Boštjan Videmšek: Plan B

Boštjan Videmšek PLAN B

Pioniri borbe s klimatskom krizom i budućnost mobilnosti

Dopunjeno izdanje

Biblioteka

Posebna izdanja

Nakladnik

Naklada Ljevak d.o.o.

Za nakladnika

Ivana Ljevak Lebeda

Urednik

Bonislav Kamenjašević

The translation was co-financed/supported by Slovenian Book Agency and European Union, European Regional Development Fund.

Knjiga je prevedena i tiskana uz novčanu potporu

Javne agencije za knjigo Republike Slovenije i Europskog fonda za regionalni razvoj.

Boštjan Videmšek

PLAN B

Pioniri borbe s klimatskom krizom i budućnost mobilnosti

Dopunjeno izdanje

Fotografije MATJAŽ KRIVIC

Prevela sa slovenskog ANITA PETI-STANTIĆ

Zagreb, rujan 2023.

Naslov izvornika: Boštjan Videmšek PLAN B

Pionirji boja s podnebno krizo in prihodnost mobilnosti Dopolnjena izdaja

Copyright © 2021 by Boštjan Videmšek First published by UMco d. d., Ljubljana All Rights Reserved

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

ISBN 978-953-355-691-8

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001188317.

Sadržaj

P redgovor urednika slovenskog izdanja :

Plan B: knjiga godine o temi stoljeća 11

U vodna riječ : Ključna prva crta ljudskosti 17

PRVI DIO PRVA CRTA

Primjeri dobrih praksi u borbi s klimatskom krizom

1. poglavlje : Grčka

Tilos, prvi energetski samoodrživi otok u Sredozemlju 35

2. poglavlje: Škotska

Plima, valovi i vjetar 55

3. poglavlje : Island

Geotermalna budućnost 83

4. poglavlje : Austrija

Modelativna zajednica Güssing 109

5. poglavlje : Norveška

Hvatanje i pohrana ugljikova dioksida 127

6. poglavlje : Švicarska

Hvatanje ugljikova dioksida neposredno

iz atmosfere 143

DRUGI DIO LITIJSKA AUTOCESTA

Budućnost električne mobilnosti

7. poglavlje : Bolivija

Litij, nafta 21. stoljeća? 163

8. poglavlje : Sjedinjene Američke Države

Litijska groznica 193

9. poglavlje : Kina

Budućnost je sada 211

10. poglavlje : Norveška

Električna (r)evolucija 233

11. poglavlje : Francuska

Nuklearna fuzija: igrajući se boga i tražeći sveti gral 259

Epilog 285

Epilog epiloga: Imperij je uzvratio udarac 287

Popis (temeljne) literature 291

Pogovor: Nemamo planet B, ALI možemo imati plan B (Lučka Kajfež Bogataj) 301

Svi govore o vremenu, a nitko ništa ne čini.

Mark Twain

Za Maju, utjelovljenje tolerancije

PREDGOVOR UREDNIKA SLOVENSKOG IZDANJA

Plan B: knjiga godine o temi stoljeća

Američki fizičar Stephen Hawking (1942. – 2018.) u uvodu svoje Kratke povijesti vremena navodi da mu je netko savjetovao da u knjizi ne koristi jednadžbe. Svaka jednadžba koju upotrijebi po njegovu bi mišljenju mogla prepoloviti prodaju knjige. Hawking je stoga zaključio da u knjizi neće biti ni jedne jedine jednadžbe, a onda je na kraju odlučio da će ipak upotrijebiti glasovitu i svima poznatu jednadžbu E = mc2 nadajući se pritom da ona ipak neće odvratiti polovicu čitatelja.

Novinar Boštjan Videmšek u svojoj knjizi Plan B, punoj uvjerljivih osobnih priča, iskustava i doživljaja, ali i tehničkih detalja o mikro- i makrorješenjima klimatskih promjena, isto tako nije riskirao ni s jednom drugom jednadžbom, nego samo s tom najpoznatijom. Imao je pravo. Knjiga Plan B, novinarsko putovanje svijetom i traženje primjera dobre prakse kojima različite zajednice

nastoje dodati svoj kamenčić mozaiku rješavanja problematike klimatskih promjena, možda je i zato pala na tako plodno (sociološko) tlo: u protekloj godini korone ta je knjiga bila poput kapljice optimizma u oceanu depresije

izazvane koronom. Istina je, naime, da će pandemija na neki način završiti, a problem klimatskih promjena na našem planetu ostat će te će u bliskoj budućnosti postati još izraženiji.

Uz sadržaj koji ne trpi odlaganje o kojem je riječ u Planu B, djelu koje potiče na razmišljanje pojedinaca i društva općenito, knjiga je bila sasvim specifična i u procesu nastajanja. Videmšek je s fotografom Matjažem Krivicom gotovo četiri godine radio na tom projektu. Bio je uvjeren da je čitava priča dovoljno zrela i za knjigu. Načelno smo se dogovorili za objavljivanje knjige u jesen 2020., no prva je pandemijska karantena te godine promijenila naše izdavačke planove i gurnula nas u vakuum iz kojeg nismo baš uspijevali vidjeti izlaz. Zato smo Videmšeku predložili da knjigu na neodređeno vrijeme stavimo na led ili, još bolje, u ladicu. Izgledalo je kao da se pomirio s tim, no onda nas je, u kasno proljeće 2020., potaknuo na to da razmislimo o potencijalnoj promjeni plana. Bilo je nekih zapreka, vraćali smo tekst na doradu nadajući se da će autora progutati tempo svakodnevnog pisanja, no on se ipak stalno vraćao s poboljšanom verzijom te je nas, izdavačku kuću, odvažno vukao za rukav.

Nekako smo popustili i odlučili se za objavljivanje pod prilagođenim uvjetima uz zajednički rizik.

Ponovno smo odredili datum za objavljivanje knjige ujesen te smo je dali u pretprodaju prije početka ljeta.

Reakcija je bila trenutačna, ljudi su doista željeli čitati nešto drugo, a ne samo svakodnevne vijesti o epidemiji, a neki su uz narudžbe pisali kako se vesele što će čitati knjigu tijekom ljeta. Kakvo ljeto, u nevjerici smo

pogledavali jedni druge u izdavačkoj kući, kad smo jasno napisali da će knjiga izići tek sredinom rujna. Taj pritisak i velika želja pretplatnika potaknuli su nas na ubrzavanje produkcije, tako da je Plan B objavljen prvog

srpnja te je toga dana u Vodnikovoj kući (slov. Vodnikova domačija) prvi put i javno predstavljen. I tu smo doživjeli ugodno iznenađenje.

Ljudi su se počeli skupljati puno prije samog događaja. Bilo je jasno da su im u mjesecima karantene nedostajali takvi društveni susreti. Čestitke autoru, oprezno rukovanje dezinficiranim rukama, mahanje izdaleka — sve je to bila ugodna, no ipak pandemijska ikonografija

prilikom objavljivanja ove knjige. U zraku se osjećalo ljeto i — topla atmosfera. Došli su i klimatologinja Lučka Kajfež Bogataj, koja je napisala pogovor, i suautor knjige, fotograf Matjaž Krivic. Ispred kamenog stola na kojem smo prodavali knjige počeo se skupljati red kupaca. To je bio dobar znak. Obično se knjige na promocijama prodaju tek nakon događaja. Autor prvo mora uvjeriti prisutne. Moderator mora sve izvesti na pravi način, dopustiti autoru da ispriča dovoljno, a istovremeno ga spriječiti da ispriča previše. Tu to nije bilo potrebno — ljudi su željeli novu Videmšekovu knjigu.

Plan B je preživio ljeto, glas o knjizi širio se i dalje, a ujesen, prije sajma knjiga, knjigu smo prijavili za najbolju knjigu godine. Smatrali smo da Plan B ima sve potrebne karakteristike za to: uvjerljiv sadržaj, izuzetne fotografije, pogovor dobitnice Nobelove nagrade — sve su to bili elementi koji su knjigu uvrstili među pet finalista. S obzirom na to da se sajam odvijao u

virtualnom obliku, pokrenuto je internetsko glasovanje za najbolju knjigu godine. Iskoristili smo mogućnost da na glasovanje potaknemo i svoju internetsku bazu i druge korisnike i pratitelje. U tome smo se itekako dobro snalazili, posebno Boštjan. Knjiga koja se u proljeće doslovno rodila na internetu, oko pola godine kasnije dobila je priliku da na istom mjestu široko zamahne krilima. Četiri dana smo, kako smo znali i umjeli, svoje čitatelje nastojali ljubazno uvjeriti da glasuju za nju.

Zapravo nismo vjerovali da ćemo uspjeti u tome, no sudbinu najbolje knjige predali smo u ruke ljudima te smo je ondje i ostavili. Zato je za nas bilo doista veliko

iznenađenje kad je Plan B s velikom prednosti odabran za knjigu godine, što je predstavljalo jedan od vrhunaca našeg dvadesetogodišnjeg rada s knjigama: knjiga koju

gotovo nismo uspjeli objaviti, knjiga od koje smo tijekom prve karantene čak željeli odustati, spremiti je u ladicu ili je se u potpunosti odreći, u potpunosti je iskoristila svaki trenutak svoga života, iskoristila je svaku i (polu)priliku koja joj je ponuđena, uzdigla se na svakom i najmanjem lahoru koji je zapuhao oko nje i zaplovila među čitatelje.

Knjiga Plan B je poput tipičnog čovjeka koji preživi tešku situaciju. Ona je samu sebe stvorila. Gotovo smo je abortirali, no na kraju smo je odlučili zadržati i dati joj život. Sa svakom molekulom kisika koju je uspjela udahnuti postajala je sve snažnija, sve vitalnija, dopirala je do sve većeg broja ljudi koji su njezinu poruku širili dalje.

To što je pobijedila u konkurenciji za najbolju knjigu te lude godine nije bila naša zasluga. Jednostavno smo bili

knjiga godine o temi stoljeća

premaleni i nedovoljno utjecajni da bismo mogli učiniti takvo što. To je bila zasluga same knjige.

Sama knjiga bila je dovoljno velika da to postigne.

Knjiga Plan B tako nije pobijedila samo pet finalista: pobijedila je i to što je tijekom devet mjeseci godine u kojoj se u medijima manje-više pojavljivala jedna jedina tema uspjela stvoriti svoj identitet i istaknuti da osim korone postoji i nešto drugo, što je veće od nje i što će znatno dugoročnije obilježiti naše živote.

Knjiga je već godinu dana vani. Plan B i dalje živi. Zato treba dobiti svoju dopunjenu varijantu obogaćenu poglavljem o fuzijskom reaktoru, vizionarskom projektu koji će jednom u budućnosti moći iz temelja utjecati na način na koji ljudi dobivaju energiju, a da to što manje utječe na okoliš. Time se knjiga Plan B i logično zaokružuje. Kad je riječ o mnogim manjim energetskim projektima opisanima u knjizi, pokazalo se da iza njih stoje angažirani pojedinci koji su pogonska snaga njihova razvoja. Isto je tako i kad je riječ o najvećem — Suncu na Zemlji. Plan B stoga nije samo knjiga o tome kako se možemo uspješnije suočiti s klimatskim promjenama. To je i knjiga o tome kako tomu može doprinijeti svatko od nas.

Samo Rugelj, urednik, u srpnju 2021. godine

UVODNA RIJEČ

Ključna prva crta ljudskosti

Dostupne su nam sve činjenice i sva rješenja. Samo se moramo probuditi i promijeniti.

Greta Thunberg, klimatska aktivistkinja

Nebrojeno sam mnogo puta — sebi i svojima najbližima — obećao da je dugogodišnje razdoblje ratnog

izvještavanja za mene prošlost. Kad sam počinjao, bio sam među najmlađima. Kad sam osjetio da je bilo dosta, bio sam među najstarijima. Oslobođen iluzija, zasićen od tragedija koje se ponavljaju i povećavaju; ljutit, frustriran, u potpunosti bez balasta nužno potrebnog za uravnotežen život. Na terenu sam uz iluzije i ideale izgubio i nekoliko prijatelja i poznanika te iskoristio većinu „džokera”. Slobodan izbor, a slično je i s alpinistima, može biti koban privilegij.

Bilo je dosta, ponavljao sam. Sebi. A i drugima. Istovremeno sam ubrzano gubio vjeru u moć svoga poziva.

Za mene novinarstvo nikad nije bilo posao, nego je od šesnaeste godine nadalje bilo i način života. Život sâm

po sebi. Zato mi je bilo utoliko teže prihvatiti činjenicu da naš — a time i moj — rad u doba (a)socijalnih mreža

i procvata vehementnih, brzo probavljivih mišljenja na temelju nikakvoga znanja i iskustva uz patološki raspršenu pozornost tako brzo i nepovratno gubi svoju društvenu ulogu. Ne zbog gubitka uloge „pisca prve verzije povijesti” koja je dana izvjestiteljima s terena, nego zbog pogubnih posljedica diktature ništavila.

Ušli smo u postčinjenično društvo u kojem smo mi novinari — a to sve više vrijedi i za znanstvenike — izgubili svoj status, a na neki način i državljanstvo. Postali smo intelektualni apatridi. No ne zaboravimo da su sve civilizacije — i tribalizmi — zasnovane na fikciji. Kolektivna laž koju se može nježno prevesti u pripovijedanje priča vjerojatno je evolucijski uvjetovana. Očito se vraćamo korijenima. Tamo za novinare (i činjenice) nema mjesta.

Nikad ga stvarno nije ni bilo.

Da, vjerovao sam, dugo sam vjerovao da se novinarstvom svijet može promijeniti nabolje. Nekoliko sam puta, prije svega u osobnim pričama, imao osjećaj da sam čak i ja uspio u tome. No pojedinačne priče o mogućim pomacima sve su (mi) se više utapale u „velikoj slici”. Ako tvoj rad nema neposrednog efekta, radi se samo o promatranju uz sudjelovanje = ego safariju.

Ratovi iz kojih sam izvještavao postali su stalni — postali su stanje.

Izbjeglice, čijim sam sudbinama u posljednjih petnaestak godina posvetio najveći dio svoga rada, u očima Slovenije i Europske unije su, na krilima novoprobuđenih rasizama,

ksenofobije, a sve više i fašizma, postali nuklearni otpaci.

I — što je odvratna zloupotreba — oruđe političke borbe. Otvoreno, slobodno društvo, koje se trebalo razvijati oko nas, premreženo je zidovima, bodljikavim žicama, novim (starim) granicama, streljačkim rovovima, kontrolnim tornjevima, paravojnim jedinicama...

Ideološke podjele sve su veće. Povijesno sjećanje, selektivno već samo po sebi, gotovo se pretvorilo u prah. Povijest se piše iznova.

Bol drugoga u najboljem je slučaju postala poslovna kategorija. Doslovno društveni kapital.

Ostaci etičke supstancije stopili su se s pozornosti, temeljem i ključem refleksije. Stid i osjećaj krivice sakrili su se u streljačke rovove anonimnosti. Prevladali su refleksi; nekonzekventnost. Igra na prvu loptu. Kao da sunce sutra više neće izići.

Teško je (bilo) sačuvati motivaciju.

Kad sam se u jesen 2016., umoran i prilično bezvoljan zbog izvještavanja iz (vječnog) mraka, vratio iz Mosula, u kojem sam pratio brutalni sukob snaga iračkih vlasti i samozvane Islamske Države, već sam gotovo bio odlučio da ću se u životu početi baviti nečim drugim. Ne samo kad je riječ o novinarskim temama i žanrovima. Želio sam sveukupno pobjeći iz novinarstva, svoje religije.

Dakako, nisam imao pojma ni kamo bih išao ni što bi to moglo biti.

Ni otprilike.

„Hej, krajnje je vrijeme da nešto napravimo zajedno. Daj da se nađemo na kavi. Nemoj mi opet govoriti da nemaš vremena... Treba mi deset minuta da ti ispričam svoju ideju”, zbog uviđavnosti prema čitateljicama i čitateljima ispustio sam nekoliko folklornih psovki, no tim mi se riječima na telefonu u najsivlje jesensko jutro obratio fotograf i prijatelj Matjaž Krivic.

Najprije sam duboko uzdahnuo. Ne da mi se. Ni raditi ni družiti se. Još jedan projekt! Još jedna obaveza! Vrijeme je da malo smirim loptu, ponavljao sam sâm sebi.

Ali mantra, naravno, nije djelovala.

Još nikad dosad nije.

„Reci”, odgovorio sam Matjažu malo grubo, kao da me gnjavi. On je inače veliki komunikator koji ne poznaje riječ ne i koji svojim nezaustavljivim, pomalo djetinjastim entuzijazmom probija fizičke, metafizičke i zvučne zidove.

„Bio sam u Boliviji. Salar de Uyuni. Visoko u Andama. Najveće slanište i jedno od najljepših mjesta na svijetu. Tamo se nalazi možda čak sedamdeset posto sveukupnog litija, osnovnog elementa za baterije električnih automobila i, na neki način, svih elektroničkih sprava. Daj da ispričamo priču o litiju. Od iskopavanja do proizvodnje električnih automobila. Diljem svijeta”, Matjaž, koji je u globalnom i krajnje natjecateljskom svijetu fotoreporterstva svojim prilično nekonvencionalnim pristupom i specifičnom osobnom estetikom pokupio sve moguće nagrade, iznenađujuće artikulirano i vrlo brzo mi je predstavio svoju ideju.

„Dogovoreno. Kad krećemo?” odgovorio sam ne razmišljajući ni sekunde.

„Ha?” Matjaž je bio više šokiran nego da sam ga brutalno uvrijedio. Nekoliko trenutaka me zapanjeno promatrao.

„Što prije”, odlučno je dodao.

Obojici nam je bez puno riječi odmah bilo jasno da je priča o litiju, pokretaču 21. stoljeća, tek naša zajednička ulazna točka u veliku širu priču koju smo — svatko za sebe — već dugo tražili. Obojica smo se, naime, na svojim putevima posvuda naokolo već godinama susretali sa strahovitim posljedicama klimatskih promjena — sa strahovitim posljedicama ljudske pohlepe. Sa zajedničkim nazivnikom za sve što nije u redu s nama. Tražili smo, podsvjesno, format pomoću kojega bismo mogli ispričati priču koju bi trebalo stalno pričati. No ne plačući i zapomažući, premda bi to bilo opravdano, ne naracijom koja odbija gotovo isto onoliko koliko i gomilanje tehničkih detalja. Plač i zapomaganje, uvjereni da koncentracija na pisanje o tehnologiji i vjerovanje u to da će stići neki znanstvenofantastični spasitelj dovode do još brže propasti, s velikim veseljem prepuštamo „struci”.

Bez ikakvih prethodnih priprema i dogovora odlučili smo, dakako u okviru svojih financijskih mogućnosti, diljem svijeta početi pratiti prakse u borbi s klimatskim promjenama koje najviše obećavaju, a ako to bude moguće, posebno one koje već funkcioniraju. Riječ je o

klimatskoj krizi koja je odavno postala stanje i o praksama koje „guraju” pojedinci i zajednice.

To je stanje čije će se stanje dodatno potencirati.

Odlučili smo da ćemo to raditi onako kako smo, svaki sa svoje strane, radili i dosad — pisat ćemo, istraživati, fotografirati i snimati. Ljudske priče. Prisutnost. Borbu protiv otuđenja: do kraja.

Ja sam uz Matjaževu pomoć uspio pronaći svoju novu prvu crtu.

Klimatska kriza je naime velik, cjelovit, sveobuhvatni rat. Rat čovječanstva protiv čovječanstva. Rat čovječanstva protiv novih generacija. Rat čovječanstva protiv životinjskoga svijeta. Rat čovječanstva protiv čitavih ekosustava. Rat čovječanstva protiv planeta koji nam je domaćin. Rat čovječanstva protiv ravnoteže, (su)života, budućnosti. Zločin čovječanstva i zločin protiv čovječanstva — i ljudskosti.

Suočavanje s klimatskom krizom ključna je prva crta našeg vremena.

A doista ne izgleda dobro. Opkolili smo sami sebe.

Osobito u vrijeme pandemije novog koronavirusa koja je izbila upravo dok sam završavao pisanje ove knjige i mnogo toga izvrnula naglavačke.

* * *

Zemlja se zagrijava brže od najpesimističnijih najava:

cilj pariškog klimatskog susreta na vrhu u studenom

2015. da se podizanje prosječnih temperatura do 2050. godine ograniči na 1,5 Celzijevih stupnjeva već danas zvuči tek kao pobožna želja. Tako kažu i obično dosta konzervativni podaci IPCC-ja (Međuvladin forum za klimatske promjene pri Ujedinjenim narodima). U ljeto 2019. doživjeli smo dva najtoplija mjeseca u povijesti mjerenja temperature zraka. Na Islandu smo tih ljetnih dana u večernjim satima, uz temperaturu od dvadeset i pet stupnjeva, promatrali otapanje ledenjaka i istovremeno prebacivanje posla na seoskim domaćinstvima u noć, kad se moglo bar malo prodisati. I to u neposrednoj blizini Arktičkoga kruga iz kojeg su u Akureyriju na sjeveru države uplovljavali brodovi sa šokiranim istraživačima spaljenih čađavih lica koji su svjedočili požarima na mjestima koja bi trebala biti smrznuta. Gorjelo je na Aljasci, na Grenlandu i u Sibiru. Istovremeno. Topio se permafrost, a mediji i politika gotovo su u potpunosti zanemarili tu užasnu činjenicu. Permafrost je trajno zamrznuto tlo. Koje to više nije. Metan, staklenički plin potencijalno znatno štetniji od ugljikova dioksida, isparavao je u atmosferu. Nasred leda i smrznute zemlje nastajala su jezerca. U dodiru s kisikom nastajale su eksplozije.

Specijalni efekti u stvarnosti.

Prva crta.

Slika budućnosti u sadašnjosti.

Iza nas su najtopliji siječanj i veljača u povijesti mjerenja temperatura, a 2020. godina će biti druga najtoplija nakon 2016., godine razornog Super El Niña. Ne samo lokalno nego i globalno.

Apokaliptični prizori — samo nekoliko mjeseci nakon požara u Amazonskoj prašumi i pakla u Australiji — brzo su postali svakodnevni: već su toliko svakodnevni da na nas djeluju poput prizora iz reality emisija i spektakala. Milijarda mrtvih životinja u samo nekoliko tjedana za čovječanstvo koje se prehranjuje mesom i koje je toliko antropocentrično, razumljivo, tek je usputna šteta. Tko smo? Što smo? Zašto smo?

Mogao bih nabrajati u beskonačnost. O šestom velikom izumiranju životinjskih vrsta — apsolutnoj posljedici ljudskog „djelovanja”: na Zemlji je trenutno tek polovica divljih životinja u usporedbi s onim koliko ih je bilo

1970. godine, a ukupna masa ljudi iznosi 30 posto ukupne težine svih kralježnjaka, pri čemu 67 posto teže tovne životinje, dok na sve divlje kralježnjake otpada samo 3 posto težine. O umiranju australskog Velikog koraljnog grebena i nestanku 80 posto svih kukaca. O razorno toplim oceanima: prema podacima studije u Journal of Mathematical Biology iz 2015. godine, u slučaju da se oceani i dalje budu zagrijavali sličnom brzinom kao u posljednjih nekoliko godina, do 2100. godine bit će „zaustavljena proizvodnja kisika iz fitoplanktona, jer će biti onemogućen proces fotosinteze, što će najvjerojatnije dovesti do masovnog umiranja životinja i ljudi”. O činjenici da Maršalovi otoci, kao i Tuvalu i Kiribati, već tonu te da uz morsku obalu, jednu od temeljnih prvih crta klimatskih promjena, živi 40 posto svjetskog stanovništva.

O fosilnim lobijima, o „crnom holokaustu”. O morskim strujama koje se mijenjaju. O tome da se u atmosferu ispušta sve više ugljikova dioksida (u vrijeme pisanja ove knjige 418 čestica na milijun čestica). O polarnim medvjedima koji su u svom prirodnom habitatu u kojem plivaju i po dvjesto kilometara u komadu, prisiljeni loviti... beluge. O TEŠ 6 (Termoelektrana Šoštanj). O tome da je cijena posljedica za svjetsko gospodarstvo 2018. godine bila 1,2 trilijuna dolara — otprilike 1,6 posto globalnog

BDP-a. O bujnom siječanjskom proljetnom cvijeću visoko u Alpama. O Donaldu Trumpu. O klimatskim izbjeglicama, ljudskim i životinjskim, koji će tako dramatično i tragično obilježiti blisku budućnost i koji, ako samo malo, stvarno malo vodimo računa, već ionako dramatično i tragično obilježavaju sadašnjost: prema podacima Svjetske banke iz 2018. godine, do 2050. će samo u Aziji, Africi i Latinskoj Americi zbog posljedica klimatskih promjena 143 milijuna ljudi biti primorana napustiti svoje domove. O svijetu koji se suši. O svijetu koji će obilježiti „ratovi za vodu”. O pandemiji gladi: prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije na svijetu trenutno gladuje 265 milijuna ljudi. Gotovo dva puta više nego prije godinu dana. Prije pandemije COVID-19, koja je zaustavila velik dio svjetskog gospodarstva.

O svijetu koji smo poznavali, a koji ubrzano nestaje pred našim široko zatvorenim očima. O novom, znatno manje demokratičnom i manje otvorenom svijetu.

Da, mogao bih nabrajati unedogled, citirati na desetke znanstvenika, nizati na stotine brojki i podataka, nizati slike, cementirati činjenice, tumačiti ono što bi trebalo

biti jasno i svakom učeniku trećeg razreda osnovne škole (mnogi o posljedicama klimatskih promjena znaju puno više od svojih roditelja i djedova i baka). No bojim se da je svako nabrajanje činjenica suvišno. Suvišno. Sve je to već nebrojeno mnogo puta rečeno; pozornost, velika žrtva današnjeg vremena, ubrzano se reducira. Znanost je — kad je riječ o klimatskim promjenama — jasna. A jedino je znanost kompetentna. S druge strane je za uvjeravanje, možda i neko mesijanstvo, prekasno. Uvjeravanje uvjerenih je, to me naučio moj novinarski put, etički pogrešno.

(Ne samo) zbog gubljenja vremena.

Posljedice klimatskih promjena u velikom su dijelu prvoga svijeta — i (ili osobito) u geografski i klimatski privilegiranoj Sloveniji — nešto što se događa drugima. Nešto što ne ugrožava nas — bar ne neposredno i egzistencijalno. Nešto na što jedva uspijevamo reagirati. Nešto na što nas evolucija (još) nije pripremila. Nešto što i lokalna i globalna politika, koje funkcioniraju na pogon instantnih ili već davno preživjelih ideoloških tema, u velikoj mjeri ignoriraju — čak i niječu. Nešto što se uporno — kolektivno smrtonosno — povećava zbog beskonačne profitabilnosti fosilnih goriva, to jest njihovih proizvođača, ključnog uzroka globalnog zagrijavanja.

Nešto što nas dijeli umjesto da nas povezuje, zato što si u ime preživljavanja vrste — i vrsta — jednostavno više ne možemo priuštiti isključivanje.

Nešto što je ovdje i sada.

Umjesto nabrajanja brojki i činjenica te nizanja apokaliptičnih slika, Matjaž i ja smo u ovoj knjizi odlučili predstaviti zajednice i pojedince koji se — koliko je to moguće — uspješno suočavaju s klimatskom krizom.

Zajednice i pojedince koji se nisu prepustili općoj ravnodušnosti, aroganciji i ignoriranju ili u najboljem slučaju čekanju (vanjskog) spasitelja. Zajednice i pojedince koji su stvarno i hrabro stali na ključnu prvu crtu ljudskosti i počeli mijenjati svoj način života. Zajednice i pojedince koji svima nama — dakle čovječanstvu — mogu

ponuditi znanje, energiju (doslovno), iskustva i, dakako, tehnologiju kojom bismo uz idealan lokalni, regionalni i globalni angažman mogli zauzdati posljedice klimatskih promjena.

Od Tilosa, prvog energetski samoodrživog otoka u Sredozemlju (sunce i vjetar) do geotermalnog i potpuno prema budućnosti orijentiranog Islanda. Od izuzetno obećavajućeg razvoja morske energije (valovi i plima i oseka) na Orknejskim otocima na sjeveroistoku Škotske, gdje se od viškova električne energije proizvodi zeleni vodik, do austrijskog gradića Güssinga, koji je još prije

četvrt stoljeća krenuo putevima energetske samoodrživosti (biomasa) te je u međuvremenu uz snažne uspone i padove postao jedan od glavnih centara razvoja tehnologija za razvoj i proizvodnju obnovljivih izvora energije. Od švicarskog poduzeća Climeworks, koje ugljikov dioksid crpi neposredno iz zraka te ga djelomično ubrizgava u islandsko podzemlje, a djelomično koristi

u industriji (proizvodnja pića i staklenici), do samoodrživih skandinavskih sela. Od ukupnog puta svakog grama litija od bolivijskih slaništa do kineskih tvornica električnih automobila i revolucije električne mobilnosti u Norveškoj te vodikovih alternativa. Od spalionice otpada u Oslu koja hvata ugljikov dioksid koji nastaje prilikom spaljivanja te ga na državnoj razini uskoro namjerava pohranjivati u geološkim podmorskim jamama u kojima su se nekad nalazili nafta i zemni plin do lju di, pojedinaca i zajednica koji stoje iza svega toga i još mnogih drugih projekata koji glasno i jasno vrište da ne smijemo, da nikako ne smijemo izgubiti nadu unatoč strahovitim posljedicama pandemije za lokalno, regionalno i globalno gospodarstvo.

To je izuzetno težak zadatak.

To će biti izuzetno težak zadatak.

A ako mu ne budemo dorasli, bit će i posljednji. * * *

Doista je teško vjerovati da se — ovdje i sada — još može spriječiti kataklizma, to jest da je se bar može ublažiti i u najboljem slučaju odgoditi na neodređeno vrijeme. Čovječanstvo je, između ostalog, ipak oblik genocida, ekocida, ratova, rasizama, igara moći, nasilja, pohlepe, fiktivnih identiteta... Nakon puna dva desetljeća izvještavanja sa svih mogućih kriznih žarišta, s pozornica zločina ljudskosti, kao i nakon detaljnog uvida u funkcioniranje globalne politike i ekonomije, a primarno uz poznavanje ljudske prirode, moje traženje nade u

mogućnost našeg zajedničkog suočavanja s klimatskom

krizom i našim stilom života graniči s kognitivnom disonancom. U prijevodu: riječ je o svakodnevnom traženju (profesionalnog) smisla.

Pisac svojim čitateljima ne duguje nadu. Njegova je jedina dužnost iskrenost. No želim da vi koji uzmete u ruke ovu knjigu znate da je njezin autor angažiran, a ne očajan. Da nije, ne bi se primio pisanja, u svojoj je novoj knjizi pod naslovom Falter zabilježio legendarni ekološki aktivist i pisac Bill McKibben.

Ne bih se mogao više složiti s njim.

Tamo vani naime postoje ljudi i zajednice koje stalno — i konkretno — pobjeđuju cinizam, kao i vlastite strahove i nesigurnosti. Drugim riječima, traže rješenja. I u sudačkoj nadoknadi se, unatoč velikom zaostatku, još uvijek bacaju pod noge i igraju punom snagom.

I tako će biti do posljednjeg sučeva zvižduka. Ovo je knjiga o tim zajednicama i o tim ljudima.

Nada ne umire posljednja. Međutim.

Zbog pandemije se nekoliko mjeseci činilo da svijet stoji. Svi su medijski sadržaji i sva intimna komunikacija na neki način bili povezani s virusom i s njegovim posljedicama za državu, društvo, zdravstveni sustav, gospodarstvo, školstvo, sport, kulturu i za tebe i za mene. Generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata takav

jednosmjeran promet i ograničenu percepciju još nisu doživjele, čak ni u najtotalitarnijim društvima. Posljedice klimatskih promjena u tom su trenutku postale samo šum. Gotovo egzotika.

Jedna tema. Ograničeno kretanje. Stiješnjenost u mentalnom incestu. Intimna i kolektivna tjeskoba. A unatoč tomu, ili upravo zbog toga, tako prokleto zavodljiv osjećaj prisutnosti u središtu svijeta: zato što se pandemija virusa događa svima nama, i tebi i meni. Primarno tebi i meni. To, uz odsutnost vijesti o svjetskim događanjima i itekako autoritarno zaoštreno pojavljivanje novih (starih) granica i sveopće zatiranje ljudskih prava „u ime zdravlja”, ubija ostatke empatije i dokida humanističke vrijednosti.

Velik dio svijeta se na nekoliko mjeseci stisnuo u stanove i uz zaslone računala i mobilnih telefona. U lokalnoj i globalnoj, intimnoj i kolektivnoj karanteni stvari su se dodatno zaoštrile. Do krajnjih rubova: postali smo vijest sami sebi. I to u izuzetno okrutnom razdoblju za empatiju epidemijske narcisoidnosti, u doba realityja, u doba selfieja, a ne subjekta.

Lokalni i globalni „koronitis” još će dugo biti glavna tema. I središte pozornosti, ali i prozirnosti. Krizna žarišta, ratovi, posljedice klimatske situacije, prirodne katastrofe, gospodarski slomovi i geostrateški potresi koji već glasno kucaju na naša vrata bit će samo još usputna tema. Pasica. Užasavam se te pomisli.

Ova je knjiga krik kojim želim(o) privući pozornost. Toliko možemo učiniti. Toliko moramo.

Boštjan Videmšek

PLAN B

Pioniri borbe s klimatskom krizom i budućnost mobilnosti

Dopunjeno izdanje

Lektor i korektor

Mirko Peti

Dizajn i prijelom Ram

Fotografija na naslovnici

Matjaž Krivic

Oblikovanje naslovnice prema izvorniku

Ana Pojatina

Tisak

Feroproms

www.ljevak.hr