Boris Perić i Tomislav Pletenac, Priručnik za ekstremiste by Naklada Ljevak

Boris Perić & Tomislav Pletenac PRIRUČNIK ZA EKSTREMISTE Uvod u anatomiju slabašne misli i njezino vlasništvo nad stvarnošću

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Boris Perić & Tomislav Pletenac

PR I RUČ N I K ZA EKSTR EMISTE Uvod u anatomiju slabašne misli i njezino vlasništvo nad stvarnošću

Zagreb, lipanj 2021.

Sadržaj

Uvod 7 1. Mit i stvarnost: Ja, mi i drugi 15 2. Ja i razum: Epidemiološka distanca 23 3. „Ja” i seks: Moja borba s libidom 30 4. „Ja” i stranci: Narcizam malih razlika 38 5. „Ja” i Dunning-Krugerov efekt: Popni se na svako brdo! 49 6. „Ja” i lake note: Soundtrack ekstremizma 59 7. „Ja” i istina: Zavjera nas spaja 67 8. „Ja” i prošlost: Zavjera nas održala 79 9. „Ja” i povijest: Radosti revizionizma 90 10. „Ja” i mediji: Laže selo globalno, lažu ljudi lokalno 102 11. „Ja” i zdravlje: Tko nas sve truje, čime i zašto? 113 12. „Ja” i moji avatari: Mrzim, dakle jesam! 126 13. „Ja” i zatečeno političko stanje: Do I feel lucky? 137 14. „Ja” i kuća bitka: Rode, o jeziku ti gnojim 148 15. „Ja” u teoriji i praksi: Što je umno, to je zbiljsko, a za obrnuto ćemo vidjeti 160 Disklejmer 171 Pojmovnik 187

Uvod

utite se mladim, energičnim, a u isti mah i dovoljno starim da prozrete sve gadarije što su se prijetećom voljom zlih „njih” nakotile oko vas? Siti ste manipulacije obrazovanjem i laži medijskih kuća, plaćenih znanstvenih obmana i terora posvemašnje korektnosti? Sposobni ste vidjeti istinu gdje je vide samo odabrani (Google, YouTube, Facebook i sl.)? Uvidjeli ste da vam nema ni slobode ni sreće u državi koja ionako nije ništa doli podao d. o. o., registriran pri tko zna kojem centru financijske moći samo kako bi svojim tobožnjim zakonima služio niskim interesima globalnog kapitala? Znate kakve se prljave rabote odigravaju u tajnim podrumima američkih picerija i baratate riječju „adrenokrom” suvereno kao da ste je upravo sami smislili? Prisiljeni da razmišljate, shvatili ste sve? U tom slučaju, na najboljem ste putu prema tituli diplomiranog ekstremista, što će vam je, nakon što usvojite gradivo ove knjige, objeručke atestirati vama najbliža policijska postaja. Jer biti ekstremist, protivno uvriježenim mišljenjima, nije nimalo lako. Ekstremistom se nitko ne rađa, ekstremistom se postaje! Upustimo se, dakle, zajedničkim snagama u skok onkraj ruba znanosti (ili pameti, kako vam drago) i zaželimo sami sebi dobrodošlicu u šarenom sivilu svijeta ekstrema. Što nam, dakle, valja naučiti? Odnosno, kako reče izvjesni Immanuel Kant iz istočnopruskog Königsberga (pravi ekstremist 7

Priručnik za ekstremiste

znat će zašto ovdje ne pišemo Kalinjingrad): Što mogu znati, što mi je činiti i čemu se smijem nadati? Da prvo raščistimo stvari oko znanja: ono je, kao što znamo, krhko, a kako ne bi bilo kad je, što vi već naslućujete, ionako samo plod dobro smišljene manipulacije činjenicama („To gore po činjenice”, rekao je uostalom i Kantov nasljednik Hegel), dok se istinsko znanje (tu vas ni Hegel ne bi baš popljuvao) krije u ispravnoj interpretaciji činjenica. Zato će vas prva trećina ove knjige znalački uputiti u ispravno interpretiranje nasumice pokupljenih, ali zato hotimice zamagljenih činjenica. Da zanemarimo redoslijed, jer i on je samo dio manipulacije, sljedeća je nada, u kojoj bi, kako narod kaže, trebao drijemati spas. Vi, međutim, naslućujete da se formula spasa krije jedino u nadi u spasenje, koje se na vama odjednom sve dražem njemačkom ne zove uzalud Heil. A kako biste se po ispravnoj interpretaciji alternativnih činjenica mogli vinuti do spasenja, koje više i ne iziskuje nadu, potreban vam je, dakle, čin, što ga je Goethe omaškom smjestio na početak svega, dok nas mudraci ekstremističke scene poput Alaina Badioua ispravno poučavaju da čin činom postaje tek post festum. Ništa manje ekstremno neće zvučati ni ako tu trijadu nazovemo dijalektičkom jer ekstrem, ako ćemo pravo, i ne poznaje uobičajeno lijevo – desno stupnjevanje, nekmoli neke jasne granice između tih ionako već demodiranih pojmova. Ako smo iz ovoga išta naučili, onda je to nepobitna činjenica da ekstremizma ne može biti bez odgovarajuće filozofije, čiju ćete praznu ploču, nažalost, morati ispisivati sami (dakako, po uputama). Možda vam ovo još zvuči pomalo začudno, ali pravom eks tremistu na putu do slobode treba vođa, kao što je uostalom i crkveni otac Tertulijan u svom stoljeću dobro primijetio da su dogme „baklje na putu do spoznaje”. I eto vam već prvog misaonog zadatka: oduprite se dogmama ekstremnim dogmatizmom! Znamo, to nije jednostavno, ali nisu li se i „oni” svojski potrudili da raskrinkavanje „njihovih” zlih praksi ne bude jednostavno? 8

Uvod

Ruku na srce, odakle nam inače prefiks „kripto”? Ne bojte se, dakle, filozofije u mizozofskom svijetu služenja opskurnim interesima kapitala! (A kakve se divne riječi mogu tvoriti s prefiksom „mizo”, to ćemo tek naučiti.) Dogma, sjećamo se, dolazi od grčke riječi doksa, koja otprilike znači mnijenje. Neka vas to ne obeshrabri jer u mnijenju će vam klica istine biti vidljivija negoli u tobožnjem znanju. Ako ste mislili da je dogma nešto što se ne mora dokazivati, pogrešno su vas učili jer to je još uvijek aksiom (u kojem se također lijepo nazire korijen axis). A s osovinom dogme nikad nećete biti sami (kao što sam nikad neće biti ni shizofrenik, ali to je već druga premda vama ne i nezanimljiva priča). Ako ste se negdje u toku svog manipulativnog obrazovanja, recimo na nastavi logike, suočili s rečenicom „Aksiomi su u aksiomatskom sustavu slobodni”, to nije bilo bez vraga. Jer sad već slutite, a slutili su to i mnogi prije vas, da se i sloboda vrti oko nekakve osovine. Ali avaj, aksiomatski sustav još uvijek je sustav, da ne kažemo sistem, a kako nas uči Kurt Gödel, nijedan sistem nije kompletan. Što bi pojednostavnjeno značilo da unutar istog sustava na isti način možemo dokazati čak i dvije međusobno suprotstavljene tvrdnje. A taj sustav, neka nam svevišnje biće oprosti na grijehu, ono je što su Marx i drugovi zvali „carstvom slobode”. Imamo, dakle, dva sustava, jedan koji nam jamči slobodu u prihvaćanju proturječja i jedan koji valja rušiti jer se drznuo negirati upravo to. Svaki sustav, uči nas termodinamika, teži svom urušavanju, ali to urušavanje, shvatili ste, traje predugo (otprilike kao marksističko odumiranje države) i treba ga ubrzati. A to ubrzanje, što ga, znamo, inače sila daje masi (a = F/m), sad je stvar vaše odlučnosti. Siloviti i masni jer pred računalom još uvijek najviše prija slastan globalistički hamburger, upustili ste se, dakle, u ubrzavanje procesa inače svojstvenih masi, za koju se ne kaže uzalud da je troma (vidi: inercija). I što sad? Da budemo etimološki krajnje popustljivi, masu u svojoj tromosti podmazuje mast, 9

Priručnik za ekstremiste

kao što gurmanima salsa daje slast, a strast ostaje vezana mahom uz glagol „satrti”. I tako ekstremist današnjice neće biti sol zemlje, kao onaj jedan, koji je u svoje doba slovio kao itekako ekstreman, već mast mase, koja vazda ište podmazivanja, makar i nekoć adolescentskom kolomašću ili oprobanim vazelinom (margarin je klišej, ma što god mislili o pariškim društvenim plesovima). Ali avaj po drugi put: ako ste iz svega ovoga naslutili što bi mogao ili trebao biti ekstremizam, zacijelo vam nije sasvim jasno zašto lažljivi mediji vaše upravo stečeno najdublje uvjerenje nazivaju radikalnim tepajući mu pritom ujedno kao politički taman još podnošljivim. Kako ne može biti da su mediji odjedanput stali na vašu stranu, valjalo bi nam uvodno razlučiti ta dva opća mjesta popularne političke kulture. Što je, dakle, radikalizam, a što ekstremizam, odnosno što su ta dva pojma točno skrivila jedan drugome? Bez lažnog stida, Balkanac ste samim time što čitate ovu knjigu, da ne kažemo barbarogenij s ispravnim predznakom, pa upustite se onda u močvare kolektivnog nesvjesnog! Kad su se u 19. stoljeću na razvalinama Francuske revolucije u srpskim političkim mozgovima stale rojiti radikalne ideje, što će naposljetku uroditi i Radikalnom strankom, mnoga suosjećajna duša taj si pojam nije znala pojasniti drukčije nego kao leksičku spregu imenica „rad” i „kal”, dakle kao blatnjavo (zemljo)radničko bratstvo, koje, ako ćemo pravo, nije imalo drugih ideja do asasinacije aktualnih monarha. Pa dobro, ima nečega radikalnog i u tome. Suvremena politologija, međutim (a sad više nismo samo na Balkanu), definirat će radikalizam kao rušilačku političku struju koja u svojoj praksi taman još priznaje sustav i njegove legalne institucije kao što je parlamentarna borba. I to je manje-više urodilo nizom jalovih prepucavanja u narodnim zastupstvima moderne degradirajući u mnogočijim očima, primjerice, komunizam u socijaldemokraciju, restauratorski monarhizam u kršćansku konzervativnost ili, hoćemo li, liber10

Uvod

tarijanizam u liberalizam. Treba li onda čuditi da je u nas (u Hrvatskoj) ta topla politička vodica zakipjela tek kad je onaj jedan tip, o kojem će ovdje itekako biti riječi, pred zagrebačkim sudištem izjavio: „Priznajem samo sud Partije”? Jer upravo je taj bombaški proces (a znamo što se bombama sve može postići) označio diskretan prelazak s radikalizma na ekstremizam, koji, dakle, valja shvatiti kao političku rabotu kojoj više nije stalo ni do kakve legitimne, nekmoli legalne legitimacije. Da malo anticipiramo jedno kasnije poglavlje, tu se lijepo vidjelo da Clausewitzov produžetak politike drugim sredstvima nužno ne mora biti rat, kad na njegovo mjesto može stupiti i njegov mlađi brat teror. Odnosno, kako reče Marx, svijet ne treba različito tumačiti, treba ga mijenjati! Uz dužno poštovanje vašoj stečenoj odbojnosti prema mark sizmu i socijalističkim revolucijama, ovdje moramo reći da je ekstremizam za razliku od radikalizma zaista revolucionaran (bio lijev ili desan, svejedno), a od takve istine svakom bi pravom eks tremistu ipak samo trebala porasti krila. Priznavanje nadležnosti suda Partije pritom je, kao bitan strukturalni moment ekstremizma, prepušteno pojedinčevu izboru i preferencijama, ali (pišimo!) revolucija ostaje poželjnom kategorijom političkog djelovanja. Poželjnijom u svakom slučaju od vječitih ispravljanja krivih navoda, replika i povreda poslovnika. No to ne znači da politička stranka pravom ekstremistu neće biti predmet preferencije, ma shvatili svoje javno-privatno partnerstvo sa životom s Peterom Sloterdijkom i kao „bezrazložnost preferiranja naočigled smrti”. Činjenica da vam se nijedna parlamentarna stranka u vašim eks tremističkim maštarijama danas neće dragovoljno ponuditi kao „političko krilo” tu ne mijenja ništa na stvari. Od njemačkog AfD-a do francuskog Front Nationala, svi će biti polaskani vašom požrtvovnošću, ali, naravno, tek naknadno, nažalost ponovno u sklopu različitog tumačenja svijeta, bez obzira na to bili vi u tom 11

Priručnik za ekstremiste

trenutku još živi ili ne. Ali to vam moguće i neće biti utjeha, vaša požrtvovnost upravo se i pokazala u preferiranju naočigled smrti. Ipak, da se ne zavaravamo, ekstremist, ako je pravi, samim činom nije heroj. On je samopožrtvovan vojnik jedne više, danas uglavnom internetom posredovane ideje ili, kako je to lijepo formulirano u jednom svima nam dragom jugoslavenskom filmu: „Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako ne, nikom ništa, to je bila moja dužnost.” Ostanimo još malo pri Balkanskom špijunu: ekstremizam je prije svega kućna radinost, upravo zato što legalne institucije niti rade svoj posao niti vam u vašem naumu mogu pružiti ikakvu podršku (eventualno legalne institucije neke zamišljene, buduće zemlje, a to nas opet vraća na revoluciju). I evo nam već drugog misaonog zadatka: Smatrate li da je ekstremizam danas isključivo djelatnost tzv. desnog predznaka, zašto sve vrijeme primjere uzimamo iz komunizma? Da vam malo olakšamo, iz ovoga bi trebalo slijediti: a) da ekstremizam ne poznaje političkog predznaka, b) da politički predznaci ne mare za ekstreme i c) da je sve to zapravo jedno te isto. Naposljetku, tražite li za dobrobit općeg boljitka autoritarnog vođu, ljevica vam ih je kao povijesne primjere pružila u daleko većem broju nego što će ih desnica ikad izroditi. A tražite li ljevičarski raj na zemlji, sjetite se propagandnih plakata što su ih Nijemci nakon 1941. gdjegdje znali lijepiti po zidovima okupirane Ukrajine, a sadržavali su rečenicu: „Mi smo ostvarenje dijalektičkog materijalizma.” Dakle, jezikom narodne doskočice: Lijevo-desno, nigdje Glavnog stana. Sad ste valjda i sami uvidjeli koliko je teško biti ekstremist jer ekstremizam iziskuje određeno misaono prešaltavanje u sferama što ih prije nismo ni smatrali mogućima. Isto tako, tvrdnja da ekstremizam kakav poznajemo čezne za prevladanim političkim formama samo je djelomično točna jer te će forme, bile fašističke ili komunističke, ionako pružiti samo folklor idejama za koje točno ne možete odrediti odakle su vas odjedanput spopale, a samim 12

Uvod

time ne mogu biti ni konzervativne ni zastarjele. Naposljetku, termin koji vas zasigurno najviše zanima nismo još ni spomenuli, a to je zavjera. Jer protiv čega biste inače mogli biti? Protiv ne pravednih društvenih odnosa? Zaboga, pa niste vi neobrazovani samo zato što ste lakovjerni, vi ste vojnik up to date, da ne kažemo postmoderni gubitnik unaprijed dobivene bitke. Hoćemo li, zavjera je jedino čvrsto tlo na kojem ne niču samo posvemašnji cvjetovi zla nego i naša nepokolebljiva interpretacija kolebljivih činjenica. Zavjera, to su drugi, reče nam napokon i Sartre, a gdje ću bez drugih konstituirati svoje transcendentalno „ja”? Drugi su, naravno, „oni”, a ja sam „ja” upravo time što ću ih raskrinkati kao takve, kao „njih”, jer ja se možda i neću složiti sa svime što su Žižek, Lacan i slični ikad rekli ili napisali, ali da je Drugi predmet ugroze i užitka, to je valjda nedvojbeno, taman uživao i u ugrožavanju pretpostavljene ugroze. I dok baš ne surfam po zavjereničkim stranicama, a ipak sam samo čovjek, gdjekad ću (dakako, s indignacijom) baciti pogled i na poneki pornosajt. Uzgred, primijetiste li koliko suvremena pornografija već operira migrantskim stereotipima? A znamo još od Frankfurtske i sličnih škola: što je porno, ne poznaje storno, uz malo upornosti to je ipak neosporno. Ili pojednostavnjeno: Adorno. Adorirajmo, dakle, spremno vlastitu ludost jer ona je baklja na putu do istine. A istina – što je plejada mudroslova od Aristotela do Heideggera definira kao „ono što proviruje iz neskrivenosti” – jest ono što nas nadahnjuje, taman nas navodila i na sumanute zaključke poput onog da je svjetlost svijeta zapravo šaljivi psihopat Donald Trump (ali o tome više u zasebnom poglavlju).

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nada Brnardić lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević naslovnica, oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001103608. ISBN 978-953-355-447-1 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.