Morea Banićević: Mjesečari Monteriera

Morea Banićević Mjesečari Monteriera

Za nakladnika

Ivana Ljevak Lebeda

Urednica

Anita Peti-Stantić

© Morea Banićević i Naklada Ljevak, 2022.

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

M jesecari Monteriera

Zagreb, travanj 2022.

Lektura i korektura

Bonislav Kamenjašević

Ilustracije Petra Brnardić

Prijelom i grafičko oblikovanje Marija Friščić

Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.

ISBN 978-953-355-585-0

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001136055.

xMojem tetotu Marini Banićević, koja me naučila letjeti u snovima

Nu ni nu ni dijete moje

Gledam milo lice tvoje

Tvoje malo lice

Oči žene ptice

Nu ni nu ni dijete moje

Što je moje to je tvoje

Kroz sanje ti me vodi

Ondje me oslobodi

Nu ni nu ni dijete moje

Snage snova sve su tvoje

Na svjetlu i u tami

Mi nikad nismo sami

Giga i Elena R

– Dolje! – ljutiti glas prekinuo je žamor sastavljen od uzvika, brbljanja, svađe, smijeha i svega ostaloga čime djeca komuniciraju u slobodno vrijeme.

– Silazi smjesta! – inzistirao je glas.

Giga je pogledala preko ograde. Glas je izvirao iz usta njezine majke.

– Uh, – pomislila je – ovo neće dobro završiti.

Ako ste htjeli upasti u nevolje, napravili biste neku glupost u školi. Ali, ako ste ZAISTA htjeli upasti u nevolje, sve što je trebalo, bilo je popeti se na stari brod. To je bila najveća zabrana. Bezbrižno se uzverati na taj stari i zapušteni komad željeza usidren u luci već više desetljeća. Samo je trebalo pregristi strah i sa stijene se prebaciti na pramac jer je brod bio visok i sa strane mu se nije moglo prići. Ispod te ogromne željezne ribe gotovo bakrene boje more je klatilo lanac zakačen za sidro koje je zarilo svoje kandže u morsko dno

Morea Banićević

i tako stajalo već od tko zna kada. Međutim, njegovim sadašnjim putnicima to nije smetalo. Brod je vrvio prolazima, kabinama, spremištima, kukama i instrumentima. Bio je sjajan i zabranjen labirint za nekoliko generacija djece čija se znatiželja poslije pretvarala u strah za svoju djecu i tako naraštajima.

– Što ćeš napraviti? – došapnula je Klara prijateljici.

– Kako je uopće znala da si ovdje?

Giga nije znala odgovoriti na to pitanje, pa je na lice navukla sumoran izraz. Uzdahnula je i krenula silaziti s broda. Rukom se pridržavala za metalne dijelove možda još i opreznije nego inače znajući da je majčine oči zabrinuto prate. Na brodu je i dalje bila tišina. Skupina od dvadesetak djece pozorno je pratila njezine korake. Jednima je to bilo smiješno, dok su se drugi pitali čije sve roditelje poznaje Gigina mama, odnosno tko će još večeras biti u nevolji. Dok je silazila, Giga je još uspjela uhvatiti pogled jedne djevojčice duge kestenjaste kose koja ju je prostrijelila pogledom.

Udaljenost od mame se smanjivala, no njezin je bijesni pogled odavao i olakšanje. Uhvatila je kćer za ruku i privukla je sebi. Zatim je nešto spazila.

– Jesi li se na brodu ogrebla? Na staro željezo? Što je to s tobom, zar želiš dobiti neku infekciju, tetanus?

Giga zapravo uopće nije primijetila ogrebotinu, ali se pravila da zna otkuda joj.

Nisam, mama, – branila se kći – ogrebla sam se u školi.

– Proklet bio i taj brod! Tisuću sam ti puta rekla da ne ideš više gore!

Giga je spustila glavu. Njezin se pogled zaustavio na četverogodišnjem dječaku koji je držao mamu za ruku i gledao u svoju sestru.

– Jesi li me čula?

– Jesam. – skrušeno je rekla Giga.

– I? – I, što?

– Kako što, zar si gluha? Ne želim te više vidjeti gore, je l’ ti jasno?

– Je. – odgovorila je Giga što je kraće mogla jer joj se činilo da je tako i njezina laž manja. – Dobro onda, – mama je ublažila ton – idemo doma.

Giga i njezina mama sjele su u auto parkiran na obali. Krenule su kući. Djevojčica je zamišljeno gledala kroz prozor. Iza nje su se smanjivali zabranjeni brod i luka, a povećavala brda koja su okruživala grad na poluotoku. Pogledom je pratila šumu čije su krošnje krojile tamnozeleni rub i bacale hlad na velik dio ceste. Crni kotari. Ime su dobili po visokim crnogoričnim stablima tipičnima za ovo podneblje. Giga je mislila da je nepravedno tako lijepu tamnozelenu boju nazivati crnom. Između stjenovite obale i Crnih kotara protezalo se naselje, ljeti omiljeno turističko odredište, s ostatkom kopna spojeno jednom velikom prometnicom – autocestom. Grad je prozvan Mon-

Morea Banićević

te Rivierom, upravo zbog povezanosti brda i obale, ali su ga s vremenom jednostavno preimenovali u Monterier. Svega je bilo ondje. Od pitoresknih kućica, odmarališta i imanja na rubovima grada do starih trgova, kamene jezgre, manjih modernih naselja sa stambenim zgradama i hotelima u centru. Okružen livadama, močvarama i rtovima, godinama je plijenio pažnju turista koji su ga ljeti osvajali vikom i žamorom, a otpočinuo bi tek u ostala godišnja doba kada bi pozornosti naglo nestalo, a mrak se ranije spustio na vrhove tamnih stabala.

Giga se naslonila na Nikolinu sjedalicu za djecu i razmišljala o tome odakle joj uopće ideja da se popne na zabranjeni brod, unatoč upozorenjima, prijetnjama i strogoj zabrani. Sjetila se. Ideja joj je sinula u školi. Ujutro toga istog dana.

Razred je vrvio djecom koja su u učionicu stigla prije učitelja, pa su se svojevoljno razmjestila po redovima bacajući torbe i jakne po zraku, trčeći oko klupa, šarajući po ploči. Neki su se popeli na okvire velikih učioničkih prozora gdje je svjetlo bilo odlično za fotografiranje mobitelom. Jedna djevojčica sa školskoga je panoa skinula pribadaču i njome ganjala svoju prijateljicu koja je vrištala smijući se. Dječak s pa-

Mjesečari Monteriera

mučnom kapom imao je slušalice na ušima. Sjedio je u zadnjoj klupi kao da je sâm na nekom oblaku do kojeg ništa ne dopire. Ritmički je mahao glavom gore-dolje, vjerojatno u ritmu glazbe.

Zrakom su načas prestale prometovati torbe, ali je zato preletjela jedna pernica, a za njom se prolomio uzvik.

– Idiote!

Elena je jurnula na dječaka kod kojega je pronašla svoju pernicu, koja je maločas letjela po učionici. Nimalo je se nije ticao veseo običaj krađe i dobacivanja tuđim stvarima. Uopće, bila je glupa ideja njoj pokušati bilo što uzeti.

Bilježnicom je tresnula dječaka po glavi. Ovaj je instinktivno podigao ruke u obranu. Djevojčice s okvira prozora to su glasno odobrile.

– Daj ga opet!

Elena je spustila bilježnicu, zabacila dugu kestenjastu kosu i, držeći svoju pernicu, krenula prema desnom kutu učionice. Na klupu je istresla sav sadržaj, a zatim je pernicu nonšalantno bacila ravno u koš za smeće.

Prijašnji nedozvoljeni posjednik pernice izgledao je zapanjeno.

– Zašto si bacila pernicu? – uspio je izustiti.

Zato što smrdi po tebi. – odvratila je Elena, a njezine su prijateljice prasnule u smijeh.

Morea Banićević

Zadovoljna pribavljenim odobravanjem, Elena se elegantnim korakom vratila na svoje mjesto. Uto je, u mnoštvu zadivljenih ili nezainteresiranih pogleda, opazila i jedan pomalo uplašen.

– A u što ti buljiš, ti… moruzgvo?

Ponovno se začula eksplozija smijeha, ovoga puta ne samo od zbora s prozorskog okvira.

Giga je progutala bolnu knedlu. Gotovo pretjerano pjegava i debeljuškasta, kratke kovrčave crvene kose, bila je jedna od dražih inspiracija Elenina podrugivanja. Giga se zapravo zvala Lucija, iako su njezino pravo ime izgovarali samo učitelji, a svi ostali su je još od vrtića zvali Giga, po tada vrlo popularnoj lutki jarkocrvene kovrčave kose i pjegava lica. Lutka Giga odavno je prestala biti popularna, ali Lucijin je nadimak ostao.

– Moruzgva, da moruzgva, – kreveljile su se djevojčice, pogotovo Katja, koja je sjedila u klupi pored Elene – baš kao ona morska četka. – Pritom je mislila na životinju o kojoj su učili na biologiji.

Gigina je kosa, naime, možda i mogla podsjećati na moruzgvine morske pipke.

– Kako se samo toga sjetila... – smijali su se i dečki, čak i onaj zbog čijeg je „smrada” pernica završila u košu za otpatke.

– Jesi li probala kemijskom spojiti te točkice na licu? – upitala ju je Katja. – Možda ti ispadne oblik hobotnice?

Mjesečari Monteriera

– Prije škampa! – zaurlala je Elena. – Vidiš da ima ticala! – Prstom je pokazala na Gigine neposlušne šiške.

Giga je šutjela i otvorila bilježnicu. Njezine su pjege i crvena kosa bile svakodnevni predmet sprdnje. Odlučila se praviti da nešto čita kako bi je što prije ostavili na miru.

Osjetila je bockanje u leđa.

– Pusti ih, – došapnula joj je vlasnica olovke koja je bockanjem nastojala zadobiti Giginu pozornost –skroz su glupi.

Giga se zahvalno okrenula Klari, ali ništa nije odgovorila.

Taktika je djelovala. Eleni je zadirkivanje Gige bilo prolazni izazov pa je promijenila temu. Učas je ležerno tipkala po svojemu mobitelu.

– Danas ne idem na dopunsku iz fizike. – rekla je djevojčica ne skidajući pogled s ekrana. – Ajmo na brod!

– Nema šanse, stara bi me ubila! – rekao je jedan dječak. – Ne smijem tamo ni mrtav.

– I mene. – nadovezala se Katja.

– Ja imam trening, – rekla je jedna visoka plava cura – pa ne mogu.

– Tko te tjera? – odbrusila je Elena. – Ja definitivno danas idem na brod! – podigla je glas da je čuje bar veći dio razreda.

Morea Banićević

To „Ja idem” imalo je težinu kad bi ga izgovorila ova visoka, zgodna djevojčica duge kestenjaste kose i bademastih očiju. Većina razreda okrenula se u tom smjeru, osim možda skupine od šestero učenika koji su se družili isključivo međusobno.

– A dopunska?

– Boli me briga za šugavu dopunsku. Curama s okvira prozora ideja je zazvučala zanimljivo. Naime, brod nije nudio samo opasnost, već i mogućnost odličnih fotografija. Sebe samih, naravno. Osim toga, popeti se na brod značilo je biti hrabar. Neka se zna da na brod nije išao baš svatko. Giga je opet osjetila vrh olovke u leđima.

– Ideš? – upitala ju je Klara.

– Ne smijem, – odvratila je Giga – moram doma.

– Daj, idemo i mi! – navalila je Klara. – Svi će ići!

– Što ću reći mami?

– Pošalji joj poruku da smo nakon fizike ostali na nadoknadama iz matematike. – predložila je Klara.

To je bilo izvedivo. Giga je pogledala u Klaru, u Elenu, zatim i u ostatak razreda. Znala je da druge nije briga hoće li ići, ali je htjela da ih bude. Zato je odlučila da će ipak ostati uz razred.

– Svi idu! – rekao je jedan dečko koji je brzo procijenio veličinu odvažne ekipe. – Svi osim onih tamo i Jakova! – pokazao je na dječaka koji je šutio procijenivši

da mu taj

nenadani

izlet može donijeti više štete nego koristi. Ti ostali koji nisu išli slegnuli su ramenima.

– Mi smo već stoput bili tamo. – rekla je jedna djevojčica iz te skupine s dugom kovrčavom kosom dok ih njezin suhonjavi prijatelj nije ni udostojao komentara, već im je pokazao srednji prst.

– I bolje, – odvratila je Elena – tko bi vas i htio tamo, pacijenti.

Slušajući razgovor, Giga se još više nosom udubila u bilježnicu s laganim osjećajem zadovoljstva što je ipak dio razreda. Usprkos svemu. Nitko je, barem zasad, nije prozvao čudakinjom.

U taj čas u učionicu je napokon stigao učitelj, čime je petominutna pauza završila.

Giga je opazila da je netko kriomice izvadio pernicu iz smeća.

Glas R

Gigina mama sjedila je u pidžami pred televizorom i mijenjala programe. Pored nje se na podu igrao Nikola. Giga je prišla i zagrlila ga, rukom mu pritom veselo razbarušivši kovrčavu smeđu kosu. Dječačić je rukama obujmio sestru, ali ništa nije rekao. Ne zato što nije htio, već zato što Nikola nije govorio. Nikad. Gigina mama odvela ga je na sve moguće pretrage, ali ništa se nije pokrenulo. Nisu pronašli fizički uzrok njegove šutnje. Mama je zbog toga često bila na rubu plača. Ne bi joj pomagalo ni kad bi je Giga uvjeravala u to da Nikola jednostavno ne želi govoriti. Nekako je tako osjećala. Sve što je htio, njezin je mali brat vrlo dobro znao objasniti rukama i izrazima lica.

– Jesi li još ljuta?

– Malo jesam. – odvratila je mama sumorno: – Što bi tata rekao da zna da si se penjala?

Mjesečari Monteriera

Ona doista i jest još uvijek bila ljuta, a Giga je to znala. Mama bi uvijek upitala ovako nešto kad bi htjela doprijeti do Gige, a njezina kći na to obično ne bi mogla pronaći odgovor.

– Ne znam. – odgovorila je Giga iako je i to bila laž. Primijetila je da u zadnje vrijeme više laže, a uopće nije znala zašto.

Djevojčici se činilo da se njezina mama pretjerano brine. Jednom prilikom bili su na izletu u vodenom parku. Taj je vodeni park bio jedna od najzabavnijih stvari u gradu. Ondje su se slavili dječji rođendani, održavale zabave i ljetne igre. Svašta se ondje moglo naći. Od visokih tobogana po kojima bi djeca brzinom munje ispadala u bazene, gumenih dvoraca po kojima se moglo divlje skakati pa sve do naprava raznih vrsta koje su vozile po vodi. Svi su htjeli ići onamo sa svojim obiteljima. Gigi i Nikoli je posjet parku bio nesvakidašnje zadovoljstvo.

Dok je mama kupovala slatkiše, Giga je uzela svojeg tada dvogodišnjeg brata i otišla u jedan od bazena s toboganom, a da se prethodno nije javila mami. Zatim su se Giga i Nikola igrali u velikom pješčaniku s ostalom djecom divlje se nabacujući pijeskom. Oko njih je nastala prava mala pješčana oluja. Njihova se odjeća napunila pijeskom i to je bilo urnebesno. Sestra i brat ciktali su veselo se smijući, zaboravivši na vrijeme. Mama ih je tražila po parku dovoljno dugo

Morea Banićević

da postane očajna. Kad ih je naposljetku pronašla uz

pomoć čuvara parka, zgrabila je Nikolu iz njezinih ruku, a Gigu je pljusnula. Djevojčica se nije rasplakala, ali njezina mama jest.

– Idi pisati zadaće, kasno je. – Gigu je iz razmišljanja prenio majčin glas. – Ja ću staviti Nikolu na spavanje.

– Mogu li ga ja odvesti?

Mamina je strogoća naizgled malo popustila. – Idi, uzmi ga. – Podigla je Nikolu s poda i predala ga Gigi.

Umrla bih da ti se što dogodi. – šapnula joj je mama, a Giga je brata odnijela na spavanje.

U maloj sobi je uključila noćnu svjetiljku koja je na strop projicirala zvjezdano nebo. Legla je pored dječaka na njegov krevet i poljubila ga u čelo. Dječak je prstom pokazao na zvijezde na stropu.

– To je samo svjetiljka. – rekla je Giga. Pokrila je brata i legla u svoj krevet. Za dvadesetak minuta u sobu je ušla mama. Prišla je Giginu krevetu i nježnim pokretom sklonila joj kosu s čela. Djevojčica se pravila da spava. Mama je zatim sjela pored Nikole. On je podigao ruku i pokazao joj plišanca s kojim je spavao. Osmjehnula se.

Nu ni nu ni dijete moje

Gledam milo lice tvoje

Njezin glas stopio se s blijedom svjetlošću koja je dopirala izvana. Mama je pjevala milujući dječaka po kosi.

Tvoje malo lice

Oči žene ptice

Tihi glas pretvarao se u šapat.

Nu ni nu ni dijete moje

Što je moje to je tvoje

Giga je čula kako se Nikolino disanje smiruje i kako dječak tone u san.

Kroz sanje ti me vodi Ondje me oslobodi

Šapat je polagano zamirao. Mama je poljubila Nikolu i na prstima izišla iz sobe.

Djevojčica je pokušala i sama zaspati, ali nije mogla. Okretala se i namještala, ali nije htjela upaliti svjetlo da ne probudi brata. Pokrila se plahtom preko glave i upalila mobitel po kojemu je prčkala skoro sat vremena, ali san joj nikako nije dolazio na oči. Sjetila se moruzgve. Oprezno je u mobitel ukucala riječ „moruzgva” i kliknula na karticu „slike”. Pred njom se

ukazala morska životinja s crvenim i valovitim pipcima na vrhu. Nevoljko, morala se složiti da ima nekih sličnosti. Odlučila je da će prestati šišati kosu, koliko god bila crvena i neposlušna. Ako bude padala kao u slapovima, neće podsjećati na morske pipke. Sjetila se tate. Uvijek bi ga se prvo sjetila na livadi blizu jedne od crnokotarskih šuma. Šuma je bila utrta divljim stazama, neprivlačna izletnicima zbog neprohodnih putova i izostanka danjeg svjetla koje se vrlo teško probijalo kroz vrhove borova, no zato je granicu s predgrađem činilo more zelene trave. Na suncu se protezala lijepa prostrana livada, mama je tada nosila maloga Nikolu u rukama, tata se smijao i gađao Gigu i mamu oštrim klasovima trave koji bi se upetljavali u njihovu kosu. Taj savršeni dan bio je ni puna dvadeset i četiri sata odvojen od dana u kojemu su saznali da je tata teško bolestan. Giga je navršila deset godina. Tata joj je rekao: „Ptičice moja.” Dao joj je privjesak s pticom koji je izgubila na toj istoj livadi nešto kasnije poslijepodne. Tata se nije ljutio, ali je Giga svejednako plakala.

U želucu je osjetila kako se tuga oblikuje u malu kuglu, a zatim kugla raste i poprima oblik srebrne ptice, davno izgubljene na livadi. San nije htio doći, pa se djevojčica prevrtala u krevetu. Čula je Nikolu kako se nasmijao u snu. Zatim je naglo privukla rubove jastuka svojim ušima i napravila vakuum da više ništa ne čuje. Uspjelo joj je. U sobi je zavladao mrak, a u mrak se uvukla tišina.

U isto vrijeme te večeri Elena se trudila ne slušati naporno zanovijetanje svojih roditelja. Užasno su je živcirali. Danas, toga istoga dana, čovjek koji se našao u blizini staroga broda zvao je policiju, koja je onda odmah pozvala roditelje da dođu po svoju djecu. Kako je to samo bilo glupo! Nikoga nije bilo briga ako se ozlijede ili nastradaju bilo gdje drugdje, ali brod je očito bio zabranjena zona. Nevjerojatno je kako ljudi ponekad imaju dvostruke standarde.

– Jesam li ti rekla da ne ideš gore? – vikala je mama. – Zar me mora policija zvati? Sram te bilo!

– Nemoguća si! Samo na sebe misliš! – vikao je tata.

– Zli ste! – prosiktala je Elena. – Kao da se vi niste tamo penjali kao mali!

– Zato ti i govorim da je opasno! – odvratio je tata.

– Ne želim više čuti da si se našla ondje! Ni slučajno!

Je li ti jasno?

Elena je izvukla mobitel iz džepa traperica i počela tipkati ne skrivajući iritaciju na svojemu licu.

Na to je mama izgubila živce. – Ne može se s njom! Ali mogu ja govoriti i onim jedinim jezikom koji ta razumije! Nema televizije, kompjutera, ničega! Marš u sobu!

– Smjesta se tornjaj! – zavikao je i otac.

Elena je prkosno pogledala majku, zatim oca, vratila mobitel u džep, odjurila u svoju sobu i tresnula vratima tako jako da je s njih na pod izletio limeni znak „Ne ometaj”.

U miru svoje sobe Elena se bacila na krevet i s vriskom kroz zube bacila ukrasni jastuk prema ekranu računala. Onda je rukom pomela policu iznad kreveta. Na pod su se raštrkali svi suveniri, plišana srca i okviri sa slikama.

– Kreteni! – procijedila je.

Zatim je na uši stavila slušalice pustivši pritom kroz njih jaku glazbu koja je u ušima treštala svom snagom. Tako su prošli sati.

U Monterieru pored mora, u srcu Crnih kotara, točno u jedan i trinaest ujutro zrakom se prolomio zvuk. Bio je to zvuk poput zvuka sirene, samo bez one reske jačine, gotovo kao da je netko preko zvučnika stavio gusto platno. Zvuk je ulazio kroz prozore, dimnjake, cijevi, rupe u zidovima i otvore za ventilaciju ravno do ušiju stanovnika. Samo dvije osobe u gradu nisu ga čule – Giga, koja je u taj čas jastukom čvrsto začepila uši, i Elena, u čije je uši u gluho doba noći dopirala samo glasna glazba iz playera na mobitelu.