Jadranka Kosor
PREMIJERKA Zapisci one koja nije htjela biti zapisniÄ?arka
Zagreb, lipanj 2020.
Premijerka AMEN.indd 3
02/06/2020 20:32
Uvod
Ovu knjigu posvećujem djevojčicama, osobito onima koje se boje. Djevojčicama koje rastu okružene predrasudama, djevojčicama koje su željne ljubavi. Kao što sam i sama bila željna ljubavi kad sam bila djevojčica, ali i onda kad više nisam bila djevojčica. Jer se od djevojčica, koje će sutra postati žene, uvijek očekuje da budu drukčije od dječaka, koji će sutra postati muškarci. Jer se očekuje da je normalno što se djevojčice boje i što pokazuju da se boje, zato jer se misli da djevojčice nisu hrabre. I da one koje tragaju za ljubavlju ne smiju pokazivati da tragaju za ljubavlju, jer to nije prilično djevojčicama. Zato, eto, ovu knjigu posvećujem djevojčicama koje su u srcu same. Osobito djevojčicama koje se boje kad rastu bez očeva i iza kojih ne stoji nitko ni u djetinjstvu, ni kad odrastu pa postanu žene. Moja je baka većinu svojega života bila samohrana majka. Bila je žena koja je živjela sama. Moja je majka cijeli svoj život bila samohrana majka. Bila je žena koja je živjela sama. Ja sam većinu svojega života bila samohrana majka. Žena sam koja dugo živi sama. · 13 ·
Premijerka AMEN.indd 13
02/06/2020 20:32
Čitajući svoj život i živote drugih žena shvatila sam i zašto je društveno nepoželjno i nerazumno biti žena koja živi sama. Osobito ona koja je razvedena i samohrana majka. U takvim okolnostima baš ništa nije olakotna okolnost: ni kad si ministrica, ni kad si zastupnica, ni kad si premijerka, ni kad si konobarica, profesorica, čistačica, liječnica, inženjerka, kuharica ili učiteljica. Jednaka je nejednakost i u politici i kad nisi u politici. A to je i zato što većina žena iskreno ne podupire žene, osobito ne žene u politici. Žene uglavnom nerado glasaju za žene, jer i mnoge žene misle da je politika muški posao. Neće to javno reći i priznati, ali mnoge žene misle kako je logično da samo muškarci budu političari jer su neopterećeni svako dnevicom i trivijalnostima obiteljskog života. Nema, na primjer, kod muškaraca političara, a ni kod ostalih muškaraca koji nisu političari, tih svakomjesečnih bolova, grčeva i trganja, uložaka, traženja toaleta, zahoda ili WC-a u kojima se ulošci moraju hitno promijeniti, tuševa i kupaonica u kojima se još hitnije moraju oprati. Kad to vrijeme prođe, muškarci ne brinu o valunzima, na padima vrućine, znojenju ili debljanju zbog hormona. Možda samo oko debljanja zbog ručkova i večera na kojima se prekomjerno jede, iako ih zbog debelih trbuha nitko ne smatra manje muškarcima nego dok su bili vitki. Starijim muškarcima političarima govore da su mudri, da imaju potrebno životno iskustvo i da su to njihove najbolje godine za politiku i ostalo, a starijim ženama govore da su stare, oronule i otpisane. Kad sam se kandidirala na unutarstranačkim izborima 2012. neki moji muški kolege glasno su šaptali “pa nećemo valjda babu birati”, a stranačke se kolegice, · 14 ·
Premijerka AMEN.indd 14
02/06/2020 20:32
to jest žene, nisu zbog toga bunile i nisu prosvjedovale. Jer je i mnogim stranačkim i nestranačkim ženama normalno da su žene ili mlade i neiskusne ili stare i babe. Kad sam nešto o politici komentirala nakon što su me izbacili iz stranke, jedna mi je stranačka ženska uzdanica, a propala gradonačelnica, putem medija poručila da sam nevažna i kao “sad će postati baka pa neka se lijepo brine o unuku”. Jer je i toj i takvoj stranačkoj ženskoj mlađoj uzdanici normalno da su žene koje postanu i majke i bake, jer obično žene koje su majke jednom postanu i bake, tužno i nepovratno obilježene time što su bake. Jer to što su bake znači i da su stare bez obzira koliko godina imale, a starost je nepoželjna i sramotna. O ženama i politici i o ženama u politici prigodno se u Hrvatskoj govori uglavnom uz Dan žena. Dobro, možda i nešto malo u studenome uz Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ako se tko toga sjeti. A sjete se vlasti i vladajući, ovisno o tome tko je na vlasti i tko su vladajući, tek onda ako u tome trenutku u vlasti, osobito u Vladi, ima ikoga tko je osjetljiv na nasilje nad ženama i u obitelji. I ako taj ili ta iskreno misli da je nasilje nad ženama nešto gadno i nedopustivo protiv čega se treba iskreno boriti, a ne da je “to tako u braku”, jer je i mnogim ženama skoro normalno da u braku pokupe poneku pljusku. A žene u politici su za mnoge uglavnom ukras demokracije. Pa i za mnoge žene u politici koje dragovoljno pristaju biti ukras demokracije. Prilika da žene budu glavne tamo gdje je stvarna politička moć ukaže se rijetko i rijetkima. Ja sam takvu priliku dobila i shvatila sam to baš ozbiljno. · 15 ·
Premijerka AMEN.indd 15
02/06/2020 20:32
U svome prvome zastupničkom mandatu, od 1996. do 2000. godine, u Hrvatskom saboru sam kao zastupnica predložila da se silovanje u braku kvalificira kao kazneno djelo. Taj se prijedlog iznjedrio u suradnji s nevladinim udrugama koje su brinule o ljudskim pravima žena. Moj prijedlog je najprije izazvao politički podsmijeh, ruganje i nevjericu. Kolege su se snebivali i križali jer da kakvo silovanje u braku, a kolegice su uglavnom šutjele. Pa je na kraju taj moj prijedlog prihvaćen i prošao na Odboru za zakonodavstvo, čime mu je otvoren put za ugrađivanje u zakon. Kao ministrica obitelji pisala sam Zakon o suzbijanju diskriminacije, u kojem su zapravo dodatno pojašnjene najvaž nije vrednote hrvatskoga Ustava. Zakon je izazvao mnoge polemike i puno negativnih komentara o meni kao političarki, protiv zakona su se bunili i biskupi, ali smo onda to svi zajedno na jednom ručku razriješili. Ja sam tada bila ministrica, na sastanku je bio i bivši a tadašnji premijer, oni su jeli, a ja sam čitala rečenicu po rečenicu i pitala ih stalno što je njima tu sporno i što to njima eventualno nije u skladu s onom “da smo svi pred Bogom jednaki”. Zakon je bio mjerilo za otvaranje poglavlja 19 u pregovorima za EU i još je na snazi. Kao ministrica obitelji, mijenjajući Obiteljski zakon u po glavlju o posvajanju djece, ugradila sam odredbu da djecu mogu posvajati i samci. Dakle, muškarci i žene koji žive sami, dakle oni koji nisu u braku. I taj je prijedlog nagnao mnoge da se dure i križaju, jer je njima jedino normalno da dijete treba i oca i majku, a radilo se o djeci koja nisu imala ni oca ni majku. Ja sam im odgovarala kako je bolje da ta djeca dobiju oca ili majku. Pa su tu mogućnost iskoristile uglavnom žene. · 16 ·
Premijerka AMEN.indd 16
02/06/2020 20:32
U borbi protiv nasilja u obitelji u mojem su mandatu izmijenjeni zakoni, doneseni protokoli o postupanju u slučaju nasilja nad ženama i u obitelji. Protokoli su precizno propisali koja institucija mora reagirati u slučaju kad se prijavi nasilje i što tada mora činiti policija, a što Centar za socijalnu skrb. S Vijećem Europe moje ministarstvo je organiziralo kampanju protiv nasilja nad ženama, a ja sam, kao ministrica, predložila i da se 22. rujna proglasi Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. U spomen na tri žene koje su 1999. godine ubijene na Općinskom sudu u Zagrebu, a ubojica je bio nasilan suprug jedne od žrtava. Kad je jednom davno, još na samom početku moje političke karijere, jedan mizogini zastupnik rekao u Saboru Vesni Pusić da “nije za mudraca nego za madraca”, ja sam taj istup žestoko osudila. Možda dan-dva prije sam se s Vesnom Pusić žestoko verbalno sukobila u Saboru, jer smo se nas dvije, ona zastupnica HNS-a a ja zastupnica HDZ-a, sukobile zbog njezina opetovanog i ciničnog napada na politiku Franje Tuđmana. Rekla sam joj tada da mi je dosta njezinih von oben prodika i profesorskih predavanja o životu i politici i životu u politici. Ali, na prostačko da je za madraca a ne mudraca vrijeđanje morala sam precizno reagirati i nedvojbeno ga osuditi. Dala sam o tome izjavu novinarima, rekla sam sve što sam imala i tome zastupniku seksistu kojeg su, kreveljenjem, podržavali i mnogi drugi muški zastupnici u Saboru. A žene zastupnice nisu se pretjerano bunile. Kad sam se vratila na svoje mjesto u sabornici jedan od mojih stranačkih kolega spočitnuo mi je što branim “Pusićku”, · 17 ·
Premijerka AMEN.indd 17
02/06/2020 20:32
a ja sam mu odgovorila da branim princip. Jer je to danas dobila ona, a sutra ću madrac dobiti ja. Kolega me odmjerio, pogladio brkove i podcjenjivački procijedio: “Nećeš, naravno, ako se budeš ispravno ponašala.” Što je to “ispravno ponašanje”, pitala sam bez odgovora, ali se u tome smijuljenju jasno vidjela slika moga položaja, ali i položaja drugih žena u politici i kako nas mnogi tamo vide. I tada sam postala potpuno sigurna da kao žena u politici, osobito u vrijeme kad je stranka kojoj pripadam na vlasti, mogu i moram, ako mogu, mijenjati i percepciju i poduzimati vidljive i konkretne korake. Kao ministrica obitelji iskreno sam se zato i uporno zalagala za delimitiranje rodiljnih naknada. Tražila sam i uspjela ugraditi u zakonodavstvo delimitiranje rodiljnih naknada za prvih šest mjeseci, što je značilo tada, a znači i danas, da prvih šest mjeseci porodiljnog dopusta žene primaju plaću u punom iznosu, kolika god ona bila. Bila sam silno ponosna i radosna zbog tog uspjeha i očekivala sam da će u nekoj kasnijoj vladi delimitirati i plaću za drugih šest mjeseci. Ali to se još nije dogodilo. Ja sam svoje prilike u politici za stvarnu pomoć i potporu ženama nastojala iskoristiti za donošenje vidljivih i opipljivih mjera i zakona. I kroz potporu ženskim sigurnim kućama za žene žrtve nasilja i kroz projekte za žene invalide. To je ono što politika može, gdje je politika snažna, nezamjenjiva i nezaobilazna i zbog čega je dobro, važno i korisno politikom se baviti. Politika jest i može biti rad za opće dobro, kolikogod se takva konstatacija može učiniti gadnom, ispraznom i bizarnom demagogijom. · 18 ·
Premijerka AMEN.indd 18
02/06/2020 20:32
Gazeći i gacajući u političkim cipelama i čizmama godinama, doživljavala sam i puno povjerenje i poštovanje nekih muških kolega, koji su uvijek pokazivali da mi u potpunosti vjeruju i da me bez ostatka podržavaju. Jedan od takvih bio je Josip Friščić, predsjednik HSS-a, koalicijski partner u mojoj Vladi, političar kojem sam iskreno vjerovala i koji je vjerovao meni. Nikad, ali baš nikad nije rekao nešto što bi se na bilo koji način moglo razumjeti kao aluzija na činjenicu da sam kao žena premijer manje vrijedna ili sposobna na toj najodgovornijoj poziciji u državi. Ali je zato bilo nebrojeno puno onih koji su morali voditi teške bitke sami sa sobom kako me ne bi tretirali kao malu od kužine ili kao sirotu malu zapisničarku koja je “sjedila u Saboru i zapisivala što se tamo događa, dok smo mi izvan Sabora razgovarali o ozbiljnoj politici”, kako me na Saboru stranke predstavio moj prethodnik na mjestu predsjednika stranke i Vlade kad je otišao s tih mjesta, a mene predložio da ga kao “naslijedim”. U vremenima kad smo bili oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru i dok su se vodile unutarstranačke borbe pa su se neprekidno krojili poluratni politički planovi kako poraziti protivnika, i to na raznim ručkovima, večerama i kavama, ja sam, kao izabrana zastupnica, sjedila na svojem radnom mjestu u Saboru. Izvan Sabora razgovarali su kolege, muškarci koji su također bili izabrani zastupnici, pa sam ja neprekidno lamentirala o tome kako smo mi zastupnici od naroda izabrani i kako je nama mjesto u sabornici, jer smo za to i plaćeni. I da se možemo sastajati u pauzama, vikendima ili kad zasjedanje završi, govorila sam izazivajući podsmijeh i sažaljenje. · 19 ·
Premijerka AMEN.indd 19
02/06/2020 20:32
Kolege su mi se smješkali, onako kako se nadmoćni os mjehuju nemoćnima, a gazde slugama. Jedina moja priznata prednost i kvaliteta svodila se, dakle, na tu poruku kako sam vrijedna, usrdna i uporna zapisničarka, ona koja zapisuje sve što se događa, prenosi bilješke muškarcima političarima da bi muškarci, koji su za politiku sposobni, iz tih ženskih pre ciznih zapisaka mogli poslije izvlačiti političke zaključke. Fascinantna je bila činjenica da mnogi pri tome jednostavno nisu imali sposobnost razlikovati pamet od lojalnosti i vjernosti, jer pamet ne isključuje vjernost i lojalnost. A ja sam, pak, uvijek mislila da samo pametni mogu biti i vjerni i lojalni, jer je budalama uvijek zapravo sve svejedno. Puno kasnije, kad je svima pa i meni bilo potpuno jasno da je moja politička karijera na samome izdisaju, iako sam još uvijek sasvim formalno bila članica najveće hrvatske stranke, stariji mi je kolega i patrijarh, kako su se ti stariji u stranci voljeli zvati, savjetovao da konačno primijenim najjednostavniju formulu za život i preživljavanje u politici. I s onima o kojima misliš sve najgore. “Ili se pokloni ili se ukloni”, savjetovao mi je mudro i dodao da je uvijek pametnije šutke i pognute glave čekati na obali rijeke dok leševi neprijatelja sami ne doplutaju. A meni se nije dalo ni jedno ni drugo, a ovo treće mi je bilo odvratno pa sam mu rekla da preozbiljno tumači ono što su davno napisali ili rekli neki vojskovođe u nekim pradavnim ratovima. I tako sam zaista jako puno godina nakon što više nisam bila djevojčica, ipak konačno jednom shvatila da je život jednostavno takva pojava, da nas u životu ne mogu svi voljeti i da mi ne moramo sve voljeti. Shvatila sam konačno, tako pre· 20 ·
Premijerka AMEN.indd 20
02/06/2020 20:32
strašno puno godina nakon što više nisam bila djevojčica, i to da je sve prolazno i da su svi prolazni, da sve teče i mijenja se pa se mijenjaju i nestaju i ljubavi i prijateljstva. I da je to tako u životu. U nekim životima više, u nekima manje, a u mojemu maksimalno. I da je djevojčicama koje se boje i koje rastu bez ljubavi za kojom čeznu, jako važno da ne pristanu biti zapisničarke. Ni male od kužine koje se šutke klanjaju ili uklanjaju. I da je djevojčicama koje se boje i koje rastu bez ljubavi važno da pristaju biti samo ono što sanjaju i žele i da od želja ne odustaju. Pa ni onda ako žele biti premijerke.
· 21 ·
Premijerka AMEN.indd 21
02/06/2020 20:32
Kad sam bila mala djevojčica
Kad sam bila mala djevojčica, puno sam i često javno sanjala. Oblačila sam se kao kraljica i govorila da ću biti kraljica. Do svoje sedme godine živjela sam sama s bakom i s njezinim blago retardiranim bratom Johannom. On je prebolio silne dječje bolesti u djetinjstvu, ali je šarlah na njemu ostavio trajne posljedice. Bio je neprimjetan, malo je govorio, zatvarao se često u svoju sobu, volio je kruh i volio je mene. Zimi bi me baka i Johann posjeli na saonice, on ih je satima zatim strpljivo vukao po malenom vrtu pokrivenom snijegom, a kad bi mu dosadilo to dugo, dosadno i jednolično gore-dolje po grbavim vrtnim humcima, pitao bi samo: “Dosta?” I nastavljao vući saonice jer sam ja tražila još i još, i jer mi nikad ne bi bilo dosta sve dok baka ne bi viknula kroz prozor da je gotovo, da pada mrak i da ću se smrznuti. Johann bi se obično odobravajući nakašljao i promrmljao nešto na njemačkom ili mađarskom, nešto što bi zvučalo kao mala psovka, o čemu se nikada nisam usudila propitivati. Kao što nikada nisam baku pitala zašto s Johannom ne govori hrvatski i zašto on koristi smiješne jezične konstrukcije, pa bi na pitanje je li gladan odgovarao: “Pa da vi”, a kad se jako ljutio “Jebo ga vi”. · 23 ·
Premijerka AMEN.indd 23
02/06/2020 20:32
I inače, kad bi baka bila jako ljuta ili žalosna, držala bi glasne monologe samoj sebi na mađarskom, vjerojatno zato da je nitko, ali baš nitko ne bi razumio. Mene nije htjela učiti ni njemački ni mađarski, tek tu i tamo koju riječ, iako je sama perfektno govorila oba jezika i jer je i sama velikim dijelom po mami i tati zapravo bila Njemica i Mađarica. Živjeli smo skromno, zapravo asketski, baka je bila vladarica koja me voljela na svoj, kako je govorila, švapski način. Bila je vrijedna, bistra, pravedna i pomalo okrutna, nerado je pričala o svojem životu, ali sam s vremenom, ispitujući je i gnjaveći, složila cijeli njezin životni mozaik koji bi ispunio nekoliko povećih romana. Udali su je rano, imala je samo 16 godina i to za dečka kojeg je smatrala bratom. Njezina majka i otac tog mladića, oboje bogati udovci, oženili su se pa su onda oženili i svoju djecu, da se bogatstvo ne rastepe, kako su govorili mojoj baki Tereziji i tome njezinu golobradom mužu s kojim je rasla kao s bratom. Kad su je vodili u crkvu na vjenčanje, svirači su pjevali pjesmu “Kad bi ove ruže male”, a ona je zaplakala i plakala cijelu svoju svadbenu i prvu bračnu noć. I uvijek, cijeli život, kad bi na radiju čula tu pjesmu baka se sklanjala i brisala suze, jer ju je pjesma podsjećala na uzalud potrošenu i nesretnu mladost. Puno godina kasnije, kad me u Zagrebu zatekla vijest da je baka teško bolesna i da je u pakračkoj bolnici, užurbano sam se pakirala za putovanje, što prije k njoj. Slušala sam vijesti na radiju poslije kojih je počela “Kad bi ove ruže male”, pogledala sam na sat, a kad sam stigla u bolnicu doktor mi je rekao da sam došla prekasno. Baka je umrla u onoj minuti kad sam na radiju čula pjesmu njezina života. · 24 ·
Premijerka AMEN.indd 24
02/06/2020 20:32
Taj brak, na početku kojega su joj pjevali “Kad bi ove ruže male”, bio je nevjerojatno mučenje, u braku se rodio sin Jozef iako se nisu voljeli i odnosi su bili nikakvi, a baka je brzo naslućivala da joj muž ima ljubavnicu. Bila je to njezina najbolja prijateljica, zvala se Terezija kao što se zvala i moja baka, radila je u lječilištu u Lipiku, tamo je imala i sobu koja joj je bila dom. Jedne večeri, kad joj supruga dugo nije bilo doma, baka se, razdirana žalošću, usamljenošću i sumnjama, otputila iz obliž njeg sela u Lipik, pokucala prijateljici na vrata i rekla joj tko je pred vratima. Čula je strku, komešanje, šaputanje i zatvaranje teškog ormara, a kad je prijateljica otvorila vrata, baka je ušla, došla do ormara, zaključala ga, ključ stavila u džep, okrenula se i otišla bez pozdrava prijateljici s kojom je do tada dijelila dobro i zlo. Kad je stigla kući muž je ležao u krevetu, ona ga je otkrila, bio je odjeven. Trčao je preko polja da stigne prije nje, čizme su mu bile blatnjave i poricao je nevjeru, žestoko i besmisleno. Za moju baku Tereziju, mladu i lijepu ženu, tada se i konačno i neopozivo srušio cijeli njezin život. Puno puta sam je čula kako priča tu priču i uvijek ju je završavala pitanjem: “Kako li su samo otvorili onaj teški ormar u brzini?” Nakon tog dana ništa više nije bilo kao prije, bakin suprug je morao iz bračne postelje, silno nesretan i razočaran. Takvi su bili oboje, brak nije imao nikakvog smisla pa je, jednog dana, suprug moje bake Terezije otišao u Ameriku i tamo ubrzo umro od tzv. španjolske groznice. Na dan i sat njegove smrti, u bakinoj kuhinji za vrijeme objeda pao je zidni sat. Nikad se ništa ne događa slučajno, govorila je moja baka koja je znala · 25 ·
Premijerka AMEN.indd 25
02/06/2020 20:32
da se zlo dogodilo, ali muža nije oplakivala. Samo je obukla crninu koju više nije skidala. Poslije se opet udala, rodila osmero djece od kojih je petero brzo umrlo. Moja mama bila je zadnja, već u bakinoj četrdesetoj, mislili su da je baka u menopauzi, ali se rodila moja mama i to sa samo sedam mjeseci, kao nedonošče. Najstariji sin, onaj Jozef iz prvog neuspjelog braka, bio je već oficir i na konju je došao vidjeti svoju majku, a moju baku Tereziju, i tek rođenu sestricu, a moju mamu. Baku je bilo sram i pokrila se poplunom po glavi. A priča o tome Jozefu, mojem nikad upoznatom ujaku, jedna je od najbizarnijih, najtužnijih i najtajanstvenijih u mojoj obitelji. Kao odrastao i stasit mladić našao je djevojku koju je silno zavolio, ali koja nije voljela moju baku, a njegovu mamu, koju je obožavao. Prijezir je bio obostran jer je moja baka, Jozefova mama, mislila da ta djevojka ima nadnaravne moći svađati je sa sinom pa je i poslije, cijeli život govorila: “Otkako je upoznao tu curu, nije me živu mogao vidjeti. Kad je bio u mojoj blizini napadao me i pokazivao mržnju. Kad je bio udaljen čeznuo je za mnom, svojom majkom.” Sve je to za Jozefa postalo neizdrživo i jednog je dana jednostavno bez pozdrava otplovio u Ameriku, putovima svojega oca, što dalje od obitelji i djevojke s kojom više nije bio sretan. Otišao je u Južnu Ameriku, skrasio se u Brazilu, javio se mami pismom iz Brazilije vjerujući da je tamo daleko konačno našao sreću. Ubrzo nakon što je javio mami, a mojoj baki, da je sretno stigao i da je voli i poštuje te da je tako bolje za sve, na kućni prag joj je došla ostavljena djevojka i obavijestila moju baku da je trudna, što se već nikako nije moglo zanijekati. Moja baka Terezija učinila je ono za što je smatrala da jedino · 26 ·
Premijerka AMEN.indd 26
02/06/2020 20:32
može i smije učiniti, iako tu djevojku nije voljela i iako ju je iz dna duše prezirala. Kupila joj je kartu za brod, dala joj Jozefovu adresu, nešto novaca i spakirala je na put za svojim jedinim sinom. “Trudne djevojke se ne ostavljaju”, često je govorila jer je pravednost bila vrijednost o kojoj nije htjela ni mogla raspravljati. Samo je tako mogla živjeti. Taj bakin čin njezin je sin Jozef doživio kao izdaju pa je svojoj majci, mojoj baki, u velikom finalu te ljubavne, ali i obiteljske priče, napisao najstrašnije pismo koje bilo koja majka može dobiti od bilo kojeg sina. Optužio ju je da mu je uništila život i obećao da je nikad više neće vidjeti jer je više ne želi vidjeti. Oženio se tom djevojkom kojoj je moja baka kupila kartu za brod i poslala je za sinom koji je od nje pobjegao, rodila su se i druga djeca, ali Jozef, moj ujak kojeg nikad nisam upoznala, svojoj majci u staroj domovini više nikada nije pisao, nije je posjetio i prekinuo je svaku vezu s njom. Jer samo njoj nije mogao oprostiti. Rastanak zauvijek, ali baš zauvijek, sa sinom bila je cijena dosljednosti koju je moja baka Terezija teško nosila, ali se nikada glasno nije pokajala. Daleko od očiju nas koji smo je tiho voljeli znala je zajecati za prvorođenim sinom, ali ga u razgovorima više nije spominjala kao nekoga tko bi joj bio na bilo koji način važan. Tek je tu priču o svojem prvorođencu iz nesretnog braka pričala katkada samo zato da nas podsjeti kako ona vidi život, odnose među ljudima, ali i kako je spremna braniti dostojanstvo vlastitoga stava. Često bih joj, osobito navečer, vidjela suze u očima, ali je nikad nisam vidjela da plače. Pravdala bi se suzenjem zbog dima ili nekog drugog razloga, ali ja sam znala da je to uvijek · 27 ·
Premijerka AMEN.indd 27
02/06/2020 20:32
bilo onda kad bi se sjetila svojega dragog i neprežaljenog sina tamo u dalekom Brazilu i kad bi prebirala po uspomenama koje su dovele do svih tih tvrdih odluka, i njegovih i njezinih. O sinu Jozefu nije govorila, nije ga spominjala, samo katkada usput, i htjela je da mi mislimo kako ga je zaboravila i prekrižila kao što je on nju prekrižio i izbrisao iz svojega života. Ali sam ja znala, svaki put kad bih ugledala to iskrenje u njezinim lijepim očima, da je to čista ljubav i tuga za sinom kojega više nikada neće vidjeti, ali ga nikada neće prestati voljeti. U hladnim kontinentalnim zimskim noćima legle bismo nas dvije u krevet zajedno, pod veliku perinu, u kuhinji gdje je bilo najtoplije. Svjetlo vatre iz peći raskošno bi talambasalo po zidovima, mi bismo se najprije molile u tišini, a onda bi baka upalila radio i slušala Glas Amerike. Magično zeleno oko radioaparata titralo je i povezivalo me s nepreglednim svjetskim prostranstvima, zamišljala sam te daljine i te ljude koji žive negdje daleko, a baka je u tišini slušala, bez komentara i nepomična. Zaspala bih opijena tim nestvarnostima i čarobnim zvukovima koji su iz radija navirali, uvijek se pitajući gdje je to ta Amerika, kako sve to tamo izgleda i hoću li je ja ikada vidjeti. Do svoje sedme godine živjela sam tako s bakom i Johannom, mama je bila daleko u Međimurju, jer nakon razvoda od oca nije mogla dobiti premještaj u Lipik gdje sam bila od svojega šestog mjeseca. Čim sam se rodila mama i tata su se počeli tući, ja sam dobila nešto što su tada zvali fras i poslali su me baki koja je živjela s mlađim sinom Vladom i njegovom ženom Zdenkom. Oni su ubrzo odselili u Zagreb, ja sam ostala s bakom i Johannom, slušajući i učeći ubrzano o životu. · 28 ·
Premijerka AMEN.indd 28
02/06/2020 20:32
Moje prve riječi bile su “ne dijaj me” i “ne jupaj”, ne diraj me i ne lupaj, nisam voljela tuđe dodire ni poljupce, nisam voljela tepanja i maženja. Kad bi me netko, kao malenu curicu od dvije godine, poljubio u lice, glavu, dugo sam se brisala, užasnuta zbog dodira koji su me uznemiravali. Brzo sam učila bakine istine o ljudima, bakina škola bila je okrutna, a ja sam joj bila najbolja učenica. Malo kome sam vjerovala, ljudi su mi se činili opasnima i često sam sanjala isti strašan san: kako neki čovjek sav u crnom, s crnim velikim šeširom, dolazi prema našoj kući, ja ga vidim kroz prozor, on prolazi pokraj bake koja ga, ne znam zašto, ne primjećuje pa on polako ulazi kroz vrata, a ja ga čekam prestravljena i skamenjena i znam da mi nitko ne može pomoći, znam da se ne mogu pomaknuti i znam da je on neko veliko crno zlo, ali ne mogu vikati i tražiti pomoć. Zapravo, otvaram usta kao da vičem, ali glas ne izlazi i nema ga, a crni čovjek je sve bliže... San bi se uvijek tu negdje prekidao, a ja sam ga s užasom proživljavala i danju, ali baki ga nikada nisam ispričala. I poslije, kad sam odrasla, taj se san u intervalima vraćao, obuzimao me i uvijek jednako onespokojavao.
· 29 ·
Premijerka AMEN.indd 29
02/06/2020 20:32