Marie Aubert Odrasli ljudi
Biblioteka Cicero Naslov izvornika Marie Aubert Voksne mennesker Copyright © Forlaget Oktober as, Oslo 2019 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2021. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.
This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.
Marie Aubert
Odrasli ljudi S norveškoga prevela Anja Majnarić
Zagreb, prosinac 2021.
tuða djeca, uvijek, posvuda. Najgore je u autobusu, kad ne mogu pobjeći. Znoje mi se leđa i mrzovoljna sam. Sunce tuče ravno u jedan od prljavih prozora i autobus je pun još od Drammena, iako je prijevoznik obećavao sjedeće mjesto, još više ljudi ulazi u Kopstadu i kod Tønsberga i Fokserøda, moraju stajati u središnjem prolazu i ljuljati se čvrsto se držeći. Na sjedalima iza mene sjede otac i dijete, dječak kojemu su možda tri godine, i dječak gleda animirani film, Životinje iz šume Hakkebakke, na iPadu s uključenim zvukom. Zvuk je metalan i prodoran, otac s vremena na vrijeme pokušava stišati zvuk, a onda klinac bijesno tuli i opet pojača. Mučno mi je kad čitam knjigu, a baterija na telefonu samo što se nije ispraznila pa ne mogu slušati ni podcast, jedino što čujem jest pling i plong i metalne pjesme Voluharice, peri se, medo, krpicom, četkicom i sapunicom. Kad smo blizu Telemarksportena, više ne mogu šutjeti i okrenem se ocu, nekom mladom hipsteru s 5
bradom i glupom malom punđicom, nabacim velik osmijeh i lijepo zamolim da malo stišaju. I sama čujem oštre bridove u svojem glasu, on shvaća da uživam u tome, ali ne mogu imati tako uključen zvuk u punom brzom autobusu u srpnju, jednostavno ne mogu. „Heh”, reče tata hipster i protrlja si vrat. „Naporno vam je?” Ima stavangerski naglasak. „Pa malo je glasno”, kažem, i dalje s osmijehom. Otac se namršti i istrgne iPad iz dječakovih ruku, i on počne vrištati, iznenađen i bijesan, i stari bračni par sa sjedala ispred mene okrene se i očajno me pogleda, ne dječaka i oca, nego mene. „Eto ti kad ne daš da ti isključim zvuk”, kaže otac. „Smetao si ovoj teti i sad više ne smiješ gledati.” Autobus skreće na benzinsku postaju, gdje imamo zaustavljanje za zahod i kavu, dok dječak leži poleđice na sjedalu i krešti, ja uzimam svoju torbicu i požurim se kroz prolaz ostavljajući tuljenje za sobom. Kristoffer i Olea čekaju me u Vinterkjæru. Marthe nije s njima. Kristoffer je tako visok, Olea tako malena. Najesen kreće u školu, meni se čini da izgleda premalo za to, tako mršava i krhka. „Lijepo te vidjeti”, kaže Kristofffer. Dugo me grli, širi ruke oko mene i privlači me k sebi. 6
„Također”, kažem. „I kako ti je duga kosa, Olea”, govorim i povučem je za rep. „Olea je jučer naučila plivati”, kaže Kristoffer. Olea se ceri, nedostaju joj četiri gornja zuba. „Plivala sam i tata me nije držao”, reče. „Opa”, kažem. „Stvarno? Svaka čast.” „Marthe me slikala”, kaže Olea. „Vidjet ćeš kad stignemo.” „Marthe je sigurno ležala na obali i ljenčarila”, pomislim, izgovorim naglas pa spustim svoj kovčeg u prtljažnik. „Da”, Olea reče zadovoljno sa stražnjeg sjedišta. „Ona baš puno ljenčari.” „Ne možemo se tako izražavati, Olea”, kaže Kristo ffer i upali auto. „Dobro to znaš.” Okrenem se prema Olei iza sebe, namignem joj i glasno šapnem: „Marthe JEST malo lijena.” Kristoffer se nakašlje. „Pa ja to smijem reći”, kažem. „Smijem se šaliti s takvim stvarima.” Ne mogu odoljeti iskušenju, Marthe može samo imati koristi od noge u dupe s vremena na vrijeme, i tako je divno namignuti Olei, izmamiti njezin cerek i radostan pogled u velikim očima zato što sam joj zabavna. Vozimo se magistralom i pričam Kristofferu o 7
tati hipsteru i dječaku koji je gledao crtić s uključenim zvukom. „A onda su se ljudi naljutili na mene”, kažem. „Pa nisam ja bučila. A otac se pošteno uzrujao.” Kristoffer ima miris koji prepoznajem, miris brvnare, boje, morske vode, tijela. „Nije ih baš uvijek lako smiriti, znaš”, kaže. „Ali ti sigurno nisi Olei dao da sjedi u punom autobusu s iPadom nafrljenim do daske kad je imala tri godine”, kažem. „Nisam”, kaže Kristoffer. „Ali ljudi se tako nerviraju zbog djece, ne razumiju kako je to. Djeca moraju smjeti biti djeca.” Kristoffer govori takve stvari, djeca trebaju biti djeca ili da je važno slušati svoje tijelo. „Ali postoji razlika između plača i upaljenog zvuka”, kažem. Primjećujem da se previše trudim, sad se razotkrivam, pokazujem da je to nešto što ne razumijem, i Kristoffer slegne ramenima i kratko se nasmiješi, upaljen zvuk u punom busu, ponavljam, diši iz trbuha, Ida, govori on i potapša me po bedru. Zaustim da kažem još nešto, ali zaustavim se, ionako to neće razumjeti. Mogu to reći Marthe, ona se inače slaže sa mnom u takvim stvarima, nju živcira kad Olea buči. Još sam joj nešto mislila ispričati, ne čim dođemo nego 8
navečer, nakon što popijemo po dvije-tri čaše vina i Kristoffer ode spremiti Oleu na spavanje, tad ću joj to ispričati.
9
prije dva tjedna bila sam u Göteborgu, sama sam otišla onamo vlakom, prespavala u hotelu i ujutro prošetala nekoliko ulica do poliklinike za reprodukcijsku medicinu. Izgledala je kao sve druge ordinacije, samo malo ljepše i svjetlije, s jukama u velikim teglama, prigušenim slikama beba i majki ili jaja i ptica na zidovima. Liječnik se zvao Ljungstedt i imao je ordinaciju s pogledom na teretanu s druge strane ulice, mogla sam gledati ljude kako trče na trakama i dižu utege. Izgovorio je moje ime na švedski način, ne kao Ida, nego više kao Eida, Ijda, s glasom i duboko u grlu, pišući nešto na računalu i ne gledajući me. Ukratko mi je objasnio proceduru, kojim danima ciklusa trebam početi hormonsku terapiju, kako uzimaju jajne stanice, danas će mi samo napraviti nekoliko krvnih pretraga i obaviti ginekološki pregled. „Da, postalo je jako, jako popularno zamrzavati jajne stanice”, govori mi na švedskom, kao da mi želi nešto prodati, ali ja sam već ionako bila ondje. 10
„Primijetila sam”, rekla sam i nasmijala se. Sve mi se čini otvorenim, uskoro će ljetni praznici, u Göteborgu je ugodno toplo i rezervirala sam stol u restoranu gdje sam namjeravala ručati i piti neko skupo bijelo vino, nazdraviti tome što ću uskoro isprazniti štedni račun za uzimanje jajne stanice koju će onda staviti u banku, na račun za jajne stanice. „To je jako, jako lijepa mogućnost”, rekao je. „Ako nemate partnera ili ne želite dijete baš odmah.” „Tako je”, rekla sam. „Mislila sam to napraviti nakon ljetovanja.” „Onda ćete se možda vratiti ovamo sa sljedećim momkom za koju godinu i moći ćete ih upotrijebiti kad vam budu četrdeset dvije ili četrdeset tri godine”, rekao je i nastavio tipkati po tipkovnici. „Bit će to baš krasno.” Pokušala sam zamisliti momka, zamislila sam visokog muškarca s bradom, u tom uredu sa mnom, za nekoliko godina, crte lica nisam mogla jasno vidjeti, ali zamislila sam kako me grli u dizalu na odlasku i govori, sad ćemo postati roditelji, Ida. Jednom, razmiš ljala sam ležeći na ginekološkoj stolici, jednom to mora upaliti, jednom nakon svih onih oženjenih, zauzetih tipova, nezainteresiranih i nezanimljivih muškaraca, morat će upaliti, samo ležanje ondje navelo me da povjerujem da će se to dogoditi, i muškarac i dijete, 11
samo to što sam bila ondje i namjeravala to učiniti bilo je obećanje da će doći nešto više, jednom. Liječnik i ja gledali smo moju maternicu na ultrazvuku, pitao me čime se bavim i rekla sam da sam arhitektica. „Onda sigurno crtate lijepe kuće”, rekao je. „Pa, da”, rekla sam. „Radim u dosta velikom birou, uglavnom javne zgrade i slično, urbano planiranje”, zaustavila sam se, bila sam na putu da mu održim podugačko izlaganje o tome tko što crta, ali činilo mi se da to nema smisla dok ležim ondje raširenih nogu i s instrumentom u međunožju. Kad sam izlazila da odem izvaditi krv, prepona još sluzavih i hladnih od gela za ultrazvuk, rekao je da ćemo se čuti za dva tjedna, kad stignu nalazi, i onda ćemo se dogovoriti kad ćemo početi, kad će sve početi.
12
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Nenad Rizvanović Lektura i korektura: Petra Košutar Dizajn naslovnice: Exil.no Prijelom: Ram Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001113590. ISBN 978-953-355-526-3