Asta Olivia Nordenhof (Kopenhagen, 1988.), nagrađivana danska autorica, debitirala je 2011. knjigom Et ansigt til Emily, za koju je dobila Munch-Christensen Debut Award. Za zbirku pjesama Det nemme og det ensomme objavljenu 2013. godine dobila je nekoliko nagrada, među kojima i Montana’s Literary Award. Godine 2020. godine objavila je prvi dio septologije Scandinavian Star, roman naslovljen Penge på lommen (Punih džepova), za koji je dobila nagradu Per Olov Enquist Prize (2020.) i Nagradu Europske unije za književnost (2021.).
„Asta Olivia Nordenhof piše sa suptilnom notom empatije lišene sentimentalnosti. To romanu daje esencijalnu trezvenost kojom nam poručuje: Ove sudbine nisu puka tragična priča – ovo je slika i prilika našega društva.” – Bogtanken.dk
PUNIH DZEPOVA
Foto © Albert Sanvig Madsen
Punih džepova prvi je od sedam romana u ciklusu Scandinavian Star naslovljenom prema trajektu koji je izgorio 1990. godine, nakon nerazjašnjenog podmetanja požara u kojem je poginulo 159-ero ljudi. Požar je podmetnut radi financijskog profita u sklopu muljaže s osiguranjem. Roman prikazuje ljudsku sudbinu suočenu s okrutnim i ciničnim mehanizmima kapitalizma u priči glavnih junaka Kurta i Maggie i brutalan, ali i humorističan prikaz njihova odnosa. Njihovi se životi odvijaju na margini koncepta države blagostanja 1980-ih godina. Potaknut liberalnom fiskalnom politikom, kapitalizam melje sve pred sobom pretvarajući se u sve moćniju i naizgled nezaustavljivu silu koja za sobom ostavlja sve veći broj žrtava.
PUNIH DŽEPOVA Asta Olivia Nordenhof
CIJENA: 17,90 €
ISBN 978-953-355-744-1
Preveo Mišo Grundler
Punih džepova ovitak AMEN.indd 1
„Nordenhof je autorica poznata po tome da propituje naše čvrsto usađene stavove o privatnom i javnom prostoru, fikciji i faktima, tijelu i radu. Ona je središnja pojava na danskom literarnom zemljovidu, a u najavljenoj seriji romana Scandinavian Star imamo se čemu radovati i mnogo očekujemo od nje.” – Saxo.com
„Monumentalan roman o kolateralnim žrtvama ka pitalizma.” – Amelie Björck, Aftonbladet
Ilustracija © Shutterstock
www.ljevak.hr
„Punih džepova tvrdokorna je, turbulentna priča koja želi postići cilj. Rijetka je to pojava: empatično ispisivanje, bez trunke moraliziranja, emocionalnog i svakodnevnog života marginaliziranih ljudi kasnog kapitalizma u skandinavskim društvima blagostanja od 60-ih godina naovamo. Ovaj roman, koji je dio suvremene povijesti, nastoji razumjeti i analizirati mehanizme hlepnje, iz koje je proizašlo kasnokapitalističko, konzumerističko orgijanje i uzročno-pos ljedična kriza, u kojoj se danas nalazimo.” – Nordijsko vijeće
„Punih džepova hibridan je roman koji spaja fikciju s faktima. […] U ispisivanju privatnosti, fakta i fikcije postoji ravnoteža koja je odlika klasične književnosti. Sve to u ovom romanu spojeno je s jasnom političkom agendom. Profinjeno i intimno portretiranje ljudi iz siromaških osamdesetih godina i ograničene mogućnosti života bez novca postavljeni su kao fiktivna protuteža autoričinoj eksplicitnoj kritici kapitalizma.” – Litteratursiden.dk
Asta Olivia Nordenhof
per olov enquist prize 2020. nagrada europske unije za književnost 2021.
„Vješta igra distanciranosti i intimnosti odlika je vrhunske književnosti. Autorica u isti mah prikazuje živote likova promatranih izvana i iz njihove nutrine te pritom uspijeva ganuti srca čitateljâ. Nordenhof se na veoma svojstven način odnosi prema svojim likovima. Opisuje ih poput vlastitih prijatelja, koji sami odabiru što nam žele otkriti o sebi.” – Amelie Björck, Aftonbladet
23.11.2023. 19:19
Asta Olivia Nordenhof Punih džepova
Biblioteka Cicero Naslov izvornika Asta Olivia Nordenhof Penge på lommen Copyright © Asta Olivia Nordenhof, 2020 Objavljeno na temelju ugovora s Copenhagen Literary Agency ApS, Copenhagen. Hrvatsko izdanje objavljeno posredstvom Agentia Literara Livia Stoia. Copyright © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.
Sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i nisu nužno odraz stavova i mišljenja Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA), koje stoga za njih ne mogu snositi odgovornost. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Danish Arts Foundation.
Asta Olivia Nordenhof
Punih džepova S danskoga preveo Mišo Grundler
Zagreb, prosinac 2023.
Hvala Emilu, Pernille, Mortenu, Sigurdu i Elisabeth na savjetima i bodrenju. Hvala Peteru i Nakladi Basilisk što uređuju i izdaju moje knjige. Hvala Državnom fondu za umjetnost na potpori.
LICE IZ SNA
Vozila sam se autobusom nekamo na otoku Fynu. Autobus je stao, a kroz prozor, izvana, u mene je zurio sijedi muškarac. Ne znam zašto, jer izgledao je kao mnogi stariji muškarci, ali kad je autobus krenuo dalje, uhvatio me jeziv osjećaj da je nešto njegovo ostalo sa mnom. Još neko vrijeme bilo mi je teško usredotočiti se i na što drugo. Nisam se mogla toga otresti i neprestano sam se pokušavala prisjetiti njegova lica. Kao u snu, to je lice bilo ravno preda mnom, ali nisam uspijevala razaznati svaki detalj. Iz tog lica iz sna izronili su obrisi neke farme. Dvorište je bilo podijeljeno u tri dijela, a ja sam zamišljala kako je zid što ga dijeli gladak i spokojan noću. Željela sam ga zaboraviti, no nastavio mi je na neki čudan način lebdjeti iza leđa. Osjećala sam se progonjenom, ali ne samo to: Moj je progonitelj ušao u mene i promatrao se mojim očima. To je potrajalo nekoliko tjedana, a onda sam shvatila da se moram vratiti na mjesto gdje sam ga vidjela. 9
S postaje u Nyborgu zaputila sam se pustom ulicom prema centru grada. Kupila sam pivo u pizzeriji, sjela na terasu s pogledom na kraljevski dvorac i pila. Bilo je toplo. Bilo je malo ljudi na ulici. Kretali su se u manjim skupinama ili sjedili sa sladoledom u ruci. Plitka voda u opkopu bila je toliko mirna da se mreškala i kad bi na površinu sletio vilinski konjic. Jato pačića stisnulo se na suncem ogrijanom kamenu. Ustala sam i krenula na autobus kojim sam se onda vozila. Dakako da ga nisam opet ugledala. Vozila sam se do posljednje postaje. Kad je vozač shvatio da se kanim voziti cijelim putem natrag do Nyborga, okrenuo se prema meni preko redova praznih sjedala i rekao da baš znam iskoristiti lijep, sunčan dan. Već smo gotovo stigli na odredište kad sam mu mahnula da stane i pusti me. Ugledala sam jednu farmu i osjećala da moram izaći. Na ulaznim vratima imanja pozvonila sam, ali nitko nije otvorio. Na pločici na vratima pisalo je Anne-Mette, Henrik, Emma i Lukas, no nijedno od tih imena nije odgovaralo onomu zbog kojeg sam treperila i osjećala strah. Kako sam mogla znati da je to farma koju sam sanjala? Sjela sam na klupu, sklopila oči i sve je odjednom počelo sjedati na svoje mjesto. Štagalj se zacijelo nalazio ondje, ali je u međuvremenu srušen. A 10
njegova kobila Turner vjerojatno je pasla na tom mjestu. Kurt, tako se zvao, bio je gazda, no tim se poslom, pretpostavljam, počeo baviti u kasnijoj fazi života jer se nikada nije saživio s time, nego je sve ostalo nekako površno, grubo i prijeteće. Ima dvojicu zaposlenika, Larsa i Fatiha. Noću su zidovi sjajni i spokojni. Komarci se roje, autobusi su parkirani u štaglju. Tvrtka nosi jednostavno ime – Kurtov autoprijevoz. Noću, dok su autobusi u štaglju, netko leži u krevetu i ne može zaspati; to je Maggie.
11
KURT
Kasno je prijepodne. Kurt je sam u uredu. Vruće je. Na zidu visi kalendar s modelima skupe marke donjeg rublja. Maggie ga je donijela iz dućana i nije znala što će s njim, pa ga je dala Kurtu, koji također nije znao što bi s njim, pa ga je objesio na zid. Ne shvaća te fotografije, doimaju mu se hladne i zbunjuje ga dok razmišlja o tome što Maggie misli o njima. Je li ga htjela usrećiti ili samo pokazati svoju velikodušnost? Treba li to shvatiti kao izraz prijezira i uvrijediti se? Je li trebao odbiti dar? Je li taj dar zamišljen kao pitanje i, ako jest, kakvo pitanje? Zaboravlja promijeniti mjesece, ostavi siječanj da visi do svibnja pa onda smeteno, na brzinu, lista do prave žene, spreman okrenuti se i pravdati se, da je nedužan, da ne zna što čini. Podigne telefonsku slušalicu i objašnjava četvrti put stanovitom Henriku Mikkelsenu da ne mora platiti unaprijed, ali da svejedno može rezervirati sjedala u 15
prednjem redu autobusa. Kurt uvijek osjeća nelagodu kraj telefona. Kad zazvoni, ima osjećaj da mu netko provlači metalnu žicu kroz kralježnicu, a kad ne zvoni, čeka kao na iglama. U slušalicu govori glasno, ustane i šeće se amo-tamo u malenom polukrugu, koliko mu dozvoljava duljina kabela, pa zamalo da ne povuče telefon preko ruba stola i nespretno ga vraća na mjesto. Navikao je lupkati dlanom po stolu po završetku razgovora; to mu je potrebno da mu razgovor zaista uđe u glavu. Lako je pobrkati sve, zamijeniti imena i termine. Znalo se dogoditi da nakon telefonskog razgovora zaključi kako se ne sjeća ni jedne jedine izrečene riječi. Zatim bi morao ponovno nazvati, ispričati se, izgovoriti se da je prolio kavu po papirima gdje je sve zapisao, a u slučaju da je zaboravio ime i broj osobe s kojom je razgovarao, mogao se samo nadati da će se sve nekako već riješiti. Sad je u štaglju. Prostrana je to zgrada, a on je prijeđe cijelu sve do suprotnog zida, gdje su naslagane bale sijena. Kupio ih je za Turner, no ona je iznenada uginula. Iznenada, pomisli Kurt, iako je već bila stara i krzno joj je bilo prošarano sivim pjegama, iako je više nije jahao, nego se samo zadovoljio time da je osedla i povede sa sobom preko polja u šumu. Maggie je govorio da ide jahati; nije imao snage priznati da je Turner preslaba. Tajio je njezinu dob čak i samome sebi, to jest, 16
podijelio se nadvoje: Na Kurta koji je shvaćao da vodi svoju staru kobilu u šetnju i oprašta se s njome i Kurta koji to nije shvaćao ili je privremeno zaboravio. Zimi, kad je u štaglju hladnije i sve više odzvanja nego vani, no čak i sad, kad je vruće i zagušljivo, kad god je tu, uhvati ga svečan osjećaj. Unatoč Maggienu negodovanju, Kurt je postigao nešto što mu se doimalo neizvedivim. Ustrajao je. Dok nije došao ovamo, uvijek je besciljno lutao. Jedva da je bio čovjek, a nije imao ništa osim golih ruku, koje nisu bile bogzna kako spretne. Mogao se zaljubiti u bilo koju, a Maggie je, pokazalo se, bila posljednja u dugom nizu. On je živio noću i upoznavao nove prijatelje, koji su sanjali brzu zaradu, ljubav i nešto čemu će se posvetiti, ali nikad ono što im se nudilo. Mijenjali su se kreveti, ideje od prethodne noći ujutro su se doimale neostvarivima. Odakle uopće početi? Na putu kući euforija bi izblijedjela, a kad bi došao doma, uhvatila bi ga sumnja: Nitko me ne voli; pa zar sam ja parija? Onda bi opet izašao. Njegova supruga Ulla tolerirala je to jer nije mislila da bi neki drugi muškarac bio bolji i bojala se ostaviti Kurta radi nekog koji bi provodio više vremena kod kuće zato što je voljela provoditi večeri nasamo, a krevet je bio golem i divan bez muškarca u njemu. Zbrojila je i oduzela te zaključila da joj je, iako on zapije povelik dio svog promjenjivog dohotka, svejedno bolje u braku s njim nego 17
da se razvede. Uostalom, cijenila je to što uvijek ima piva u hladnjaku. Tek kad je u priču ušla Maggie, od pomisli da će ostati s malo, gotovo nimalo novca, uvrijeđene časti i ponižena pred njezinim mlađim tijelom, iznenada je zavitlala ručak Kurtu u glavu; zurio je u nju razjapljenih usta, a zatim se razbjesnio i izderao da je ona kriva što je on takav. Kurt sjedne na sanduk. Napuni pluća toplim zrakom, zadrži dah pa izdahne. Najvažnije je doba dana. Obilazak štaglja. Ovdje shvaća da je zaista živio, da je nešto stvorio. Ipak nisam skroz beskoristan. Ne baš skroz. Svaki dan dođe do istog zaključka. Iščupa ga iz sebe kao iz vatre pa ga nosi kao nevino djetešce, daleko, na sigurnu udaljenost od plamena, da bi mogao provesti koju minutu u miru. Zatim pomisli na ostvareni profit i opet postane onaj stari, rastrgani, tjeskobom izjedani Kurt. Posao mu cvate već gotovo tri godine, dosta je uštedio, a žarka želja za ulaganjem gotovo ga fizički boli. Ali ne može uložiti u bilo što. Neće ulagati u prošlost; on sanja nešto posve novo.
18
Na dvorištu zrak je miran i gust na suncu. Kurt zastane, um mu miruje na sekundu, i on je suncem oprljena pustinja, a onda mljacne i trgne se. Požuri se u ured, prošeće se ondje nekoliko puta ukrug, pa se zavali u naslonjač. Vrijeme provodi u uredu ili u lumpanju. Tek kasno u noći, kad je dovoljno umoran da zaspi isti tren, natjera se ući u kuću i odvuče se u spavaću sobu. Jučer je, za promjenu, odlučio provesti večer u dnevnom boravku s Maggie. Bilo mu je jasno da nije oduševljena. Sjedila je ukočena na kauču i povremeno ga promatrala krajičkom oka, poput čaplje, ne okrećući se njemu. Htio je reći nešto što bi ih zbližilo, no čim bi mu neka riječ pala na um, Maggiena tišina usisala bi je. Telefon kao da se drma. Kurtu se vrti u glavi. Kao da se sve što je sadržano u fasciklima na polici, godišnji obračuni i popisi kupaca, giba i izmiče. 19
Dok je zapisivao u bilježnicu u školi, uvijek je pazio na to da mu riječi budu na mjestu. Kad nije pazio, svašta je znalo izaći iz njegove glave. Jednom je nastavnica odnijela njegovu bilježnicu preko vikenda, a on je ležao u krevetu i pitao se što li će naći zapisano. Probudio se s osjećajem da je nastavnica svu noć bdjela kraj njegova kreveta. Tad se počeo plašiti svoga lica, strahovati da ono otkriva nešto odraslima dok spava.
20
Dan mu prođe da se i ne okrene. Obavlja telefonske pozive, provjerava popise na radnom stolu, križa obavljene zadatke, a i dalje nije posve svjestan što je sve obavio i što ga još čeka. Zapilji se u stablo jabuke kao da će mu ono reći. Jasno mu je da još danas mora otići u banku, ne može to više odgađati. Ode u obilazak. Nadao se da će zateći Larsa u garaži, htio mu se izjadati koliko mrzi ići u banku. Prvo čuje čavrljanje službenika, koje se pomalo ispuše i puni balone njihovih glava dok ideš od ulaza prema pultu, a potom sve utihne da možeš čuti prašinu kako pada. A tek onaj odvratni tapison; Kurt ima osjećaj da gazi po pljesnivu raženom kruhu. Jednom prilikom, dok su obojica čekala kod automehaničara, njegov osobni bankar rugao se starim ljudima koji još skrivaju novac kod kuće. Sa svojim novcem 21
mogu što hoću, pomislio je Kurt. Upravo je krenuo razrezati madrac kad se iznenada pojavila Maggie i usisala njegov iznenađen pogled u sebe, pa se mogao vidjeti njezinim očima, kao luđaka s nožem u ruci. Zaključio je da mu je najbolje ukipiti se na mjestu. Okrenula se da će otići, no nakon nekoliko koraka vratila se iz hodnika, okrenula se njemu i rekla strogo: To ćeš sam pokrpati. U nekoliko vrlo živih slika Kurt ju je zamislio kako pronalazi novac i baca ga u kamin da ga kazni za nešto što on ne razumije, osim što zna da joj je uvijek kriv za nešto, pa je skrio novac drugdje i zašio madrac. Sljedećih mjeseci redovno je provjeravao je li Maggie pokušala otvoriti madrac. Smatra da je hladno i bezosjećajno od nje što nije ni željela saznati koliko je novca mogao skriti ondje.
22
U banci je sve prošlo u redu. Samo je došao unovčiti ček i ne shvaća taj osjećaj da se mora opravdavati, koji ga uvijek uhvati. Krenuo je od nule, vrijedno radio i sada dobro zarađuje, ali i dalje se osjeća manje vrijednim od onih s glavne ulice, s debelim računima i ozbiljnim licima. Poklopi slušalicu nakon razgovora s Bentom. Zvao je da pita hoće li Kurt večeras u izlazak. Na trenutak Kurt se nadao da će se družiti samo njih dvojica, ali naravno da je ovaj pozvao i Rusa. Rus je ustvari Jugoslaven, ali svi misle da je Rus, a stvorio se niotkuda lanjskog ljeta u Nyborgu. Odjednom se pojavljivao posvuda kao da je to nešto najprirodnije. Taj Jovan, tako mu je ime, u Kurtu budi želju za nasiljem čim se pojavi, a Kurt samo čeka da mu ovaj da povod.
23
Još pamti jednu epizodu od ljetos. On i njegovo društvo otišli su nakon izlaska k Jovanu na još jednu rundu. Bilo je kasno, a atmosfera je bila napeta i prekuhana. Popili su sav alkohol, pijanstvo je pomalo počelo popuštati, a zora je svitala. Ondje su bile Ghita, Lene, Bent i njegov bratić. Već je vjerojatno bilo vrijeme da se raziđu, no svi su se nadali da nitko neće povući prvi potez i pretvoriti tako dobru noć u dug, samotan dan. Odjednom, Jovan je došao iz kuhinje sa svežnjem začinskog bilja, gurnuo ga Kurtu pod nos i rekao pomiriši. Nos i čelo žestoko su ga zasvrbjeli; Kurt je poskočio i stao mlatarati rukama, imao je osjećaj kao da mu mravi mile po glavi. Kočnice su popustile i svi su prasnuli u smijeh, a kad bi cerek utihnuo, netko bi se opet opalio smijati i svi bi se opet valjali od smijeha. Uhvatio ih je opći, veseli prijezir: Kurtova tjeskoba, ta njegova nenamjerna komedija bila je baš to što im je trebalo i sad im je ama baš sve bilo smiješno. On se osjećao svedenim na ništicu. Htio se pokupiti odatle, no znao da je da bi njegov poraz time bio još teži. Nije mu preostalo ništa nego pustiti da ga njihov smijeh, koji ga obezvređuje, pregazi. A sad se mora pomiriti s time da ide s Jovanom na piće ako želi na piće s Bentom. Njih dvojica rade zajedno na nekakvim projektima. Ne žele otkriti Kurtu 24
o čemu se radi, a njemu se gadi Bentova nova kožna jakna i prefrigan osmijeh koji ide u paketu s jaknom i novim projektima.
25
O prevoditelju Mišo Grundler (1988., Slatina) magistrirao je švedski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika. Od 2011. godine radi kao prevoditelj na Hrvatskoj radioteleviziji, gdje prevodi serije i filmove. Od 2015. godine predaje na književnim i prevoditeljskim kolegijima kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb. Bavi se i usmenim prevođenjem na književnim festivalima, kao i poslovima sudskog tumača. Dosad mu je objavljeno oko četrdeset književnih prijevoda, uključujući romane, zbirke poezije, publicističku literaturu te kazališne predstave. Među prijevodima ističu se djela Henrika Ibsena, Augusta Strindberga, Simona Strangera, Larsa Svendsena, Dorthe Nors i dr. Dobitnik je nagrade „Josip Tabak“ 2023. godine za prijevod sonetnog vijenca danske pjesnikinje Inger Christensen Dolina leptira. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i Hrvatskog društva pisaca.
197
Sadržaj Lice iz sna
7
Kurt
13
Maggie se probudi
31
Zgode iz Maggieine mladosti
47
Scandinavian Star
73
Blistava, bijela grdosija
97
Nekoliko grubih riječi
113
U Caféu Blomsten
137
Revija o tijeku Kurtova života
157
Poziv iz Kopenhagena
183
Pogovor
189
O prevoditelju
197
199
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Glavna urednica: Emica Calogjera Rogić Urednica: Nada Brnardić Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Dizajn naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Petra Brnardić Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001201486. ISBN 978-953-355-744-1