedan pra­

Turtschaninoff

men smeđe kose izvukao mi se ispod marame i ona ga je stavila za uho i malo me potapšala po obrazu. Potom smo zajedno izašle i zaključala sam vrata za nama te joj pružila ključ. Izašle smo iz Kuće znanja, i odvela me do Ružina hrama, i pomogla mi da se tiho ušuljam, tako da nitko ne primijeti i ne budem kažnjena. Taj put. Sestra O i dalje je bila jednako stroga prema meni, ali ja je se više nisam toliko bojala. A i jednom kad sam došla u njenu sobu, bila je tako udubljena u knjigu da me nije ni primijetila. Marama joj je bila nakrivljena i jednom se rukom rastreseno češala po prosijedoj kosi dok je dru gom polako okretala stranice. Zato znam. Ona je kao ja. Otvorila sam knjigu i počela pohlepno čitati. U pro storiji je vladala potpuna tišina. Izvana su dopirali šapat mora i krikovi neke morske ptice. Dugo sam čita la. Tek kad sam pročitala knjigu do kraja i posegnula za drugom, sjetila sam se Jai. Podigla sam glavu. Jai je sjedila na dijelu poda koji je osvjetljavalo sunce s knjigom otvorenom u krilu. Knjiga je bila toliko ve lika da joj je potpuno pokrivala noge. Kad bi večernje sunce polako otklizalo preko poda i na kraju nestalo sa stranica knjige, ona bi se ponovno bez ustajanja odvuk la do osvijetljenog dijela poda. Vrat joj je bio savijen i nježan. Kad je došlo vrijeme da vratimo knjige na po lice i krenemo na zahvalnicu, morala sam je nekoliko puta pozvati i tek onda me čula. Nakon toga više nikada nisam bila sama u sobi s bla­

Maresi Kronike iz Crvenog samostana gom. Ali brzo sam se naviknula na to da je Jai ondje jer je bila tiha kao miš i uvijek radila sve što sam joj rekla. Nije dugo potrajalo prije nego što sam imala osjećaj da smo oduvijek zajedno ondje sjedile.