Niveska Juraga-Kovačev
PEGULA
Pegula KB_slike.indd 1
22.4.2022. 10:37:38
BIBLIOTEKA SLON
Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o. Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Urednica DUBRAVKA TEŽAK
Pegula KB_slike.indd 2
22.4.2022. 10:37:38
Niveska Juraga-Kovačev
PEGULA
Zagreb, travanj 2022.
Pegula KB_slike.indd 3
22.4.2022. 10:37:38
Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb Ilustratorica KATARINA FRAKIĆ Lektorica i korektorica JASENKA RUŽIĆ Ilustracija na naslovnici KATARINA FRAKIĆ Prijelom i grafičko oblikovanje MIA KLEMENČIĆ Tisak FEROPROMS Knjiga je objavljena uz potporu Grada Trilja i Grada Sinja. ISBN 978-953-355-587-4 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001135286. © Niveska Juraga-Kovačev i Naklada LJEVAK, Zagreb, 2022.
Pegula KB_slike.indd 4
22.4.2022. 10:37:38
GOSTI – U subotu nam dolaze gosti – ponavljala je mama po tko zna koji put tog jutra. Pogledao sam zidnu uru. Činilo mi se da i ona otkucava: go-sti, go-sti… E, pa da dočekamo i taj dan, pomislio sam već poprilično iznerviran i siguran da mi se ti mamini gosti uopće neće svidjeti. *****
Pegula KB_slike.indd 5
22.4.2022. 10:37:40
Osvanula je i subota! Baš usred doručka začuo se zvuk automobila. Mama je brzo pospremila ostatke sa stola da bi gosti dobili što ljepši dojam o našoj urednoj kući. Zaprepastio sam se kad mi je iz ruke odnijela polovicu kifle koju sam upravo namjeravao zagristi. – Obriši ruke… mrvice su ti oko usta… daj, Toni, ne budi tako ukočen! Zbunjen, umjesto rupčić koji mi je mirno ležao u krilu povukao sam rub stolnjaka i obrisao se. Baš tada, u zao čas, naišli su oni. Brzo sam popravio izgužvan rub i u stavu vojnika dočekao goste. Najprije sam morao poljubiti jednog debelog barbu s brkovima. Bilo je bodljikavo! Zatim je na red došla njegova gospođa. Ona me zapuhnula mirisnim oblakom koji ju je u stopu pratio. Tek što sam udahnuo malo svježeg zraka poljubac mi je zalijepila žgoljava djevojčica viša od mene za cijelu glavu. Vršnjakinja, kako sam poslije doznao! I to su, KAO, bili naši željno očekivani gosti. Namjestio sam uvrijeđenu facu i nisam je planirao tako brzo promijeniti. – Naša je Anica nešto brže izrasla od vašeg Tonija – kao usput pridodala je teta, jer je razlika bila posve očita. – Dječaci obično krenu u pubertetu. Tada ih se za jednu godinu ne može prepoznati – bila je brza moja mama, a ja, o kojemu se rasprava vodila, šutio sam kao zaliven.
Pegula KB_slike.indd 6
22.4.2022. 10:37:40
Što bi se, uostalom, tu trebalo i dodati? I zašto bih se ja uopće nekome ispričavao za svoj izgled kad sam njime, barem do sada, bio manje-više zadovoljan. Tata je zatim goste poveo u razgledavanje ostalog dijela kuće na koju je bio osobito ponosan. Kako sam bolje od oca poznavao svaki kutak, pa i onaj gore u potkrovlju, ostao sam stajati nasred dnevne sobe. – Anice, ti se možeš podružiti s Tonijem, malo se bolje upoznajte… – moja je mama vraćala Anicu koja se zaputila za odraslima. Ona se neodlučno zadržala na stepenici jer je očito nije oduševio takav preokret. Na licu sam joj čitao da se ni ja njoj ni mrvicu više ne sviđam nego ona meni. Sigurno se osjećala kao uljez. *****
7
Pegula KB_slike.indd 7
22.4.2022. 10:37:40
PEGULA
Situacija je bila baš nezgodna! Uklopiti dvoje koji se unaprijed ne sviđaju jedno drugome neće biti lako. Ali… ja sam domaćin, proletjelo mi je kroz glavu, moram se upristojiti. – Ideš sa mnom, pokazat ću ti svoje skrovište? – izgovorio sam u dahu. Jezik mi je letio brže od pameti! Zašto sam joj to uopće predložio? Pa nikome još nisam pokazao skrovište, barem ne strancima. – Može… – tiho je odgovorila. – Djevojčice se obično boje jer put vodi preko potoka… – govorio sam kao navijen dok je ona išla za mnom. Do skrovišta je zaista vodilo brvno postavljeno iznad plitkog potoka. Prešao sam polovicu i pružio joj ruku. Odbila je pomoć i koračajući 8
Pegula KB_slike.indd 8
22.4.2022. 10:37:40
PEGULA
sigurnim koracima začas bila na drugoj strani. Kao da je to oduvijek radila! Bio sam ponosan na svoje djelo i visoko podignute glave ulazio u drvenu kućicu koju sam nazivao skrovištem. Usred najvećeg ponosa dočekala me daska koja je služila kao zasun na vratima. Kad se otvore vrata, daska se podigne i učvrsti da ne smeta pri ulasku u skrovište. Kad sam ovaj put otvarao vrata, nisam je dobro učvrstio i daska se vratila pa me svom snagom lupnula u čelo. Uhvatio sam se za glavu i stisnuo zube od bolova. Anica je brzo otrčala do potoka i već se vraćala s hladnim oblogom od svoje maramice. – Dobro je, ništa mi nije… – tješio sam više sebe nego nju. Zabrinut pogled omekšao joj je lice i u trenutku sam pomislio kako bi bila baš lijepa bolničarka. Nastala je neugodna tišina. Bilo je vrijeme za povratak. Anica mi je pružila ruku i htjela pomoći da prijeđem brvno. Kakva glupost! Pa nisam valjda toliko bolestan! ***** 9
Pegula KB_slike.indd 9
22.4.2022. 10:37:41
PEGULA
Maramica na čelu, krivi pokret, sklisko brvno, što li, uglavnom, u sljedećem trenutku našao sam se u potoku. Stajao sam tako do koljena u hladnoj vodi, a vrućina mi je udarala u obraze. Čak sam se u trenutku i preznojio… Jedva sam smogao hrabrosti pogledati Anici u lice, ali kad sam to učinio, bila je smrtno ozbiljna (mislim da bi se u ovom slučaju Ivona već kidala od smijeha i držeći za trbuh rugala mi se iz petnih žila). Bio je to presudan trenutak! Zaključio sam da bi Anica mogla biti dobra djevojčica i da mi se sve više sviđa. Ispružila je ruku i pomogla mi da se popnem. Onako jadan, mokar i osramoćen. – Ne brini se, nikome neću reći… – tiho je progovorila. Ukorak smo pošli prema kući sve vrijeme ne progovorivši nijednu jedinu riječ, a potpuno smo se razumjeli. Hodao sam što sam brže mogao, a voda je sve jače šljapkala i klokotala u mojim cipelama. Bio sam uvjeren, baš meni u prkos. Uspio sam se na brzinu presvući i dok su gosti došli iz obilaska kuće, već sam bio kao nov. – A kamo ste vas dvoje nestali? – pitala me mama. 10
Pegula KB_slike.indd 10
22.4.2022. 10:37:41
PEGULA
– Sigurno si Anicu vodio do svoje kućice? Stvarno se dugo trudio oko toga, napravio je lijep kutak za sebe i svoje prijatelje – okrenula se odraslima. – Nadam se da si joj pomogao prijeći brvno – raspitivala se uporno. – Znaš da su djevojčice bojažljive. Progutao sam knedlu i pomislio: – Evo, sad će im Anica ispričati jer takve su sve djevojčice. One ne znaju čuvati tajne. Šutio sam i gledao nekud ispred sebe očekujući smrtnu presudu. – Bio je pravi domaćin, čak mi je izmjerio i dubinu potoka, zar ne, Toni? – rekla je Anica i skrivečki mi namignula. Prasnuli smo u smijeh i brišući oči od suza izletjeli iz kuće. Odrasli su nas samo čudno pogledali i poslije onog „Hm!” nastavili razgovor. Kad smo se poslije sat vremena vratili u kuću, dočekala nas je velika vijest. Anica će se s roditeljima doseliti za dva mjeseca i bit ćemo drugi susjedi. A najesen, zajedno u prvi razred! Jupiiiii... P. S. Ne smiješ unaprijed osuditi goste, možda donose sreću!
11
Pegula KB_slike.indd 11
22.4.2022. 10:37:41
PEGULA
U STRAHU SU VELIKE OČI Dok sam još bio malen dječak, jako sam se bojao mraka. Nikakva me sila nije mogla uvjeriti da se u noći ne krije velik, crni fantom. Zato bih svaku večer prije spavanja upalio veliko svjetlo u sobi, malu lampu na noćnom ormariću i još bih od bake posudio baterijsku svjetiljku pa sve pažljivo pretražio i pregledao. Nijedan kutak mi nije smio promaknuti! Zavirio bih u ormar, ispod kreveta, radnog stolića, iza ormara, pa čak i u ladice, u koje se veliki fantom zaista ne bi mogao zavući… Zatim bih, uz upaljenu noćnu svjetiljku, koliko-toliko miran zaspao. Svi ukućani su se pomirili s tim mojim ritualom prije spavanja uvjereni da će to jednoga dana samo od sebe prestati. Tako je bilo i te noći! Obavio sam sve potrebne pretrage i legao. Brzo sam zaspao. Kad… usred noći, začuje se neki topot. Osluhnem i sjetim se. To je baka. Ona redovito noću ustaje i pije kamilicu bez šećera protiv nesanice. 12
Pegula KB_slike.indd 12
22.4.2022. 10:37:41
PEGULA
Zvuk koraka se utišao, ali u dušu mi je unio nemir... Isuse, pa zar to na zidu nije sjena velikog fantoma? Da, upravo tako! Šešir i pelerina, sve je tu!
– Mamiceee… Iskočio sam iz kreveta i onako bosonog otrčao u roditeljsku sobu. Zavukao sam se majci u krilo i pokrio plahtom preko glave tresući se od straha. Kad je otac ušao u moju sobu, imao je što i vidjeti! Na zidnoj vješalici stajao je djedov šešir, a zavjesa na prozoru, obasjana uličnim svjetlom, vijorila je kao pelerina. I baš, igrom nesretnog slučaja, to je učinilo sjenu koja me prestrašila. 13
Pegula KB_slike.indd 13
22.4.2022. 10:37:43
PEGULA
Ali, kako je šešir uopće dospio na moju vješalicu? – Ja sam ga danas tamo stavila jer ga je djed namjeravao baciti, a ti si rekao da ćeš za maskenbal biti stari čiča pa sam mislila da je šešir kao stvoren za to – objasnila mi je mama. Tek tada sam se nasmijao jer mi je sve do toga trenutka osmijeh bio za leđen. – Kako sam mogao i pomisliti da bi fantom nosio stari djedov šešir? – nasmijao sam se sebi u bradu. Mama me spremila u krevet, pokrila toplim pokrivačem i utisnula mi poljubac. – Ugasi i noćnu svjetiljku – progovorio sam glasom važnog junaka. – Tek sad vidim da su sve te priče o fantomu samo gluposti kojima plaše malu djecu. Mama je tiho zatvorila vrata sretna što sam se oslobodio straha i osvjedočio se da su u strahu velike oči.
14
Pegula KB_slike.indd 14
22.4.2022. 10:37:43
PEGULA
ČUDESNA PIDŽAMA Jednog najobičnijeg proljetnog dana moja mama je donijela čvrstu odluku. Čvršću od stijene, od čelika, od bilo čega najčvršćeg na svijetu. – Više neću ni taknuti tvoju pidžamu! Sam je potraži, mladi gospodine, dok ti san bude sklapao oči. Bila je sve sigurnija u ispravnost svoje odluke. Doduše, moja se pidžama uistinu svako jutro nalazila na najnemogućijim mjestima: iza stroja za pranje rublja, ispod trosjeda u dnevnoj sobi, na polici s cipelama… Što je još gore, donji i gornji dio nikad nisu bili ni blizu jedan drugoga. Nerijetko bi se našli i na različitim katovima, majica u prizemlju, a hlače na gornjem katu. Običaja radi, tako je bilo i tada. Pred sam kraj dana, dok je noć bešumno navlačila svoj crni plašt posut zvijezdama, uz tiho pucketanje vatre, san je pritiskao moje oči. Odustao sam od borbe s njim, pozdravio se s ukućanima i krenuo u svoju sobu. – Mamiceee… 15
Pegula KB_slike.indd 15
22.4.2022. 10:37:43
PEGULA
Mama je, čini se, samo to čekala. Znala je da ne mogu pronaći svoju pidžamu (a kako i bih kad je jedan njezin dio završio na tatinu radnome stolu, a drugi se klatio preko slavine u kupaonici). Kad je mama došla u moju sobu, ja sam se upravo izvlačio ispod kreveta. Za sobom sam vukao staru lokomotivu s vagončićima, a u ruci držao izgubljenu tenisku lopticu. Pidžami ni traga ni glasa!
– Mamice… – pogledao sam je molećivo – jesi li vidjela moju pidžamu? Svaku večer je ispod jastuka, a sad je nigdje nema. – Oooo, ispod jastuka?! A tko li ju je tamo pospremio? Ja sam, recimo, jutros jedan dio vidjela na tatinu radnome stolu, a drugi u kupaonici preko slavine… ako je neki dobri duh nije sklonio, još uvijek je tamo. Shvatio sam da mi se mama ruga i pokajnički pošao u potragu. 16
Pegula KB_slike.indd 16
22.4.2022. 10:37:43
PEGULA
Doista, bila je tamo gdje sam je jutros i ostavio. Slučajno ili ne, te iste noći sanjao sam svoju pidžamu. Ali ne kao običnu! Bila je čudesna! Mogla je letjeti i svaki put kad je ne bih ostavio na njezinome pravome mjestu, odletjela bi kroz prozor. Lebdjela bi tako visoko u zraku pa sam je morao sam moliti da se vrati, a sve to vrijeme oči su mi se sklapale od umora. Na kraju bih i zaplakao od nemoći! Otkad sam u snu pretrpio toliki strah jako sam se poboljšao. Sada svaki put uredno složim svoju pidžamu i ostavim je pod jastukom. P. S. Još bi bilo dobro da se ponovi sličan san u kome bi glavnu ulogu odigrale moje papuče. Ali, o tom potom!
17
Pegula KB_slike.indd 17
22.4.2022. 10:37:44
PEGULA
U ISTOJ VREĆI
Već dva mjeseca i tri dana ja sam prvaš. Velik dječak, reklo bi se! Učim i slušam sasvim solidno (tatina riječ). Mislim da je to „solidno” dobro, ali oni misle da može biti još bolje. Odrasli ionako nikad nisu potpuno zadovoljni pa ih ne treba previše ni doživljavati. Danas mi je u školi, recimo, bio malo nejasan dan. Moram to raščistiti čim se vratim kući. – Mamiceee... – dozivao sam zadihano trčeći uz stepenice. Jedva sam čekao da mi se javi. Po glavi su mi još bubnjale učiteljičine riječi. Pogled na mamino zabrinuto lice malo me vratio u stvarnost, jer je ona sto posto mislila da mi se dogodilo nešto ozbiljno. Zato sam se polunasmiješio pa se opet uozbiljio. Želio sam što prije saznati što ona kaže o svemu što je bilo u školi, jer moja mama uvijek ima odgovore na sva pitanja (i moja i tatina). – Rekla je... rekla je... da će mene i Anicu u istu vreću... – Tko je rekao? – Ma, učiteljica! 18
Pegula KB_slike.indd 18
22.4.2022. 10:37:44
PEGULA
– Ispričaj mi sve otpočetka, što je zapravo bilo? – Evo ovako... pisali smo kontrolni iz matematike. Anica je prepisivala od Petre i ja sam to rekao učiteljici. Rekla je neka ne tužakam. Poslije je Anica tužila mene da zavirujem ispod klupe u udžbenik iz matematike. Onda nam je učiteljica rekla da možemo u istu vreću. Mamiceee, kako ćemo preživjeti u vreći!? Mama se glasno smijala, odavno je takvu nisam vidio. Čak se malo i tresla. A moje lice je postajalo sve smrknutije. Sad mi se ruga i rođena majka. Znam da se uglavnom smijala od olakšanja kad je vidjela da mi se ništa ozbiljno nije dogodilo, ali za mene je ovo bila baš ozbiljna stvar! – To se samo tako kaže – nastavi mama – za sve one koji se rugaju drugima, a ne vide sebe... a koliko ste nemirni, ti i Anica, ne bi vam bilo ni zgodno u istoj vreći – smijući se doda i ode svojim poslom. Iz moje glave nije izlazila slika mene i Anice zgužvanih u vreći, ali ako se mama ne brine, onda neću ni ja! Ipak je mama najzaduženija za brigu.
19
Pegula KB_slike.indd 19
22.4.2022. 10:37:45
PEGULA
LJ – KAO TULIPAN! Vrijeme je brzo prolazilo. Red igre, red škole... – Danas ćemo naučiti dva nova slova – rekla je učiteljica čim smo sjeli nakon jutarnjeg pozdrava. Tako vam ona i inače radi, ne da nam ni da se pošteno razbudimo, nego nas odmah obaspe rafalom slova i glasova i još traži da pronađemo koji je glas na početku, koji u sredini, a koji na kraju riječi. Ali, što se prije pomiriš s tim, lakše ti bude. Došla je do zidne slovarice na kojoj su slova koja još nismo naučili bila prekrivena bijelim papirom i naš je zadatak bio da prema slici otkrijemo koje ćemo slovo danas upoznati. Otkrila je sliku i ugledali smo lijep ljubičasti cvijet, koji je, da ne zaboravim spomenuti, naslikala učiteljica osobno. Sjaj u njezinim očima i usta poluotvorena u iščekivanju našeg pravog odgovora polako su se mijenjali u razočaranje jer nismo prepoznali cvijet. – Evo, pametne glavice, kad već ne prepoznajete cvjetove, možda netko od vas prepozna slovo ispod slike. – To je slovo LJ… – šapnuo mi je Petar, koji nije bio posve siguran. 20
Pegula KB_slike.indd 20
22.4.2022. 10:37:45
PEGULA
Brzo sam dignuo ruku i počeo mahati lijevo-desno da me učiteljica što prije primijeti. – Toni, reci! – bila je sretna što će njezino iščekivanje konačno biti nagrađeno. – To je slovo LJ – poviknuo sam – veliko i malo tiskano slovo lj – ispravio sam odgovor. – Tako je, Toni! A sad nam reci ime ovog cvijeta u kojemu na početku čujemo glas lj. Sve oči su bile uprte u mene. Ispod oka sam vidio i Aničin pogled i nisam više smio čekati. Sine mi kroz glavu! Zar mama nije razgovarala s kumom Marijom da će kupiti lukovice za ljubičaste tulipane? – Lj – kao tulipan! – uzviknuo sam pobjedonosno. Učiteljičino suzdržavanje da ne prasne u smijeh bilo mi je dovoljno. Brzo sam sjeo natrag na stolicu i želio propasti kroz ulašten pod naše učionice. Ali ostao sam gdje jesam, tužan i osramoćen. Do kraja prvog razreda zvali su me „Tulipan”. 21
Pegula KB_slike.indd 21
22.4.2022. 10:37:45