Zdravko Zima: Putnik s lažnim pasošem

PUTNIK S LAŽNIM PASOŠEM eseji

BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA

PUTNIK S LAŽNIM PASOŠEM

eseji

Zagreb, studeni 2022.

Putnik s lažnim pasošem AMEN.indd 4 30.10.2022. 10:02

Tonki, Nevi i Izvoru

Putnik s lažnim pasošem AMEN.indd 5 30.10.2022.

Putnik s lažnim pasošem AMEN.indd 6 30.10.2022. 10:02

Pisanje je bol i poniznost, kao kondor upregnut u jaram.

José Martí

Putnik s lažnim pasošem AMEN.indd 8 30.10.2022. 10:02

KRLEŽA ILI PASKVIL KAO FORMA VIVA

Tridesetog siječnja 1948. umro je indijski vođa Mahatma Gandhi. Jedanaestog veljače 1948. umro je sovjetski film ski redatelj Sergej Ejzenštejn. Iste godine Nobelovu nagradu za književnost dobio je tvorac Puste zemlje, angloamerički pjesnik Thomas Stearns Eliot. Četrnaestog svibnja 1948. proglašena je država Izrael. Dvadeset i osmog lipnja 1948. Informacijski biro komunističkih zemalja na čelu sa Sovjetskim Savezom donio je rezoluciju kojom je oštro osudio politiku Komunističke partije Jugoslavije. Od tada su se odnosi između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza te drugih članica Informacijskog biroa vidljivo zaoštrili, pa je Jugoslavija gradila vlastiti put balansirajući na svoj način između Istoka i Zapada i dvaju međusobno konfrontiranih blokova. Dvadeset i sedmog srpnja 1948. u beogradskim je Književnim novinama Miroslav Krleža objavio feljtonski zapis pod naslovom Brašančevo u Dubrovniku. U usporedbi s drugim Krležinim naslovima, pogotovo njegovim romanima, dramama, stihovima i esejima, Brašančevo u Dubrovniku doima se kao postila koja nije slučajno ostala na rubu i koja ne remeti kanoniziranu sliku o njegovu opusu. Uostalom, Krleža ju poslije beogradskog izdanja više nikada nije tiskao, a ponovno je objavljena tek poslije njegove smrti u knjizi Putovanja, sjećanja, pogledi, publiciranoj 1985. u sklopu sabranih djela, u zajedničkome projektu sarajevskoga Oslobođenja i zagrebačke Mladosti.

Brašančevo u Dubrovniku dio je zamišljenog putopisa o puto vanju hrvatskom obalom, kako je sâm autor objasnio u popratnoj bilješci uz tekst Na lađi, objavljen godinu dana kasnije, 19. srpnja 1949. također u Književnim novinama. Brašančevo je stari hrvat ski izraz za katolički blagdan Tijelovo, koji se u Dubrovniku i pri obalnim krajevima isto tako zove Korosante (Corpo santo, Corpus domini). Premda je Dubrovnik jedan od naših najvećih simbola koji se s Kneževim dvorom, Sponzom, crkvom sv. Vlaha, katedralom, franjevačkim samostanom, tvrđavama i ljetnikovcima s razlogom našao u UNESCO ovu registru svjetske baštine, Krleža je izabrao ulogu ikonoklasta koji svjesno razara njegovu idilič nu i u svijesti širokog puka beatificiranu sliku. Kao pisac i burevjesnik, koji se buni protiv ustaljenog reda stvari, ispod grandezze i vanjskog sjaja Krleža je prepoznao farizeje, podjednako svjetov ne kao i sakralne, koji se klanjaju sultanu, duždu i papi, Porti, Veneciji i Vatikanu kako bi ostali na vlasti, a samim time očuvali i svoje privilegije. Nošen mladenačkim antiklerikalizmom i poviješću definiranim komunizmom, Krleža je vidio Dubrovnik iz strogo omeđene perspektive koju, unatoč njegovu književnom majstorstvu, duhovitosti i blagorječivosti koja u takvim prilikama dobiva impresivne razmjere, valja uzeti cum grano salis. Ergo, Dubrovnik je grad u kojem „spjevaocima slovinskijem nikada dobro išlo nije”, more se ondje ne talasa, nego rokće, galebovi se glasaju poput gusaka, a katolički muževi i bulumenta znatiželjnika, koja se na veliki crkveni blagdan zatekla na Stradunu, ostavljaju dojam jeftine maškarate, doduše ne one ni onakve koju je u Maškaratama ispod kuplja evocirao Vojnović. Ako je već tako, ili ako se piscu tako čini (!), ne preostaje mu drugo nego identificirati se s Držićem, koji je 1566. odaslao pet pisama na adresu kuće Medici ištući pomoć kako bi srušio dubrovačku vlast i osnovao republiku pod pokroviteljstvom te znamenite firentinske obitelji. Premda je bio rektor crkve Svih svetih, zvane Domino, potom i orguljaš u raguzinskoj katedrali, u Držićevu pustolovnu curriculumu, u njegovim putešestvijama od Beča do Carigrada, od Siene

do Firence i Mletaka, gdje je i skončao, u njegovim komedijama, pa i nikad zatomljenu buntovničkom i kverulantskomu duhu, Krleža je prepoznao svog književnog pobratima.

Koliko je Brašančevo u Dubrovniku s jedne strane pamflet protiv grada, u onom u čemu je grad središte univerzuma i zrcalo jed nog poretka – koji je funkcionirao na izoliranom dalmatinskom jugu – toliko je istodobno hommage njegovu najvećem pjesniku dum Marinu Držiću, znanom i kao Vidra, u čijem je nadimku sa držana njegova srž, sposobnost da se podjednako spretno snađe u vodenim i kopnenim uvjetima. U svojoj dugovjekoj povijesti Dubrovnik je funkcionirao kao corpus separatum, što je etiketa kojom je u eri Marije Terezije signirana Rijeka, a njegov duhovni panoptikum paralelno tvore Dživo Gundulić i Junije Palmotić, Marin Držić i Mavro Vetranović, Medo Pucić (Orsato Pozza) i Matija Ban te u naše dane Milan Milišić i Luko Paljetak. Samo po sebi, Brašančevo u Dubrovniku inačica je menipske satire u kojoj karikiranje i parodiranje služi kao najefikasnije oružje u obračunu sa svim mogućim predrasudama. U paralelnom krešendu eksplicitnih poruga i implicitnih pouka, impregniranih Pometovim replikama i uličnim monolozima aktera katoličke procesije, Krleža je demonstrirao ono u čemu je možda najupečatljiviji; sposobnost da svojim idejama, friziranom energijom ljevičarskog apologeta, dâ odgovarajući i uvijek zavodljiv literarni okvir. Nema sumnje, Krleža nije mogao pobjeći od sebe sama, još manje od vremena poratnoga komunističkog trijumfalizma u kojem raguzinski libertas sa srednjovjekovnim Orlandom, sa svojim kneževima i kandilirima, svojim pobožnim tiradama i stradunskim paradama nije mogao računati na državne aklamacije. Gromovnik s Gvozda nije nikad štedio svoje protivnike, doduše ni njegovi oponenti nisu mu ostajali dužni, ali one po mnogočemu fatalne 1948. godine u Dubrovnik i njegovu mitologiju zalijetao se kao toro u crvenu krpu. Od Gundulićevih vremena do danas za mnoge pjesnike, i ne samo pjesnike, Dubrovnik je bio inspiracija. Via negativa, bio je isto tako i za Krležu! Nošen

vrtlozima bujajućeg sarkazma, osnaženog fingiranim dubrovač kim leksikom, zato će bez pardona pripomenuti da je dotična Republika „raku prikladna” ili, drugim riječima, da je nazadna, što se u vrijeme izričito apostrofirane prve socijalističke petoljet ke ne može tretirati drukčije nego kao sablazan dostojna apodik tičke osude. Zlobnici bi možda primijetili da je i Krleža rođen u zodijačkom znaku Raka, kao i njegov antipod Tin Ujević, a rak je simbol praiskonske vode koji se identificira s Jungovim majčin skim arhetipom. U okupljenom puku Krleža je intuirao zagor ske kumeke, a u Orlandu svog Petricu Kerempuha, galženjaka i oporbenjaka kojemu je u Baladama ostavio najljepši mogući spomenik. Teško je reći u kojem je detalju njegovo viđenje kato ličke procesije nemilosrdnije i ciničnije; u grotesknom i gotovo epifanijskom viđenju biskupske umbrelle koja ponad okupljenih ljudskih glava plovi kao lađa na vjetru, u žigosanju svih mogućih ideoloških ugursuza, setebandijerista, trećeredaca, bankara, pro kurista, prilježnih protagonista povorke koji su u dnu duše ateisti i koji u virulentnim vizijama zagrebačkog Antikrista asociraju na životinjske kreature usporedive u krajnjoj liniji s čovjekovim majmunolikim precima iz fantazmagoričnih prizora Kubrickove Odiseje u svemiru (snimljene 20 godina poslije objavljivanja Krležine dijatribe), u spominjanju djevojčice koja je „šporkala bječvice”, pa joj majka prijeti da će ju zgrabiti škarambež, što će reći žohar, ili kada u svom stilu prokazuje Crkvu, doktora „koji živi od smrti svojih pacijenata”, ponavljajući svagda iznova écrasez l’infame i legitimirajući se kao dosljedni Voltaireov sljedbenik. Ali apostrofirajući nasumično neke poznatije Krležine naslove, novelu Hodorlahomor Veliki (1919.), knjigu eseja Deset krvavih godina (1937.), roman Na rubu pameti (1938.) ili polemički spis Dijalektički antibarbarus (1939.), shvatit ćemo da se njihov pisac u svakom času, neovisno o žanru, oglašavao s druge obale. On je uvijek suprotiva, u sukobu ili polemičkom raskoraku s establishmentom i onim što čini društveno i konvencionalno prihvatljivu sliku vremena. Za intelektualce iz našeg dijela svijeta, i ne samo

našeg, Pariz je oduvijek bio nezaobilazna meka. I protagonist novele Hodorlahomor Veliki, posvećene prvotno Janku Poliću Kamovu, sanjao je Pariz već u pučkoj školi, kako se navodi u uvodnoj sekvenciji, ali dolazak u taj grad rezultirao je razočara njem, pa glavni junak u finalu uzima buldog i ispaljuje šest hi taca u Pariz. Tipično za ono vrijeme, pogotovo ako znamo da je jedno desetljeće ranije (1909.) Marinetti obznanio svoj manifest u kojem najavljuje rat tradiciji veličajući brzinu, agresiju i sva čuda tehničke civilizacije. Pucnjevi Krležina junaka u francuski glavni grad, makar i simbolički, nisu ništa drugo nego pucnje vi u srce zapadne civilizacije. Jer kako kaže dosjetka cara Karla Petoga, Lutetia non urbs sed orbis. Knjiga Deset krvavih godina se i dandanas može čitati kao sažetak Krležine antinacionalističke filozofije, kao svojevrsni brevijar čiji se tvorac obara na lažne mi tove, na provincijski žal nad vlastitom sudbinom i na sve vrste etničkog zaplotnjaštva, neovisno o njihovu hrvatskom, srpskom ili tko zna čijem predznaku. Krleža ismijava romantičarsko poimanje nacije, svjestan da njegovi odvjetnici u povijesnom smislu debelo kasne radeći usput u korist vlastite štete. Čim je objavljena, knjiga je sudski zabranjena, što je u Krležinoj karijeri prije pravilo nego slučaj. Da netko sada i ovdje objavi takvu ili sličnu knjigu, možda ne bi bila zabranjena. Ali bila bi ignorirana, što je možda i gore nego da je zabranjena. Pred piščevim nišanom našli su se Stjepan Radić, Ivan Meštrović, Frano Supilo, Nikola Pašić, kosovski i vidovdanski mitovi. Teško je zamisliti dokument, književni ili kakav drugi, u kojem su protagonisti i njima svojstvene ideje, što su cirkulirale u eri Kraljevine Jugoslavije, bili podvrgnuti tako obuhvatnoj analizi. Ako ne i anamnezi. Ali povijest nije učiteljica života. Da jest, ne bi se ponavljala s vrstom iritacije koja dokazane gubitnike opetovano učvršćuje u njihovim zabludama. Roman Na rubu pameti svoj polemički impetus nosi već u naslovu. Izvorno objavljen uoči Drugoga svjetskog rata, reprintiran je tek 1954. godine jer državnim štitonošama nije bilo po volji da se komunistička praksa na bilo kakav način

dovodi u vezu s fašističkim metodama. Neke fragmente romana Krleža je godinu dana kasnije inkorporirao u Dijalektički antibar barus, obznanjen prvi put u časopisu Pečat, a taj podatak izričito upućuje na duh romana, ali i na Krležin najpoznatiji i najospo ravaniji polemički spis. Dijalektički antibarbarus je polemički ka non prvoga reda koji će, takav kakav jest, teško biti nadmašen u eksploziji širom rasprostrtih argumenata, u stilistici i verbalnoj ekvilibristici koja je utoliko jača i bolnija jer se pisac obračuna vao s oponentima iz vlastita tabora, obračunavao se praktički s ljevičarima koji (više) nisu lijevi iako su potonji upravo to, da je izdao komunističke ideale, opetovano i osorno spočitavali Krleži. Svoje oponente, od Ognjena Price i Jovana Popovića do Radovana Zogovića i Milovana Đilasa, Krleža je obarao kao kegle premda je desetljećima nakon toga živio u vakuumu takozvana „salon skog” komunista, pa i nije čudno da je Dijalektički antibarbarus godinama prešućivan, da je funkcionirao u usmenoj predaji, kao legenda, pretvarajući se u fiktivni argument kojim su u danim prilikama protiv Krleže mahali zastupnici posve oprečnih ideologijskih stajališta.

Bez obzira na književne implikacije, teško je naći tekst u kojem Krleža ne rogobori ili u kojem nije naoštrio zube buneći se protiv propisanog reda stvari; utoliko Brašančevo u Dubrovniku nije iznimka, osim u mjeri u kojoj je taj spis konzekventno ignoriran do kraja autorova vijeka i u kojoj implicira da je Krleža svojim senzibilitetom i odgojem ipak Agramer i mitteleuropljanin, neovisno o činjenici da ni blagopočivajuću Habsburšku Monarhiju ni zavičajni grad u svojim tekstovima nije pretjerano tetošio. Naizgled neočekivano, od polemičke pozicije ne odustaje ni kad se priklanja poeziji. Već spomenute Balade Petrice Kerempuha objavio je 1936. u Ljubljani, najavljujući ih iste godine sa sedam pjesama u časopisu Ljubljansko zvono. U Krležinoj majstorskoj radionici ništa nije bilo prepušteno slučaju. Nije slučajno ni da su Balade tiskane 1936. Autor je objašnjavao da su mračni tonovi njegove knjige inicirani slutnjom kataklizme, Španjolskim

građanskim ratom koji je započeo polovicom 1936. godine, ali i Hitlerom, koji je nedvosmisleno najavljivao svoje agresorske na mjere sanjajući Neue Ordnung i tretirajući cijeli svijet kao arijev ski Lebensraum. Ipak, ne treba smetnuti s uma kako su se Balade pojavile točno sto godina nakon što je Gaj svojim Ilirskim narod nim novinama i Danicom ilirskom (u desetom broju književnog priloga tiskana je Mihanovićeva himna) ovjerovio štokavski kao službeni hrvatski jezik. Ali povodi nisu bitni, tim više što ih je Krleža svojom pjesničkom magijom uvelike nadišao. Balade su egzemplarna demonstracija kojom pjesnik iz pozicije gubitnika ili, točnije, iz pozicije jednog galženjaka i vandrokaša evocira po vijesnu kob svog naroda, ali su isto tako odgovor Gaju i krunski argument da su na kajkavštini mogući najveći umjetnički dosezi. Usput, Gaju se narugao u baladi Planetarijom germanizirajući njegovo ime i prikazujući ga kao grobara kajkavske riječi: „Kak zvon je Kaj germelo, / kak kres je Kaj plamtelo, / kak jogenj, kak harfa vekomaj, / a oberpilko v gali, / s pogrebnom faklom v roki / med ilerskimi fanti, / mertvečkemi snuboki, / španceral se/ Doktor Ludwig von Gay”.

Nije to ni približno sve. Još 1919. se u časopisu Plamen obrušio na sudionike skupštine Društva hrvatskih književnika optužujući ih da se bave trivijalnostima u vrijeme dok se tresu temelji svjetskog poretka i dok se u Rusiji zbiva Oktobarska revolucija. Iste godine u istom časopisu, čiji naziv s jedne strane asocira na istoimeni Krausov časopis (Die Fackel), s druge na Lenjinovu revolucionarnu baklju, a s treće na Krležin fulminantni temperament, objavio je Hrvatsku književnu laž, osobni i intranzigentni manifest u kojem se rezolutno obara na tradiciju od ilirskog preporoda i moderne do anakronog heroizma hrvatskog, a potom i jugoslavenskog tipa, utjelovljenog u kosovskom mitu, zalažući se za trijadu koju tvore bogumili, Križanić i Kranjčević. Nakon toga se na vatri Krležine retorike pržio Dragutin Prohaska, koji mu se drznuo spočitnuti jezičnu redundantnost, megalomaniju i razmetljivost koju je, ovu potonju, prepoznao u Kraljevu.

Polemike s Josipom Bachom, redateljem i ravnateljem drame u Zagrebačkom kazalištu, kasnije Hrvatskom narodnom kazalištu, koji mu je redom odbijao nekoliko dramskih rukopisa, poprimili su razmjere svojevrsne legende, tim više što Krleži nije bilo ni nakraj pameti da mu ostane dužan, pa je u eksploziji povrije đene taštine zaključio kako Bach nije kapacitiran ni za korigi ranje kazališnih cedulja. Za razliku od zagrebačkog dramaturga i bivšeg glumca epizodista te usuprot Alexanderu von Bachu, austrijskom ministru unutrašnjih poslova, u čije su se vrijeme Hrvati nalazili „u hapsu”, o onome trećem, a zapravo prvom i najpoznatijem Bachu, Johannu Sebastianu, sudio je s respektom i neskrivenim divljenjem. Kada mu je Zofka Kveder, slovenska i hrvatska spisateljica i protofeministkinja prigovorila da njegova djela, za razliku od Cankarovih, pate od manjka sućutnosti i do brote, iz svoje gotovo mizogine poze Krleža nije našao potrebnim niti replicirati dopisujući u jednom tekstu tek nekoliko podruglji vih redaka: „Tko frau Zofku Kveder čita rado / taj ima život dug i srce mlado”. Koliko god to kontradiktorno zvučalo, književni povjesničar Fran Ilešič, rođen u Svetom Juriju ob Ščavnici (mjestu u kojem se rodio i veliki slovenski pjesnik Edvard Kocbek), optužio je Krležu da je frankovac i boljševik, prigovorio mu je kako je 1914. u Zagrebu prosvjedovao „proti Srbom”, Ljubomir Micić tvrdio je da Krleža nije razumio pravi smisao ekspresionizma zaključujući kako je kao pisac pretenciozan i provincijalan, Dragan Bublić otkrio je u njegovim prozama previše boljševizma i tako unedogled. U godinama između dvaju svjetskih ratova Krleža je postao svojevrsni meritum, literarni i ideološki, a procjene njegova djelovanja kretale su se u rasponu od adoracije do potpune negacije. S jedne je strane Krleža smišljao svoje proze i svoje drame, s druge je vodio permanentne ratove s oponentima kojih u razmjerno zaostaloj Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, nije manjkalo, a što mu – uzimajući u obzir njegovu prirodu – možda i nije bilo mrsko. Da bi ostvario široko zasnovane ambicije, književne, ali i one druge, koje su se ticale socijalnih

i političkih prilika, pokretao je časopise u kojima je participirao kao urednik i glavni autor. Okupljajući oko sebe nekadašnje i provjerene suradnike (Marko Ristić, Marijan Matković, Bratko Kreft), početkom šezdesetih godina minulog stoljeća pokrenuo je Forum, u izdanju Akademije, kako bi nastavio s idejama koje je zastupao u prijašnjim časopisima i kako bi publicirao treću knji gu Banketa u Blitvi i fragmente Zastava. Kao publikacija koja izla zi pod zastavom Akademije, Forum nije mogao promovirati onu vrstu polemičnosti koja je karakterizirala Krležu između dvaju svjetskih ratova. Ali zato se Književna republika, pokrenuta 1923. godine, pretvorila u poligon na kojem se razračunavao s „malo građanskim historizmom”, političkim intrigama i svime što je karakteriziralo Hrvatsku, pa i Jugoslaviju između dvaju svjetskih ratova. Najprije se na njegovoj meti našao Vladimir Dvorniković, u čiju je obranu stao Antun Barac, u nekrologu Aleksi Šantiću ismijao je pokojnog pjesnika koji se divio kralju (premda u mla dosti jedno drukčije jugoslavenstvo sa Srbijom kao pijemontskim stupom ni njemu nije bilo strano), a onda je na red došla Hrvatska književna laž, koja se može tretirati kao njegov zaštitni znak. Ceh je platio i Lujo Vojnović zbog klerikalizma i kulta vlastita plemenitaštva, ali i zbog studije Pad Dubrovnika, koju je posvetio nikom drugom nego banu Pavlu Rauchu, njegovog dubrovačkog prezimenjaka Ivu Vojnovića prozvao je doslovce amaterom i diletantom, u ogledu o Strindbergu popljuvao je domaće kazališne kritičare, posebno Vladimira Lunačeka, u tekstu o Miji Radoševiću, koji je skončao u ustaškom logoru, polemizirao je s piscem koji mu je isprva bio prijatelj i istomišljenik, a onda ga optužio da je adorant Habsburške Monarhije, u prikazu drame Baš Čelik Đure Dimovića ustanovio je da hrvatsku književnost nastanjuju umobolnici apostrofirajući izravno Donadinija, Čerinu, Kosora i Ujevića, rugao se slikarstvu Otona Ivekovića zaključujući da je na Kosovo „zakasnio”; osvrćući se na Milana Marjanovića, nije našao previše pohvala ni za njegove pjesničke ni političke ideje, oborio se na Dragutina Domjanića zbog njegovih stihova

o ruskoj revoluciji, Krešimiru Kovačiću spočitnuo je da ne može biti predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja jer je svjedočio protiv Gavrila Principa, Đuru Basaričeka vidio je kao političkog konvertita, Jovan Cvijić našao se na tapetu zbog srp skog adoptiranja Dubrovnika, Ante Tresić Pavičić proskribiran je kao antisemit i osporavatelj lijevih ideja, u Meštrovića ga je ner viralo njegovo glorificiranje vidovdanskog misterija i tako dalje. Što je Matošu značila knjiga kritičkih i polemičkih tekstova Dragi naši savremenici, to je Krleži značio Moj obračun s njima (1932.), što su za prvog bile pjesme Franje Jarmeka, Mount Everest dile tantizma, to isto su za drugog bile drame Đure Dimovića. Nema sumnje, Krležina biografija istodobno je bibliografija njegovih polemičkih sučeljavanja i sporova, u kojima obrana književnog integriteta ide ruku pod ruku s obranom političkog identiteta. Jedno ili drugo, katkad samo za sebe katkad neodvojivo. U tome za Krležu nije bilo ustupaka, barem ne između dvaju svjetskih ratova.

Konfrontirao se Krleža i s Rudolfom Maixnerom, Kalmanom Mesarićem, Josipom Horvat(h)om, Stankom Tomašićem, Milivojem Dežmanom Ivanovom, Ivanom Brlićem, Branimirom Livadićem­Wiesnerom, Milošem Crnjanskim, Bogomirom Hermanom, Stjepanom Markušem, Slavkom Kolarom i kime sve ne. Što to znači? Samo to da Brašančevo u Dubrovniku svojom sveprisutnom energijom osporavanja i eksplicitnom potrebom prevrednovanja nekih stereotipa nije iznimka u njegovu opusu iako je iz ovih ili onih razloga ostalo na margini. Makar posredovanjem svog junaka Pere Orlića, obrušio se Krleža i na Pariz, pa kako onda ne bi i na Dubrovnik, koji je prošao put od zlatnog doba u 16. stoljeću do katastrofalnog potresa 1667. godine, Napoleonova ukinuća Republike i pripojenja ostalim dijelovima Dalmacije i Hrvatske na Bečkom kongresu 1815. Nakon stoljeća prosperiteta i slave postao je jedna od najzapuštenijih regija Habsburške Monarhije, pa su neki izdanci plemićkih obitelji, među njima i Medo Pucić, alias Orsato Pozza, odbojnost spram

apsolutističkog Beča zamijenili panslavističkim zanosima prikla njajući se u krajnjoj liniji Beogradu i poistovjećujući svoj iden titet sa srpskim. A kad je već posrijedi Beograd, nije naodmet podsjetiti da je mladi Krleža u njemu prepoznao trulež, nešto tako grozno da mu „imena nema”, što je Stanislava Vinavera, koji ga je proglasio jednim od najvećih jugoslavenskih pisaca, navelo na zaključak kako Krležu karakterizira mizantropija i da zapravo mrzi život. Vinaver je u neku ruku u pravu makar u mjeri u kojoj je smrt Krležina opsesivna tema, evidentirana već u naslovima mnogih proznih i pjesničkih naslova. Da bi se na neki način ne utralizirale njegove invektive na račun Dubrovnika, valja podsje titi na činjenicu da ni prema Zagrebu, gradu u kojem se rodio i u kojem je proveo svoj fizički dug, a u književnom i svakom drugom smislu bogat vijek, nije bio pretjerano sentimentalan. Knjigu Hiljadu i jedna smrt (1933.), zaplijenjenu netom nakon prvog izdanja, tvori deset novela natkriljenih crnom zastavom egzitusa: Hiljadu i jedna smrt, Vjetrovi nad provincijalnim gradom, Smrt Rikarda Harlekinija, Na samrti, Smrt bludnice Marije, Smrt Florijana Kranjčeca, Mlada misa Alojzija Tičeka, Veliki meštar sviju hulja, In extremis i Smrt Tome Bakrana. Smrt se kao zmija provlači svakom novelom, a dva naslova su zapravo identična, s tom razlikom što je prvi na hrvatskom, a drugi na latinskom jeziku (Na samrti, In extremis). U jedinoj prozi koja ima elegičan i gotovo romantičarski naslov Vjetrovi nad gradom, glavni junak Rafael Kukec završava na željezničkim tračnicama, dok je grad „stran i odvratan”, izjednačen s „velikom mrtvačnicom”. Ni blizu kajkavskoj popijevki o Jankecu koji „ne bu videl beli Zagreb grad”! Napokon, etimološka raščlamba imena Zagreb, sastavljenog od prefiksa „za” i imenice „greb”, nameće tezu da je posrijedi zagrobni grad s Mirogojem kao svojom najvećom znamenitosti. Jer korijen njemačke riječi Grab (= grob) i greb (= nasip) je isti, a kako je grad nastajao iza greba da bi ga se zaštitilo od poplave, dogodila se jezična sinkroniziranost koja se može shvatiti kao metabola koja nije slučajna. Premda se toponim Zagreb u citiranoj

noveli ne spominje, konjanički general na središnjem trgu i restoran Lovački rog, nekadašnji Jägerhorn, jasno svjedoče gdje obitava glavni junak koji će poslije svega počiniti samoubojstvo. Sve u skladu s Matoševim opservacijama koji je beznadno volio Zagreb, ali se u jednom feljtonu, objavljenom 1912. u Obzoru, nije libio ustanoviti da je taj grad „ugodan samo kao zabranjeno voće”, da je najljepši iz daljine i da je toliko provincijalan i prazan da se ondje „ljudi iz dugočasice čak ubijaju”.

Istim ili sličnim tragom išao je Ivo Andrić, koji je književ nu karijeru započeo u Zagrebu, ali koji spram toga grada nikad nije pokazivao pretjerane sklonosti. Najblaže rečeno. U jednom pismu svom školskom prijatelju i vrsniku Vojmiru Durbešiću tvrdi da je „Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj”, a u drugom tvrdi da je to grad „samo za bijeg”. U knjizi Crno janje i sivi sokol (Black Lamb & Grey Falcon) znamenita engleska spisateljica i no vinarka Rebecca West pisala je i o Hrvatskoj. Pisala je o Sušaku, Saloni, Trogiru, Splitu, Korčuli, Dubrovniku (o Republici koja je bila iznimno pobožna!), Cavtatu i drugim dijelovima ili regijama Balkanskog poluotoka, pisala je dakako i o nacionalnim antagonizmima između Hrvata i Srba, o Šestinama i o Zagrebu nalazeći da je ovaj potonji grad bez supstance. Za taj manjak autorica je na stanovit način optužila Habsburgovce, a njezin zaključak bio je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih njezina knjiga, objavljena prvi put 1942. godine, nije nikad prevedena na hrvatski jezik. Neovisno o svemu tome, Krležini prethodnici s kraja 19. i početka 20. stoljeća u svojim beletrističkim svjedočanstvima o gradu sude uglavnom negativno. Grad je ishodište grijeha, usporedivo sa Sodomom i Gomorom, a protagoniste njihovih proza, provincijalce koji se poslije godina naukovanja u velikim europskim središtima vraćaju u zavičaj, urbani tempo, nošen pohlepom i karijerističkim imperativima, pretvorio je postupno u sjene. U Kumičićevu romanu Gospođa Sabina (1883.) život u urbanoj sredini, odnosno u Zagrebu, podrazumijeva trku za novcem, brigu za karijeru i vanjski sjaj, a sve to potencirano je mračnom i

turobnom topografijom; u romanima U novom dvoru (1885.) i Na rođenoj grudi (1890.) K. Š. Gjalskog ono dobro fiksirano je u svakodnevici poistovjećenoj s prirodom i zavičajnim okolišem, a ono negativno i nepoželjno utjelovljuje grad, u ovom slučaju Beč, slijedeći sudbinu obitelji Matković, njezine polarizacije i konfrontacije; Kozarac u Mrtvim kapitalima (1889.) samim na slovom sugerira da zemlja koja se ne kultivira, jer vlasnici žele nešto „više”, postaje bezvrijedna; roman A. T. Pavičića Izgubljeni ljudi (1893.) lociran je u Beču i posvećen isto takvim, izgubljenim individuama; u noveli Veliki grad (1902.) M. C. Nehajev, koji je u Beču studirao i doktorirao kemiju, ocrtao je kob Frana Mirkovića koji je prošao put od početnih zanosa i želje da osvoji taj grad do kraha i suicida, dok Vjenceslav Novak u svom posljednjem romanu Tito Dorčić (1906.) rekapitulira sudbinu svog junaka, čiji odlazak iz ruralnog ambijenta u Beč, kao i u netom spomenutom slučaju, završava tragično.

A onda, nakon svih tih urbanofobnih izljeva, fiksiranih u koricama konvencionalne beletristike, na red je došao Krleža. Točno 140 godina nakon što je odlukom maršala Marmonta ukinuta Dubrovačka Republika, Krleža se na njezinu prošlost okomio kao na najljućeg neprijatelja. Zašto? Naravno, svako vrijeme ima svoje imperative. U svibnju 1948. Krleža je posjetio Pulu. Atmosfera ratom devastiranoga grada miješala se s optimističkom retorikom novog doba ili onog što su imperativi vladajuće Partije upisivali u svoj rutinski program. Kao u katoličkoj molitvi Pater noster, u kojoj je Tesla prepoznao generator ljudske energije, a nad kojom se tvrdokorni Krleža uglavnom skanjivao. Iz Pule je produžio na jug, u Dubrovnik, a onda se vratio u Zagreb. Taj je povratak bio ubrzan jer je 28. lipnja objavljena Rezolucija Informacijskog biroa. Već 5. srpnja na izvanrednoj skupštini Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti održao je govor u kojem je stao u obranu Komunističke partije i njezina vođe J. B. Tita odbacujući optužbe koje su dirigirane iz Kremlja. Stanko Lasić tvrdi da je temeljna teza iz Krležina govora paradoksalna jer su Tito i

njegovi sljedbenici pobijedili u Drugom svjetskom ratu polazeći od lenjinističkih i staljinističkih principa, pa će na istim temelji ma pobijediti sve iduće prepreke, uključujući i ovu posljednju, lansiranu iz Kremlja. Po Lasiću, Krležina bitka protiv staljinizma bila je partikularna ostajući na svoj način u stupici onih istih po stulata protiv kojih se deklarativno zalagala. Lasić objašnjava da se Krleža u svojoj kritici staljinizma „zaustavio na pola puta”, što mu ovaj potonji nikad nije oprostio. Dakako, Krleža je znao da je Sovjetski Savez postao globalni komunistički lider zahvaljujući sintezi neljudske prakse i humanističkih ideala. Iz te antinomije nije vidio izlaz, osim tako da odbaci nekadašnje uzore odričući se samim tim i znatnog dijela vlastite biografije. Ali nije problem samo u Sovjetskom Savezu. Jer Krleža je bio svjestan kako je Europa na istim principima prerasla u ideal, kojim su se u razli čitim vremenima zanosili balkanski, i ne samo balkanski narodi. S obzirom na političku klimu, u kojoj se zahvaljujući Rezoluciji našla Jugoslavija, a vodeći isto tako računa o rigidnosti partijskih struktura ošamućenih vizijom besklasnog društva i načelnom odbojnošću spram svakog spominjanja aristokracije – makar one muzejske, natkrivene prašinom i Orlandovom figurom – Krleži je boravak u Dubrovniku u vrijeme Brašančeva došao kao kec na desetku, koji je njegovu pobunu protiv ultramontanizma i socijalnog elitizma doveo do usijanja. Ne treba pritom zanemariti ni već apostrofiranog doktora filozofije, Krapinčanca Ljudevita Gaja. Jer Gaj je isprva računao na kajkavštinu kao službeni hrvatski jezik, a onda se priklonio štokavštini nalazeći uzore upravo u starim dubrovačkim piscima, što je potenciralo Krležinu poslovičnu idiosinkraziju prema Dubrovniku i viziji slobode koja nije izborena krvlju nego dukatima i vječno podgrijavanim setebandijerizmom.

Unatoč tomu, teško je Krležu svesti na psovača koji ruši sve pred sobom i kojem nije sveto ni nepovredivo ništa pod kapom nebeskom. Pamfletom na račun Dubrovnika nije mogao biti u koliziji s oficijelnom politikom, štoviše, vrlo brzo je involviran

u mnoge projekte koji su trebali afirmirati kulturni integritet južnoslavenskih naroda u međunarodnim razmjerima. Pisac koji je verbalno torpedirao Dubrovnik postao je ductus genera lis izložbe medijevalne umjetnosti naroda Jugoslavije, koja je u ožujku 1950. otvorena u Parizu. Ipak, situacija je za Krležu u svakoj eri na svoj način bila delikatna; oni koji su iz Drugoga svjetskog rata izišli kao gubitnici Krležu ionako nisu podnosili, a on sâm je Dijalektičkim antibarbarusom zorno demonstrirao od mak od rigidnog krila Komunističke partije premda nikad nije zatajio svoju pripadnost ljevici. Tako se uvijek ponavljala ista pje sma, jedne je epatirao, druge šokirao, jedni su mu aplaudirali, drugi su ga šikanirali, a nerijetko su se nad njim i nad njego vim stajalištima zgražali pripadnici posve oprečnih ideologijskih uvjerenja. Ali nisu se nad njim užasavali samo njegovi sunarod njaci kad je ismijavao njihov barokni kampanilizam ili tvrdio da hrvatstvo narkotizirano sanja, nisu ga psovali samo Srbi kada je njihove mitove i njihove Vidovdane pretvarao u paramparčad i nije ga žigosala samo Crkva kad je razotkrivao stanje fakata – što je njegova omiljena fraza – nalazeći u njezinu djelovanju teško premostiv hijat između evanđeoskih i ovozemaljskih vrijednosti. Nad Krležom se isto tako sablažnjavao Radovan Ivšić, koji ga je u jednom ogledu proglasio najvećom katastrofom koja nam se mogla dogoditi. Dakako, Ivšić je najznatniji dio svog vijeka proveo u Parizu, ali koristeći prvo lice množine, aludirao je ponajprije na Hrvate. Ivšićeve objekcije, pogotovo one koje se tiču Krležine ogluhe na staljinističke aberacije i manjak senzibiliteta za modernu umjetnost, nisu bez osnove. Ali tvrdnja iz Ivšićeva ogleda mogla bi se revidirati u pitanje: kakva bi nas tek katastrofa pogodila da nismo imali Krležu, makar takvog kakav je bio, svadljiv i mušičav, nepopustljiv u svojim stajalištima, duhovit i hirovit, katkad protiv režima, katkad s njim u zagrljaju, manevrirajući između slobode i nužnosti, svjestan da je svaki pakt s vlašću istodobno pakt s Mefistom („tad sapni me u okov svoj”, kliknut će Faust svom zavodniku)?

O Krleži nije teško citirati ocjene posve suprotne naravi. Austrijski pisac Karl Markus Gauβ nazvao ga je panonskim di vom. Ni manje ni više. Kao potomak Habsburške Monarhije Gauβ je Krležu razumijevao gotovo familijarno, na jednom mje stu o tom svom (virtualnom) rođaku precizno zaključuje: „Čak i svoj autoportret pisca, svoj nacrt pjesnika zaoštrio je Krleža za se kroz čitav niz grandioznih eseja, a gotovo svi su negativni, pomoću kojih se prvenstveno želio ograditi i odmaknuti od au strijskih pisaca. Čak i tamo gdje se divi, dapače upravo tamo, kritizira bezobzirno oštro (kurziv Z. Z.), upućeno kao iz prisne ali namjerno izbjegavane blizine”. Između Ivšića i Gauβa nije lako naći sredinu, jednu vrstu ravnoteže koja je prirodni i društveni condicio sine qua non. Umjesto ravnoteže, Balkan je bio i ostao sinonim za kaos, korupciju, nepouzdanost i poniženje, okrajak svijeta u kojem se promoviraju promjene, ali samo zato da bi sve ostalo takvo kakvo jest. Krleži je to bilo jasno kao mitskom Sizifu koji uvijek iznova prti gromadu uzbrdo premda je svjestan da će se ona ponovno strovaliti u nizinu. I opet će ju gurati na vrh i opet će se otkotrljati nizbrdo. I tako do kraja svijeta. Krleži je to u svakom trenutku bilo jasno. Bilo mu je jasno i kad je smišljao Balade, žesteći se bez zazora na onog nesretnog Gaja. U permanentnom dijalogu sa svojim vremenom i vremenu inherentnom književnošću pohvala mu nije nedostajalo, pokuda još i više, a kako se legitimirao sâm, otkriva Planetarijom, zaključna pjesma iz Balada koja u 667 stihova sažima smisao ili besmisao hrvatske nacionalne povijesti. Među svim mogućim coprnicama, haharima, fačukima, kuferašima, kancelistima, himbolajavcima, maškarašima i hudičima, u koloni hrvatske povijesti, između Beča i Budima, našli su se Zrinski, Jelačić, Strossmayer, Mažuranić, Križanić, Starčević, Supilo, Vramec, Gubec, Grabovac. Na kraju jedne fascinantne, ali i groteskne slike, fiksirane maglama i mrakom, umjesto epiloga pjesnik je ponudio svoj istodobno animalistički i duboko ljudski autoportret:

„V kmici, v pivnici, brez ikakšne luči, čul se je veter kak v praznini huči, s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči, zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči.” (kurzivirao Z. Z.)

U nekoj vrsti mistične transgresije Krleža se zrcalio u tijelu polumrtve četveronožne beštije, Ivšić ga je vidio kao Maldorora, pakosnog demona koji ruši sve što mu stoji na putu, a Gauβ kao Atlasa, mitskog junaka koji na leđima nosi cijeli svijet ili makar njegov balkanski okrajak. Mogao ga je izjednačiti i s hrastom, u čijoj hladovini tavore nježne i rahitične biljčice, osuđene na njegovu vječitu sjenu; ili s jablanom, simbolom uzvišenosti i dvojnosti jer jablan raste na vlažnu tlu, ali služi za proizvodnju šibica i potpaljivanje vatre koju je za svog vijeka gotovo prometej ski, prkoseći bogovima i ljudima, širio svemogućnik s Gvozda. A Matoš? Krleža je bio njegov (ne)skriveni discipulus i sljedbenik, osobito u temama versifikacije, a u pitanjima koja se tiču hrvat skog korpusa, patosa nacionalne časti i hrvatsko­srpskih odnosa Krleža je pupčanom vrpcom vezan za Matoša premda to, osim u škrtim naznakama, nije bio spreman priznati. Nošen plimnim valovima furora i herostratstva kako bi to uopće priznao, tim više što je njegova ideologijska pozicija kolidirala s Matoševom ekskluzivističkom svijesti o iluzornosti bilo kakve kohabitacije sa susjednim balkanskim narodima. No Matoš je bio prvi u koga sentiment prema Hrvatskoj nije nadrastao nasušno potreban kritičarski instinkt. Matoš je pokazao da ljubav ne mora biti slijepa, a u tome je njegov utjecaj na Krležu izvan svakog spora. S obzirom na upravo spomenute asocijacije, stasom omanji Krleža prispodobiv je stablu iz završne tercine jednog od Matoševih najpoznatijih soneta:

„Samo gordi jablan lisjem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem, Kao da je samac usred svemira.” (kurziv Z. Z.)

Tog samca usred malog i istodobno velikog, otvorenog i isto dobno zatvorenog, hrvatskog i južnoslavenskog, posthabsbur škog i karađorđevićevskog, federalističkog. postkomunističkog i tko zna kakvog svemira utjelovljavao je Krleža. Jučer jednako kao i danas. Krležina identifikacija sa psom, u fantazmagoričnom finalu Planetarijoma, identifikacija je s nacionalnom povijesti u kojoj se, lajav kakvim ga je Bog dao, nije mogao ćutjeti drukči je nego kao samac. Premda ju nije namijenio publici, u knjizi Samomu sebi Marko Aurelije otkriva da je strah od loših misli na slijedio od majke. A Krleža? Ako je itko demantirao tezu da jabu ka ne pada daleko od stabla (Der Apfel fällt nicht weit vom Stamm, rekli bi Nijemci), onda je to Krleža. Njegova majka Ivanka Krleža, rođena Drožar, bila je neuka gospođa i brižna katolkinja od koje njezin sin, kako je sâm svjedočio, nikad nije čuo ijednu ružnu riječ. Ni o kome. Što nije nikad čuo od majke, nadoknadio je njezin razmetni sin. S druge pak strane, o svom ocu i imenjaku Miroslavu ostavio je Krleža skromna svjedočanstva. I to dovolj no govori o obiteljskim odnosima u kojima je prevladavao red s okusom austrougarske provincije, s rigidnim i samoživim ocem te smjernom i pobožnom majkom. Dakako, otac je simbol do minacije. On je mentor i zaštitnik, ali isto tako ili još više vrhov ni autoritet, zakonodavac, gospodar, u krajnjoj liniji Bog (padre padrone). S nekim takvim njegovi potomci ne izlaze lako nakraj. Otac, odnosno zakonodavac, nije samo biće koje nasljednik želi u svojoj blizini; on je isto tako biće s kojim se kani identificira ti i koje je u krajnjem slučaju u spletu svih mogućih okolnosti spreman uništiti ili ubiti. Majka je nešto drugo. S njom nije ni u kakvu rivalstvu i o majci je Krleža svjedočio s najvećim sentimen tom. Majka je umrla razmjerno rano, kada su mu bile 33 godine. Moguće je pretpostaviti kako se osjećala jedna smjerna žena kada

je slušala uvrede na račun svog jedinca u rasponu od bogohul nika do boljševika i klevetnika. U načelu, majka je diskretna i krotka, ona je uvijek tu dok ju djeca ignoriraju ili eksploatiraju šaljući joj laude kad je za to bespovratno kasno. A pobuna protiv oca, ili protiv autoriteta i zakonodavca, postupno se pretvarala u Krležin egzistencijalni, a onda i književni program. Negdje 1919. godine, u isto vrijeme kad je Krleža bljesnuo svojim Plamenom, Kafka je napisao Pismo ocu, koje mu nikada nije poslao niti pre dao. Izlišno je navoditi detalje iz dugo zatajenog pisma koje ot kriva da je Kafkin otac Hermann bio egoistični pater familias, koji je na sve moguće načine zlostavljao i ponižavao svog sina budeći u njemu mindervertigkajtsgefil od kojeg se ovaj nikada nije oporavio. (Uostalom, umro je samo pet godina poslije nastanka inkriminiranog pisma.) Na jednom mjestu Kafka junior navodi kako nema nijedne osobe koja mu je u djetinjstvu bila važna, a da ju njegov otac, trgovac galanterijom, nije radikalno popljuvao. I na kraju je zaključio: „Tvoje nepovjerenje prema drugima nije nipošto tako veliko kao moje nepovjerenje prema samom sebi koje si mi usadio (kurzivirao Z. Z.)”. Koliko frustracija i lamentacija, koliko je takvih sinova prohujalo svijetom, samo što nisu imali to zadovoljstvo da ih makar i post mortem legitimiraju kao proroke. U poodmaklim godinama Krleža je demantirao pretpostavku da se u kadetsku gimnaziju u Pečuhu upisao na nagovor svog oca. Jer steći položaj austrougarskog časnika u maloj agramerskoj sredini u ono se doba tretiralo kao dobitak. No odluka o odlasku u Pečuh bila je ponajprije Krležina, juniorova. Ondje je završio nakon očeva odbijanja da ode u senjski konvikt, a potencirana je njegovom željom da pošto­poto pobjegne iz sredine u kojoj je sustavno ponižavan i teroriziran. Prema njegovoj tvrdnji, u trećem razredu gimnazije suplent iz latinskog bio mu je stanoviti profesor Müller. Taj „slavonski Švaba” bio je alkoholičar, suhonjav i tuberkulozan, a mladog Krležu „mlatio je po bicepsima lijevo i desno”, pa ovom nije preostalo drugo nego da se preseli iz donjogradske u gornjogradsku gimnaziju. Ali i ondje se nastavilo s

terorom, doduše perfidnijim, što je shvatio kao znak profesorske solidarnosti „protiv đaka rebela”. Kad svjedoči o sebi kao o takvu đaku, rebelu, Krleža opet nudi svoj autoportret jer su ga osobine buntovnika, nošene osjećajem mladenačke zasukanosti i preten cioznosti pratile gotovo cijeli život. Opirući se nasilju u liku i dje lu profesora Müllera, on se opirao vlasti, školskom, papinskom i svakom drugom autoritetu, bunio se protiv poretka, a tu pobu nu u različitim vremenima i disparatnim režimima nastavit će i dalje koristeći riječ kao jedino, ali itekako efikasno oružje. No kolikogod bježao, od pakosna profesora Müllera ipak nije mogao pobjeći. Na njemačkom jeziku Müller znači mlinar, a jedan M(a) linar, Anđelko, po struci pravnik, svojedobno šef kabineta pred sjednika Prezidija Sabora NR Hrvatske Vladimira Nazora, bio je od 1952. godine sve do Krležine smrti glavni redaktor njegovih djela. Nije to bilo lako jer s Krležom u načelu nikad nije bilo lako. Jer kolikogod bio upućen u teme o kojima je sudio, kolikogod je vjerovao u svoju autorsku moć, u pismenost i ljepotu svoje fraze, ipak su mu se potkradali propusti, barem u mjeri u kojoj je svakoj individui potrebna distanca ili pogled iz rakursa nekog drugog. Poslije školskih šokova s maliganiziranim Müllerom, na jednog drugog Müllera, M(a)linara, bio je tako Krleža osuđen do kraja. Da mu ispravlja njegove pravopisne pogreške! Možda slučajnost uopće ne postoji, ali teško je preskočiti činjenicu da se Stanislav Šimić još 1933. godine usudio primijetiti da Krleža u svojim tekstovima, kao mlinar, melje i ono što je već samljeveno. Sapienti sat. Unatoč tomu, Krleža je postao kanon koji izmiče svim kanonima. Kao pisac koji nije trpio pogodbe, njega se beskompromisno prihvaća ili isto tako odlučno odbija. Svojim su primjerom to zorno demonstrirali i Gauβ i Ivšić. Za razliku od onog koji je od Boga pozvan ili izabran (njem. Berufener), Krleža se igrao đavolovim repom. U pojedinostima i cjelini bio je l’Homme de révolté, koji je pobunu protiv profesora Müllera pretvorio u pobunu protiv oca, a onda protiv k. u. k. monarhije, protiv aristokratizma,

protiv klerikalizma, protiv unitarizma, protiv nacionalizma, pro tiv kampanilizma, protiv fašizma, protiv fiktivnog patriotizma i čega sve ne. On je suprotiva, kao dum Marin iz Brašančeva u Dubrovniku, kog zaziva i s kojim se izričito identificira. Negacija je za pisca „familijarni oblik prihvaćanja svijeta”, podsjetio je u razgovorima s Matvejevićem, pa je u samoći, svojoj posestrimi rođenoj iz takva stava, ostao osuđen na kolonu pokojnika s ko jom je nostalgično komunicirao (vidi Fragmente dnevnika iz godi ne 1942.). Njegova unutarnja podvojenost, provocirana školskim traumama i dodatno potencirana Balkanskim ratovima te napra sno prekinutim školovanjem na peštanskom Ludoviceumu, po stala je poprište balkanske, a samim tim i svjetske podvojenosti, dakako u mjeri u kojoj je Balkanski potkontinent svojim etnici tetima, konfesijama, jezicima i tradicijama moguć supstitut za svijet. Narcizam i antagonistički odnos prema samom sebi sup sumirani su u književnost koja je u jednoj maloj i začahurenoj književnosti djelovala kao grom iz vedra neba. Ono što je 1988. u Trgu heroja (Heldenplatz) artikulirao Thomas Bernhard zaključujući kako „u toj najstrašnijoj od svih država / samo još imate izbor / između crnih i crvenih svinja”, u svojoj herojskoj fazi, između 1919. i 1939. godine, za svoj račun rezimirao je Krleža. U cjelini njegova opusa Brašančevo u Dubrovniku vjerojatno nije ništa više od epizode koja legitimira njegov borbeni gard, zapravo legitimira ga do te mjere da se i sâm Krleža potrudio da za njegova života opet ne ugleda svjetlo dana. Doduše, nije samo Brašančevo u Dubrovniku imalo status zatajenog ili zabranjenog voća. Paskvil Hrvatska književna laž, tiskan 1919. godine, reprintiran je tek 2012. u posebnom izdanju časopisa Kronika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Reprintiran je poslije gotovo sto godina jer hrvatska javnost nije bila spremna na istinu, makar tako heretičnu i bezbožničku, proizišlu iz Krležina vidnog polja. Nešto slično dogodilo se s Dijalektičkim antibarbarusom, prvotno publiciranim 1939. godine, koji je partijska vrhuška poslije Drugog svjetskog rata držala na ledu kako se ne bi otkrilo što

je o nekim njezinim liderima mislio Krleža, a objavljen je, ne legalno, odmah poslije autorove smrti u beogradskom časopisu Književnost, koji je u to doba potpisivao Vuk Krnjević. U eseju Ettore e Andromaca, tiskanom 1971. godine u časopisu Forum, na meti se našla pittura metafisica i njezin protagonist Giorgio De Chirico, koji je cinično degradiran na razinu pukog ilustratora ženskih časopisa (I promessi sposi). Nije slučajno da ni taj esej na kon toga nije ponovno publiciran. Zaključak se nameće sâm po sebi. Koliko god djelovalo ekstravagantno, a možda i enervantno, Brašančevo u Dubrovniku u Krležinu opusu prije je pravilo nego iznimka. Paskvil je njegova forma viva, što praktički znači da su veliki pisci veliki i u svojim pretjerivanjima. Krležin dubrovački ekskurs tek je jedan od dokaza za to.

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika : Ivana Ljevak Lebeda urednik: Nenad Rizvanović lektura i korektura: Jasna Bašić izrada kazala: Srđan Grbić fotografija na naslovnici: Mario Kučera naslovnica: Ana Pojatina oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001152585. isbn 978 953 355 636 9

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske