Boris Perić & Tomislav Pletenac PRISILJEN DA RAZMIŠLJAM
Lakim notama do životne mudrosti
Ili: Kako ublažiti diktat mišljenja, ali zaista učinkovito i rasplesano
© Boris Perić, Tomislav Pletenac i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2022.
Lakim notama do životne mudrosti
Ili: Kako ublažiti diktat mišljenja, ali zaista učinkovito i rasplesano
Zagreb, studeni 2022.
Hey, hey, my, my, rock and roll will never die. (Neil Young)
Građanin život želi asketski, a umjetnost obilnu. Bilo bi bolje da je obrnuto. (Theodor Wiesengrund Adorno)
Zašto tražim grotesku u svakom detalju? (Branimir Johnny Štulić)
… ja shvatio sam sve. (Jasenko Houra)
Mahom rock-and-roll-kolo, ali tko ga ne bi vol’o 7
1. Mjera za mjeru: Slijepe ulice heroizma 11
2. Ostatak je šutnja: Kad fazani polete lozom ravno do dna krize 17
3. Krvariš oko ponoći, ali u tome nisi sam, ima nas oko milijun 29
4. Zvjezdana disonanca: Moja pjesma lagana vazda je bez stranca 37
intermezzo : A sad zaozbiljno: Kako manje misliti? 43
5. Postoji tajni grad u kojem mišljenje je hmelj i slad (a katkad i demižonka opletena) 51
6. U tunelu traje mrak, jedna zvijezda šalje znak ili Moja glava jedina je prava 59
7. Što učiniti da misli ne vrludaju? 67
intermezzo : Prisilne misli i kako ih pragmatički iskoristiti? 75
8. Lijepa naša vešmašino – svu budućnost si nam sprala! 85
9. O manipulativnim kišobranima i drugim tronošcima ili Što je duša? 93
10. Posljednja Pitagorina tajna: Svi slušaju, ja ne pjevam! 103
Finis: Jest, ne čujem, ali što je sa začujcima? 113
Zapitaste li se ikad, vični i skloni tehnikama samopomoći, zašto s vrha domaćih top-lista kupljenih, a moguće i pro čitanih knjiga, već mjesecima ne silazi jedna znakovita na slova Kako manje misliti? Naravno da se ne zapitaste, jer bi to već iziskivalo mišljenje, koje, shvaćeno što kao mentalna, što kao neurološka aktivnost, ipak predstavlja i stanovit utrošak životne energije, s kojom, kako nas ne tako davno socijalizam učaše, treba – racionalno. To što je racionalnost (po domaće, razbo ritost) također dijete mišljenja (svakog, naravno, osim divljeg, a ono je ipak pravo), neka vas pritom pretjerano ne zamara. Njemačkog filozofa Martina Heideggera, s kojim ćemo se na ovim stranicama još često susretati, nije, primjerice, toliko za nimalo što bi mišljenje trebalo biti, odnosno, onako ontološki, što ono jest, već što nas to podmuklo i proračunato iz nekog mutnog prikrajka vlastita tubitka k mišljenju priziva (njem. Was heißt denken). Okej, mi bismo pučkim rječnikom to preinačili u svima znanu jutarnju tužbalicu „Koji me kurac tjera misliti?“ i pritom ne bismo bili baš ni sasvim u krivu, jer a) na na šim prostorima, takozvanim balkanskim vukojebinama, ljudi u svom svakodnevnom narativu, kako nas, uostalom, upozorava i psihoanaliza, vole brkati kurac i falus (ne imajući pritom na
Prisiljen da razmišljam
umu da popularni kurac1 u nas ima sijaset značenja od kojih je samo jedno spolno-vulgarno, dočim je falus isključivo nesvjesni poticatelj volje za moć) i b) u Heideggerovu iskazu slutimo prisi lu, sadržanu, na kraju krajeva, i u samom glagolu tjerati. Sasvim gramatički, „tjerati“ možemo doživjeti kao glagol koji izriče ak tivnu vlastitu radnju (recimo, tjeram ovce na ispašu), ali – što je moguće i bitnije – nužnički-impersonalno (tjera me), pri čemu skriveni subjekt ne mora nužno biti filozofsko „ono“, nego i skri veni Drugi, koji se u našem svakodnevnom govoru također voli javljati kao kurac (usp. ajde, više, koji ti je kurac?2). Ukratko, nedokučivi, tek zgodimice intuicijom naslućeni Drugi u našem mišljenju obično funkcionira kao aktant nemile prisile, koji nas, kitimo li se ikakvom razboritošću, iz srca nesvjesnog prisiljava na razmišljanje, bar jednako nemilosrdno i nemilice kao što u svojim kuhinjama inače prisiljavamo zelje (na što, zapravo?). Podvučemo li ovdje crtu, mišljenje i razmišljanje uvijek su pro izvod nasilja, čiji se bezimeni nasilnik koristi instrumentarijem prisile. I zašto onda misliti, ako mišljenje već slijedom nasilja izmiče imperativima tzv. slobodne volje? Drugim riječima, kako da u korist vlastite dobrobiti ostvarimo sami sebe, ako mental no unaprijed robujemo nekom kurcu, koji nam nije ni prijatelj, nekmoli dobrodošao gost u kući bitka? I nisu li učitelji „manje
1 Prema recentnim jezikoslovnim saznanjima, kurac u južnoslavenskim jezicima funk cionira kao a) univerzalna negacija (primjerice, kad iskusna žena onoj relativiziraju ćoj kaže: kurac je kurac kurac), b) univerzalni genus proximum (rodni pojam) defini jensa svake iole valjane definicije (primjerice: to ti je onaj kurac s kojim se…), c) kao mjesto u govoru na kojem bi trebao stajati zarez (primjerice: kužiš, kurac, ono, ku rac, velim ti ja, kurac, njemu, da, zapravo, kaj kurac, neki si misli sam…), d) jedina imenica koja u našim jezicima može funkcionirati u isti mah kao živo i neživo biće (usp. koji kurac / kog kurca) i e) ono što vam je od početka bilo na pameti.
2 Psihoanalitički gledano, kurac se u ovom primjeru javlja i kao onaj „Drugi“ koji nas tjera na radnju, kao i onaj „Drugi“ koji nas iz nekog razloga priječi u izvršenju iste. Podsjetimo da se ovom problematikom nije bavio isključivo Jacques Lacan, nego prije njega i Sigmund Freud u svojim radovima o riječima koje u svom značenjskom polju sadrže i vlastitu suprotnost.
Mahom rock-and-roll-kolo, ali tko ga ne bi vol’o količine mišljenja“ zapravo u pravu kad nas poučavaju njegovoj štetnosti? No, ne učahu li nas filozofi starine da sretna mjera stvari ne počiva toliko na njihovoj kvaliteti i kvantiteti, koliko upravo na mjeri? A mjera svih stvari (koje jesu da jesu i koje nisu da nisu) za Grka Protagoru bio je upravo čovjek, taj vječiti geometar svake iole kafkijanske situacije. Dakle, onako prostodušno antropološ ki: Budi čovjek, misli s mjerom, odnosno, budi nadčovjek, ne misli uopće. I još: Ne nasjedaj Heraklitima (spoznaj sebe sama) ni kad darove nose. Nu, da ne bismo pomislili da je ova knjiga koncipirana kao svojevrsna post-prosvjetiteljska „pohvala glupo sti“, mišljenje pod prisilom3 u određenim uvjetima može uroditi i sasvim neslućenim, makar i pozitivnim plodovima, primjerice, umišljenim heroizmom ili, pak, argumentom da taj ipak ne postoji. I evo nas već na prvom poglavlju:
3 Prisjetimo se svojevremenog hita Davida Bowieja i Freddyja Mercuryja Under Pressure i njihovog za ovu prigodu ipak nezaobilaznog stiha It’s the terror of knowing, the world is about
Godina je, dakle, 1983. Za katastrofičare jedna do Orwella, za sportaše jedna do ZOI Sarajevo, za nas ostale tri godine od smrti druga Tita (što je također neka osnova za mjerenje vremena). U nekom švedskom studiju, čije ime ovdje zaboravu za ljubav nećemo navoditi, radosno planduje tadašnja krema rock and rolla zagrebačke Dubrave, šire poznata kao Prljavo kazalište. Kako, kažu, na vrijeme ne isporučiše traženi materijal za novi hit-album, netko im u ruke tutne (tada još vinilne) ploče Brucea Springsteena i Phila Collinsa i rekne: Snimite onda bar nešto ovakvo, to se danas nosi. I kad gle, tu nastade album Heroj ulice, a u njegovoj naslovnoj pjesmi (inače zamjetno srodnoj sukusu Springsteenova albuma The River) rodi se stih: „Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve“ (uz nezaobilaznu rimu: „O, ne, ne, ne“).
I sad s pravom pitate zašto bismo se upravo tog stiha trebali držati kao pijani poslovičnog plota, ako nam je cilj umanjiti vlastitu mentalnu aktivnost što je više moguće? Upravo zato što se citirani stih samo stilistički neukima može učiniti oksimoronom, dok zapravo predstavlja kauzalnu (uzročno-posljedičnu) spregu, začinjenu olujom emocija kakve mogu opjevati samo istinski bardovi (u konkretnom slučaju, Jasenko Houra). Elem, tu nam se otvaraju dva lirska problema: a) zašto se lirski subjekt u svojoj želji da postane heroj ulice zapravo našao prisiljenim (da razmišlja) i
Prisiljen da razmišljam
b) tko ili što ga to točno prisiljava na isto, samo kako bi shvatio „sve“, a „sve“ ovdje znači „nisam rođen da budem heroj, o, ne, ne, ne“. Psihoanalitički gledano, ovdje imamo posla s dihotomijom žudnje i mišljenja, pri čemu žudnja, kao zdrava, vitalna, uveli ke nesvjesna pokretačka snaga, ostvarenju svog cilja (heroizma) stremi, rekli bismo, nepromišljeno, ali zato do zla boga motivirano i iskreno, dok je mišljenje svojom prisilom u tome ne samo sputava, nego i korigira, prebacujući neostvarivost cilja – u biti sasvim hajdegerovski – na drugu, moguće samo željnu i željenu vremensku razinu („Da je neko drugo vrijeme, ja bih bio Romeo, a ti Đulijet“).
Prije bilo kakve prisile, ovdje nailazimo na još jedan moguć izvor inspiracije, a to je pjesma Romeo and Juliet britanske grupe Dire Straits, u kojoj „od ljubavi obnevidio Romeo pjeva uličnu serenadu“, ne bi li svojoj Juliji naposljetku morao priznati „da je igra od samog početka bila namještena“. A to upravo i znači da bi se, kao uostalom i kod Shakespearea, taj komično-tragični par mogao sjediniti jedino kad bi se pojam vremena načas stavio izvan važenja. Imajmo na umu da je za Alberta Einsteina vrijeme za pravo relativan posljedak opažanja gibanja, dok će Heidegger to dodatno zaoštriti tumačenjem tubitka (das Dasein) kao nemjerlji vog vremenskog cajtnota u kojem se „budućnost u prošlosti uvijek već dogodila“, pri čemu je spoznaja te prividne besmislice zapravo jamstvo „autentičnog egzistiranja“. I upravo naš rudimentarni konjunktiv („da je…“) izražava žudnju za razbijanjem cajtnota, koje bi, kad bi bilo iole moguće, heroizam ulice tek učinilo mogućim. Tu se, dakle, javlja „prisila na mišljenje“ kao upozorenje da žudnja vrijeme zapravo i ne poznaje, što se može tumačiti a) romantično, recimo, u smislu stiha „moja će vegetativna ljubav rasti silnije od carstava, a bome i sporije“ britanskog metafizičkog pjesnika Andrewa Marvella, b) etički, poput klasične Antigone, koja, ma što joj radili, ne odustaje od želje da sahrani ubijena
Slijepe ulice heroizma
brata, i c) egzistencijalistički, u smislu potrebe za preispitivanjem vlastitih emocija (kao egzistencijalnih kategorija) naočigled sveopće životne konačnosti. A kako je mirenje s vlastitom konačnošću naočigled beskonačnog također i jedna od definicija melankolije, jasno je da nas mišljenje izvodi na „pravi“ put bivstvovanja, na kojem melankoliji ima mjesta jednako malo kao i pjesnicima u Platonovoj Državi.
Ako je, kako rekosmo, žudnja bezvremena, moment prisile prepoznat ćemo – prije ikakva razmišljanja – u nagonu ili porivu. Subjekt želje (ili žudnje, svejedno) izgarat će, naime, sladostrasno u svojoj nezaustavljivoj težnji prema ostvarenju cilja, odnosno, vi ziji cilja samog, dočim će subjekt nagona, znamo, svoj užitak traži ti u samom putu, na kojem se – a ne u predodžbi o cilju – zapravo i kodira klasično herojstvo. Klasični heroj, koji, uzgred, obično i završava tragično, samim time ne može snatriti o cilju, ali mu je zato pružen (istina, prilično samotan) užitak puta prema njemu (usporedivog u ovom slučaju s aporijom o Ahilu i Kornjači). Stoga zaključak „nisam rođen da budem heroj“ ne nudi mogućnost izbora (pa ni etičkog), već se pred slušateljem/čitateljem ustobočuje kao apodiktički sud o jednoj jedinoj mogućnoj izvjesnosti, a do nje se, milom ili silom, ipak dolazi razmišljanjem. A nije ni to sve. Hourin lirski subjekt, koliko čujemo, „oduvijek je želio“ (bezvremenski žudio) „biti heroj“, ali „ne kao James Bond, prokleti tajni agent“. Tu sad dolazimo u prividni raskorak sa samim Heideggerom, koji „autentičnu egzistenciju“ između ostalog definira kao posezanje za likovima iz galerije prošlosti, što bi nam, ako baš nismo Ian Fleming, tajni agent 007 zapravo svima trebao i biti. No, pjesnik ovdje prozire neautentičnost Jamesa Bonda, koji se, kako uvijek ostvaruje zadani cilj, prikazuje više kao šilerovski naivno-sentimentalni lik, negoli kao subjekt istinskog romantizma, te, opet, samog sebe zatire u nemogućnosti melankolije. Njegov koktel je „shaken, not stirred“, dočim
je svijet Hourina nikad realiziranog heroja „uzburkan, ali ne i poljuljan“, jer on se naposljetku slijedom „prisile na razmišljanje“ i miri s nemogućnošću vlastite realizacije, što se za britanskog agenta baš i ne može reći. Ili, ako nam je baš do uzrečica, ne definira li Julia Kristeva melankoliju kao „taman obrub ljubavne strasti“, dok Hourina racionalnost istoj strasti daje „silver lining“ prihvaćenog beznađa (što se još može nazvati i racionalnošću).
Da rezimiramo, lirski subjekt u ovom slučaju niti žali za „dru gim vremenom“, koje ovdje postavlja samo kao beketovski ne važnu referencu, niti se ogleda u „galeriji heroizma“, već naprosto konstatira da se njime bar privremeno zanosio, dok ga razmiš ljanje vlastitom prisilom (Drugi) nije nagnalo da „shvati sve“. „Sve“ je, međutim, također i ontološki pojam i kao takav itekako podložan hajdegerovskoj „destrukciji“, odnosno, malo ublaženo, „dekonstrukciji“ za kakvu su se zalagali mislioci tzv. poststruktu ralizma. Takav je ujedno i konstrukt da bi ikoji „heroj“, ma bio i James Bond, mogao doživjeti samog sebe kao Romea kojem je Đulijet vremenski zajamčena, dočim bi se svi ovi momenti standardnom dekonstrukcijom mogli razobličiti kao „mračni pred meti želje“, što ih svako suvislo razmišljanje može rastjerati kao noćne more pred zoru.
Te melankolične partikularnosti uzmiču u Hourinom bespoštednom lirskom čerečenju pred pojmom „sve“, koji se, ne samo u ovom slučaju, konstruira kao neizbježan uvid u univerzalnost, koja i sam naslov pjesme približava stihu britanske grupe The Stranglers: „No more heroes anymore!“ Činjenica da je raskrinkana projekcija herojske žudnje lirskog subjekta ovdje imala i određen urbanistički prizvuk („ulice“) pritom bitno manje ko respondira s onim što su, primjerice, Rolling Stonesi nazivali „Street Fighting Man“ (koji je, s vremenskim odmakom, također iluzorna predodžba) i vodi nas ravno u kolinsovsku atmosferu (In the Air Tonight), gdje u Hourinu slučaju lirski subjekt „izlazi
Prisiljen da razmišljam 14
Slijepe ulice heroizma
na kišu“, iz koje ga, opet sa Springsteenom, „široke ulice vode u grad“, što racionalnom biću više nije metaforički-postromantična „urbana džungla“, već topos krajnje otuđenosti, u kojem (on) „cijelu noć luta i pije sam“. Štoviše, on će u toj urbanoj depriva ciji, odjedanput osviješten, „tražiti broj neke djevojke“, no javljat će mu se u najboljem slučaju (premda je mobitel u svoj planetarni pohod krenuo tek nešto kasnije) stereotipni žensko-muški glas: „Birali ste broj koji se ne koristi.“ Zašto? Pa valjda zato što je Đulijet ostala trajno zatočena u „nekom drugom vremenu“, odnosno, da malčice zaoštrimo stvar, „u vremenu želje“. Na tom fonu mogao bi se ovdje, sasvim uzgred, srušiti još jedan mit vezan uz poetiku Prljavog kazališta, a to je željna pre dodžba prema kojoj bi pjesma Mojoj majci („Zadnja ruža hr vatska…“, 1989., u izvorniku: U2, With or Without You) mogla poslužiti kao rezervna nacionalna himna. Naprotiv, rezervna na cionalna himna iz pera i grla Jasenka Houre odjeknula je, isti na, prilično neprepoznata, dobrih šest godina prije, upravo kao Heroj ulice, koji je, onkraj osobna plana, naposljetku i naciju pozivao na osvještenje, ma tko god bio taj koji je prisiljava da razmišlja, pa da potom još shvati išta (u konkretnom slučaju: sve). Naposljetku, nismo li se „izlaskom na kišu“ kolektivno i pokušali otarasiti „balkanskog“ nagonskog subjekta koji nas svojom besplodnom melankolijom neprestance veže za „drugo vrijeme“, pri čemu bismo, napokon „prisiljeni da razmišljamo“, u narcisoidnosti novostečene subjektivnosti trebali „shvatiti sve“? Ili što mislite zašto je Max Ernst jedno od svojih najpoznatijih platna nazvao upravo Europa poslije kiše? Činjenica da smo se nedugo zatim sasvim bez razmišljanja posvetili proizvodnji heroja, od koje smo se izvorno zapravo htjeli udaljiti, pritom ne mijenja previše toga na stvari. Jer i „heroj ulice“, koji to niti jest niti može biti, na kraju balade „lupa petama“ i osluškuje odavna upokojene, pa i pokojne disk-džokeje „Radio Dubrave“, koji mu, onako
Prisiljen da razmišljam
„sjebanom malom domobranu“, za šankom nude dvojbenu ideju tuđmanovske nacionalne pomirbe. No, dragi čitatelju / draga čitateljice, vratimo se mi vašoj želji za umanjenjem diktata mišljenja. Što mislite, zašto se Heroj ulice unazad godinu-dvije ponovno nemilice vrti na hrvatskim radio postajama? Zasigurno ne zbog jubilarnosti Prljavog kazališta, a još manje zbog nekog nekritičkog čitanja Heideggera, već upravo za rad vaše komotnosti. Pitanje je bilo i ostaje: Kako manje misliti, a pritom a) ostati roker i b) ostvariti sebi sve životne želje. Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: mislite pod prisilom, ali s mjerom, odnosno, prisiljavajte se (ili dopustite da vas ono tmasto, imper sonalno Drugo prisiljava) na razmišljanje otprilike u istoj mjeri u kojoj zelju treba da prisiljeno postane jestivim. Katkada je kuhinja pametnija od ulice. Jer, ne zaboravimo, ulica je hladna, bešćutna, nezgodno se voljeti na njoj, a to nas već vodi prema sljedećem bardu, bez kojeg svoju mladost moguće i možete, ali našu nikako ne možete zamisliti. O kome se radi, to valjda pogađate, to više što se i taj tumač posvemašnje zbilje, kako sam reče, „ponekad vraća ulicama“.
nakladnik : Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr
za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica : Nada Brnardić lektura i korektura : Ana Oproiu naslovnica : Ana Pojatina, Vanja Šok Horvat oblikovanje i prijelom : Ram tisak : Feroproms
cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001150243. ISBN 978-953-355-632-1
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.