Đorđe Matić: Niotkuda s ljubavlju

Sjever

Teško je biti tužan u domu koji si već jednom napu stio. Još teže kad se nakratko vratiš. Kao da je tuga potrošena ondje, negdje, gore… Žena neodređene dobi, možda šezdeset ili preko, kratke kose, uredno i praktično podšišane. Četrdeset godina je gore. Udala se za njihova čovjeka, inženjera brodogradnje. U slobodno vrijeme on se bavi travarstvom. Ona me gleda stisnutih očiju, sa smiješkom koji me iritira:

– Ne znam, meni nikad ništa nije falilo. Ja sam se dru žila sa sebi sličnim ljudima ovdje. Kad mi fale planine, ja odem. Ima i tu nekih brda.

Pauzira, napravi kiselo lice, sjetivši se nečega, ali brzo i rutinirano sakrije izraz:

– Naši ljudi se stalno žale. Znate kako to ide...

To je meni jako išlo na živce, govori, s pristojnim oka menjenim osmijehom, neprobojna lica, rutinerski. Ja vas razumijem, gospođo. A nije vam falilo da progovorite?, došlo mi je da je pitam. Ma ne, naravno da nije. Tko zna dvije note, ne može znati da mu nedostaje betovenska partitura. Ludwig van, Peta simfonija. On je po majci bio Slaven. Ja to vidim u njemu, u onom širokom, rošavom

licu kojeg nema na idealiziranim portretima. Samo u po smrtnoj masci. Tad kad je zaspala ta oceanska, ta polusla venska duša mrguda čije je srce bilo veliko kao Kontinent. Za razliku od ove sive pojave što sjedi preda mnom i zna samo da mulja prstima crno tijesto u kojem joj se otopila suština, onako kako tu gnjilu smjesu podlijeva vodom da se ne stvrdne. I opet drugačije od okamenjenih titraja unutarnjih koje nije imao tko da zalijeva. A bol, a ona po gubljenost krhkih i surovih duša naših? Ona magla koja legne na dušu, naša magla turopoljska i podravska, pećka i vardarska koju nosimo sobom svuda, kad legne na nju ova sjeverna holandska magla, teška, gusta, tmasta, mu ljava, surovo podsmješljiva, ravnodušna. Pa njoj usuprot opet magla naša u sjećanju, razarajuća, kao pjesma: Magla pala v dolina, od njuma se ništo ne vidi. Gusta mi magla padna la... Ravnodušje ubija. A vi ste, gospođo, jedno dobro, solidno, ali potpuno ravnodušno stvorenje, skoro da joj kažem. Ali ne kažem. Slušam kako govori. Za nju je sreća to što je završila fakultet, što mijesi sama i peče crni kruh i zdrave kolače, njena sreća je šetnja subotom u gojzerica ma šumom oko Tilburga, to joj je kao da hoda uzbrdo Sljemenom; ista upornost, tvrdoglavost. Njoj je lakše, pra zninu ne osjeća, mislim da bi rekla Maša sad. Valjda. Život je koliko napraviš rukama, koliko kruha, koliko tegli pe kmeza od šljiva. Moj unutarnji nemir, moj i naš iskonski, prastari, naslijeđeni, bolećivi kaos, izraubani nervi, trajna neprevidiva melankolija, svako malo upaljeno dušogrizje, sve to djeluje kao ogromna unutranja bolna rijeka koja se razlijeva na sve strane, moćna i nesređena i u govoru

udara u zidove brane što se zove ta žena – žena-brana. Amstel-Dam. Brana na rijeci Amstel. A ja nisam ni Amstel, ni Maas, ni Laba, ni Rajna. Ja sam rijeka Dobra i Una. Ja sam Ibar i Sutla. Ja ne volim Lorelei. Heinrich Heine moj je daleki i davni brat, onaj koji je pjevao: Navikao sam dr žati glavu pravo. I pjevao je Im tollen Wahn hatt’ ich dich einst verlassen / Ich wollte gehn die ganze Welt zu Ende / Und wollt sehn ob ich die Liebe fände / Um liebevoll die Liebe zu emfassen. Ali Lorelei ne volim. Ja volim mutni, vlažni, za rasli, mahovinom obrasli Ozalj. Iz Ozlja je porodica Maše Koen, koju su krivo svrstali jednom. Pa zauvijek. Kao i mene. Znam da tako čini i sada, jer pamtim da Maša šuš ka dugo po papiru i kartonu kutije cigareta – jedini zvuk koji se čuje u tišini – i izvlači jednu ne prekidajući razmi šljanje, tek od neobično produljenog zvuka, onako kako dužinom cigareta izlazi iz kutije i tare se o rub, postane svjesna toga zvuka. Zvuk davan, to je zvuk svega što se zove naš dio Evrope i njene tišine. Ne zna kako da ga drugačije nazove. Tko voli jednom, taj je sličan Bogu, pjevao je isti Heine, ali taj koji voli dvaput isto, lud je. Nisam se ja bio izgubio. Ali nisam se ni našao. Deset go dina padao sam ovdje, podizao se na noge, osovio bih se i tek što sam se uspravio, on, grad kanala na sjeveru, grad smeđih, tamnosivih i crnih uskih kuća, rušio me iznova, iza svakog ugla dolazio bi neočekivano po udarac, nekad neznatan, nekad jak. Mnogo je na mojoj duši ostavio sit nih rezova, a činio se taj grad kao čudna ravnodušnost i

velika začuđenost u jednom. Prikriveno bogatstvo i gole ma, daveća prosječnost. Škola, kao i svaki tuđi grad, i mo gućnost. Bilo je u njemu čak i nečega što se možda zvalo ljubav. Ali ja ga nisam nikada zavolio. I danas kad na pišem ili izgovorim njegovo ime, čini se kao da nikada stvarno nisam bio u njemu i da mi je stran, kao i onima koji nikad tamo nisu kročili. Kao neka šala, kao kad ljudi lažu o mjestima u kojima nisu nikad bili, praveći se da znaju topose i vedute, detalje i široko znane, opće pojmo ve, slike svima prepoznatljive i slike znane samo onima koji tu žive ili su proveli tu dugo vremena, kao kad čovjek iz ilustriranih knjiga i novina, s televizije i iz filmova po kupi slike mjesta pa ih učini dijelom sebe i pravi se da je tamo bio, i priča drugima o tome. Toliko često mislio je na neke od kadrova što prikazuju kuće, ulice, mostove, čak i ljude, da mu se i samom čini da sve to, priča koju je pričao sebi pa drugima i nije više laž, nego da se sve stvar no i dogodilo. Tako i ja kad govorim o tome gradu, kad kažem da sam tamo bio, dugo, i da sam proživio tamo i dobro i mukotrpno, jedva ili nikako opisivo koliko, kad to izgovorim, a govorim često, čini mi se da lažem i dođe mi da se naglo nasmijem. Prođe mi licem brz i nezaustav ljiv osmijeh i oči mi se zastakle malo kao kod čovjeka koga su uhvatili u prevari, kao kod pubertetlije koji se odao u kakvom malom i bezopasnom prijestupu i izmi šljotini pa će biti postiđen čim svi shvate da je slagao. Oni uglovi ulica s mrkim i ravnim kućama, s uskim i s izbo čenim dekorativnim dijelovima crnim i golemim i po kretnim kao u mitskih bića, zmajeva ili monstruma, one

stanice metroa iznad ulica, s hodnicima i tunelima za pje šake pod stanicama gdje grme gradski vlakovi uzdižući se na malim mostovima i kuda prolazi i stoji neki nepoznat svijet sastavljen od domaćih ljudi i ljudi iz dalekih i mut nih zemalja i kultura, oni pomiješani mirisi sjeverne i orijentalne hrane, teški i nepoznati, nedobri i nekako kao brzo kvarljivi, oni ljudi s tvrdim i nasilnim akcentima, gdje ništa ne pjeva niti zavodi kako bi trebalo, gdje je sve razdvojeno, ledeno, civilizirano nasmiješeno, ali zauvijek udaljeno i bez topline, gdje je sve iskusno, staro, bez pre kida i rušenja, gdje sve stoji kako je uvijek i stajalo, vre mešno a stabilno, gdje novo ne sjaji veselim i skromnim nadanjima i ponosom i naivnom gordošću ljudi što su gradili iznova stalno jer se svako malo sve i rušilo, nego je sve sigurno i razložno, s razumijevanjem o korisnosti i potrebi novoga i obnavljanja, pa se zato odmah kreće da lje u druge poslove i gdje svak ide svojim putem i ne zau stavlja se, gdje svatko ima gard nevidljivi i neizgovorenu a prisutnu barijeru oko sebe, bilo ljubazni ili namršteni, oni su jedni i nepromjenjivi. To je danas sve svijet u kom sam očito i mjerljivo bio dugo, a da mu sve to vrijeme nisam pristupio ni jednog jedinog radosnog ni bliskog koraka, i gdje su, čak i kad su se razvijale bliskosti, i one ostavile neispunjenu pukotinu na duši, klanac koji se nije nikada ispunio iskrenom toplinom ni intimom, hladan i prijeteći kao prvog dana.

To je taj grad. To sam ja u njemu. Bezljub, bezemljaš, bezžen. Tako. Smiješili su se oni, dobrohotno, i s visine gledali, nisu znali za nas. Ni za Ivana Lučića, ni za De

regno Dalmatiae et Croatiae, štampane 1666. u Amsterda mu. Među zgradama amsterdamskim, isto kao i onim rimskim, u naseljima gdje sve pada pod pravim kutom, gdje je sve isto, a ja ne znam ni gdje je koja strana svijeta ni na koju stranu da se okrenem. Gdje god da skrenem, propast je i past ću, sada, kad je već futur, past ću, gdje nema prolaza, no passaran. I ako se ikad odavde izvučem, nikad više neću stupiti nogom ovdje. Nikad. A nisam tre bao ni sad, pod ovo nisko nebo i iste nevoljene zgrade, bez ljubavi građene za ravnodušne stanovnike. Među ove ljude novog vremena nisam pripadao, živio sam ionako u prošlosti i zbog toga bio već u budućnosti, pa otud nikako da se dotaknem s njima. Nisam pripadao ni ovom mjestu. Ne valja ni tu, kao što nije valjalo dolje, na jugu koji nije naš. A znao sam da uslišenja još dugo neće biti. Možda i nikad, i da je sve ovako kako jest i da će tako i ostati. Tako sam mislio. Ja sam i tada ipak, usuprot sebi, zamišljao da me negdje daleko čeka netko, osjećao da je nada još živa pod korom i pod pokrivkom od snijega, i da dolje negdje sunca još ima. I brzo odagnavao misao. Ljudi su prolazili ne okrećući se, prolazio sam i ja neprimijećen ili stajao ukopan u mjestu, paraliziran, a došlo mi je da skočim među njih, da se bacim u masu, samo da napravim nešto, neki nered, da se nešto pokrene, makar i krivo. I da me primijete, ako ne po dobru onda po neredu, neredu koje ga se ovi ljudi najviše boje. Ničega se oni ne boje kao nereda, ovdje gdje su umjerenost, neisticanje i nabusita skromnost najviše vrline. U tim vrlinama ja sam tonuo svaki dan sve više. I što sam više imao, što sam više redao

dane bez sukoba i razgovora, to sam bio sumorniji, bez nadniji. Ali, u grijanju i sjaju koje je isijavala pisana, štam pana stranica, rodio se iz upornosti i užitka i neočekivan dar: nalazio sam prvi put i čistu i prirodnu skrušenost duše, kako je jedan stari filozof zvao moć ljudske koncen tracije. U nedostatku događaja, u čudnoj prisili ostajanja kod kuće, u ispaštanju i okajavanju, redale su se duge, gotovo apsolutne samoće. I na kraju, kao svaki istinski put duše, izgleda stvarno i poslužile nečemu. O, ja sam bio ponosan na svoje samoće, ponosan, ali ne gord. Net ko se penjao na visoke planine, netko pravio pare na bur zi, mnogi se izlagali nepojamnim opasnostima. Ali to da sam sastavio nekoliko godina ne govoreći ozbiljno ni s kim, da sam provodio dane sâm i u razmišljanju, mislio ujutro, mislio uvečer, dizao se i lijegao sâm, ne otvarajući usta osim da zapjevam sebi neku od pjesama koje je i Maša pjevala sebi, a da to nisam znao, i da izgovorim ne što naglas, rečenicu, stih, pjesmu, a nekad i čitave razgo vore vodio, držao govore i svađao se naglas. I čitao, i pitao u knjigama neke velike ljude svašta, a oni odgovara li. To je za mene bio Dugi marš preko najviše planine, epopeja velika kao rat ili revolucija. Iznutra ja sam prošao put Aleksandrov, od Pele do Inda, i brodio kao Cristóbal Colón s plave kutije naših cigareta... I, kao Vasco Nuñez de Balboa, dok je na koljenima i sav u suzama promatrao s vrha Anda, iz Darjena, novo more, stigao na drugu stra nu. I nisam umro. Možda samo malo. Možda se negdje otkrhnuo dio mene, kao drvo katarke što je palo u dubine da se više nikad ne pronađe.

Sretao sam i svoje, kao tuđe, ili ipak nešto malo manje. Promatrao ih i učio načine i običaje kao da su tuđi, kao da ih tek ovdje, daleko, počinjem primjećivati i shvaćati. Ne kada mi ne dozvoljavaju da ih samo promatram, onda kad sami nešto traže i pitaju, presrećući me kao kod haj dučke zasjede na putu. Ali onda ne otimaju, nego mole. Možda to dođe na isto. Nigdje nisam vidio tako nešto, da ljudi nešto traže tako. Te molećive oči i sitna ustašca sve tački nasmiješena, kao u žrtava koje su sasvim pristale na svoju sudbinu, pomirile se već s njome, lica s osmijehom blaženika i eunuha, i osmijeh koji hoće reći Vidiš da sam nemoćan, ne mogu ti ništa. Zato – imaj milosti pa mi učini još ovo što te tražim. Do jučer, do maloprije, gledali su me s iste ravnine, ili se čak postavljali s visoka, onako kako sla bo razvijeni ljudi umiju imati stav osornosti kad im se namjesti makar sjena od prilike. Sad traže i trebaju, dotle da izgleda kao da im se tijelo mijenja, nekako su neobično savijeni, izvijeno im tijelo neprirodno, kao da ih je neki kipar nagrdio u glini, iskrivivši ih pretjerano kao model za kip koji je pogrešno pošao i prije završne izvedbe. Vijek je prošao i više, mijenjale se države i uređenja, otišli su od tamo, sad su drugdje, hiljadama kilometara, a isti su. Ako išta, postali su gori, učvrstili naopake navike, jer se polje u kojem nešto trebaju i gdje to mogu i dobiti proširilo do nepojamnosti, do neočekivane veličine i prostora na ko jem čovjek treba da se snađe i da preživi. Umjesto da se u drugačijoj okolini mijenjaju i postaju bolji, da se uče bo ljim nazorima i načinima, drugim principima i manirama – otvorenosti i jasnoće, postali su samo čvršći i tvrđi u

svojim istim rđavim navikama. Ono što me zbunjuje jest to da, bili iz sela ili iz gradova, ponašaju se gotovo isto. Pogo tovo kad se nađu zajedno. I pogotovo, dakle, kad nešto tre baju. A uvijek nešto trebaju. Ne vide kad mole ni to da ne stoje više pred nekim moćnim nego traže od onoga koji je jedan od njih. Ili bi makar to htio biti. A tako bi to htio biti. Prepoznavao sam i tren kad čekaju da ih zadržim, da ostanu još. Pa se opraštaju, a ne ide im se još. Nekada sam ih zadržavao, iz nelagode. U međuvremenu sve manje, puštam ih da idu, a u meni se tada pak umjesto krivice, umjesto zatvaranja i dublje, sve veće osamljenosti, saži ma osjećaj sigurnosti i zaštite, obrane unutarnjeg svijeta vlastitog koju ranije kao da nisam imao. Taj je osjećaj no sio nešto stabilno sa sobom, tiho zadovoljstvo i mir, kao nevidljive kolonade gdje je svaki stup podbočio neki unu tarnji, privatni dio sebe na koji bi drugi nekada nasrtali ili ga otimali. Zašto to nisam znao ranije, zašto se nisam umio obraniti od njihova bezobrazluka i nametljivosti? Koliko je samo godina trebalo da se stigne do takve rav noteže? Ja ne mogu biti dio toga. Ja sam iz vremena kad su pjesme bile dobre, kako kaže Brane Ve Poljički. Mogu se samo sjećati, mislim, i u tom sam očaju na tren sretan.

Jer ima i još pokoji, takvi kao on. Koji zna nešto i dati, makar i na svoj način, neprekidno pričajući.

– Treba napraviti novu kulturnu kartu Evrope! – tako viče Brane Poljički čim sjedne za stol i odmah nastavlja bez prekida: – Iz Rima si došao, iz Rima treba početi!

Govori on glasno, slavenski uzvišeno i patetično, oz biljno kao s propovjedaonice:

– Tamo se u crkvi u mraku pali jedno svetlo, beli re flektor da osvetli Caravaggiovog Svetog Jerolima kako piše zašiljenim perom, ili Juditu kako Holofernu reže gla vu, i sve se ugasi kad isteknu pare koje narod ubacuje kao u telefonskoj kabini – eto, to im je sav njihov Rim. Tamo je grob Svetog Kirila Slovenskog, a naši slugani drže ga kao pokopanoga generala Kurije, kao da nije u neprija teljskom okruženju. – kaže Brane s gađenjem.

– Nije imao sreće kao njegov brat. – dodaje sporije i teže. Nešto misli i šuti na tren, neuobičajeno. Doda, kao za sebe: – On je makar u svojoj zemlji.

Tako kaže, svečano i nekako prigušeno, ozbiljno. Pa ponovo skače: – Onda, slušaj... ovako: umesto Louvrea, slika namesto slike, srušena Varšava koja je digla sama sebe, iz ničega i ispod ničega. I u njoj Chopinovo srce izvađeno i poslano u Varšaviju, srce u kaležu, katolički relikviozno naravski, u kanibalskom nagonu za relikvijama i suprotno grume nu poljske zemlje koju je Fryderyk Francišek, pola Fran cuz, pola naš rod severni, nosio oko vrata u kožnoj kesi čitav život, u Parizu i na Majorci. Żelazowa Wola, breze i hrast, drveni mostić preko rečice, to ti je brate kao Žum berak ili Zagorje.

Tako govori Branislav Ve Poljički, u još jednom mo nologu.

– Il faut brûler le Louvre! – viče odjednom, a konobarica skamenjenog lica okreće se i gleda ga tupim prezirom. Nije ni obratio pažnju i nastavljao je, preglasno, kao svi ljudi bez sluha:

– Treba praviti novu kartu, označiti tačke precizno pod mostovima gde su spavali Tin i Matoš, to ćemo nazvati tako – Podmostovlje – i ima da udarimo tablu, plavu, ko našu, s belim slovima, mi ćemo naći tačno mesto gde je Uzelac onoj Amerikanki pokazao kurac u Rotondi tride set i neke. Tin je govorio o kokainu u Rotondi, preko puta one užičke pekare. On sedi tu s mladim Kineskinjama, s Modiglianijem i Gaćinovićem, s Trockim i Tokinom, sa Šumanovićem, Picassom i Cocteauom. A iza ćoška Užiča nin drži pekaru, s burekom za mamurluk.

Idemo i preko mora onda. Ferijem preko Kanala, da vidimo Bele hridi Dovera. I ne stajemo tamo nego ide mo odma’ dalje. Tražimo pab na plaži u Brightonu gde je Crnjanski prišao stolu da pita goste šta će da piju. Ej, jebem ti sunce – Crnjanski u masnom ulaštenom kono barskom sakou. Glumac će da izgovori ono što lingvisti rekonstruišu – akcenat, izgovor, sa sve govornom ma nom da pita goste šta će da piju, govori Brane, a neki je tugaljivi, bolni i sadistički užitak u njemu dok vidim kako zamišlja sramnu scenu:

– Samo kako da se dočara jad i sram i bes u intonaciji i visini, kako pogoditi pravu boju? Ne znam jel’ ima toga glumca koji će to... Nema ga.

– Ne znam, Brane, ja se ne mogu pomaknuti iz ove zemlje, kakav Pariz i Engleska. Meni je gradskim vlakom četiri stanice do tebe puno.

Ne sluša me i viče najednom:

– Milena na Manhattanu!

Konobarica se više nije ni okretala.

– Gde je taj izlog koji je nesrećnica dekorisala onim svojim rukama stvorenim od dve krvi?... Rukama, – po kazao je i sam svoje dvije spojene stisnute šake i otvorio dlanove kao na ogled – rukama stvorenim da slikaju to skanske tornjeve i žička i mileševska anđeoska krila. Ona hoda 52. avenijom u istom času kad i Charlie Parker, go jazan, brz, nabrekao, poluindijanac. Možda je Bird pri metio tu dvokrvnu, delikatnu, uzanu pojavu, tanku kao Giacomettijevu. Bird je voleo bele žene. Treba naći mesto gde Rastko sluša bluz u Storyvilleu. Deset godina kasnije, Karl Malden – Mladen Sekulović iz Garyja, Indiana, Karl Malden – Mladen – Mitch – Mića! – udario je šakom po stolu, kao Malden Kowalskog u Tramvaju zvanom čežnja. – A, Blanche, to je naša žena, dabome, Danica s Palilu le, kći ražalovanog majora, nosioca Albanske spomenice i crnorukca, nestalog pod austrijskom granicom. Ona šije večernje haljine za žene pukovnika Ličana i Kordunaša i nervi su joj rastrovani kao Ledi.

– Ali, Brane, to je izmišljeno sve. – govorim mu kroz smijeh, a uživam zapravo.

– Ne, ne, ne kapiraš. Drugi oblikuju čoveka, ja ga opi sujem, tako kaže Montaigne. Drugi oblikuju čoveka, ja ga dopisujem, kažem ja. – nadvikuje se sad već sa zvučni kom iz koga svira nešto glasno i pogrešno. Kimne gla vom prema kutiji u kutu pod plafonom:

– Koga je slušao Rastko u New Orleansu? A? Šta ti mi sliš? Jedan mu je na izlupanoj gitari na jedan jedini akord svirao There’s no way home. Jedna je pevala dubokim i teš kim, gorkim altom There will be peace in the valley someday,

i Go Down Moses. Siđi Mojsije! A on se setio Kranjčevića naravno – Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sum njati. Ali ona peva. – kaže Branislav naglo digavši glas. I počinje i sam pjevati, kao u basu, distonirajući strašno:

Go down Moses

Way down in Egypt’s land Tell old Pharaoh

Let my people go!

Stade sretan kao da je vodeći bas u gospel zboru i po nosno, zagrcnuvši se, odmah nastavlja dok mu slina u grlu još prekida glas: – Sluša to Rastko i zna da njemu nema ni naroda ni povratka ni mira. Mrtvi pesnik, kaže Marko Ristić koji toga mrtvog pesnika nije pustio da dođe, jer je znao da je življi od njega, od te punjene ptice malograđanske. I od... – stade kao da je u zraku napravio nevidljivu točku na kraju rečenice i čeka odgovor – od svih mrtvih fazana koji još lete...

– A nijedan ne pada. – kažem. Nasmijao se zadovoljno. To je bio naš ritual: on je go vorio i u jednom trenu uvijek je došao red i na mrtve faza ne koji još lete, stih, pored bezbrojnih, njemu najdraži. Od svih ljudi o kojima je govorio, mjesta koja je citirao, ja sam prepoznao i znao tada odgovoriti samo na ovo zadnje.

– I njega ćemo označiti, – dodao je uzbuđeno i bez stanke, a onda spuštenim glasom kao da se stidi pred ne čim davnim – ovako ćemo staviti: Ovo je klupa gde je Džoni

odlučio da neće da se vrati, tako ćemo napisati. To će da bude simbolični gest – jer on ništa nije odlučio, nego je znao od ranije da nazad ne može. Da nema kamo da se vrati, kad je zemlja okupirana.

Završio je i ušutio svečano i zadovoljno. Zamoren, za moran tu i tamo, on, ni sredovječan ni starac, ni istina ni laž, a moja stalnost i potreba, i ja sam odlazio prepunjen noseći ipak kao nagradu svaki put u sebi mnoga imena, nova imena, što je u rafalnim naletima ispremiješana nizao po nekom svom nepredvidljivom redu, ne jedno pored drugog kao na dugoj cesti predšasnika, nego razba cana kao likove na platnu koja je slikao jakom rukom negdašnjeg fizičkog radnika u ložionici koji tu radi i spava da bi platio studij na akademiji. Branislav Ve Poljički, slikar u izgnanstvu što slika murale po kafeima, i priča, uvijek priča, jugoslavenska Šeherzada. Lažov i fantast, mitoman i najbolji pripovjedač kojeg sam znao, enciklopedija ka vanska na putu, antologija priča za one koji knjiga nema ju, nijednu na svom jeziku, živa knjiga naše povijesti u kafeu Kartagena na Kraljevskom kanalu. Ta je knjiga mi jenjala redoslijed priča, mijenjala i miješala lica, godine i podatke, spajala nedogođeno i poricala fakte i historiju, miješala povijest i događaje kao karte u špilu pa šta ispad ne. Nije važno kako se dogodilo, važno je kako se ispriča, kako on ispriča. Slikao je uvijek isto platno, samo su liko vi, predmeti i figure svaki put na toj pozadini bili na dru gom mjestu. I sad ga vidim: kao da širi kaput na prsima, a na košulji značke uvijek drugdje pobodene i razmještene, kao ulični iluzionist koji umjesto scene i plašta ima samo

svoj isti kaput koji će razgrnuti i pokazati gola prsa, a tamo će biti druge šare, tetovaže koje mijenjaju mjesto na tijelu – slika s podlaktice prešla je na rame, a što je bilo oslikano na srcu sad je lijevo od trbuha. Magus s ruba kanala na Amstelu. On nije pio Amstel (– Kako da pijem reku? Pa da se otrujem!), nego neka mutna belgijska piva što smrde po bačvama i plijesni, buđava piva, kao i njego ve priče u danima kad ga ne bi išlo i kad je pričao isto što i ranije, priče već čuvene i neprozračene kao i ovaj kafe gdje mi se činilo da trošim previše dana nego bi trebalo i više kao odavno ništa novo ne čujem i ne učim. Slušao sam ga godinama, dok nije došlo vrijeme za druga mjesta i svježije mitologije. Svjetlije pripovijesti i čvršće, lakše istine.

Ili ipak ne. Kako ću to, i gdje? Ja robujem mjestu gdje živim. Svađam se s njime, dugo, hladim se i žestim, mr zim ga pa ga prigrlim kao dobru maćehu. Živcira me, i štiti, prijeti, pa ponovo primi, otpadnika, odasvud, miri me i miri se, smiruje, a nikad potpuno ne da mira. Njena je stabilnost utjeha, ali kratkotrajna utjeha po dušu, njen nemir uvijek ponudi i vrati u sigurne zidove kuće na sje vernom vjetru koji ulazi u tijelo i u mozak i razara čovje kov mir, podiže i uznemirava uništene južnjačke živce, odavno potrošene. Pa ipak, u toj dosadnoj izmjeni skupi lo se, kao duge godine zatvorenosti u njoj, i mnogo do bra, unutarnjih uzleta. Ali sve to stvarno nema s ovim mjestom ništa, ili skoro ništa. Misao, razgovori sa sobom, razgori se olovka na papiru, uperena kao igla na busoli, uvijek drugdje. Ova zemlja uzgaja tajanstvenu prazninu – samo to i ništa više, kažem naglas. I to sam jučer smi

slio. Sve me živcira i unesrećuje, titraju mi nervi dok pro lazim pored trgovina i izložene robe: miris jagoda vrati me u ljeta kad sam bio dijete, miris koji je mek i koji uzne miruje kao priroda, i topao kao da gnjije, miris prepo znatljiv i znan, koji pita je li i ono onda bila sreća ili samo priprema na još veću nesreću, nezaštićenost i nemir. Vje tar, proljetni i hladan, ovdašnji, raspiruje miris i ono malo zadržanog mira u dubini. Lupa kafe-aparata nije prijatna i dobra kao kod kuće nego buči nekako prijeteće, nisko šištanje auta što prolazi čuje se kao arogantno samodo voljno i neprivlačno. Samo još zvuk starih kamioneta te retnih, štektanje i miris i aroma dizela iz auspuha u daljini poznato, grmne prijateljski, kao male hladnjače za koje sam po zvuku što je s ulice dolazio kroz prozor znao da odvoze robu mesaru tri zgrade niže gdje je mirisalo po soli i salamuri. Kamioneti, bijeli, uvijek zaprljani crnom bljuzgom kao da su vozili seoskim drumovima a ne asfal tom, kamioneti oslikani crnim oblačićima gareži i smoga. Ja sam kao dijete čitao Dickensa i mislio da londonske magle imaju isti miris kao naš smog. Daleki bruj hladnja če, dozvani miris smoga i gradskih magli, spojenih u jed no u mašti, donosili su mir i sigurnost. Svega toga nestalo je odavno. I samo ponekad pojavi se kao kratki ubod neg dje iznutra, kad čujem dizelski zuj ovdašnjeg kamiona, u proljeće. Njima je proljeće cvat ovoga žutog i bijelog cvijeća po livadama i poljima, cvat lala, crvenih, bijelih, crnomodrih nastalih kao odraz iz neke paklene mašte, i žutih, svih redom jednakih u poljima ravnim i smrdećim, a meni je proljeće samo nelagoda nad mirisom uranjenih

jagoda i miris nafte ostao na tren u zraku iza kamiona što je prošao i neće se vratiti. Duša završava kao blijeda sjen ka u parkovima gdje s drveća pada prašina i trunje drveća kojemu ne znam imena, ali me smeta duboko i očajno, tjera me dalje, dalje odande. A kud da idem više?

Kad gledam ovdašnje odrasle, čini mi se da nijedan od njih kao dijete nikad nije sanjao ni o čemu. Ovdje su snovi ionako nedobrodošli, nepristojno ih je i spominjati osim kao konvenciju na čajankama. Oni su za budale, kao neka igra za one koji se još nisu razvili i odrasli. Snovi su za došljake. Ja sam sanjario, snatrio, budan, sanjao na nogama, otkad znam za sebe, kao što sanjaju sva zanese na djeca. O avanturama i bijegu, najviše o bijegu. Mi smo svi još čitali avanturističke romane u nastavcima. Najviše sam volio ovako kad ide priča: bježim iz zatvora, kao grof Monte Cristo, iz zatočeništva na otoku negdje u Atlanti ku ili u onim trajno misterioznim toposima iz knjiga dje tinjstva: Biskajski zaljev, Brest, Magreb, Toledo, Lepant. Bježim, kao Edmond Dantes, zašiven u jutenoj vreći koju će razrezati dok ga lanac povezan oko vreće vuče na dno mora. I onda me more, kao i mog junaka, izbacuje one sviještenog na obalu. Kakva je to bila čulna sanjarija, do življaj preplavljuje malog fantasta, takvo nedoživljeno klonuće i opasnosti – biti izbačen iz mora, na pijesak, kao Richard Lavljeg Srca, kad ispliva na obalu, savijen i iscr pljen, bled i sam, i kaže: – Izdao me onaj kome sam najviše vjerovao.

I ja se tako budim dok mi sunce udara u zatvorene oči, osjećam ispod kapaka sunce kako probija kroz njih.

Budim se sretan, titram od radosti. Jutro je i ljetni školski praznici. Na televiziji krupni plan: lice čovjeka kroz staklo auto mobila. Sjedokos je, neobrijan, klonuo duhom, vozi se, voze ga na stražnjem sjedalu, on gleda kroz prozor od sutno. U crno-bijeloj fotografiji, pijesak, pepeo i prah, panorama monokromna američkih predjela čije su ime Francuzi i Španjolci čuli od Sioux i Navajo Indijanaca, i sastavili ih isto na svojim jezicima – les mauvaises terres… malpais – ali tek je gospodar što govori engleski, uzevši ih, na kraju dao to konačno ime, najbolje zvučeće ime – bad lands. Čovjeku na stražnjem sjedalu lice se polako razve drava dok gleda surove predjele kako vani promiču. Vidi se, uživa, prvi put nakon dugo vremena. Gledam ga, lik, i očito nekog velikoga glumca koji u jednom kadru i kru pnom planu zna dočarati sve što treba znati, u jedinoj gesti bezrječnoj, i mislim istu misao kao svih ovih prošlih godina, misao koju ne priznajem nikome, kako mi se krug kretanja, kao u kakvom dobrovoljnom pritvoru, sve više smanjuje i ne mogu nikamo. Od dječjeg sanjarenja o otvorenim prostranstvima, od dječačkog maštanja o pu činama do ovoga danas, kad se jedva mičem iz kuće i ja, umjesto da živim, gledam život na ekranu. Iz filmova, iz dijelova, krhotina, sastavljam svoj dosadašnji život kao kolaž, kao mozaik, gledanjem slika tuđih, stvarnih i izmi šljenih života, dok leđima pravim sve vidljiviju udubinu u naslonu kauča, izlazim što manje i bez prevelike potrebe

jer se sve više bojim onoga što počinje kad zatvorim iza sebe vrata na kojima je pločica s mojim imenom. Prazni prostori, vlakovi, autoputovi, ovdašnja ravna polja bez drveća i veliki trgovi. Ja bježim u parkove i u rijetke šume. Ovdje gdje je zemlja i inače ravna kao malogdje, i ta rav nica postaje sve teža. Pa dobro, i to i takvo sastavljanje valjda je neki rad, umjetničko djelo što postoji samo u misli, kad ne stvaram drugačije, kad ne radim zaista. Je li umjetnost i onda kad je nema nigdje osim u glavi, u svije sti, kad je nitko ne vidi? Sve to ipak ima svog, naopakog, smisla, takav krug. Na jugu, lošem jugu, bježao sam u gradu među bregovima pod zemlju. Kad sam napokon stigao na Sjever, stigao sam na ravno, gdje ispod nabije nog, od mora otetoga i utabanog pješčanog tla nema ni šta i pod koje se ne može, osim kad umreš. Moja je kuća nedaleko od obalnog nasipa i tu stoji zabijena četverokut na mjedena šipka, kao uzan totem, pokazuje koliko smo ispod razine mora. Kad tu stigneš, nemaš više kamo. Pa kud ću onda? Izvana i iznutra? Kuda ću dok ne pronađem Mašu Koen? Unazad naravno.