Velimir Visković O DRUGIMA, O SEBI Autobiografsko-memoarski zapisi
O drugima o sebi_AMEN.indd 1
13.06.2022. 12:51
Biblioteka POSEBNA IZDANJA
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2022.
O drugima o sebi_AMEN.indd 2
13.06.2022. 12:51
Velimir Visković
O DRUGIMA, O SEBI Autobiografsko-memoarski zapisi
Zagreb, lipanj 2022.
O drugima o sebi_AMEN.indd 3
13.06.2022. 12:51
O drugima o sebi_AMEN.indd 4
13.06.2022. 12:51
Sadržaj
Uvodna riječ · 9 Moj direktor Krleža · 13 Borhesovci i ja · 38 Profesor Pranjić i priča o tome kako sam propao na fakultetu · 61 Druženje s Mandićem · 77 Izlet u Beograd, s Mandićima · 150 Godina kad je otišla Mani · 157 S Mani, u Splitu · 189 Dobri čovjek iz Staroga Grada · 195 Prijatelj Nelko · 218 Drugo lice akademika Batušića · 258 Operativni urednik Cvitan · 269 Crveni Šac, legenda šezdesetosme · 275 Kakva žena, kakva biografija! · 296 Enfant terrible hrvatske književnosti · 311 Gojko dolazi Matoš-ekspresom · 319 Apendiks: dva životna intervjua · 332 Jasna Bašić: Glavni urednik – Velimir Visković · 374
O drugima o sebi_AMEN.indd 5
13.06.2022. 12:51
O drugima o sebi_AMEN.indd 6
13.06.2022. 12:51
Luki, mojem najodanijem čitatelju
O drugima o sebi_AMEN.indd 7
13.06.2022. 12:51
O drugima o sebi_AMEN.indd 8
13.06.2022. 12:51
Uvodna riječ
Desetljećima sam uređivao autobiografska djela svojih prijatelja i znanaca; neka su postala i velikim hitovima, poput knjiga Igora Mandića, Mani Gotovac, Rade Šerbedžije, Nikole Batušića, Branislava Glumca, Pavla Pavličića... Pa i danas radim kao urednik na autobiografskim knjigama, recimo, Jadranke Kosor i Mirka Galića. U časopisima koje sam uređivao (Republika, Književna republika, Sa rajevske sveske) uvijek su postojale rubrike koje su donosile sjećanja i dnevnike. Činilo mi se kako živimo u turbulentnim vremenima kad se mijenjaju politički sustavi, ljudske sudbine doživljavaju lomove, dobro je da ostane literarni trag o tome. S druge strane, aktualna književnost zadnjih desetljeća sve više je težila autobiografičnosti pa se pomalo i gubila granica između autobiografije i čiste fikcije. Naravno, uređujući tuđe knjige, više sam puta postavio sebi pitanje bih li i sam mogao pisati po instrukcijama i sugestijama koje sam davao svojim piscima (i koje su se pokazale uspješnima)? Mogu li voditi i sama sebe uspješno kao druge svoje autore? Netko može biti uspješan kritičar ili urednik, a da ne bude pritom i sam dobar spisatelj. Moguće je davati savjete i voditi druge kao (nogometni) trener, a da ne budeš i sam (prije toga) uspješan, vrhunski sportaš. Možeš ocjenjivati nečije kulinarsko umijeće, a da sam nisi prvoklasan kuhar, ali si vrstan poznavatelj gastronomije, po mogućnosti različitih njezinih tradicija. · 9 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 9
13.06.2022. 12:51
Planirajući godinama ovu knjigu bio sam sve sigurniji kako bi mi najviše odgovarala forma u kojoj moj život i zbivanja u njemu ne bi bili stavljeni u prvi plan. Držim da se naši životi ostvaruju u velikoj mjeri u relacijama s drugima: pišući o drugima, možemo govoriti o sebi; kako se životi drugih odražavaju u našim životima i koja je naša uloga u njihovim životima. Ova knjiga uglavnom donosi zapise o mrtvim osobama, ne bez razloga: njihov je životni put završen, priča o uzajamnom odnosu kompletirana, iznenađenja više nisu moguća. Kad pišete o živima nikada niste sigurni hoće li nekim sljedećim korakom junak našeg zapisa sve demantirati, jer umjetnici su hirovite osobe; nerijetko sam dolazio u ozbiljan raskorak s vrlo bliskim prijateljima. Primijetit ćete, u svojim zapisima uglavnom pišem afirmativno o osobama kojima se bavim, nije mi namjera biti okrutan (ali pravedan) sudac. Ja sam svjedok (i koakter) do guše umiješan u događaje, nužno sam nekad i pristran. Ne bojim se pritom pokazivanja osjećaja. Stoga je početni, radni naslov ove knjige bio Sentimentalna arheologija, jer radi se upravo o tome: iz godinama nakupljanog taloga zaborava iskapamo predmete, ljude, događaje, čistimo prašinu i pokušavamo predočiti kako je sve to izgledalo nekoć, kad su ti ljudi bili u zenitu kreativnosti. I predočiti kakve to sentimente izaziva u meni, istraživaču – autoru. Ovo je knjiga literarnih zapisa, a ne historiografsko svjedočenje, čak i kad citiram neke dokumente. Ponekad se događalo da ostavim detalj koji ima veću emocionalnu nosivost, jer priča traži to, iako se ispostavlja kako je stvarnost bila nešto drukčija. Tako mi je, recimo, Igorova udovica Slavica ispričala cijelu priču o njihovu posljednjem danu, koji uključuje i posljednji ručak. Rekla mi je pritom kako je Igor kazao na kraju ručka da tako dobre školjke, koje su upravo jeli, zaslužuju čašu šampanjca. A popili su zapravo po čašu banalnog vina. Meni se u sjećanje, međutim urezao šampanjac koji je Igor poželio. I bez namjere da išta krivotvorim, spomenuo sam čašu · 10 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 10
13.06.2022. 12:51
šampanjca kao njegovo posljednje piće. Kad me Slavica upozorila na netočnost, nisam ništa mijenjao u tekstu; u biti nije velika razlika da li se radilo o vinu ili šampanjcu, ali lijepa mi je bila slika kako epikurejac Igor za svoje posljednje piće bira baš šampanjac (iako ga je samo poželio, a ne i popio). Naravno, netko će prigovoriti da sam pisao o mrtvima jer oni ne mogu prigovarati; sjećanje je krhko, dvije osobe na različite načine mogu doživjeti iste događaje; neki će se i ljutiti stoga. Pišući o suvremenicima koji su još živi, upozoravao sam ih kako pišem o svojoj slici zbivanja, kako sam ih ja vidio, kako sam ih ja proosjećao. Imaju pravo na svoje viđenje, ali neću se obazirati na to što bi se naša sjećanja mogla razlikovati. Nisam imao problema, čak ni u slučaju Slobodana Šnajdera, koji je poznat kao „osjetljiv tip, koji se lako naljuti“. Naposljetku, moram reći da je ovom knjigom ostao neobuhvaćen čitav niz osoba bitnih za moje formiranje, s kojima sam održavao intenzivne veze. Ti zapisi su trenutno u radu, u većem ili manjem stupnju završenosti, neki su već i objavljivani u tisku i u časopisima: odrastanje u Splitu, muzika koja me oblikovala, časopisi koje sam uređivao, stvaranje HDP-a, važni prijatelji poput Zorana Kravara i Dubravke Ugrešić, profesori koji su na mene formativno utjecali (Stanko Lasić i Aleksandar Flaker) i još mnogo toga. Imam o čemu pisati i u drugoj knjizi ovih autobiografsko-memoarskih zapisa; namjeravam je vrlo brzo dovršiti, ali nisam više u godinama kad se išta može sa sigurnošću obećati. Ali, obećavam, na ovim zapisima radit ću i dalje, pogotovo pokaže li se da ima interesa publike za ovu knjigu. A evo, zasad, čitajte prvu!
· 11 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 11
13.06.2022. 12:51
O drugima o sebi_AMEN.indd 12
13.06.2022. 12:51
Moj direktor Krleža
Kad me danas javno predstavljaju na tribinama ili u medijima, često za mene kažu da sam krležijanac. Pomalo se nelagodno osjećam kad me tako nazovu, jer meni su krležijanci – recimo – Marijan Matković ili Slobodan Šnajder, pa čak i oni koji su se protiv svojega duhovnog oca pobunili, poput Stanka Lasića i Igora Mandića. Sve su to pisci i intelektualci pojačane gestualnosti, svestrani, skloni radikalnome intelektualnom angažmanu; društvo koje mi imponira, ali ne znam pripadam li mu. Krležijanci u pravilu to postaju vrlo rano, Krleža ih opčini već u gimnaziji. Ja sam, pak, u doba školovanja volio Krležu, čitao ga i mimo naslova koje je zahtijevao program školske lektire; cijenio sam njegov opus, ali bilo je to daleko, recimo, od strastvenog obožavanja kakvo sam gajio u gimnaziji prema Kafki, a na studiju prema Borgesu, koji je (priznavali to ili ne, zaludio cijelu moju generaciju hrvatskih pisaca, koje je Donat nazvao borhesovcima). Možda će zazvučati razmetljivo, ali bio sam jako dobar student, diplomirao sam s dvadeset i dvije godine i odmah upisao post diplomski studij. Dobio sam i stipendiju u iznosu manje početničke profesorske plaće, koja mi je omogućavala da se u miru posvetim studiranju. Iščekivao sam zapravo da se otvori mjesto na Katedri za po vijest novije hrvatske književnosti, na koje sam računao s popriličnom sigurnošću, jer su me profesori hvalili kao ponajboljeg studenta, obećavajući mi još na trećoj godini studija asistenturu. No, kako se · 13 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 13
13.06.2022. 12:51
asistentsko mjesto nije otvaralo, odlučio sam se u proljeće 1976. godine prijaviti na natječaj koji sam slučajno primijetio u Vjesniku: Jugoslavenski leksikografski zavod raspisao je natječaj za deset mlađih suradnika. Hm, pa ne bi bilo loše doći u Krležin zavod, čuveni Leks!
Natječaj u Leksu Znao sam da će se na natječaj prijaviti gomila mladih ljudi, bit će strašna konkurencija, traže se ljudi svih profila, za književnost jedan ili možda dvojica, ali zašto ne iskušati sreću? Odslušao sam predavanja na postdiplomskom, napisao radnju i čekam obranu. Dvo godišnja stipendija mi je prestala pritjecati; uređivao sam kulturu u Studentskom listu, pisao kritiku za OKO, i svi ti prihodi nisu bili baš mali, ali bili su nestalni i nesigurni. Mislio sam, ako me prime, radit ću u Zavodu dok ne raspišu natječaj na Filozofskom fakultetu, ipak me faks više privlači. I tako sam se prijavio na zavodski natječaj: uz diplomu i biografiju priložio sam i popriličnu bibliografiju: već sam bio objavio desetak studija i eseja u književnim časopisima i zbornicima te pedesetak kritika u novinama. Usto sam za izdanje Larousseova leksi kona, koje je za jugoslavensko tržište pripremao beogradski izdavač Vuk Karadžić, napisao biografije dvjestotinjak hrvatskih pisaca; zapravo obradio sam cijelu hrvatsku književnost (a angažirali su me i uredili moje članke prominentni profesori Jovan Deretić i Mate Lončar). Vjerovao sam da će to biti dovoljna ulaznica za Leks. I bila je, zapravo sam glatko primljen; u komisiji su bili Krležin zamjenik dr. Ivo Cecić, pomoćnik direktora Otto Opitz i sekretarica partijske organizacije SK Mirjana Petričević. Moji rukopisi složeni u velikoj kutiji rastvorenoj na stolu za sastanke u uredu Ive Cecića doista su iznenadili komisiju. Cecić me pogledao onako ispod obrve, malo podozrivo: · 14 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 14
13.06.2022. 12:51
– Puno ste vi toga napisali, kako to da već negdje ne radite; da niste imali problema sedamdeset i prve? Pitanje mi je bilo neobično, nisam ga očekivao; nisam se previše petljao s politikom; iskreno, sedamdeset i prve bio sam dvadesetogodišnjak kojemu su u glavi više bile djevojke, francuski Novi val i strukturalizam nego nekakvi studentski lideri iz Zagore i Hercegovine, opijeni žestokom nacionalnom retorikom. Nije Cecić bio kukavica, primao je on tih godina i ljude koji su „zglajzali“ sedamdeset i prve, ali bio je stari partijski kadar koji je prošao mnoga kreševa: o primanju nekoga „politički sumnjivog“ želio se prethodno konzultirati ne samo s Krležom nego i s nekim iz Komiteta. Takvi baš i nisu dolazili izravno s ulice, morao je netko iz politike za njih jamčiti! – Ne, nisam imao nikakvih problema te vrste! – odgovorio sam, a Cecićevo lice se razvuklo u zadovoljan osmijeh, kao da mu je laknulo. – Zamislite, kolega je pisao i o Krleži! I to čak dva teksta! – ushićeno se javio Otto Opitz; predratni sveučilišni profesor geografije, u ratu domobranski pukovnik, kojega je Krleža spasio od poratnih nevolja i dao mu urednički posao u Zavodu. Kad sam kasnije čuo tu priču, bilo mi je jasno zašto ga je oduševila činjenica da sam u beogradskom časopisu Književna istorija objavio dvije studije o Krleži. Krleža mu možda nije spasio život, ali sasvim sigurno jest građansku egzistenciju i karijeru. Njemu dvije stotine mojih enciklopedijskih člančića nije značilo baš ništa u usporedbi s tekstovima o božanskom Krleži! – Znate, ovo je natječaj za mlađe stručne suradnike, a vi imate dovoljno radova da budete urednik, ali morat ćete malo počekati da se otvori uredničko mjesto! – nastavio je Opitz. – Ma, meni je drago što me uopće hoćete primiti. Znam da sam se javio na natječaj za mlađe stručne suradnike, nisam ni očekivao da biste me mogli odmah primiti za urednika! – sav ushićen odcvr· 15 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 15
13.06.2022. 12:51
kutao sam, doista veseo jer su me tako lijepo dočekali u Krležinu Zavodu. Nekoliko dana potom došao sam na posao, prema dogovoru, javio sam se Ceciću. On je, pak, pozvao Tomislava Ladana: – Tomo, povjeravam ti ovoga mladića, neka sjedi s tobom; obojica ste literati, sigurno ćete se dobro složiti, a mladi kolega će od tebe valjda nešto i naučiti, nadam se ne samo kako zafrkavati kolege s posla! Cecić je bio silno ponosan na svoje „konkretno“ radno iskustvo, bio je ekonomist, direktor u nekoliko firmi prije nego što su ga poslali u Zavod Krleži, bio je direktor Radničkog sveučilišta; doktorirao je na temi „iz prakse“, koliko se sjećam, na problematici studentskih domova i njihova financiranja. Silno bistar, oštrouman, ali sa stanovitim rupama u općoj naobrazbi, čemu su se zavodski urednici znali krišom podsmjehivati. A on se, pak, osjećao nadmoćnim nad nama „trubadurima“, ne samo zbog svoje nadređene funkcije, već i zbog toga što je radio nešto životno, a ne samo prevrtao knjige.
Moj mentor Ladan Kad smo izlazili iz Cecićeva ureda, Ladan mi pogledom pokaže na vrata do Cecićevih: – E, tu vam stoluje neokrunjeni kralj jugoslavenske književnosti. Znate, mi smo vam zemlja koja ima apsolutnog monarha u politici, pa je sve to preslikano i na književnost: ima prostora samo za jednoga! Odveo me u svoj ured u potkrovlju Leksa, pokazao stol sučelice svome: – Eto, kolega, tu vam je godinama sjedio Danko Grlić, naslijedili ste njegov stol. On je upravo prešao na Filozofski fakultet, iako ja · 16 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 16
13.06.2022. 12:51
nisam siguran da mu je to najpametnije; ovdje smo ipak svi mi pod Krležinim kišobranom, Krleža je okupio nas stare grješnike. Kad sam ja tu došao šezdesetih, bio je to pravi zvjerinjak, imali ste tu austrougarske mornaričke časnike, klerikalce i domobrane, jugomonarhiste, informbiroovce, a zadnjih nam godina pristižu ovi koji su nastradali u hrvatskom proljeću. I Danko je prošao Goli otok, godinama smo dijelili ovaj ured, ali nikad nije govorio kako mu je tamo bilo. Oni s Gologa i inače ne vole pričati o tome. A Krleža mu je ponudio utočište i zaštitu, njemu i svima drugima. Dobio je placet od svojeg prijatelja, vladara Jugoslavije da može zapošljavati razne „narodne neprijatelje“ i onima koje je on izabrao nije loše. Uostalom, plaće su u Leksu znatno veće nego na Sveučilištu. Naše se enciklopedije sjajno prodaju, Opća enciklopedija je dosad otišla u 200 tisuća kompleta, a i druge se prodaju u golemim nakladama, nema enciklopedije koja je prodana u manje od 30 tisuća primjeraka. Svaka tri mjeseca je kvartalni obračun i uvijek se podijeli bar pola plaće viška. – Pa jeste li i vi Ladane također prošli nekakav zatvor? – A ne, kolega, ja sam vam oprezan! Nikad nisam ulazio u Partiju, a to vam u ovom sustavu znači da ste autsajder, u politici nemate što tražiti! Politika vam se u jednostranačkom sustavu svodi na borbu jedne partijske frakcije protiv druge. Mi nepartijci smo samo statisti. Bio sam u Upravi Matice hrvatske sedamdeset i prve; znao sam da ne sluti na dobro kad sam vidio da i generali ulaze u Upravu! Kao i ostali članovi Uprave, bio sam pod istragom, ali ni za što me nisu mogli optužiti. Nisam im mogao u istrazi reći ništa što oni već nisu znali! A sigurno ni Krleža ne bi tek tako dopustio da mu uhite urednika! – Svejedno ga, čini mi se, ne volite? – Pa nismo baš u nekoj ljubavi! Nas dvojica smo vam zapravo nekad bili u izvrsnim odnosima. Upoznali smo se na Kongresu Saveza književnika u Sarajevu 1960. godine. Ja sam tada počinjao kao · 17 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 17
13.06.2022. 12:51
književnik i prevoditelj, imao sam 28 godina; očekivao sam da me prime za asistenta na Filozofskom fakultetu, ali u Bosni je u to doba teško išlo ako niste imali partijsku iskaznicu. A mene je pratio glas da sam veliki katolik, kako su oni govorili – klerikalac, jer sam jedno vrijeme bio u sjemeništu, a i otac mi je bivši svećenik, što u Bosni, naravno, odmah svi doznaju kad se radi o kadroviranju. Zapravo sam živio od jezičnih instrukcija koje sam davao djeci istaknutih bosanskih funkcionara, najbolje me plaćao Đuro Pucar Stari. A pisao sam u časopisima o književnosti. Krleža me čuo u pauzi Kongresa kako govorim latinski, pa smo razmijenili nekoliko replika na tom jeziku. Zanimalo ga je tko sam i na kraju razgovora, kad je doznao koje sve jezike govorim, pozvao me da dođem raditi kod njega u Leksikografski zavod. – Kako ste bili prihvaćeni u Zagrebu? – Ma, izvrsno! Prvo mi je vrijeme Zavod plaćao hotel, dok nisam našao stan. Krleža je zadužio Sašu Vereša da mi pravi društvo i da me upozna sa zagrebačkim piscima. I u Zavodu smo dijelili ured. Ali nas dvojica smo različitih literarnih ukusa i spolnih preferencija pa je on vrlo brzo zamolio Krležu da ga oslobodi obveze druženja i da ga prebaci u sobu što dalje od moje. – Vrlo brzo po dolasku u Zagreb objavili ste i knjigu Zoon grafi kon; krenula vam je i književna karijera; vjerojatno je tome pridonijela i priča kako je Krleža doveo mladoga genijalca iz Sarajeva? – Mene je dobro prihvatio stariji naraštaj pisaca; posebno sam s Marinkovićem imao dobar odnos; s krugovašima, koji su moji vršnjaci, ne toliko. Vjerojatno zato što mi je Vjesnik ubrzo po dolasku ponudio da pišem kritiku, što se tada smatralo velikom privilegijom, protekcijom koju uživam kao Krležin čovjek. Nisam previše poštovao krugovašku hijerarhiju koju je pokušavao uspostaviti Šoljan, osobito njegovo adoriranje Slavka Mihalića, kojega ja ne smatram osobito dobrim pjesnikom; ne može biti veliki pjesnik netko tko je do te mjere opsjednut nihilističkom slikom svijeta. · 18 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 18
13.06.2022. 12:51
Međutim, baš zbog tih kritika u Vjesniku sukobio sam se i s Krležom. Najprije jer sam napisao negativnu kritiku o knjizi Oskara Daviča, pa se on potužio svome prijatelju Krleži, a potom sam u svibnju 1964. napisao i vrlo rezerviran prikaz zbornika posvećenoga Krleži, u izdanju JAZU, koji je objavljen u povodu sedamdesete obljetnice Krležina života. Prigovorio sam priređivačima jer su izostavili negativne tekstove o Krležinim knjigama; napisao sam kako obrazloženi prigovori nekad više govore o piscu i njegovim djelima nego neobrazložene pohvale. Krleža se na to naljutio, ali posebno je bijesna bila Bela koja mi je poručila da više tog nezahvalnog Bosanca ne želi vidjeti na Gvozdu! Ladan je tako prestao biti Krležin miljenik; kolikogod ga je ironizirao, vidjelo se kako nije baš posve ravnodušan. Već u samom početku našega susobništva (kako je on duhovito zvao našu kohabitaciju) upozorio me da donesem kvalitetan sako i objesim ga na vješalicu u slučaju da me Krleža pozove na kakav sastanak u svoj ured. I sam je imao u pripravi sako, iako je preferirao opuštenije oblačenje. Krleža ga nije prečesto pozivao, a – primijetio sam – Ladan nije bio baš posve ravnodušan kad bi ga Krležina tajnica pozvala da se spusti k direktoru. Ali, koliko sam shvatio, bili su to isključivo profesionalni susreti, više nije bilo prijateljskog intimiziranja među njima. Saša Vereš mi je sam pristupio na hodniku (– A, vi ste taj novi mladi kolega s lijepim brkovima!), jer se nije usuđivao ući u sobu podrugljivog Ladana, koji je otvoreno ironizirao Sašine „mužo ljubne“ erotske preferencije. Naravno, pratio sam Sašine feljtone, čitao njegove knjige, iako njegovi tekstovi o piscima nisu odgovarali mojim tadašnjim kritičarskim idealima; bilo je tu premalo sustavnog teorijskog promišljanja, previše impresionizma. Ali doživljavao sam ga ne samo kao Krležina obožavatelja nego i kao Krležina prijatelja, nekoga tko pripada najužem krugu velikog pisca. · 19 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 19
13.06.2022. 12:51
– Aaa, nažalost, nisam ja Krležin prijatelj, iako sam mu beskrajno odan. Znate, on vam, kako vi Dalmatinci kažete, brzo izgušta ljude. Ja sam više prijatelj gospođe Bele; ona me redovno poziva da čuje što ima nova u gradu. Voli kako ja pričam o zgodama iz umjetničkog života. Često mi govori: – Vi ste Sašenjka sav vražji, znate sve zagrebačke tračeve!
Ladanov zavodski krug Od svih zavodskih urednika Ladan je najviše volio Krunu Krstića, velikog erudita, poliglota. Krstić nikad nije dolazio Ladanu, međutim, Ladan je znao povremeno i mene povesti u Krstićevu sobu, na razgovor. To je bila znamenita tradicija Leksa u to doba: neka vrsta neformalnih debatnih klubova. Dolazili su često i intelektualci izvan Zavoda, suradnici koji su pisali članke za nas, diskutiralo se o najrazličitijim temama umjetnosti, filozofije, politike... Da, ako nisu bile prisutne dame, razgovaralo se puno i o seksu; ja sam se pritom iščuđavao kako ti pedesetogodišnjaci, pa i šezdesetogodišnjaci, vole pričati o erotskim temama; pa zar je moguće da to njih još uvijek zanima. Ah, te mladenačke zablude... Uglavnom su diskusiju vodili Krstić i Ladan, a Krstićev susobnik Tonči Vujić i ja smo se samo povremeno uključivali jer smo bili znatno mlađi i novi u Zavodu. Pravo na diskusiju trebalo je zaslužiti stažem, time da nisi dosadan, da si po mogućnosti duhovit te da se vješto snalaziš u golemom rasponu tema. A ako i imaš sve te kvalitete, vrlo postupno te se pripušta u debatni klub. Ladan mi je povjerio kako je Krstić prije rata bio veliki antikrležijanac, čak je godine 1935. u izdanju MOSK-a objavio brošuru Kako piše gospodin M. Krleža. Doduše, ne pod pravim imenom već pod pseudonimom Mark Tveen. Već se i pseudonimom narugao Krležinim omaškama u pisanju stranih imena. U toj knjižici poku· 20 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 20
13.06.2022. 12:51
šao je persiflirati i parodirati Krležin književni stil te upozoriti na materijalne pogreške u njegovim tekstovima. Ladan mi je, međutim, sugerirao da pred Krstićem ne spominjem kako znam za tu brošuru, jer Kruno bi najradije da se na nju zaboravi. A kad bi slučajno Krleža bio spomenut u takvom našem opuštenom razgovoru, Krstić bi se uvijek uozbiljio i o svojem nekadašnjem književnom i političkom protivniku, pa i neprijatelju, govorio s velikim uvažavanjem. Naravno, treba imati na umu da je Krleža Krstića susreo početkom pedesetih negdje u Zadru, gdje se on bio sklonio jedva preživjevši partizansku retorziju 1945. godine. Naime, ratnih je godina radio u Hrvatskom državnom uredu za jezik. Prema službenim biografijama, nakon rata Krstić je u Zadru predavao na Školi učenika u privredi i bio bibliotekar u Državnom arhivu. Prema sočnijoj Ladanovoj usmenoj varijanti, Krleža ga je u Zadru zatekao kao tajnika nekakve „mesarske zadruge“ i doveo u Leksikografski zavod, znajući dobro tko je Krstić i da je prije rata bio njegov ljuti protivnik. Uostalom, i Krležin najbliži suradnik i njegov zamjenik u Leksi kografskom zavodu, Mate Ujević, godine 1929. pisao je u katoličkoj Hrvatskoj straži kako je „dužnost javnosti da gospodinu Krleži zatvori usta“. Dakako, Krleži su njihova znanja (pogotovo Ujevićevo, koji je dobro poznavao tehnologiju rada na enciklopedijama, s obzirom na iskustvo u Hrvatskoj enciklopediji) bila iznimno korisna, a svi oni su znali da bi bez Krležine zaštite još dugo bili građani drugog reda. U više navrata su mi neki od starijih spominjali kako ih je Krleža uzeo u obranu kad je 1952. u partijskom glasilu Naprijed bio napadnut Leksikografski zavod jer su u njemu utočište našli poznati „frankovci i klerofašisti“ Kruno Krstić, Joe Matošić, Mladen Jiroušek, Frano Sentinela, Cvito Škarpa i dr., te kako je Enciklopedija Jugoslavije preuzela mnoštvo suradnika Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Krleža · 21 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 21
13.06.2022. 12:51
je energično uzeo u obranu ne samo svoje suradnike nego i Hrvatsku enciklopediju ustvrdivši da su u njoj surađivali najugledniji hrvatski javni radnici, kako je započeta prije rata, te da ni u ratu nije činila bitne ustupke ustaškoj ideologiji. Time je zaštitio i svojega najvažnijeg suradnika, nekadašnjega glavnog urednika Hrvatske enciklopedije Matu Ujevića. Doista je zanimljivo kako se Krleža, inače u polemikama vehementan, pa i nemilosrdan, ne samo nije svetio svojim protivnicima kad su „njegovi došli na vlast“, nego je dojučerašnje protivnike pozvao na suradnju i entuzijastično štitio. A moram reći da sam na svoje oči vidio kako su mu oni s najdubljom zahvalnošću uzvraćali, svjesni kakvu im je zaštitu pružio. Tek nakon tih razgovora s Krstićem i još nekima od „grješnika“ shvatio sam zašto je pomoćnik direktora Otto Opitz bio onoliko impresioniran činjenicom da je „mladi kolega pisao o Krleži“.
Kako sam ipak konačno sreo Krležu Prvu prigodu za susret s Krležom nažalost sam propustio. Bio sam nekim poslom izvan Zavoda; zadržao sam se dulje nego sam planirao, a Ladan me dočekao ironično: – Eto, kolega, propustili ste susret s gospodarom Leksa! Doznao sam kako je Krleža pozvao sve novoprimljene mlađe stručne suradnike na upoznavanje. A ja sam baš u to vrijeme izišao zbog neke bezvezarije. Tko zna kad ću ga ponovno imati priliku upoznati?! Na Ladanovu ironiju ipak sam samosvjesno uzvratio: – Pa što bih mu išao grupno, ja čekam da me posebno pozove! Prvih nekoliko mjeseci rada u Zavodu zapravo nisam imao nekakav konkretni radni raspored; Ladan mi nije bio izravni šef, ali kako ga je Cecić naputio da mi bude mentor, moj stariji kolega mi je dao da čitam članke o književnosti koji su trebali biti preneseni iz · 22 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 22
15.06.2022. 14:09
drugog u treće izdanje Opće enciklopedije, upravo započeto pod urednikovanjem Josipa Šentije. Uz članke sam upisivao primjedbe, dopunjavao ih i ažurirao novim podacima. Zapravo sam izvodio neku vrstu pripremnih radova, koji su Ladanu trebali olakšati redakturu. Sviđao mi se taj posao, nisam imao nikakvu striktnu normu, veselilo me što sam od koristi Ladanu, a bilo mi je i zanimljivo uz njega, posebno kad su nam pristizali raznorazni gosti. Osobito su mi bili interesantni Ladanovi prijatelji, fratri iz BiH, redovito odjeveni u građanska, katkad i pomodna odijela, opušteni u razgovoru, pravi zafrkanti, nimalo isposnički raspoloženi. Nisam se baš prečesto u životu susretao sa svećenicima pa mi je bilo zanimljivo vidjeti kako u razgovoru s Ladanom ne izbjegavaju ni vrlo svje tovne teme, pa i to da obvezu celibata prilično ležerno shvaćaju. A Ladan je, naravno, uživao da ih navede baš na to škakljivo područje, što mu je i inače bila omiljena tematika. Naslušao sam se i zanimljivih priča o sukobima franjevaca i petrovaca, iz prve ruke. Volio je Ladan i kad bi meni u goste došao neki moj prijatelj literat, osobito kad bi to bila mlađa, zgodna spisateljica ili prevoditeljica. Šarmirao ih je, i to obvezno na nekoliko jezika. Dobro sam se priviknuo na Leks, pa i na Ladana, čak mi se dopadala i njegova rugalačka narav, iako sam znao da se vjerojatno i meni podruguje kad razgovara s drugima. Takav je, ali je duhovit; i svašta od njega čovjek dozna! I već sam se priviknuo i na pomisao da Krležu baš i neću prečesto susretati. U dva navrata sam ga, doduše, vidio na stubištu, ali sam zastao da izbjegnem izravan susret, jer su mi rekli kako ne podnosi da ga netko promatra kako silazi niz stubište; zbog artroze u koljenima teško se kretao (uostalom, imao je osamdeset i tri godine), morao se koristiti štapom, a svaka stepenica očito mu je pričinjala bol. Jednom je posrnuo i pao, a naš ilustrator, slikar Hrvoje Šercar, pokušao mu je pomoći da ustane. Krleža se, međutim, obrecnuo na njega, zaprijetivši štapom: · 23 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 23
13.06.2022. 12:51
– Kaj mi buš pomagal, osel jedan, nisam baba da ne mogu sam?! Stjecajem okolnosti, ipak sam ujesen 1976. susreo Krležu. Bilo je to vezano za Danila Kiša koji je upravo objavio u Liberu Grobni cu za Borisa Davidoviča. Ja sam kao stalni kritičar OKA tu knjigu prikazao u svojoj rubrici, ishvalio je, ali i upozorio na sličnost s Borgesovom Općom poviješću beščašća. Kako je ubrzo nakon pojavljivanja Grobnice u beogradskom tisku započela neviđeno žestoka polemika u kojoj se tvrdilo da je Kiš plagijator, jer u svoje pripovijesti unosi citate iz nekih, uglavnom povijesnih knjiga, i moja kritika naslovljena „Kiševo umijeće nasljedovanja“ uzeta je kao argument da je posrijedi neoriginalan pisac. Očito se radilo o nerazumijevanju neomanirističke borhesovske poetike; meni je, kao borhesovcu, bilo dobro poznato kako se Borges i sam rado služi citatima iz znanstvenih i paraznanstvenih izvora, ali i pastišima literarnih tekstova, pa sam osjetio potrebu da Borgesov i Kišev postupak protumačim detaljnije objavivši u OKU u studenome 1976. polemički esej „Nasljedovanje ili plagiranje“. Kad je objavljen taj tekst, najprije me je pozvao na razgovor Krležin pomoćnik Mladen Jiroušek; pročitao je moje tekstove i Kiševu Grobnicu. Imam li još nešto da mu posudim? Imao sam sve Kiševe knjige, a učinilo mi se da će možda najbolje biti za nekoga tko nije iz književničke branše da pročita Baštu, pepeo. Odnio sam Jiroušeku knjigu, a on mi je pomalo svečano rekao: – I direktor bi vas htio vidjeti! Na svu sreću, imao sam na sebi sako, a i nije bilo vremena da se prepadnem pred tim nenadanim pozivom; otišao sam odmah Krleži. – Sjedite, kolega! Pratim ovo što pišete o Kišu; on je veliki Matvejevićev prijatelj, upoznao me je Predrag s njim. Zapravo mi se Kiš javlja već godinama; izgleda da ga je fascinirala Lasićeva knjiga o sukobu na ljevici i način kako je Stanko prikazao moju ulogu u tom sukobu! · 24 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 24
13.06.2022. 12:51
– Ne mislim da je samo to posrijedi, vidio sam u intervjuima da vas spominje, uz Andrića i Crnjanskog, kao jednoga od svojih književnih uzora. – Pisao mi je i u ime Udruženja književnika Srbije, zvao me na njihove međunarodne Oktobarske susrete, ali meni je u ovim godinama komplicirano odlaziti na takve skupove. A mislim da ste u OKU dobro razjasnili njegov književni postupak, ne može se tu govoriti o plagiranju, dobro je da ste ga uzeli u obranu. Njegova je Grobnica za Borisa Davidoviča jedno zrelo djelo o staljinskim vremenima i žrtvama. To je tema koja i mene proganja, još od tridesetih godina, kad sam čitao Panaita Istratija, a i doznao za tužne sudbine svojih drugova u staljinističkim čistkama. Ma, to se zapravo skriva u pozadini sukoba na ljevici. Naravno, golicalo me pitanje je li Krleža vidio što sam ja pisao o njemu. Ali nisam se usuđivao pitati; nisam baš bio siguran da bi mu se svidjelo. Naime, u tematskom broju Književne istorije prije četiri godine, u povodu njegova osamdesetog rođendana, pisao sam o Krležinu odnosu prema Franu Galoviću, jednom od rijetkih hrvatskih pisaca koje je nedvosmisleno hvalio (osobito njegovu kajkavsku liriku). Ja sam, međutim, upozorio na začudnu podudarnost nekih fragmenata Galovićeve protoavangardističke pripovijetke Ispovijed i Krležine Hrvatske rapsodije. Ipak, naposljetku nisam izdržao, pitao sam ga je li vidio taj temat u kojem je bilo nekoliko zanimljivih krležoloških priloga. Pokazalo se da je Krleža ne samo imao taj temat u rukama (vjerojatno mu ga je redakcija poslala ili mu je donio Mate Lončar, koji je početkom sedamdesetih dosta surađivao s Krležom), već da poznaje tekstove. Posebno je pohvalio tekst Mirjane Miočinović Kiš o dramskom opusu, a i činjenicu da se u broju pojavljuje nekoliko mladih istraživača, uključujući i bib liografa Gojka Tešića. – Znam da iza svega toga stoji Mate Lončar! Samo on je mogao postići da mi u Beogradu posvete toliku pažnju! – napomenuo je. · 25 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 25
13.06.2022. 12:51
A zatim dodao komentirajući moj tekst: – Nisam hotimično imitirao Galovića, ali očito mi se negdje urezao u sjećanje. To vam je negdje na ovoj crti književnih nasljedovanja o kojima pišete u svojim tekstovima o Kišu. Napuštajući Krležin ured prisjetio sam se kako mi je govorio Saša Vereš: – Znate, ja kad odlazim iz Krležina ureda uvijek pazim da mu ne okrenem leđa! Smijao sam se Sašinoj servilnosti: kako napustiti ured a da se ne okreneš, zamišljao sam Sašu kako hoda natraške. Ja se sada ne mogu sjetiti jesam li hodao natraške (hm, nisam znao gdje mi je dupe, gdje mi je glava). Bio sam duboko impresioniran. Imao sam osjećaj kao da sam razgovarao sa živim spomenikom, dijelom povijesti.
S Krležom u Jugoslavici Mjesec-dva nakon toga susreta s Krležom, dobio sam službeno rješenje o rasporedu u redakciju II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije. To je bila jedina enciklopedija koju je on i službeno potpisivao kao urednik. Zna se da je čitao sva zavodska izdanja; sačuvane su i njegove redaktorske bilješke vezane za Opću enciklopediju, Likovnu, Muzičku, ali kao glavni urednik potpisao je samo Enciklopediju Jugoslavije. Ne znam je li sam Krleža utjecao na moje raspoređivanje u Jugo slaviku, bojim se da bih sebi pridao preveliku važnost takvom tvrdnjom, ali – opet – nije mi krivo povjerovati. Imenovanje je uslijedilo ipak neposredno nakon razgovora s njim, nije nemoguće da sam ostavio dobar dojam. Prvo izdanje te enciklopedije u 8 svezaka izlazilo je između 1955. i 1971. godine. Leksikografski zavod je zapravo utemeljen 1950. godine ponajprije sa zadaćom izdavanja takve, državne enciklopedije. Inicijator, konceptualizator, lider projekta u svakom · 26 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 26
13.06.2022. 12:51
pogledu bio je Krleža. Pedesetih godina Krleža je gotovo prestao objavljivati književne tekstove, jer se potpuno bio posvetio Zavodu i Jugoslavici. Tek potkraj pedesetih, kad je rad na enciklopediji ušao u kolotečinu i više nije zahtijevao apsolutni angažman, vratio se književnosti i objavio Areteja, treću knjigu Banketa u Blitvi i Zastave. Sredinom sedamdesetih Krleža je već bio bolestan i umoran, razmišljao je i o povlačenju iz Zavoda. Govorilo se kako će ga zamijeniti Predrag Matvejević; ta govorkanja su bila aktualna i u trenutku kad sam ja primljen u Zavod. Međutim, to je nailazilo na otpor većine zavodskih urednika, koji – iskreno rečeno – politički zaziru od anacionalnog ljevičara Matvejevića. Dakako, tu je glavna prepreka bio Ivo Cecić, koji upravo tada osmišljava novo izdanje Jugo slavike, puno ambicioznije od prvoga. Pa nije on došao u Zavod da bi opsluživao Matvejevića! Sada bi osim temeljnoga latiničnog izdanja, po Cecićevoj zamisli trebalo izlaziti još i ćirilično, zatim izdanja na slovenskom, makedonskom, albanskom i mađarskom. Stvorena je kompleksna mreža republičkih i pokrajinskih redakcija, uz pridodane Vojnu i Partijsku redakciju (koje su pokrivale građu vezanu za NOB i povijest SKJ). Sve je to izdašno financirano samoupravnim sporazumom koji su potpisala izvršna vijeća svih republika i pokrajina. Dosta veliki troškovi svih tih izdanja pokrivani su tim sredstvima, a planirane su dosta velike naklade pojedinačnih izdanja (recimo, naklada prve knjige latiničnog izdanja bila je čak 60 tisuća primjeraka). Strateg cijeloga tog pothvata bio je Cecić, koji je vrlo spretno operirao Krležinim imenom znajući da će ono otvoriti sva politička vrata. Naravno, bilo je nemoguće da Cecić pripusti bilo koga da još za Krležina života zauzme direktorsku fotelju. Najprije jer nitko doista nije mogao nadomjestiti neprijeporni Krležin kulturni i politički autoritet, a naravno da je Cecić s pravom razmišljao i o mogućnosti da sam jednoga dana naslijedi Krležu, ali sve dok je veliki bard živ, Zavodu je potreban njegov autoritet. · 27 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 27
13.06.2022. 12:51
U cijeloj toj Cecićevoj konstrukciji bilo je uočljivo da nedostaju zavodski urednici koji će koordinirati tu složenu mrežu deset redakcija. Nekoć su svi prilozi i iz republičkih i posebnih redakcija stizali u ruke Krleži i njegovim pomoćnicima Zvonku Tkalecu i Mladenu Jiroušeku (u ranim pedesetima su kao sekretari Jugoslavike nakratko radili i autoriteti ranga Petra Šegedina i Josipa Torbarine), a vrlo često se u koordinatorsko-uredničke poslove uključivao i Mate Ujević. Taj čvrsti tim, međutim, sada više nije postojao. Krležini su suradnici iz prvoga izdanja otišli u mirovinu ili pomrli. A trebao je netko preuzeti pojedinačne abecedarije koji su pristizali iz redakcija, pregledati ih, uskladiti, korigirati. Krleža je još pokazivao zanimanje za zbivanja u toj glavnoj zavodskoj enciklopediji, ali bilo je nezamislivo da mukotrpno satima pažljivo iščitava gomile građe koja je pristizala. Nije to mogao raditi ni Cecić: imao je dosta posla oko vođenja Zavoda, a taj „trubadurski“ rad mu nije ni ležao. Mladen Jiroušek koji je to znao, jer je slične stvari radio u prvom izdanju, brojao je mjesece do mirovine. Osim toga, Ceciću je kao čovjeku koji je prošao brojna kadrovska kreševa bilo jako važno da na to mjesto ne dođe netko tko je stručno i politički prejak i tko bi ga mogao ugroziti u njegovim „nasljedničkim“ aspiracijama. Tako sam se ja kao dvadesetšestogodišnjak, zapravo kao početnik, našao u situaciji koordinatora koji dobiva u svoje ruke sve abecedarije, formira grupe srodnih natuknica, korigira broj redaka, radi sinopsise tzv. kompleksnih članaka, za koje sve republičke i pokrajinske redakcije pišu priloge. Recimo, za članke „Arhivi“ ili „Biblioteke“ svaka redakcija obrađuje građu sa svojega područja, ali netko mora napisati uvodnu definiciju pojma i odrediti opseg (retkarinu) svakog pojedinačnoga republičkog priloga. Također, koordinator treba dati precizne instrukcije i provesti pomnu redakturu kako bi pojedini prilozi bili zasnovani na istom pristupu, a duljina priloga bila logična te kako se informacije ne bi preklapale. To je sve · 28 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 28
13.06.2022. 12:51
postalo moja svakodnevna zadaća, zapravo statusno nesravnjiva s niskom titulom mlađega stručnog suradnika. Ali ja sam se entuzijastično bacio na posao. Bio sam mlad, imao golemu energiju, za mjesec dana znao sam čitav abecedarij enciklopedije napamet. Sedamnaest tisuća natuknica! I mogao sam bar približno reći koliko je redaka predviđeno za koju natuknicu. Uočivši kakav posao radim, a znajući kako ga ničim ne mogu ugroziti, Cecić je vrlo brzo inicirao moje unapređenje pa sam nakon samo godinu dana šegrtovanja u statusu mlađeg stručnog suradnika prebačen u nekoliko stepenica viši status urednika. Ujedno sam dobio i pravo da dolazim na sjednice Centralne redakcije Enci klopedije Jugoslavije, na kojima su se okupljali glavni urednici i sekretari svih redakcija, redom predsjednici akademija, rektori, istaknuti znanstvenici, političari, generali... Na nekoliko takvih sjednica 1977. godine došao je i Krleža. Sjednice na koje je on dolazio održavane su u hotelu Palace, u koji je (uz Esplanadu) Krleža i inače najradije zalazio. Teško je hodao, stoga su zavodski ljudi izbjegavali prikladniju i prostraniju podrumsku dvoranu hotela, pa su sastanci održavani u manjoj dvorani uz hotelski restoran u prizemlju. Gledao sam sa zanimanjem, krišom, kako Krleža dolazi u dvoranu. Hodao je sam, bez pratnje, bez pomoći vozača Jože, oslanjajući se o štap; nije podnosio pomisao na to da bi netko mogao opaziti njegovu tjelesnu nemoć. Hotel Palace mu je odgovarao jer u prizemlju i restoranu ima masivne noseće stupove, raspoređene svakih pet-šest metara. Te stupove koristio je za uzimanje predaha. Napravio bi pet-šest koraka, išao je zapravo dosta brzim, iako teturavim, korakom; pritajio bi se iza stupa kako bi ga što manje ljudi vidjelo, prikupio ponovno snagu, i zaletio se do sljedećeg spasonosnog stupa. Naše sjednice su trajale satima, uz pauzu za ručak; Krleža bi obično bio samo na jutarnjoj sesiji. Ako ne bi sam govorio na počet· 29 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 29
13.06.2022. 12:51
ku, uključio bi se nakon uvodnih izlaganja. Informirao bi nas kako su pojedini problemi koji iskrsavaju u izradi drugoga izdanja rješavani u prvome. Nije bio u potpunosti zadovoljan prvim izdanjem enciklopedije; očigledno je smatrao kako je ono bilo rezultat niza kompromisa. Suočavao se permanentno s partikularnim tendencijama pojedinih republika da nametnu svoje viđenje povijesti i interpretaciju aktualnoga trenutka, a s druge strane, kritički je govorio i o integralističkim i unitarističkim tendencijama koje bi najradije prebrisale sve nacionalne posebnosti. Sjećam se da se jednom dosta iscrpno pozabavio temom Prvoga svjetskog rata i njegovim tretmanom u I. izdanju, a posebno se osvrnuo na lik feldmaršala Svetozara Borojevića, koji ga je očito istodobno i fascinirao i odbijao. Koliko sam primijetio, na tim sastancima nije dulje pojedinačno razgovarao s pojedinim urednicima, ali znam da je neke urednike zvao k sebi, u stan na Gvozdu, da u miru i opuštenije razgovaraju. Kasnije su oni nama prepričavali svoje razgovore. Potkraj 1977. Krleža je posve prestao dolaziti u Leks, a i na naše sjednice. S nama iz Zavoda koji smo radili u enciklopediji komunicirao je isključivo preko Cecića.
Kako me Krleža „izvadio“ iz vojske Ja sam, pak, postajao sve važniji kotač u golemoj mašineriji enciklopedije. Abecedarij smo nekako uspjeli srediti, ali prva knjiga novog izdanja rađala se mukotrpno, rok izlaska neprekidno se prolongirao. Tako je došla i 1978. godina. U proljeće sam dobio poziv za vojsku. – Pa, što ti Velimire nisi odslužio vojsku? – zapanjeno me upitao Cecić kad sam mu rekao da sam dobio poziv i kako sam raspoređen u Požarevac. – Ajme, muku mu Irudovu, pa što ćemo sada? Kad će nam izići prva knjiga ako ti sada odeš?! · 30 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 30
13.06.2022. 12:51
– Pa, ako imate neku vezu da me oslobodite, bio bih vam zahvalan! – rekao sam u šali. Doista mi se nije odlazilo u vojsku: upravo sam se oženio, tek mi se rodio sin, radim posao koji volim, imam dobru plaću. I sve moram prekinuti na godinu dana! Godinu dana bačenih u vjetar! Znam da ni enciklopedija neće moći bez mene; naprosto, ja sam pogonski zupčanik. Teško će naći nekoga da me zamijeni, svatko će se morati dugo uvoditi u posao. – Razgovarat ću ja s Krležom, možda on može nešto učiniti! Prošlo je nekoliko dana, Cecić mi je rekao kako je razgovarao s Krležom, on mu je obećao da će nešto pokušati srediti s generalom Nikolom Ljubičićem, tadašnjim sekretarom (danas bismo rekli ministrom) obrane. Ako me se ne može osloboditi obveze, neka me se rasporedi u Zagreb pa, kad mi završi obuka, neka dolazim u Zavod i radim na enciklopediji. Nadao sam se da će Cecić to srediti s Krležom, ali ostalo je premalo vremena. Nikakvih vijesti s Gvozda nije bilo. Nije bilo druge: ja sam nevoljko otputovao u Požarevac, javio se u kasarnu. Ujutro su me ošišali, dobio sam uniformu... I stajao sam izgubljeno u spavaonici sa šatorskim krilom natrpanim svim tim prokletim sivomaslinastim stvarima koje „dužim“. Odjednom je došao dežurni čete, moram se javiti komandantu brigade. – Koji je sad to vrag, što si učinio?! – komentirao je sebi u bradu dok me pratio pukovniku! Pukovnik me dočekao ljubazno pozdravivši, nekako nevojnički, obraćao mi se s „Vi“, nezamislivo da se jedan pukovnik tako obraća običnom vojniku: – Druže Viskoviću, stigao mi je jutros telegram od saveznog sekretara za narodnu obranu da vas otpustim iz vojske. Pisao mu je drug Krleža, obrazložio je kako ste mu jako potrebni u radu na Enciklopediji Jugoslavije. Ne preostaje mi ništa drugo nego da naređenje izvršim! · 31 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 31
13.06.2022. 12:51
Bio sam zapanjen, zbunjen: – Što da radim sad? Upravo sam zadužio opremu? – A vratite nazad opremu u magacin! I idite kući! Ni meni se ovo još nikad nije dogodilo! Vratio sam se u Zagreb, radostan, povjerovavši da me Krleža oslobodio vojske za sva vremena. Ah, slobodan kao ptica, izljubio sam ženu i sina! Otišao sam se sljedeći dan javiti u Vojni odsjek, ali referent nije pokazao ni trunku milosrđa: – A šta ti misliš da se tako lako možeš osloboditi obaveze prema svojoj domovini. Neće te ni tvoj Krleža spasit’! Ti ćeš meni otić’ u vojsku u jesenjem roku, novembarska klasa! Ajme, bolje bi bilo da me Krleža nije ni vadio iz vojske, dobio sam pola godine poštede, a izgubio dva dana koja sam proveo na putu i u kasarni u Požarevcu! I ponovno prolaziti svu muku prilagodbe. A za tih pola godine sigurno enciklopedija neće izići! Vratio sam se zavodskim poslovima, pomalo razočaran raspletom, ali las kalo mi je da se Krleža potrudio i intervenirao za mene. U studenome sam doista otišao u vojsku, ovaj put u Valjevo na obuku, a potom u počasni Gardijski puk na Dedinje u Beogradu. Ništa nije bilo od rasporeda u Zagreb; general Fabijan Trgo, šef Vojnoistorijskog instituta JNA, govorio je da će me prebaciti u Institut, ali i to se izjalovilo. Zapravo, najviše mi je koristilo to što sam dobar plivač pa sam u ljeto 1979. četrdesetak dana trenirao na Tašmajdanu, oslobođen od iscrpljujućih počasnih straža, pripremajući se za Armijsko prvenstvo. Povremeno sam pozivan na sastanke Centralne redakcije, pa sad zamislite kad se iz one vojničke oskudne i sive svakodnevice nađete u kakvom dubrovačkom ili brijunskom hotelu gdje se održava redakcijska sjednica.
· 32 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 32
13.06.2022. 12:51
Kod Krleže na Gvozdu No, protekla je i ta godina dana, vratio sam se u Zagreb, i činilo mi se kako enciklopedija nije puno odmaknula. Valjalo mi se baciti na posao. Ceciću je postalo jasno da dolazi do zagušenja u leksikografskoj centrali u Zavodu: tekstovi dolaze iz republičkih i pokrajinskih redakcija, ali tek ih treba redigirati, usklađivati, potrebna je jača ekipa. Uskoro po mojem povratku, pozvao me u svoj kabinet: dogovorio se s Krležom da se osnuje posebna Redakcija za zajedničke tekstove, ja ću biti imenovan glavnim urednikom; neka sastavim tim ljudi koji će raditi sa mnom. Moram reći da me njegova ponuda zatekla: u dvadesetdevetoj godini postajem glavni urednik; znam da je u tome bilo mnogo više Cecićeve uloge nego Krležine, ali svejedno, ponuda je imponirala No, valjalo je raditi, baš raditi. Doista, nakon tih promjena u proljeće je prva knjiga drugoga izdanja Jugoslavike bila pred izlas kom. Još prije izlaska knjige novine su naveliko pisale o projektu, a zagrebačko OKO i beogradske Književne novine objavile su temate s probranim tekstovima iz enciklopedije. Prije nego što će enciklopedija biti poslana u tisak, Cecić je odnio Krleži supericu, neka glavni urednik još jednom prolista izdanje koje potpisuje. Vratio se zadovoljno s Gvozda: – Pozvao nas je Krleža da dođemo k njemu, reći će nam svoje dojmove o novom izdanju! Osim Cecića i mene u timu koji će posjetiti Gvozd bili su Žarko Domljan, novoizabrani pomoćnik direktora i šef ilustratorskog tima enciklopedije, te Igor Gostl, sekretar Centralne redakcije. Naravno, bio sam uzbuđen, ne samo što ću ponovno vidjeti Krležu, nego i taj mitski stan na Gvozdu, koji je postao pojam. Svi smo se kao pomalo podrugivali (o, i on je bio na Gvozdu, mo’š mislit događaja!), ali kad dobiješ i sam taj poziv, malo ti se noge odsijeku. · 33 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 33
13.06.2022. 12:51
Krleža nas je dočekao sjedeći u stolici. Znao sam da su ga noge već posve izdale, da se teško kreće. Matvejević mi je pričao kako se Krleži nekoliko puta dogodilo da padne i ne može ustati, osobito noću, kad nema vozača Jože i kućne pomoćnice Ivke. Bela ga ne čuje, i on tako satima leži na podu. Očito, nije želio da gledamo njegovu tjelesnu nemoć. Joža ga je prethodno posjeo u stolicu i on nas dočekuje sjedeći. Blijed je, koža malo opuštena; prije dvadesetak godina bio je korpulentan, preko 110 kila, a vjerojatno nije viši od 170 cm. Negdje sam pročitao, čini mi se u Davnim danima, da u prvoj regrutaciji za Prvoga svjetskog rata 1914. godine nije primljen u vojsku zbog nedovoljne težine, imao je samo 48 kilograma. A sada je vjerojatno četrdesetak kilograma lakši nego u doba svoje najveće tjelesne kilaže, tako da se oko ušiju i na podbratku vide vrećice opuštene kože. Pozvao nas je da mu se pridružimo za stolom. Izrazio je zadovoljstvo knjigom koju je pregledao, odmah zatim relativiziravši svoju pohvalu (a sve je to uzaludan posao, samo je glupost ovdje vječna!). Dok sam ga gledao onako zgurenog, otromboljenog u stolici, u prevelikom sivom sakou, činilo mi se kako je to tijelo potpuno ispražnjeno od energije, tijelo umornog čovjeka koji se pripremio za odlazak. Međutim, kad je počeo govoriti, dojam se posve promijenio. Glas je bio u posvemašnjoj diskrepanciji s tom staračkom figurom: mladićki visok glas, tenor; govorio je jasno, čisto, bez zastajkivanja, zasipao nas podacima. Zapravo je taj dvosatni razgovor bio više Krležin solilokvij, u koji smo se mi sramežljivo povremeno ubacivali nekom kratkom replikom ili pitanjem, nego prava konverzacija. Očito je pažljivo pročitao članke „Albanci“ i „Albansko-jugoslavenski odnosi“. – U prvom izdanju smo imali samo članak „Arbanasko-južnoslavenski odnosi“. To je vrlo osjetljiva materija. Pedesetih nismo ni pomišljali da zasebno obradimo povijest te naše najbrojnije nacio· 34 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 34
13.06.2022. 12:51
nalne manjine. Ne znam kako je u Beogradu i sada prošlo ovo rješenje s posebnom odrednicom o povijesti Albanaca, o njihovoj kulturnoj tradiciji, jeziku, književnosti. Utoliko više što se govori o jedinstvenom korpusu albanske nacije, bez izdvajanja jugoslavenskih Albanaca kao zasebnog etničkoga korpusa. Iako je Marko Ristić, kao glavni urednik srpske redakcije pedesetih nastojao obuzdati nacionalističke ispade, otpori prema tematiziranju albanskog pitanja bili su toliko jaki da smo se dogovorili kako bi najbolje bilo da cjelokupnu problematiku apsolviramo u članku o odnosima Arbanasa i Južnih Slavena. Zanimljivo je kako je Krleža oštroumno anticipirao problem s kojim ćemo se suočiti samo godinu dana kasnije. Nakon demonstracija Kosovara u Prištini 1981. godine, u srpskom tisku i javnosti je krenuo val preispitivanja dotadašnje politike prema Kosovu i Albancima. Beogradski NIN je iz broja u broj secirao članke iz naše enciklopedije optužujući najprije glavnog autora tih natuknica prištinskog profesora Ali Hadrija i urednika Kosovske redakcije Esada Mekullija za separatizam i velikoalbanski integralizam, zatim i Srpsku redakciju za pretjeranu popustljivost, a potom i cijelu Centralnu redakciju za zatvaranje očiju pred albanskim separatizmom. Krleža je tada već bio potpuno na izmaku snaga, umrla mu je i Bela; bio je potpuno nezainteresiran za probleme enciklopedije, ostavio nas je same da se snalazimo u tim novim jugoslavenskim kreševima. Ali čak da je 1981. bio i u boljoj fizičkoj formi, mlađi i poletniji, više ne bi imao onaj autoritet kojim je ranije operirao, a koji je umnogome bio vezan za Titovu podršku i zaštitu, dolazila su nova vremena bez neupitnih autoriteta. Ali tada, za našeg sastanka u proljeće 1980. godine, Krleža je još bio živo zainteresiran za Jugoslaviku. Znao je da u drugom svesku dolazi na red veliki članak „Bosna i Hercegovina“. S njom je vezano i pitanje definiranja nove nacije, tada smo je zvali „Muslimani“ (u ratu se samodeklarirala kao bošnjačka nacija). Zanimljivo, za · 35 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 35
13.06.2022. 12:51
razliku od svojega prijatelja Tuđmana, Krleža je smatrao da Muslimani kao etnicitet imaju vlastiti kulturni identitet i da je dobro da ga u enciklopediji afirmiramo. Pričao je puno i o Makedoncima, spominjući i svoj boravak u Skoplju 1937. godine, vraćajući se u vrijeme kad su i Makedonci bili takva nacija u nastajanju. Sipao je kao iz rukava podatke o makedonskoj povijesti. Moram priznati da sam bio fasciniran i memorijom i verbalnom energijom: kakav raskorak između onemoćaloga, bolesnog tijela i moćnog i još uvijek živahnog i brzog mozga. Prisjetio sam se jednog eseja iz knjige Marka Ristića Krleža (1954) u kojem on piše o Krležinoj vještini govorenja, o umijeću konverziranja. Doista, i u svojoj osamdeset i šestoj godini Krleža je bio fascinantan usmeni pripovjedač.
Enciklopedija o Krleži Krležu više nisam osobno susretao, pisao sam kasnijih godina o njemu, proučavao posebno njegove „marginalije“, redaktorske bilješke nastale na marginama leksikografskih tekstova, jer Krleža je malo osobno redaktorski intervenirao, ali napisao je na stotine komentara, čak malih eseja, pokazujući doista neviđenu erudiciju. Zapravo sam postupno ulazio u Krležin svijet, pogotovo kad je Krležin nasljednik na direktorskoj dužnosti Ivo Cecić godine 1985. naručio od mene personalnu enciklopediju o Krleži, prvu takvu u nas, zapravo prvu u svijetu (koliko mi je poznato) o piscu iz XX. stoljeća. Sljedećih godina pročitao sam svaki Krležin tekst više puta, proučio temeljito sve njegove časopise. I bio često zadivljen tom energijom, tim intelektom, tom verbalnom bujicom. To ne znači da sam se u svemu s njim slagao, da nisam ponekad prepoznavao i isprazno fraziranje, njegovo prenemaganje, njegove zablude. · 36 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 36
13.06.2022. 12:51
Ali, sve u svemu, fascinantan intelekt, impozantno književno djelo; u trenutku kad sam došao u Krležin zavod i rasuo svoje mladenačke radove pred Cecića i Opitza nisam ni slutio kako će mi Krleža obilježiti život; gotovo četiri desetljeća u njegovu Zavodu, knjige, na desetine eseja, rasprava, kritika o njemu, dvije krležološke knjige, enciklopedija, priređivanje njegovih dijela... Vrijedilo je, čini mi se. A mislim da nisam izdao ni Borgesa, koji je tako volio enciklopedije, postavši pomalo i krležijanac.
· 37 ·
O drugima o sebi_AMEN.indd 37
13.06.2022. 12:51
Velimir Visković O DRUGIMA, O SEBI Autobiografsko-memoarski zapisi Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura i korektura Jasna Bašić Dizajn naslovnice, oblikovanje i prijelom Ana Pojatina Tisak Feromproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001140762. ISBN 978-953-355-596-6
O drugima o sebi_AMEN.indd 384
13.06.2022. 12:51