POL I T IK A POPUÅ TA NJA HI T L ERU Chamberlain, Churchill i put u rat
recenzenti Tvrtko Jakovina Hrvoje Klasić
BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA Naslov izvornika: Tim Bouverie APPEASING HITLER Chamberlain, Churchill and the Road to War Copyright © Tim Bouverie 2019 Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2020
TIM BOUVERIE
POL I T IK A P O PU Ĺ T A N J A H I T L E RU Chamberlain, Churchill i put u rat S engleskog preveo Igor Buljan
Zagreb, studeni 2020.
Mojim roditeljima, s ljubavlju i zahvalnoťću
ŠVEDSKA DANSKA
Njemačka: .................................................................... teritorijalni dobici i promjene granica, ožujak 1935. – ožujak 1939. lski Kie l kana
R. a
Elb R.
NIZOZEMSKA
ra
Od
BELGIJA Köln
Dresden
ajna
R. R
N J E M A Č K A Č
München
FRANCUSKA
Prag
E
H
O S
R . D unav
Basel
ŠVICARSKA
ITALIJA
AUSTRIJA
JUGOS
R
E
A KO IČ T L BA
M
O
(slobodni grad)
LITVA
ISTOČNA PRUSKA Njemačka 1933.
R.
Saarland, pripojen u ožujku 1933.
Vis
la
Porajnje, ponovno militarizirano u ožujku 1936.
Varšava
Austrija, Anschluss u ožujku 1938.
POLJSKA
Sudeti, anektirani u rujnu 1938.
Bratislava R.
Češko-moravski protektorat, ožujak 1939. (invazija na Čehoslovačku)
Od ra
»Zaštitna zona«, kreirana u ožujku 1939.
(prepušteno Poljskoj 1938.)
O S L O V A Č K A Beč
(prepušteno Mađarskoj 1938.)
(prepušteno Mađarskoj 1938.) Budimpešta
MAĐARSKA R . D unav
OSLAVIJA
Memelski okrug, anektiran u ožujku 1939.
RUMUNJSKA 200 milja
granice 1920. – 1938.
Podjela teritorija nakon Münchenskog sporazuma, 29.-30. rujna 1938. Prepušteno Njemačkoj (Sudeti) Prepušteno Poljskoj Prepušteno Mađarskoj Potkarpatska Rutenija, mađarska aneksija u ožujku 1939.
NJEMAČKA
Wrocław
Dresden
ŠL
Prag
Č
E
Š
K
A MORAV
Beč
AUSTRIJA
ES
KA
Krakov
P SKA
S
V LO
AČK
JS OL
KA
A
Budimpešta
MAĐARSKA
RUMUNJSKA
Komadanje Čehoslovačke: promjene granica, listopad 1938. – ožujak 1939.
Sadržaj
Predgovor: »Ne ponovilo se!« Prolog: Izbija oluja
11 15
I Eksperiment s Hitlerom 21 II »Borbe slavim i muža« 38 III Čaj s Hitlerom 61 IV Abesinska zbrka 96 V Preko Rajne 109 VI Obrana kraljevstva 122 VII Hitlerova zemlja čudesa 135 VIII Ulazi Chamberlain 151 IX Lov za mir 170 X »Polucilindri su se vratili!« 187 XI Otmica Austrije 209 XII Posljednji vlak iz Berlina 232 XIII Plemići i buntovnici 253 XIV Daleka zemlja 264 XV Izbija kriza 275 XVI Do ruba 305 XVII Komad papira 326 XVIII Mir za naše vrijeme 348 XIX Izdani Chamberlain 368 XX Odvraćanje diktatora 389 XXI Posljednji praznici 404 XXII Završni sati 421 X XIII Sablasti politike popuštanja 438 X XIV Chamberlainov pad 453 XXV Posljednji pokušaj popuštanja 468
Epilog: »Krivci« Zahvale Bilješke Izvori i bibliografija Slike Kazalo
475 485 489 529 543 545
Predgovor »Ne ponovilo se!«
Želja da se izbjegne novi svjetski rat bila je možda najrazumljivija i najrasprostranjenija u povijesti. U Prvom svjetskom ratu poginulo je više od šesnaest i pol milijuna ljudi. Britanci su ih izgubili 723 000, Francuzi 1 700 000, Rusi 1 800 000, Britansko Carstvo 230 000, Nijemci više od dva milijuna. Šezdeset tisuća britanskih vojnika poginulo je prvog dana Bitke na Sommi, dok u kosturnici u Douaumontu leže kosti otprilike 130 000 francuskih i njemačkih vojnika – tek šestine poginulih tijekom Bitke za Verdun, koja je trajala 302 dana. Među preživjelima jedva da je bilo osobe koja nije bila pogođena. Gotovo svakome poginuo je ili bio osakaćen otac, suprug, sin, brat, rođak, zaručnik ili prijatelj. Kad je rat završio, čak se ni pobjednici nisu mogli osjećati pobjednički. Londonski Kenotaf, otkriven 19. lipnja 1919. u Whitehallu, nije bio Slavoluk pobjede nego simbol poraza. Na svaki Dan primirja tisuće Britanaca koračale su pored njega u turobnoj tišini, dok su s druge strane La Manchea pojedine škole, sela, gradovi i željezničke postaje komemorirali prijatelje i suborce vlastitim spomenicima. U narednim godinama mantra je bila dosljedna koliko i odlučna: »Ne ponovilo se!« Ali ponovilo se. Unatoč najboljim namjerama i naporima čiji su cilj bili i pomirenje i odvraćanje, Britanci i Francuzi zaratili su s istim protivnikom samo dvadeset jednu godinu nakon »rata koji će okončati sve ratove«. Svrha ove knjige je da bolje razu mijemo kako se to dogodilo.
11
12
poli t ik a popuštanja hi t leru
Rasprava o politici popuštanja – nastojanju Britanije i Fran cuske 30-ih godina 20. stoljeća da izbjegnu rat »razumnim« ustupcima Nijemcima i Talijanima zbog njihovih pritužbi – dugotrajna je koliko i puna prijepora. Osuđivana, s jedne strane, kao »moralna i materijalna katastrofa«, odgovorna za najsmrtonosniji sukob u povijesti, također se opisuje kao »plemenita ideja ukorijenjena u kršćanstvu, hrabrosti i zdravom razumu«.1 Između ta dva pola mnoštvo je nijansi, podargumenata i povjesničarskih prepucavanja. Povijest je rijetko jasno definirana, a ipak se na takozvane pouke iz toga razdoblja pozivaju političari i stručnjaci, osobito u Britaniji i SAD-u, kako bi opravdali niz stranih intervencija – u Koreji, Suezu, na Kubi, u Vijetnamu, na Falklandskim otocima, Kosovu i u Iraku (dvaput) – dok se pak svaki pokušaj postizanja dogovora s protivnikom redovito uspoređuje sa zloglasnim Münchenskim sporazumom iz 1938. Kad sam u proljeće 2016. započeo istraživanje za ovu knjigu, sablast Nevillea Chamberlaina prizivali su američki konzervativci u sklopu kampanje protiv nuklearnog sporazuma predsjednika Obame s Iranom, dok danas ideja popuštanja ponovno postaje kurentna dok Zapad nastoji nekako reagirati na ruski revanšizam i agresiju. Čini se, stoga, pravodobnim koliko i opravdanim da se nanovo razmotri kako je ta politika izvorno zamišljena i provođena. Dakako, već postoji znatan korpus literature o toj temi – premda ni tako opsežan ni ažuriran kako se ponekad pretpostavlja. Štoviše, dok se posljednjih dvadeset godina množe knjige o Drugom svjetskom ratu, temelji i uzroci te katastrofe pomalo se zanemaruju. Nadalje, iako ima mnogo izvrsnih knjiga o politici popuštanja, većina ih je često usredotočena na određeni događaj, kao što je Münchenski sporazum, ili na određenu osobu, kao što je Neville Chamberlain. Ja sam, za razliku od toga, htio napisati knjigu koja pokriva cijelo to razdoblje – od Hitlerova imenovanja za njemačkog kancelara do kraja »Lažnog rata« – da shvatim kako se razvijala ta politika i kako su se mijenjali stavovi. Također sam htio uzeti u obzir širu sliku, a ne samo obuhvatiti glavne
»ne p onov il o se!«
13
protagoniste. Želja da se izbjegne rat tako što će se postići modus vivendi s diktatorskim državama uvelike je nadilazila same vlade, pa sam stoga, iako su Chamberlain, Halifax, Churchill, Daladier i Roosevelt središnji likovi ove priče, također proučavao postupke manje poznatih figura, osobito amaterskih diplomata. Naposljet ku, htio sam napisati narativnu povijest koja će prikazati neizvjesnost, dramatičnost i dileme toga razdoblja. Stoga mi je, iako posvuda ima komentara i analiza, glavni cilj bio kronološki izgraditi priču temeljenu na dnevnicima, pismima, novinskim člancima i diplomatskoj pošti, koja će voditi čitatelja kroz te turbulentne godine. U tom sam nastojanju imao sreću da mi je bilo dostupno više od četrdeset zbirki privatnih spisa – od kojih je nekoliko iznjedrilo uzbudljivu novu građu. Ne želeći remetiti pripovijedanje, nisam isticao te nalaze u tekstu, nego sam, gdje je bilo moguće, davao prednost neobjavljenim izvorima nauštrb objavljenih, i što se tiče duljine i što se tiče učestalosti. Knjiga o međunarodnim odnosima ima, dakako, međunarodni vidokrug. Ipak, ovo je ponajprije knjiga o britanskoj politici, britanskom društvu, britanskoj diplomaciji. Koliko god se to sad moglo činiti čudnim, Britanija je 30-ih godina 20. stoljeća nominalno još bila najmoćnija zemlja na svijetu – ponosno središte Carstva koje je prekrivalo četvrtinu globusa. Da je Amerika buduća sila, bilo je očito. Ali nakon Prvog svjetskog rata Sjedinjene Države povukle su se u izolacionizam, dok je Francuska – jedina druga sila sposobna ograničiti njemačke ambicije – odlučila odustati od diplomatske i vojne inicijative u korist britanskog vodstva. Tako da su Britanci, iako se radije ne bi upletali u probleme na kontinentu, shvatili da su jedina sila i da se na njih gleda kao na jedinu silu koja je sposobna u diplomatskom, moralnom i vojnom smislu predvoditi u nastojanju da se zaustavi Hitler i njegova težnja za prevlašću u Europi. Unutar Britanije, odluke koje će utjecati ne samo na tu zemlju, nego potencijalno na cijeli svijet, donosio je začudno malen broj ljudi. Zbog toga će se sljedeće stranice možda činiti kao krajnja
14
poli t ik a popuštanja hi t leru
potvrda historiografskog pravca koji se bavi »visokom politikom«. No ti muškarci (a bili su gotovo isključivo muškarci) nisu djelovali u zrakopraznom prostoru. Duboko svjesni političkih, financijskih, vojnih i diplomatskih ograničenja – i stvarnih i prividnih – britanski vođe nisu ništa manje uzimali u obzir mišljenje javnosti. U doba kad su ispitivanja javnog mnijenja bila u začetku, ono je, dakako, bilo neodređen pojam. Ipak je postojalo – naslućivalo se u pismima i novinama, biračkoj korespondenciji i razgovorima – i prema njemu su se odnosili potpuno ozbiljno. Većim dijelom 30-ih godina demokratski izabrani vođe Britanije i Francuske bili su uvjereni da njihovo stanovništvo ne bi poduprlo politiku kojom se riskira rat i postupali su u skladu s time. Ali što ako je rat neizbježan? Što ako se Hitler pokaže nezasitnim? I što ako sama želja da ga se izbjegne rat čini vjerojatnijim?
Prolog Izbija oluja
U petak navečer 1. rujna 1939. bivši prvi lord Admiraliteta Alfred Duff Cooper presvukao se kao i obično za večeru prije nego što će se pridružiti supruzi Diani i trojici kolega konzervativaca u Savoy Grillu. Vedar sunčan dan ustupio je mjesto blagoj večeri i u predivnom restoranu u stilu art décoa nije bilo ničega što bi ukazivalo na krizu. Izašavši kasnije, međutim, Cooperovi su se začudili kad su se našli u potpunom mraku – posljedica na brzinu uvedenog zamračenja. Taksi se nigdje nije mogao naći i par se počeo pitati kako će se vratiti kući, kad se u svojem Rolls-Royceu pojavio »Bendor« Grosvenor, drugi vojvoda od Westminstera, i ponudio im prijevoz. Cooperovi su rado prihvatili, da bi zažalili zbog svoje odluke kad je vojvoda počeo grditi Židove, koje je držao odgovornima za nadolazeći rat. Podsjetivši se da su on i supruga gosti u vojvodinu automobilu, Cooper, koji je imao vulkanski temperament, držao je jezik za zubima. No kad je vojvoda izrazio sreću što Britanija još nije u ratu s Njemačkom, jer smo mi zapravo Hitlerovi »najbolji prijatelji«, bivši prvi lord više se nije mogao suzdržati. Prije nego što će žurno izaći na stanici Victoria, eksplodirao je, rekavši Njegovoj Milosti kako se nada da će Hitler »ubrzo otkriti da smo mu najneumoljiviji i najnemilosrdniji neprijatelji«. Sutradan je Cooperu bilo smiješno čuti da Westminster govori okolo kako će, završi li Britanija u ratu, sve to biti krivnja »Židova i Duffa Coopera«.1 Dvanaest sati ranije, milijun i pol njemačkih vojnika, dvije tisuće zrakoplova i više od dvije i pol tisuće tenkova izvršilo je
15
16
poli t ik a popuštanja hi t leru
invaziju na Poljsku sa sjevera, juga i zapada. Luftwaffeovi bombarderi u tom su trenutku pustošili uzletišta i gradove, dok su oklopne divizije već munjevito napredovale kroz poljska sela. U Londonu su političari, kao i javnost, bili sigurni da su na rubu rata. Prema odredbama Englesko-poljskog sporazuma, potpisanog samo šest dana ranije, Britanija se obvezala priteći Poljskoj u pomoć odmah nakon napada. »Sad smo u istom košu«, uvjeravao je toga jutra ministar financija sir John Simon poljskog veleposlanika grofa Edwarda Raczyńskog. »Engleska nikad ne gazi riječ danu prijateljima.«2 Kasnije istoga dana, premijer Neville Chamberlain izazvao je odobravanje u Donjem domu Parlamenta kad je, udarivši šakom o ministarsku kutiju, izjavio da »odgovornost za tu užasnu katastrofu snosi samo jedan čovjek – njemački kancelar, koji nije oklijevao da gurne svijet u patnju kako bi utažio svoje bezumne ambicije«. Kad je čuo te riječi, konzervativni zastupnik Edward »Louis« Spears nije se mogao ne sjetiti kako se Chamberlain prije samo godinu dana hvalio da je na Münchenskoj konferenciji osigurao »mir za naše vrijeme«. No sad se premijer doimao čvrstim, čak ratobornim. Kabinet je toga jutra odobrio potpunu mobilizaciju, dok je britanski veleposlanik u Berlinu rekao njemačkom ministru vanjskih poslova da će »Vlada Njegova Veličanstva«, ako njemačka vlada nije spremna prekinuti neprijateljstva i povući snage, »bez oklijevanja izvršiti svoje obveze prema Poljskoj«. No upadalo je u oči da britanska vlada nije odredila vremenski rok tog poluultimatuma.3 Idućeg dana, u subotu 2. rujna, sparina je postala nesnosna. Dok su se zastupnici, nenaviknuti boraviti vikendom u gradu, pokušavali nekako zabaviti, na obzoru su se počeli skupljati tamni oblaci; bilo je očito da je na pomolu oluja. U međuvremenu su se i dalje poduzimale mjere opreza protiv bombardiranja koje je prema očekivanjima trebalo uslijediti nakon britanske objave rata. Žene su se evakuirale na selo, nakon djece (od kojih je ve ćina otišla prethodnoga dana) i većine djela starih majstora iz
izbija oluja
17
Nacionalne galerije. Ispred Vladinih zgrada slagale su se vreće pijeska, u visini je tromo lebdjela armada baražnih balona. Vojvoda od Windsora, bivši Eduard VIII., povukao je iluzoran i jalov potez poslavši Hitleru brzojav kojim ga nagovara da »učini sve što može za mir.«4 Poslijepodne se u Whitehallu počelo okupljati mnoštvo, dok su članovi kabineta pristizali u Downing Street, a zastupnici hitali u Parlament. Atmosfera je, primijetio je kontraadmiral Tufton Beamish, konzervativni zastupnik Lewesa, bila zamjetno drukčija od one otprije dvadeset pet godina, kad je Britanija stupila u Prvi svjetski rat. »Whitehall je tada bio ispunjen razdraganim mnoštvom, nije se pomišljalo na milijune koji će poginuti, opću vojnu obvezu koja će se uvesti, bijedu, patnju i kaos (...) Sada vidim nujna srca, bistre glave i mrku odlučnost.«5 Članovi Parlamenta nisu bili tako smireni. Smeteni nedostatkom jasnoće u Chamberlainovoj izjavi prethodne večeri, okupili su se u 14:45 u Donjem domu, očekujući kako će čuti da je Britanija u ratu. Umjesto toga, ustao je sir John Simon kako bi rekao da je premijer spriječen i da će ih izvijestiti kasnije navečer. Počele su se širiti uznemirujuće glasine: talijanski diktator Benito Mussolini predložio je da se održi međunarodna konferencija, što kabinet razmatra; Laburistička stranka odbila se pridružiti koaliciji; Francuzi se spremaju pogaziti riječ. Kako bi ubili vrijeme i smirili živce, zastupnici su si dobrano dali oduška u pušionici Donjeg doma. »Količina popijenog alkohola bila je nevjerojatna!« zabilježio je bivši tajnik kabineta lord Hankey.6 »Govorilo se neprekidno«, prisjećao se jedan konzervativni zastupnik. »Svima je u grudima bio tjeskobni pritisak zbog našeg jamstva Poljskoj.«7 »Osjećali smo da čast Britanije nestaje pred našim očima«, zabilježio je drugi svjedok.8 Naposljetku je zazvonilo i zastupnici su se, hrabri od pića, ponovno okupili u Donjem domu kako bi čuli, kako su mislili, zakašnjelu objavu rata.9 Atmosfera je bila »kao na sudu kad se čeka presuda porote«.10
18
poli t ik a popuštanja hi t leru
U 19:42 ušao je Chamberlain i njegovi su ga pristaše pozdravili. Dvije minute kasnije bio je na nogama. Zastupnici su se nagnuli naprijed. »Svi do jednoga napeto su iščekivali da čuju kako je rat objavljen«, zapisao je Louis Spears.11 Ali to se nije dogodilo. Nakon što je umorno govorio o posljednjim telefonskim razgovorima s Njemačkom, premijer je potvrdio glasine da su Talijani predložili konferenciju pet sila kako bi se razriješio njemačko-poljski spor. Naravno, objasnio je, to ne bi bilo moguće razmatrati dok je Poljska »izložena invaziji«. Ako bi, međutim, njemačka vlada »pristala povući snage, onda bi Vlada Njegova Veličanstva bila voljna smatrati da je situacija ista kao što je bila prije nego što su njemačke snage prešle poljsku granicu«. Štoviše, bila bi spremna sudjelovati u svim pregovorima koji bi potom slijedili.12 Donji dom bio je zgranut. Poljaci su više od trideset šest sati trpjeli najstrašnije bombardiranje, a britanska vlada i dalje se izmotavala. Još gore, mnogi zastupnici zaključili su da premijer aktivno teži trulom kompromisu – drugom Münchenu. »Zastup nici su sjedili kao skamenjeni«, prisjećao se Spears. »Šok je bio takav da na trenutak nije bilo nikakva pokreta, kao ni zvuka, nakon što je premijer sjeo.«13 Niti jedno »tako je« nije pozdravilo završetak Chamberlainova govora. Kad je vršitelj dužnosti predsjednika Laburističke stranke Arthur Greenwood ustao kako bi replicirao, podigla se halabuka. Njegovi su mu zastupnici klicali, što je uobičajeno, ali neobičan je bio huk ohrabrenja koji je dopirao s konzervativne strane Doma. »Govorite za Englesku!« vikao je bivši ministar kolonija Leo Amery.14 Zapanjen, Greenwood je gotovo zateturao od iznenađenja. No dorastao je prilici, obznanivši da »svaka minuta otezanja« znači »ugrozu naših nacionalnih interesa (...) samih temelja naše nacionalne časti«. Možda premijer ima dobre razloge za oklijevanje (bio je svjestan koliko je Vladi teško navesti Francuze da se obvežu na vremenski rok ultimatuma), ali tako se ne može dalje.
izbija oluja
19
Kad počnemo izgledati kao da smo sve slabiji, u tom trenutku diktatura zna da smo poraženi. Nismo poraženi. Nećemo biti poraženi. Ne smijemo biti poraženi; ali otezanje je opasno, i nadam se da će nam premijer (...) kad se Dom sastane sutra u podne moći reći koja je konačna odluka. 15
Kad je Greenwood sjeo, nastala je galama. Mašući papirima s dnevnim redom, obično pokorni torijevski poslanici klicali su laburističkom vođi do promuklosti. »Svi oni koji žele umrijeti grdili su Cezara«, zabilježio je službenik Ministarstva vanjskih poslova Henry »Chips« Channon. Bio je to »opet onaj stari bijes zbog Münchena«.16 Jedan pacifistički zastupnik laburista pokušao je udariti jednog ratobornijeg kolegu. Chamberlain je pro blijedio. I trebao je, pomislio je zastupnik nacionalnih laburista Harold Nicolson: »Premijerovi najvatreniji pristaše klicali su njegovu suparniku iz sveg glasa. Članovi Vlade izgledali su kao da ih je netko tresnuo u lice.«17 Jedan čovjek koji je sjedio podalje ostao je nijem. Nitko nije dobio veću zadovoljštinu od Winstona Churchilla u pogledu prijetnje koju je predstavljala nacistička Njemačka. U najduljoj i najtežoj političkoj bitci svoga života, od 1932. glasno se zalagao za ponovno naoružavanje i čvrsto suprotstavljanje njemačkoj agresiji. Sada je, u najkritičnijem trenutku, šutio. Bio je u dilemi zbog toga što je prethodnoga dana pristao priključiti se ratnom kabinetu, pa se u nekom smislu već smatrao članom Vlade. S druge strane, od tada se nijednom nije čuo s Cham berlainom, a sad se činilo da se Britanija koleba oko svojih obveza prema Poljskoj. Uzdrman, sazvao je parlamentarce istomišljenike na sastanak u svome stanu u pola deset te večeri. Ondje su Anthony Eden, Bob Boothby, Brendan Bracken, Duff Cooper i Duncan Sandys razmišljali o pravom ustanku. Prema Boothbyjevu mišljenju, Chamberlain je zauvijek izgubio Konzervativnu stranku i Churchillova dužnost je da idući dan ode u Donji dom i preuzme vlast.
20
poli t ik a popuštanja hi t leru
Dotle je oluja zaista izbila. Dok su gromovi pucali poput topova i kiša šibala gotičke prozore, dvanaest članova kabineta pokrenulo je pobunu u sobi sir Johna Simona u Westminsterskoj palači. Prijepodne istoga dana kabinet se složio da talijanski prijedlog o konferenciji treba odbiti i da se Njemačkoj treba postaviti ultimatum koji će isteći najkasnije u ponoć, neovisno o odluci Francuza. Sad su dvanaestorica ministara – više od pola kabineta – smatrala da se premijer nije držao te odluke i odbijala napustiti ministrovu sobu sve dok Chamberlain ne pristane održati još jedan sastanak kabineta kako bi o tome raspravili. To je bilo bez presedana, prisjećao se ministar poljoprivrede sir Reginald Dorman-Smith: »Bili smo u štrajku.«18 Naposljetku, nakon brojnih telefonskih razgovora s Parizom i sastanka s francuskim veleposlanikom, Chamberlain je sazvao još jedan sastanak u 23:30. Umorni i zgužvani, otpadnički ministri probili su se kroz potop do Downing Streeta 10, gdje su s nelagodom otkrili da je ministar vanjskih poslova lord Halifax našao vremena da se odjene za večeru. Chamberlain se hladno ispričao kabinetu zbog nesporazuma i objasnio kakve je probleme imao s Francuzima, koji su odbili razmotriti ultimatum dok ne završe mobilizaciju i evakuaciju svojih žena i djece. Bio je, međutim, spreman prihvatiti stajalište svojih kolega da bi britanski ultimatum trebao biti izdan i isteći prije nego što se sutradan u podne Donji dom ponovno sastane. Veleposlanik Njegova Veličanstva u Berlinu dobit će upute da u devet sati idućeg jutra pozove njemačkog ministra vanjskih poslova i preda mu ultimatum koji će isteći u 11:00 prema britanskom ljetnom vremenu. Protivi li se itko tome? Nema odgovora. »U redu, gospodo«, rezimirao je Chamberlain, »to znači rat.« »Čim je to rekao«, prisjećao se Dorman-Smith, »strahovito je zagrmjelo i cijelu je prostoriju osvijetlila zasljepljujuća munja. To je bio najzaglušujućiji prasak groma koji sam čuo u životu. Zaista je zatresao zgradu.«19 Jedanaest sati kasnije Chamberlain se putem radija obratio naciji.
nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nada Brnardić lektura i korektura: Dijana Ćurković izrada kazala: Srđan Grbić mape: Bill Donohoe dizajn naslovnice: prema izvorniku oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001078163. isbn 978-953-355-460-0 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.